Meunarodno krivino pravo Pojam meunarodnog krivinog prava Meunarodno

Međunarodno krivično pravo Pojam međunarodnog krivičnog prava Međunarodno krivično pravo je skup međunarodnih pravila koja propisuju šta su to međunarodna krivična djela i nameće državama obvezu gonjenja i kažnjavanja za počinjena kaznena djela. Međunarodno krivično pravo uređuje i postupke za gonjenje i suđenje - skupina pravila materijalnog prava - skupina pravila postupanja tijela vlasti koji sudjeluju u progonu kao i pojedine stadije međunarodnog suđenja

• • 1. 1. Opće osobine međunarodnog krivičnog prava - grana međunarodnog javnog prava • • • - relativno nova grana prava – lista inkriminacija stalno se dopunjava 1945/46 g. zločin protiv čovječnosti i zločini protiv mira 1948. genocid - osamdesetih g. XX stoljeća - mučenje - međunarodni terorizam (u novije vrijeme) Jedinstvena obilježja – u isto vrijeme ima korjene u pravu ljudskih prava i u nacionalnom kaznenom pravu i stalno se oslanja na njih. Pravo ljudskih prava sastoji se od međunarodnih ugovora, konvencija i precedentnog prava međunarodnih tijela Europski sud za ljudska prava - ima važnu ulogu u razvoju kaznenog prava •

• Pojam međunarodnog zločina • • • Međunarodni zločini predstavljaju kršenja međunarodnih pravila koja povlače individualnu odgovornost pojedinaca Kumulativno obuhvaćaju : 1. kršenje međunarodnih običajnih pravila, 2. pravila koja obvezuju sve države i pojedince • • Povelja UN 1945 Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima 1948 Europska konvencija o ljudskim pravima 1950 Dva pakta UN iz 1966 Američka konvencija o ljudskim pravima 1969 Deklaracija UN o prijateljskim odnosima 1970 Afrička povelja o pravima ljudi i naroda 1981

• • • Konvencija o genocidu 1948 Ženevske konvencije o zaštiti žrtava oružanih sukoba 1949 i dva Dopunska protokola 1977 Konvencija protiv mučenja 1984 U međunarodne zločine ubrajamo ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, genocid, mučenje, agresiju i neke od ekstremnih oblika terorizma. Izvori međunarodnog kaznenog prava Primarni Sekundarni Opći Pomoćni (opća pravna načela koja priznaje zajednica država)

• • Statuti sudova i tribunala Londonski sporazum od 8. kolovoza 1945. Statuti ICTY i ICTR Bečka konvencija o pravu ugovora Međunarodni ugovori obvezuju samo države ugovornice i međunarodno tijelo koje osnivaju Primjena načela nullum crimen sine lege Pravila međunarodnog humanitarnog prava sadrže pravilnici dodati Četvrtoj haškoj konvenciji 1907, četiri Ženevske konvencije 1949, dva Ženevska dopunska protokola od 1977 Pravila tumačenja ugovora sadržana u čl. 31 -33. Bečke konvencije o pravu ugovora 1969.

• • • Običajno pravo Pisana pravila nisu brojna pa se oslonac traži u običajnim pravilima i općim načelima – u cilju razjašnjenja sadržaja ugovornih odredaba ili popunjavanja praznina Precedentno pravo Anglosaksonski pravni sustav Kontinentalni pravni sustav • Razlike u kulturnom okruženju i pravnom obrazovanju međunarodnih sudaca dovode često do različitih pravnih odluka • Opća načela međunarodnog krivičnog prava: načelo zakonitosti, specifičnosti, pretpostavke nevinosti, jednakosti strana itd.

• • Opća načela krivičnog prava koja priznaje zajednica država Načela se mogu pronaći uporednim pregledom glavnih pravnih sistema svijeta. Njihovo se utvrđivanje ne može zasnivati samo na tumačenju i uopćavanju već je potrebno primijeniti metod uporednog prava. Međunarodni sudovi su upozorili na probleme vezane za pribjegavanje općim načelima. Pravne konstrukcije tipične za nacionalne pravne sisteme ne smiju se prenositi u međunarodno pravo ako nisu usklađeni sa posebnostima međunarodnog pravnog sustava. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju je taj pristup prihvatio. Za međunarodni krivični sud Skupština država ugovornica dvotrećinskom većinom donosi Pravila postupka dokazivanja. U hitnim slučajevima suci donose privremena pravila koja se primjenjuju do zasjedanja redovne ili izvanredne sjednice Skupštine država ugovornica.

• Uloga sudskih odluka i mišljenja znanstvenika • Sudske odluke ne predstavljaju izvor međunarodnog krivičnog prava • Sa formalnopravnog stajališta mogu se smatrati pomoćnim sredstvom za utvrđenje međunarodnih pravila • Ali sudske odluke mogu imati bitan značaj kao sredstvo za nalaženje najpogodnijeg tumačenja nekog ugovornog pravila • Pravna literatura može doprijeniti rasvjetljavanju međunarodnih pravila

• • • Historijski razvoj pojma međunarodnog zločina Pojedinci podliježu isključivoj nadležnosti države na čijoj teritoriji žive. Imunitet službene osobe Piraterija posebno raširena u XVII i XVIII vijeku – u novije vrijeme ponovo oživjela u jednom dijelu svijeta. Sve države u tom slučaju ovlaštene su pritvoriti i kažnjavati pirate Pirati - neprijatelji čovječanstva (hostes humani generis) – ugrožavaju slobodu otvorenog mora i posežu za privatnom svojinom. Ratni zločini – drugi izuzetak za obavezan progon počinitelja Inkriminiranju ove vrste zločina značajan doprinos dala su dva činitelja: Prvi je kodifikacija običajnog ratnog prava - Liberov kodeks 1863. g. (predsjednik Linkoln uvrstio u naredbu br. 100 Uputstva Vlade SAD za bojište - primjena u tijeku američkog građanskog rata 1861 -1865. g. Oksfordski priručnik usvojio Institut za međunarodno pravo. Drugo, značajan doprinos dala su poznata suđenja (za zlostavljanje ratnih zarobljenika ) pred Vojnom komisijom SAD 1865. kao i mnogi procesi pokrenuti 1902. pred vojnim sudovima u tijeku oružanih sukoba koje je SAD vodila protiv pobunjenika na Filipinima.

• • Britanski priručnik za ratovanje na kopnu 1912. Po završetku I. svjetskog rata krivično gonjenje poduzimaju i saveznici na osnovu načela teritorijaliteta (zločin je počinjen na njihovoj teritoriji) ili pasivnog državljanstva (dovoljno je da je žrtva državljanin jedne od savezničkih država) Suštinski preokret nakon stvaranja međunarodnog vojnog tribunala za glavne ratne zločine u Nirnbergu. Uvode se dvije nove vrste zločina: zločin protiv čovječnosti i zločin protiv mira. Nakon 1945/46 visoki državni zvaničnici mogu biti pozvani na odgovornost za teška ogrješenja o pravo u vrijeme oružanih sukoba. Ne štiti ih više suverenost države – mogu im suditi organi stranih država i kazniti ih. Konvencija o genocidu 1948. proglasila genocid za poseban zločin Ženevske konvencije 1949 znače veliki napredak u pogledu širenja materijalnog i procesnog prava. Konvencije postavljaju načelo univerzalne nadležnosti (države ugovornice mogu izvesti pred sud pritvorenu osobu bez obzira na državljanstvo, državljanstvo žrtve i mjesto gdje je počinjen zločin).

• • • Ženevskim konvencijama uslijedila su dva Dopunska protokola 1977. Konvencija protiv mučenja 1984 - mučenje postalo poseban zločin Poslije sedamdesetih godina XX stoljeća javlja se niz ugovora protiv terorizma koji su doprinijeli kriminaliziranju novog međunarodnog zločina - terorizma • • Ratni zločini - predstavljaju teška kršenja običajnih ili ugovornih pravila: mora proizvesti teške posljedice po žrtvu - radnja mora biti inkriminirana Ratni zločini mogu se činiti i u međunarodnim ili unutarnjim oružanim sukobima tj. u građanskim i u dugotrajnim borbama na teritoriju neke suverene države Haška pravila obuhvaćaju razne haške konvencije o međunarodnom ratovanju. Uređuju borbena dejstva (sredstva i metode ratovanja) i postupanje s osobama koje su učestvovale (ratni zarobljenici) kao i s osobama koje ne učestvuju u ratnim aktivnostima (civili, ranjenici, bolesnici) • •

• Tzv. Ženevsko pravo obuhvaća nekoliko ženevskih konvencija (četiri konvencije od 1949. i dva dopunska protokola iz 1977. u biti je okrenuto prema osobama koje ne učestvuju u oružanom sukobu ili više ne učestvuju u oružanom sukobu. Ali treća konvencija iz 1949 odnosi se i na razne vrste legitimnih boraca i osuvremenila haška pravila koja uređuju sredstva i metode borbe s ciljem zaštite građanskih osoba od oružanih sukoba. Tako se tradicionalna podjela na dva skupa pravila postepeno gubi - ta podjela danas je samo opisna. • Ratne zločine mogu činiti vojno osoblje protiv neprijateljskih vojnika i civila ili civilne osobe protiv pripadnika neprijateljskih oružanih snaga ili civila (na primjer na okupiranoj teritoriji).

• • Zločini protiv čovječnosti U zločine protiv čovječnosti spadaju zabranjena djela koja predstavljaju osobito gnjusna kršenja zabrana - teško vrijeđanje ljudskog dostojanstva i poniženje ljudskog bića. Radi se o sistemskoj politici, a ne sporadičnim izoliranima slučajevima Ponavljaju se i čine rasprostranjenu sistemsku praksu Žrtve mogu biti civili osobe koje više ne učestvuju u oružanim sukobima te neprijateljski borci Pojam zločin protiv čovječnosti prvi se put pojavio 1915. g. - u Otomanskom carstvu došlo do masovnog ubijanja Jermena Vlade Francuske, Belgije i Rusije 28. svibnja 1915. reagiraju zajedničkom deklaracijom - objavljuju da će se smatrati osobno odgovornim članovi Otomanske vlade i nihovi agenti povezani sa masakrima. Poslije ovog zajedničkog protesta nije uslijedila nikakva akcija, a diplomatske inicijative koje su uslijedile poslije doživjele su nespjeh.

• • Specijalna komisija oformljena poslije I. svjetskog rata predložila je u Izvještaju Konferenciji u Versaju da se ustanovi jedan međunarodni krivični tribunal u čiju bi nadležnost ulazila i kršenja prava čovječnosti. . Rad su osujetila dva predstavnika SAD ističući da iako ratne zločine treba kažnjavati za sada ne postoje pravna pravila univerzalni standardi čovječnosti, da se mjenjaju u skladu s vremenom, mjestom i okolnosti i da bi ovisila od uvjerenja sudaca. Zbog te opozicije SAD odredba o zločinima protiv čovječnosti je izostavljena. Na snažno insistiranje SAD saveznici su 1945 odlučili da umjesto streljanja po kratkom postupku ratne zločince treba izvesti pred sud. Londonski sporazum kojim je uobličena Povelja IMT sadržavao je između ostalog i odredbu po kojoj tribunal treba suditi i osobama koje su krive za zločine protiv čovječnosti i kazniti ih. Zločini protiv čovječnosti definirani su kao: ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija i ostala nečovječna djela počinjena protiv bilo kog civilnog stanovništva, prije ili za vrijeme trajanja rata, ili proganjanja na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi. Saveznici nisu 1945 smatrali da treba donijeti propise koji bi zabranili nečovječna djela bez obzira na njihove posljedice ili implikacije po treće države.

• • Iako se uočava ograničenje, ovo je značilo veliki napredak pokazujući kako međuna rodna zajednica širi vrste djela za koja smatra da su od državnog interesa. • Pored toga Povelja 1945 stavila je do znanja da se u nekim posebnim okolnostima mora postaviti granica svemoći države i da se ne uskraćuje zaštita kada država gazi prava čovjeka na način da vrijeđa njegovo dostojanstvo. • Poslije 1945. g. postepeno se napušta povezivanje zločina protiv čovječnosti s ratom • Danas se ti zločini zabranjuju neovisno da li su počinjeni u miru ili u ratu. • Rimski statut ICC povtrđuje prekidanje vezivanja zločina protiv čovječnosti s oružanim sukobom.

• Objektivni elementi bića zločina • Pojam zabranjeno ponašanje je dosta neodređemo definiran u Londonskom sporazumu (1945) a slično je definiran i u Zakonu br. 10. Kontrolnog savjeta, kao i u statutima Tokijskog međunarodnog tribunala, ICTY i ICTR. Postepenom definiranju pravnih okvira actus reus doprinosilo je precedentno pravo i najzad njihove vrste su podrobno izložene u odredbama članka 7. Statuta ICC za koje se može reći ili da kristaliziraju pojmove u nastajanju postojećeg običajnog prava ili da kodificiraju njegovu glavninu. • • • Zabranjene radnje koje čine zločin protiv čovječnosti su slijedeće: 1. ubojstvo, odnosno namjerno ubijanje neovisno o postojanju direktnog umišljaja; 2. istrebljivanje, odnosno masovna ubojstva, kao i namjerno podvrgavanje životnim uvjetima (lišenju hrane i lijekova i dr. ) u namjeri uništenja dijela stanovništva (članak 7(2) (b) Statuta ICC). Ovdje treba imati na umu vrstu zločina koji ima za cilj širenje straha da se radi o terorističkom istrebljivanju grupe osoba koji je dio širokog ili sistematskog napada.

• • Objektivni elementi bića zločina Pojam zabranjeno ponašanje je dosta neodređemo definiran u Londonskom sporazumu (1945) a slično je definiran i u Zakonu br. 10. Kontrolnog savjeta, kao i u statutima Tokijskog međunarodnog tribunala, ICTY i ICTR. Postepenom definiranju pravnih okvira actus reus doprinosilo je precedentno pravo i najzad njihove vrste su podrobno izložene u odredbama članka 7. Statuta ICC za koje se može reći ili da kristaliziraju pojmove u nastajanju postojećeg običajnog prava ili da kodificiraju njegovu glavninu. • • • Zabranjene radnje koje čine zločin protiv čovječnosti su slijedeće: 1. ubojstvo, odnosno namjerno ubijanje neovisno o postojanju direktnog umišljaja; 2. istrebljivanje, odnosno masovna ubojstva, kao i namjerno podvrgavanje životnim uvjetima (lišenju hrane i lijekova i dr. ) u namjeri uništenja dijela stanovništva (članak 7(2) (b) Statuta ICC). Ovdje treba imati na umu vrstu zločina koji ima za cilj širenje straha da se radi o terorističkom istrebljivanju grupe osoba koji je dio širokog ili sistematskog napada.

• 8. Progon bilo koje grupe ili kolektiviteta na političkim, rasnim, nacionalnim, etničkim, kulturnim, vjerskim, spolnim ili drugim osnovama za koje se univerzalno smatra da je međunarodnim pravom nedopušten. Progon znači namjerno i teško uskraćivanje osnovnih prava protivno međunarodnom pravu, koje se poduzima isključivo zbog pripadnosti određenoj grupi ili kolektivitetu. • 9. Prisilno nestajanje osoba, je naime hapšenje, zadržavanje ili otmica osoba od strane ili s odobrenjem podrškom, ili pristankom neke države ili neke političke organizacije, čemu slijedi odbijanje da se potvrdi da su lišene slobode ili da se pruže informacije o sudbini ili boravištu tih osoba, a s namjerom da im se na duži vremenski period uskrati pravna zaštita. • 10. Ostali nečovječni akti slične prirode i težine kojima se namjerno prouzrokuju teške patnje ili ozbiljnije povrede tijela, mentalnog ili duševnog zdravlja.

• • Subjektivni elementi bića zločina Sudovi su insistirali na tri elementa: 1) da bi se optuženi proglasio krivim za zločine protiv čovječnosti mora se utvrditi postojanje namjere za postizanje određenog rezultata, 2) svjest o postojanju činjenice da bi njegovo djelo moglo dovesti do teških posljedica po žrtvu; 3) agent mora biti svjestan veze između svoje nedozvoljene radnje i politike ili sistematske prakse. Dakle, neophodan subjektivni element ili mens rea, za zločin protiv čovječnosti nije ograničen na umišljaj (ili eventualni umišljaj) kao osnovu zločina (ubistvo, istrebljenje, prisilno premještanje, silovanje, mučenje, progon itd. ). Dodatni element koji omogućava da se napravi razlika između zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina – sastoji se u razumjevanju šireg konteksta u koji se sam zločin uklapa, a to je saznanje da su zločini dio sistematične politike ili široko rasprostranjenog zlostavljanja. Uz to da bi zločini imali obilježja progona, neophodan je još jedan mentalni element: namjera da se vrši proganjanje ili diskriminacija. Taj dodatni element kod zločina progona doseže pojam posebnog zločinačkog umišljaja. Nadalje, u nekim slučajevima subjektivni element može predstavljati i kažnjiv nehat.

• • • Mogući inspiratori, naredbodavci i izvršioci zločina To su obično državni organi tj. pojedinci koji djeluju u službenom svojstvu (vojni zapovjednici, vojnici, itd) koji izvrše zločin protiv čovječnosti. Precedentno pravo ukazuje da zločine protiv čovječnosti mogu vršiti i pojedinci koji to čine u privatnom svojstvu, pod uvjetom da to čine u suglasnosti s općom državnom politikom i da za svoja zlodjela nailaze na podršku te politike. Moguće žrtve zločina Člankom 6. Londonskog sporazuma zabranjene su dvije odvojene vrste zločina: nečovječna djela kao što su ubistvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija bilo kojeg civilnog stanovništva, tj. bilo koje grupe civila bez obzira na nacionalnu pripadnost i proganjanje na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi. Iz formulacije navedenog čl. 6. jasno proizlazi da je za te dvije vrste zločna actus reus različit. Ubistvo, istrebljenje i druga nečovječna djela u velikoj mjeri predstavljaju djela koja su već bila zabranjena u svim nacionalnim pravnim sustavima i koja se također vrše protiv civila. Progon podrazumijeva djela koja mogu imati drugačiji oblik od djela ubistva, istrebljenja, porobljavanja ili deportacije. Valja reći da žrtve ove vrste zločina mogu biti ne samo civilne grupe nego i članovi oružanih snaga.

• • • Međunarodno običajno pravo i član 7. statuta ICC Član 7. statuta ICC u izvjesnom smislu razrađuje i pojašnjava međunarodno običajno pravo. Nekada je uži od međunarodnog običajnog prava, a drugi put proširuje domašaj tog prava. Član 7. ukazuje da postoji zločin protiv čovječnosti ako je djelo izvršeno “uz saznanje o kakvom se napadu radi”. Ova odredba jasno ukazuje na to da mens rea mora uključiti svjesnost da je pojedinačni akt dio širokog ili sistematičnog napada na civilno stanovništvo. Drugo, član 7. objašnjava objektivne elemente bića nekih zabranjenih djela, tako što izričito definira pojmove koji su, dalje razrađeni na osnovu “Elementa zločina” koje je usvojila Pripremna komisija. Na kraju valja reći da su “Elementi zločina” učinili jasnijim jedan od važnih vidova mens rea. Obrazlažući neophodnost da napadač bude svjestan da se radi o rasprostranjenom ili sistematičnom napadu na civilno stanovništvo rečeno je da ovaj element ne treba shvatiti tako da se traži dokaz da je počinitelj znao za sva obilježja ili podrobnosti plana ili politike države ili organizacije jer je dovoljno da je počinitelj namjeravao da doprinese takvom napadu.

• • • Oblasti u kojima je čl. 7. uži od međunarodnog običajnog prava U nekim slučajevima član 7. odstupa od običajnog prava tako što pojam zločina definira u neskladu s tim pravom. Postoje 3 točke odstupanja. Prvo, član 7. definira žrtvu ili cilj zločina protiv čovječnosti kao “bilo koje civilno stanovništvo da su to osobe koje nisu civili (tj vojnici) isključeni su iz vrste žrtava zločina o kojima je riječ. Na taj način bilo koje djelo izvršeno protiv neprijateljskih boraca predstavlja samo ratni zločin ili teško kršenje Ženevskih konvencija 1949. godine. Drugo član 7 sužava obim pojma “rasprostranjene ili sistematične prakse” koji je potreban da bi se neki zločin mogao smatrati zločinom protiv čovječnosti. Treće član 7. je stroži od međunarodnog običajnog prava u pogledu jednog elementa definicije progona. Progon mora biti izvršen u vezi s bilo kojom radnjom predviđenom ovim stavom, ili bilo kojim drugim zločinom u nadležnosti Suda. Progon mogu predstavljati i djela koja nisu kažnjiva kao ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti ako imaju za posljedicu veoma ozbiljno kršenje osnovnih ljudskih prava ako su dio rasprostranjene sistematske prakse i ako su izvršena s diskriminatorskom namjerom.

• • Oblasti u kojima je čl. 7. širi od međunarodnog običajnog prava Opće međunarodno pravo širi čl. 7. u dva smjera: • Prvo unosi nove vrste ponašanja koja predstavljau zločine protiv čovječnosti. To su “nasilna trudnoća”, “prisilno nestajanje osoba” i “zločin aparthejda”. • Drugo kada uređuje zločin progona uvelike širi vrste osnova zbog kojih se može vršiti diskriminacija. Dakle, pored političke, rasne, etničke ili vjerske dodaje i “kulturnu” i po drugim osnovama koje se po općeprihaćenom međunarodnom pravu smatraju za nedozvoljene. •

• • • GENOCID Pojam Genocid je namjerno ubijanje, uništavanje ili istrebljenje grupe ili članova grupe. Najprije je bio predviđem kao podvrsta zločina protiv čovječnosti Genocid je postao autonomna vrsta zločina 1948. godine kada je Generalna skupština UN usvojila Konvenciju o genocidu. Konvencija je pohvalna između ostalog daje valjanu definicuju tog zločina i predviđa kažnjavanje djela vezanih za genocid. Zabranjuje genocid bez obzira da li se vrši u vrijeme rata ili mira, povlači krivičnu odgovornost počinitelja i države čije vlasti učestvuju u vršenju genocida. Međutim ima i nedostataka i propusta Konvencije. Najuočljiviji su: 1. definicija genocida ne uključuje kulturni genocid (uništavanje jezika i kulture grupe). Ne obuhvaća istrebljenje po političkim osnovama. 2. sve zaštićene grupe nisu definirane a nisu postavljena ni mjerila za njihovo definiranje. 3. mehanizam sprovođenja koji predviđa Konvencija nije efikasan. Provođenje Konvencije je bilo dugo neuspješno. Danas se u oblasti odgovornosti država smatra da običajna pravila o genocidu predstavljaju obaveze erga omnes, tj. predstavljaju obaveze za sve države članice međunarodne zajednice i istovremeno daju svakoj državi pravo da zahtjeva da se prestane sa zločinom genocida. Ta pravila danas predstavljaju dio ius cogens ili skupa peremptornih pravila koja se ne mogu izmijeniti međunarodnim sporazumima.

• Objektivni elementi zločina • Član II Konvencije o genocidu jasno definira radnje koje predstavljaju genocid: ubijanje članova (više od jednog člana) nacionalne, rasne ili vjerske grupe, prouzrokovanje teške povrede fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe, namjerno podvrgavanje grupe životnim uvjetima koji trebaju dovesti do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja, nametanje mjera uperenih na sprječavanje rađanja u okviru grupe, prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu. • Proizlazi da navedeni člana II Konvencije ne obuhvaća radnje koje se danas nazivaju etničko čišćenje tj prisilno protjerivanje civila koji pripadaju nekoj određenoj grupi iz neke oblasti, sela ili grada.

• Subjektivni elementi zločina • Mentalni ili subjektivni element genocida je namjera potpunog ili djelomičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, vjerske grupe samo zato što pripadnik proganjane grupe. • Ta namjera predstavlja dolus specialis tj. poseban umišljaj neophodan pored namjere koja se vezuje za vršenje zabranjene radnje (ubijanje, teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta, podvrgavanje životnim uvjetima koji dovode do fizičkog uništenja grupe, mjere uperene na spriječavanje rađanja u okviru grupe, prinudno premještanje djece). Slijedom navedenog proizlazi kako su druge kategorije mentalnog elementa isključene: eventualni umišljaj (dolus eventualis) ili teži nehat.

• Genocid i zločin protiv čovječnosti • Genocid se u početku pojavio kao podvrsta zločina protiv čovječnosti da bi poslije usvajanja Konvencije o genocidu 1948. g. i postepenim transformiranjem glavnih odredaba međunarodnog običajnog prava, postao zločin per se, sa specifičnim actus reus i mens rea. • Ove obje vrste zločina spajaju najmanje tri elementa: obuhvataju teška kršenja koja vrijeđaju shvaćanja čovječnosti i predstavljaju napad na najosnovnije vrijednosti ljudskog dostojanstva; ne predstavljaju izolirane slučajeve već su obično dio šire cjeline, iako nije neophodno da ih vrše državni zvaničnici, funkcioneri obično se vrše uz saučesništvo, prešutni pristanak ili ih vlasti toleriraju odnosno pred njima zatvaraju oči. U odnosu na objektivne elemente ti se zločini u izvjesnoj mjeri poklapaju i može se reći da su te dvije vrste zločina recipročno posebne u smislu da se u jednom djelu preklapaju ali se ipak presjecaju.

• Zločini protiv čovječnosti su šireg opsega. • Nasuprot tome te dvije vrste zločina promatrane iz prespektive mens rea uopće se ne poklapaju. • U slučaju postojanja zločina protiv čovječnosti međunarodno pravo zahtjeva postojanje umišljaja uz saznanje da se to čini kao dio operacija širih razmjera ili sistematske prakse. • Što se tiče genocida traži se i poseban umišljaj da se djelomično ili u cjelini uništi neka određena grupa.

• • OSTALI MEĐUNARODNI ZLOČINI - Agresija, mučenje i terorizam Uvodne napomene Mučenje, agresiju i terorizam, kao tri vrste međunarodnih zločina, povezuju dva glavna obilježja. 1) Obično se smatra da ne spadaju u tzv. „core crimes” kategoriju koja obuhvaća ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. 2) Danas nisu u nadležnosti nijednog međunarodnog krivičnog tribunala ili suda. Razlozi izuzeća iz međunarodne nadležnosti ove tri vrste zločina su u tome što je npr. agresija pod visokim političkim nabojem zbog čega se ne bi mogla jasnim i sažetim odredabma definirati a potom povjeriti na suđenje nezavisnim, međunarodnim pravosudnim tijelima. Mučenje do danas nije u nadležnosti nekog međunarodnog suda ili tribunala zato što većina država smatra da je mučenje pitanje koje spada u unutarnje nadležnosti i da tu nije poželjno miješanje međunarodne zajednice. Terorizam se mora goniti na nacionalnom nivou, individualnom ili zajedničkom prinudom i sudskom zajednicom kako to smatra većina država. Ovako stajalište nije dobro jer bi se proširenjem međunarodne nadležnosti na ove zločine smanjio broj nekažnjenih počinitelja, a istovremeno bi se više poštivalo načelo nepristranosti sudova i osnovnih prava optuženog.

• • • Agresija Pojam Napad jedne države na drugu još je prije Drugog svjetskog rata bio zabranjen međunarodnim pravom. Ako bi neka država napala drugu, izvršila bi međunarodni protupravni akt koji povlači njenu odgovornost. U Londonskom sporazumu od 8. augusta 1945. kojim je osnovan IMT (Međunarodni vojni tribunal za glavne ratne zločince, Nirnberg), agresija se smatrala međunarodnim zločinom koji povlači individualnu krivičnu odgovornost. Tako su agresorski ratovi bili samo jedna od podgrupa široke kategorije “zločina protiv mira”. IMT je agresiju definirao kao najveći međunarodni zločin. Utvrđena je krivica nekih optuženih po tom osnovu i osuđeni su na kaznu smrti ili na dugogodišnji zatvor. Poslije toga je i Međunarodni vojni tribunal u Tokiju odlučio da neke od optuženih osudi za djelo agresije. Ali godinama poslije toga na tom pitanju se nije dalje radilo, dok su se ostali zločini postepeno razrađivali u mnogim konvencijama.

• Objektivni i subjektivni elementi agresije • Proizlazi kako su međunarodni zločini po međunarodnom običajnom pravu: planiranje, organiziranje, pripremanje ili učestvovanje neke države u otpočinjanju upotrebe oružane sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države, uz kršenje Povelje UN podrazumijevajući da su djela agresije širokog opsega i da imaju ozbiljne posljedice. • Agresija kao međunarodni zločin obuhvaća slijedeće radnje koje su suštinski zasnovane na definiciji agresije od 1974. godine.

• • 1. Invazija ili napad oružanih snaga jedne države na teritoriju druge, svaka vojna okupacija, makar i privremena, ili aneksija teritorije ili djela teritorije druge države upotrebom sile. 2. Bombardiranje ili korištenje bilo kojeg oružja od strane jedne države protiv teritorije druge. 3. Blokada luka i obala jedne države od strane oružanih snaga druge. 4. Napad oružanih snaga jedne države na kopnene, pomorske ili zračne snage ili pomorsku ili zračnu flotu druge. 5. Upotreba oružanih snaga jedne države protivno predviđenom sporazumu ili produženje boravka u zemlji poslije isteka važenja sporazuma. 6. Postupak jedne države koja dopušta da njenu teritoriju koju je stavila na raspolaganje drugoj državi ova koristi za izvršenje agresije protiv treće države. 7. Upućivanje, od strane ili u ime neke države oružanih bandi, grupa, paravojnih snaga ili plaćenika da protiv neke druge države vrše oružane akcije one težine koje se mogu izjednačiti sa navedenim radnjama ili znatno učestvuju u njima.

• Navedeni primjeri objektivnih elemenata bića ovog zločina odnose se na tradicionalne oblike agresije. Ne postoji suglasnost o novim oblicima agresije - tj odpočinjanje oružanog sukoba s drugom državom uz upotrebu novih modela ratovanja (npr. vršenje preventivnih udara raketama ili nuklearnim ili drugim oružjem za masovno uništavanje kao što su bakteriološka i kemijska oružja), ili teroristički napadi širokih razmjera nedržavnih organizacija ili drugi oblici prinude, kao što su teške mjere ekonomskog pritiska nekoj stranoj državi da slobodno djeluje ili imaju za cilj promjenu njene vlade. • Da bi se radilo o ovom djelu potreban je zločinački umišljaj (dolus). Mora se pokazati da je počinitelj namjeravao učestvovati u agresiji i da je bio svjestan opsega, značaja i posljedica poduzete radnje ili da je bar svjesno poduzeo rizik prouzrokovanja posljedica te akcije (eventualni dolus). •

• • • MUČENJE Općenito Mučenje je zabranjeno i kada nije dio prakse širokih razmjera, tj. i kada je pojedinačan akt. Ako se vrši u vrijeme oružanog sukoba smatra se ratnim zločinom. Može biti i zaseban zločin po međunarodnom običajnom pravu, neovisno o tome da li je počinjen u vrijeme mira ili u vrijeme oružnog sukoba. To je važna razlika između pojedinih vrsta zločina. Da bi mučenje bilo kvalificirano kao ratni zločin mora imati vezu s oružanim sukobom. Ako djelo mučenja počini civil protiv drugog civila izvan konteksta rata i bez bilo kakve veze sa oružanim sukobom spada u kategoriju “običnih zločina”. Da bi se u vrijeme unutarnjeg ili međunarodnog oružanog sukoba ili u vrijeme mira mučenje smatralo za zločin protiv čovječnosti potrebno je, između ostalog, da ono bude dio rasprostranjene ili sistematične prakse – što je opća pretpostavka za sve zločine protiv čovječnosti. Optuženi mora unaprijed znati da je njegovo djelo mučenja dio rasprostranjene ili sistematične prakse.

• Mučenje kao poseban zločin tj. kada nije ni zločin protiv čovječnosti a ni ratni zločin, može se izvršiti i u miru i u ratu. • Iako se u mnogo čemu razlikuju tri vrste zločina (ratni zločin, zločin protiv čovječnosti ili poseban zločin) spaja ih jedan osnovni element a to je da se ne traži da jedini cilj mučenja bude iznuđivanje obavještenja ili priznanja žrtve. • • Cilj mučenja kao međunarodnog zločina može biti: 1) dobivanje obavještenja ili priznanje, 2) kažnjavanje, zastrašivanje ili ponižavanje neke osobe 3) diskriminacija žrtve ili neke treće osobe po bilo kom osnovu.

• Objektivni i subjektivni elementi zločina mučenja • Objektivni elementi zločina mučenja uključuju 1) svaki čin kojim se nekoj osobi nanose namjerno velike fizičke ili psihičke patnje, 2) da takav bol i patnje nanosi neka složbena osoba ili neka druga osoba po službenoj dužnosti, 3) i da takav bol nije posljedica zakonskih sankcija. • Subjektivni element, mens rea, kako je to navedeno u čl. 1. Konvencije od 1984. godine predviđa namjerno nanošenje fizičkih i psihičkih bolova. To znači da mora postojati kriminalni umišljaj (dolus). • Ostali blaži subjektivni kriteriji (nehat, svjesni nehat) nisu dovoljni za postojanje ovog zločina mučenja. •

• • Transnacionalni terorizam uz podršku ili pod pokroviteljstvom države Danas i znanstvenici i diplomate smatraju da se države još uvijke nisu suglasile o definiciji terorizma. Zato ni sama pojava kao takva nije sankcionirana. • Terorizam je zabranjen ugovornim i običajnim pravom. Tri su glavna elementa koja se traže za postojanje zločina međunarodnog terorizma: • 1) djela moraju biti inkriminirana u najvećem broju nacionalnih pravnih sustava (nasilje; otmica, ubojstvo, uzimanje talaca, iznuda, bombardiranje, mučenje, podmetanje požara itd), • 2) moraju imati za cilj strah i zastrašivanje, • 3) moraju biti politički, vjerski ili na neki drugi način ideološki motivirani tj. da ne idu za postizanjem privatnih ciljeva. •

• • Razni oblici terorizma Terorizam se može pojaviti u raznim oblicima. Jedan od najuočljivijih znakova za raspoznavanje terorizma je “depersonalizacija žrtve”. Počinitelju nije važno tko je žrtva i napada nasumce. Važno je samo da žrtva bude ubijena, ranjena, zastrašena, kako bi ostvario svoje političke, vjerske ili ideološke ciljeve. U očima počinitelja žrtva je jednostavno anonimno i potrošno sredstvo za ostvarenje cilja. Drugi znak raspoznavanja je taj što teroristički akt mora biti vezan za neki međunarodni ili unutarnji oružani sukob, mora biti takvih dimenzija da poprimi obilježja zločina protiv čovječnosti, da se ograničava na teritorij jedne države tako da dolazi do značajnog prelijevanja i ugrožavanja sigurnosti drugih država. Opća karakteristika terorizma je ta da predstavlja kazneno djelo bez obzira da li ga čine pojedinci koji djeluju u osobnom svojstvu (kao članovi terorističkih grupa ili organizacija) ili kao službene osobe. Ako djeluje kao službena osoba može doći do odgovornosti države pored individualne odgovornosti. Država u čije ime agent čini teroristički akt može snositi međunarodnu odgovornost zbog kršenja međunarodnog običajnog pravila, ili nekog ugovornog pravila koje utvrđuje da je organiziranje, podstrekavanje, pomaganje, financiranje ili učestvovanje u terorističkim akcijama na terotorijama drugih država protupravno.

• Terorizam kao ratni zločin • Čl. 33. Četvrte ženevske konvencije (1949) zabranjuje vršenje terorističkih akata protiv civila koji imaju status “zaštićenih osoba” neovisno o tome da li ih čine oružane snage zaraćenih strana protiv osoba koje se mogu naći na teritoriji zaraćene strane ili na okupiranoj teritoriji. Ova zabrana je proizašla iz potrebe da se spriječi uobičajena praksa – pribjegavanja zastrašivanju da bi se teroriziralo stanovništvo u nadi da će tako odustati od neprijateljskih akata. Pored toga i po Prvom i po Drugom dopunskom protokolu zabranjeni su akti ili prijetnje nasiljem koji imaju za cilj širenje terora među civilnim stanovništvom. Actus reus je napad ili prijetnja napadom na civile (ili civilne objekte) ili pribjegavanje nekim drugim načinima zastrašivanja usmjeren na širenje straha i strepnje. Subjektivni element mora biti namjera da se počini zabranjeni akt ili prijeti nasiljem protiv civila. Taj generalni umišljaj uvijek mora pratiti i specijalni kriminalni umišljaj tj. nastojanje da dovede do straha, bojazni među civilima Proizlazi da širenje terora među civilima mora biti glavni cilj zabranjenih djela ili prijetnji nasilje. • • •

• Terorizam kao zločin protiv čovječnosti • Teroristički akti mogu biti i zločini protiv čovječnosti pod uvjetom da su dio rasprostranjene ili sistematične prakse uperene protiv civila i da počinitelji znaju da su njihova kriminalna djela dio općeg ili sistematskog obrasca ponašanja. • Da bi spadali u kategoriju zločina protiv čovječnosti moraju se manifestirati kao ubojstva, istrebljenje, mučenje, silovanje, progon ili biti obuhvaćeni nekim drugim nečovječnim djelima.

• Terorizam kao zaseban međunarodni zločin • Teroristički akti koji se čine unutar jedne države krivična su djela koja su kažnjiva po zakonima odnosne države. Teroristički akti postaju međunarodni zločini kada njihove posljedice nisu ograničene samo na jednu državu nego prelaze državne granice kako u pogledu osoba koje u njima učestvuju tako i u pogledu upotrebljenih sredstava i ispoljenog nasilja, te ako se čine uz podršku, toleriranje ili pristanak države u kojoj je teroristička organizacija smještena ili se nalazi u nekoj stranoj državi. Pomoć neke države ili toleriranje od strane neke države biti su elementi koji te akte podižu na stupanj međunarodnog zločina. Tada terorizam predstavlja prijetnju miru i ulazi u oblast od interesa za cijelu međunarodnu zajednicu. • Savjet sigurnosti UN je 12. 9. 2001. godine u Rezoluciji br. 1368/2001 o terorističkim napadima na Njujork i Vašington imao u vidu ova obilježja terorizma kada je na najoštriji način osudio užasne terorističke akte koji su izvedeni 1. 9. 2001 u Njujorku, Vašingtonu i Pensilvanijii izjavio da te akte smatra prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti. Ako su uz to međunarodni akti veoma teški ili su velikih razmjera mogu se smatrati za međunarodne zločine. Danas je međunarodni terorizam zločin zabranjen međunarodnim običajnim pravom.

• U skladu s tim svaka država ima pravo da sve izvršioce koji se nađu na njenoj teritoriji izvede pred sud. • Actus reus zločina terorizma obilježava slijedeće: teroristički akti moraju predstavljati krivična djela u najvećem broju nacionalnih pravnih sistema (ubistvo, tjelesna povreda, otmica, uzimanje talaca, iznuda, bombardiranje, mučenje, podmetanje požara itd), moraju imati za cilj zastrašivanje širenje terora prijetnjama, nasilnim akcijama protiv javnosti ili pojedinih grupa i osoba, moraju biti politički, ideološki i vjerski motivirani tj. da se ne čine zbog osobne koristi. • Žrtve terorističkih akata mogu biti i civili i vojno osoblje, ili neke druge službene osobe. • U pogledu mens rea, praksa država, nacionalna zakonodavstva i spominjane konvencije idu u istom smjeru. Uz subjektivni element mora postojati i specijalni umišljaj a to je širenje terora među stanovništvom.

• • Za zaključiti je kako su materijalna međunarodna pravila o međunarodnom zločinu terorizma prilično zadovoljavajuća. Ovo stoga što obuhvaćaju najveći dio pojavnih oblika terorizma i što smatraju kriminalnim sve terorističke akte neovisno o tome da li potiču od privatnih ili državnih zvaničnika. Ali međunarodno pravo ima velike nedostatke na nivou sprovođenja. Glede reguliranja represije ne nameće se jasna obveza da na svom teriroriju uhite, gone i privode pravdi počinitelje terorističkih akata. Uz to ni nacionalni, a ni međunarodni sudovi nisu efikasno koristili potencijal koji sadrže postojeća neđunarodnopravna pravila. Naročita primjedba je što nisu ti akti dati u nadležnost ICC da sudi za terorističke akte. Na žalost mnoge države još uvijek žele to pitanje rješavati silom tj. korištenjem vojne sile, dajući prednost tom odgovoru pred onim koji pruža krivična pravda.

• OPĆA NAČELA • Uvodne napomene • Svaki pravni poredak temelji se na općim načelima koja utvrđuju opću orijentaciju sistema, daju sveobuhvatna uputstva za pravilno tumačenje prava kada se pravila i pravne konstrukcije pokažu nedovoljno upotrebljivim i pomažu sudovima da popune praznine u pisanim i nepisanim normama. • Ipak ta opća nečala u mnogim situacijama nisu od velike pomoći. • U međunarodnom krivičnom pravu postoje načela koja nisu specifična za tu granu prava pošto se ta načela mogu naći i u pravnim sistemima najvećeg broja država u svijetu.

• • Načelo individualne krivične odgovornosti U međunarodnom krivičnom pravu važi načelo koje glasi da nitko ne može odgovarati za djelo koje nije izvršio, u čijem izvršenju nije učestvovao ili u propuštanju koje mu se ne može pripisati. Ovo stoga što se ne može smatrati nitko odgovornim za djelo koje je izvršila druga osoba. Suvremeno krivično pravo, dakle, ne prihvaća kolektivnu odgovornost. Neka osoba se može smatrati krivično odgovornom samo ako ima mentalni odnos prema učinjenom djelu ili je iz nehata propustila spriječiti izvršenje zločina svojih potčinjenih ili ih kazniti. Dakle, odbačena je objektivna krivična odgovornost.

• • Načelo zakonitosti u krivičnom pravu (nullum crimen sine lege) Krivično pravo u nacionalnim pravnim sistemima zasniva se ili na načelu materijalne pravde ili na načelu striktne zakonitosti. Po načelu materijalne pravde pravni poredak ima za cilj da zabrani i kazni svako socijalno štetno ponašanje, odnosno ono koje predstavlja opasnost za društvo bez obzira da li je to ponašanje bilo inkriminirano u vrijeme devijantnog ponašanja. To načelo u prvi plan stavlja društvo, a tek zatim pojedinca. Suprotno tome doktrina striktnog legaliteta polazi od toga da netko može biti krivično odgovoran i kažnjen samo onda ako je u trenutku izvršenja nekog djela važeći pravni sistem to djelo već proglasio kažnjivim. Historijski promatrano ta doktrina proizlazi iz otpora plemstva arbitrernom ponašanju monarha, a izražena je u članu 29. Magna Charta libertatum (Magna karta 1215). Do njezinog odgovarajućeg filozofskog i političkog utemeljenja dolazi pojavom prosvjetitelja (Monteskje) a zatim proklamacije Američke revolucije (1774) i Francuske revolucije (1789) koji su shvatili tu doktrinu kao način za ograničenje moći vladara i osiguranje prerogativa za zakonodavstvo i pravosuđe. Kao što je to kasnije napisao njemački krivičar Franc fon List načela “nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege, a što čini obranu građana protiv državne svemoći ona štite pojedinca od brutalne sile većine.

• • • Najveći broj demokratskih zemalja kontinentalnog pravnog sistema danas prihvaća načelo striktne zakonitosti. Tu se podrazumijevaju četiri osnovne ideje. 1) krivične radnje mogu biti predviđene samo u zakonima koje donosi parlament, a ne u običajnim pravilima 2) krivično zakonodavstvo se mora pridržavati principa specifičnosti tako da pravila koja inkriminiraju neko ljudsko ponašanje budu što određenija i jasnija kao što je u izreci nullum crimen sine lege scripta; 3) krivična pravila ne smiju biti retroaktivna ne može biti kažnjen počinitelj na osnovu kasnije donesenog propisa kao što glasi izreka nullum crimen sine proevia lege, 4) u primjeni krivičnih pravila zabranjena je primjena analogije. Cilj ovog načela je da u što većoj mjeri zaštiti građane od samovolje vlade i od eventualne pretjerane slobode sudskog odlučivanja. Osnovno utemeljenje ove doktrine leži u zahtjevu favor rei (u prilog optuženom) nasuprot (favor societatis) u korist društva.

• • • Suprotno tome u zemljama precedentnog prava, gdje preteže pravo koje stvaraju suci dolazi do izražaja tendencija uvjetnog prihvatanja tih načela. Prije svega, radnje koje su zabranjene precedentnim pravom proizvod su sudskih odluka i samim tim ne udovoljavaju zahtjevima izvjesnosti i predvidljivosti, a što je svojstveno pisanim zakonima. Dakle, uvjeti nisu isti u svim pravnim sistemima. Međunarodno krivično pravo je s obzirom na način nastajanja skloniji engleskom nego francuskom, nemačkom, argentinskom ili kineskom pravu. Valja reći da je donedavno u međunarodnom pravu prihvaćano načelo materijalne pravde i tek nadavno postepeno ga zamjenjuje načelo striktnosti zakona iako uz izvjesna važna ograničenja. To se objašnjava ponašanjem država koje nisu bile spremne da zaključuju ugovore u kojima bi se utvrđivala krivičnopravna pravila, i što u toj oblasti nije došlo do razvoja običajnog prava. U praksi su postajala samo običajna pravila o zabrani i kažnjavanju ratnih zločina u rudimentarnom obliku i nedovoljno razrađena. Iz toga proizlazi i potreba međunarodne zajednice da se osloni na načelo materijalne pravde. Materijalna pravda kažnjava za djela koja društvu nanose teške patnje, a svi članovi društva ih smatraju gnjusnim kao i onda kada u vrijeme počinjenja nisu bila zabranjena kao krivična djela.

• Načelo striktnog legaliteta poslije Drugog svjetskog rata postepeno zamjenjuje načelo materijalne pravde. Dva su čimbenika zaslužna za tu promjenu. • Prvo države su potpisale i ratificirale nekoliko važnih ugovora o ljudskim pravima, kojima je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju striktno poštovati načelo nullum crimen. Isto načelo utvrđeno je u važnim dokumentima kao što su Treća i Četvrta ženevska konvencija (1949) o ratnim zarobljenicima i o građanskim osobama. Veliki utjecaj tih ugovora odrazio se na međunarodne kaznene postupke. • Drugi čimbenik predstavlja postepeno širenje međunarodnog krivičnog prava putem međunarodnih ugovora kojim su inkriminirana neka ponašanja pojedinaca (Konvencija o genocidu 1948, Ženevska konvencija 1949, Konvencija o mučenju 1984 i razne ugovore o terorizmu što je utjecalo na porast precedentnog prava. Za istaknuti je da je precedentno pravo doprinijelo razjašnjenju pojedinih elemenata zločina, odbrane i drugih važnih djelova međunarodnog krivičnog prava. Može se zaključiti da je to načelo danas važeće i na međunarodnom nivou – uz izvjesna uvjetovanja, a o tome u nastavku.

• • Načelo specifičnosti Po načelu specifičnosti krivična pravila moraju biti što razrađenija i podrobnija, kako bi se jasno pokazalo koja su ponašanja zabranjena tako da se utvrde i objektivna i subjektivna obilježja zločina. Što je određenije i specifičnije krivičnopravno pravilo pružaće i veću zaštitu od arbitrernog postupanja tijela prinude i sudova. Ali još smo daleko od toga da ovo načelo bude u potpunosti sprovedeno u međunarodnom pravu. Imajući u vidu neodređenost prava kao i neizvjesnost koja iz toga proizlazi za moguće kršioce međunarodnih krivičnih pravila, doprinos sudova u njihovom definiranju ima ogromnu ulogu u postepenom definiranju pojmova objašnjavanju objektivnih i subjektivnih elemenata zločina utvrđivanju općih pravnih pojmova, kao što su to olašavajuće i otežavajuće okolnosti itd. Za sada se međunarodno krivično pravo još uvijek sastoji od skupa pravila koja zahtjevaju pravno preciziranje i dosta ozbiljno pročišćavanje. Upravo zbog toga neki instituti kao što su pravna zabluda, načelo striktnog tumačenja, načelo favor rei (tumačenje u korist optuženog u slučaju sumnje) su faktori protuteže čij je cilj da kompenziraju današnje nedostatke međunarodnog krivičnog prava i popunjavaju postojeće pravne praznine.

• • • Načelo zabrane retroaktivnosti Načelo striktnog legaliteta - krivična pravila ne mogu važiti za radnje koje su se dogodile prije njihovog inkriminiranja. Doktrina materijalne pravde ima za posljedicu progon i kažnjavanje za radnje koje su u vrijeme počinjenja bile dopuštene. Ova dva pristupa imaju različite zaključke. Londonskim sporazumom predviđene su dvije vrste novih zločina: zločini protiv mira i zločini protiv čovječnosti. IMT je postupao po odredbama Povelje i sudio za obje vrste zločina. Postupajući tako primjenjivao je pravilo ex post facto tj. primjenjivao je međunarodno pravo retroaktivno. Tribunal to opravdava time što Povelja izražava međunarodno pravo koje je postojalo u vrijeme njenog stvaranja. Također se ističe da je načelo nullum crimen sine lege opće načelo pravde. Ove mane tribunala postepeno se zamjenjuju danas utemeljenim načelima zabrane retroaktivnosti u međunarodnom krivičnom pravu.

• • • Zabrana primjene analogije Nacionalni kao i međunarodni sudovi obično se uzdržavaju od primjene analogije u međunarodnom pravu dakle, ne šire obim i značenje krivičnog pravila na predmete koji nisu regulirani pravom (analogia legis). Ova analogija ima ishodište u potrebi zaštite građana i sprečavanja mogućnosti njihovog kažnjavanja za radnje koje nisu smatrane nezakonitim u vrijeme izvršenja. Zabrana ima za cilj i da ograniči tzv. arbitrium judicis, tj. donošenje proizvoljnih sudskih odluka. U međunarodnom pravu analogija se zabranjuje u primjeni ugovora jer se poštiva suvrenitet države. Primarni je cilj da se u što većoj mjeri zaštite prava optuženih. Analogija je zabranjena u ugovornim i običajnim pravilima. Definicija bića kaznenog djela jasno je izražena i ne smije se proširivati analogijom. U slučaju dvosmislenosti definicija se tumači u korist osobe protiv koje se vodi krivični postupak. Zabrana analogije je zabrana širokog ili ekstenzivnog tumačenja međunarodnih krivičnih pravila i dužnost države i pojedinaca da pribjegnu striktnom tumačenju. Međunarodnim pravom zabranjena je samo analogia legis tj. širenje pravila tako da ubuhvati i nešto nije formalno regulirano pravom. Metod analogije može se koristiti za tumačenje postojećih pravila, ali ne i za inkriminiranje novih radnji.

• • U korist optuženog (favor rei) Ako postoje suprotna tumačenja nekog pravila valja odabrati ono koje je u korist optuženog (favor rei). Načelo favor rei podrazumijeva se i kod standarda procjenjivanja dokaza. Ovo načelo poznato je kao princip in dubio pro reo (u slučaju sumnje dokaze treba cjeniti u korist optuženog). Načelo zakonitosti kazni Poznato je da u mnogim državama posebno onim s tradicijom kontinentalnog pravnog sustava nužno je potrebno odrediti visinu kazne za svako krivično djelo tako da osigura jednoobraznu primjenu krivičnog prava u državi i da adresati znaju kakva ih kazna čeka ako se ogriješe o neku krivičnopravnu odredbu. Obzirom da takvih odredaba nema na međunarodnom nivou to se načelo ovdje ne može primjeniti. Države se još nisu usuglasile o visini kazni koje bi predvidjele - njihovi se stavovi razlikuju u pogledu težine pojedinih zločina, mjesta krivnje za svako od njih i u strogosti kazne. Ovdje sudovi imaju mnogo šire diskreciono pravo u pogledu odmjeravanja kazne onima koji su okrivljeni za međunarodne zločine. Ipak neki međunarodni tribunali postavljaju granice apsolutnom diskrecijskom pravu sudaca. Tako npr. isključuju smrtnu kaznu kao i da se osobe mogu kazniti samo u skladu sa Statutom odnosnog suda.

• • • MENS REA Pitanje metodologije Kao i u nacionalnim pravnim sustavima, samo ponašanje protivno nekom materijalnom pravilu međunarodnog prava nije dovoljno za nastajanje individualne kaznene odgovornosti. Da bi došlo do odgovornosti potrebno je utvrditi postojanje subjektivnog elementa s činjenjem djela. Postoje razni oblici i nijanse mens rea koje nije jednostavno identificirati u međunarodnom kaznenom pravu. Uočavaju se dva problema: prvo materijalna pravila o pojedinim kaznenim djelima često ne iskazuju subjektivne elemente potrebne za pojedine zabranjene radnje. Izuzetak od toga su neke materijalne odredbe Statuta ICC, član 6. (o genocidu), čl. 7. (o zločinima protiv čovječnosti), čl. 8. (o ratnim zločinima) i “elementi zločina” koji trebaju biti utvrđeni suglasno čl. 9. Ove odredbe najčešće sadrže i subjektivne elemente koji se traže za svaku vrstu zločina. Međutim, Statut je uokviren sa dva velika ograničenja. Njihov je pravni značaj ograničen jer nisu dio odredaba nekog kaznenog zakona obzirom da pokrivaju samo one vrste zločina za koje je nadležan ICC. Drugo, ne postoji običajno pravo koje bi sadržavalo opću definiciju raznih vrsta mens rea (umišljaj, eventualni umišljaj, nehat). Nacionalni su sudovi donijeli većinu presuda i svaki od njih je primjenjivao opća načela kaznenog prava primjerena njegovom pravnom sustavu.

• • Uglavnom se oslanja na precedentno pravo podrazumjevajući da se posebna pažnja mora pokloniti sudskim odlukama međunarodnih tribunala naročito ICTY i ICTR i neke osnovne pojmove zajedničke glavnim pravnim sistemima svijeta, i potvrdi da se slična načela oblikuju i na međunarodnom nivou. Da bi se radilo o radnji koja se smatra kazneno kažnjivom zahtjeva se jedno od slijedećih stanja svijesti: • • Namjera, tj. odlučnost da se učini određena posljedica (umišljaj–dolus) Svijest o tome da poduzimanje određene radnje prouzrokuje neopravdan rizik štetnih posljedica (eventualni umišljaj) • Nepoklanjanje dužne pažnje ili neudovaljavanje nekim opće prihvaćenim standardima ponašanja čime se nanosi šteta drugoj osobi, a počinitelj vjeruje da njegovo ponašanje neće dovesti do štetnih posljedica zahvaljujući mjerama koje je poduzeo ili namjerava poduzeti (svjesni nehat). • Nepoštivanje nekih općeprihvaćenih standarda ponašanja, s tim da postoji svijest o mogućnosti da dođe do štetnih posljedica (nesvjesni nehat).

• Opće kategorije mens rea - umišljaj • Pod umišljajem (namjerom-dolus) podrazumijeva se htjenje da se dovede do određene posljedice (npr. smrt neke civilne osobe). Po međunarodnim pravilima umišljaj je uvjet za postojanje najvećeg broja međunarodnih zločina iako i drugi oblici mens rea u izvjesnim okolnostima mogu dovesti do međunarodne individualne odgovornosti. • Uloga saznanja u umišljaju • Pojam “saznanje”nije poznat u zemljama kontinentalnog pravnog sustava, gdje se ne smatra za autonoman oblik mens rea, već se smatra za nešto je uključeno u pojam umišljaja ili eventualnog umišljaja. Nasuprot tome, taj pojam predstavlja poseban oblik stanja svijesti vezan za kriminalno ponašanje u nekim zemljama anglosaksonskog pravnog sistema – naročito u SAD gdje je jasno definiran u modelu krivičnog zakonika. U najvećem broju slučajeva saznanje ne treba smatrati za autonomno zločinačko stanje svijesti, nego samo za sredstvo za utvrđivanje postojanja umišljaja ili eventualnog umišljaja.

• • • Poseban umišljaj (dolus specialis) Međunarodno pravo može predvidjeti postojanje posebnog umišljaja (dolus specialis) za neke određene vrste zločina. Posebni dolus se traži onda kada počinitelj teži postizanju nekog posebnog cilja koji ide dalje od neposredne posljedice njegovog ponašanja s tim da postizanje cilja nije neophodno za postojanje zločina. Poseban umišljaj je predviđen za neke oblike zločina protiv čovječnosti – kao što je progon. Uz umišljaj potrebna je i namjera vršenja diskriminacije – htjenje da se diskriminiraju članovi neke posebne nacionalne, etničke, vjerske, rasne ili neke druge grupe. Međunarodno pravo zahtjeva poseban umišljaj i za genocid. Počinitelj mora imati namjeru da potpuno ili djelomično uništi nacionalnu, etničku rasnu ili vjersku grupu kao takvu. Pravila koja reguliraju međunarodni terorizam predviđaju poseban umišljaj: širenje terora među stanovništvom putem ubijanja, otmice, razaranja zgrada itd.

• Eventualni umišljaj (dolus eventualis) predstavlja ono stanje svijesti gdje određena osoba predviđa da će njezina radnja vjerojatno proizvesti zabranjene posljedice, pa ipak poduzima rizik vršenja te radnje. Ovdje je stepen krivnje niži nego kod umišljaja, jer počinitelj predviđa da će možda ili vjerojatno dovesti do poljedice i svjesno rizikuje, međutim, te ne znači da on želi da tu posljedicu prouzrokuje. •

• • • Svjesni nehat podrazumijeva da osoba postupa na način koji je protivan elementarnim standardima po kojima svaki razuman čovjek postupa ili se uopće ne osvrće na rizik da pričini štetu nekoj drugoj osobi koja je s tim ponašanjem povezana (nesvjesni nehat), ili je stvjestan tog rizika ali je siguran da se neće desiti (nesvjesni nehat). Sam nehat predstavlja najniži stupanj krivnje. Postojanje nesvjesnog nehata obično nije dovoljno da bi postojala pojedinačna kaznena odgovornost. Sudsko utvrđivanje subjektivnog elementa Kao u nacionalnom tako i u međunarodnom pravu stanje svijesti obično se dokazuje na sudu prema okolnostima pod kojima je neka radnja izvršena. Iz okolnosti pod kojima je djelo izvršeno obično se može zaključiti da li je radnju koja je zabranjena međunarodnim kaznenim pravom pratilo odgovarajuće stanje svijesti koje ukazuje na određeni stupanj krivnje.

• • IZVRŠENJE I OSTALI MODALITETI KRIMINALNOG PONAŠANJA Izvršenje Svatko izvrši kazneno djelo bilo sam ili zajednički s drugim osobama kazneno je odgovoran. Na primjer vojnik koji ubije ratnog zarobljenika ili nekog nedužnog civila, biće kažnjen za izvršeni ratni zločin. Izvršenje znači fizičko činjenje zabranjene radnje kome se pridružuje i psihološki element. Suizvršilaštvo Zločine često vrši više osoba. Ako svi oni fizički učestvuju u stvarnom izvršenju iste radnje (na primjer ako su pripadnici jedinice za pogubljenje nedužnih civila) možemo govoriti o suizvršilaštvu. Svi učesnici u zločinu vrše istu kaznenu radnju uz odgovarajući mens rea. Udruživanje radi zločinačkog podhvata Kada je zločin posljedica radnje više osoba, može se desiti da nisu svi učesnici izvršili istu radnju. Može se raditi o mučenju u kome je jedna osoba naredila izvršenje zločina, druga ga osoba fizički izvršila, treća pazila da li će žrtva dati neku važnu informaciju itd. Postavlja se pitanje da li svi ti izvršioci snose istu odgovornost za isti zločin – u ovom slučaju mučenje.

• • Kao i u najvećem broju nacionalnih pravnih sistema tako i u međunarodnom kaznenom pravu učesnici u zajedničkoj kriminalnoj radnji snose istu odgovornost ako učestvuju u radnji bez obzira na položaj i veličinu doprinosa. Sa njima se postupa kao sa glavnim izvršiocima iako se u fazi kažnjavanja može uzeti u obzir različit stupanj krivnje. Kao i u nacionalnim pravnim sistemima, razlozi ovakvog rješenja su jasni: ako su svi koji učestvuju u zajedničkom zločinačkom pothvatu svjesni cilja i karaktera zločinačke radnje, i ako djele istu zločinačku namjeru, moraju samim tim djeliti i kaznenu odgovornost, bez obzira na položaj i ulogu koju su imali u počinjenju zločina. To je ispravno zbog toga što je svaki od njih neophodan za postizanje konačnog rezultata a s druge strane bilo bi teško praviti razliku između stupnja kaznene odgovornosti osim u svrhu izricanja kazne. Pomaganje i podstrekavanje Neka osoba može učestvovati u zločinu, a da ne djeli zločinačku namjeru glavnog počinitelja – pomažući mu u izvršenju. Objektivni element u pomaganju i podstrekavanju sadrži se u praktičnoj pomoći. Ohrabrenju, davanju moralne podrške počinitelju uz to ta pomoć i podrška moraju imati bitan utjecaj na izvršenje zločina. Subjektivni element kod pomagača je u tome što je znao da će njegovo djelovanje pomoći počinitelju u izvođenju zločina.

• • Dakle, podstrekavanje i pomaganje ne mora značiti da pomagač i podsrekač imaju zajednički plan ili cilj s glavnim počiniteljem, da djele njegovu zločinačku namjeru ili imaju neki drugi oblik mens rea. Nedovršeni zločini – općenito U mnogim pravnim sistemima ne kažnjavaju se samo dovršena djela već i preliminarne ili tek otpočete radnje kriminalnog ponašanja. To su djela koja pripremaju zabranjenu radnju, još nisu proizvela nikakvo zlo i kažnjavaju se uprkos tome što do izvršenja kaznenog djela nije još došlo. Razlozi inkriminiranja takvih radnji su jasni: pravni sistem nastoji zaštiti društvo u što većoj mjeri čime se spriječava izvršenje zabranjene radnje. Intervenira se zabranama u ranoj fazi prije počinjenja djela tj. u fazi njegovog pripremanja, kako bi se spriječilo ostvarenje štetnih posljedica izvršenja krivičnog djela.

• • • U toj kategoriji razlikujemo tri podvrste: 1. Kriminalne radnje koje obuhvataju planiranje i naređivanje 2. Kriminalne radnje kojima se priprema zločin a koje podrazumijevaju pokušaj i da nije uslijedilo izvršenje djela pošto su okolnosti (subjektivne ili objektivne) sprječile njegovo izvršenje 3. Kriminalne radnje koje su kažnjive kao takve, bez obzira je li ostvarena zabranjena posljedica ili ne (podsrekavanje na genocid) U mnogim nacionalnim sistemima (naročito u zemljama anglosaksonskog pravnog sistema) predviđaju s tri kategorije tih krivičnih djela: pokušaj, zavjera, podsrekavanje. U međunarodnom krivičnom pravu podstrekavanje je zabranjeno samo ako dovede do stvarnog izvršenja zločina. To je vjerojatno zbog toga što države i sudovi smatraju da bi zabrana podstrekavanja pretjerano proširila krug zločinačkih radnji. Podstrekavanje kao takvo zabranjeno je samo izuzetno u vezi sa najtežim međunarodnim zločinom – genocidom.

• • • Planiranje se sastoji od osmišljavanja, saglašavanja s drugim, i priprema za izvršenje zločina. Na primjer planiranje zračnog napada na civile upotrebu zabranjenih oružja, ili bezobzirno ubijanje civila kao dio rasprostranjenih i sistematičnih napada na civile. S obzirom na prirodu i karakteristike međunarodnih zločina, njih često planiraju i vrše više vojne i civilne vlasti. Svako ko učestvuje u planiranju međunarodnih zločina, bez obzira na rang u hijerarhiji i nivo učestvovanja, kazneno je odgovoran. (Rang i uloga mogu biti važni za kažnjavanje očigledno što je viši položaj i intenzitet učešća osoba u planiranju – trebalo bi da kazna bude stroža). Subjektivni element se sastoji u namjeri da se počini zločinačka radnja. Kad će biti planiranje kažnjivo postoje različita mišljenja ovisno o tome je li kažnjivo ponašanje dovelo do fizičkog izvršenja. Većina navodi na zaključak da planiranje i pripremanje zločina mora dovesti i do njegovog fizičkog izvršenja. Ne postoji jednoznačno mišljenje izraženo u precedentnom pravu gdje se kažnjivo planiranje opravdava ciljem da se spriječe takve radnje koje se smatraju zločinačkim radnjama.

• • Naređenje Davanje naređenja pretpostavlja da je onaj ko daje naređenje de iure i de facto pretpostavljeni onome ko treba da ga izvrši. Ako je izvršeno međunarodnim pravom zabranjeno naređenje, osoba koja ga je izdala kazneno je odgovorna kao suizvršitelj zločina koji je počinio njegov potčinjeni. Subjektivni element predstavlja namjera da on bude izvršen ili bar da je naređenje određeno, tj. da upućuje na izvršenje nekog konkretnog zločina. Mađutim, ako je naređenje uopćeno, može biti dovoljan i eventualni umišljaj ili svjestan nehat. Pokušaj O pokušaju kao krivičnom djelu govorimo onda kada neka osoba namjerava počiniti zločin ali očekivana posljedica njegovih nastojanja izostaje. Uočavaju se dvije različite mogućnosti: 1) počinitelj poduzima početne korake, ali ga drugi sprječavaju ili 2) zbog okolnosti koje su izvan njegove kontrole njegova akcija ne dovodi do očekivanih posljedica. Dakle, on vrši sve potrebne radnje ali ne postiže željeni rezultat. Međunarodno pravo ipak inkriminira pokušaj iako ne nanosi žrtvi namjeravanu povredu, ovo stoga da se u što većoj mjeri sprječi kršenje njegovih odredaba.

• • Da bi pokušaj bio kažnjiv potrebno je da postoji ponašanje koje znači ozbiljno otpočinjanje kaznene radnje, da postoji jasna namjera da počini zločin ili neuspjeh izvršenja te namjere uslijed vanjskih okolnosti. Što se tiče mens rea za pokušaj u anglosaksonskim pravnim sistemima obično se zahtjeva umišljaj da se izvrši zločin (eventualni umišljaj nije dovoljan). Izgleda da međunarodno kazneno pravo za subjektivni element traži umišljaj. Zavjera da se izvrši genocid Zavjera je vrsta kaznene radnje kažnjive u zemljama anglosaksonskog pravnog sistema, ali je nepoznata ili prihvaćena u vrlo skromnoj mjeri u zemljama kontinentalnog pravnog sistema. Zavjera je grupno kazneno djelo, a sastoji se od dogovora dvije ili više osoba da počine kazneno djelo. Kažnjiva je ako čak i kad djelo nije izvršeno. Subjektivni element mens rea svakog učesnika je dvojak: 1) saznanje o činjenicama i okolnostima kaznenog djela koje grupa namjerava počiniti i 2) namjera da se zavjera ostvari tako što će kazneno djelo biti izvršeno.

• Ne postoji pravilo međunarodnog običajnog prava koje bi se odnosilo na zavjeru prije svega zbog nepostojanja podrške zemalja kontinentalnog pravnog sistema. Ako ne dođe do počinjenja kaznenog djela dogovor da se počini zločin u zemljama kontinentalnog pravnog sistema nije kažnjiv sam po sebi u njima je zavjera zabranjena samo izuzetno za najteža kaznena djela – kao što je podrivanje sigurnosti države ili osnivanje udruženja i organizacija za sistematsko činjenje krivičih djela u raznim oblastima. • Pravila međunarodnog prava o zavjeri mogu se naći samo u Londonskom sporazumu od 1945. godine. Član 6. utvrđuje da će biti kažnjena osoba koja učestvuje u zajedničkom planu ili zavjeri za činjenje bilo kog zločina protiv mira. Odredbom o zavjeri da se izvrši zločin protiv mira predviđeno je kažnjavanje osoba koje su se dogovorile da vode rat koji je upravo završen. Zavjera je kažnjiva i za radnje koje su već izvršene.

• • • Drugim riječima zavjera je kažnjiva za svaki plan ili sporazum, o izvršenju međunarodnog zločina koji je u stvari već bio završen. Druga relevantna odredba međunarodnog prava sadržana je u članu 3 Konvencije o genocidu od 1948. godine koja predviđa da je kažnjiva zavjera za izvršenje genocida. Podstrekavanje na genocid Da bi podsrekavanje na genocid predstavljalo zločin, mora biti ne samo neposredno nego i javno. Podstrekavanje na genocid je kažnjivo čak i ako ne uslijedi izvršenje. Subjektivni element podrazumijeva želju počinitelja da svojim radnjama kod osobe koja će ostvariti zločin genocida, proizvede svijest na izvršenje zločina. Dakle, sam podstrekač mora imati određenu namjeru da dođe do genocida – tj. da se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva.

• • • KRIVIČNA ODGOVORNOST ZA PROPUŠTANJE Međunarodna krivična odgovornost može nastati ne samo kao posljedica neke radnje ili ponašanja (ubijanje neprijateljskog civila, protuzakonito uništavanje umjetničkih djela) nego i nečinjenjem, propuštanjem da se nešto poduzme. Propuštanje je inkriminirano samo onda kada pravni propisi nameću jasnu obvezu da se nešto učini, a neka osoba namjerno ili s eventualnim umišljajem, ne čini ono što pravo traži. Trebalo je puno vremena da se u međunarodnom pravu razvije opće pravilo o propuštanju Oni koji su stvarali međunarodno pravo nisu smatrali prikladnim ograničavanje ponašanja država, namećući im obveze da u određenim okolnostima moraju nešto određeno učiniti.

• • • Do napretka dolazi poslije Drugog svjetskog rata, kada je zauzet stav da se proširi zaštita žrtava rata tako mnoge odredbe Ženevskih konvencija od 1949. godine utvrđuju jasne dužnosti da se nešto učini, dok je propuštanje da se to uradi postalo kažnjivo. Međutim, tek su 1977. godine tvorci dopunskog protokola uz Ženevske konvencije postavili načelo sadržano u čl. 86 kojim je utvrđeno da visoke strane ugovornice i strane u sukobu suzbijati će teška kršenja i poduzimati potrebne mjere za suzbijanje ostalih kršenja Konvencija ili ovog Protokola koja su rezultat nepoduzimanja mjera za koje postoji dužnost da se poduzmu. Te su odredbe upućene državama koje su utjecale na krivično pravo odnosno da se tako iskristiliziralo opće načelo o krivičnoj odgovornosti za propuštanje. Kriminalno propuštanje može biti kažnjivo samo ako ga prati određeno subjektivno stanje svijesti. Taj element može biti različit ali se obično zahtjeva umišljaj, ali u nekim slučajevima može se postavlajti i eventualni umišljaj ili svjesni nehat.

• U međunarodnom kriminalitetu su sve češće situacije kada više vlasti planiraju, organiziraju, naređuju ili toleriraju vršenje kriminalnih radnji. To znači da se u međunarodnoj zajednici javlja jasna tendencija da zločine vrše bilo vojne ili političke vođe visokog ranga, ili civilna odnosno vojna lica na nižim položajima koji vrše zločine, a u tome ih ne sprječavaju i ne kažnjavaju više vlasti. Zbog toga, u međunarodnom kaznenom pravu postaje sve važnije pitanje odgovornosti pretpostavljenih. • Odgovornost pretpostavljenih • Kod određivanja općih uvjeta za odgovornost pretpostavljenih više vojne i civilne vlasti snose odgovornost za zločine koje počine njihovi potčinjeni uz slijedeće kumulativne uvjete.

• • • 1. Da efektivno komandiraju, kontroliraju ili vrše vlast nad izvršiteljima. Dovoljan je de facto položaj vlasti. Kontrola mora biti efektivna. 2. Pretpostavljeni je znao ili je imao informacije na osnovu kojih je u okolnostima koje su tada vladale mogao zaključiti da se vrše zločini ili da su već izvršeni ili je to trebao znati ali je svjesno odlučio da se ne obazire na obavještenja o međunarodnim zločinima. 3. Propustio je da poduzme mjere potrebne za sprječavanje ili suzbijanje zločina, čime je prekršio dužnost sprječavanja i suzbijanja zločina svojih potčinjenih. Slijedom navedenog proizlazi da komandna odgovornost ili odgovornost viših vlasti za nečinjenje, ne predstavlja oblik striktne ili objektivne odgovornosti tj. odgovornost za kršenja, za koja bi neko mogao biti osuđen a da se ne dokazuje bilo koji modalitet mens rea. Dakle, i ovdje je potrebno utvrditi subjektivni element.

• • • Subjektivni elementi krivičnog djela i razni oblici propuštanja Glede subjektivnih elemenata razlikujemo nekoliko situacija: 1. Pretpostavljeni zna da se njegovi potčinjeni spremaju izvršiti zločin ili ga već vrše, ali ipak ne poduzima nikakve mjere. Ovdje prepotstavljeni na naki način učestvuje u zločinu svojih potčinjenih, i zahtjeva se za utvrđenje krivice saznanje da se priprema zločin ili se već čini. Umišljaj podrazumijeva nepoduzimanje mjera za sprečavanje radnje njegovih potčinjenih i nosi sa sobom rizik nastupanja štetnih posljedica i ne osvrće se na taj rizik. 2. Pretpostavljeni ima obavještenja da se vrše zločini ili da će se vršiti ali propušta poduzeti potrebne mjere. Ovdje je dovoljan eventualni umišljaj ili svjesni nehat. 3. Pretpostavljeni je trebao znati da se vrše zločini ili da su već izvršeni. Ovdje je dovoljan svjesni nehat (culpa gravis). Dakle, treba praviti razliku između mens rea, koji se zahtjeva kod zločina koje čine potčinjeni i onog koji se traži za pretpostavljenog. Trebalo bi prihvatiti za nastupanje odgovornosti pretpostavljenog niži stupanj subjektivne odgovornosti - svjesni nehat zbog toga što njegov položaj u hijerarhiji povlači obvezu nadziranja potčinjenih i da odgovara za ponašanje svojih potčinjenih.

• STJECAJ KAZNENIH DJELA • 1. Općenito • Međunarodno kazneno pravo, kao i nacionalno, poznaje stjecaj kaznenih djela. • Na nacionalnom planu pitanja stjecaja su izražena i raspravljana u zemljama kontinentalnog pravnog sistema, dok je to pitanje u zemljama anglosaksonskog pravnog sistema ostavljeno sudovima, koji su postepeno izradili niz kriterija, glede najvažnijih linija razgraničenja. • – Različite vrste stjecaja kaznenih djela • Kad neka osoba nizom radnji usko povezanim, ali odvojenim radnjama izvrši nekoliko kaznenih djela protiv raznih žrtava, te se radnje mogu lako kvalificirati. • Kad netko prekrši jedno jedino pravilo protiv različitih osoba npr. vojnik u toku razmjene vatre u zoni borbenih akcija ubije deset nedužnih civila. U tom slučaju prekršeno je samo jedno pravilo - pravilo koje zabranjuje ubijanje civila ali je zločin počinjen protiv nekoliko žrtava.

• • Ove situacije se nazivaju u pravnoj literaturi realni stjecaj kaznenih djela. U drugim situacijama stvari postaju složenije kao npr. u slučaju kad jedna osoba jednom jedinom radnjom istovremeno krši nekoliko pravila. To se definira kao “idealni stjecaj kaznenih djela”. I ovdje se mora razlikovati nekoliko vrsta krešenja. Prvo, kad se dogodi da ista radnja jednim djelom krši jedno pravilo, a drugim djelom neko drugo pravilo koja pravno reguliraju različite stvari. U tom se slučaju jednom radnjom istovremeno krše dva različita pravila i time vrše dva različita zločina. Npr. pripadnik oružanih snaga bacačem plamena zapali civilnu zgradu na okupiranoj teritoriji što prouzrokuje smrt civila i tada vojnik jednom radnjom postaje odgovoran za ubojstvo i za požar. Drugo, jednom radnjom krše dva različita pravila tako da se može govoriti o dva različita kaznena djela od kojih je jedno teže, a drugo lakše, postavlja se pitanje kažnjavanja počinitelja. Po anglosaksonskoj pravnoj doktrini manje je uključeno u veće kazneno djelo tako da se podudara s načelom konsumacije kontinentalnog pravnog sistema. Prema ovim doktrinama teže kazneno djelo prevladava i apsorbira drugo. Iz toga proizlazi da se optužba i kazna mogu odnositi samo na teže kazneno djelo.

• • • Treće, može se desiti da se jednom radnjom istovremeno krši nekoliko pravila koja reguliraju isto pitanje. Na primjer, ovisno o posebnim okolnostima, ako neki vojnik siluje ženu civila. To se može kvalificirati kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti, pa čak i kao zločin genocida. Postavlja se pitanje po kojim se načelima i kriterijima treba odlučiti o tome u koju vrstu spada slučaj silovanja? . Do odgovora na to pitanje može se doći proučavanjem načela kaznenog prava koja su zajednička glavnim pravnim sistemima svijeta kao i međunarodnog precedentnog prava. Jedan mogući kriterij se sam nameće. U zemljama anglosaksonskog pravnog sistema poznat Blokburgerov test, a u zemljama kontinentalnog pravnog sistema poznato je kao “načelo relativnog specijaliteta”. Svako od ova dva pravila postavlja zahtjev koji ono drugo ne sadrži. Slijedi da ako neko posebno ubojstvo udovoljava zahtjevima pravila o ubojstvu kao o zločinu protiv čovječnosti – ali mu nedostaje element potreban za progon – onda se radi o zločinu predviđenim tim pravilom. U tom slučaju optužnica ga tereti za počinjenje samo jednog zločina. Međutim, opreza radi za slučaj da ne uspije da u sudu dokaže postojanje bića tog kaznenog djela – tužiteljstvo može smatrati prikladnim da odnosnu osobu tereti i za drugi zločin bilo alternativo ili kumulativno. Kad sud utvrdi da je optuženi za istu radnju kriv po nekoliko osnova, treda odmjeriti kaznu koja će odraziti njegovo cjelokupno kriminalno ponašanje. Statutom ICC član 78. predviđa ako jedna osoba bude osuđena za više kaznenih djela, Sud će odmjeriti kazne za svako kazneno djelo pojedinačno i potom će izreći jedinstvenu kaznu i precizirati ukupnu dužinu trajanja zatvorske kazne. To pretpostavlja da se mora izreći posebna kazna za svako kazneno djelo tako da sud ne može izreći jedinstvenu kaznu zatvora za nekoliko različitih djela.

• • • OKOLNOSTI KOJE ISKLJUČUJU KAZNENU ODGOVORNOST Razlike između isključenja protupravnosti i isključenja kaznene odgovornosti U najvećem broju nacionalnih sistema kaznenog prava, a posebno u zemljama kontinentalnog pravnog sistema neophodno je razgraničiti dvije vrste odbrane: isključenjem protupravnosti i isključenjem kaznene odgovornosti. • Po mišljenju mnogih pravnika kada zakon predviđa isključenje protupravnosti, neka radnja koja je sama po sebi protupravna smatra se dozvoljenom i ne predstavlja kazneno djelo. • Kada je u pitanju isključenje kaznene odgovornosti radnja protivna pravilu smatra se nezakonitom, ali se počinitelj ne kažnjava. Vrijednosna procjena na kojoj počiva pravo nije tako povoljna da bi tu radnju smatrala za zakonitu. Radnja se smatra nezakonitom ali pravo drži da počinitelja ipak ne treba kazniti. To je zbog toga što se uzimaju u obzir posebne okolnosti u kojima je ta radnja počinjena. Ovo stoga što radnjama koje pokrivaju olakašvajuće okolnosti nedostaje potreban subjektivni element bića kaznenog djela. Aktus reus postoji ali nedostaje mens rea. •

• • Samoodbrana je legalna ako ispunjava određene uvjete: 1) radnja u samoodbrani je poduzeta kao odgovor na neposredan ili stvaran protupravan napad na život ili na život neke druge osobe, 2) da ne postoji neki drugi način da se spriječi ili zaustavi činjenje zločina, 3) da protupravnu radnju nije prouzrokovala osoba koja postupa u samoodbrani i 4) da je akt samoodbrane srazmjeran kaznenom djelu na koje ta osoba reagira. Tako za primjer samoodbrane može se navesti situacija kada čuvar ubije neprijateljskog ratnog zarobljenika koji se upravo spremao da ubije čuvara. Isključenje kaznene odgovornosti uslijed duševne bolesti ili duševne poremećenosti Na duševnu bolest ili duševnu poremećenost može se pozvati kao osnov isključenja kaznene odgovornosti kada mentalno stanje ukazuje na to da je osoba lišena sposobnosti da odluči da li je neka radnja ispravna ili nije. Na to se može pozvati optuženi koji u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije bio svjestan šta radi, odnosno da je samim tim bio nesposoban racionalno prosuđivati svoje ponašanje. Posljedica toga je nedostajanje mens rea kod optuženog zbog čega se ne može smatrati odgovornim za svoje ponašanje.

• Pijanstvo • Stanje opijenosti, uslijed konzumiranja alkohola, može predstavljati osnov za isključenje odogovornosti pod veoma striktnim uvjetima: 1) pijanstvo je tako teško da poništava mens rea (mjenja mentalno stanje počinitelja do te mjere da ne može biti svjestan svojih djela, da ne može niti ocijeniti protupravnost svojih radnji, 2) ako je riječ o voljnom dovođenju u stanje opijenosti, to nije učinjeno zato što je ta osoba znala da postoji vjerojatnost da će upravo zbog tog njegovog stanja poduzeti neku kriminalnu radnju. • Kao primjer prihvatljivog slučaja isključenja odgovornosti može se navesti slučaj kada liječnik ili neko drugo medicinsko osoblje, daje vojniku neko jako sredstvo za umirenje ili ublažavanje bolova, koje ozbiljno utječe na njegovo stanje svijesti tako da zbog toga ubije ili rani nekog ratnog zarobljenika ili neprijateljskog civila, ili siluje neku civilnu osobu. •

• Maloljetne osobe • U mnogim nacionalnim pravnim sistemima smatra se da osobe ispod određene životne dobi nemaju punu individualnu autonomiju volje i da zato ne mogu slobodno odlučivati o svojim postupcima. Djete se smatra nesposobnim za posjedovanje kriminalnog umišljaja. U skladu s tim obično se smatra da su djeca izuzeta od kaznene odgovornosti čak i kad se upuste u činjenje kriminalnih radnji. Danas se u nekim zemljama prag za prestanak maloljetništva snižava. Na pr. u Britaniji se djeca od deset godina pa dalje mogu smatrati odgovornim i kažnjavati za neke postupke. Obično se ti postupci vode pred specijalnim sudovima. • U Statutu ICC po čl. 26. “Sud nije nadležan za vođenje kaznenog postupka protiv osoba koje u vrijeme počinjenja kaznenog djela niju imale 18 godina starosti. Odredba tog Statuta (čl. 8. ) ističe kako regrutiranje ili na drugi način stavljanje u vojnu službu djece ispod 15 godina starosti u nacionalne oružane snage može predstavljati ratni zločin.

• • • OSTALI SLUČAJEVI ISKLJUČENJA ODGOVORNOSTI 1. Naređenje prepostavljenog Postavlja se pitanje može li se u odbrani pozvati na naređenje pretpostavljenog. Važno je istaknuti da se potčinjeni može suočiti sa dvije obveze koje su u međusobnom sukobu. Jedna zahtjeva da se ne izvršavaju protupravna naređenja i one koje od njega traže da izvrši radnju protivnu pravilima međunarodnog prava. U dvoumici između poštovanja vojne hijerarhije i načela po kojem je samo nadređeni odgovoran i nesumnjivog postulata da će se svatko ko se teško ogriješi o osnovne standarde ponašanja smatrati odgovornim za radnju koju je izvršio, međunarodno pravo se opredjeljuje za ovu drugu opciju. Dakle, potčinjeni se ne može pozivati na naređenje pretpostavljenog kao na osnov za isključenje kaznene odgovornosti za počinjeni međunarodni zločin. Činjenica da je radio po naređenju prepostavljenog može biti razlog ublažavanja kazne. Ovaj način odgovornosti odnosi se na naređenja vojnih i civilnih vlasti, bez obzira na rang pretpostavljenog pod uvjetom da potčinjeni ima pravnu obvezu da izvrši naređenje i vlast koja izdaje naređenje mora imati formalnu ili suštinsku kontrolu nad potčinjenim.

• • • Krajnja nužda i prinuda Osoba koja pod prijetnjom prekrši neko međunarodno pravilo i time počini neki međunarodni zločin ne podliježe kažnjavanju. Prinuda se i u nacionalnim zakonodavstvima i sudskim postupcima često naziva krajnja nužda. Ipak između prinude i krajnje nužde kao dva oblika odbrane postoje važne razlike. 1. Krajnja nužda označava prijetnju životu i tijelu koja potiče iz objektivnih okolnosti. 2. U slučaju krajnje nužde počinitelj namjerava prouzrokovati protupravnu posljedicu odnosno ima kriminalni umišljaj koji traži kazneno pravo. Nasuprot tome prinuda u velikoj mjeri poništava subjektivni element osobe pod prinudom. Neko treći, osoba koja prijeti snosi kaznenu odgovornost za štetne posljedice koje je prouzokovala štetna radnja osobe koja je pod prinudom. Međunarodnopravna pravila propisuju četiri striktna uvjeta za odbranu pozivanjem na nuždu i prinudu, a to su: a) radnja za koju se tereti je izvršena u okolnostima neposredne prijetnje nastupanja teške i nepopravljive posljedice za njegov život ili tijelo, b) ne postoji pogodno sredstvo za otklanjanje tog zla, c) zločin koji je počinjen nije nesrazmjeran predstojećem zlu i d) osoba nije svojom voljom doprinijela stvaranju situacije zbog koje je djelovala u krajnjoj nuždi ili pod prinudom.

• Krajnja nužda je širi pojam od prinude. Ona označava prijetnju životu i tijelu koja potiče od objektivnih okolnosti – a ne zbog djelovanja neke druge osobe. Međunarodno pravo pod striktnim uvjetima dozvoljava da krajnja nužda može predstavlajti osnov za odbranu. U precedentnom pravu se na prinudu najčešće poziva u vezi s naređenjem pretpostavljenog. Ako naređenje pretpostavljenog uključuje činjenje nekog međunarodnog zločina podređeni je dužan odbiti izvršenje naređenja. Ako se uz odbijanje ponovi naređenje uz prijetnju na život i tijelo može pristupiti odbrani pozivanjem na prinudu, gdje naređenje pretpostavljenog gubi svaki pravni značaj. Tendencije koje se mogu otkriti u precedentnom pravu ukazuju da, pri procjenjivanju činjeničnih okolnosti koje mogu biti u vezi sa prinudom, može doći do potrebe utvrđenja različitih stupnjeva vojne i civilne hijerarhije. Očigledno što je niži rang potčinjenog koji prima naređenje propraćeno prinudom, to je manja vjerojatnoća da će imati bilo kakav moralni izbor.

• STVARNA ZABLUDA • Na isključenje kaznene odgovornosti kao odbranu od optužbe za kazneno djelo može se pozvati onda kada postoji actus reus, dakle radnja protivna međunarodnom kaznenom pravu, ali nedostaje mens rea zbog toga što je neka osoba u zabludi, vjerujući da postoje činjenične okolnosti koje odnosnu radnju čine pravno dozvoljenom. • Zabluda mora biti u dobroj vjeri i razložna: pogrešno shvatanje okolnosti mora biti zasnovano na ozbiljnim razlozima odnosno ne smije biti rezultat nekog olakog zaključivanja o okolnostima. Zabluda ne smije biti posljedica nehata. Ova tvrdnja je u skladu s općim pristupom pitanju stvarne zablude u najvećem broju pravnih sistema, a podržava je i precedentno pravo o međunarodnim zločinima. • Stvarna zabluda se može koristiti u odbrani od optužbe za počinjenje protupravnog naređenja onda kada optuženi može dokazati da nije bio svjestan da je naređenje bilo protupravno u pogledu činjenica. •

• • • PRAVNA ZABLUDA Međunarodno krivično pravo, kao i većina nacionalnih pravnih sistema, ne smatra da je nepoznavanje prava osnov isključenja krivične odgovornosti. Razlozi neisključenja krivične odgovornosti zbog nepoznavanja prava jasni su sami po sebi, jer se pretpostavlja da netko ko živi u određenoj državi mora poznavati pravo, a ovo stoga što bi u protivnom bili uzdrmani i sami temelji društva. Nadalje priznavanjem krivične neodgovornosti u slučaju nepoznavanja prava primjena međunarodnog prava bi se razlikovala od slučaja do slučaja, a to bi u biti predstavljalo i podsticaj da se krši pravo – jednostavnim dokazivanjem činjenice kako počinitelji nisu poznavali pravo. Ali ipak postoje slučajevi u kojima pravna zabluda može biti relevantna za isključenje odgovornosti. Dakle, pravna zabluda može biti element za isključenje kaznene odgovornosti ako postoji osnov za isključenje subjektivnog elementa na strani počinitelja - umišljaja, eventualnog imišljaja ili svjesnog nehata. Pravna zabluda može biti razlogom isključenja odgovornosi ako kod počinitelja nije bio prisutan potreban mens rea.

• • • IMUNITETI Opće vrste imuniteta Funkionalni imuniteti. Sve države štite agente koji djeluju u službenom svojstvu. U načelu nitko ko djeluje u službenom svojstvu ne može biti pozvan na odgovornost dok je imao neku službenu dužnost. Personalni imunitet. To obuhvata šefove država, više članove vlade, diplomatske agente, službenike na visokom položaju u međunarodnim organizacijama. Imuniteti od gonjenja za krivična djela predviđeni nacionalim zakonodavstvom, a obično se daju šefovima država, članovima vlade i članovima parlamenta. Ti imuniteti prestaju čim se završi funkcija. GONJENJE I KAŽNJAVANJE PRED MEĐUNARODNIM SUDOVIMA Suradnja država je od bitne važnosti za efikasnost sudskih procesa pred međunarodnim krivičnim sudovima. Međunarodni tribunali, za razliku od nacionalnih, nemaju na raspolaganju organe prinude, oni bez posredovanja nacionalnih vlasti ne mogu doći do dokaznog materijala, prinuditi svjedoka da da svoj iskaz, vršiti očevid na licu mjesta gdje se navedeni zločin dogodio, niti izvršiti naloge za hapšenje. Međunarodni sudovi, dakle ne mogu raditi bez pomoći domaćih sudova. Modeli suradnje Tvorci statuta međunarodnih krivičnih tribunala glede načina reguliranja suradnje država s međunarodnim krivičnim sudovima, mogu birati između dva modela odnosno između “horizontalnog” i “vertikalnog” modela.

• Po horizontalnom modelu odnosi između država i međunarodnog suda mogu se oblikovati prema međudržavnoj suradnji u krivičnim stvarima. Naime, radi se o suradnji koja se zasniva na ugovornim odnosima koji je rezultat uzajamne suglasnosti. Ako se prihvati ovakav model suradnje međunarodni sudovi ne bi imali nikakvu vlast nad državama tako da sud međunarodni ne bi imao mogućnost ni na koji način obvezati države da surađuju. • Drgi model “vertikalni” ili “naddržavni” napušta tradicionalne načine međudržavne suradnje gdje su države koje surađuju ravnopravne. Ovaj napredniji model polazi od toga da međunarodni sudski organ dobije značajna ovlaštenja ne samo u odnosu na pojedinca nego i u odnosu na same države. Na taj način međunarodni sud ima ovlast da izdaje obvezne naredbe državama i da u slučaju da ih države ne izvrše pokreće mehanizme prinude. Dakle, međunarodni sud ima vlast nad državama, po čemu se, razlikuje od drugih međunarodnih institucija. •

• • Specifičnosti međunarodnog suđenja 1. Samo je tužitelj ovlašten pokrenuti krivični postupak 2. Tužitelj je prvi koji prikuplja dokaze prije podizanja optužnice protiv okrivljenog dok je na odbrani da prikuplja dokaze u korist okrivljenog. 3. Međunarodni tužitelj nije samo stranka u postupku. Po statutu ICC on je dužan u toku svoje istrage prikupiti i dokaze u korist okrivljenog i predati ih odbrani (za razliku od tužiteljstva u nacionalnim pravnim sistemima). Dakle, postupa kao pravosudni organ, a ne kao obična stranka u postupku. 4. Da bi prikupili dokaze moraju se obratiti (i tužitelj i odbrana) državi u kojoj se ti dokazi nalaze. Sve radnje koje uključuju sredstva prinude zavise od pomoći organa države (uvid u državne arhive koji pripadaju određenoj državi. . . ). 5. Ne postoji porota koja je ovlaštena odlučivati o činjeničnim pitanjima, međunarodni se sudovi sastoje samo od profesionalnih sudaca. Ovo stoga što samo iskusni suci koji posjeduju široku pravničku stručnost mogu biti u stanju postupati u ovim krivičnim djelima. 6. Nije dozovljeno suđenje u odsustvu. Prisustvo optuženog uvijek je neophodno osim ako se on izričito odrekne prava da bude prisutan na suđenju. 7. Sistem priznanja krivice kakav postoji na međunarodnom nivou ne dovodi do istih rezultata kao u anglosaksonskim pravnim sistemima. Na međunarodnom nivou različiti činioci obeshrabruju optužene da koriste ovaj procesni mehanizam, ali uoačva se težnja ka sve češćem pribjegavanju priznanju krivice i nagodbi obrane s tužiteljem. Kao razlog ovome može se izdvojiti potreba za smanjenjem broja suđenja i ubrzavanjem vrlo složenog međunarodnog krivičnog postupka.

• • • 8. Međunarodni sudovi imaju aktivnu ulogu u vođenju postupka. Posebno posjeduju široka ovlaštenja u pogledu izvođenja dokaza, a ne predstavljaju pasivnost gdje kao neutralni i pasivni sudac nadgledaju takmičenje dvije stranke u postupku. Mogu pozivati svjedoke kao i svjedoke koji nisu skloni učestvovati u postupku. 9. Žrtve nemaju veliku ulogu u krivičnom postupku mada u sistemu ICC mogu iznijeti svoja gledišta i probleme na glavnoj raspravi, i mada ne mogu pozivati svjedoke ali ih mogu ispitivati kada ih pozovu stranke (ali nemaju pristup dokazima koje su stranke prikupile niti pravo uložiti žalbu na presudu). 10. Kako načelo nulla poena sine lege ima ograničenu primjenu na međunarodnom novou, sudovi imaju široka ovlaštenja u pogledu izricanja kazne. 11. U pravilu žalbeni postupak ne dovodi do ponovnog suđenja već mu je cilj da se utvrdi da li je prvostupanjski sud pogrešno primjenio pravo ili pogrešno utvrdio činjenično stanje u takvoj mjeri da je to dovelo do uskraćivanja pravde (ipak u određenim slučajevima žalbeni sudovi mogu prihvatiti nove dokaze). Prednosti međunarodnih krivičnih postupaka Međunarodni sudovi imaju više prednosti u odnosu na nacionalne sudove naročito one koji se nalaze na teritoriji države na kojoj su zločini izvršeni. Činjenica da nacionalni sudovi nisu voljni voditi krivične postupke za djela koja nemaju terotorijalnu ili personalnu vezu s odnosnom državom. Sve do 1994. g. krivičnopravne odredbe Ženevskih konvencija iz 1949. nikada nisu primjenjene u praksi. Nacionalni sudovi su prije svega orjentirani na svoje države i nemaju želje da istražuju zločine, gone strance koji su izvan te države počinili zločine protiv drugih stranaca. Pored toga, s obzirom da je riječ o međunarodnim zločinima, upravo su međunarodni sudovi najpozvaniji da rješavaju o ovim teškim kršenjima međunarodnog prava. Dakle, oni su u boljem položaju da razumiju i primjene međunarodno pravo.

• • Nadalje, međunarodni sudovi mogu biti u boljem položaju da budu nepristrani, pravičniji nego nacionalni suci koji su dio sredine u kojoj su zločini počinjeni. Međunarodni sudovi mogu mnogo lakše od nacionalnih sudaca vršiti istrage zločina koji ima posljedice u više država. Svjedoci se često nalaze u različitim zemljama a prikupljanje tih dokaza po pravilu zahtjeva suradnju više država. Pored toga potrebna je posebna stručnost za razrješenje vrlo delikatnih pravnih pitanja koja proizlaze iz primjene više nacionalnih zakonodavstava. • Međunarodna suradnja može osigurati neku vrstu jednoobraznosti u primjeni međunarodnog prava, dok postupci pred domaćim sudovima mogu voditi do protivrječne prakse i u pogledu tumačenja i primjene međunarodnog prava, kao i u pogledu izricanja kazni. • Na kraju za istaknuti je kako će međunarodna suđenja bolje pokazati volju međunarodne zajednice da raskine s prošlošću kažnjavanjem onih koji su odstupili od prihvatljivih standarda ljudskog ponašanja. Glavni cilj međunarodne zajednice prilikom kažnjavanja nije retribucija već stigmacija i osuda devijantnog ponašanja u nadi da će se time postići preventivan efekt.

• • • Nedostaci međunarodnih krivičnih postupaka Osnovni nedostatak pred međunarodnim sudom glede vođenja postupaka je pomanjkanje sredstava prinude u svrhu prikuplajnja dokaza, pretresa prostorija, zapljene dokumenata ili izvršenja naloga za hapšenje i drugih sudskih naredbi. Kako je već rečeno međunarodni sudovi ovise o suradnji država. Međunarodni sudovi moraju pridobiti suce iz različitih kulturnih i pravnih sredina, neke iz zemalja kontinentalnog a druge s anglosaksonskog pravnog područja, neki se bave primarno krivičnim pravom, a drugi međunarodnim pravom, neki imaju, a neki nemaju sudačko iskustvo. Kao još jedan problem su dugi sudski postupci a ovaj problem proizlazi iz poduzimanja adversarnog sistema koji zahtjeva da se svi dokazi razmotre usmeno ispitivanjem i unakrsnim ispitivanjem (dok u inkvizitorskom sistemu dokaze prethodno bira istražni sudac). Pitanje trajanja međunarodnih postupaka dodatno je opterećeno jezičnim teškoćama, što znači da se dokumenti i dokazi moraju prevoditi. Pored toga okolnost da okrivljeni bude u pritvoru prije i u tijeku suđenja i u tijeku žalbenog postupka, dovodi do situacije za koju se ne može reći da je u skladu s pravom na pravično i ekspeditivno suđenje i pretpostavkom nevinosti.

• • • ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Danas su ljudska prava postala bonum commune humanitatis, dobro cijelog čovječanstva, skup vrijednosti od velikog značaja za sve ljude. Stoga je dosljedno i potpuno logično dati sudovima svih država mogućnost da krivično gone osobe odgovorne za neprihvatljiva ponašanja kršenjem ovih vrijednosti, da im sude i kažnjavaju ih. Nacionalni sudovi će ukoliko to budu činili postati “organ svjetske zajednice” što znači da tada neće djelovati samo u ime svoje države već u ime i u korist cijele međunarodne zajednice. Takvim ponašanjem poslije mnogo vremenena, teorijski koncept kojeg je 30 -tih godina prošlog stoljeća predložio veliki francuski pravnik Žorž Sel (Georges Scelle), pojam koji je on nazvao funkcionalna podjela uloga i koji je dugo smatran utopijskom doktrinom, konačno postao stvarnost. Važno je istaknuti kako je Sel naglašavao da nacionalni organi moraju preuzeti dvostruku ulogu: da se ponašaju kao organi određene države koja djeluje u unutarnjem pravnom poretku, i da se ponašaju kao organi međunarodne zajednice koja djeluje unutar međunarodnog pravnog poretka. Ovo stoga što, kako smo to već isticali, međunarodnom poretku nedostaju zakonodavni i sudski organi kao i organi prinude koji bi djelovali u ime cijele zajednice. Sel također ističe da dosadašnjim načinom ponašanja i uloge koju imaju državni zvaničnici su neka vrsta “podjeljene ličnosti”. To znači da gledano sa pravnog aspekta njihovog statusa oni i jesu i ostaju organi jedne države i mogu djelovati i kao organi međunarodne zajednice.

• • • Ipak, potrebno se osvrnuti i na ozbiljne teškoće pribjegavanjem nacionalnom pravosuđu, kao što su problemi načina reagiranja na zločine i teška kršenja ljudskih prava, poput povjerenstava za istinu i pomirenje, međunarodnih krivičnih tribunala i mješovitih ili “internacionaliziranih” sudova. Nijedno od ovih sredstava nije bez mane. Za pretpostaviti je da je najbolji pristup suočavanju sa zločinima u opreznom i dobro osmišljenom kombiniranju više sredstava, na koja ne treba gledati kao na alternative već kao povezane instrumente protiv nedopustivih patnji kojima smo svakodnevno svjedoci. Na kraju valja ponoviti da je međunarodno krivično pravo grana prava koja se više od svih drugih bavi ljudskom zlobom i agresivnošću. Ona se također bavi odgovorom društva na nasilje i zločin, i pokušava ih iskorijeniti koliko je to moguće. Imajući u vidu veličinu ovog zadatka ne postoji samo jedan odgovor na mnogobrojne vidove međunarodnog kriminaliteta, te je potreban širok aspekt odgovora od kojih je svaki prilagođen svojim specifičnostima glede uvjeta kako bi na kraju doveo do iskorjenjivanja međunarodnih zločina. Zaključno, smatram da se samo kombiniranjem svih efikasnih društvenih i institucionalnih sredstava koja su na raspolaganju tvorcima prava mogu ostvariti korjenite promjene prakse nekažnjivosti.