RIMSKO PRAVO VJEBE OBITELJSKO PRAVO Pojam obiteljskog prava
RIMSKO PRAVO VJEŽBE
OBITELJSKO PRAVO
Pojam obiteljskog prava i evolucija rimske obitelji Obiteljsko pravo je skup pravnih normi koje reguliraju pravni položaj pojedinih osoba unutar rimske obitelji. Obitelj je u rimskom pravu skupina osoba koje su po prirodi (rođenjem) ili po pravu (usvojenjem, manus brakom) podređene vlasti obiteljskog starješine (pater familias).
Nakon raspada gentilnog uređenja smijenila su se tri oblika obitelji: (I) KONZORCIJUM (consortium) (II) PATRIJARHALNA AGNATSKA OBITELJ (III) KOGNATSKA OBITELJ
KONZORCIJUM Konzorcij se raspadao i gasio ako su braća mogla opstati svaki za sebe sa svojim ženama i potomcima. Proces raspadanja konzorcija je počeo puno prije donošenja Zakonika XII ploča. - Čini ga više braće sa svojim užim obiteljima (ženama i potomstvom). Šef konzorcija nije imao samostalno pravo raspolaganja imovinom. Diobom braće u konzorciju nastaju manje obiteljske skupinepatrijarhalne obitelji agnata. To je zajednica imovine, života i rada, na čijem je čelu jedan od odraslih muškaraca. Vlasništvo u konzorciju je kolektivno.
AGNATSKA OBITELJ ( familia, familia pecuniaque) Agnatska obitelj (familia) je obuhvatala, osim obiteljskog starješine, ženu u manus braku, njihovu neemancipiranu djecu, usvojene osobe, osobe in mancipio i robove. Pod pojmom familia pecuniaque podrazumijevaju se ne samo osobe koje žive i rade u okviru obitelji, već i obiteljska imovina. - Čine je roditelji sa potoomcima. Agnatio (adgnatio) je pravna veza koja je spajala sve osobe podređene istoj očinskoj vlasti (patria potestas). Raskidom agnatske veze sa svojom obitelji gubilo se svako pravo prema obiteljskoj imovini i za života i nakon smrti šefa obitelji. Ovakva obitelj je karakteristična za razdoblje prve polovice republike- još uvijek zadržani patrijarhalni elementi u društvu i zatvorena kućna privreda. Temelji ove obitelji su agnatsko srodstvo i neograničena i doživotna vlast obiteljskog starješine. Članovi obitelji su se zvali agnati. Smrću glave obitelji obitelj se raspadala na onoliko posebnih obitelji koliko je sinova ili daljih neposrednih muških potomaka iza njega ostalo.
U drugoj polovici razdoblja republike dolazi do bitnih promijena u obiteljskim odnosima. Tržišna privreda i klasično ropstvo su omogućili opstanak pojedinaca izvan obitelji. Ograničava se vlast obiteljskog starješine zbog čega opada značaj agnatskog srodstva. Sve se više uvažava krvno srodstvo (cognatio) koje je u Justinijanovom pravu u potpunosti potisnulo agnatsko srodstvo. KOGNATSKA OBITELJ, kao zajednica krvnih srodnika, koju sačinjava bračni par i njihovi potomci, zamjenjuje agnatsku.
Srodstvo U starom rimskom pravu srodstvo se računalo po činjenici zajedničkog života unutar jedne obitelji, a ne po krvi i po podrijetlu. Srodnici su osobe koje su zajedno živjele i radile u istoj obitelji, a osobe koje su živjele izvan obitelji, makar bile u bliskoj krvnoj vezi s članovima obitelji, nisu smatrane srodnicima.
Običaji su poštovali krvnu vezu tretirajući blisko krvno srodstvo kao smetnju za zaključenje braka, ali u svim drugim slučajevima se uvažavalo samo agnatsko srodstvo. Blizina agnatskog srodstva u konzorciju je određivana po generacijama: najbliži srodnik (agnatus proximus) je brat; djeca sve braće sačinjavaju sljedeću generaciju i međusobno su najbliži srodnici bez obzira što potječu od raznih roditelja i podjednako su bliski srodnici članovima predhodne generacije.
Raspadanjem konzorcija i nastajanjem agnatske obitelji s izraženom vlašću kućnog starješine, agnatskim srodnicima se smatraju osobe koje su potčinjene vlasti istog šefa obitelji (pater familias). Agnatskim srodnikom postajalo se dolaskom pod očinsku vlast istog kućnog starješine, a agnatsko srodstvo je prestajalo oslobađanjem, odnosno izlaskom iz očinske vlasti. Slabljenjem vlasti glave obitelji opada značaj agnatskog srodstva. Sve se više uvažava krvno srodstvo koje dobiva prevagu i u imovinskim odnosima.
Krvnim srodstvom (cognatio) se naziva odnos (veza) između osoba koje potječu jedna od druge, ili imaju zajedničkog pretka, a ne potječu jedna od druge. Krvni srodnici se dijele na srodnike u ravnoj i srodnike u pobočnoj liniji.
Srodnici u ravnoj liniji (linea recta) Srodnici u pobočnoj liniji (linea transversa, linea collateralis) To su osobe koje potječu jedna od druge, izravno ili neizravno. To su osobe koje potječu od zajedničkog pretka , a ne potječu jedna od druge. Linija je ushodna ako se imaju u vidu preci (ascendentes), a nishodna ako se promatraju potomci (descendentes) iste osobe. Collaterales cognates: braća, sestre, ujaci, stričevi, sestrične, bratići.
�Postklasično i Justinijanovo pravo razlikuju krvne srodnike koji imaju zajednička oba roditelja (germani), one koji imaju zajedničkog oca (consanguinei) i one koji imaju zajedničku samo majku (uterini). �Značajna podjela kognatskih srodnika je bila na bračne (legitimi) i izvanbračni (spurii, vulgo concepti). �Veza jednog bračnog druga sa srodnicima drugog bračnog druga se naziva tazbina (adfinitas, affinitas) i računa se po blizini kognatskog srodstva.
Bliskost srodničkog odnosa između dvije osobe se izražava stupnjevima srodstva. Stupanj srodstva kognatskih srodnika se računa po broju poroda. Vrijedilo je načelo: koliko poroda, toliko stupnjeva srodstva (tot gradus, quot generationes). Npr. otac (majka) je sa sinom (kćerkom) u prvom stupnju srodstva ravne linije, djed (baka) s unukom u drugom stupnju srodstva ravne linije itd. U pobočnoj liniji srodstva braća i sestre su u drugom, stric i nećak u trećem stupnju srodstva itd.
PATRIA POTESTAS
Pojam očinske vlasti; patria potestas u osobnom i imovinskopravnom pogledu Očinska vlast (patria potestas) je doživotna i u najstarije vrijeme neograničena vlast kućnog starješine (pater familias) nad osobama i obiteljskom imovinom. Patria potestas rimskog prava se ne može uspoređivati sa suvremenim pojmom roditeljskog prava.
Rimska očinska vlast trajala sve do smrti obiteljskog starješine. Rimska očinska vlast nije završavala punodobnošću potčinjenih. Pater familias je mogao prodati potčinjene osobe (ius vendendi) Poređenje očinske vlasti rimskog prava se ne može porediti sa suvremenim pojmom roditeljskog prava jer: Ovisne osobe su bile imovinskopravno nesposobne i sve što bi stjecale, pripadalo je kućnom starješini. U najstarije vrijeme je pater familias odlučivao o životu potčinjenih osoba, kao i o njihovom kažnjavanju.
Filii familias nisu mogli raspolagati imovinom, niti su mogli ugovorima obvezivati imatelja vlasti. Njihove su obveze imale karakter naravnih obveza. Velike promjene u društvenom i gospodarskom životu, do kojih je došlo u drugoj polovici republike, bitno su utjecale na položaj osoba alieni iuris. Pater familias ih uključuje u poslovni promet, a da bi se trećim osobama omogućilo stupiti s potčinjenima u ugovorne odnose pretor je uveo ACTIONES ADIECTICIAE QUALITATIS na temelju kojih je pater familias postao odgovoran za obveze kućne djece.
Imatelj vlasti je odgovarao za i za obveze nastale iz poslovanja pekulijem na temelju ACTIO DE PECULIO. Imovina koju su podčinjeni dobivali od oca na samostalno upravljanje i raspolaganje zvala se PECULIUM PROFECTICIUM, za razliku od imovine koju bi stekli u vojnom pohodu i kojom su od početka principata mogli oporučno raspolagati- PECULIUM CASTRENSE. Imovinsko osamostaljivanje sina u vlasti je nastavljeno kada je imovini naslijeđenoj od majke ili majčinih predaka priznat karakter pekulijarne imovine- BONA MATERNA. Justinijanovo pravo je svelo očinsku vlast na sasvim uske okvire.
Rimska porodica
Postanak očinske vlasti Očinska je vlast (patria potestas) zasnivana rođenjem djeteta u valjanom braku i pravnim poslovima. Rođenjem su pod očinsku vlast dolazila djeca rođena u zakonitom rimskom braku i to najranije 182 dana po sklapanju braka, a najkasnije 300 dana po prestanku braka. Za očinstvo je vrijedila oboriva pretpostavka (praesumptio iuris) da je otac djeteta muž majke, dok se ne bi drugačije dokazalo.
Ipak, samim rođenjem nije se postajalo članom agnatske obitelji, nego tek kada bi pater familias, uz određeni religijski ceremonijal, prihvatio novorođenče (tollere liberum). Ako to ne bi uradio, dijete je moglo biti odbačeno i osuđeno na smrt. Od razdoblja klasičnog prava pod očinsku vlast su ulazila sva djeca čiji su roditelji bili rimski građani i koja su rođena za trajanja zakonitog rimskog braka (matrimonium legitimum).
Pod očinsku vlast su, voljom obiteljskog starješine, mogle doći i osobe koje nisu rođene u obitelji. Očinska vlast se u tim slučajevima zasnivala putem pravnih poslova, odnosno usvojenjem. Usvojenje je način zasnivanja očinske vlasti na temelju pravnog posla. Adrogatio (arrogatio) je stariji oblik usvojenja, vršen na svečani način pred kurijatskom skupštinom, kojom je predsjedao vrhovni svećenik (pontifex maximus).
Mogao se adrogirati samo odrasli muškarac sui iuris, koji bi aktom adrogacije pretrpio captis deminutio minima. Time bi adrogirani zajedno s ostalim članovima obitelji i obiteljskom imovinom potpadao pod očinsku vlast adroganta. Ujedno bi se gasio njihov obiteljski kult.
Adoptio je usvojenje osobe alieni iuris. Adoptirani se već nalazio pod očinskom vlašću, tako da se njegov pravni položaj nije mijenjao dolaskom u novu obitelj. Adopcija se vršila privatnim aktom starog i novog obiteljskog starješine: adoptirani je najprije putem prividne prodaje oslobađan ranije očinske vlasti, a potom je, pred magistratom u formi in iure cessio, donošena odluka o zasnivanju nove očinske vlasti. Kasnije se adopcija vršila na temelju carevog reskripta ili pred nadležnim državnim organom.
Legitimatio (pozakonjenje) je način zasnivanja očinske vlasti uveden u postklasičnom razdoblju za vladavine Konstantina. Naknadnim sklapanjem braka izvanbračnih roditelja. Izvanbračna djeca su mogla dobiti položaj bračne na tri načina: Stupanjem izvanbračnog djeteta u službu kurijala. Carevim reskriptom.
Prestanak očinske vlasti Očinska vlast je prestajala zbog: Prirodne ili građanske smrti imatelja vlasti ili potčinjenoga. Emancipacije Zbog položaja u državnoj službi koji bi postigla osoba alieni iuris.
Smrću imatelja vlasti sinovi su postajali osobe sui iuris i time dobivali status obiteljskog starješine, bez obzira koliko su bili stari. Pater familias može biti čovjek bez djece, pa i novorođenče ako je sui iuris. Žena u manus braku također je postajala sui iuris, ali je potpadala pod tutorstvo. Isti učinak kao prirodna smrt imala je captis deminutio maxima, media i
Najčešći slučaj prestanka očinske vlasti za života obiteljskog starješine bila je emancipacija ili otpuštanje iz očinske vlasti po volji imatelja vlasti. Emancipatio je poseban, dragovoljan način prestanka očinske vlasti u obliku pravnog posla. Tumačenjem odredbe Zakonika XII ploča po kojoj je sin nakon treće prodaje oslobađan od očinske vlasti (“si pater filium ter venum duit, filius a patre liber esto”), stvorena je mogućnost dragovoljnog otpuštanja iz očinske vlasti u formi trostruke prividne prodaje muškarca i jednostruke
U postklasičnom razdoblju, emancipacija je vršena carevim reskriptom i izjavom imatelja vlasti pred nadležnim državnim organom, uz pristanak djeteta. Dok je emancipacija u starije vrijeme predstavljala vid teške kazne, u prilikama razvijenog tržišnog gospodarstva postala je put ka većoj osobnoj i imovinskoj samostalnosti potčinjenih osoba. U Justinijanovom pravu patria potestas prestaje ako sin obnaša
BRAK (matrimonium, nuptiae)
Oblici sklapanja braka; učinci braka u osobnim i imovinskim odnosima Rimski brak (matrimonium, nuptiae) je pravnim propisima uređena monogamijska zajednica života između muškarca i žene.
Ius conubii- pravo da zaključe zakoniti rimski brak imale su samo osobe kojima je bilo priznato ovo pravo, a to su bili samo rimski građani i stari Latini (Latini veteres). Affectio maritalis- valjani brak su mogle zaključiti samo osobe koje su imale namjeru zasnovati upravo bračnu zajednicu. To je zapravo volja živjeti kao muž i žena. Nije bilo dovoljno očitovati ovu volju samo pri sklapanju braka, nego je ona morala biti trajna, kao i činjenica zajedničkog življenja. Za zaključenje pravovaljanog rimskog braka morali su biti ostvareni sljedeći konstitutivni elementi: Pubertas bračnih drugova- u brak su mogle stupiti samo djelatno sposobne osobe: žene s navršenih 12 i muškarci sa 14 godina starosti. Brak je bio zabranjen između krvnih srodnika u ravnoj liniji srodstva, a u pobočnoj liniji u staro doba je bio isključen između srodnika u sedmom stupnju srodstva, a u klasičnom razdoblju do četvrtog stupnja. Pravom predviđena forma.
Oblik sklapanja braka je ovisio o tome namjerava li se brakom zasnovati muževljeva vlast (odnosno vlast njegova obiteljskog starješine) nad ženom (matrimonium cum manu), ili te namjere nije bilo (matrimonium sine manu).
Confarreatio- svečani način sklapanja braka dostupan samo patricijima. Nazočili su mu najviši rimski svećenici i najmanje desetorica svjedoka. Brak s manusom (matrimonium cum manu) je zaključivan u formama: Coëmptio- je prividna kupnja žene u formi mancipacije. Pred libripensom i petoricom svjedoka nevjestin pater familias je predavao nevjestu, a mladoženja (ili njegov pater familias) je predavao novčić (nummus unus) na ime simbolične cijene. Time bi bio zaključen valjani brak. Usus (činjenica zajedničkog života)najčešći i najjednostavniji način zaključenja braka. Nakon što bi žena provela godinu dana u muževljevoj kući, zasnivan je manus muža ili njegova kućnog starješine. Ako se ovo željelo preduprijediti, žena je morala prije isteka propisanoga roka provesti tri dana izvan muževljeve kuće.
Zaključenje braka je izazivalo određene posljedice i u osobnim i u imovinskim odnosima bračnih drugova. U braku cum manu žena je raskidala agnatsku vezu sa svojom obitelji i potpadala pod očinsku vlast muža. Dobivala je isti položaj kao i ostala ženska djeca (agnatske kćeri- filiae loco) čime joj je omogućeno nasljedno pravo u muževljevoj obitelji. Imovina koju je imala prije braka i sve što bi stekla za trajanja braka pripadalo je novom imatelju vlasti. Pater familias nije smio prodati u ropstvo ženu koja je bila pod njegovom vlašću, a mogao ju je usmrtiti samo u slučaju preljuba i pijanstva.
Od razdoblja principata sve više prevadava brak bez manusa (matrimonium sine manu). Za nastanak ovog braka pravo nije tražilo ispunjavanje nekih formalnosti. Bila je dovoljna faktična zajednica života bračnih drugova i njihova želja (affectio maritalis) da se ta zajednica smatra brakom. Brak sine manu nije utjecao na pravnu i poslovnu sposobnost žene. Žena je zadržavala agnatsku vezu s ranijom obitelji, te zadržavala nasljedno pravo u staroj obitelji.
Vrijedilo je načelo razlučene imovine. Ako je žena bila sui iuris, zadržavala je i dalje svoju imovinu, a ako je bila alieni iuris stjecala je za svog imatelja vlasti. Žena je samostalno upravljala tom imovinom. U slučaju spora o podrijetlu imovine u ženinu posjedu, vrijedila je praesumptio Muciana po kojoj ta imovina potječe od muža, dok se drukčije ne dokaže.
Muž i žena su bili obvezni na uzajamno poštovanje, pomaganja i vjernost. Žena je dobivala društveni položaj i domicil muža i pravo na uzdržavanje. I brak bez manusa je proizvodio određene pravne posljedice: Morali su izbjegavati svaki akt kojim bi bilo dovedeno u pitanje postojanje bračne zajednice (nisu se smjeliuzajamno tužiti, nisu morali svjedočiti jedno protiv drugoga). Muž je upravljao miraznim dobrima, a prema ostaloj imovini nije imao nikakvih prava.
Prestanak braka Brak je prestajao smrću, uslijed captis deminutio maxima i media i razvodom. Ako je brak prestao smrću muža, žena je morala čekati najmanje 10 mjeseci prije sklapanja braka (tempus lugendi), kako bi se spriječilo miješanje krvi (turbatio sanguinis), tj. dvojba glede mogućeg očinstva djeteta rođenog u novom braku.
Već od starih vremena brak je mogao biti razrješen razvodom (divortium). Brak s manusom imali su pravo razvesti muž ili njegov pater familias. Za razvod nisu zahtijevani nikakvi posebni razllozi ni uvjeti, osim što je forma raskida braka morala biti analogna formi zaključenja: brak zaključen u formi confarreatio je razrješavan u formi diffareatio, brak sklopljen putem coëmptio razrješavan je prividnom prodajom žene tj. putem remancipatio, a brak zaključen u formi ususa stvarnim prekidanjem bračne zajednice.
Zaruke (sponsalia); miraz (dos); darovanje prije braka (donatio ante nuptias) Zaruke (sponsalia) su uzajamno obećanje budućeg zaključenja braka. U starije su vrijeme zaruke sklapane u svečanom obliku stipulacije zvanom sponsio, koju su zaključivali obiteljske starješine budućih supružnika, na temelju koje je nastala utuživa obveza na zaključenje ugovorenog braka. U istočnom dijelu Carstva je bilo uobičajeno ugovoriti posebno obeštećenje za slučaj
Miraz (dos) je imovinski doprinos koji su žena, njezin pater familias ili srodnici davali mužu radi lakšeg uzdržavanja obitelji. U početku je ovo bila moralna obveza, a od Augusta je postala pravna obveza žene ako je bila sui iuris, odnosno njezinih predaka. Miraz koji je davao pater familias se nazivao dos profecticia, dok je dos adventicia bio miraz iz drugih izvora. Miraz se mogao ugovoriti na različite načine: dos aut datur aut dictur aut promittiur. Obveza davanja miraza je potjecala iz stipulacije nazvane promissio dotis, a potom je u istu svrhu služilo svečano jednostrano obećanje miraza- dotis dictio.
U starijem razdoblju, kada je prevladavao brak cum manu, miraz je postajao muževljevo vlasništvo, ali je kasnije, zbog čestih razvoda i obiteljskih promjena, bilo osigurano vraćanje miraza putem posebne stipulacije cautio rei uxoriae. Daljim razvitkom miraz je morao biti vraćen i bez posebnog ugovaranja, a muž je mogao biti tužen s actio rei uxoriae.
Za vladavine cara Konstantina raširen je običaj darovanja prije braka. Dopnatio ante nuptias je dar koji zaručnik ili njegov pater familias davao zaručnici očekujući da će namjeravani brak biti zaključen. Darovana imovina je odgovarala vrijednosti miraza, te služila istoj svrsi. Darovanom imovinom je upravljao muž, njegovom smrću pripala bi djeci, ali je žena imala pravo uživanja.
Latinski izrazi Obitelj- familia Obiteljski starješina- pater familias Konzorcijum- consortium Agnatska obitelj- familia, familia pecuniaque Očinska vlast- patria potestas Krvno srodstvo- cognatio Najbliži srodnik- agnatus proximus Ravna linija- linea recta
Preci- ascendentes Potomci- descendentes Pobočna linija- linea transversa, linea collateralis Tazbina- adfinitas, affinitas Koliko poroda toliko stupnjeva- tot gradus, quot generationes Oboriva pretpostavka- praesumptio iuris Otac djeteta je muž majke- pater is est quem nuptiae demonstrant
Zakoniti rimski brak- matrimonium legitimum Pravovaljani rimski brak- matrimonium iustum, iustae nuptiae Rimski brak- matrimonium, nuptiae Vrhovni svećenik- pontifex maximus Stari Latini- Latini veteres Agnatske kćeri- filiae loco Vrijeme tugovanja- tempus lugendi Miješanje krvi- turbatio sanguinis Razvod- divortium Zaruke- sponsalia Miraz- dos Darovanje prije braka- donatio ante nuptias
- Slides: 48