8 Teorija strukturacije Anthony Giddens doc dr sc

8. Teorija strukturacije: Anthony Giddens doc. dr. sc. Vlaho Kovačević

Uvodni dio Kontekst Giddensove misli modernost i njegova razmišljanja o konstituciji refleksivne modernosti dinamika modernosti i njezini dijalektički okviri definiranje fenomenologije modernosti i okoliša povjerenja i rizika kroz usporedbu modernog i tradicionalnog društva razlika između jednostavne i refleksivne modernosti razumijevanje postmodernosti

Tablica 1. Okoliš povjerenja i rizika u predmodernim (tradicionalnim) i modernim kulturama (Cassell, 1993: 296) Predmoderno/tradicionalno Generalni kontekst: velika važnost lokalnog povjerenja Moderno Generalni kontekst: relacije povjerenja primijenjene u globalizirajućim apstraktnim sistemima 1. Rodbinski odnosi kao organizirano sredstvo za stvaranje društvenih veza kroz vrijemeprostor 1. Osobni odnosi, kao prijateljstva ili seksualna intimnost u smislu stabiliziranja društvenih veza 2. Lokalna zajednica kao mjesto koje omogućuje poznatu sredinu 2. Apstraktni sistemi u smislu stabiliziranja odnosa kroz neodređene spone vremena- mjesta 3. Tradicija u smislu povezivanja sadašnjosti i budućnosti 3. Orijentiranje na budućnost, kao način povezivanja prošlosti i sadašnjosti

Tablica 1. Okoliš povjerenja i rizika u predmodernim (tradicionalnim) i modernim kulturama (Cassell, 1993: 296) Predmoderno/tradicionalno Generalni kontekst: velika važnost lokalnog povjerenja Moderno Generalni kontekst: relacije povjerenja primijenjene u globalizirajućim apstraktnim sistemima 1. Prijetnje i opasnosti koje proizlaze iz prirode, kao što su porast infektivnih refleksivnosti modernosti bolesti, klimatska nepouzdanost, poplave ili druge prirodne nepogode 2. Prijetnja ljudskog nasilja od vojski, lokalnih ratnika, pljačkaša 2. Prijetnja čovjekovog nasilja zbog industrijalizacije rata 3. Rizik gubljenja religijske milosti ili malicioznog magijskog utjecaja 3. Prijetnja osobnog besmisla koja proizlazi i refleksivnosti modernosti u slučaju njezine primijenjenosti na osobu

Tablica 2. Dinamika modernosti (Giddens, 1991: 20) Odvajanje vremena i prostora: uvjet za artikuliranje socijalnih relacija kroz široki dijapazon vremena i prostora, uključujući globalne sisteme. Globalizirajući mehanizmi: sastoje se od simboličkih značenja i ekspertnih sustava (zajedno tvore apstraktne sustave). Globalizirajući mehanizmi odvajaju interakciju od partikularnosti lokalnog i smještaju je na globalnu razinu. Institucionalna refleksivnost: regulirano korištenje znanja o uvjetima socijalnog života kao konstitutivnog elementa u njegovoj organizaciji i transformaciji.

Tablica 3. Usporedba modernosti i postmodernosti (Giddens, 1990. ) Modernost Kapitalizam Postmodernost Sustav "postoskudice" (razdoblje nakon oskudice) Industrijalizacija Humanizacija tehnologije Nadzor Višeslojna demokratska participacija Vojna sila Demilitarizacija

Objedinjavanje strukturalnog i društveno akcijskog pristupa

Anthony Giddens, In Defence of Sociology (1996) � Sociologija se može podijeliti na dvije vrste pristupa. � Strukturalni pristupi, � poput funkcionalizma i nekih verzija marksizma, � ističu kako struktura društva određuje ljudsko ponašanje. � Društveno akcijski ili interpretativni pristupi (poput onih za koje se zalaže Weber), � kao i simbolički interakcionisti i etnometodolozi, � tvrde da ljudi stvaraju društvo svojim akcijama. � Ova razlika nije posve čista i jasna: � većina socioloških pristupa pokazuje interes i za � socijalnu strukturu i za � društvenu akciju, � ali isto tako ističe jedan aspekt društvenoga života na račun drugoga.

Razumijevanje socijalne strukture i društvene akcije �Često se činilo kao da sociolozi mogu razumjeti samo jedan po jedan od tih elementa. �Ili pokušavaju razumjeti "širu povijesnu scenu" korištenjem strukturalne perspektive ili �pak mogu pokušati razumjeti život pojedinaca primjenjujući pristup društvene akcije. � Uobičajeno ne pokušavaju istodobno razumjeti oba.

Razumijevanje socijalne strukture i društvene akcije �Giddens napominje kako mikro/makro distinkcija nije osobito korisna, ali njihova integracija jest, te kritizira i isključivo mikro i isključivo makroteorije. Prema teoriji strukturacije, osnovno područje proučavanja socijalnih znanosti nije iskustvo individualnog aktera, kao ni postojanje bilo kojeg oblika socijetalnog totaliteta, nego socijalne prakse koje su upravljane vremenom i prostorom (Giddens, 1984).

Wright Mills �mnogi su sociolozi tvrdili da bi bilo poželjno stvoriti sociološku teoriju koja će kombinirati razumijevanje socijalne strukture i društvene akcije. �C. Wright Mills je, primjerice, tvrdio: �"Sociološka imaginacija svojem imatelju omogućuje razumijevanje značenja šire povijesne scene za unutarnji život i izvanjske događaje različitih pojedinaca„ (Mills, 1959. ).

„Sociologija bi trebala postići oštrinu. . . Neka pitanja na koja trebamo nove odgovore imaju prolaznu vrijednost, dok su druga dramatično nova. Razmatrajući obadvije vrste, kako je bilo i ranije, potrebna nam je zdrava doza onoga što je C. Wright Mills nazvao sociološkom imaginacijom. Sociolozi, nemojte očajavati! Još postoji svijet kojeg treba osvojiti ili barem interpretirati. " Anthony Giddens, In Defence of Sociology (1996) U obranu sociologije (1996)

Sociologija Anthony Giddensa

Anthony Giddens (1938 -) � Sociologiju je studirao i doktorirao na renomiranoj londonskoj School of Economics (LSE) � Od 1961 -1969 je na sveučilištu Leicester predavao socijalnu psihologiju, i sudjelovao u seminarima N. Eliasa i I. Neustadta � 1969 odlazi na Sveučilište Cambridge � Paralelno drži i katedru na Sveučilištu Santa Barbara u SAD-u � 1997 direktor London School of Economics (LSE) 1997 savjetnik britanskog premijera Tonya Blaira 2003 napušta mjesto direktora LSE-a

Izdavačka djelatnost � � Þ Između 1971 -1989 izdao oko 23 knjige, snažan odjek Þ kontroverze znanost i političnost 1971 Kapitalizam i moderna društvena teorija 1973 Klasna struktura razvijenih društava – kao i Habermas, u početku se bavio klasičnim i suvremenim teorijama i kroz njihovu analizu je razvijao svoju poziciju oslanjao se na Marxa previše se ne zamara pitanjem kojim se bavi većina sociologa 60 -tih. godina, može li se još govoriti o klasama?

Anthony Giddens �važniji su mu tipovi i stupnjevi strukturiranja klasa: i to više “mi-osjećaj” članova neke klase �“ (. . . )kad klase postaju socijalni realiteti, to se mora manifestirali u obrzovanju zajedničkih uzoraka ponašanja i " stavova. "" (Giddens- 1984) �razvija troklasnu struktura modernih zapadnih društava �razlikuje gornju klasu, srednju i nižu ili radničku klasu �smatra da teoretičari suvremenog društva podliježu zabludi 19. st. �teorija po kojima je država ovisna o ekonomskom poretku

Izdavačka djelatnost 1976 Nova pravila sociološke metode (interpretativna sociologija) preorijentacija od marksističko makro-teorijske perspektive na mikro-teorijski pristup 1979 Centralni problemi u društvenoj teoriji 1984 Uspostavljanje društva: nacrt teorije strukturacije

Anthony Giddens �Kritizira interpretativna polazišta jer ne mogu zahvatiti “probleme institucionalne organizacije, moći i konflikata kao osnovnih crta društvenog života” �naglašava situaciju sociologa i sociologinja koji su, s jedne strane “normalni” članovi društva, a s druge, kao znanstvenici/ce moraju apstrahirati iz tog normalnog pripadništva: �"Socijalne znanosti stoje, za razliku od prirodnih znanosti, neizbježno u subjekt-subjekt odnosu prema svom predmetu

Dvostruka hermeneutika - centralni izraz sociološkog rada �ovaj problem povlači za sobom još jedan �pojmovi s kojima se barata u sociologiji su "opterećeni” svakodnevnim jezikom i obrnuto, sociološke konstrukcije povratno djeluju na svakodnevnu stvarnost �taj problem naziva dvostrukom hermeneutikom �smatra ga centralnim izrazom sociološkog rada �izlaganje u svakodnevici, s jedne strane, i izlaganje kroz sociologiju s druge strane, su dva različita okvirna značenja �stalno presjecanje ovih dvaju značenja stavlja sociologiju pred specifične probleme

Četiri zapovjedi za sociologiju � 80 -tih godina Giddens postavlja četiri zapovjedi za sociologiju �smatra da sociologinje 1 sociolozi naginju prebrzim zaključcima 1. generaliziranje - na temelju kratkih vremenskih raspona 2. na temelju jednog jedinog društva 3. isključivu orijentaciju na imanentne razvoje u nekom društvu 4. zapostavljanje internacionalnog konteksta socijalnih struktura i procesa

Izdavačka djelatnost 1990 Posljedice modernosti 1990 Modernost i samoidentitet 1991 Transformacija intimnosti 1997 Treći put 2000 Odbjegli svijet 2007 Europa i doba globalizacije

Od sociologije do sociološke teorije

Anthony Giddens �Možemo li definirati dinamiku modernosti �kroz dvije strane iste medalje - lokalnu i globalnu? �I ako možemo, ne bismo li onda morali biti u stanju promatrati �paralelna događanja na makro i na mikrorazini? �Za Giddensa, odgovor je potvrdan.

Sociološka teorija �traži formuliranje sociološke teorije, a ne jedne sociologije �sociološka teorija je obuhvatnija, jer je sociologija isključivo analiza suvremenog društva �suvremena sociološka teorija treba objektivizam i subjektivizam �radi se o "traženju nove polazišne točke" (Giddens, 1988, 288) �to novo polazište predstavlja teorija strukturiranja

Dominantan način teorijske analize suvremenih društvenih procesa �Sociološka teorija je prošla kroz razdoblje dualizama � i ušla u razdoblje u kojem se pokušava objasniti povezanost društvenih mikro i makro aspekata, �povezanost akcije i strukture, �individualnog i kolektivnog �Naravno, to ne znači da su stare dihotomije nestale, već da se traže načini njihova prevladavanja

Teorijska promišljanja životnih odnosa globalnih makro procesa i svakodnevnog života ljudi �Sociologiju uključuje u društveni život � pružajući znanstveni pogled na prostor svakodnevnog života i iskustva �U knjizi Društvena teorija i moderna sociologija (Social Theory and Modem Sociology) �Giddens provokativno kaže: „Sociolog je, može se reći, netko tvrdi očito, ali s daškom otkrića" (1987: 2).

Današnje globalno društvo �u svojoj općoj teoriji društva stimulativno i spretno spojio �aspekte i dimenzije vremena, �prostora, �rizika �i položaja pojedinca u suvremenom globaliziranom društvu

Procesi posljedica tehnoloških mogućnosti �Sve je češće zatvaranje u „moja četiri zida" („zaštitna čahura", „zaštitna kukuljica" - Giddens), �u stan ili kuću, �i kreiranje vlastitih prostora „realne virtualnosti". �Sve više ljudi u svoj stambeni prostor uvlači dio „svijeta" koji im se sviđa, �koji žele i cijene, �stvarajući tako onaj tip simulacije koji im odgovara.

Procesi posljedica tehnoloških mogućnosti �pri čemu se ne može okriviti tehnologiju - radi se samo o tome kako je ljudi koriste, instrumentaliziraju i kontroliraju vodeći računa o tome da se ne dogodi obrat da tehnologija, s tendencijom samoumnožavanja, nastavi kontrolirati čovjeka.

Procesi posljedica tehnoloških mogućnosti �Zbog toga bi trebalo još sustavnije proučavati � utjecaj telekomunikacijske tehnologije na svakodnevni život ljudi, �oblikovanje njihovih „mjesta“ � i „nemjesta", te shvaćanja vremena.

Suvremena sociologija �ima zadatak analizirati današnje vrlo kompleksno globalno društvo �Osnovni zadatak sociologije - interpretirati društvene procese bilo kojega doba, od tradicionalnog društva i njegova prijelaza u moderno do transformacije modernosti u „tekuće" društvo (Bauman) „kasne modernosti" (Giddens), odnosno „društvo rizika" (Beck) ili „umreženo društvo informacijskog doba" (Castells).

Suvremena sociologija � nastala kao pokušaj da se razumije stvaranje društvene strukture novog doba - �modernosti, �čak s ambicijom potpunog spoznavanja društvenih procesa �kako bi se spriječile neželjene društvene promjene � i uvele one „dobre". �„Savoir pour prévoir, afin de pouvoir", �“Što se može očekivati na vlast" �rekao bi Auguste Comte.

U knjizi Posljedice modernosti (The Consequences of Modernity, 1991) �Anthony Giddens naglašava kako „diskurs sociologije, � te koncepti, � teorije �i nalazi drugih društvenih znanosti �neprestano 'kruže unutar i izvan onoga što čini njihovu bit", �odnosno refleksivno restrukturiraju svoj predmet (Giddens 1991: 43). �Sociologija je zbog svoje biti, koju Giddens naziva refleksivnost, �možda više nego druge znanosti sklona vlastitome preispitivanju.

U knjizi U obranu sociologije (In Defence of Sociology, 1996) �Giddens ističe kako se sociologija �dovodi u pitanje jer je postala upravo onakva kakvom su je kritičari uvijek vidjeli - pseudoznanost; �i zbog toga što se dogodio odljev respektabilnih, empirijski orijentiranih društvenih znanstvenika u druga, �pliće definirana područja kao što su urbano planiranje, demografija, kriminalistika. (. . . )

Slabljenje sociologije �Slabljenje sociologije ne znači da je društvenih istraživanja sve manje, �ona i dalje cvjetaju u brojnim područjima, �nego je velik broj tih istraživanja propao u jednostavni empirizam koji nije vođen vrijednom teorijskom perspektivom (1996: 2).

Razvoj novih koncepata koji odgovaraju novom dobu �Anthony Giddens ističe kako, da bismo mogli shvatiti i konceptualizirati suvremeno društvo, �trebamo novu sociološku teoriju �koja je u stanju uhvatiti složenost interakcija organizacijskih formi karakterističnih za modernost, �

Interakcija organizacijskih forma karakterističnih za modernost � odnosi se na interakcije između brojnih institucionalnih dimenzija �kao što su kapitalizam, industrijalizam, �nadgledanje i kontrola informacija od strane države, �te razvitak vojne moći, �uključujući uspješni monopol nad sredstvima nasilja kao i industrijalizaciju rata (Giddens 1991).

Osnovna značajka modernosti �ubrzavajuća promjena koja se “legitimira kao napredak” �Posljedice modernosti �izuzetnu dinamiku kasne modernosti povezuje s tri izvora: �razdvanjem vremena i prostora �razvojem “iskorjenjujućih mehanizama” �i apstraktnih sustava, �Te refleksivnim usvajanjem znanja, �Odnosno refleksivnim uređivanjem i preuređivanjem društvenog života

Modernost �nemoguće kontrolirati �“društvo rizika” �brojne mogućnosti istodobno sadržavaju opasnosti koje je nemoguće izbjeći �dva lica: � 1. optimistično � 2. tamno i opasno

Sociologija može objasniti relacijske odnose �biti refleksivna (na način kako ju, primjerice, tumače Bourdieu, Giddens ili Archer) �te naglašavati i promišljati potencijal za djelovanje kao značajku onih koji djeluju (agents) � i strukture situacija u kojima se djelovanje odvija, �u smislu Bourdieuove teorije akcije.

Pioniri strukturacijskih i mrežnih, tj. procesualnih razumijevanja društvenih odnosa �Elias, Giddens i Bourdie �Giddens je u sociologiju uveo koncept strukturacije �i društvene odnose vratio u relacije prostora i vremena, � pa je njegov doprinos vjerojatno najjasniji �i svakako najviše izložen kritici tijekom godina. �A. Giddens tvrdi da društvene strukture utječu na radnje individualnih aktera, i da radnje aktera stvaraju strukture �to naziva dualitetom radnje i strukture

Međusobni odnos djelovanja i strukture �struktura i djelovanje su dvije dimenzije iste stvari �djelovanje nije uvijek ciljana, ali jest kompetentna aktivnost �struktura nije individuamu "izvanjska", ona nije istoznačna s prisilom �ideje strukture i djelovanja nerazdvojno su povezane �smatra da njegova teza o povezanosti strukture i djelovanja vodi do teorije strukturiranja: �"Struktura postaje stvarna samo u konkretnim izvršenjima djelatno-praktičnog strukturiranja socijalnih sustava, zbog čega sam i svoje polazište nazvao ΄teorija strukturiranja`”.

Giddensovi temeljni koncepti �bez obzira na kritiku, �relevantni su za razumijevanje suvremenog društva � i promjena društvene strukture �te društvenih odnosa na kraju 20. stoljeća. �za suvremeno razumijevanje društva važnu je prekretnicu u sociologiji napravio i Norbert Elias, � u knjizi Što je sociologija? (1970) ističe procesualnost � kao bitnu odliku sociološkog proučavanja i društvenog života samog � Hrvatsko izdanje objavljeno je 2007.

Konstruktivistička orijentacija suvremene sociologije �Konstruktivističku orijentaciju suvremene sociologije, zajedno s Norbertom Eliasom, Pierreom Bourdieuom dijeli i Anthony Giddens. � To je orijentacija koja polazi od pretpostavke da se društveni realiteti poimaju kao historijske i svakodnevne konstrukcije individualnih i kolektivnih aktera (Kalanj 2007: 152).

Teorijski pristupi u objašnjenju suvremenog društva �u sociologiji se temelje na naglašavanju dinamike promjena, � koja je karakteristična za razdoblje modernosti, �kao temeljne razlike u odnosu na predmoderna društva � i kulture, �te na naglašavanju postmodernih pristupa koji smatraju da je kraj modernosti već nastupio, � kao i kraj industrijskog razdoblja, �dok neki teoretičari zanemaruju takve rasprave i uvode nove koncepte, poput umreženog društva i informacijskog doba, �ili pak paradigme mobilnosti, �ali svi se slažu da suvremeno društvo karakterizira iznimna brzina, dinamika i sveobuhvatnost promjena.

Prostor i vrijeme �U tom se razdoblju (tekuće, kasne, refleksivne modernosti, postmodernosti ili informacijskog doba i umreženog društva) �na nov način promišljaju prostor i vrijeme te njihov odnos. � Na temelju otkrića prirodnih znanosti i društvene znanosti redefiniraju te pojmove, pa tako i sociologija.

Rekonceptualizacijom osnova društvenoga života-odnos prostora i vremena �Autori kao što su Anthony Giddens, Manuel Castells, David Harvey, John Urry ili Edward Soja �mnogo su se bavili rekonceptualizacijom osnova društvenoga života, �tj. odnosom prostora i vremena. �Naravno, ovo je samo jedan mogući izbor između brojnih autora koji su se u okviru društvene teorije bavili tom temom, a o tome više u nastavku.

Giddens �„pražnjenje vremena i prostora" (emptying of time and space) �ili „prazno vrijeme" i „prazan prostor" �u objašnjavanju globalizacijskih procesa �i „iskorjenjujućih mehanizama" koji ih omogućuju,

Giddens oslanjajući se na Heideggera i Hagerstranda � koji se bavio idejom da svaki akter/pojedinac svakoga dana ocrtava određeni vremensko-prostorni put, �tvrdi kako isključivanje vremena i prostora iz društvene analize ili privilegiranje a priori jednoga od toga dvoje, �ozbiljno iskrivljuje naše razumijevanje načina na koji se društvena stvarnost ozbiljuje.

Novo poimanje prostora i vremena u kasnoj modernosti (Giddens) �Kad se ta ideja generalizira, �možemo vidjeti kako čitava svjetska populacija svakodnevno sudjeluje u masovnom kretanju kroz vrijeme-prostor bez obzira na međusobne razlike. �To kretanje je neodvojivo od pojedinaca koji djeluju, institucija, organizacija itd. �Društveni okvir života neprestano se mijenja �i nema mogućnosti da ga se „zamrzne" ili zaustavi kako bismo ga analizirali

Društveni prostor kao proces �u razumijevanju stvaranja društvenoga prostora � kao procesa u kojem imamo zadane okvire, �prim. urbanu formu koju svojim akcijama � (ako imamo dovoljno moći ili Giddensove agency) �strukturiramo prema našim zamislima u novu urbanu formu sa svim simboličkim značenjima koja joj pridajemo

Prostor i vrijeme – “strukturalna cjelina” �Prostor i vrijeme osnovne su odrednice društvenoga života �i zahvaća ih svaka velika strukturna promjena društva - uvođenje svjetski standardiziranog sata, kalendara itd. omogućilo je, �prema Giddensu (1990), � modernoj civilizaciji „iskorjenjivanje društvenih odnosa iz lokalnog konteksta" �te je njihovo povezivanje na svjetskoj razini zapravo bio preduvjet globalizacije.

�Modernost se u materijalnom smislu može pojmiti kao vladavina vremena sata nad prostorom i društvom, �što je tema koju su razvili Giddens, Lash i Urry, Harvey i drugi autori � (da ne spominjemo utjecaj prirodnih znanosti i pojmove poput prostor-vrijeme i sl).

Teorija strukturacije

Novo polazište = teorija strukturacije �suvremena društvena teorija traži novu polaznu točku za analizu odnosa pojedinca i društva �društvene znanosti treba ponovo utemeljiti na jednom općem metodološkom okviru novi metodološki okvir => djelovanje i struktura se ne mogu razdvojiti

Dualitet �Suprotnost, �odnosno dualizam, �djelovanja i strukture �treba se zamijeniti konceptom dualiteta: �djelovanje i struktura trebaju se analizirati u njihovu međusobnom odnosu (Giddens, A. (1988. ) Die Konstitution der Gesellschaft: Grudzüge einer Theorie der Strukturierung, Frankfurt/M. , Giddens. , 215). Ideja “strukturalnog dvostva” prema kojoj su strukturalna obilježja društvenih sustava istodobno uvjeti i rezultati aktivnosti što ih provode društveni akteri kao dio tih sustava.

Proces strukturacije �Kako bismo razumjeli dinamične odnose među pojedincima �moramo razumjeti proces strukturacije (Giddens) �Prema teoriji strukturacije, osnovno područje proučavanja socijalnih znanosti nije iskustvo individualnog aktera, �kao ni postojanje bilo kojeg oblika socijetalnog totaliteta, �nego socijalne prakse koje su upravljane vremenom i prostorom (Giddens, The Constitution of Society: Outline of the Theory of Structuration, 1984).

Dijalektika aktivnosti u prostoru i vremenu �Giddensova ontologijska pozicija nije svijest ili socijalna struktura, �nego dijalektika aktivnosti u prostoru i vremenu. � "Giddens je zaokupljen sviješću ili refleksivnošću, �no da bi ljudski akter bio refleksivan on ne samo da je svjestan sebe nego također upravlja tokovima svojih aktivnosti i uvjetima njihovog odvijanja“ Ritzer, (1997). Suvremena sociologijska teorija, Zagreb: Nakladni zavod Globus, : 391.

"povratak subjekta" �U preoblikovanju pojma strukture Giddens se oslanja na ona kretanja u suvremenoj sociologiji koja se označavaju kao "povratak subjekta" ili "povratak aktera. " � "Ta rehabilitacija subjektivnosti, odnosno priznanje refleksivnog i usmjerenog karaktera ljudskog djelovanja, odvijala se u znaku osporavanja strukturalnog funkcionalizma. . . � Iako je kritičari smatraju prilično eklektičnom, teorija strukturacije afirmira refleksivnu i djelatnu ulogu čovjeka u svijetu visokorazvijene i često postvarene organizacijske racionalnosti" Giddens, A. (1999) Treći put. Zagreb: Politička kultura. str. 170, pogovor

Pojam strukture-djelovanja � Pojam strukture kod Giddensa (1988. ) jednak je pojmu djelovanja => posljedice nove koncepcije strukture i djelovanja � djelovanja i struktura nisu više odvojeni � nego se naizmjenično međusobno prožimaju ↓ � struktura = istovremeno ograničava ali i daje mogućnost djelovanja akterima ↓ � dualizam djelovanja i strukture postaje dualitet (dvojnost) ↓ � prostorna i vremenska povezanost djelovanja, interakcije i strukture

Dualnost (dvojnost) djelovanja i strukture �Riječ je o pravilima i resursima koji ulaze u produkciju i reprodukciju socijalnih sustava. => pod "pravilima" Giddens misli na tehnike i postupke koji dolaze do izražaja u "praktičnoj svijesti", => a pod "resursima" na sredstva koja su, uz pravila, potrebna da bi se uspostavili socijalni sustavi i na taj način => održala produkcija i reprodukcija sustava. (Giddens, A. (1988. )Die Konstitution der Gesellschaft: Grudzüge einer Theorie der Strukturierung, Frankfurt/M.

Dualnost (dvojnost) djelovanja i strukture => djelovanje i struktura = intrinzično su povezani =>(dva lica istog novčića) => susreću se u društvenim praksama => prakse = proces kojim akteri u konkretnim situacijama svog života neprestano „isprepliću” svoje djelovanje i strukturu u kojoj žive => u raznim prostorima i vremenima => gradeći vlastiti život i društvo u kojem žive � osnovni aspekti praksi: “proizvodnja” i “reprodukcija”

Dualnost (dvojnost) djelovanja i strukture “proizvodnja” se odnosi na inovaciju (promjenu) => na ono što ljudi svojim djelovanjem unose u svijet (oslanja se na interpretativne teorije) “reprodukcija” se odnosi na ono što je zatečeno; na obnavljanje obrazaca, konformiranje, rutiniziranje, ograničenja (oslanja se na strukturalne teorije) oba aspekta mogu se razlučiti samo analitički => u empiriji nerazdvojivi => struktura je i medij i ishod reprodukcije praksi Giddens, A. (1979) Central Problems in Social Theory: Action, Structure and Contradiction in Social Analysis, London: Macmillan. , 5

Dualnost (dvojnost) djelovanja i strukture �polazi od pretpostavke da se => djelovanje i struktura ne mogu razdvojiti � uzajamno se konstituiraju => struktura nastaje iz ljudskog djelovanja => djelovanje se oblikuje i odvija u strukturi => zato se treba usmjeriti na proces strukturacije

=> struktura nastaje iz ljudskog djelovanja �Strukture su trajne institucionalne danosti u kojima se pojedinci kreću, �a kojima se konfrontiraju te s kojima mogu živjeti i raspravljati. �One postaju realne tek kad ih akteri uvuku u svoje djelovanje.

=> djelovanje se oblikuje i odvija u strukturi �Strukture djelovanju daju sigurnost i kontinuitet: �bez njih bi akteri bili dezorijentirani �i bespomoćni u svladavanju svagdašnjice. �Struktura i djelovanje dvije su dimenzije iste stvari: djelovanje je kompetentna aktivnost pojedinca, �a struktura omogućuje, �ali istodobno i ograničava djelovanje (Giddens, 1988. : 78).

Ograničavajući potencijal struktura �ne treba shvatiti u smislu prisile �kao sastavnog dijela društvenih struktura. � Giddens govori o tzv. "strukturalnoj prisili" �koja nastaje u kontekstu djelovanja, �tj. strukturalnih momenata aktera � čije je djelovanje u nekoj situaciji suprotstavljeno (Giddens, 1988. ).

Strukturalna prisila �Taj se tip prisile razlikuje od tzv. "materijalne prisile“ � koja proizlazi iz danosti materijalnog svijeta �i psihičkih obilježja, te tzv. "(negativnih) sankcija“ � kao tipa prisile koja proizlazi iz kažnjivih reakcija aktera koji je suprotstavljen drugom.

Struktura -sustav � Pojam strukture kod Giddensa u najužoj je vezi s pojmom sustava. � Sustavi imaju "strukturu" nadređenu pojedincima. � Suvremena društva mogu se analizirati samo ako se djelovanje pojedinaca � i društvene strukture ne promatra kao suprotnost nego kao uzajamni odnos. � ljudi (“akteri”) u teoriji strukturacije su ‘agenti sa znanjem’ sa sposobnošću transformacije situacija � Socijalna integracija u tom se smislu odnosi na situaciju u kojoj su akteri "ko-prezentni", � a integracija sustava na situaciju u kojoj nisu prezentni.

Svjesni akteri �Giddens, pritom, polazi od pretpostavke da je riječ o kompetentnim, svjesnim, budnim, aktivnim akterima koji su u tijeku socijalizacije izrasli u autonomne, �odrasle ljude sposobne za refleksivnost i samorefleksivnost. �Riječ je o akterima koji "kao integralni aspekt onog što čine posjeduju sposobnost da za vrijeme dok to čine razumiju što čine" Giddens, A. (1988. ) Die Konstitution der Gesellschaft: Grudzüge einer Theorie der Strukturierung, Frankfurt/M. , 36. Giddens, A. (1984. ) The Constitution of Society: Outline of the Theory of Structuration, Berkeley and Los Angeles, University of California Press.

Pojam aktera i djelovanja �u njegovom pojmu aktera i djelovanja dolazi do izražaja zahtjev za prevladavaniem dualizma mikro i makro teorije �slika koju Giddens ima o članovima društva podsjeća na sliku simboličkog interakcionizma i fenomenologije �fenomenoloska perspektiva može pomoći, ali nije dovoljna �akteri izrastaju u tijeku socijalizacije u relativno autonomne, odrasle ljude �oni posjeduju sposobnost refleksivnosti i samorefleksivnosti

Agenti (akteri) �Agenti (akteri) obavljaju rutinske procese, �ali raspolažu i motivacijama za djelovanje, �a one uključuju želje koje pokreću akciju. �Refleksivno nadgledanje i racionaliziranje stalno su uključeni u akciju, �ali motivacije su uglavnom nesvjesne, �nepriznati uzroci akcije, �iako imaju veliku ulogu u čovjekovu ponašanju.

Diskurzivna i praktična svijest � Unutar svijesti Giddens razlikuje diskurzivnu i praktičnu svijest. � refleksivno upravljanje djelovanjem može se odvijati: � i na razini diskurzivne i na razini praktične svijesti, � a može biti i nesvjesno motivirano �Diskurzivna svijest je sposobnost da se stvari izreknu riječima, �a praktična je ono što se uobičajeno čini, ali se ne izražava riječima (Giddens, 1984: 17)

Obilježja ljudskog djelovanja: praktična svijest � A) akteri posjeduju praktičnu svijest (znaju što i zašto nešto rade) � njime naglašava značenje znanja i kompetencije aktera �praktična svijest nije diskurzivna, tj. akteri i akterke u pravilu ne reflektiraju i ne problematiziraju svoje radnje � obično ne posjeduju distancu prema svojoj okolini te potrebu da situacije rasvijetle argumentima

Obilježja ljudskog djelovanja: poznavanje djelovanja i sposobnost djelovanja � B) poznaju djelovanja = imaju mogućnost određivanja svojih djelovanja na osnovi individualnih i društvenih iskustava � C) imaju sposobnost djelovanja = moć da aktivno sudjeluje u društvenoj praksi i tako mijenjaju društvene strukture

Pojam 'agent' �Giddens se u specifičnom smislu koristi pojmovima agent, agencija, akcija i akter �"Budući da su pojmovi izravno neprevodivi na hrvatski, dajemo kraće tumačenje njihova značenja. �Pojam 'agent' kod ovog autora označava smislenu osobu sposobnu za djelovanje (akciju).

Agencija, akcija i akter �Umjesto 'agenta' nekada se pojavljuje 'akter' (actor). �Pojam 'akcija' (action, djelovanje) opisuje realiziranu akciju, �djelovanje, �odnosno svršeni čin, �najčešće rutinskog karaktera. � 'Agencija' (agency) pak upućuje na ontologijski pojam potencijala mislećeg subjekta za djelovanje"(Ritzer, 1997: 391).

Akteri � kada refleksivno upravljaju djelovanjem � akteri reproduciraju, produciraju i mijenjaju strukture � (društvene prakse) � ali: iznalaženje stabilnih predložaka djelovanja � moguće samo empirijski pronaći � tada se može govoriti o sustavu i strukturi o društvu se ne može govoriti bez prostornih i vremenskih odnosa � za djelovanje i strukturu odlučujuće trajanje u određenom prostoru � svako koordiniranje djelovanja u prostoru uključuje i vrijeme

Struktura �Struktura označava strukturirajuća svojstva (pravila i resurse) �koji omogućuju "spajanje" vremena - prostora u socijalne sustave �i koje čine mogućim postojanje očito sličnih socijalnih praksi u različitim rasponima vremena i prostora koji im posuđuju sistematički oblik.

Rezime

Dualnost (dvojnost) djelovanja i strukture �Bit teorije jest u ideji dualnosti strukture. �Naime, konstituiranje agenata i struktura �ne predstavljaju dvije neovisne cjeline fenomena, � dualizam, � nego reprezentiraju dualnost strukturalnih osobina socijalnih sistema �gdje su sredstvo, ali i proizvod praksi koje same povratno organiziraju.

Konstituiranje agenata i struktura �Trenutak nastanka akcije također je i trenutak reprodukcije u kontekstima svakodnevnog izvođenja socijalnog života (Giddens, 1984). �Struktura nije izvanjska akterima, nego postoji i u pamćenju i u socijalnim praksama. � Zato je moguće izbjeći nedostatak kontrole nad strukturom.

Teorija strukturacije � teorija strukturacije = rekonstrukcija sveukupnih društvenih međuovisnosti i njihovih promjena � bavi se karakteristikama po kojima se društva moderne razlikuje od ranijih društava � objašnjava vremensko i prostorno širenje i integraciju u predmodernim društvima : velika distanca = veliko vrijeme u suvremenim društvima : taj automatizam prekinut (mnogi mogu za kratko vrijeme doći na drugi kontinent) � miješanje različitih aktivnosti predviđenih za određena vremena i mjesta moderna društva obilježena diskontinuitetima

Društvena i sustavna integracija Þ oba aspekta strukture na novi način vidljiva u kontekstu prostora i vremena Þ konkretne informacije o društvu daje analiza specifičnih institucionalnih obilježja društvenih sustava na temelju varijacija mehanizama reprodukcije sustava proces društvene integracije = usmjeren na recipročnost društvene prakse aktera u situacijama međusobne prisutnosti proces integracije sustava = reciprocitet odnosa kod neprisutnosti i velikih prostorno-vremenskih distanci

ZAPAMTITI 1) djelovanje i struktura se ne mogu razdvojiti 2) teorija strukturacije 3) dualizam djelovanja i strukture postaje dualitet (dvojnost) 4) prostorna i vremenska povezanost djelovanja, interakcije i strukture 5) djelovanje i struktura intrinzično su povezani i susreću se u društvenim praksama � 6) osnovni aspekti praksi: “proizvodnja” i “reprodukcija” 7) struktura je i medij i ishod reprodukcije praksi � 8) ljudi (“akteri”) u teoriji strukturacije su ‘agenti sa znanjem’ sa sposobnošću transformacije situacija 9)teorija strukturacije = rekonstrukcija sveukupnih društvenih međuovisnosti i njihovih promjena

Literatura: �George Ritzer, (1997). Suvremena sociologijska teorija. Zagreb: Nakladni zavod Globus. (390 -393). �Anthony Giddens, (1999). Treći put, Obnova socijaldemokracije. Zagreb: Politička kultura. (164194). �Steven Loyal, (2003) the sociology of Anthony Giddens. London: Pluto Press. (26 -28)

ZAHVALJUJEM NA PAŽNJI! 2/24/2021 87