Dramaturki pristup E Goffmana pristup teorije etiketiranja H

Dramaturški pristup E. Goffmana, pristup teorije etiketiranja H. S. Beckea i pristup teorije pregovaranja A. Straussa doc. dr. sc. Vlaho Kovačević

Interakcionizam

INTERAKCIONIZAM �Weberovo određenje sociologije kao znanosti o ljudskom djelovanju (akciji) početak je interakcionističke perspektive u sociologiji. �Kasniji razvoj vezan je za američkog sociologa Georgea Herberta Meada. �Sadrži u sebi mnoštvo pristupa – dramaturški, teoriju socijalne razmjene, etnometodologiju, ali je najpoznatiji simbolički interakcionizam.

Usporedbe interakcionizma s funkcionalističkom i konfliktnom teorijom: �Karakteristike funkcionalističke i konfliktne teorije: �a) to su makroteorije jer daju generalna tumačenja društva; �b) to su sistemske teorije jer promatraju društvo kao složeni sistem; �c) obje polaze od objašnjenja ljudskog ponašanja pomoću društva, s tim da funkcionalisti smatraju da ponašanjem ljudi upravljaju društvene vrijednosti i norme, a marksisti – ekonomska baza društva.

INTERAKCIONIZAM- karakteristike �Interakcionisti pobijaju prethodne tri tvrdnje – karakteristike interakcionizma: � 1) mikroteorija društva – proučava međuodnose (interakcije) u malim grupama ( ne zanima ih društvo kao cjelina); � 2) odbacuju pojam društvenog sistema zbog čega ni ljudsko ponašanje ne objašnjavaju reakcijom na društveni sistem; � 3) interakcionisti žele otkriti koja značenja ljudi pripisuju svojim aktivnostima, jer ta značenja usmjeravaju akciju i ponašanja pojedinaca. Na taj način interakcionisti objašnjavaju kreativnost i slobodu čovjeka, što

Interakcionistička teorija �Interakcionistička sociološka teorija se usredotočuje na srednju i mikrorazinu, tj. na individualne i grupne interakcije. �Na mikrorazini emocije predstavljaju jednu od nekoliko sila koje pokreću odvijanje susreta. Susreti su smješteni u mezostrukture koje su smještene u makrostrukture.

Individualne i grupne interakcije U središtu su pozornosti: a) odnosi među pojedincima, grupama pojedinaca, između učenika i učitelja, učitelja i njegovih nadređenih, b) te utjecaj vrijednosti, stavova i postignuća na pojedince, samopoimanje pojedinaca i njegova očekivanja, c) kao i djelovanje socio ekonomskog položaja na učenička postignuća.

Bit interakcionističke teorije �Bit interakcionističke teorije sastoji se u tome: a) što pojedinci koji su socijalizirani u istoj (pod) kulturi slično interpretiraju određene socijalne situacije i slično se ponašaju, b) uz razlike koje su rezultat razlika u osobnom iskustvu i društvenom statusu.

RAZVOJ: INTERAKCIONISTIČKA TEORIJA razvila se nakon drugog svjetskog rata. uspon osobito izražen sedamdesetih godina reakcija je na “makrokozmičke” pristupe koji su zanemarili interakcije među ljudima. nužna je za bolje razumijevanje sustava.

KORIJENI: �NEKOLIKO RAZLIČITIH TEORIJSKIH TRADICIJA �A) tradicija simboličkog interakcionizma �b)dramaturškom interakcionizmu i interakcionističkom strukturalizmu kasnih radova Emilea Durkheima �C) Schultzovoj sociološkoj adaptaciji fenomenologije Edmunda Husserla

Područja interesa SI-a � sociologija svakidašnjeg života, sociologija emocija i konverzacijska analiza � utjecao na 1. dramaturški pristup Ervinga Goffmana 2. teoriju etiketiranja Howard S. Beckera 3. teoriju pregovaranja Anselma Straussa 4. grounded theory (utemeljenu teoriju) Glasera i Straussa

temelj: simbolički interakcionizam � simbolički interakcionizam se pita: 1. koje simbole ljudi koriste 2. kako se prema njima odnose � dramaturški pristup Erving Goffman � teorija etiketiranja Howard S. Becker � teorija pregovaranja Anselm Strauss � više se bave � načinima na koje simboli nastaju

Simbolički interakcionisti �U okviru simboličkog interakcionizma najvažniji su koncepti pojam o sebi i definicija situacije. �Prema Turneru, ljudi posjeduju određene univerzalne potrebe koje pokreću sve interakcije. (Turner i Stets, 2011, 195 -196)

Tri razine potvrđivanja sebstva �A) Kao prvu navodi potrebu za potvrđivanjem sebstva. �„Ljudska bića uvijek nastoje potvrditi sebstvo na trima razinama: � (1) na razini transituacijskih, temeljnih osjećaja sebstva – tko ili što osoba percipira da ona jest, � (2) na razini podidentiteta – tko je netko u općim tipovima situacija (npr. posla, doma, škole, zajednice, crkve), te � (3) na razini identiteta uloga – tko netko jest u određenom susretu“ (Turner i Stets, 2011, 196).

1. Potvrđivanje sebe �Turner tvrdi da je potvrđivanje sebstva najvažnija potreba. �A) Prema tome, kada odgovori drugih potvrde sebstvo na svakoj razini pojedinci doživljavaju pozitivne emocije. �B) Kada drugi, neku od, ili sve razine, ne potvrđuju pojedinci doživljavaju negativne emocije. (Turner i Stets, 2011, 195)

2. Grupna inkluzija �B) Kod ljudi se također javlja i potreba za grupnom inkluzijom koja se odnosi na to da ljudi procjenjuju situacije prema vlastitoj uključenosti u postojeći tijek interakcije. �Kada se osjećaju uključeno doživljavaju pozitivne emocije, dok ih, kada se osjećaju izostavljeno obuzimaju negativne emocije. (Turner i Stets, 2011, 195)

3. Potreba za povjerenjem �C) Potreba za povjerenjem isto je uvijek prisutna među ljudskim bićima. U svakoj situaciji pojedinci ispituju odgovore drugih, pokušavaju procijeniti jesu li iskreni u predstavljanju sebstva i situacije te odnose li se s poštovanjem. �Kada su svi uvjeti realizirani, pojedinci doživljavaju pozitivne emocije. Kada potrebe za poštovanjem nisu ispunjene, doživjet će negativne emocije. (Turner i Stets, 2011, 195)

4. Potreba za faktičnošću �D) Kao poslijednju, ali ne i manje važnu, Turner navodi potrebu za faktičnošću. �Ljudi u svakoj situaciji nastoje procijeniti da osoba i drugi u situaciji doživljavaju zajednički svijet, da je situacija upravo onakva kakvom se čini te da stvarnost koju obje osobe doživljavaju ima čvrstinu. �Kada su navedeni uvjeti ostvareni, osoba ima dojam faktičnosti i osjeća pozitivne emocije. Ako uvijeti nisu ostvareni pojedinci doživljavaju negativne emocije. (Turner i Stets, 2011, 197)

5. Potrebe uspostavljaju očekivanja �E) U Turnerovoj teoriji, stanja potreba uspostavljaju očekivanja za bilo koji susret. Ta su očekivanja uvjetovana smještenošću susreta u mezo i makrostrukture. �Mezostrukture dijelimo na korporativne strukture, s podjelom rada koju reguliraju norme, i kategorijske jedinice, sastavljene od razlikovanja (prema rodu, klasi, dobi i sl. ), koje sadrže normativne preskripcije o tome kako se ljudi iz pojedine kategorije trebaju ponašati.

Struktura i kultura mezostruktura �Mezostrukture su uklopljene u institucionalne sustave (srodstva, ekonomije, religije, obrazovanja i tome slično) koje nose vlastitu distinktivnu kulturu i ograničavaju kulturu kategorijskih jedinica unutar kojih je smješten svaki susret. (Turner i Stets, 2011, 197) �Iz navedenoga proizlazi da je svaka epizoda interakcije u nekom susretu ograničena mezo i makrostrukturama, kao i kulturama tih struktura. �Struktura i kultura mezostruktura određuju kako treba ispuniti univerzalna stanja potreba u svakom susretu premda i sami susreti mogu razviti vlastitu kulturu i strukturu. (Turner i Stets, 2011, 197)

Susret, očekivanje, potrebe interakcije �Prilikom susreta pojavljuju se očekivanja o tome kako zadovoljiti navedene univerzalne potrebe koje pokreću sve interakcije. �Opće je pravilo da će pojedinci doživjeti više pozitivnih emocija, ako je u što većem obujmu ispunjeno svako od stanja potreba. Što su potreba manje ostvarene, vjerojatnije je da će osoba doživjeti negativnije emocije. (Turner i Stets, 2011, 197)

Teorija uloga �Procesi percipiranja uloge primjerice učenika i učitelja, kategorizacija, tipizacija i izvođenje različitih uloga te interakcije među navedenim procesima objašnjenje su u teoriji uloga. �Ljudi, ne samo da nose očekivanja o tome kako i u kojem stupnju njihova stanja potreba mogu biti ispunjena, oni također implicitno razumiju očekivanja za njih same i za druge, povezane s igranjem određenih uloga, sa zauzimanjem nekog položaja, s određenim kulturnim okvirima i normama. Postoje mnogi izvori očekivanja što situaciji daje mnoge putove za emocionalno pobuđivanje. (Turner i Stets, 2011, 198)

Teorija etiketiranja �Teorija etiketiranja pokazuje kako se učenik ponaša u skladu s obilježjem što mu ga školska sredina pripisuje. �Etikete se dijele prema predrasudama nastavnika i učenika te ova teorija zato dobro objašnjava socijalno klasificirajuću ulogu škole.

Teorija razmjene �Teorija razmjene polazi od pretpostavke kako su interakcije među ljudima regulirane njihovom percepcijom “troškova” i “dobitaka” koji za njih proizlaze iz njihova međuodnosa. �Ljudi redovito nastoje osigurati simboličke i materijalne resurse, osobito one koji mogu potvrditi sebstvo. �Ljudi implicitno procjenjuju nagrade, troškove i investicije za sebe i druge u pojedinom susretu s obzirom na kulturne standarde pravde i poštenja. �Kada ljudi prime isplate od razmjena koje smatraju poštenima doživljavaju pozitivne emocije, obratno, kada percipiraju nepravdu, doživljavaju negativne emocije. (Turner i Stets, 2011, 195)

�Interakcionističke teorije se temelje na zakonitostima socijalnog učenja i instrumentalnog uvjetovanja otkrivenima u socijalnoj i edukacijskoj psihologiji.

Kritika interakcionizma: Interakcija u vakuumu �teorija je previše usmjerena samo na pojedince i njihove odnose s drugima, � pa zato ne uspjeva objasniti cjelinu društva �Interakcioniste su često optuživali da proučavaju ljudske interakcije u vakuumu. �Usredotočili su se na male interakcije "licem u lice", malo se brinući oko njihova povijesnog ili društvenoga konteksta.

Kritika interakcionizma: �Koncentrirali su se na posebne situacije i susrete, malo govoreći o povijesnim događajima koji su do tih situacija doveli ili o širem društvenom okviru unutar kojeg su se one pojavile. Budući da ti faktori utječu na pojedinu interakcijsku situaciju, nedovoljna pažnja interakcionista prema njima smatrala se ozbiljnim propustom.

Pauza

Erving Goffman

DJELO ERVINGA GOFFMANA �Knjiga Erviga Goffmana �The Presentation of Self in Everyday Life, 1959. , (Predstavljanje osobe u svakodnevnom životu). pokazuje jednog od najuzbudljivijih modernih simboličkih interakcionista, Goffmanova koncepcija o osobi duboko je povezana s Meadovim idejama, osobito njegova rasprava o tenziji koja postoji između ja, spontane osobe, i mene, odnosno različitih socijalnih ograničenja unutar osobe.

DJELO ERVINGA GOFFMANA �To se odražava u Goffmanovom radu, u onome što on naziva "krucijalnim nesuglasjem koje postoji između naših najljudskijih osobina i naših socijaliziranih karakteristika" (1959. : 56). Ova tenzija postoji zbog razlike između onoga što ljudi očekuju da ćemo učiniti i onoga što bi mi možda spontano učinili. Konfrontirani smo sa zahtjevom da učinimo ono što se od nas traži; štoviše, od nas se ne očekuje da se kolebamo.

DJELO ERVINGA GOFFMANA �Goffman to izlaže na sljedeći način: "Ne smijemo biti predmetom uspona i padova" (1959. : 56). Da bi održali stabilnu sliku o sebi, ljudi često izvode uloge za svoju društvenu publiku. Zbog svog interesa za proučavanje ove izvedbe, Goffman se usredotočuje na dramaturgiju, odnosno mišljenje koje smatra da je društveni život zapravo serija dramskih izvedbi sličnih onima koje se odvijaju na pozornici.

DRAMATURGIJA �Goffmanova ideja o osobi oblikovana je dramaturškim pristupom. �Prema njemu (kao i prema Meadu i većini simboličkih interakcionista), osoba : �"nije organska stvar koja postoji na specifičnom mjestu. . . Analizirajući osobu, prisiljeni smo je izvući iz njenog posjednika, iz ličnosti koja će time ili profitirati ili izgubiti najviše zato što ona i tijelo predstavljaju samo stabilnu točku na koju će se nešto od suradničke izvedbe osloniti za neko vrijeme. . . Sredstva za proizvodnju i održavanje nas ne obitavaju unutar te stabilne točke" (Goffman, 1959. : 252 253).

Dramaturški pristup: Erving Goffman � zanimao se za teme kojima se sociologija � do tada nije bavila: � npr. rutinskim ponašanjima ljudi u svakodnevnim kretanjima gradskim ulicama, � razmjenama jutarnjih pozdrava između susjeda, � uzbuđenjem kockara u kockarnicama u Las Vegasu, � svijetom pacijenata duševnih bolnica, � razlozima zbog kojih se ljudi crvene u u razgovoru � i naizgled najtrivijalniji aspekti društvenog života � trebaju biti predmet � sustavnog sociološkog promatranja

Dramaturški pristup: Erving Goffman � Ervin Gofman ostao je zapamćen prvenstveno prema svojem dramaturškom modelu, prema istraživanju interakcije licem u lice i uloge jastva u njoj. � usredotočuje se na: � aktere, akciju i interakciju � utjecaji: � Simmel svakidašnjica � Durkheim rituali � pri kraju karijere � sa socio lingvistima � usustavljuje analize socioloških dimenzija govora i konverzacija

Erving Goffman (1922 -1982) �Goffman je rođen u Alberti, Kanada, 11. lipnja 1922. (Williams, 1986. ). �Studirao je i doktorirao na Sveučilištu u Chicagu, �i mnogi ga smatraju jednim od članova Čikaške škole, ali i simboličkim interakcionistom. �Stvarajući svoju teorijsku perspektivu, Goffman se oslanja na mnoge izvore i kreira svoju zasebnu orijentaciju.

Erving Goffman (1922 -1982) �Usprkos specifičnosti svoje orijentacije, Goffman je imao moćan utjecaj na simbolički interakcionizam. �Osim toga, moglo bi se reći da je utjecao i na oblikovanje drugog oblika "kreativne sociologije", etnometodologiju. �Zapravo, Collins smatra da je Goffman bio ne samo "otac" etnometodologije, nego isto tako konverzacijske analize:

Erving Goffman (1922 -1982) �"Goffman je prvi započeo s usmjerenim empirijskim istraživanjem svakodnevnog života, iako je to radio koristeći se samo svojim očima, prije upotrebe magnetofona ili videorekordera" (1986 b. : 111). � U biti veliki broj značajnih etnometodologa (Sacks, Schegloff) studirao je kod Goffmana na Sveučilištu u Berkeley, a ne kod osnivača etnometodologije, Harolda Garfinkela.

Erving Goffman (1922 -1982) �studira sociologiju i socijalnu antropologiju 1945. diplomirao: University of Toronto Canada 1949. magistrirao i 1953. doktorirao na: University of Chicago (odsjek za sociologiju i antropologiju) �doktorat: Komunikativno ponašanje u jednoj otočnoj zajednici, kasnije prerađeno: Predstavljanje sebe u svakodnevnom životu (1959) � 1958. počinje predavati na University of California, Berkeley � 1968. profesor sociologije i antropologije na University of Pennsylvania (do smrti 1982. ) �etnograf promatranje sa sudjelovanjem

Djela � Predstavljanje sebe u svakodnevnom životu (The Presentation of Self in Everyday Life) (1956) (dokt. 1953) • Psihijatrijske bolnice (Asylums) (1961) • Susreti: dvije studije o sociologiji interakcije (Encounters: Two Studies in the Sociology of Interaction) (1961) • Ponašanje na javnim mjestima (Behavior in Public Places) (1963) • Stigma (Stigma) (1963) • Interakcijski ritual (Interaction Ritual) (1967) • Strateška interakcija (Strategic Interaction) (1969) • Odnosi u javnosti (Relations in Public) (1971) • Analiza okvira (Frame Analysis) (1974) • Rodni oglasi (Gender Advertisements) (1979) • Oblici govorenja (Forms of Talk) (1981)

Dramaturški model Ervina Gofmana � • teorijski interes � društveno djelovanje na mikro razini � interakcija lice u lice između osobe i publike � iz čega kao proizvod nastaje osoba • dramaturški pristup � djelovanje ljudi u društvu � = stalno predstavljanje (insceniranje) � ↓ � individue upravljaju dojmom o sebi � temeljni koncept: dramaturška analiza

Goffman opisuje zakone koji kontroliraju svakodnevne životne interakcije �Osoba je ". . . dramski učinak koji proizlazi. . . iz scene koja se prikazuje" (Goffman, 1959. : 253). Budući da je osoba proizvod dramske interakcije, vrlo je osjetljiva na prekide u izvedbi. Goffmanova dramaturgija proučava i procese kojima poremećaji bivaju spriječeni ili razriješeni.

Upravlja načinima na koji će drugi definirati situaciju �Iako se najveći dio njegove rasprave usmjerava na te dramaturške vjerojatnosti, Goffman naglašava da je većina izvedbi obično uspješna. Rezultat do kojeg u uobičajenim okolnostima dolazi je taj da se čvrsta ličnost usklađuje s izvođačima, pa onda "izgleda" kao da iz njih emanira.

Predstavlja sebe drugima i upravlja dojmom o sebi �Goffman pretpostavlja da u situaciji interaktiranja više osoba, svi akteri žele predočiti odgovarajuću sliku o osobi za koju žele da bude prihvaćena od drugih. Međutim, čak i onda kada predstavljaju osobu, akteri su svjesni da publika može poremetiti njihovu izvedbu.

Pojedinac = kao glumac na pozornici �Zbog toga se prilagođuju potrebi da kontroliraju publiku, naročito one njene elemente koji mogu biti izvorom poremećaja. Akteri se nadaju da će njihova ideja o sebi koju prezentiraju publici biti za publiku dovoljno jaka da ih definira na željeni način.

Društveni svijet kao kazališna pozornica �Akteri se također nadaju da će to uzrokovati da se publika ponaša onako kako to oni žele. Taj centralni interes Goffman naziva "upravljanje impresijama". To obuhvaća tehnike koje akteri koriste da održe odgovarajuću impresiju, probleme s kojima će se najvjerojatnije susresti kao i metode da se tim problemima suprotstave.

Prednji dio pozornice (prednji plan ) = Glumac �Slijedeći nadalje svoju analogiju s teatrom, Goffman govori o prednjem planu. dio izvedbe koji funkcionira najčešće na utvrđen i općenit način definirajući situaciju za one koji promatraju izvedbu U okviru prednjeg plana, Goffman razlikuje pojmove pozornice i osobnog plana. Pozornica se odnosi na fizičku scenu koja obično mora postojati da bi akteri na njoj izvodili predstavu. Bez nje akteri najčešće ne mogu predstavljati.

Okvir i fasada �Na primjer, kirurg najčešće treba operacionu salu, taksi vozač automobil, a klizač na ledu klizaljke. Osobni plan se sastoji od onih elemenata izražajne opreme koju publika identificira s izvođačima, očekujući da će je izvođači donijeti na pozornicu. Od kirurga se, na primjer, očekuje da nosi svoju kutu i odgovarajuće instrumente itd.

Fasada �Goffman zatim dijeli osobni plan na dvije kategorije na izgled i način. Izgled uključuje one elemente koji nam govore o izvođačevom društvenom statusu (na primjer, medicinska kuta kirurga). Način govori publici koju vrstu uloga izvođač očekuje glumiti u nekoj situaciji (na primjer, upotreba manirizma, odnosno izvještačenog ponašanja).

Strukturalni rad �Iako Goffman pristupa prednjem planu i drugim aspektima svoga sistema kao simbolički interakcionist, on raspravlja i o njihovim strukturalnim karakteristikama. Na primjer, on smatra da prednji planovi tendiraju postati institucionalizirani, tako da se, na primjer, o tome što se događa u određenom prednjem planu postupno formiraju "kolektivne predodžbe".

Strukturalni rad �Vrlo često akteri, izvodeći poznate uloge, nalaze prednje planove već priređene za određene izvedbe. Rezultat je, smatra Goffman, takav da se prednji planovi selektiraju, a ne stvaraju. �Ovo nas dovodi do mnogo strukturalnije slike nego što bismo to mogli očekivati od većine simboličkih interakcionista.

Strukturalni rad �Stoga, tamo gdje će simbolički interakcionist proučavati kako ljudi stvaraju ili prenose vlastitu sliku, Goffman će se baviti time kako "društvo. . . prisiljava ljude da predoče odgovarajuću sliku o sebi. . . jer nas ono prisiljava da se krećemo naprijed natrag, između mnogo kompliciranih uloga, što nas također čini na neki način neiskrenim, nekonzistentnim i nečasnim" (Collins, 1986 a. : 107).

INTERAKCIJA temelj za aktivnosti osoba u komunikaciji i prihvaćanju pravila �I pokraj ovog strukturalnog aspekta, Goffmanova najinteresantnija razmišljanja ipak ostaju u području interakcije. Budući da se ljudi općenito (međutim, ne uvijek vidi kod Ungar (1984. ) o šali na vlastitit račun kao o načinu osobnog predstavljanja) trude u svojim izvedbama na prednjem planu predstaviti idealiziranu sliku o samima sebi, oni neizbježno osjećaju da moraju sakriti neke stvari u svojim izvedbama.

DEFINIRATI SITUACIJU � Kako bi se razumjelo djelovanje društvenih aktera, nužno je poći od konstatacije da se društvena akcija formira ili konstruira interpretiranjem situacije. � Identifikacija stvari koje ulaze u jednu akciju te procjena odnosa tih stvari i same akcije jest ono što William Thomas zove "definiranje situacije".

Situacija �Thomas tvrdi da ako čovjek definira situaciju kao realnu, ona će biti realna u svojim posljedicama, odnosno daje mnogo važnije znati što ljudi misle da se dešava nego "što se u stvari dešava". U ovom smislu značenje termina "definiranje situacije" ne treba razumijevati naprosto kao opis neke situacije, već kao jedan aktivni proces konstrukcije realnosti u kojem su ljudi autori svojih vlastitih iskustava realiteta u kome žive.

Situacija �Dakle, premda je definiranje situacije "jedan kreativni čin", mi, prema vjerovanju simboličkih interakcionista, učestalo odlučujemo što bi neka definicija situacije trebala biti na osnovi društvenih pravila koja smo naučili. Naša sloboda da izaberemo ili izgradimo određenu definiciju situacije je ograničena društvenim konvencijama. Te konvencije, kao u slučaju društvenih institucija, mogu na našu "slobodu definiranja situacije" djelovati vrlo restriktivno.

Sitaciju �Tako Goffman ukazuje da je u mentalnim bolnicama definicija situacije skoro potpuno u rukama bolničkog personala, �dok nas Zamjatinov "Mi“ � i Orwelova "1984" �upozoravaju da je "monopol na definiranje situacije" osnova svakog totalitarizma.

Asylums (1961) Azili Eseji o društvenom položaju pacijenata bolnica za mentalneo oboljene i drugih utočenika � analizira ponašanja u ludnicama � (i totalnim društvenim institucijama) � pitanje: koliko se nečija slika sebe mijenja kroz boravak u takvoj instituciji? procedure uvođenja usmjerene prema : 1. poslušnosti skidanje, nova uniforma 2. oduzimanju identiteta npr. oduzimanje osobnih stvari

Azili Eseji o društvenom položaju pacijenata bolnica za mentalneo oboljene i drugih utočenika � osobe se etiketiraju kao mentalni bolesnici “U duševnoj bolnici okruženje i kućna pravila utuvljuju pacijentu da je on ipak duševni bolesnik koji je vani doživio neku vrstu društvenog sloma jer nije uspio na neki općenit način, te da je tu njegova društvena težina vrlo mala budući da gotovo uopće nije sposoban djelovati kao zrela osoba” � etiketiranje = društveni proces

Azili Eseji o društvenom položaju pacijenata bolnica za mentalneo oboljene i drugih utočenika � društvene posljedice � osoba uči ulogu mentalnog bolesnika; prihvaća je kao svoju sliku � drugi interpretiraju ponašanje osobe kroz etiketu � totalne institucije stvaraju okolinu koja ohrabruje ponašanje koje pokušavaju eliminirati institucije služe prije za jačanje negoli za smanjenje devijatnosti

Stigma (1963) Bilješke o ophođenju sa narušenim identitetom � razlika između onoga što bi osoba � trebala biti (virtualni društveni identitet) � i onoga što u stvari jest (aktualni društveni identitet) � DISKREDITIRAJUĆA STIGMA akter pretpostavlja da je njegova stigmatizirajuća uloga evidentna � DISKRETNA STIGMA ostaje nepoznata � (ne opaža se odmah npr. gay) � dramaturški problem baratanje informacijama tako da problem ostane publici nepoznat

Zaključak � Goffmanova namjera nije bila: � 1. baviti se ključnim pitanjima teorije društva � 2. izgraditi neku sustavnu teoriju � • najveći doprinos : skrenuo pažnju sociologa na važnost malih stvari koje su ostale nezabilježene jer su bile previše očite (Bourdieu, 1983: 112) � • dramataurški pristup = promoviranje � "licem u lice odnosa kao analitički vrijedne domene za koju je nabolja metoda mikroanaliza“. (Goffman, 1983: 2)

Teorije etiketiranja H. S. Beckea i pristup teorije pregovaranja A. Straussa

Devijatnost interakcionistička perspektiva �Interakcionistička teorija analizira aspekte devijantnosti odvraćajući pozornost od devijantnih osoba kao takvih motivacijama, pritiscima i društvenim snagama za koje se smatra da upravljaju njegovim djelovanjem. Umjesto toga usredotočuje na interakciju između devijantne osobe i onih koji ju kao takvu definiraju.

Devijatnost interakcionistička perspektiva �Interakcionistička perspektiva ispituje kako su i zašto određeni pojedinci definirani kao devijantni te učinak takvih definicija na njihovo daljnje djelovanje. Na primjer, može se analizirati međudjelovanje između devijantnih osoba i različitih posrednika društvenog nadzora kao što su roditelji, nastavnici, liječnici, policajci, suci i socijalni radnici.

Devijatnost interakcionistička perspektiva �Također, može se istraživati kako na pojedinca utječe činjenica da je definiran kao kriminalac ili delinkvent, kao duševno bolesna osoba ili alkoholičar, prostitutka ili homoseksualac.

Devijatnost interakcionistička perspektiva �Intrakcionistički pristup naglašava važnost značenja što ih različiti akteri unose i razvijaju unutar interakcionističke situacije. �Tako može analizirati predodžbu policije o "tipičnom delinkventu“ i vidjeti kako ona rezultira tendencijom da se kao delinkvente definira prekršitelje zakona iz niže klase, �a ne srednje.

Devijatnost interakcionistička perspektiva �Međutim, značenja nisu fiksirana i posve jasno određena. �Ona se modificiraju i razvijaju tijekom interakcije. Tako je s interakcionističkoga gledišta definicija devijantnosti ishod dogovora aktera o definiciji devijantnosti. Na primjer, hoće li se nekoga definirati kao duševno bolesnoga, ovisit će o procesu dogovaranja između te osobe i psihijatra.

Devijatnost interakcionistička perspektiva �Pristupi s naglaskom na tome da devijantne osobe jednostavno reagiraju na sile koje su uglavnom izvan njihova nadzora, bliski su pozitivističkom stajalištu. Interakcionisti odbacuju pozitivistički pristup. Oni ističu važnost čimbenika koji su vezani za pojedinca. Pojedinci ne reagiraju pasivno na izvanjske sile: prije nego što odluče kako reagirati, oni događajima pripisuju značenja.

Howard S. Becker teorija etiketiranja

Djelo Howarda S. Beckera Outsiders. Studies in the Sociology of Deviance(1963. ), jednog od prvih eksponenata interakcionističkog pristupa Definicija devijantnosti �Društvene skupine stvaraju devijantnost time što stvaraju pravila čije kršenje čini devijantnost te time što ta pravila primjenjuju na odredene ljude i etiketiraju ih kao autsajdere. S tog stajališta devijantnost nije kvaliteta čina što ga osoba počinja, nego prije posljedica primjene pravila i sankcija na "prekršitelja" od strane drugih. Devijant je onaj na koga je etiketa uspješno primijenjena; devijantno je ponašanje ono ponašanje koje ljudi takvim etiketiraju. Becker, 1963. , str. 9

Howard S. Becker (1928): teorija etiketiranja �fokus: interakcija između devijanata (odstupajućih) i onih koji ih tako definiraju �kako su i zašto neki pojedinci ili skupine definirani kao devijantni? �koji je učinak takvih definicija na njihove daljnje postupke?

Howard S. Becker (1928): teorija etiketiranja Becker želi reći da u određenom smislu devijantan čin kao takav ne postoji. Čin postaje devijantan tek kada ga drugi tako doživljavaju i definiraju. Hoće li se ta etiketa primijeniti ili ne, ovisi o tome kako publika tumači taj čin. To, pak, ovisi o tome tko ga čini, kada je i gdje učinjen, tko ga promatra, te o dogovaranju između različitih aktera uključenih u interakcijsku situaciju.

Howard S. Becker (1928) �nakon doktorata (1951. ) počeo predavati na Odjelu za sociologiju Sveučilišta Northwestern u Chicagu, zatim Sveučilišta Washington i na Sveučilištu California u Santa Barbari �pod utjecajem profesora Everett C. Hughesa još za studija analizira jazz glazbenike kao profesionalnu grupu i zloupotrebu droga �rezultat knjiga: Outsiders. Studies in the Sociology of Deviance (1963) � temelj teorije etiketiranja

Devijatno ponašanje=etiketirano ponašanje �devijantni postupak = socijalna konstrukcija nastaje kroz interakciju �društvo postavlja pravila koja netko krši �devijantnost = posljedica primjenjivanja pravila i sankcija na prekršitelja �devijant = osoba na koju je etiketa primijenjena �devijantno ponašanje je etiketirano ponašanje

razvoj devijantnosti proces karijera �ispituje kako javno etiketiranje osobe kao devijanta može na nju djelovati �Etiketa definira pojedinca kao posebnu vrstu osobe. �Budući da pojedinci predodžbe o sebi stvaraju uglavnom na temelju reakcija okoline, često će o sebi razmišljati u skladu s tom etiketom. �objašnjava devijantne karijere proizvodnjom stigme

razvoj devijantnosti proces karijera �društvene grupe kreiraju pozitivne i negativne etikete �negativne etikete stigmatiziraju : jednom “zalijepljene” etikete održavaju (i pojačavaju) kriminalna ponašanja �devijant se priključuje organiziranoj devijantnoj skupini koja prihvaća njegov identitet

razvoj devijantnosti proces karijera �Devijantna karijera je potpuna kada se pojedinci priključe nekoj organiziranoj devijantnoj skupini. �Oni u tom kontekstu potvrđuju i prihvaćaju svoj de vijantni identitet. �Okruženi su drugima koji su u sličnoj situaciji i koji im pružaju potporu i razumijevanje. �Postajanje devijantom Becker promatra kao proces. �Becker je istaknuo da se razlozi za devijantnost mogu mijenjati s protokom vremena i promjenom okolnosti.

razvoj devijantnosti proces karijera �Tako razlog zbog kojega netko prvi put kuša marihuanu može biti posve drukčiji od razloga za nastavljanje s tom navikom nakon što su ga uhvatili i etiketirali. �Unutar skupine razvija se devijantna supkultura. �Ta supkultura često uključuje uvjerenja u vrijednosti koja racionaliziraju, opravdavaju i podržavaju devijantne identitete i aktivnosti. �ako se duže zadrži devijantni način ponašanja razvija se devijantni način življenja

razvoj devijantnosti proces karijera § Becker se poslužio, kako ga je nazvao, "sekvencijskim" pristupom objašnjenju devijantnosti, a u svakoj je etapi u tom slijedu moguće da se devijant vrati konformizmu. § etiketa proizvodi stigmu osuda se izvodi kroz “ceremonije” ponižavanja npr. suđenja; medijska izvještavanja etiketirane se osobe često priključuju devijantnim grupama vršnjaka �u devijantnoj grupi podrška; postupa u okviru tog pojma o sebi, devijantna karijera

razvoj devijantnosti proces karijera �skupina : devijantna subkultura �Becker dokazuje kako je vjerojatnije da će pojedinci, nakon što se pridruže organiziranoj devijantnoj skupini, smatrati sebe devijantima i djelovati u skladu s tom predodžbom o sebi. �devijantni način ponašanja devijantni način življenja � retrospektivno čitanje proces kojim osoba gleda na svoju prošlost na način da se uklopi u trenutnu generaliziranu etiketu ili status dramatizacija zla: etikete postaju osobni identitet

razvoj devijantnosti proces karijera �Pristup Howarda Beckera naglasio je važnost javne identifikacije devijanta. �Sugerirao je da etiketa devijanta može voditi daljnjoj devijantnosti i čak može promijeniti predodžbu pojedinaca o sebi, koji sebe počinju prvi put doživljavati kao devijantne. �Becker je tvrdio da taj proces nije nipošto neizbježan. Bivši kažnjenici nalaze zapos lenje i postaju "ispravni"; ovisnici o drogi katka da prekidaju sa svojom navikom i vraćaju se u konvencionalno društvo.

Edwin M. Lemert društvena reakcija "uzrok" devijantnosti

Edwin Lemert: primarna i sekundarna devijantnost �Poput Beckera, �Edwin M. Lemert (1972. ) �istaknuo je važnost reakcije društva reakcije drugih na devijanta u objašnjenju devijantnosti. Lemert je uveo razliku između "primarne" i "sekundarne" devijacije.

E. Lemert: primarna i sekundarna devijantnost stigmatizacija Sekundarna devijacija je reakcija pojedinca ili skupine na reakciju društva. slučajni događaj primarna devijantnost 1. stereotipiziranje 2. odbijanje 3. diskvalifikacija 4. otuđenje stigmatiziranog aktera sekundarna devijantnost Primarna devijacija sastoji se od devijantnih čina prije no što su javno etiketirani. Prilagođavanje ponašanju drugih 85

Sekundarna devijacija �Tako Lemert tvrdi da se društvena reakcija može smatrati glavnim "uzrokom" devijacije. Takvo gledište, smatra on, "daje pravo mjesto društvenoj kontroli kao dinamičkom čimbeniku ili 'uzroku' devijantnosti". Na taj način Lemert spretno izvrće tradicionalne poglede na devijantnost: krivnja za devijantnost je na čimbenicima društvene kontrole, a ne na devijantu.

Pristup teorije pregovaranja A. Straussa

Pristup teorije pregovaranja A. Straussa �A. Strauss (Blumerov student) �sa suradnicima 1960 tih godina razvio je tzv. "negotiation order approach" da bi shvatio način funkcioniranja organizacija �doktorirao na Sveučilištu u Chicagu 1935. �predavao na Sveučilištu Indiana, na Sveučilištu u Chicagu, te na Školi za medicinske sestre Sveučilišta California, San Francisco �poznat i kao osnivač znanstvene organizacije rada i tzv. utemeljene teorije (grounded theory)

Anselm Strauss: utemeljena teorija � 1967. skupa s Barney Glaserom (student Paula Lazarsfelda) u Otkriću utemeljene teorije (The Discovery of Grounded Theory) (Strauss, A. / B. Glaser, 1967) Tvrde da se kvalitativno istraživanje može koristiti za generiranje i dotjerivanje teorije koje su utemeljene na podacima i u stvarnom društvenom svijetu. U ranim stadijima istraživač počinje razvijati kategorije i potom sakuplja daljnje podatke kako bi vidio uklapaju li se one u kategorije.

�potrebno: 1. promatrati da bi se shvatilo kompleksnost realnosti 2. voditi prikupljanje i analizu podataka tako da ih se neprestano interpretira 3. razviti konceptualno bogatu teoriju da bi se izbjeglo pojednostavljivanje (Glaser, B. & Strauss, A. 1967)

na temelju kvalitativnih podataka izgraditi teoriju �Počinju se pojavljivati hipoteze, uspordno s time kako dobiveni podaci podupiru ili opovrgavaju istraživačeva inicijalna mišljenja. �Moguće je stvoriti kauzalna objašnjenja i moguće ih je provjeriti budućim stadijama.

Anselm Strauss: teorija pregovaranja �istraživao bolnice �pretpostavka: to su organizacije s jasnom podjelom kompetencija � međutim: te strukture neodređene, norme i pravila ambivalentni �funkcioniranje bolnice osiguravaju prešutni dogovori pojedinih zanimanja �organizacije treba shvaćati kao “stalno djelatni sustav pregovaranja”: akteri trebaju praktično proizvesti pravila i norme stalnom komunikacijom

Anselm Strauss: teorija pregovaranja �subjektivna komponenta kod procesa pregovaranja bitna i za pregovaranje i za promjenu normi �rezultat procesa pregovaranja NAGODBA ili DOGOVOR �imaju prolazni karakter : s vremenom se ponovo trebaju isposlovati �u knjizi "Negotiation" (1979. ) opisao faze PROCESA PREGOVARANJA

PROCES PREGOVARANJA 1. broj članova; 2. njihova iskustva; 3. govori li samo u svoje ime ili se reprezentira cjelokupna skupina; 4. postoji li jedan ili više krugova pregovaranja, te redovitost njihova održavanja 5. borba za moć među akterima; 6. značenja koja pregovori imaju za aktere; 7. broj i kompleksnost predmeta pregovora; 8. opcije aktera ukoliko pregovori propadnu, odnosno pitanje mora li se postići konsenzualna odluka

Tri dimenzije strukturiranja procesa pregovaranja 1. STRUKTURALNI KONTEKST 2. PREGOVORNI KONTEKST 3. MEĐUSOBNI ODNOS AKTERA 1. STRUKTURALNI KONTEKST �uvjeti unutar kojih se odvijaju pregovori �svaka situacija pregovaranja ima vlastiti strukturalni kontekst

tri dimenzije strukturiranja procesa pregovaranja 2. PREGOVORNI KONTEKST: �određuje se prema načinu gledanja aktera �središnje značenje pripada definiciji načina gledanja vlastitih uloga i uloga koje igraju drugi �određene su prethodnim iskustvima �javljaju se različita značenja

tri dimenzije strukturiranja procesa pregovaranja 3. MEĐUSOBNI ODNOS AKTERA: �slika koju pregovorni partner A ima o B i obrnuto utječe na proces pregovaranja �navode se 4 mogućnosti međusobnih gledišta: A) obje strane znaju svoje ciljeve i znaju da to i drugi zna B) znaju namjere drugog, ali se prave da ne znaju C) jednoj strani namjere druge nisu jasne ne zna kako druga procjenjuje njene namjere D) jednoj strani namjere druge strane nisu jasne ali sluti i postupa prema tim slutnjama

tri dimenzije strukturiranja procesa pregovaranja �cilj = shvatiti a) kako se pregovara b) kako se uspostavljaju značenja i moć tijekom procesa pregovaranja �balans = stalno pregovaranje između različitih partnera �društveni aranžmani rezultat interakcije koja se stalno reorganizira i redefinira (Strauss, 1985)

Zaključak i dramaturške analize i teorija etiketiranja i teorije pregovaranja naslanjaju se na simbolički interakcionizam �koncentracija na analizi interakcija i značenja koja se razmjenjuju tijekom interakcija

Zahvaljujem!

Literatura: �George RITZER, Suvremena sociologijska teorija, Zagreb, Nakladni zavod globus, 1997. , 179 189. �Michael HARALAMBOS, Martin HOLBORN, Sociologija, Zagreb, Golden marketing, 2002. �J. H. TURNER, J. E. STETS, Sociologija emocija, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo. 2011[2005].

ZAHVALJUJEM NA PAŽNJI! 6/3/2021 102