Socijalnokognitivni pristupi linosti Kljune pretpostavke 1 osoba okolina

Socijalno-kognitivni pristupi ličnosti

Ključne pretpostavke: 1. osoba, okolina i ponašanje recipročno utječu jedno na drugo (princip recipročnog determinizma)

2. ljudi imaju kognitivne sposobnosti koje im omogućavaju svjesno simboličko reprezentiranje događaja i vlastite ličnosti, te djelovanje na svoj vlastiti razvoj

Za razliku od zastupnika crta ličnosti koji smatraju da internalne dispozicije dovode do dosljednosti u ponašanju kroz različite situacije, socijalno kognitivni teoretičari naglašavaju da je ponašanje varijabilno, odnosno da se pojedinac ponaša u skladu s promjenama u okolini.

Fleksibilno ponašanje moguće je prije svega zato što ljudi posjeduju skup različitih mentalnih sposobnosti, kao što su mogućnost simbolizacije, predviđanja, učenja na osnovi izravnog i neizravnog iskustva, samoregulacije ponašanja i procjene vlastitih sposobnosti (Williams i Cervone, 1998).

Zbog toga su unutar socijalno kognitivne teorije osnovne jedinice istraživanja kognitivni i afektivni procesi koji u interakciji sa situacijskim faktorima determiniraju ponašanje, motivacijski procesi koji posreduju socijalno ponašanje, te kognitivne strukture koje se nalaze u osnovi ljudskih kompetencija, vrijednosti i pravila ponašanja.

Za socijalno kognitivnu teoriju temeljna je ljudska mentalna sposobnost mogućnost korištenja simbola. Ljudi mogu mentalno predstaviti različite prošle, te moguće i nemoguće buduće događaje. Osim toga, oni mogu manipulirati tim simboličkim reprezentacijama na vrlo različite načine s ciljem prilagođavanja okolinskim zahtjevima. Na osnovi ishoda prošlih ponašanja reguliraju svoja buduća ponašanja, mentalno predstavljaju buduće situacije, alternativne oblike svojih ponašanja i njihove vjerojatne ishode. Ponašanje pojedinca vođeno je očekivanjima ili predviđenim posljedicama, a ne samo neposrednim posljedicama.

Druga važna ljudska sposobnost je sposobnost učenja. Ljudi su sposobni učiti iz svojih iskustava, odnosno na osnovi posljedica svojih ponašanja. Međutim, zagovornici socijalno kognitivnog pristupa posebno naglašavaju važnost tzv. opservacijskog učenja. Najveći dio onoga što znamo naučili smo opažanjem svijeta oko nas, a ne na osnovi vlastitog iskustva.

Ljudi također imaju sposobnost reguliranja svoga ponašanja. Oni planiraju tijek svojih ponašanja prema udaljenim ciljevima, procjenjuju u kojem su ih stupnju ostvarili i prilagođavaju svoja ponašanja u skladu s razlikom između svojih standarda i onoga što su ostvarili (Carver i Scheier, 1990). Ciljevi koje nastojimo ostvariti funkcioniraju kao internalni standardi koji nam omogućavaju evaluaciju vlastitog ponašanja i ponašanja drugih ljudi i čine osnovu za očekivanje potkrepljenja od drugih i sebe (Bandura, 1989). Socijalno-kognitivna teorija naglašava i kompetencije ili vještine koje pojedinac posjeduje. Od posebnog su značaja kognitivne kompetencije, odnosno sposobnosti rješavanja problema i suočavanja s njima. Sadržaj tih kompetencija nisu samo ponašajne vještine rješavanja problema, nego i načini razmišljanja osobe o životnim problemima. Reinforcement Observing the Behavior Learning the Behavior Performing the Behavior

Socijalno kognitivno socijalni pristup ličnosti usmjeren je na kognitivne procese i strukture koje leže u osnovi individualnih razlika u ličnosti, mišljenju, procjenjivanju, emocijama, socijalnom ponašanju, itd. i snažno počiva na dostignućima suvremene kognitivne psihologije.

Zajedničke teme u socijalno kognitivnim pristupima ličnosti: 1. Kognitivno usmjerenje - naglasak je na mentalnim procesima kao osnovnoj eksplanatornoj vezi za razumijevanje kako različiti ljudi procesiraju informacije koje su im osobno važne. 2. Socijalno-interpersonalno usmjerenje - usmjerenost prema uzorcima socijalnog ponašanja i interpersonalnih aspekata života. Socijalno se ponašanje nastoji zahvatiti u realnom kontekstu. 3. Bihevioralno usmjerenje - nastoji se razumijeti ne samo što ljudi percipiraju i kako procesiraju socijalne informacije, nego i zašto ljudi čine to što čine. 4. Usmjerenost na ljudske potencijale - mnogi istraživači unutar ove perspektive nastoje ispitati mogućnosti povećanja ponašajnih opcija i mogućnosti koje su pojedincu na raspolaganju. 5. Aktivni organizam; recipročni interakcionizam - pojedinac aktivno kreira svoj svijet, kao što i svijet kreira njega. Odnos između pojedinca i okoline je uzajamno kontinuirani interaktivni proces, recipročni interakcionizam.

6. Usmjerenost na samoregulaciju - socijalno ponašanje vođeno je ogromnim socijalnim znanjem kojeg pojedinac stječe tijekom života, posebno o ponašanju drugih ljudi. Postoji kontinuirana internalna samoevaluacija koja počiva na usporedbi s drugim osobama i koja utječe na pojedinčevu percipiranu samoefikasnost i ponašanje. 7. Usmjerenost na procesiranje socijalnih informacija - organizam je aktivni procesor i generator socijalnih akcija, tako da se nastoji ispitati što pri tome ljudi čine, uključujući i mentalne aktivnosti, umjesto da se nastoje utvrditi globalni motivi, dispozicije ili crte ličnosti koje posjeduju. 8. Koherentnost i diskrimininativnost; usmjerenost na jedinstvenost svakog pojedinca - kognitivni pristup nasuprot pristupa koji počiva na crtama ličnosti, smatra da će se osoba ponašati konzistentno kroz situacije u onoj mjeri u kojoj slično ponašanje vodi ili se očekuje da vodi do sličnih posljedica, odnosno ako se situacije percipiraju funkcionalno ekvivalentne. 9. Usmjerenost na činjenje, trenutno socijalno ponašanje i kognitivnu aktivnost mjerenje ličnosti unutar kognitivnog pristupa pokušava utvrditi uzorak onoga što pojedinac čini i misli u odnosu na uvjete u kojima se nalazi.

Tablica 1. Medijacijski mehanizmi u socijalno kognitivnim teorijama

Percipirana samoefikasnost -Odnosi se na percipiranu sposobnost djelovanja u specifičnim situacijama, odnosno na procjenu koliko efikasno možemo djelovati u određenom kontekstu i koliko efikasno možemo koristiti svoje kognitivne resurse (Williams i Cervone, 1998). -Točna ili malo precijenjena percepcija vlastitih sposobnosti omogućava nam izbor ciljeva koji su nam izazovni ali dostižni i čije ostvarenje dovodi do osjećaja zadovoljstva, što dugoročno ima pozitivne učinke na razvoj ličnosti (Cervone, 2000). -Percipirana samoefikasnost utječe na to koje ćemo aktivnosti poduzeti, koliko ćemo napora u njih uložiti i koliko ćemo ustrajati u njima.

-Percipirana samoefikasnost nije generalizirana dispozicija ličnosti nego procjena vlastitih sposobnosti za uspješno djelovanje unutar nekog specifičnog područja. Ljudi obično imaju visoku percepciju vlastite efikasnosti za neka područja i nisku za neka druga. -Ljudi mogu imati generalizirani osjećaj samoefikasnosti kroz cijeli niz aktivnosti koje doživljavaju funkcionalno povezanima, a osim toga prethodna uspješnost također može dovesti do generaliziranog osjećaja samoefikasnosti (Williams i Cervone, 1998).

Izvori samoefikasnosti 1. Uspješnost u prethodnim aktivnostima najvažniji je izvor informacija o vlastitoj efikasnosti. Osobnim iskustvom pojedinac stječe najviše informacija o vlastitim prednostima i kompetencijama, kao i o vlastitim slabostima i ograničenjima. Uspješnost u prethodnim aktivnostima i percipirana samoefikasnost recipročno su povezane. 2. Opažanje ponašanja drugih osoba omogućava nam da vidimo uspjehe i neuspjehe drugih, da procjenjujemo sebe u odnosu na njih, te da u skladu s tim informacijama razvijamo vjerovanja o vlastitoj efikasnosti. Ova neizravna iskustva posebno su nam važna onda kada nemamo izravnog iskustva na temelju kojeg bi procjenili vlastitu efikasnost i onda kada ono sadrži kontradiktorne ili nejasne informacije o našim sposobnostima. 3. Subjektivna emocionalna stanja koja doživljavamo u specifičnim situacijama također nam pružaju informacije o percipiranoj samoefikasnosti. Npr. učestali osjećaji prijetnje i straha povezani s potencijalnim neuspjehom mogu negativno djelovati na samoefikasnost, dok osjećaj radosti zbog predviđanja uspjeha može djelovati pozitivno.

4. Slično je i s percepcijom vlastitog fiziološkog uzbuđenja. Ponekad ljudi svoje povećano fiziološko uzbuđenje interpretiraju kao znak da se ne mogu nositi sa situacijom, a sposobnost smirivanja vlastitog uzbuđenja doživljavaju kao znak da su u mogućnosti udovoljiti zahtjevima situacije. 5. Emocionalna stanja i fiziološko uzbuđenje relativno su slabi izvori informacija o samoefikasnosti jer nam malo govore o tome hoćemo li u nekoj situaciji biti uspješni ili nećemo, a slično je i sa stavovima i vjerovanjima koja drugi ljudi imaju o našim sposobnostima. 6. Samoefikasnost se najčešće mjeri situacijski specifičnim mjerama, međutim, konstruiran je i veći broj upitnika za mjerenje generalizirane samoefikasnosti.

Skala opće samoefikasnosti (General Self-Efficacy Scale, GSE, Jerusalem i Schwarzer, 1986) • Uvijek uspijevam riješiti teške probleme ako se dovoljno potrudim. • Ako mi se netko suprotstavi, mogu naći načina da dobijem ono što želim. • Lako mi je držati se svojih zadataka i postići svoje ciljeve. • Uvjerena sam da mogu efikasno djelovati u neočekivanim situacijama. • Zahvaljujući svojim sposobnostima, znam kako postupati s nepredvidljivim situacijama. • Mogu riješiti većinu problema ako uložim potreban trud. • Mogu ostati mirna pri susretu s teškoćama jer se mogu osloniti na svoje sposobnosti suočavanja s njima. • Ako se nađem pred problemom, obično mogu naći nekoliko rješenja. • Kada imam neki problem obično mogu smisliti što treba učiniti. • Bez obzira što mi se prepriječi na putu, obično sam to sposobna riješiti.