Ugovor o osiguranju I POJAM I ZNAAJ 1

Ugovor o osiguranju

• • • I POJAM I ZNAČAJ 1. Posao osiguranja i njegov ekonomski značaj Posao osiguranja predstavlja jednu od najznačajnijih ne samo ekonomskih već i pravnih kategorija. Kao svojevrsna simbioza pravnih i ekonomskih kategorija ovaj posao se svrstava među najstarije. Tako su prve vrste pomorskog osiguranja spominju i u Hamurabijevom zakonu. Kineski trgovci su prilikom riječnog transporta robe dijelili robu na više brodica kako bi, savremenim riječnikom rečeno, vršili disperziju rizika. Šteta koja bi nastala na dijelu prevožene robe snosila se solidarno. Elemente osiguranja poznaje i rimsko pravo kroz instituciju religioznih udruženja (kolegija) koji su pored religioznih ciljeva imali i ciljeve koji su se odnosili na uzajamnu pomoć. Prava polisa osiguranja datira iz 1182. g. nastala u Lombardijii također je vezana za pomorsko osiguranje. Savremeni oblici osiguranja javljaju se sa nastankom i razvojem kapitalizma. Danas osiguranje predstavlja jednu kompleksnu pojavu koja zahtijeva multi disciplinaran pristup. Ovo posebno sa nastankom i razvojem različitih matematsko-statističkih metoda i načina izračunavanja rizika. Još u XVII vijeku holandski matematičar Jan de Vit postavlja matematičke osnove određivanja životne rente. Na našim prostorima pojedini oblici osiguranja se sureću u statutima gradova: Vinodolski iz 1288. g. ; Zakonik cara Stefana Dušana 1349. g. i Poljički Statut 1440. g. Prvi zakon koji je regulisao pravo osiguranja je Zakon o pomorskom osiguranju u Dubrovačkoj republici iz 1562. g. dok su prvi elementi cehovskog osiguranja sadržani u Statutu Ljubljanskog krojačkog ceha iz 1579. g.

• Danas, u modernom svijetu, osiguranje je jedna od rijetkih djelatnosti koja je u mnogim aspektima slična, a što je uslovilo i unifikaciju prava osiguranja. Tako je na nivou Evropske Unije harmonizacija prava osiguranja izvršena putem Direktiva Savjeta Zajednice. Ovaj proces je zaokružen sa tzv. trećom generacijom direktiva iz 1992. g. sa kojima je omogućeno slobodno obavljanje usluga osiguranja, a na osnovu jedinstvene dozvole (single licence). U pogledu organizacije posla osiguranja osiguravajuće kompanije se, danas, razlikuju prema vrsti i obimu pokrivenih rizika. Djelatnost osiguranja se dijeli na tri grupe: životno, zdravstveno i osiguranje imovine i od odgovornosti. Ono što u ekonomskom pogledu karakteriše posao osiguranja je: koncentracija kapitala, okrupnjivanje osiguravajućih kompanija i izmjena strukture usluga na račun povećavanja udjela životnog i drugih vidova ličnog osiguranja.

• • Osiguranje je kompleksna aktivnost usmjerena na čuvanje dobara i obnovu oštećene imovine, kad se radi o osiguranju imovine, a kad se radi o osiguranju lica, onda je to sistem mjera za očuvanje života, zdravlja i životnog standarda ljudi. Aktivnosti i mjere osiguranja imaju veoma složenu prirodu. Po svojim karakteristikama ulaze u veoma širok krug disciplina - od tehničkih i tehnoloških do psiholoških. No, najizrazitija osobina osiguranja jeste da se ekonomskim sredstvima postigne garancija i/ili ostvari obeštećenje od štetnih događaja. Radi se, u psihološkom pogledu, o razvijanju odbrambenog mehanizma kako bi se svi zainteresovani zaštitili od posljedica nastupanja štetnih događaja. Ekonomska funkcija osiguranja sastoji se prvenstveno u represivnim mjerama, repariranju nastalih štetnih posljedica. Uništeno dobro je, i za pojedinca čije je i za društvo, izgubljeno. Nije svejedno hoće li se ono obnoviti i hoće li se i kada će se na njegovo mjesto uspostaviti novo. Značaj imovinskog osiguranja postaje tim veći što je ono uspjelo da stvori organizaciju koja sve efikasnije djeluje u pravcu zaštite imovine i sprečavanja štetnog dejstva i prirodnih sila i ljudskih radnji koje nanose te štete.

• • Ciljevi osiguranja su ekonomska zaštita imovine i lica od rizika, odnosno štete, te otklanjanje ili smanjenje nepovoljnog dejstva uzroka koji mogu izazvati štetu. Ti se ciljevi ostvaruju isplatom naknade štete za oštećene ili propale stvari, odnosno isplatom ugovorenih iznosa u osiguranju lica, kad nastane osigurani slučaj. U ostvarenje toga cilja spada i finansiranje mjera za otklanjanje ili smanjenje nepovoljnog dejstva uzroka koji mogu da izazovu štetu a na bazi principa uzajamnosti i solidarnosti. Radi se o udruživanju svih kategorija subjekata prava koji su izloženi istim opasnostima kako bi zajednički podnijeli štetu koja će pogoditi samo neke od njih. Osiguranje ima i svoj psihološki efekat - stvara osjećanje sigurnosti, uvjerenje ljudi da ih štetni događaji neće oštetiti, ili da ih neće suviše oštetiti, i da sa stanovišta zajednice osiguranja taj događaj ne predstavlja slučajnost. On će se dogoditi i dočekujemo ga spremno. Štetan događaj neće djelovati kao potpuno neočekivan slučaj ako se stvori zajednica rizika, ako se udruže svi oni koji su izloženi mogućnosti štete od takvog slučaja. Rizik tada prelazi na tu zajednicu. Zadatak je osiguravača da organizuje takvu zajednicu, ali i da preduzima mjere preventive i represije i da štetu koja nastane od slučaja raspodijeli na tu čitavu zajednicu.

• • • Obnova uništenih dobara putem osiguranja ostvaruje se na taj način što se organizovano prikupljaju sredstva od onih koji hoće da se međusobno pomažu i solidarno snose određene štete. U slučaju da dođe do predviđenih šteta, one se nadoknađuju iz takvih sredstava. Stvara se posebna organizacija (osiguravač) koja, u što je moguće širem obimu, organizuje one koji su ugroženi eventualnim nastajanjem nekih štetnih događaja. U tom smislu, osiguranje je zajednica jednako ili slično ugroženih. Osiguravač unaprijed prikuplja i namjenjuje sredstva za obnovu onog što bude uništeno. Osiguravač, u stvari, organizuje udruživanje onih koji su izloženi istoj opasnosti i prikuplja od njih sredstva u posebni fond - osiguravajući fond, fond osiguranja. Fond osiguranja se stvara od jednog dijela viška vrijednosti. Osnovna načela na kojima zainteresovani udružuju sredstva u zajednicu i fond osiguranja su uzajamnost i solidarnost (čl. 897 ZOO). Osiguranje se zasniva na iskustvu da se neke pojave u prirodi i društvu dešavaju izuzetno, ali se, ipak, dešavaju normalno kao i one redovne. Ako se udruže svi oni koji su izloženi takvim izuzetnim pojavama, štetne posljedice mogu se ekonomski ublažiti ili otkloniti ili čak preduprijediti. Radi se, dakle, o organizovanju uzajamne raspodjele rizika i eventualne štete između onih koji su izloženi istoj opasnosti. Fond osiguranja, prema tome, predstavlja udruživanje sredstava subjekata koji su izloženi istoj opasnosti. Stoga je uzajamnost jedan od osnova osiguranja.

• • Mnoge stvari i dobra koja imaju imovinsku vrijednost izloženi su raznim opasnostima. Međutim, samo neke od njih bivaju oštećene ili uništene. Zaključak je jasan: samo neke stvari od mnogobrojnih koje sačinjavaju imovinu raznih lica bivaju pogođene opasnostima i oštećene, a još manji broj ih biva uništen. Ukoliko jedan osiguravač uspije da organizuje i poveže što više ljudi i organizacija koji raspolažu imovinom, utoliko će biti manji broj onih koji pretrpe štetu u odnosu prema svima koji čine organizaciju osiguravača. U tom odnosu ugroženi prema oštećenim, stanje je povoljnije što je više ugroženih organizovano u zajednicu rizika. Osiguranje može izvršiti svoju ekonomsku funkciju samo ako postoji masa osiguranika kod istog osiguravača. Na taj se način krupne štete raspodjeljuju na manje, podnošljive za svakoga člana zajedničkog fonda osiguranja. U poslu osiguranja se to naziva atomiziranje rizika ili nivelisanje rizika. Ovo je drugi izraz za solidarnost ugroženih. Osiguranjem se iz uloga osiguranika obrazuju sredstva i rezerve radi naknađivanja nastalih šteta i isplaćivanja ugovorenih iznosa po osnovu osiguranja. To se čini u skladu sa ekonomskim interesima osiguranika i osiguravajućih organizacija. Uzajamnost i solidarnost zahtijevaju i ravnopravan tretman svih osiguranika. Zato je zakonska obaveza osiguravajućih organizacija da imovinu i lica osiguravaju po jedinstvenim uslovima i tarifama za pojedine vrste osiguranja.

• • Moderno osiguranje, kao što je poznato, obuhvata i preduzimanje nekih mjera kojima je cilj predupređenje i otklanjanje štetnih događaja (čl. 2 ZOIO). U mjere prevencije spadali bi: zaštita od požara upotrebom naročitog materijala za gradnju, postavljanje nekih instalacija, organizovanje protivpožarne službe, proizvodnja aparata za gašenje požara, postavljanje gromobrana, građenje sefova, vakcinisanje stoke i podučavanje osiguranika. U ove mjere spada i primjena sankcija protiv nebrižljivih osiguranika. Osiguravač takođe organizuje i represivne mjere kojima se ide na ublažavanje štetnih posljedica kad je događaj već nastao (razne medicinske i veterinarske mjere i akcije liječenja, gašenja požara i sl. ). Prema svemu, osiguranje bi se moglo definisati kao poslovna djelatnost kojom se, po načelu uzajamnosti i solidarnosti, obezbjeđuje ekonomska zaštita imovine i lica od rizika koji ih ugrožavaju. I u našem pravnom sistemu stoji se na stanovištu da osiguranje uključuje i preventivne mjere. Radi toga su osiguravači dužni pri utvrđivanju uslova osiguranja, odnosno prilikom zaključivanja ugovora o osiguranju sa osiguranicima, predvidjeti i mjere kojima je svrha otklanjanje uzroka i smanjenje šteta. U te mjere, pored ostalog, spadaju: davanje beneficija u premijama brižljivim osiguranicima, određivanje nižih pažljivijim i viših premija manje pažljivim osiguranicima, učešće osiguranika u dijelu štete, gubitak prava na naknadu i sl. Dakle, u preventivnim mjerama učestvuju ne samo osiguravači nego i osiguranici koji su zainteresovani za to.

• Autori se većinom slažu da su funkcije osiguranja trojake: čuvanje imovine, akumulacija novčanih sredstava i socijalna sigurnost. Čuvanje imovine sastoji se u preduzimanju preventivnih i represivnih mjera, te u naknadi štete. Osiguranjem se prikupljaju ogromna novčana sredstva, koja se putem banaka, a i neposredno, stavljaju na raspolaganje poslovnom svijetu. Uz to, jedan dio naplaćenih premija od osiguranika ide neposredno u fond akumulacije. Socijalna funkcija osiguranja ogleda se u tome što se osiguranjem lica ublažavaju materijalne nezgode izazvane nesretnim slučajevima i što se nekim vrstama ličnog osiguranja (za slučaj doživljenja), u stvari, vrši štednja i podiže životni standard ljudi. Ekonomski posmatrano pospješuje se trgovina, finansijska stabilnost i alokacija kapitala.

• 2. Ugovor o osiguranju • 2. 1. Izvori prava, posao i ugovor o osiguranju • Složenost osiguranja i važnost posla ne samo za stranke nego i za društvo opredjeljuju izvore prava i njihove osobine. Pravna vrela se mogu podijeliti u dvije osnovne grupe: zakone i autonomne izvore - pravila osiguranja. • Prvi od dva najvažnija legislativna akta je Zakon o osiguranju imovine i osoba (Sl. list FBi. H 2/95, 7/95, 6/98, 41/98 - dalje ZOIO). U njemu su navedeni poslovi osiguranja, taksativno određene organizacije za osiguranje, regulisani uslovi za njihovo osnivanje i prestanak, unutrašnja organizacija i upravljanje, način poslovanja i pravni tretman sredstava, te uređena pitanja nadzora nad radom ove vrste subjekata. Pored toga, ZOIO detaljno uređuje četiri vrste obaveznih osiguranja. Karakteristike ovoga akta su: imperativan karakter, odstupanje od sistema statusnog prava u pogledu položaja osiguravajućih organizacija i prilagođavanje pravnog tretmana imovine kriterijima koji su uporedno pravno već poznati.

• • • Prometnu, ugovornu stranu osiguranja reguliše Zakon o obligacionim odnosima. U članovima 897923 uređuju se najprije zajednička pitanja osiguranja imovine i lica, potom specifičnost ugovora o osiguranju imovine i na kraju ugovor o osiguranju lica. Iako se radi o propisu koji je u načelu dispozitivne prirode, normiranje osiguranja ima pretežno imperativan karakter. Odstupanje je moguće samo ako to Zakon o obligacionim odnosima izričito dopušta (čl. 900 ZOO). Treći značajan akt u ovoj oblasti je Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi (Sl. l. SFRJ 33/77, preuzet Sl. l. RBi. H 2/92). U njemu su uređena plovidbena osiguranja u pomorskom, riječnom i kanalskom saobraćaju. U vazdušnom saobraćaju pitanja osiguranja su uređena Zakonom o obligacionim i osnovnim materijalno-pravnim odnosima u vazdušnoj plovidbi (Sl. l. SFRJ 22/77, usvojen u pravni sistem Bi. H u Sl. l. RBi. H 2/92). Autonomne izvore predstavljaju pravila osiguranja. Donose ih osiguravajuće organizacije samostalno. Po svome pravnom karakteru pravila osiguranja su opšti uslovi poslovanja, pa se na njih u prometu primjenjuju rješenja čl. 142 -144 ZOO. Pravila osiguranja mogu biti opšta - za pojedine tipove i grupe osiguranja i posebna - za pojedinu vrstu osiguranja. Polica osiguranja se poziva na uslove osiguranja i oni moraju biti uručeni ugovaratelju zajedno sa policom. Polise osiguranja zapravo predstavljaju posebne uslove osiguranja o kojima ugovorne strane pregovaraju prilikom zaključenja ugovora.

• Posao osiguranja je širi pojam od ugovora o osiguranju. On, najprije, označava ukupnu pravnu regulativu pojedinog osiguranja, a ne samo onaj dio koji se zasniva na sporazumu stranaka. I drugo, u smislu djelatnosti postoji značajna razlika između posla i ugovora. ZOIO sve aktivnosti osiguravača dijeli u dvije osnovne grupe. Prvu čine “poslovi osiguranja”. Prema članu 2 ZOIO, tu spadaju: “zaključivanje i izvršavanje ugovora o osiguranju imovine i osoba, zaključivanje i izvršavanje ugovora o saosiguranju i reosiguranju, mjere za sprečavanje i smanjenje rizika koji ugrožavaju osiguranu imovinu i osobe i mjere na sprečavanju i smanjenju šteta i drugi poslovi osiguranja”. U članu 3 određeni su “drugi poslovi osiguranja”. U njih spadaju “poslovi posredovanja u ugovaranju osiguranja, zastupanja u osiguranju, snimanja rizika, snimanja i procjene šteta, prodaje ostataka osiguranih uništenih stvari, pružanja pravne pomoći i drugih intelektualnih i tehničkih usluga u osiguranju”. Obje grupe poslova organizacija za osiguranje može obavljati u svoje ime i za svoj račun, u tuđe ime i za tuđi račun kao zastupnik, te u svoje ime, a za tuđi račun - dakle, kao komisionar. “Druge poslove osiguranja” mogu vršiti “pravne i fizičke osobe za društvo za osiguranje ili za osiguranika na temelju ugovora” (čl. 3, st. 2. ZOIO).

• Legislativna definicija ugovora o osiguranju data je u čl. 897 ZOO. Prema njemu, “ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovaratelj osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja, odnosno zajednici rizika (osiguravatelj), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo”. ZOO, kao i dosadašnji propisi, smatra da posao osiguranja nastaje sporazumom stranaka, da predstavlja objektivnim pravom priznato dejstvo saglasnosti partnera o potrebi zaštite putem osiguranja, uz posebno uvažavanje načela uzajamnosti i solidarnosti. Obilježja ugovora o osiguranju su: sinalagmatičnost, teretnost, formalnost, te u pojedinim slučajevima i svojstva ugovora u korist trećih lica.

• 2. 2. Pravna priroda posla osiguranja • S obzirom na istorijski razvoj osiguranja i promjene koje su nastale u funkcijama i značaju ovog posla, o pravnoj prirodi ugovora o osiguranju formiralo se više teorija. U osnovi, one se mogu podijeliti na protivugovorna i ugovorna shvatanja. • Protivugovorne teorije polaze od gledišta da je posao osiguranja uvijek rezultat djelovanja ekonomski jače strane - osiguravača. On, poput zakonodavca, unaprijed propisuje pravila za sve buduće slučajeve osiguranja. Izjavom volje osiguranika samo počinje dejstvo takvog jednostranog pravnog akta. Pošto nema ravnopravne saglasnosti volja, nema ni ugovora. Snažna državna intervencija u oblasti osiguranja, usmjerena prema obje strane u poslu podjednako, samo potvrđuje ovakav stav. Kao argument u prilog tome navode se i osiguranja obavezna po samom zakonu.

• • Shvatanja po kojima je osiguranje ugovor daleko su brojnija. U suštini, mogu se podijeliti u pet teorija. To su sljedeće: a) Teorija naknade štete - po kojoj se osiguranik ovim ugovorom obezbjeđuje od eventualnih štetnih posljedica osiguranog slučaja. Obaveza osiguranika u biti se svodi na popravljanje štete koju je osiguranik pretrpio usljed osiguranog slučaja. b) Mješovita teorija - po njoj je ugovor o imovinskom osiguranju ugovor o naknadi štete koja može da se dogodi, a ugovor o ličnom osiguranju predstavlja aleatoran pravni posao. c) Aleatorna teorija smatra da neizvjesnost u nastanku rizika i moguća nepodudarnost uplaćenih premija sa naknadom štete, odnosno sumom osiguranja, ukidaju ekvivalentnost odnosa između osiguravača i osiguranika. Zbog toga se ovaj posao mora procjenjivati prema pravilima za aleatorne ugovore. d) Po teoriji prestacije, zaključenjem ugovora o osiguranju za svaku stranu nastaju obaveze na izvršenje tačno određenih činidbi: plaćanje premije i otklanjanje eventualnih šteta, odnosno isplata osigurane sume. Dakle, ugovor je samim nastankom sinalagmatičan i ekvivalentan. e) Teorija organizovanja zaštite od rizika motivisana je ekonomskim, tehničkim i pravnim karakteristikama osiguranja. Po njoj se osiguravač za premiju obavezuje da će preduzimanjem preventivnih i represivnih mjera, te isplatom naknade, odnosno sume osiguranja, obezbijediti osiguranika od nastupanja štetnog događaja ili njegovih štetnih posljedica. Ova teorija ne isključuje, nego podrazumijeva sinalagmatičnost i ekvivalentnost ugovora o osiguranju. Razuđenost posla osiguranja dozvoljava da se svakom od pomenutih shvatanja stave ozbiljni prigovori. Ipak, teorija organizovanja zaštite od rizika, čak uzeta i sama za sebe, u najvećoj mjeri odgovara na brojne probleme u ovoj oblasti.

• • 2. 3. Zaključivanje i oblik ugovora U najvećem broju slučajeva osiguravač traži posao, traži saugovarača. Predstavnik osiguravača, akiviziter osiguranja, dolazi budućem osiguraniku i upoznaje ga sa uslovima osiguranja. Inicijativa je pretežno na strani osiguravača. Akviziter može nastupati kao zastupnik ili kao posrednik. Može, takođe, za neke vrste osiguranja imati ovlaštenja zastupnika, za druge - posrednika. Pretpostavlja se da akviziter nema ovlaštenja na zastupanje. Ako je predstavnik (akviziter) ovlašćen za zaključivanje ugovora, sastavlja polisu koju potpisuju oba saugovarača. Ako nije ovlašten za sklapanje ugovora, akviziter priprema ponudu sa budućim osiguranikom i podnosi tu ponudu osiguravaču, koji je prihvata ili ne prihvata. U pravu Bi. H ako osiguravač nije zastupniku odredio obim ovlaštenja, zastupnik je po samom zakonu ovlašćen da u ime i za račun osiguravača zaključuje ugovore o osiguranju, da ih mijenja i produžuje njihovo važenje, da izdaje polise osiguranja, naplaćuje premije, kao i da prima razne izjave od ugovarača za osiguravača u vezi sa osiguranjem. Ako je ovlašćenje zastupnika ograničeno, a za to druga strana, ugovarač osiguranja, ne zna, smatra se da nema ograničenja (čl. 906 ZOO). U našoj praksi se osiguranje zasniva ugovorom, a ugovor o osiguranju se zaključuje na osnovu pismene ponude. Postoje formulari upitnika koje popunjava lice koje želi sklopiti ugovor o osiguranju i koji ima funkciju ponude. Pravno dejstvo ponude je različito. U nekim pravnim sistemima ponuda uopšte ne obavezuje. U drugim, obavezuje ponuđača za određeno vrijeme, a u trećima, obavezuje samo za neke grane osiguranja.

• • Po Zakonu, pismena ponuda veže ponudioca za vrijeme od osam dana od prispijeća osiguravaču. Ponudilac može odrediti i kraći rok. Kod životnog osiguranja, ako je za osiguranje potreban i ljekarski pregled, ponuda veže ponudioca za vrijeme od 30 dana. Prema tome, vrijeme za koje je ponudilac vezan svojom ponudom za zaključenje ugovora o osiguranju određeno je zakonom, ako ponudilac nije odredio kraći rok (čl. 901 ZOO). Ako ponuda odgovara uslovima pod kojima osiguravač vrši tu vrstu osiguranja, smatra se da je osiguravač prihvatio ponudu i da je ugovor zaključen kad je osiguravač primio ponudu. Ako neće da zaključi ugovor, dužan je da u roku važenja ponude obavijesti ponuđača o odbijanju ponude. Kod ličnog osiguranja, smatra se da je ugovor zaključen trideset i prvog dana od primitka ponude. Za zaključivanje ugovora za slučaj smrti nekog trećeg lica potrebna je njegova pismena saglasnost. Ona može biti data i na polici. Zakon o obligacionim odnosima predviđa tri načina zaključivanja ugovora. Kao pravilo uzima da je ugovor o osiguranju zaključen kad ugovarači potpišu policu osiguranja ili listu pokrića. Drugi način je kad neko podnese pismenu ponudu za zaključenje ugovora o osiguranju osiguravaču i osiguravač je prihvati ili ne odgovori da odbija ponudu. Ako ponuda ne odstupa od uslova pod kojima osiguravač vrši predloženo osiguranje, a u roku od osam dana (odnosno 30 dana ako treba ljekarski pregled) osiguravač ne odbije ponudu, smatra se da je ugovor zaključen. Najposlije, uslovima osiguranja može biti predviđeno da za neke slučajeve ugovorni odnos iz osiguranja može nastati samim plaćanjem premije (čl. 901 i 03). Naročito kad je hitno potrebno osigurati neku imovinu (u transportu), uzima se da je ugovor zaključen kad osiguravač telefonom potvrdi da prihvata ponudu.

• Kod obaveznog osiguranja, obaveze i prava stranaka utvrđeni su zakonom i pravilima osiguranja pa nastaju i bez zaključenja ugovora čim osiguranik podnese prijavu, upravo čim uplati premiju. Kod obaveznog osiguranja putnika u javnom saobraćaju, putnik se smatra osiguranim ako su ispunjeni propisani uslovi (ako je bio u blizini mjesta polaska ili dolaska prevoznog sredstva i dokaže da je namjeravao da putuje), bez obzira na to da li je prevoznik zaključio ugovor sa osiguravačem. Ugovor je, dakle, zaključen konkludentnom radnjom.

• • • 2. 4. Polisa osiguranja O zaključenom ugovoru o osiguranju osiguravač izdaje policu osiguranja (od latinskog policere obećati). Po zakonu, u polisu moraju biti uneseni sljedeći podaci: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja ili podatak o tome ako je osiguranje neograničeno, premija, datum izdanja polise i potpis ugovornih strana. Na polisi moraju biti odštampani i uslovi osiguranja. Ako nije tako urađeno, onda u polisu mora biti unesena klauzula da su opšti i posebni uslovi osiguranja sastavni dio ugovora i da su ti uslovi predati ugovaraču osiguranja (čl. 902 ZOO). U polisi osiguranja života mora biti još navedeno ime i prezime lica na čiji se život odnosi osiguranje, datum njegovog rođenja i događaj ili rok od koga zavisi nastanak prava na isplatu osigurane svote - osigurani slučaj (čl. 943 ZOO). Ono što je upisano u polisi ima prednost nad opštim i posebnim uslovima osiguranja, pa u slučaju neslaganja važi tekst police. Ako postoji suprotnost između štampane i “rukopisne odredbe” polise, “primijenit će se ova posljednja” (čl. 902, stav 5 ZOO) jer se smatra da ona izražava pravu volju stranaka. Pod “rukopisnom odredbom” treba podrazumijevati i one kasnije dodane. Način dodavanja je pravno irelevantan.

• • Polisa može privremeno biti zamijenjena listom pokrića. Kod većih objekata i kod stvari koje su posebno izložene riziku - a za njihovo osiguranje treba da ih pregleda stručnjak osiguravača - od podnošenja prijave za osiguranje do sklapanja ugovora i plaćanja premije može proći i duže vremena. U tom periodu osiguravač nije u obavezi, a stvar je izložena riziku. Da bi se izbjegle štetne posljedice po osiguranika, izdaje se u takvim slučajevima lista pokrića. To je pismeno kojim osiguravač izvještava osiguranika da prihvata njegovu ponudu i preuzima osiguranje odmah. Lista pokrića ima, znači, karakter isprave o osiguranju, ali je privremena: traje dok se ne izda polisa. Polisa se izdaje kad se prikupe potrebni podaci. Lista pokrića sadrži sastojke koje ima i polisa. S obzirom na masovnost poslova, polise su tipizirane za pojedine grane ili vrste osiguranja. To je razumljivo kad se ima u vidu da osiguranje predstavlja brojnu zajednicu interesa osiguranika koji se nalaze u istoj ili u vrlo sličnoj situaciji, pa i njihov pravni tretman mora biti isti. A to se postiže tipiziranim ugovorima. Polisa je šablon i ugovor se po pravilu zaključuje jednostavnim pristupanjem, potpisivanjem. Polisa osiguranja lica je hartija od vrijednosti. Prema sporazumu ugovarača, može glasiti na određeno lice, po naredbi i na donosioca. Polisa osiguranja života može glasiti na određeno lice ili po naredbi. Ne može glasiti na donosioca. Može se i zalagati. Kad glasi po naredbi, zalaže se indosamentom. (čl. 902, stav 6. ZOO). Polise se najčešće dijele na: pomorske i kopnene; individualne i kolektivne; pojedinačne i generalne; valutirane i nevalutirane i kargo i kasko polise.

• • • II ELEMENTI UGOVORA 1. Stranke 1. 1. Lica u ugovoru o osiguranju U poslu osiguranja susrećemo više lica, a terminologija o njima nije ujednačena. Ko se bavi poslom osiguranja kao djelatnošću, naziva se osiguravačem, osiguravaocem, osiguravateljem, osigurateljem. Druga ugovorna strana, onaj koji se osigurava, koji se ugovorom obezbjeđuje za slučaj nastupanja štetnog događaja, naziva se ugovaračem osiguranja, ugovoriocem osiguranja, ili osiguranikom. Zakon o obligacionim odnosima naziva stranke osiguravačem (osiguravateljem) i ugovaračem osiguranja (čl. 897). Kod imovinskog osiguranja, može se ugovarati da naknada štete bude isplaćena i nekom trećem licu, a ne ugovaraču osiguranja. Isto je tako kod ličnog osiguranja - da se osigurana suma (suma osiguranja), može isplatiti trećem licu. To treće lice naziva se korisnikom osiguranja (beneficijarem). Redovno se dešava da se u ugovoru o osiguranju pojavljuju samo osiguravač i osiguranik, koji je i korisnik osiguranja, odnosno kod ličnog osiguranja još i osigurano lice. Ali ima ugovora u kojima su osiguranik i korisnik osiguranja, odnosno osigurano lice, različiti, druga lica.

• • Kod ličnog osiguranja može se ugovor sklopiti tako da se osigurava život ili zdravlje nekog trećeg lica, a ne onoga koje sklapa ugovor. To se lice naziva osiguranim licem, ili, takođe, osiguranikom. Ugovarač osiguranja treba da je pozitivno zainteresovan za život i zdravlje osiguranog lica. Ova pozitivna zainteresovanost određuje se po objektivnim mjerilima. Uzima se da su srodnici određenog stepena pozitivno zainteresovani za život i zdravlje jednih za druge, iako stvarno uvijek ne mora biti tako. Ako se osiguranje vrši za slučaj smrti trećeg, za valjanost ugovora je neophodna pismena saglasnost bilo na polici, bilo na posebnom dokumentu. Taj dokumenat mora sadržavati naznaku osigurane svote (čl. 946 ZOO). Kod osiguranja imovine, ugovor može zaključiti ne samo sopstvenik stvari koja se osigurava nego i svako ko ima imovinskog interesa da se ta stvar očuva neoštećena, tj. svako ko ima interesa da se ne dogodi određeni slučaj, pošto bi, u suprotnom, pretrpio neki materijalni gubitak - zakupac, založni povjerilac, čuvar (čl. 924 ZOO). Može se, znači, osigurati i tuđa stvar za čije je očuvanje ugovarač osiguranja pozitivno zainteresovan. Razlog da se osigura tuđa stvar je najčešće u tome što vlasnik ne može voditi brigu o toj stvari. Takvo osiguranje za tuđi račun postoji u poslovanju špeditera, komisionara, skladištara, zanatlija, gostioničara i hotelijera za stvari koje su im predate. Pravni odnos između ugovarača osiguranja i sopstvenika stvari je, međutim, onakav kakav proizlazi iz njihovog osnovnog ugovornog odnosa. No, prava iz osiguranja po ovakvom ugovoru ima samo onaj ko u času nastanka štete ima materijalni interes da se osigurani slučaj ne dogodi. Znači, kad je sopstveniku vraćena stvar, naknada se isplaćuje njemu; ako nije vraćena - licu koje stvar drži ili ju je držalo.

• • Kod osiguranja kod koga se naknada štete, odnosno osigurana svota isplaćuje korisniku osiguranja kao trećem licu koje nije učestvovalo u sklapanju ugovora, u teoriji postoji razmimoilaženje o tome ko stiče neposredna prava iz takvog ugovora: ugovarač ili korisnik osiguranja. Danas i u zakonodavstvu i u praksi prevladava shvatanje da se takvim ugovorom stvara neposredno pravo za korisnika. Nije potrebna nikakva izjava korisnika niti saglasnost izjava volje osiguravača i korisnika osiguranja. Za osiguranje života nekog drugog lica, međutim, potrebna je njegova pismena saglasnost, ali ono nije ugovorna strana. Korisnik stiče neposredno pravo i zahtjev na naplatu osigurane svote kad nastupi osigurani slučaj. Ugovaraču ostaje pravo da opozove korisnika ili da ga zamijeni drugim sve do nastupanja osiguranog slučaja. On je stranka u ugovoru i raspolaže svim pravima iz ugovora. Korisnik može biti određen odmah prilikom zaključivanja ugovora, a može i docnije. Kao korisnik može biti određeno neko lice, može se navesti poimenično, ali može biti označeno i neodređeno, ali odredivo (djeca, nasljednici, suprug i sl. ).

• • • 1. 2. Osiguravač je pravno lice, organizacija u čiju djelatnost spada obavljanje poslova osiguranja. Osiguravač može zaključivati ugovore o osiguranju kada ispuni zakonske uslove, uslove iz odluke, odnosno ugovora o osnivanju i kada se registruje za obavljanje ovih poslova (čl. 12 -26 ZOIO). Zbog opšteg interesa koncentrisanog u osiguranju, vrste subjekata koje se mogu baviti poslovima osiguranja određene su taksativno (numerus clausus). Najrasprostranjenija statusna forma osiguravača je dioničko društvo za osiguranje. Mogu ga osnovati domaća fizička i pravna lica zaključivanjem ugovora o osnivanju, te ulaganjem sredstava u temeljni (osnovni) kapital društva barem u minimalnom iznosu koji zakon predviđa. Za pojedine vrste osiguranja (čl. 13 ZOIO) ti iznosi su: 1. 000, 00 KM za poslove osiguranja života, i po 2. 000, 00 KM za društva koja se osnivaju za vršenje više vrsta osiguranja i za reosiguranje (čl. 13 ZOIO). Pored temeljnog kapitala, sredstva kojim društvo posluje formiraju se iz premija, sredstava tehničke rezerve, sredstava preventive, rezerve sigurnosti, sredstva poslovnog fonda i drugih sredstava (čl. 29 ZOIO). Za osnivanje je predviđen koncesioni sistem. Odobrenje daje Ured za nadzor (čl. 14 ZOIO). Ukoliko je ulog stranih osnivača veći od 50% temeljnog kapitala, za osnivanje je potrebna i saglasnost Ministarstva finansija (čl. 12 ZOIO). Kao osiguravač može se pojaviti i društvo za uzajamno osiguranje. Osnivači, djelatnost i statusna rješenja posebno su određeni u članovima 17 -26 ZOIO. Pored toga, dvije ili više organizacija za osiguranje mogu se poslovno i profesionalno udruživati, povezivati (čl. 5 ZOIO). Na strani osiguravača može biti i više subjekata. Ugovor se može, dakle, zaključiti i sa više osiguravača koji su se prethodno sporazumjeli u zajedničkom snošenju rizika i njegovoj raspodjeli. Svaki osiguravač koji je naveden u polici osiguranja odgovara osiguraniku za potpunu naknadu.

• • 1. 3. Ugovarač osiguranja Ugovor o osiguranju se najčešće zaključuje u svoje ime i za svoj račun. Zato su ugovarač osiguranja i osiguranik po pravilu isto lice. Ugovarač osigurava svoju stvar, odnosno svoj imovinski interes kod imovinskog osiguranja, a svoj život, odnosno svoj tjelesni integritet, kod ličnog osiguranja. Kod osiguranja lica može ugovarač osigurati život, odnosno tjelesni integritet nekog trećeg lica, i naš zakon i to treće lice naziva osiguranikom. Stranka u ugovoru o osiguranju imovine može biti “svaka osoba koja ima interes da se ne dogodi osigurani slučaj, pošto bi inače pretrpjela neki materijalni gubitak” (čl. 924 ZOO). Ugovarač uvijek sklapa ugovor u svoje ime, a kao što je rečeno, može ga sklopiti za svoj ili za tuđi račun. Naknada se isplaćuje njemu ili nekome drugom. Ako je u polici određeno drugo lice, to je osiguranje za tuđi račun, ili preciznije, osiguranje za račun određenog lica. Premiju plaća i ostale obaveze izvršava ugovarač osiguranja. No, on ne može vršiti prava iz osiguranja i naplatiti naknadu osim sa pristankom osobe čiji je interes osiguran, odnosno kojoj pripadaju prava iz ugovora (čl. 905 ZOO). Ugovarač osiguranja u ovom slučaju duguje i premiju osiguravaču, ali ovlaštenoj osobi ne mora predati policu dok mu ne bude naknađeno plaćanje premije i troškovi ugovora. Radi naplate ovih potraživanja ugovarač osiguranja ima pravo prvenstvene naplate iz naknade koja se plaća po osnovu osiguranja. To pravo može vršiti i neposredno prema osiguravaču (čl. 905 ZOO). Ako ugovarač osiguranja djeluje bez ovlaštenja zainteresovanog lica ili korisnika, dužan je ispuniti sve obaveze prema osiguravaču, osim ako je obavijestio osiguravača da djeluje kao poslovođa bez naloga. Prava i obaveze prelaze na zainteresovano lice pošto odobri ugovor. Pristupanje ugovoru može se izvršiti i poslije nastupanja osiguranog slučaja. Odbije li zainteresovano lice, odnosno označeni korisnik pristupanje ugovoru, dužno je da obavijesti osiguravača o dobijanju prihvatanja osiguranja. Poslije toga, ugovor prestaje da postoji (čl. 904 ZOO).

• • 2. Predmet osiguranja Određivanje predmeta osiguranja zavisi od shvatanja njegove prirode. Jedni smatraju da je to stvar ili lice koje se osigurava, drugi - da je to interes, treći - rizik. Pojedini autori su mišljenja da je to osigurana svota, zatim prestacija, a neki da su to obaveze i prava stranaka. Predmet osiguranja treba posmatrati kao dobro za čije su normalno postojanje stranke zainteresovane, ono čemu se pruža zaštita od rizika, o čemu je sklopljen ugovor. Tako posmatrano, predmet u osiguranju imovine mogu biti stvari, životinje, bestjelesne stvari (osiguranje kredita, osiguranje od odgovornosti), pa i lica su predmet u osiguranju života i od nesretnog slučaja. I u uporednom zakonodavstvu preovlađuje terminologija po kojoj su stvari i lica predmet osiguranja. Govori se o osiguranju imovine, stvari, lica izloženih opasnosti i sl. Valja imati na umu da je terminologija zakonodavca, pa i sastavljača uslova osiguranja, podešena tako da bude dostupna osiguranicima. Zato se predmetom osiguranja naziva ono što se osigurava. Zakon o obligacionim odnosima stoji na istom stanovištu. Kad govori o sadržini polise, koju smatra ispravom o osiguranju, ističe da polisa treba naročito da sadrži i podatak o stvari, odnosno o osiguranom licu (čl. 902).

• • 3. Rizik Da bi neki predmet mogao biti osiguran, potrebno je da bude izložen riziku. To je osnovni uslov posla i bitan elemenat ugovora o osiguranju. Gdje nema rizika, nema ni osiguranja - to je osnovno pravilo kako u osiguranju imovine, tako i u osiguranju lica. Pod rizikom se u poslu osiguranja podrazumijeva nekoliko stvari. Uvijek se rizikom smatra mogućnost nastupanja ekonomski štetnog događaja, dakle, događaja uslijed koga može nastati šteta na predmetu osiguranja. Rizikom se smatra i sama opasnost, događaj protiv koga se osigurava. Pored toga, rizikom neki nazivaju i sam štetni događaj, događaj uslijed čijeg nastupanja nastaje obaveza osiguravača na naknadu, dakle, uzrok štete. U tom se smislu govori o ostvarenom riziku, o tome da se rizik desio i sl. Stoga se umjesto riječi rizik upotrebljava i izraz “osigurani slučaj” (čl. 897 i 898 ZOO), slučaj protiv koga se osigurava. Najposlije, rizikom se naziva i sama šteta. Uslovi osiguranja takođe upotrebljavaju riječ rizik za opasnost nastupanja osiguranog slučaja. Da bi se neki događaj mogao smatrati rizikom u osiguranju, potrebna su dva osnovna uslova: mogućnost njegovog nastupanja i da je podoban da prouzrokuje posljedicu protiv koje se osigurava. Ako se osigurava od poplave, treba da se predmet osiguranja nalazi u predjelu koji može biti poplavljen; ako se osigurava od požara, da stvar može gorjeti; kod krađe - da je stvar pokretna itd. Mogućnost nastupanja štetnog događaja procjenjuje se objektivno. Da bi bio “osigurani slučaj”, odnosno da bi predstavljao rizik, objektivno mogući događaj mora ispunjavati još neke zakonske uslove. On mora biti budući, neizvjestan i “nezavisan od isključive volje ugovarača” (čl. 898 ZOO).

• • Rizik nosi u sebi, na prvom mjestu, elemenat neizvjesnosti. Nije izvjesno da li će događaj protiv kog se osigurava nastati u odnosu na osigurani predmet. Generalno posmatrano se to dešava, ali se ne zna hoće li taj događaj štetno pogoditi osigurani predmet. Ili, ako je izvjesno da će događaj nastupiti u odnosu na osigurani predmet, ne zna se kada će nastupiti. To je jasno naročito kod osiguranja lica (života). Svaki će osiguranik umrijeti, to je izvjesno. Ali kada će, ne zna se, to je neizvjesno. Neizvjesnost, dakle, u pogledu nastupanja događaja može biti apsolutna, tj. ne zna se da li će nastupiti s obzirom na taj predmet osiguranja, ili relativna, tj. nastupiće, ali se ne zna kada. Prema tome, rizik je budući neizvjestan događaj koji u konkretnom slučaju može prouzrokovati štetnu posljedicu. Neizvjesnost je bitan, odlučujući elemenat rizika. Nema li je, nema ni rizika, pa nema ni ugovora o osiguranju. Upravo zbog toga događaj treba da bude budući. Ako se u času zaključenja ugovora osigurani slučaj već desio, ili je bio u nastajanju, ugovor je ništav. Ugovor je ništav i onda ako je u času njegovog zaključenja već prestala mogućnost da se događaj desi ili je bilo izvjesno da će događaj nastupiti (čl. 898, stav 2 ZOO). Izuzetak je tzv. putativni rizik (od latinskog “puta” smatram, mislim). Naime, može se osigurati od rizika koji je već nastupio u času sklapanja ugovora, ako stranke za to nisu znale, ako drže da se događaj još nije desio. Osiguranje od putativnog rizika praktikuje se u transportnom osiguranju, naročito pomorskom. Osigurava se brod koji je već otplovio, a u času kad se osigurava, već je moguće da je potonuo na pučini (čl. 898, stav 3 ZOO).

• • Neizvjesnost, kao bitan faktor, uslovljava i treću karakteristiku rizika: barem djelimičnu nezavisnost od volje ugovarača. Pod ugovaračem treba podrazumijevati prvenstveno ugovarača osiguranja. Mogućnost ugovarača da utiče na ostvarenje rizika procjenjuje se objektivno, a ne subjektivno. Lična svojstva ugovarača osiguranja nisu u ovom slučaju pravno relevantna. Pravo postavlja još dva uslova da bi rizik mogao biti pokriven osiguranjem. Prvo, da je veza osiguranika i imovine koju osigurava zakonom zaštićena, legalna (da nisu kradene stvari), odnosno, kod osiguranja lica, da radnje pri kojima je čovjek izložen riziku nisu protivpravne (povreda prilikom provalne krađe). I drugo, da bi se događaj mogao uzeti kao rizik protiv koga se osigurava, treba da se ponavlja. To je potrebno iz sljedećih razloga. Ponavljanje događaja koji prouzrokuje štetu, odnosno koji predstavlja opasnost, stvara kod ljudi osjećanje potrebe za zaštitom. Intenzitet toga osjećanja je direktno zavisan od učestalosti štetnog događaja: što se češće ponavlja taj događaj, osjeća se veća potreba za zaštitom od njega, tj. za osiguranjem. Drugi razlog zahtjeva za ponavljanje događaja protiv koga se osigurava je tehničke prirode: vjerovatnoća nastupanja ekonomski i štetnog događaja, stepen njegove jačine i, s tim u vezi, visina štete izračunavaju se posebnim matematičkim metodama. Podloga za to je dugotrajnije statističko posmatranje. Znači, treba da se štetni događaj - rizik - ponavlja da bi se utvrdile neke zakonitosti. A od toga će zavisiti ulog osiguranika u osiguravajući fond, tj. visina premije.

• Svi elementi rizika utvrđuju se prilikom zaključivanja ugovora o osiguranju. Opšti uslovi osiguranja imovine imaju odredbu da se ugovor o osiguranju imovine ne može zaključiti prije nego što se utvrde okolnosti od značaja za veličinu rizika (opasnosti). • Osigurati se može protiv jednog i protiv više rizika. Ima nekih vrsta osiguranja za koje postoji samo osiguranje od više rizika (pomorsko osiguranje). Rizik se, u ovisnosti od njegovih osobina dijeli na: objektivni i subjektivni; čisti i špekulativni; opšti i pojedinačni; konstantni i varijabilni; osnovni i dopunski i ratni i politički rizik.

• • 4. Premija je iznos koji ugovarač osiguranja uplaćuje u fond osiguranja kao cijenu za rizik koji preuzima osiguravač. Visina premije se izračunava za pojedine grane i vrste osiguranja. Na njenu visinu utiče stepen vjerovatnoće za nastupanje štetnog događaja, odnosno za ostvarenje rizika. Premije se utvrđuju tarifom, u zavisnosti od rizika od kojih se imovina i lica osiguravaju. Premije se izračunavaju računom vjerovatnoće. Elementi za to izračunavanje dobivaju se statističkim posmatranjem štetnih događaja. Na osnovu statističkog posmatranja, izračunati su podaci potrebni za izradu tabela. U njima su poredani i klasirani rizici kojima je ugrožena imovina (kakva je vjerovatnoća da će nastupiti požar kod zidanih ili drvenih zgrada). Istoj svrsi služe tablice kod osiguranja lica. U njima je data vjerovatnoća smrtnosti ili nezgoda kod pojedinih rizika kojima su ljudi izloženi. Poznato je više tablica smrtnosti koje daju pregled vjerovatnoće nastupanja smrti za pojedino doba ljudske starosti. Tako se za svaki konkretan slučaj premija ne izračunava nego se primjenjuju te tablice. Intenzitet nastupanja štetnog događaja je vrlo različit: premija će biti veća što se događaj češće dešava, jer je vjerovatnije da će osiguravač isplatiti naknadu. Na toj osnovi dobijena premijska stopa koriguje se prosječnim intenzitetom štete, tj. vjerovatnim stepenom jačine štete. Sam događaj nije uvijek jednakog intenziteta, a i osigurani predmeti različito odolijevaju istoj vrsti događaja, čak i kad su oni istog intenziteta. Statistički je utvrđeno da je veoma rijetko šteta potpuna i da je nivo djelimičnog oštećenja nejednak. Jedna zgrada izgori potpuno, druga za trećinu svoje vrijednosti, treća za desetinu itd.

• • Premija je ne samo funkcija rizika nego i funkcija vremena. Njena veličina zavisi i od trajanja osiguranja. Ako je period za koji se osigurava duži, vjerovatnoća nastupanja štetnog događaja je veća, pa i premija treba da bude veća. Najposlije, visina premije zavisi od vrijednosti stvari, odnosno od naknade, koju se osiguravač obavezuje da isplati u slučaju ostvarenog rizika, dakle, od sume na koju se osigurava. I to je, svakako, najodlučnije. Premija izračunata na prethodni način naziva se u literaturi teorijskom, statističkom ili netopremijom. ZOIO za nju koristi izraz “tehnička premija”. Ona je “dio premije namijenjen ispunjavanju obaveza iz osiguranja” (čl. 30, st. 2 ZOIO). Iz nje se pokrivaju i premije reosiguranja. Kada se na tehničku premiju dodaju naknade za organizovanje preventive, dobija se “funkcionalna premija”. Konačni iznos premije ili “bruto-premija” utvrđuje se tako da se na funkcionalnu premiju doda alikvotni dio sredstava potrebnih za pokrivanje ukupnih troškova osiguranja. U ta dodatna sredstva ulaze akvizicioni troškovi - oni koji se odnose na zaključivanje ugovora, troškovi naplate premija, upravni troškovi osiguravača, porezi, takse i druga davanja državi. Na sve ovo osiguravač dodaje i srazmjeran dio svoje dobiti. Premija kao izvor prihoda osiguravača određuje se tarifom koju donosi svaki osiguravač. Iznos premije u konkretnom ugovoru rezultat je primjene tarifskih stavova na date elemente pojedinačnog posla. U tarifama i u polici se iskazuje jedinstvenim iznosima premda je premija složena kategorija.

• Po načelima tehnike osiguranja, trebalo bi da premija bude nedjeljiva. To znači da se plaća za cio period osiguranja. Razlog usvajanja načela nedjeljivosti premije je u tome što se rizici (štetni događaji) ne ostvaruju ravnomjerno u cijelom periodu trajanja osiguranja, nego u jednom razdoblju učešća ili više, a u drugom rjeđe ili manje (požari u šumama i na poljima su veći i dešavaju se češće ljeti, na zgradama - više i češće zimi). Zbog toga bi osiguranici zaključivali osiguranje samo za periode kad su izloženi većem riziku i plaćali bi ukupno manju premiju.

• • • 5. Osigurana suma Osigurana vrijednost (svota osiguranja) je u ugovoru utvrđena vrijednost imovinskog interesa koja je za ugovarača osiguranja koncentrisana u predmetu ugovora. Različita je od naknade po osnovu osiguranja. Pod naknadom podrazumijevamo iznos koji iz osiguravajućeg fonda isplaćuje osiguravač korisniku osiguranja kad nastupi ugovorom predviđeni događaj, kad se ostvari rizik koji je pokriven osiguranjem. Naknada se u imovinskom osiguranju ne ugovara. Ona zavisi od štete koju pretrpi osiguranik na osiguranom dobru kad se ostvari predviđeni rizik, kad se, dakle, desi predviđeni događaj koji prouzrokuje štetu. No, naknada zavisi i od osigurane svote, koja je uvijek predmet ugovaranja. Ukoliko je u ugovoru pokriće, tada važi dispozitivno pravilo po kome je ugovor sklopljen uz najvišu svotu osiguranja (čl. 934, st. 5). Ono je sadržano u aktima osiguravača. Osigurati se ne mora na stvarnu vrijednost stvari. Može se ići ispod te vrijednosti, i tada rizik za tu razliku snosi sam osiguranik. To je slučaj podosiguranja. U njemu će i iznos naknade biti manji od štete, a osiguranik plaća manju premiju. I premija i naknada se smanjuju proporcionalno osiguranoj vrijednosti stvari. Izuzetno, osiguravač duguje naknadu do iznosa sume osiguranja, ako je izričito ugovoreno da odnos između vrijednosti stvari i sume osiguranja ne utiče na visinu naknade (čl. 936 ZOO). Smanjenje vrijednosti stvari u toku ugovora o osiguranju daje pravo svakoj strani da zahtijeva srazmjerno sniženje osigurane sume, odnosno premije i to od dana saopštavanja zahtjeva drugoj strani (čl. 933 ZOO).

• Može se sporazumjeti i da suma osiguranja bude iznad stvarne vrijednosti stvari. To je nadosiguranje. U tom slučaju se plaća veća premija, jer osiguravač preuzima rizik i za razliku vrijednosti. Zakon o obligacionim odnosima u načelu ne prihvata nadosiguranje. Kad je ugovorena svota veća od vrijednosti stvari, sniziće se do stvarne vrijednosti stvari, a isto tako i premija. Ako se pri zaključenju ugovora jedna strana poslužila prevarom i ugovorila je veću svotu osiguranja od stvarne vrijednosti, druga strana može tražiti poništenje ugovora. Kada stranke vrijednost osigurane svote utvrđuju sporazumno, Zakon o obligacionim odnosima toleriše slučajeve u kojima je nadosiguranje izvršeno u manjoj mjeri ili iz opravdanih razloga. Faktičko je pitanje kada se nadosiguranje može tolerisati zbog nesrazmjere između osigurane sume i procijenjene vrijednosti stvari. Nasuprot tome, “opravdani razlozi” za nadosiguranje se navode primjera radi. Tu spadaju osiguranje upotrebljavane stvari na vrijednost nove (“staro za novo”) i osiguranje subjektivne vrijednosti (čl. 925, stav 7). U ostalim slučajevima osiguravač može tražiti smanjenje osigurane sume proporcionalno stvarnoj vrijednosti predmeta.

• • • U nekim slučajevima uslovi osiguranja ili ugovor predviđaju da se naknada ograničava određivanjem najveće sume osiguranja - maksimuma. Jedan dio vrijednosti osigurane imovine u tom slučaju ostaje nepokriven osiguranjem. Time se želi i spriječiti špekulacija - da osiguranik ne bi izazvao nastanak osiguranog slučaja, ili izbjegao preduzimanje mjera za njegovo otklanjanje. U našem sistemu osiguranja takav je slučaj predviđen kod osiguranja stoke. Pravila za osiguranje životinja predviđaju svotu osiguranja životinja u visini njihove tržišne vrijednosti, ali osiguravač može za pojedine vrste životinja predvidjeti najviši iznos do koga se može zaključiti osiguranje. Kod nekih vrsta osiguranje nije ograničen maksimum osiguranja, nego je određen dio vrijednosti do koga se stvar može osigurati. Takvo ograničenje postoji u transportnom osiguranju, kad osiguravač preuzima rizik do nekog dijela (90% npr. ) od pričinjene štete. Kod osiguranja lica ugovara se osigurana suma koja predstavlja iznos naknade. U polisu se unosi osigurana svota, a ne naknada. No, naknada je cilj ugovora naročito kod imovinskih osiguranja i zavisi od osigurane svote. Naknada je, stoga, kao elemenat ugovora odrediva, a elementi za njeno određivanje su osigurana svota i vrijednost stvari kod imovinskog osiguranja. Kod ličnih osiguranja tu ulogu ima suma osiguranja. Pravila, odnosno uslovi osiguranja imovine, predviđaju na koju se vrijednost osiguravaju pojedine vrste stvari. Tako, građevinski objekti se osiguravaju na cijenu izgradnje umanjenu za iznos rabaćenja; zaliha robe i materijala na nabavnu, odnosno na tržnu cijenu, prema tome koja je niža; transportna sredstva, mašine, uređaji i instalacije na nabavnu cijenu umanjenu za iznos tehničkog i ekonomskog rabaćenja; dragocjenosti, modeli, planovi, dokumenti - po sporazumu itd.

• • • 6. Trajanje osiguranja je period u kome je osiguranik pokriven osiguranjem. Njegova dužina bitno utiče na veličinu rizika i iznos premije. Trajanje osiguranja se najprije određuje ugovorom. To se može učiniti izričitim određivanjem početka i kraja vremena u kome postoji osiguravaočeva obaveza, ili pozivom na opšte uslove poslovanja. Stranke su slobodne da ugovor sklope i na neodređeno vrijeme. Trajanje osiguranja po pravilu se podudara sa trajanjem ugovora. No, izuzeci postoje. Stranke mogu predvidjeti da je osiguranjem pokriven i period koji prethodi zaključivanju ugovora. Ugovor je važeći ukoliko zainteresovana strana nije znala da se događaj već desio, odnosno da je mogućnost da se događaj desi već prestala da postoji (čl. 898 ZOO). Uslovima osiguranja, dalje, može biti predviđeno da kod pojedinih vrsta obaveza osiguravača traje i izvjesno vrijeme nakon isteka vremena trajanja osiguranja. Osnovno dispozitivno pravilo člana 922 ZOO razlikuje trenutak zaključenja ugovora od trenutka u kome počinje njegovo dejstvo. Ugovor o osiguranju “proizvodi svoj učinak počev od dvadeset četvrtog sata dana koji je u polici označen kao dan početka trajanja osiguranja”. Za neke posebne slučajeve su predviđeni izuzeci. Najprije, ako je ugovoreno da se premija plaća odjednom i prilikom zaključenja ugovora, osiguranje da traje ne od dana naznačenog u polici, nego od idućeg dana po uplati premije (čl. 913). I drugo, kada se ispostavlja lista pokrića, osiguranje djeluje od dana izdavanja police. Ako je trajanje osiguranja ugovoreno, ono prestaje svršetkom posljednjeg dana roka (čl. 922 ZOO). Pored toga, osiguranje prestaje i prestankom ugovora, bilo iz zakonskih razloga, bilo otkazom neke od ugovornih stranaka.

• • • III OBAVEZE STRANAKA 1. Obaveze osiguranika 1. 1 Davanje podataka o riziku Podatke o stvari, odnosno o licu koje se osigurava, koji mogu biti od značaja za ocjenu rizika, daje ugovarač osiguranja. Ugovarač je dužan da prilikom zaključenja ugovora prijavi osiguravaču sve okolnosti koje su od značaja za ocjenu rizika, a koje su mu poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate (čl. 907 ZOO). Pošto osiguranik ne zna uvijek koje su okolnosti od značaja za ocjenu rizika, pitanja o tome treba da mu postavlja osiguravač. Tako se i radi. Osiguravači sastavljaju upitnike, koje popunjavaju budući ugovarači i koji važe kao ponuda za osiguranje. Ugovarač osiguranja može dati obavještenja o onome što je poznato, dok osiguravač kao profesionalac treba bolje da zna šta mu treba. Pored toga, osiguravač može i pregledati i stvar i lica i utvrditi okolnosti koje su mu potrebne. Ovi podaci služe osiguravaču ne samo za klasifikaciju rizika i za određivanje premijske stope nego i radi organizovanja zaštite od rizika i preduzimanja eventualnih preventivnih mjera. Postavilo se pitanje kakve su posljedice ako osiguranik svjesno ne da tačne i potpune podatke. Isti problem postoji i kada osiguranik ne da tačne, odnosno potpune podatke bez svoje krivice, tj. bez namjere da dovede u zabludu osiguravača ili da ga prevari. Obaveza osiguranika na davanje obavještenja pravno se pravdala na nekoliko načina. Oni koji ovaj ugovor smatraju aleatornim sasvim dosljedno insistiraju da, kao kod svake kocke, neizvjesnost i nada treba da budu jednaki za sve strane i da stoga osiguranik treba da saopšti osiguravaču sve okolnosti koje su od važnosti za rizik. Drugi smatraju da se davanje netačnih podataka kao i prećutkivanje ravnaju sa zabludom i prevarom. Treći pri ocjeni uzimaju u obzir savjesnost i vele da savjestan saugovarač ne smije ništa sakriti od druge strane.

• • Propisi nekih država i teorije o ovom pitanju ne vode računa o savjesnosti, odnosno o nesavjesnosti osiguranika. Čine ga odgovornim ne uzimajući u obzir jesu li mu neke okolnosti bile poznate i koliko su mu bile poznate, te da li je odgovor dao u namjeri da poboljša svoj položaj u ugovorenom odnosu, ili je bio samo nemaran, ili čak u zabludi. Posljedice su uvijek iste. Takođe se rijetko obraća pažnja na savjesnost i svijest osiguravača, naročito kad se radi o nepotpunim podacima. Međutim, osiguravač kao profesionalac mora bolje znati kakvi su mu podaci potrebni, koliko treba da budu precizni i jasni. Stoga bi on morao da postavlja adekvatna pitanja, a zatim da primljene odgovore provjerava prilikom zaključivanja ugovora. Opravdano je, smatramo, shvatanje da bi trebalo uopšte ukinuti obavezu, a naročito odgovornost osiguranika u davanju obavještenja o riziku, izuzev ako je išao na prevaru. S obzirom na ulogu organizatora, trebalo bi nametnuti osiguravaču obavezu da njegovi stručnjaci pregledaju predmet koji se osigurava i da zajedno s osiguranikom utvrđuje činjenice koje su im potrebne. Obavještenja koja bi tražili ti stručnjaci morao bi ugovarač osiguranja savjesno davati. Gotovo sva pravila, odnosno uslovi osiguranja sadrže odredbu da je osiguranik pri zaključenju ugovora dužan da da tačne podatke o okolnostima koje mogu biti od značaja za ocjenu opasnosti, a koje su mu poznate, ili mu nisu mogle biti nepoznate. Istu obavezu ima osiguranik i u toku trajanja ugovora. Kod osiguranja imovine on mora obavijestiti osiguravača o svakoj promjeni okolnosti značajnoj za ocjenu rizika. Rok nije utvrđen zakonom (čl. 914, st. 1 ZOO). Ako ima namjeru da preduzme neku radnju koja bi povećala opasnost, dužan je o tome bez odlaganja izvijestiti osiguravača (čl. 914, st. 2 ZOO). Takođe je dužan izvijestiti o premještanju osiguranih stvari i o promjeni vlasništva, odnosno prava raspolaganja. O svakoj drugoj promjeni okolnosti koje mogu biti od značaja za ocjenu rizika dužan je obavijestiti osiguravača.

• • Slično je i kod osiguranja lica. Uslovi osiguranja traže da osiguranik obavezno odgovori istinito i potpuno na sva pitanja u ponudi, a na medicinskom pregledu stanje utvrđuje i ljekar. Osigurano lice je takođe dužno da prijavi svaku promjenu zanimanja, mjesta rada i sve druge okolnosti koje nastanu poslije zaključenja ugovora o osiguranju, a koje mogu uticati na povećanje opasnosti. I kod osiguranja života bez ljekarskog pregleda, dužan je osiguraniku prijaviti promjenu stana. Po Zakonu o obligacionim odnosima, međutim, kod osiguranja lica ugovarač osiguranja mora obavijestiti osiguravača samo ako je rizik povećan zbog toga što je osigurano lice promijenilo zanimanje, jer je u tom slučaju rizik, po pravilu, drukčiji (čl. 914, st. 2). Naše pravo uzima u obzir savjesnost i ugovarača osiguranja i osiguravača. Ako je ugovarač osiguranja dao namjerno netačne podatke ili prećutao neku okolnost koja može biti od značaja za ocjenu rizika, tako da osiguravač ne bi ni zaključio takav ugovor da je znao pravo stanje stvari, osiguravač može u zakonom određenom roku od tri mjeseca tražiti poništavanje konkretnog ugovora. Kad ugovarač osiguranja nije to učinio namjerno, osiguravač može ili ići na raskid ugovora, ili predložiti povećanje premije, svakako srazmjerno uvećanom riziku. Ukoliko ugovarač osiguranja ne prihvati prijedlog za povećanje premije, ugovor prestaje po samom zakonu.

• Osiguravač koji je u času zaključenja ugovora znao ili je mogao znati da su dobijeni podaci netačni ili da je ugovarač neke informacije prećutao, ne može ostvarivati zbog toga svoje pravo. On se više ne može pozivati na netačnost prijave ili na prećutkivanje radi raskidanja ugovora, odnosno traženja povećanja premije. Isto je rješenje i kad je osiguravač saznao za takve okolnosti za vrijeme trajanja osiguranja. Može se koristiti svojim pravom za raskid ili za povećanje premije u zakonom utvrđenom roku. U suprotnom, gubi to pravo. Ako su prilikom sklapanja ugovora o osiguranju godine života osiguranika prijavljene netačno, a stvarne godine života prelaze granicu od koje osiguravač osigurava život, ugovor je ništav. Osiguravač je dužan da vrati sve primljene premije. Ako je netačno prijavljeno da je osiguranik mlađi, a njegove godine života ne prelaze gornju granicu do koje osiguravač osigurava život, ugovor ostaje na snazi. Osigurana svota se smanjuje u srazmjeri ugovorene premije i premije koja je predviđena za osiguranje života za njegove stvarne godine. Kad osiguranik ima manje godina nego što je prijavljeno, ugovor je punovažan, a smanjuje se premija na iznos predviđen za osiguranikove stvarne godine života. Razliku između primljenih premija i premija na koje ima pravo osiguravač je dužan vratiti (čl. 944 ZOO).

• • • 1. 2. Plaćanje premije Premiju je dužan da plaća ugovaratelj osiguranja. No, osiguravač je dužan primiti premiju od svakog ko ima pravni interes da ona bude plaćena. Prema izričitoj odredbi čl. 912 ZOO, obaveza plaćanja nije u ovom slučaju donosiva. Ako ništa nije posebno ugovoreno, premija se plaća u mjestu u kome ugovarač osiguranja ima sjedište, odnosno prebivalište. Premija se plaća u ugovorenim rokovima. Ukoliko treba da se isplati odjednom, plaća se prilikom zaključenja ugovora, odnosno pri uručenju police (čl. 912 ZOO). Plaća se, po pravilu, unaprijed, a može se ugovoriti da se plaća polugodišnje, kvartalno, ili nekako drukčije. Moguće je i naknadno plaćanje premije, na primjer, kod osiguranja u poljoprivredi. Za uplatu prve premije je vezan početak dejstva ugovora, osim ako nije drukčije ugovoreno. Treba obratiti pažnju na okolnost da obaveza osiguravača na naknadu štete, odnosno na isplatu osigurane sume nastaje te pošto osiguranik uplati premiju. To sasvim odgovara prirodi osiguranja kao organizovanog prikupljanja sredstava putem premije radi obezbjeđenja od rizika. Ako je, međutim, ugovoreno da se premija plaća poslije zaključenja ugovora, obaveze osiguravača počinju od dana koji je ugovorom predviđen kao dan početka osiguranja (čl. 913 ZOO). Danas je kod svih osiguranja usvojeno da se plaća fiksna premija koju izračunava osiguravač. Promjenljive premije se rijetko upotrebljavaju, izuzev kod uzajamnog osiguranja. Uzajamno osiguranje postoji onda kada se zainteresovani udruže radi provođenja međusobnog osiguranja i sami određuju svoja prava i obaveze. Fiksnoj se premiji prigovara da nije pravična i da ne odgovara cijeni rizika, jer najčešće suma prikupljenih premija visoko prevazilazi iznos isplaćenih šteta u jednoj godini čak i kad se uzme u obzir potreba za prenosom slobodnih rezervi za fond rizika u idućim godinama. Fiksna premija je nepravična naročito kad se kao kriterij u osiguranju dobara ne uzima vrijednost stvari, nego neka druga osobina (za motorna vozila snaga motora). Davanje bonifikacija onim osiguranicima koji u proteklom periodu nisu pretrpjeli štetu, a povećanje premija onima koji su pod određenim uslovima imali štetu, ne utiče na fiksni karakter premije.

• • • Osiguravač izrađuje cjenike premija imovinskih osiguranja koji sadrže tabele za sva imovinska osiguranja. U njima su klasificirane pojedine stvari prema rizicima i mjestima i date stope premija. To se čini ili u promilima osigurane sume, ili paušalno prema nekom drugom kriteriju. Kod osiguranja lica strane se sporazumijevaju o visini svote osiguranja, a premije su date u tabelama za pojedine rizike i godine života. Ovdje se za određivanje premije uzima u obzir i visina svote osiguranja. Ako nastupe događaji usljed kojih se smanjuje rizik, ugovarač osiguranja ima pravo na odgovarajuće smanjenje premije. Pravila i uslovi za osiguranje od pojedinih rizika sadrže i odredbe o sankcijama, ako premija ne bude uredno uplaćena. O tome ima odredaba i u zakonu. Pravilo je da osiguravač nije dužan da opominje na plaćanje premije. Samo kod osiguranja na neodređeno vrijeme, ako se ne uplati premija za idući period u predviđenom roku, osiguravač je dužan preporučenim pismom opomenuti osiguranika. To produžuje vrijeme plaćanja još za mjesec dana od opomene. Ako osiguranik ni tada ne plati, ugovor prestaje po samom zakonu, dakle, i bez opomene. Sankcije za neplaćanje premije kod osiguranja života se razlikuju od sankcija u osiguranju imovine. Kod osiguranja života, ako premija ne bude plaćena o dospjelosti, osiguravač opominje ugovarača i daje mu rok za uplatu dospjele premije. Rok ne može biti kraći od 30 dana. Ne bude li premija plaćena, osiguravač može raskinuti ugovor. Osiguravač ne može raskinuti ugovor ako su dotle uplaćene premije bar za tri godine. U tom slučaju će smanjiti osiguranu svotu na iznos otkupne vrijednosti osiguranja.

• • • 1. 3. Obavještenje o osiguranom slučaju i promjeni rizika Čim se desi osigurani slučaj, a najdalje u roku od tri dana, osiguranik je dužan da o tome obavijesti osiguravača kako bi osiguravač mogao provjeriti stanje i utvrditi nastalu štetu, odnosno štetne posljedice toga slučaja (čl. 917 ZOO). Uslovi osiguranja sadrže detaljnije odredbe o tome što treba da radi i o čemu i kada osiguranik treba da obavijesti zajednicu osiguranja, odnosno rizika. Ako to ne učini, osiguravač mu nije dužan naknaditi onaj dio štete koji je uslijed toga propusta nastao. Ali se ni ugovorom ne može predvidjeti da osiguranik gubi prava iz osiguranja zbog toga što je propustio rok za prijavu štete, odnosno štetnog događaja. Takva bi odredba bila ništava (čl. 918 ZOO). Ugovarač osiguranja je dužan obavještavati osiguravača o svakoj okolnosti koja može biti od značaja za ocjenu rizika kod osiguranja imovine. On to mora učiniti bez odgađanja, ako je rizik povećan njegovim postupkom. Ukoliko ugovarač osiguranja nije sudjelovao u povećanju rizika, rok za obavještavanje iznosi 14 dana (čl. 914 ZOO). Rok za obavještavanje o smanjenju rizika nije postavljen jer ugovarač ima interesa da o tome što prije obavijesti osiguravača. Povećanje, odnosno smanjenje rizika kod imovinskih osiguranja daju pravo na zahtjev za promjenu premije. Ako druga strana odbije zahtjev, zainteresovani partner može raskinuti ugovor (čl. 914 i 916 ZOO). Kod osiguranja lica obaveza je osiguranika da obavijesti osiguravača u slučaju da je rizik povećan promjenom zanimanja.

• • 1. 4. Staranje o osiguranom predmetu Osiguranik je dužan da vodi brigu o osiguranoj imovini i održava je u redu. On mora da preduzima sve potrebne mjere i ugovorene radnje radi otklanjanja opasnosti koju izaziva nastupanje osiguranog slučaja. Pojedinim opštim uslovima osiguranja su te radnje i zaštitne mjere detaljno razrađene (čl. 926 ZOO). Opšta pravila o osiguranju imovine predviđaju da osiguravač ima pravo da prema ocjeni okolnosti smanji odštetu u mjeri u kojoj je šteta prouzrokovana time što se osiguranik nije pridržavao propisanih mjera i što nije preduzimao određene radnje. Tako određuje i Zakon (čl. 926 ZOO). No, osiguranik ne može uslijed toga izgubiti prava iz osiguranja, izuzev ako je preduzimanje tih mjera bilo od uticaja za nastajanje štete. Čak i kada bi bilo ugovoreno drukčije, ta odredba ugovora bila bi nevažeća. Obaveza staranja se produžuje i kad nastane osigurani slučaj. Osiguranik je dužan da preduzme sve mjere spasavanja ugrožene imovine i za sprečavanje povećanja štete. Ako o tome postoje uputstva (kao npr. kod požara), dužan je da se pridržava tih uputstava. Ne učini li to, osiguravač ima pravo da mu ne naknadi onaj dio štete koji je nastao zbog konkretnog propusta. Osiguravač ima pravo da vrši kontrolu nad izvršavanjem preventivnih i represivnih mjera koje preduzima osiguranik.

• • • 2. Obaveze osiguravača 2. 1. Plaćanje naknade Pored obaveze da sa ugovaračem osiguranja utvrdi okolnosti od značaja za ocjenu rizika, bez obzira na to kako se shvata pravni karakter ugovora o osiguranju, ostaje kao osiguravaočeva osnovna obaveza prema osiguraniku da mu naknadi štetu u osiguranju imovine, a da plati osiguranu sumu u osiguranju lica, kad se desi događaj protiv koga se osiguralo. Razumije se da će osiguravač najprije utvrditi postoji li ugovor o osiguranju i je li se desio slučaj predviđen ugovorom, pa zatim ima li osiguranik pravo na naknadu i kolika je naknada. Osiguravač je dužan, kad utvrdi da se desio osigurani slučaj, isplatiti naknadu, odnosno ugovorenu svotu osiguranja osiguraniku, odnosno imaocu polise ako je izdata polisa na donosioca. Rok za isplatu naknade iznosi najviše 14 dana od dana dobijanja obavještenja da se osigurani slučaj desio. Ne bude li iznos obaveze utvrđen u navedenom roku, osiguravač je dužan isplatiti predujam, odnosno dio naknade koji nije sporan, ako to traži ovlašteno lice (čl. 919 ZOO). Bude li sporno postojanje ili visina obaveze osiguravača, rok od 14 dana za isplatu teče od dana kada su oni konačno utvrđeni. Postupak kojim se utvrđuje postojanje obaveze za naknadu i njen iznos je veoma složen. Faze postupka:

• • • Prva je utvrđivanje osiguranog slučaja. Opšta pravila, odnosno uslovi osiguranja, predviđaju kod svih osiguranja imovine da je osiguravač dužan, čim primi prijavu da se desio osigurani slučaj, pristupiti utvrđivanju da li se desio ugovorom predviđeni događaj i je li pogodio osiguranika. Osiguravač ima za te poslove svoje stručnjake. Kod osiguranja lica i kod manjih šteta na imovini, nastanak događaja i naknada utvrđuje se na osnovu propisanih dokumenata, koje podnosi osiguranik, odnosno korisnik osiguranja. Ako je šteta na stvari nastala uslijed nekog njenog nedostatka, osiguravač ne odgovara za takvu štetu, neće je naknaditi. Ali se i takva obaveza osiguravača može posebno ugovoriti. Takođe ni štete prouzrokovane ratnim operacijama ili pobunama osiguravač nije dužan naknaditi, osim ako se to posebno ugovori. Teret dokazivanja leži na osiguravaču (čl. 930 i 931 ZOO). Drugu fazu predstavlja procjena štete. Kad se utvrdi da je nastao osigurani slučaj i šteta, pristupa se procjeni štete. Osiguranik je dužan davati obavještenja i podatke kojima raspolaže, a koji su potrebni za utvrđivanje uzroka i obima štete. Ako se osiguravač i osiguranik ne slože o visini nastale štete, procjena se povjerava vještacima. Strana koja nije zadovoljna nalazom, odnosno procjenom vještaka, može pokrenuti spor kod suda, kako za utvrđivanje samog rizika, tako u pogledu nastale štete i njene visine.

• • Treću fazu čini utvrđivanje veličine naknade. Kod naknade štete u imovinskom osiguranju važi kao osnovno načelo da iznos naknade ne može preći vrijednost štete. Izgubljeni dobitak se naknađuje samo ako je to izričito ugovoreno (čl. 925 ZOO). Pretpostavlja se, dakle, samo naknada stvarne štete. Osiguranje ne može nikome poslužiti kao izvor obogaćenja. Nadalje, visina naknade je ograničena visinom osigurane svote. Pri obeštećenju se kombinuju ova dva načela. To znači da u imovinskom osiguranju naknada štete koju osiguravač isplaćuje za osiguranu stvar, kad je ta stvar propala ili oštećena, ne može biti veća od pretrpljene štete ni od osigurane svote, ako bi šteta bila veća od osigurane svote. Kad su stvari bile osigurane na stvarnu vrijednosti, onda će naknada štete biti ravna stvarno pretrpljenoj šteti. Naknada se isplaćuje u novcu. No, osiguravač je ovlašten da naknadu izvrši i u naturi, tj. popravkom stvari. Ako je ugovorom o osiguranju vrijednost stvari utvrđena sporazumno, naknada se određuje prema toj vrijednosti. Pa i u ovom slučaju osiguravač može dokazivati da je ugovorom predviđena vrijednost stvari znatno veća od stvarne vrijednosti. Ako se utvrdi da za tu povećanu vrijednost stvari nema opravdanog razloga, naknada će se isplatiti prema stvarnoj vrijednosti (npr. osiguranje subjektivne vrijednosti, osiguranje staro za novo i dr). I ovo je još jedan dokaz da je naš sistem osiguranja imovine koncipiran da se izbjegne špekulacija. Nadosiguranje u principu nije dozvoljeno (čl. 925 ZOO).

• • Ili • • Ugovorom se može ograničiti iznos naknade na manju svotu od stvarne štete. To je slučaj podosiguranja. Kod podosiguranja naknada ne može preći osiguranu sumu, bez obzira na stvarnu vrijednost stvari. To znači: ako je stvar potpuno propala, neće se naknaditi stvarna šteta, nego će osiguravač isplatiti samo svotu osiguranja, tj. ugovorom predviđeni iznos. Ako je osigurana stvar djelimično oštećena, primjenjuje se pravilo proporcije. Pravilo proporcije primjenjuje se dvojako: ili se uzimaju kao njegovi elementi osigurana svota i stvarna vrijednost osigurane stvari, ili se uzimaju ugovorena, odnosno plaćena premija, i premija koju bi trebalo plaćati prema stvarnoj vrijednosti osigurane imovine. Formule glase: osigurana svota Naknada štete = ------------------ x stvarna šteta stvarna vrijednost iznos plaćene premije Naknada štete = ------------------------ x stvarna šteta iznos premije koju bi trebalo plaćati Kod nas se primjenjuje prva formula. Naknada štete zavisi od srazmjere između osigurane svote i stvarne vrijednosti osigurane stvari. Druga se formula, zasnovana na srazmjeri između premija, primjenjuje u Francuskoj. Primjena pravila proporcije nalazi svoje opravdanje u načelu i da premija treba da odgovara težini rizika, a da se težina rizika ogleda i u vrijednosti stvari; ukoliko je stvar vrednija, biće veća i naknada štete ako se desi osigurani slučaj. To, opet, znači da je i rizik veći. Ako osiguranik nije htio da plaća premiju koja odgovara stvarnoj vrijednosti stvari, nego je ugovorio nižu svotu osiguranja da bi plaćao manju premiju, onda je opravdano da mu se u toj srazmjeri i šteta naknadi. Osiguranik je u tom slučaju preuzeo na sebe dio rizika, koji je srazmjeran razlici između stvarne vrijednosti stvari i ugovorene svote osiguranja. Stoga će za taj dio sam i štetu snositi. Ugovorom se može predvidjeti da odnos između vrijednosti stvari i svote osiguranja nema značaja za određivanje iznosa naknade. Tada je osiguravač dužan isplatiti potpunu naknadu sve do iznosa svote osiguranja.

• • • Ako stvar nije potpuno propala, odšteta se smanjuje za vrijednost ostatka. Prema tome, ako je stvar oštećena, šteta se naknađuje u visini troškova opravke umanjeno za iznos vrijednosti rabaćenja ostatka stvari. Pored toga, osiguravač naknađuje i troškove koje je osiguranik morao nužno učiniti radi otklanjanja i smanjenja štete i posljedica osiguranog slučaja. U ovoj situaciji osiguravač duguje naknadu troškova i onda kada oni zajedno sa naknadom prevazilaze osiguranu sumu (čl. 926 ZOO). Dispozitivno je pravilo da osiguranik nema pravo da oštećenu stvar prepusti u vlasništvo osiguravača, da je abandonira, u zamjenu za isplatu pune sume osiguranja. Drukčije se može ugovoriti (čl. 927 ZOO). U nekim vrstama osiguranja, kad se stvar osigurava ispod vrijednosti, može se ugovarati da se u slučaju djelimične štete ne primjenjuje pravilo proporcije, nego da se isplaćuje potpuna naknada štete do visine ugovorene svote. Ako stvar potpuno propadne, isplaćuje se suma osiguranja, a ne stvarna vrijednost. Ugovorom se, dakle, garantuje puno obeštećenje uvijek kad djelimična šteta nije veća od svote osiguranja. Naravno da je tada i premija veća od premije koja odgovara sumi osiguranja, ali i manja od premije na stvarnu vrijednost osigurane stvari. Takvo osiguranje naziva se osiguranjem na prvi rizik. Ima ga kod požarnog osiguranja, kod osiguranja protiv krađe itd. U nekim slučajevima može se ugovarati da osiguravač naknađuje štetu samo ako šteta pređe određenu granicu. Sitne štete koje su ispod određenog minimuma snosi sam osiguranik. Taj dio štete koji ne isplaćuje osiguravač naziva se franšiza. Franšiza 10. 000 KM znači da štetu ispod 10. 000 KM ne naknađuje osiguravač. Franšize su predviđene u osiguranju vozila, mašina, aparata, instalacija, usjeva itd. Slaba strana franšiza je što osiguranik nije stimulisan na radnje i mjere uslijed kojih bi šteta mogla biti manja. Naprotiv, osiguranikov je interes da šteta bude veća, jer će mu se naknaditi samo ako pređe franšizu.

• • Kod osiguranja života isplaćuje se osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurana suma kad nastupi ugovoreni slučaj, tj. kad osiguranik umre ili doživi određeno doba života. Kod osiguranja lica od nesretnog slučaja uslijed koga ne nastupa smrt, isplaćuje se samo dio osigurane sume, prema stepenu nesposobnosti za rad prouzrokovane nesretnim slučajem. Osiguravači izrađuju tablice za određivanje procenta trajnog gubitka opšte radne sposobnosti uslijed nesrećnog slučaja. U tim tablicama navedene su pojave i oštećenja pojedinih grupa i njima odgovarajući procenti gubitka opšte radne sposobnosti. Naknada se isplaćuje u istom procentu od osigurane sume u kome je u tablici ocijenjen gubitak opšte radne sposobnosti. Pravilo je da osiguravač nije dužan naknaditi štete prouzrokovane ratnim operacijama, pobunama i nemirima. Ali se i takvo osiguranje može posebno ugovarati. Isto je kod osiguranja lica. Ako je smrt prouzrokovana ratnim operacijama, namjernim ubistvom ili samoubistvom, osiguravač se oslobađa obaveze iz ugovora o osiguranju i nije dužan korisniku isplatiti ugovorenu svotu. Ugovorom se može predvidjeti obaveza osiguravača da isplati svotu osiguranja i za slučaj kad nastupe smrt ili ozljede uslijed ratnih operacija. Osiguravač dokazuje da je šteta prouzrokovana nekim od navedenih oslobađajućih uzroka (čl. 931 ZOO). Osiguravač ne naknađuje ni štete koje je osiguranik prouzrokovao namjerno. Suprotna ugovorna odredba je ništava (čl. 929 ZOO). Štete koje osiguranik prouzrokuje nepažnjom su pokrivene osiguranjem, ako drukčije nije izričito utanačeno između stranaka.

• Izuzetak od pravila da osiguravač ne naknađuje štetu, ako je ugovarač osiguranja namjerno prouzrokovao osigurani slučaj, postoji kod obaveznog osiguranja korisnika motornih vozila od odgovornosti. U ovoj vrsti osiguranja osiguravač naknađuje sve štete bez obzira na to kako je do njih došlo, pa i uslijed krivice korisnika vozila. • Kad je ugovarač osiguranja života odredio korisnika osiguranja, kad je, dakle, zaključen ugovor o osiguranju života u korist trećega, svota osiguranja se isplaćuje tome korisniku. Korisnik stiče pravo na osiguranu svotu od časa zaključenja ugovora, bez obzira na to kojim je aktom određen za korisnika: ugovorom, nekim docnijim pravnim aktom, testamentom i sl. Kad su za korisnike određeni nasljednici, a ugovarač nije odredio njihov dio, svakom nasljedniku pripada dio osigurane svote srazmjeran dijelu nasljedstva koji mu pripada. Ako korisnik nije određen, a ugovarač umre, osigurana svota ulazi u imovinu za raspodjelu nasljednicima.

• • Napokon, poseban slučaj predstavljaju otkup polise i predujam. U polisi osiguranja života moraju biti navedeni uslovi pod kojima ugovarač osiguranja može zahtijevati isplatu njene otkupne vrijednosti, kao i da može zahtijevati i predujam. Kad je osiguranje zaključeno za cio život osiguranika, osiguravač je dužan da mu isplati otkupnu vrijednost polise, ako je uplaćena premija bar za tri godine. Isto tako, pod predviđenim uslovima, može tražiti da mu osiguravač isplati unaprijed dio osigurane svote do visine otkupne vrijednosti polise, a tu mu sumu ugovarač osiguranja može vratiti docnije (predujam). Način kako se ta otkupna vrijednost izračunava mora takođe biti naznačen na polisi i u uslovima osiguranja. Plaćanje naknade je osnovna obaveza osiguravača. Zato je u zakonu odgovornost za njeno ispunjenje posebno uređena. Osiguravač (dioničko društvo) za obaveze iz ugovora o osiguranju odgovara svim svojim sredstvima (čl. 28 ZOIO), a društva za uzajamno osiguranje i sredstvima osiguranika, u skladu sa ugovorom o osnivanju društva (čl. 19 i čl. 28 ZOIO). Da bi se vrijednost sredstava kojima osiguravač odgovara obezbijedila od deprecijacije, zakonom je posebno predviđena mogućnost njihovog plasmana. Izričito se zahtijeva da plasmani budu sigurni (čl. 50 ZOIO). Sredstva kojima se osigurava isplata osiguranih suma i naknada po ugovorima o osiguranju lica su posebno pravno tretirana.

• • • 2. 2. Ostale obaveze osiguravača Osiguravač je najprije obavezan da putem reosiguranja ili saosiguranja obezbijedi pokriće obaveza iz osiguranja, ako ih ne bi mogao pokriti premijama i rezervama. (čl. 7 ZOIO). Drugo, osiguravač mora da svoju ekonomsku djelatnost organizuje saglasno ekonomskim načelima osiguranja. To podrazumijeva mogućnost trajnog obezbjeđenja izvršenja svojih obaveza po osnovu osiguranja. Kao i prethodna, i ova obaveza je motivisana potrebom zaštite osiguranika. Zato ima, shodno čl. 6 ZOIO, prinudan karakter. Pored toga, osiguravač mora da se pridržava pravila struke, načela lojalne utakmice i dobrih poslovnih običaja (čl. 6 ZOIO). Treća obaveza osiguravača jeste da svoje opšte akte kojima se utvrđuju ekonomski osnovi poslovanja, kao što su pravila osiguranja, tarife, uslovi osiguranja i sl, učini dostupnim javnosti. Četvrto, osiguravač je dužan da obavijesti i osiguranike o uslovima osiguranja. Zbog toga njegovi akviziteri upoznaju buduće osiguranike sa pravilima i sa uslovima pod kojima se provodi osiguranje. Na nekim polisama osiguranja odštampan je izvod iz pravila, odnosno uslova. Zakonska je dužnost osiguravača da prilikom zaključenja ugovora o osiguranju preda osiguraniku pravila ili uslove osiguranja i da ga upozori da su oni sastavni dijelovi ugovora o osiguranju. Pored toga, on mora da, pošto zaključi ugovor o osiguranju, izda osiguraniku polisu ili drugu ispravu o osiguranju.

• I peto, po prirodi posla i tehnici organizacije osiguranja, osiguravač je dužan da organizuje zaštitu od rizika i da s tim ciljem organizuje i preduzima mjere prevencije i represije, da stvara razne fondove i da te fondove jača. Jačanju fondova naročito služi proširenje osiguranja na što veći broj lica i na što šire područje radi stvaranja neophodne uzajamnosti rizika. Već je bilo riječi o ovoj obavezi prilikom objašnjavanja pojma osiguranja. Smatramo da ova obaveza ne potiče iz ugovora o osiguranju, nego iz karaktera i iz tehnike poslovanja osiguravača. Ona je i javnog karaktera, kada je propisana. To je slučaj u našem pravu. Zbog toga je osiguravač dužan da, radi otklanjanja uzroka šteta kao i radi smanjenja šteta, prati i analizira uzroke šteta i da preduzima mjere za to. Osiguravači su zato dužni i da materijalno zainteresiraju osiguranike za preduzimanje mjera za otklanjanje i smanjenje šteta.

• • IV KUMULIRANJE ZAHTJEVA ZA NAKNADU I VIŠESTRUKO OSIGURANJE 1. Kumuliranje zahtjeva za naknadu Osiguranje ne pokriva samo rizike od dejstva više sile i slučaja nego i od štetnih ljudskih radnji. U pojedinim vrstama osiguranja osiguravači pokrivaju štetu ne ispitujući da li za nju postoji odgovornost trećeg lica. Osiguranjem se, dakle, pokrivaju i štete prouzrokovane građanskim deliktom za koje postoji odgovorno lice i koje se mogu nadoknaditi i po pravilima građanskog prava. Ovo je naročito slučaj kod obaveznih osiguranja. U izloženoj situaciji nastaju složeni pravni odnosi. Oni se konstituišu između više lica: a) oštećenog i odgovornog po osnovu građanskog delikta, b) oštećenog osiguranika i osiguravača i c) osiguravača i štetnika koji je odgovoran za građanski delikt. Pravno pitanje koje se ovdje postavlja glasi: imali oštećeno lice koje je ujedno i osiguranik pravo na dvostruku naknadu štete, tj. na naknadu i po osnovu građanskog delikta i po osnovu osiguranja? Odgovor zavisi od teorijskog shvatanja o pravnoj prirodi ugovora o osiguranju koje je usvojeno u konkretnom pravnom sistemu.

• • • Mi u principu usvajamo teoriju zaštite od rizika kao dominantnu. Postojanje elemenata drugih shvatanja u legislativi i praksi osiguranja, te značajne razlike između imovinskih i ličnih osiguranja, ipak ne dozvoljavaju jednoznačan odgovor. Zbog toga je neophodno potražiti eklektično i praktično rješenje. Ono se svodi na mogućnost kumuliranja zahtjeva u onim vrstama osiguranja u kojima se štite opravdani interesi osiguranika uz istovremenu nemogućnost zloupotrebe ovog ovlaštenja. Naše pravo spada u grupu prava koja u razmatranom domenu razlikuju imovinsko od ličnog osiguranja. Kod imovinskog osiguranja nema kumuliranja zahtjeva naknade. Osiguranik se može obeštetiti samo po jednom osnovu, ali po kome hoće: po osnovu osiguranja ili po osnovu delikta trećeg lica. Ako naplaćenom naknadom nije šteta potpuno izmirena, razliku može tražiti od drugog. Ukoliko osiguranik naplati naknadu štete od osiguravača, osiguravač ima regresno pravo prema trećem odgovornom licu do iznosa isplaćene naknade. Kod osiguranja života osiguranik ili korisnik osiguranja može u cjelini ostvariti pravo na naknadu od odgovornog lica i naplatiti sumu osiguranja iz ugovora o osiguranju. Dakle, ovdje postoji kumulacija zahtjeva. Osiguravač je dužan da isplati osiguranu svotu po ugovoru o osiguranju lica i kad je neko treće lice odgovorno za nastupanje osiguranog slučaja. Osiguravač nema pravo na regresnu naknadu isplaćene svote od odgovornog lica. Na naknadu ima pravo ugovarač osiguranja, odnosno korisnik osiguranja, a bez obzira na to što je naplatio osiguranu svotu. Osigurana svota mu pripada po ugovoru o osiguranju, za to je uplaćivao premije u fond osiguranja. Naknada mu pripada po drugom pravnom osnovu. Nečijom skrivljenom radnjom nanesen je bol osiguraniku ili korisniku osiguranja, oštećen mu dio tijela, umanjena mu radna sposobnost i sl. i prouzrokovač treba da odgovara za to (čl. 948 ZOO).

• • • 2. Višestruko i dvostruko osiguranje Postavlja se pitanje da li osiguranik može naplatiti naknadu od dva ili više osiguravača ako je ista imovina ili isto lice bilo osigurano kod njih za isto vrijeme od istih rizika. Šta je, dakle, s naknadom u slučaju dvostrukog i višestrukog osiguranja? Trebalo bi da odgovor bude isti kao kod kumuliranja zahtjeva za naknadu od osiguravača i od odgovornog lica uslijed čije je radnje došlo do štete, odnosno do smrti ili povrede osiguranog lica. Pri tome treba imati u vidu da zakon pravi razliku između višestrukog osiguranja kad zbir svota osiguranja ne prelazi vrijednost osiguranog predmeta i dvostrukog osiguranja kad tu vrijednost prelazi. U višestrukom osiguranju svaki osiguravač odgovara za izvršenje svojih obaveza u potpunosti. To je razumljivo, jer zbir svih naknada ne prelazi vrijednost osiguranog predmeta. Kod dvostrukog osiguranja vodi se računa o savjesnosti ugovarača osiguranja. Ako je ugovarač postupio nesavjesno, svaki osiguravač može tražiti poništenje ugovora i zadržati premije. Ako nije postupio nesavjesno, svaki osiguravač ima pravo na svoju premiju, a ugovaraču pripada naknada od svakog osiguravača po ugovoru. Obje naknade zajedno ne mogu preći iznos štete. Svaki osiguravač snosi iznos naknade srazmjeran svoti osiguranja po njegovom ugovoru. Ukoliko jedan osiguravač ne može da plati svoj dio dugovne naknade, za njega odgovaraju ostali osiguravači srazmjerno svojim dijelovima. Tek kad se dogodi osigurani slučaj, nastaju obaveze osiguranika da izvijesti svakog saosiguravača i saopšti mu naziv i adresu ostalih osiguravača (čl. 934 ZOO).

• V PODJELA OSIGURANJA • 1. Kriteriji podjele • Podjele osiguranja na različite grupe zavise od kriterija na osnovu kojih se klasifikacija vrši. Najčešće usvojena podjela osiguranja, koju prihvata i naš zakon, jeste osiguranje imovine, osiguranje lica i pomorsko osiguranje. Prema načinu na koji nastaje, osiguranje se dijeli na dobrovoljno i obavezno. Dobrovoljno osiguranje nastaje voljom stranaka, na osnovu ugovora, dok se obavezno osiguranje, prema zakonskim odredbama, mora zaključiti. • Svaka od glavnih grupa osiguranja dijeli se na vrste. Vrsta osiguranja označava vrstu rizika, vrstu opasnosti od koje se osigurava s obzirom na osobine, na upotrebljivost stvari ili lica obuhvaćenih jednim pravilima osiguranja, odnosno istim uslovima osiguranja. • Osiguravač može provoditi sve vrste osiguranja imovine i lica za koje je registrovan. Osiguravač sa statusom dioničkog društva može se uz ostale poslove osiguranja baviti i reosiguranjem. Društvo za uzajamno osiguranje nema ovu mogućnost (čl. 9 ZOIO).

• • • • • 2. Osiguranje imovine (imovinsko osiguranje, osiguranje dobara) dijeli se na osiguranje stvari i osiguranje od imovinskih šteta. Kod osiguranja stvari predmet je stvar imovinske vrijednosti i naknađuje se šteta u slučaju propasti ili oštećenja stvari. Kod osiguranja od imovinskih šteta obaveza osiguravača se sastoji u naknadu imovinske štete koja nastaje kad se desi osigurani slučaj, bez obzira na to ima li oštećenja stvari, je li šteta nastala kao neposredna ili posredna posljedica oštećenja ili uništenja stvari, zatim kad nije ostvaren mogući dobitak ili kad su prouzrokovani neki troškovi. Poznato je više vrsta osiguranja imovine. Član 9. ZOIO netaksativno nabraja neka od njih: - od požara i nekih drugih opasnosti (grom, oluja, eksplozija, snježna lavina, odronjavanje, poplava, klizanje tla), - od provalne krađe, - stakla od loma, - mašina od loma i nekih drugih opasnosti, - montažno osiguranje, - osiguranje životinja, - šomažno osiguranje, tj. osiguranje privrednih organizacija od opasnosti prekida rada uslijed požara i nekih drugih opasnosti, - transportno osiguranje, koje obuhvata osiguranje prevoznih sredstava (kasko) i osiguranje tereta u prevozu (kargo); transportno osiguranje obuhvata i osiguranje lica u prevozu, - kombinovano osiguranje namještaja, - osiguranje dobitka, - osiguranje troškova i liječenja, - osiguranje od odgovornosti za nedostatke isporučenih proizvoda (garancijsko osiguranje), - osiguranje predmeta za naknadu ako radnik strada ili se povrijedi na poslu, - osiguranje od zakonske odgovornosti ili, jednostavno, osiguranje od odgovornosti; po tom ugovoru se ugovarač osiguranja obezbjeđuje od šteta, koje su prouzrokovane njegovom upotrebom opasne stvari, jer ih naknađuje osiguravač.

• • 3. Osiguranje lica ZOIO u članu 9 razvrstava poslove životnih osiguranja na osiguranje života i rentno osiguranje. Osiguranja lica su u teoriji i praksi postavljena šire. U ovoj grupi su osiguranje na nedoživljenje (osiguranje života) i osiguranje na slučaj bolesti, nezgode i nesposobnosti za rad (osiguranje od nesrećnog slučaja). Kod osiguranja na slučaj smrti može se ugovoriti da se osigurana suma isplati nekom korisniku, ili da pripadne nasljednicima, ili da se isplaćuje porodici u vidu penzije. Kod osiguranja na doživljenje određene starosti može se obezbijediti da se osiguraniku isplati ugovorena suma odjednom kad doživi ugovorenu starost, ili da mu se isplaćuje periodično (rentno osiguranje). Može se obezbijediti renta i u neke druge svrhe (školovanje djece, miraz itd). Kod osiguranja od nezgode osigurava se od nesretnog slučaja koji može imati za posljedicu smrt, gubitak radne sposobnosti i narušenje zdravlja, osim obične bolesti, infektivne i profesionalne bolesti. Beneficijaru (korisniku) isplaćuje se osigurana suma kad je nastupila smrt osiguranog lica. Osiguraniku, ili beneficiraju se daje dio osigurane sume koji odgovara dijelu trajnog smanjenja opšte radne sposobnosti. Bude li posljedica nezgode prolazna neposobnost za rad, isplaćuje se naknada. U svakom slučaju, isplaćuje se i naknada troškova liječenja.

• • • 4. Plovidbeno osiguranje Plovidbenim osiguranjem se pokrivaju rizici kojima su za vrijeme plovidbe izloženi brod, uređaji i oprema broda (kasko-osiguranje), te roba i druge stvari koje se prevoze brodom (kargo-osiguranje). Osiguranje se vrši od plovidbenih nezgoda, elementarnih nepogoda, eksplozija, požara, od razbojništva na moru i unutrašnjim vodama. Ugovarati se može osiguranje i od drugih rizika kojima su stvari izložene za vrijeme trajanja osiguranja, kao što su krađa, neisporuka, ratni rizici, politički rizici, manipulativni, kopneni i drugi rizici. Ako nije drukčije ugovoreno, osiguranjem su pokrivene štete koje nastanu uslijed potpunog ili djelimičnog gubitka i oštećenja stvari, zatim troškovi spasavanja, troškovi utvrđivanja i likvidiranja štete, nagrade za spasavanje i štete, od zajedničke havarije, vozarina, troškovi opremanja broda, očekivani dobitak, provizija i dr. Ovim osiguranjem nije obuhvaćeno i osiguranje od odgovornosti za štete koje se nanesu trećim licima u vezi s pravom raspolaganja ili sa iskorištavanjem broda, njegovih uređaja i opreme i tereta na brodu. Ovo se osiguranje može posebno ugovarati. Osiguranik može biti samo lice koje ima ili koje može da očekuje da će imati opravdani materijalni interes da ne nastupi osigurani slučaj. Ugovarač osiguranja je po pravilu i osiguranik. Treće lice se pojavljuje kao osiguranik onda kada ugovarač djeluje u svojstvu komisionara i onda kada je izričito označeno kao korisnik. Pristanak trećeg na zaključeni ugovor je neophodan, a može se dati na različite načine.

• • Osigurane stvari se moraju prevoziti ugovorenim brodom. Ako bi se promijenio brod bez saglasnosti osiguravača, osim pretovara u slučaju nevolje, ugovor se raskida. To je pravilo. Može se, međutim, osigurati i teret “na ma kome brodu”, dakle, bez obzira na koji je brod ukrcan. To je slučaj kod ugovora po tzv. generalnoj polisi. Osiguravač preuzima i rizik baraterije. Baraterija je, po pravu nekih zemalja (Engleska i Njemačka), namjeran i nedozvoljen akt zapovjednika broda i članova posade, učinjen bez saglasnosti brodara, kojim se brod i stvar izlažu uništenju, oštećenju ili konfiskaciji, a čime se nanosi šteta brodu ili teretu, odnosno i jednom i drugom. Po pravima drugih zemalja, pod baraterijom se podrazumijevaju, kako namjerne štete koje pričine zapovjednik i članovi posade, tako i sve štete koje su posljedica ne samo krivice nego i njihove obične neopreznosti. To bi bilo, na primjer, pristajanje u nepredviđenim lukama radi nekog nedozvoljenog posla, plovidba bez dozvole brodara, krijumčarenje, nedozvoljena trgovina, skretanje s utvrđenog puta itd. Po Zakonu o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi, osiguranjem su pokrivene štete koje nastanu zbog namjernog postupka ili krajnje nepažnje posade broda, kao i štete nastale uslijed radnji i propuštenja zapovjednika, drugog člana posade broda ili pilota u plovidbi i rukovanju brodom. Osiguravač nije dužan da ugovaraču osiguranja preda polisu prije nego što naplati premiju. Ako nisu plaćene premije, osiguravač ih može odbiti od naknade prilikom likvidacije štete, a nema pravo da ne izvršava svoje obaveze iz ugovora o osiguranju, ako to nije posebno ugovoreno. Osiguravač naknađuje štete samo do iznosa sume osiguranja. U slučaju zajedničke havarije koja je nastala u vezi s osiguranim rizicima, iz osiguranja se naknađuju gubici i oštećenja osiguranog predmeta, troškovi u vezi s osiguranjem, doprinosi u zajedničku havariju koji se plaćaju za osigurani predmet. Kad osiguravač isplati te naknade, prelazi na njega pravo osiguranika na naplate iz zajedničke havarije do iznosa koji je platio. Ima pravo još i na kamatu i proviziju koje su priznate u diobenoj osnovi.

• 5. Obavezno osiguranje • Obavezno osiguranje se može uvoditi samo zakonom. Može biti propisano osiguranje od rizika koji ugrožavaju treća lica i od rizika koji predstavljaju opštu opasnost. Zakonom se može uvesti obavezno osiguranje i u drugim slučajevima. Prema članu 66 ZOIO, obavezna su sljedeća osiguranja: • a) putnika u javnom saobraćaju od posljedica nesretnog slučaja, • b) vlasnika, odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete počinjene trećim licima, • c) vlasnika, odnosno korisnika vazduhoplova, od odgovornosti za štete počinjene trećim licima i • d) vlasnika, odnosno korisnika brodica na motorni pogon, od odgovornosti za štete počinjene trećim licima.

• Svi koji obavljaju javni prevoz putnika dužni su da sa osiguravačem sklope ugovor o osiguranju putnika koje prevoze od posljedica nesrećnog slučaja za slučaj smrti, trajnog gubitka opšte radne sposobnosti i za slučaj prolazne nesposobnosti putnika za rad (čl. 69 ZOIO). Isto tako drugi poslovni subjekti, ostala pravna lica su državni organi dužni da osiguraju svoje radnike kad ih prevoze na rad ili ih prevoze u vezi s obavljanjem svoje djelatnosti. To isto su dužne učiniti i druge organizacije kad prevoze lica (ne svoje radnike) u vezi sa obavljanjem svoje djelatnosti - turističke, ugostiteljske (čl. 69 ZOIO). Osiguranim se smatraju sva lica koja su namjeravala da putuju, pa i kad se ne nalaze u prevoznom sredstvu, nego u krugu (stanica, pristanište, aerodrom), bez obzira na to imaju li kartu za to putovanje ili je nemaju (čl. 70 ZOIO). Svi putnici ili njihovi nasljednici imaju pravo na isplatu osigurane sume i naknadu troškova. Osiguravač ima pravo na regres od prevozioca koji je propustio da zaključi ugovor o osiguranju. Oštećeni ima pravo na razliku od lica odgovornog za štetu ako je šteta bila veća od iznosa koji isplati osiguravač po osnovu obaveznog osiguranja (čl. 72 ZOIO). Ured za osiguranje objavljuje zajedničke uslove i tarifu premija osiguranja koje zajednički utvrde društva za osiguranje - članice ureda (čl. 67).

• • • Ako putnika zadesi nesrećan slučaj, osiguravač je dužan isplatiti: a) ugovorenu osiguranu sumu ako je nastupila smrt ili ako je došlo do trajnog gubitka opšte radne sposobnosti, b) ako je došlo samo do djelimičnog gubitka opšte radne sposobnosti, onda onoliki procenat od osigurane sume koliki je procenat djelimičnog gubitka opšte radne sposobnosti, c) naknadu izgubljene zarade i nužnih stvarnih troškova liječenja. Prema trećim licima koja su ma po kom osnovu odgovorna za štetu prouzrokovanu nesrećnim slučajem pravo na naknadu do iznosa isplaćene svote prelazi na osiguravača. Kod obaveznog osiguranja u saobraćaju nema kumuliranja zahtjeva za naknadu, jer ugovor ne zaključuje pojedinac putnik, nego organizacija koja obavlja saobraćaj i osiguravač. Putnik je treće lice koje se koristi osiguranjem. Od iznosa naknade štete koju po osnovu sudske odluke prevoznik duguje putniku, odbija se iznos koji je putnik već naplatio od osiguravača (čl. 72 ZOIO) po osnovu obaveznog osiguranja putnika u javnom saobraćaju. Sve štete nastale uslijed smrti, povreda ili oboljenja, ili nanesene nečijoj imovini (uništenje ili oštećenje), ako su prouzrokovane upotrebom motornog vozila, naknađuje osiguravač (čl. 73 ZOIO). Za svako vozilo koje se obavezno registruje mora se zaključiti ugovor o osiguranju od odgovornosti i bez dokaza o tome ne može biti registrovano. (čl. 74 ZOIO). Ipak, ako se desi da šteta bude nanesena motornim vozilom za koje nije zaključen ovaj ugovor, odgovornost, tj. obavezu naknadu štete na zahtjev osiguranika preuzima osiguravač koji obavlja obavezno osiguranje autoodgovornosti sa sjedištem na teritoriji Federacije (čl. 82 ZOIO).

• U prethodnom slučaju osiguravač ima pravo regresa od vlasnika, odnosno korisnika vozila. Osiguravač preuzima odogovornost i kad je vozilom upravljalo neovlašćeno lice, a ima pravo na regres od toga lica. Ako se regres ne može ostvariti od odgovornog lica ni sudskim putem, osiguravač ima, shodno zakonskim kriterijima, pravo na regres prema ostalim osiguravačima koji se bave ovom vrstom osiguranja (čl. 84 ZOIO). Sličan sistem odgovornosti postoji i kod šteta koje prouzrokuje nepoznato vozilo (čl. 84 ZOIO). Najniže iznose osiguranja određuje Vlada Federacije na prijedlog ureda za nadzor (čl. 76 ZOIO). Postoji i obavezno osiguranje korisnika, odnosno vlasnika vazduhoplova od odgovornosti za štete pričinjene licima i imovini na zemlji (čl. 93 -94 ZOIO) i korisnika, odnosno vlasnika brodica na motorni pogon (čl. 95 ZOIO).

• • • VI REOSIGURANJE 1. Pojam reosiguranja Osiguravač, putem svoje organizacije, nastoji da stvori što širu zajednicu osiguranika kako bi od prikupljenih premija obrazovao toliki osiguravajući fond da može podmiriti sve štete koje nastanu na imovini osiguranika i isplatiti sve osigurane sume kod osiguranja lica. Premije se ne mogu određivati proizvoljno sa ciljem da se visokim premijama obezbijedi osiguravač. Neophodno je postići ravnotežu u osiguravajućem fondu. Pri tom valja voditi računa da osiguranje ima svoje funkcije i da su za njihovo obavljanje potrebna sredstva koja bi trebalo da budu što veća. S druge strane, da bi se obrazovala što šira zajednica osiguranika, premija za njih mora biti stimulativna i koliko je moguće niža. Osiguranje se stoga i služi statistikom radi iznalaženja broja mogućih štetnih događaja za razne rizike koje pokriva. Premiju izračunava na osnovu zakona velikih brojeva i pomoću računa vjerovatnoće. Pošto se statističkim putem iznalazi prosjek, uvijek su moguća odstupanja. Ta se odstupanja nastoje neutralisati stvaranjem rezervi iz kojih se isplaćuju štete koje, u nekim periodima, prelaze iznos sume naplaćenih premija. No, teža je situacija za osiguravača kad dođe do izuzetno velikih šteta. Zajednica rizika koju je organizovao osiguravač s ciljem kompenzacije i nivelisanja redovno očekivanih šteta nije u stanju da obezbijedi kompenzaciju; ravnoteža je poremećena jer osiguravajući fond ne može da pokrije sve rizike. Tada pomaže reosiguranje. Reosiguranje je, u stvari, osiguranje osiguravača i zato se naziva “izravnanjem rizika”. Služi da se obezbijede sredstva za isplatu naknade šteta i suma osiguranja kad sredstva osiguravača nisu dovoljna za to. Reosiguravač u tom slučaju daje osiguravaču sredstva za naknadu šteta i za isplate suma osiguranja. Reosiguranjem ne nastaju direktni odnosi između reosiguravača i osiguranika, iako reosiguravač u principu dijeli položaj osiguravača prema osiguraniku.

• • Reosiguranjem osiguravač prenosi na drugog osiguravača dio rizika plaćajući mu za to dio premije, a reosiguravač se obavezuje da će učestvovati u isplati naknade štete, odnosno sume osiguranja. Reosiguranje stoga i jeste sredstvo za podjelu rizika. Osiguravač zadržava osiguranje jednog dijela rizika za se, a drugi dio ustupa reosiguravaču. U istoj mjeri učestvuje i u premiji. Kad se desi osigurani slučaj, u naknadi štete, odnosno u isplati sume osiguranja učestvuju oba srazmjerno dijelovima u kojima su preuzeli rizik. Značaj reosiguranja za ostvarivanje funkcija osiguranja je doveo do njegovog uređivanja prinudnim propisima. Organizacija za osiguranje dužna je, najprije, da svojim opštim aktom predvidi iznose koje pokriva sopstvenim sredstvima. Obaveze po zaključenim ugovorima koji prevazilaze ovako utvrđen limit osiguravač je dužan da reosigura (čl. 7 ZOIO). Ponuda za zaključivanje ugovora o reosiguranju mora se dati najprije reosiguravačima u zemlji. Za dio obaveza koje se ne mogu pokriti na ovaj način osiguravač mora zaključiti ugovor o reosiguranju u inostranstvu (čl. 7 ZOIO). Reosiguranje predstavlja posebnu vrstu poslova osiguranja koje obavljaju subjekti registrovani za tu djelatnost (čl. 2 ZOIO). Reosiguravač za svoje obaveze odgovara svim svojim sredstvima.

• 2. Vrste reosiguranja • Reosiguranje se provodi na osnovu ugovora, a javlja se u nekoliko oblika. Može biti uspostavljeno na osnovu osigurane sume ili na osnovu štete. U drugom slučaju može se organizovati kao reosiguranje viška štete i reosiguranje viška (godišnjeg) gubitka. • Osiguravač može da ustupi na reosiguranje jedan dio svih rizika. U svakom poslu koji zaključi osiguravač, učestvuje u riziku i reosiguravač u ugovorenom dijelu, kvoti (npr. 10%). U jednoj kvoti za svoja osiguranja rasterećuje se osiguravač. Zato se takvo reosiguranje zove kvotnim. Danas se rjeđe koristi. Drugi i osnovni način reosiguranja je ekscedentno reosiguranje. Osiguravač, za svaki ugovor o osiguranju, ocjenjuje koji će dio rizika zadržati (samopridržaj), a koji će prenijeti na reosiguravača. Ali u svakom poslu osiguranja učestvuje u snošenju rizika i reosiguravač.

• • Kod osiguranja štete, reosiguranje se može ugovarati na nekoliko načina, osiguravač određuje, posebno za svaki slučaj, da do izvjesne visine snosi sam štetu (npr. do 50. 000, 00 KM), a ostatak, odnosno višak, prenosi na reosiguravača. To je osiguranje drugog rizika. Osiguravač može stipulisati da snosi sve štete do ugovorenog iznosa, a višak prenosi na reosiguravača. Sve štete naknađuje osiguravač dok te isplate ne dosegnu ugovorenu svotu. Na primjer, osiguravač ima u fondu milijardu dinara za pokriće šteta po osnovu imovinskog osiguranja od požara. Kad po ugovorima o osiguranju imovine od požara isplati na ime naknade tu milijardu dinara, a ima još obaveza na naknadu štete, te naknade isplatiće reosiguravač. To je tzv. čisto reosiguranje viška štete. Kod osiguranja drugog rizika, u svakoj naknadi štete, za koju osiguravač tako odredi, učestvuje i reosiguravač. Kod reosiguranja viška štete, reosiguravač isplaćuje naknade koje nastanu pošto je osiguravač iscrpio svoj fond za te naknade. Kod oba načina, dakle, jedan dio rizika uvijek zadržava osiguravač. Kod reosiguranja viška (godišnjeg) gubitka, reosiguravač preuzima obavezu da osiguravaču naknadi gubitak nastao u ugovornoj vrsti osiguranja u određenom periodu, najčešće u toku jedne finansijske godine. Kojom će se vrstom reosiguranja baviti, određuje svaki reosiguravač samostalno. Sredstva reosiguranja obezbjeđuju se iz premija osiguranja i drugih prihoda po istom režimu koji važi i za ostale organizacije osiguranja.

• • • VII PRESTANAK UGOVORA O OSIGURANJU 1. Prestanak ugovora po sili zakona Zainteresovanost društva za poslove osiguranja i njihov prinudno pravni režim stvorili su veći broj slučajeva u kojima se već po osnovu izričite zakonske odredbe smatra da je ugovor bilo ništav, bilo raskinut. Ako ništa posebno nije rečeno, posljedice poništenja i raskida ravnaju se prema opštim pravilima obligacionog prava. Smatra se da ugovor o osiguranju nije ni zaključen, da je ništav, ako je u času njegovog sklapanja osigurani slučaj već nastao, ili je bio u nastupanju, ili je postalo sigurno da će se desiti. Istu posljedicu ima i činjenica da je bilo izvjesno da se osigurani slučaj ne može desiti (čl. 898, st. 2 ZOO). U ovakvim situacijama stranke su dužne jedna drugoj vratiti ono što su primile po osnovu ugovora. Ako za vrijeme trajanja osiguranja predmet osiguranja propadne uslijed nekog događaja koji nije predviđen u polici, ugovor prestaje da postoji ubuduće (pro futuro). Osiguravač je tada dužan vratiti osiguraniku srazmjeran dio premije. Ista rješenja važe i za propast jedne ili nekoliko stvari onda kada ugovor obuhvata više stvari (čl. 928 ZOO).

• • Bude li trajanje osiguranja ugovoreno, ugovor prestaje da postoji posljednjeg dana roka (čl. 922). I stečaj nad osiguravačem dovodi do prestanka ugovora po sili zakona. No, dejstvo stečaja nije trenutno. Ugovor prestaje nakon isteka trideset dana od dana otvaranja stečajnog postupka (čl. 923, st. 2). Otvaranje stečaja nad ličnošću ugovarača osiguranja nema ovakvo dejstvo. Kod osiguranja lica važi pravilo da je ugovor o osiguranju života ništav ako je osiguranik prešao starosnu granicu do koje osiguravač vrši ova osiguranja. Osiguravač je tada dužan vratiti licu koje je željelo da sklopi ugovor sve uplaćene premije (čl. 944, st. 1, tačka 1). Ugovor o imovinskom osiguranju prestaje i zbog neplaćanja premija koje dospijevaju nakon zaključenja posla. Prestanak po samom zakonu nastupa kada protekne trideset dana od dospjelosti premije, pod uslovom da je osiguravač odmah i preporučenim pismom obavijestio osiguranika o dospjelosti premije. Ako to nije učinjeno odmah, ugovor prestaje istekom roka od trideset dana od uručenja osiguranika preporučenog pisma kojim ga osiguravač obavještava o isteku roka za uplatu dospjelih premija (čl. 913). Razlozi za ovakvo rješenje leže u principima uzajamnosti i solidarnosti na kojima se osiguranje zasniva. Istim činjenicama je motivisano i rješenje prema kome ugovor u svakom slučaju prestaje ako premija ne bude plaćena ni u roku od godine dana od dana dospjelosti. Kada osiguranik nenamjerno da pogrešne podatke ili propusti da pruži potrebna obavještenja, osiguravač može da se opredijeli za raskid ugovora ili za povećanje premije srazmjerno novoutvrđenoj veličini rizika. Ako osiguranik u drugom slučaju ni u roku od četrnaest dana ne prihvati prijedlog o povećanju premija, ugovor se raskida po samom zakonu (čl. 909 i 914 ZOO).

• • • 2. Prestanak ugovora jednostranim raskidom Ugovor može biti raskinut izjavom volje jedne strane onda kada postoje uslovi koje zakon za to predviđa. Ovdje se nećemo zadržavati na opštim pravilima, nego samo na mogućnostima jednostranog raskida koje Zakon o obligacionim odnosima predviđa za svaku od stranaka. Prvi slučaj u kome osiguravač ima pravo na jednostrani raskid je onaj u kome mu osiguranik namjerno da netačnu prijavu ili prešuti relevantne podatke. Značaj pogrešnog informisanja mora biti takav da osiguravač ne bi zaključio ugovor da je znao pravo stanje stvari. Izjavu o raskidu osiguravač je dužan dati u subjektivnom roku od mjesec dana po saznanju za istinite podatke ili po sticanju uvida u sve relevantne činjenice. Kada ugovor raskine, osiguravač ima pravo zadržati primljene premije i zahtijevati naplatu onih premija koje pokrivaju razdoblje osiguranja u kome je zatražio poništenje ugovora (čl. 908 ZOO). Osiguravač može, dalje, raskinuti ugovor ako se u periodu nakon njegovog sklapanja rizik toliko poveća da on ne bi u takvim uslovima ugovor uopšte zaključio. Procjena uticaja povećanja rizika pripada osiguravaču, budući da on može da se opredijeli i za održavanje ugovora na snazi uz povećanu premiju (čl. 914 ZOO). Kod ugovora sa neodređenim rokom trajanja osiguravač može raskinuiti ugovor sa danom dospjelosti premije. Otkazni rok iznosi tri mjeseca. Izjava o raskidu mora se, dakle, dati najmanje tri mjeseca prije dospjelosti premije. Kod osiguranja dužih od pet godina, osiguravač po proteku ugovorenog roka uvijek može izjaviti da raskida ugovor. No, otkazni rok je duži nego u prethodnom slučaju. Iznosi šest mjeseci od dana pismeno date izjave o raskidu. U ovakvim situacijama i osiguranik ima potpuno ista prava (čl. 922 ZOO). Stečaj osiguranika može biti razlog zbog koga osiguravač ima pravo na jednostrani raskid ugovora. Izjavu o raskidu mora dati u roku od tri mjeseca od dana otvaranja stečaja. Dio premije koja je plaćena za preostalo vrijeme osiguranja ulazi u stečajnu masu. I osiguranik koji je pao pod stečaj ima pravo na raskid ugovora pod istim uslovima (čl. 923 ZOO). Napokon, osiguravač može raskinuti ugovor i onda kada je izvršeno nadosiguranje uslijed prevare osiguranika. Isto pravo pripada i osiguraniku (čl. 932 ZOO). Pored tri posljednje obrađene situacije, osiguranik ima pravo na raskid ugovora kada osiguravač odbije smanjenje premije zato što se od zaključenja ugovora rizik smanjio. Posebni rokovi za zahtjev i forma u kojoj se mora obratiti osiguravaču nisu predviđeni (čl. 916 ZOO). Napokon, u teoriji se smatra da osiguranik ima opšte ovlaštenje da u svako doba otkaže ugovor. Razumije se da tada treba da duguje naknadu štete koju je takvim aktom prouzrokovao.

Literatura Trifković, Simić, Trivun: Poslovno pravo - ugovori, vrijednosni papiri i pravo konkurencije, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2004. godine, str. 273 -310.