Pravo na mirno uivanje vlasnitva iz l 1

Pravo na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. P 1 ECHR - načela i standardi - pretvaranje društvenog vlasništva u privatno - eksproprijacija Nikolina Katić, dipl. iur Pomoćnica zastupnice RH pred ESLJP

Statistika ECHR povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju – zemlje u regiji DRŽAVA BROJ PRESUDA % OD UKUPNOG BROJA PRESUDA Srbija 77 presude 35, 6 Bosna i Hercegovina 51 presuda 61, 4 Hrvatska 37 presuda 8. 9 Makedonija 12 presuda 7, 2 Crna Gora 6 presuda 11, 3 Slovenija 7 presuda 1, 9 *Prema statističkim podacima Suda na dan 1. 1. 2020

Članak 1. Protokola br. 1 Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

Što podrazumjeva pojam “vlasništva” iz članka 1 Protokola br. 1. Autnomni konvencijski pojam Širi pojam od pojma određenog nacionalnim (hrvatskim) zakonodavstvom Generalno se odnosi na zaštitu ekonomskih interesa pojedinaca Pojam “mirno uživanje vlasnišva – propery/possesions” ≠ stvarnopravni pojam vlasništva iz zakona (HR-Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) Pojam definiran kroz praksu ECt. HR

Što podrazumjeva pojam “vlasništva” iz članka 1 Protokola br. 1. – iz prakse Suda - Pokretna / nepokretna imovina - Materijalni / nematerijalni interesi - Dionice - Patenti - Pravo na mirovinu i davanja iz mirovinskog sustava - Najamnine / zakupnine - Ekonomski interesi vezano uz vođenje vlastitog poslovanja - Invalidnine i davanja u sustavu socijalne skrbi ……

MEĐUTIM Konvencija štiti samo postojeće vlasništvo ne i ono na koje bi pojedinac mogao postaviti zahtjev ili očekivati u budućnosti Primjerice… Nasljedstvo koje se tek očekuje steći neće biti zaštićeno Konvencijom dok predstavlja buduće očekivanje – zaštićeno tek kad je stećeno vlasništvo Konvencija ne štiti lucrum cessens

Bikić protiv Hrvatske „Vlasništvo” može predstavljati „postojeće vlasništvo” ili potraživanja koja su dovoljno utvrđena da se mogu smatrati „imovinom”. Ako je vlasnički interes u prirodi zahtjeva, ono se može smatrati „imovinom” samo ako postoji dostatna osnova za taj interes u nacionalnom pravu (na primjer, kada postoji dosljedna sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuju), odnosno kada je zahtjev dovoljno utvrđen da bi bio izvršiv (§ 45) Presuda od 29. 5. 2018

Tri pravila čl. 1. Protokola br. 1 Predstavlja li neki akt državnih vlasti MIJEŠANJE u pravo na mirno uživanje vlasništva 2. Mogućnost oduzimanja vlasništva pod određenim uvjetima 3. Pravo na korištenje vlasništva u javnom interesu 1. Pravila prvi puta definirana u presudi Sporrong and Lonnroth protiv Švedske (1982)

Definicija tri pravila – novija praksa Đuzel protiv Hrvatske Sud ponavlja da članak 1. Protokola br. 1 sadrži tri zasebna pravila. Prvo pravilo, sadržano u prvoj rečenici prvoga stavka, općenite je prirode i proglašava načelo mirnog uživanja vlasništva. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istoga stavka, pokriva oduzimanje vlasništva i uvjetuje ga određenim uvjetima. Treće pravilo, navedeno u drugom stavku, priznaje državama ugovornicama, između ostaloga, pravo na nadzor korištenja imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu „zasebna“ u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnosi se na posebne slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i stoga se trebaju tumačiti u svjetlu općih načela proglašenih u prvom pravilu te moraju biti u skladu s načelom zakonitosti i težiti legitimnom cilju uz pomoć sredstava koja su u razumnoj mjeri razmjerna cilju koji se želi ostvariti

Prvo pravilo – miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva Opravdano / neopravdano Teret dokaza opravdanosti miješanja isključivo na tuženoj državi Opravdano miješenje mora: - biti utemeljeno na zakonu - imati legitiman cilj - biti u općem interesu - biti proporcionalno

Dozvoljenost miješanja - razmjernost Prilikom ocjene je li određeno miješanje države u pravo na mirno uživanje vlasništva dozvoljeno u smislu Konvencije NIJE DOVOLJNO da miješanje bude temeljeno na zakonu – ono mora biti RAZMJERNO / proporcionalno Sud mora posebice ispitati postiže li se miješanjem u pravo na mirno uživanje vlasništva prijeko potrebna pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg javnog interesa i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca, te nameće li podnositelju nerazmjeran i pretjerani teret Statileo protiv Hrvatske, § 123, presuda od 10. srpnja 2014

Dozvoljenost miješanja i pravna sigurnost Pravna sigurnost / zakonitost jedan od zahtjeva opravdanosti miješanja Zahtjev iz druge rečenice prvog stavka čl. 1 Protokola br. 1 – miješanje mora biti utemeljeno na zakonu Zakonska odradba na kojoj se temelji miješanje države mora: - biti dovoljno precizna - biti predvidiva pojedincima

Pitanja koja treba postaviti kada se odlučuje o dozvoljenosti miješanja 1. Predstavlja li zahtjev podnsoitelja “vlasništvo” (possesions) u smislu čl. 1 Protokola br. 1 ? 2. Je li bilo miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu čl. 1. Protokola br 1? 3. Je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu kako nalaže čl. 1. Protokola br 1? 4. Je li miješanje imalo legitiman cilj? 5. Je li bilo razmjerno / proporcionalno? AKO JE ODGOVOR NA PITANJA 2 -4 NE – POVREDA P 1 -1

Drugo pravilo – ograničenje vlasništva Definirano kroz praksu ECt. HR Ograničenje / lišenje vlasništva u smislu prakse Suda I čl. 1. Protokola br 1 Konvencije NE ZNAČI SAMO fizičko oduzimanje ili eksproprijaciju vlasništva Odnosi se i na sva ona ograničenja koja predstavljaju de facto ograničenje vlasništva = svako ograničenje vlasnika da se služi svojom imovinom u biti (iako primjerice ne dolazi do formalnog prijenosa vlasništva) protivno volji vlsnika predstavlja ograničenje u smislu čl. 1. Protokola br. 1

Drugo pravilo - primjeri ograničenja vlasništva Eksproprijacija: Vajagić protiv Hrvatske, Jokela protiv Finske, Bistrović protiv Hrvatske Nemogućnost raspoaganja “starom deviznom” štednjom: Kovačić protiv Slovenije, Ališić I drugi protiv Bih, Hrvatske, Slovenije, Srbije i Makedonije…. “stvarna” De facto ograničenja vlasništva Pitanje podjele bračne stečevine Zrilić protiv Hrvatske; nemogućnost dogradnje hotela zbog neizdavanja dozvole Đuzel protiv Hrvatske….

Treće pravilo – kontrola uporabe vlasništva Država ima pravo ograničiti ili kontrolirati uporabu prava vlasništva u cilju zaštite javnog interesa ili javnog dobra Ta kontrola mora imati legitiman cilj, biti opravdana, biti razmjerna Primjeri: razne mjere porezne politike, mjere urbanističkog planiranja, zabrana izgradnje u obalnim pojasevima, carinska politika, kontrola uvoza-izvoza pojedinih proizvoda…. .

Kontrola vlasništva u javnom interesu Država ima slobodu procjene (“margin of appreciation”) javnog interesa Zbog njihovog direktnog poznavanja društva I potreba društva, nacionalne su vlasti u principu u boljem položaju nego međunarodni suci da procjene što je “u javnom interesu”. U vidu sustava konvencijske zaštite , stoga je na nacionalnim sucima da procjene postoji li zahtjev javnog interesa koji opravdava ograničenje (oduzimanje) vlsništva te da procjene reparatorne mjere koje treba poduzeti Sporrong i Lonnroth protiv Švedske; § 69 -73

Kontrola vlasništva u javnom interesu Teret dobre primjene Konvencije na nacionalnim sucima Pitanje opravdanja ograničenja vlasništva I kontrole vlasništva u javnom interesu procjenjuje se kroz analizu obrazloženja nacionalnih odluka Zaštita javnog interesa kao ograničenje u odlukama domaćih sudova mora biti obrazložena in concreto – u suprotnom predstavlja arbitrarnu odluku domaćih tijela suprotnu Konvencijskim standardima

Pitanje naknade unutar prava na mirno uživanje vlasništva Pitanje naknade unutar domaćeg pravnog sustava za miješanje države u pravo pojedinca na mirno uživanje vlasništva jedno je od ključnih pitanja prilikom procjene radi li se o povredi konvencijskog prava Usko vezano uz pitanje proporcionalnosti miješanja Vezano uz pitanje balansa između zaštite javnog interesa i zaštite prava pojedinaca

Oblici naknade povrede Konvencije koju dosuđuje Sud Puna restitucija – u rijetkim i opravdanim slučajevima Utvrđenje povrede konvencijskog prava i novčana naknada zbog povrede prava – najčešći oblik Davanje mogućnosti ponavljanja postupka pred domaćim tijelom uz utvrđenje povrede konvencijskog prava – novija praksa Nalaganje promjene domaćeg zakonodavstva kao oblik reparacije i restitucije povrede prava (Ališić, Statileo…)

Pravedni balans između zaštite javnog interesa i povrede prava pojedinca – test za odlučivanje o naknadi Sud svaki puta razmatra je li država održala pravedni balans kod miješanja u pravo pojedinca pod P 1 -1 Odnosi se na sva miješanja: - Zakonska rješenja pojedinog (imovinskog) pitanja - Poreznu politiku - Prekršajne / novčane kazne - naknade

Prekomjerni individualni teret Ukoliko Sud (u okolnostima konkretnog slučaja) nakon provođenja testa ocijeni da tužena država nije postigla pravedan balans te da je pojedincu nanijela prekomjerni individualni teret – povreda Konvencije! Pojedinac nije pred državnim tijelima ostvario dovoljnu naknadu za povredu svojih prava – povreda Konvencije!

MEĐUTIM to ne znači obvezu naknade pune tržišne vrijednosti (ili punog traženog iznosa kod nematerijalnih šteta) – davanje smanjene naknade od strane države može biti opravdano državnim/javnim interesom ALI to opravdanje mora biti obrazloženo in concreto u službenom dokumentu od strane državnog tijela (presuda, rješenje i sl)

Povrat oduzete imovine – pretvaranje privatnog u društveno vlasništvo i obrnuto Trgo protiv Hrvatske Radomilja i Jakeljić protiv Hrvatske Gavella protiv Hrvatske (odluka) Gurdulić i drugi protiv Hrvatske (odluka) Statileo protiv Hrvatske Kunić protiv Hrvatske Radnović protiv Hrvatske

Trgo protiv Hrvatske Godine 1997. podnositelj zahtjeva je pokrenuo građanski postupak pred Općinskim sudom u Makarskoj protiv općine Podgora i države, tražeći da se utvrdi kako je on vlasnik određenih čestica te njihov upis na njegovo ime u zemljišnu knjigu. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je vlasnik predmetne imovine bio njegov pokojni ujak kojem je to konfiscirano od strane socijalističkih vlasti 1949. godine Podnositelj je tvrdio da je u posjedu predmetnog zemljišta bio neprekidno, on i njegova obitelj, a s obzirom da je vrijeme dosjelosti potrebno za stjecanje prava vlasništva proteklo smatrao je da njega treba upisati kao vlasnika predmetne imovine SFRJ zakonodavstvo nije dopuštalo stjecanje vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu dosjelošću – Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1991. godine stavio je izvan snage tu odredbu novi Zakon o vlasništvu iz 1996. godine propisao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana

Trgo protiv Hrvatske Ustavni sud navedenu odredbu proglasio neustavnom - Presudio je da osporavana odredba ima povratno djelovanje sa štetnim posljedicama na prava trećih osoba te da je stoga neustavna Općinski je sud presudio u korist podnositelja zahtjeva i naložio da se isti upiše u zemljišnu knjigu kao vlasnik imovine Drugostupanjski Županijski sud ukinuo presudu pozivajući se na odluku Ustavnog suda da je računanje vremena dosjelosti prije 1991 godine neustavno Podnositelj podnio ustavnu tužbu tvrdeći da je on stekao pravo vlasništva dosjelošću prije sporne odredbe iz 1996 godine i odluke Ustavnog suda Ustavni sud potvrdio presudu Županijskog suda

Trgo protiv Hrvatske Tužena država tvrdila da nije bilo miješanja - Sud smatra da odbijanje drugostupanjskog suda da prihvati taj zahtjev te time prizna vlasništvo podnositelja zahtjeva na predmetnoj imovini, bez sumnje predstavlja miješanje u njegova vlasnička prava Europski sud također je utvrdio da je odluka domaćih sudova bila u skladu sa zakonom – temeljila se na relevantnoj zakonskoj odredbi i odluci Ustavnog suda Miješanje je bilo u javnom interesu jer je odluka USUD-a kojom se proglašava sporni članak neustavnim za cilj imala zaštitu prava onih koji bi bili nepošteno oštećeni učinkom odredbe iz 1996. godine Nije bilo proporcionalno – nema prava trećih koja bi se štitila, podnositelj je jedini posjednik a njegova obitelj bila je vlasnik konfiscirane imovine – ne postoji drugi suprotstavljeni interes

Radomilja i Jakeljić protiv Hrvatske Podnositelji su pred domaćim sudovima zahtjevali priznanje vlasništva nad imovinom koja je bila u društvenom vlasništvu i to na temelju dosjelosti – tvrdili su da je predmetna imovina u neprekinutom posjedu njihovih obitelji u trajanju od 70 odnosno 100 godina Prvostupanjski sud presudio je u njihovu korist ali je drugostupanjski sud povodom žalbe predmetne presude ukinuo – drugostupanjski sud je utvrdio (primjenjujući relevantne odredbe i odluku USUD-a) da se vlasništvo moglo steći dosjelošću samo do 1941. godine a podnositelji za to nisu imali potrebni period neprekinutog posjeda od 40 godina Ustavni sud odbacio je ustavne tužbe podnositelja

Radomilja i Jakeljić protiv Hrvatske Dopuštenost (!!) – VV je odlučilo da Sud može razmatrati samo one činjenice n koje su se podnositelji pozvali u svom zahjtevu – a oni su izričito samo isklučili period između 1941 i 1991 Činjenica da je Vijeće razmatralo i ovaj period od 50 godina znači da je izašlo izvan okvira zahtjeva – podnositelji su taj period uključili u svoj zahtjev tek u postupku pred VV a taj dio sada treba odvbaciti jer je podnesen izvan roka od 6 mj Sud neće sam tumačiti činjenice predmeta – nije sud četvrte instance – njegova je uloga razmotriti jesu li odluke domaćih sudova bile u skladu sa Konvencijom i jesu li očigledno arbitrarne Zahtjev za stjecanjem vlasništva dosjelošću kako su ga postavili podnositelji nije imao dovoljno temelja u nacionalnom pravu i stoga ne predstavlja zahtjev koji ulazi u domašaj P 1 -1

Statileo protiv Hrvatske vlasnik stana površine 66, 76 m 2 u Splitu 1955. stanovitoj gđi P. A. je temeljem Uredbe o upravljanju stambenim zgradama iz 1953. , dodijeljeno pravo stanovanja u tom stanu u koji je preselila zajedno sa svojom majkom i srodnicom I. T. 1996. stupio je na snagu Zakon o najmu stanova. Njime je napušten pravni koncept stanarskog prava te je nositeljima stanarskog prava u privatnim stanovima, između ostalog, omogućio da postanu „zaštićeni najmoprimci” takvi najmoprimci uživaju niz zaštitnih mjera, poput obveze najmodavca da s njima sklopi ugovor o najmu na neodređeno vrijeme, plaćanja zaštićene najamnine čiji iznos utvrđuje Vlada koji je znatno niži nego od tržišne najamnine, te bolje zaštite u slučaju otkaza najma Podnositelj zahtjeva je odbio sklopiti ugovor o najmu s I. T. i ugovoriti zaštitnu najamninu

Statileo protiv Hrvatske Podnositelj zahtjeva je odbio sklopiti ugovor o najmu s I. T. i ugovoriti zaštitnu najamninu u cilju dobivanja presude koja bi zamijenila ugovor na temelju Zakona o najmu stanova Podnositelj podnio protutužbu na istom sudu - želeći ishoditi presudu kojom se nalaže I. T. i njezinom sinu iseljenje iz stana o kojem je riječ. Podnositelj je tvrdio kako ona nije bila „dijete bez roditelja” i da se prema tome nije mogla smatrati članom domaćinstva Postupci su spojeni Općinski sud u Splitu je presudom od 2. rujna 2002. presudio djelomično u korist I. T. i njezinog sina. Naložio je podnositelju zahtjeva da s I. T. sklopi ugovor o najmu i ugovori zaštićenu najamninu u visini od 102, 14 kuna (HRK) otprilike 14 eura (EUR) Žalbe podnositelja su odbijene

Statileo protiv Hrvatske Podnositelj je istaknuo prigovor pred ECHR da nije bio u mogućnosti ponovno ući u posjed svog stana ili naplatiti tržišnu najamninu za njegov najam što je smatrao protivnim P 1 -1 Prema mišljenju suda, nesporno je u ovom predmetu došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja, budući da zaštićeni najam za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine. Najmodavci, posebice, ne mogu ostvariti to pravo u smislu fizičkog posjedovanja, budući da stanari ostaju u stanu na neodređeno vrijeme, te su njihova prava u pogledu iznajmljivanja stana, uključujući pravo na dobivanje tržišne najamnine i pravo na otkaz najma, u značajnoj mjeri pogođena nizom zakonskih ograničenja Miješanje je bilo zakonito i u legitimnom interesu Razmjernost? - sustav zaštićenog najma nema odgovarajuća procesna jamstva u cilju postizanja ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i onih najmodavaca

Povrat oduzete imovine – ograničenje prava vlasništva Kunić protiv Hrvatske i Radanović protiv Hrvatke nakon oslobođenja okupiranih područja 1995. godine, Hrvatska je zakonom stavila imovinu osoba koje su napustile to područje pod svoju upravu, temeljem čega je imovinu dala na korištenje privremenim korisnicima Vlasnici zatražili povrat posjeda svoje imovine, ali je iseljenje privremenog korisnika prekomjerno trajalo ECHR: takvo produljeno ograničenje prava vlasništva, koje je bilo zakonito i u skladu s općim interesom, nametnulo je prekomjeran individualni teret, tim više što je naknada na koju su vlasnici imali pravo zbog nekorištenja imovine bila nedovoljna da bi se postigla poštena ravnoteža između općeg interesa zajednice i zaštite prava podnositelja.

Praksa ECHR po pitanju pretvaranja državnog u privatno vlasništvo J. A. PYE (OXFORD) LTD AND J. A. PYE (OXFORD) LAND LTD V. THE UNITED KINGDOM [GC] - 44302/02 CASE OF THE FORMER KING OF GREECE AND OTHERS V. GREECE [GC] - 25701/94 JAHN AND OTHERS V. GERMANY [GC] - 46720/99 HUTTEN-CZAPSKA V. POLAND [GC] - 35014/97 BRONIOWSKI V. POLAND [GC] - 31443/96

Eksproprijacija Vajagić protiv Hrvatske Bistrović protiv Hrvatske Radan protiv Hrvatske (odluka) Rauš i Rauš – Radovanović protiv Hrvatske (odluka)

Vajagić protiv Hrvatske 1976. lokalne su vlasti izvršile izvlaštenje imovine podnositelja zahtjeva radi izgradnje ceste. Imovina se sastojala od 622 kvadratna metra zemlje sa kućom, šupom, garažom, zahodom, bunarom i ogradom Postupak za naknadu za tu imovinu bio je u tijeku pred nadležnim sudskim tijelom od 1977 godine. Zbog izmjena zakona predmet je 1994. godine prebačen upravnim vlastima. 1995. godine Ured za imovinsko-pravne poslove postupajući kao prvostupanjsko tijelo dodijelio je podnositeljima zahtjeva naknadu za njihovu imovinu u iznosu od 158. 049 HRK (cca 21 000 EUR), uključujući kamate plative od dana donošenja odluke. Po žalbi, dana 10. prosinca 1996. godine, Ministarstvo pravosuđa ukinulo je tu odluku i vratilo predmet na ponovljeni postupak.

Vajagić protiv Hrvatske Upravno tijelo još je 3 puta donijelo odluku o naknadi za izvlašteno zemljište – MP je tu odluku 3 puta ukinuo Predmet je u trenutku podnošenja zahtjeva Europskom sudu 2003. godine bio još uvijek u tijeku pred domaćim tijelima Odlučujući o predmetima Europski sud je rekao kako zahtjev podnositelja ulazi u domašaj čl. P 1 -1 s obzirom da su oni imali legitimno očekivanje da će dobiti naknadu za izvlašteno zemljište – zahtjev dovoljno određen da se kvalificira kao imovina U ovome se predmetu miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na uživanje vlasništva odnosi na trajno neplaćanje naknade a ne na samo izvlaštenje Miješanje nije bilo proporcionalno – 30 godina u kojima nije određena ni isplaćena naknada podnositeljima predstavlja prekovremeni individualni teret

Eksproprijacija – pitanje naknade Vajagić protiv Hrvatske – posebna presuda vezana uz pravičnu naknadu povrede konvencijskog prava Vezano uz čl. 41 Konvencije Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci. ECHR dosudio ukupno 22 000 EUR

Rauš i Rauš-Radovanović protiv Hrvatske 1981. godine upravne vlasti donijele su odluku kojom su izvlastile zemljišnu česticu u Varaždinu, zajedno sa na njoj sagrađenom kućom, radi izgradnje zgrade javne osnovne škole Iako je odlukom bilo određeno da kuću treba srušiti, izgleda da se to nije nikada dogodilo, i da su podnositelji zahtjeva ostali tamo živjeti podnositelji zahtjeva i lokalne vlasti (koje su bile korisnici izvlaštenja) nisu mogli dogovoriti o iznosu naknade koju je trebalo dati za izvlaštenu imovinu – pokrenut je izvanparnični postupak Postupak je trajao do 1994. godine kda je zbog promjene zakonodavstva prebačen na upravni sud 2008. godine sklopili su izvansudsku nagodbu kojom su se sporazumjeli da će joj isplatiti naknadu u iznosu od 706. 252, 47 HRK (cca 95. 000 EUR) za imovinu izvlaštenu njenom ocu

Rauš i Rauš-Radovanović protiv Hrvatske Sud primjećuje da su 2008. godine druga podnositeljica zahtjeva i lokalne vlasti postigli izvansudsku nagodbu kojom su se suglasili isplatiti joj naknadu za imovinu izvlaštenu njenome ocu, time da se ona odrekla svih daljnjih zahtjeva protiv njih u odnosu na naknadu za izvlaštenu imovinu, te da je pristala povući svoj zahtjev i žalbu u naprijed navedenom upravnom postupku. U takvim okolnostima Sud smatra da podnositelji zahtjeva više ne mogu tvrditi da su žrtve navodne povrede njihovoga prava na mirno uživanje vlasništva, u smislu članka 34. Konvencije. Odbijeni i drugi prigovori na temelju čl. 8 i 6 Konvencije

Vuković protiv Hrvatske Pitanje naknade za privremeno oduzetu imovinu zbog sumnje da je predmet počinjenja kaznenog djela Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je pretrpio štetu uslijed dugotrajnog zadržavanja njegovog automobila u neodgovarajućim uvjetima skladištenja nakon što ga je oduzela policija, te da su domaći sudovi odbili dodijeliti mu naknadu za pretrpljenu štetu. Podnositelj se pred Europskim sudom pozvao na povredu prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola br. 1. Uz Konvencij ESLJP – 3 bitne stvari : (1) da je u vrijeme oduzimanja vozila podnsoitelj bio vlasnik istog; (2) vozilo gotovo dvije godine nije vraćeno podnositelju zahtijeva te da je cijelo vrijeme bilo uskladišteno na policijskom deponiju; (3) domaći sudovi prihvatili nalaz nezavisnog vještaka da je podnositelj uslijed takvog postupanja policije pretrpio određenu štetu na vozilu, odnosno svojoj imovini.

Vuković protiv Hrvatske Na temelju tih triju stvari - podnositelj imao u dovoljnoj mjeri utvrđene vlasničke interese u smislu čl. 1. Protokola br. 1. Uz Konvenciju Miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva zapravo predstavljalo nadzor nad upotrebom vlasništva koji je obuhvaćen drugim stavkom članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju miješanje bilo u skladu sa zakonom budući da je u domaćem zakonodavstvu postojala zakonska norma koja je propisivala i omogućavala takvo (privremeno) oduzimanje imovine miješanje imalo legitiman cilj u općem interesu, odnosno osigurati i zaštititi predmete koji se mogu koristiti kao dokaz u kaznenom postupku Razmjernost? - domaći sudovi odbijanjem podnositeljevog zahtjeva za naknadom štete nisu osigurali „pravičnu ravnotežu“ (fair balance) između prava podnositelja i prava državnih tijela koja izviru iz relevantnih zakonskih normi i omogućuju državi miješanje u pravo pojedinaca

HVALA NA PAŽNJI ! nkatic@zastupnik-esljp. hr https: //uredzastupnika. gov. hr