Nasljedno pravo Opi elementi nasljednog prava Nasljedno pravo

  • Slides: 18
Download presentation
Nasljedno pravo

Nasljedno pravo

Opći elementi nasljednog prava � Nasljedno pravo (u objektivnom smislu) je skup pravnih normi

Opći elementi nasljednog prava � Nasljedno pravo (u objektivnom smislu) je skup pravnih normi kojima se reguliraju imovinskopravni odnosi poslije smrti neke osobe. � Naljedno pravo (u subjektivnom smislu) ili pravo nasljeđivanja je pravo stupiti u imovinskopravne odnose umrle osobe.

� Nasljedno pravo zajedno sa stvarnim i obveznim spada u imovinsko pravo. � Imovinska

� Nasljedno pravo zajedno sa stvarnim i obveznim spada u imovinsko pravo. � Imovinska prava i imovinske obaveze ne prestaju smrću njihovog nositelja nego prelaze na nasljednike. � Univerzalna sukcesija- stupanje nasljednika u sva prava koja je imao umrli. � Predmetom nasljeđivanja ne mogu biti osobna prava koja prestaju smrću: javna prava, prava iz statusnih i obiteljskih odnosa, deliktne obveze na pasivnoj strani itd.

� Nasljedstvo (hereditas) predstavlja skup imovinskih prava i obveza koje prelaze od umrle osobe

� Nasljedstvo (hereditas) predstavlja skup imovinskih prava i obveza koje prelaze od umrle osobe na nasljednika. � Termin hereditas obuhvata i ostavinu i nasljedstvo. � Ostavitelj je označavan izrazima de cuius (onaj o čijem se naslijeđu radi), defunctus (onaj koji je prestao biti aktivan), a nasljednik prema civilnom pravu heres.

� Pravne osnove za stjecanje nasljedstva su zakon i oporuka. � Kod oporučnog nasljeđivanja

� Pravne osnove za stjecanje nasljedstva su zakon i oporuka. � Kod oporučnog nasljeđivanja pozvanje nasljednika je prepušteno volji ostavitelja. � Vremenom je stvoreno i tzv. nužno nasljedno pravo- najbližim srodnicima zakonom priznato pravo na nužni dio.

� Bitno obilježje rimskog klasičnog nasljednog prava je usporedno postojanje nasljednog prava po civilnom

� Bitno obilježje rimskog klasičnog nasljednog prava je usporedno postojanje nasljednog prava po civilnom i pretorskom pravu. � Prema starom civilnom pravu na nasljeđivanje pozivani prvenstveno agnatski srodnici, u razdoblju klasičnog prava pretor poziva na nasljedstvo i osobe izvan agnatskog kruga (agnate i kognate), postklasično i Justinijanovo pravo na nasljedstvo pozivaju isključivo kognate.

� Nasljeđivanje prema pretorskom pravu se naziva bonorum possesio. � Nasljednik prema pretorskom pravu

� Nasljeđivanje prema pretorskom pravu se naziva bonorum possesio. � Nasljednik prema pretorskom pravu se naziva bonorum possessor.

Stjecanje nasljedstva � � � � Da bi došlo do nasljeđivanja morale su se

Stjecanje nasljedstva � � � � Da bi došlo do nasljeđivanja morale su se ispuniti određene pretpostavke: Smrt ostavitelja Sposobnost ostavitelja imati nasljednika Postojanje imovine koja je mogla biti predmetom nasljedstva Postojanje nasljednika i njegova sposobnost biti nasljednikom Način pozivanja na nasljedstvo (vocatio heredum) Pripad nasljedstva (delatio) Prihvat nasljedstva (acquisitio)

� � Ostavitelj je fizička osoba koja je za života bila nositeljem otuđivih prava

� � Ostavitelj je fizička osoba koja je za života bila nositeljem otuđivih prava i obaveza. Ako se radilo o oporučnom pozivanju na nasljedstvo, ostavitelju je moralo biti priznato pravo putem oporuke raspolagati imovinom (testamenti actio factiva). Svojstvo nasljednika je mogla dobiti samo osoba koja je bila živa u momentu ostaviteljeve smrti (jedini izuzetak je za ostaviteljevo posmrče). Za oporučne nasljednike su mogle biti imenovane samo osobe koje su imale testamenti factio passiva.

� Ostavina (hereditas) je skupina stvari sastavljena od svih nasljedivih imovinskih prava koja je

� Ostavina (hereditas) je skupina stvari sastavljena od svih nasljedivih imovinskih prava koja je ostavitelj imao u času smrti. � Za stjecanje nasljedstva pored navedenih pretpostavki, potrebno je da dođe do pozivanja na nasljedstvo (delatio) ili pripada nasljedstva. � Samom delacijom pozvani nasljednik još uvijek ne stiče nasljedstvo jer je potreban još i prihvat nasljedstva (acquisitio).

� � Heredes sui et necessarii su bile osobe koje su se nalazile pod

� � Heredes sui et necessarii su bile osobe koje su se nalazile pod neposrednom vlašću ostavitelja u trenutku njegove smrti. Ove osobe su sticale nasljedstvo ipso iure već časom delacije. Nisu mogle odbiti nasljedstvo, čak ni kada je bilo prezaduženo. Pretor im je kasnije dodijelio ius abstinendipravo odreći se prezaduženog nasljedstva, kao i beneficium inventarii- pravo sastaviti popis naslijeđenih dobara i odgovarati vjerovnicima ostavine samo u visini naslijeđene aktive.

� � � Heredes voluntarii ili heredes extranei su nasljednici koji u času ostaviteljeve

� � � Heredes voluntarii ili heredes extranei su nasljednici koji u času ostaviteljeve smrti nisu bili pod njegovom očinskom vlašću. Oni nisu morali prihvatiti nasljedstvo. Tražilo se da očituju volju o prihvatu nasljedstva (acquisitio hereditatis), što su mogli učiniti na tri načina: Svečanim formalističkim usmenim prihvatom (cura), Neformalnim prešutnim putem, kada se iz ponašanja može zaključiti da je prihvatio nasljedstvo (pro herede gestio) Izričitom neformalnom izjavom volje (aditio nuda voluntate)

� � Civilno pravo nije propisivalo rok za prihvat nasljedstva, ali je pretor određivao

� � Civilno pravo nije propisivalo rok za prihvat nasljedstva, ali je pretor određivao rok za razmišljanje (spatium deliberandi) koji je obično iznosio 100 dana. Ako se nasljednik u tom roku ne bi očitovao, smatralo se da je odbio nasljedstvo. Suprotno je rješenje Justinijanovog prava, po kojemu se pretpostavlja da ga je prihvatio. Odbijanje nasljedstva (repudiatio) se moglo izvršiti na bilo koji način i bilo je neopozivo.

� � Pravo na prihvat nasljedstva se nije moglo prenijeti na drugoga, čak ni

� � Pravo na prihvat nasljedstva se nije moglo prenijeti na drugoga, čak ni u slučaju smrti pozvanog nasljednika. Ako pozvani nasljednik ne prihvati nasljedstvo, njegov dio prirasta razmjerno dijelovima ostalih sunasljednika. Tek je pretor postupno počeo dopuštati prenos delacije. U razdoblju između pripada i prihvata ostavina je bez gospodara, pa se naziva ležeća ostavina (hereditas iacens).

Posljedice stjecanja nasljedstva � � Nasljednik je stupao u sva nasljediva prava i obaveze

Posljedice stjecanja nasljedstva � � Nasljednik je stupao u sva nasljediva prava i obaveze umrlog. To znači da je obavezan platiti ostaviteljeve dugove. Nasljednik odgovarao ne samo naslijeđenom nego cjelokupnom imovinom. To je moglo dovesti u nepovoljan položaj ostavinske vjerovnike ako je nasljednik bio prezadužen.

� Da bi razriješio ovakvu situaciju pretor je uveo određena pravna sredstva: � Beneficium

� Da bi razriješio ovakvu situaciju pretor je uveo određena pravna sredstva: � Beneficium abstinendi � Beneficium inventarii � Beneficium separationis

Pravna zaštita nasljednika � � � Nasljedniku kao univerzalnom sukcesoru pripadaju sve pojedinačne tužbe

Pravna zaštita nasljednika � � � Nasljedniku kao univerzalnom sukcesoru pripadaju sve pojedinačne tužbe koje bi de cuius mogao podići da je živ. To su tzv. singularne ili specijalne tužbe. Ako treća osoba odbija predati ostavinsku imovinu nasljedniku jer mu osporava nasljedno pravo i svojstvo nasljednika, civilni nasljednik mora podići tzv. hereditatis petitio.

� Nasljednik po pretorskom pravu je imao na raspolaganju interdictum quorum bonorum, kojim je

� Nasljednik po pretorskom pravu je imao na raspolaganju interdictum quorum bonorum, kojim je mogao zahtijevati posjed ostavinskih stvari. � Nužni nasljednici koji su bili mimoiđeni u oporuci ili nisu dobili svoj zakonski dio, mogli su podići querella inofficiosi testamenti. � Od razdoblja postklasičnog prava imali su i tužbu za dopunu nužnog nasljednog dijela (actio ad supplendam legitimam). � Podjela ostavine među sunasljednicima i raskid njihovog suvlasničkog odnosa su obavljani putem actio familiae eriscundae.