NOTARSKO PRAVO Doc dr Vladimir Vuleti prema materijalima

  • Slides: 49
Download presentation
NOTARSKO PRAVO Doc. dr Vladimir Vuletić (prema materijalima prof. dr Enesa Hašića)

NOTARSKO PRAVO Doc. dr Vladimir Vuletić (prema materijalima prof. dr Enesa Hašića)

Notari i notarska služba � Suština poslova koje obavljaju notari (javni beležnici) sastoji se

Notari i notarska služba � Suština poslova koje obavljaju notari (javni beležnici) sastoji se u obradama i overama isprava za potrebe stranaka, sa naglaskom na pravne poslove o regulisanju imovinskih odnosa između supružnika, raspolaganje imovinom maloletnih i poslovno nesposobnih lica, priprema osnivačkih akata privrednih društava i njihova registracija, te poslove zemljišnoknjižnog karaktera čiji je predmet prenos ili sticanje svojine ili drugih stvarnih prava na nepokretnostima. Postupanje notara je zasnovano na načelima profesionalnosti, nezavisnosti, nespristrasnosti i zakonitosti. � Donošenjem Zakona o notarima su stvorene normativno-pravne pretpostavke za uspostavljanje, razvoj i funkcionisanje ove službe u Republici Srpskoj, kao i u Federaciji Bi. H. Navedeni zakon je između ostalog propisao uslove za sticanje zvanja notar i način njihovog imenovanja, odredio nadležnosti, način postupanja i donošenja notarskih isprava, kao i određena pitanja u vezi sa ostvarivanjem saradnje notara sa drugim organima, ustanovama i službama u obavljanju poslova iz delokruga notara. � Notarska služba, koja je od 2007. godine konačno implementirana u pravni sistem u Bosni i Hercegovini, koncipirana je na principima tzv. Latinskog notarijata, čija je jedna od specifičnih karakteristika da je to sinteza javne službe i privatne profesije koju su notari dužni obavljati isključivo lično uz izričitu zabranu istovremenog obavljanja bilo koje druge službe. Karakterističan je takođe i ograničen broj notarskih mesta koji se najčešće orijentira prema broju stanovnika. U Bosni i Hercegovini je, radi dovoljne zastupljenosti i pristupačnosti ove službe njenim korisnicima (građanima i privrednim subjektima), propisano da se po pravilu na 20. 000 stanovnika ima predvideti jedno notarsko mesto. Uz veoma visoke zahteve koje nosioci ove javne službe moraju ispunjavati u stručnom i etičkom pogledu te zakonom propisane isključive nadležnosti notara za određene važne pravne poslove želi se doprineti povećanju pravne sigurnosti, što je pored rasterećenja sudova bio jedan od osnovnih razloga uvođenja ove pravne ustanove u naš pravni sistem.

Pojam i nastanak notarijata � Naziv bilježnik ili notar potiče od latinske riječi notarius

Pojam i nastanak notarijata � Naziv bilježnik ili notar potiče od latinske riječi notarius što znači pisar. Uobičajen je naziv notar ili javni bilježnik (notarius publicus). Nakon završenog pravničkog školovanja notar je dobijao posebnu privilegiju od viših vlasti za obavljanje javnobilježničkih poslova. Tako je notar (javni bilježnik) sticao pravo da obavlja poslove u kancelarijama gradskih komuna, feudalaca, sudova i vladara. On je sastavljao javne isprave u pravnim poslovima, a svojim je potpisom i notarskim znakom jemčio njihovu vjerodostojnost i pravni učinak. Vijesti o bilježništvu potiču već od antičkog doba. Službeni notari postojali su u starom Rimu, te helenističkom svijetu i Vizantiji. Notarsku službu ili bilježništvo preuzeli su i evropski narodi. Ima je npr. u Langobarskoj državi i Carstvu Karla Velikoga. Krajem 12. stoljeća bilježnička isprava stiče javnu vjeru i vraća joj se prvobitni naziv instrumentum publicum. Na Univerzitetu u Bolonji, početkom 13. stoljeća, djelovala je posebna katedra za notarsko pravo. Bilježnici se u tom razdoblju službeno nazivaju notari publici. Dok su tokom 12. i 13. stoljeća bilježničku službu obavljali uglavnom pripadnici klera, poslije toga su sve više ti poslovi namjenjeni školovanim pravnicima - laicima.

Kratak istorijski pregled � Rimski period: Korijeni notarijata se naziru već u starom Rimu,

Kratak istorijski pregled � Rimski period: Korijeni notarijata se naziru već u starom Rimu, kada dokumenti, odnosno drugi zvanični spisi počinju igrati veoma važnu ulogu u društvu. Dokumenta odnosno protokoli su izdavani od strane uprave, jer državni autorizovani pisari nisu bili poznati. Za manje važne svakodnevne poslove koristile su se takozvane kućne knjige tj. svjedočanstva. Uputstva na postojanje pisara koji su bili u javnoj službi tzv. "scribae" i privatnih pisara "notarii" se po prvi put pronalaze u kodeksu Justinianusa. Sama riječ notar vodi porijeklo od rimskog "notarii" što je bila oznaka za osobe koje su brzo pisale. Pojam "notarijata" u današnjem smislu vodi porijeklo od takozvanih "tabelliona", kojima su zvana udruženja pisara koji su uživali javni ugled. Profesionalni pisari postaju u to vrijeme sve značajniji. Njihova zadaća se sastojala u tome da sastave dokument i sroče podatke, pri čemu ti spisi nisu uživali "fides publica" (javno povjerenje). Samo dokumenti, koji su bili izdati od takozvanih "ius actorium" magistrata mogli su se smatrati javno povjerljivim.

Kratak istorijski pregled � X Vek: Slijedeći značajan korak za razvoj notarijata je napravljen

Kratak istorijski pregled � X Vek: Slijedeći značajan korak za razvoj notarijata je napravljen u 10. vijeku također u Italiji. U tom vremenskom periodu je za obavljanje notarske službe, naravno ne ove u današnjem smislu, bilo neophodno ne samo jedno naučno obrazovanje, nego je bila propisana i pripadnost organizovanim notarskim koledžima. Nakon ispunjenja prva dva uslova, kandidati koji su dostigli određenu starosnu dob, morali su polagati izvjesni stručni ispit, te dokazati da su stekli praksu u službi. Nakon što položi navedeni ispit notar je dobijao diplomu i bivao upisan u imenik notara. Možemo konstatovati da danas zakonom predviđene notarske komore vode porijeklo iz tog vremena. � Rani srednji vek: Za vrijeme vladavine cara Barbarosse ili Pape Aleksandra III počinje imenovanje prvih notara u današnjem smislu. Najstarija imenovanja notara od strane cara datiraju još iz 1186. i 1191. godine. U 13. stoljeću dolazi do razvoja sličnog notarijata i u Austriji, što su inicirali studenti iz Bolonje. U samoj Italiji u 15. stoljeću notarska služba doživljava svoj puni razvoj, tako da je samo u Florenci na 1000 stanovnika postojalo 8 notara. U Njemačkoj razvoj notarijata nastaje pod uticajem sveštenstva u 12. stoljeću.

Kratak istorijski pregled � Savremeno doba karakterišu tri najznačajnije grupe notarijata: latinski, anglo-američki i

Kratak istorijski pregled � Savremeno doba karakterišu tri najznačajnije grupe notarijata: latinski, anglo-američki i skandinavski notarijat. U kontinentalnoj Evropi pravna tradicija se zasniva na latinskom notarijatu, s toga će u nastavku teksta ova vrsta notarijata biti posebno izložena. Za razliku od latinskog notarijata angloamerički notarijat nema za uslov da tu službu obavljaju isključivo pravnici sa određenim kvalifikacijama, već u većini anglo-američkih država, tu funkciju obavljaju osobe "notary Publics" koje su na tu funkciju postavljene radi njihove pouzdanosti ili reputacije. Iz tih razloga obrade ali čak i ovjere dokumenata načinjenih od strane "Notary Publics" ne odgovaraju našim zahtjevima. Slična je situacija i u Njemačkoj, gdje su iz istih razloga za priznavanje američkih javnih spisa i pored postojećeg Haškog ugovora, potrebni i apostili.

Latinski notarijat � Tokom istorijskog razvoja instituta notarijata moguće je uočiti da su se

Latinski notarijat � Tokom istorijskog razvoja instituta notarijata moguće je uočiti da su se razvijali i razvili različiti modeli organizovanja notarske, pa čak i u okviru jednog istog pravnog sistema. Primjera radi u Njemačkoj u nekim pokrajinama notari su državni službenici (samo jedna pokrajina), u drugim pokrajinama notari mogu biti istovremeno i advokati, a u trećem modelu notari su samo notari i ne mogu obavljati druge poslove niti raditi u drugim službama. � Od svih tipova notarijata u svijetu je najrasprostranjeniji oblik organizovanja i rada notarijata koji se naziva Latinskim tipom notarijata. Latinski tip notarijata je samo notarijat, što znači da u takvom uređenju notarske službe notari mogu samo i isključivo obavljati notarsku službu kao zanimanje, a ne mogu obavljati druge službe, npr. advokatsku. � Latinski notarijat je rasprostranjen širom svijeta, u Evropskoj Uniji su ga prihvatile: Nizozemska, Francuska, Belgija, Luksemburg, Njemačka, Austrija, Španija, Portugal, Italija i Grčka, SR Njemačka ( u Bavarskoj i pokrajinama koje su bile u sastavu bivše Istočne Njemačke). U srednjoj i istočnoj Evropi latinski notarijat su ustanovile Češka Republika, Slovačka, Poljska, Mađarska, Rumunija, Estonija, Letonija, Litvanija, Moldavija, Rusija, Albanija, te na području bivše Jugoslavije Slovenija, Hrvatska i Makedonija. � Zakon o notarima Federacije(Službene novine F Bi. H br. 45/2002) kao i Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske broj 86. , 05. 10. 2004. g. ), te Zakon o notarima za Brčko Distrikt („Službeni glasnik Brčko Distrilta” br. 09/2003) u stvari predstavlja prihvaćeni tip "Latinskog notarijata"

Odnos notara i advokata � Suštinska razlika u odnosu na djelatnost advokata je da

Odnos notara i advokata � Suštinska razlika u odnosu na djelatnost advokata je da je notar obavezan da vodi računa o interesima svih stranaka i da djeluje u cilju iznalaženja sporazumnog rješenja. Notar je zakonski obavezan da bude neutralan, za razliku od advokata koji štiti samo interese svoje stranke. Ako se notaru podnese tekst nacrta sačinjenog od strane nekog advokata, on ga može prihvatiti kao svoj, s tim, da on tada snosi punu odgovornost za sadržaj te isprave, te za istu može odgovarati. � Notar je odgovoran prema strankama za izvršivost i provodivost svih prava i obaveza i drugih elemenata iz nekog pravnog posla koji je notar sačinio u obliku notarski obrađene isprave. U tom smislu notar je i radi vlastite odgovornosti i interesa dužan stranke upozoriti na sve moguće posljedice nekog pravnog posla, te i poučiti koja su rješenja u nekom pravnom poslu najbolja za njihove interese. U tom smislu pozicija notara je potpuno drugačija od pozicije advokata. Advokat je u pravilu zastupnik neke stranke, a notar u pravilu nije i ne smije biti zastupnik stranke. Notar, kao nosilac javnih ovlaštenja (javni službenik) je prvenstveno u funkciji zaštite javnog pravnog poretka u oblastima za koje je nadležan na način da vodeći istovremeno račun o najboljim interesima stranaka (i to svih stranaka na jednak način) vodi i račun da ti interesi ne mogu biti suprotni pravnom poretku.

Odnos notara i advokata � Primer: odgovornost notara kod ugovora o prodaji: advokat zastupa

Odnos notara i advokata � Primer: odgovornost notara kod ugovora o prodaji: advokat zastupa stranku i jedni interes i obaveza mu je da na najbolji način ostvari interese svog klijenta. S druge strane notar je obavezan da vodi računa o interesima i kupca i prodavca. Notar mora da obezbijedi prodavca na način da predvidi pravne i finansijske sigurnosne mehanizme koji će omogućiti naplatu prodajne cijene, te ukoliko prodavac ne bude namiren za prodajnu cijenu(zbog propusta notara da jasno i potpuno osigurano definiše mehanizme naplate) notar će nadoknaditi štetu prodavcu. I u obrnutom slučaju u kome bi prava kupca bila nerealizovana (npr. ne može da stekne pravo vlasništva na kupljenoj nepokretnosti) notar bi morao da nadoknadi štetu kupcu. � Sve notarske a posebno notarski obrađene isprave imaju svojstvo javne isprave tako da svi organi vlasti kao i sudovi polaze od pretpostavke o tačnosti podataka u takvim ispravama, i kao takve one imaju posebnu dokaznu snagu. � Kako notar odgovara za svaku štetu koja obavljanjem njegovih službenih radnji proizađe iz konkretnog pravnog posla nekoj od ugovornih strana, obavezan je zaljučiti osiguranje od odgovornosti za štete do visine od 250. 000 KM za svaki osigurani slučaj. Eventualno nastalu štetu stranci namiruje osiguranje notara a u slučaju da je notar štetu prouzrokovao svojom krivicom (namjerno ili iz krajnje nepažnje) osiguranje ima pravo da se regresira od notara.

Notarijat i Evropska unija � Notarska profesija kao ni profesija advokata ili sudije, nije

Notarijat i Evropska unija � Notarska profesija kao ni profesija advokata ili sudije, nije jedinstveno regulisana pravom Evropske � � � Unije. Razlog leži u tome što u ugovorima o osnivanju Evropske Unije materija prava koje reguliše određena zanimanja nije navedena. Ugovorima o osnivanju Evropske zajednice koji su sastavni dio tzv. primarnog prava zajednice stvoren je novi pravni poredak, koji u državama članicama EU ima prednost u odnosu na nacionalno pravo. Pri tome se EU u početnim godinama najpre koncentrisala na privredno pravo, to znači naročito na formiranje unutarnjeg tržišta među državama članicama. Međutim u međuvremenu su brojne druge oblasti prava postale sastavni dio pravnog uređenja Unije. Pravo EU počiva na četiri osnovne slobode: sloboda prometa roba, sloboda izbora sjedišta poslovanja, sloboda pružanja usluga i sloboda kretanja zaposlenih, sloboda prometa kapitala. Kako je, međutim, već rečeno, pravo koje reguliše profesiju notara nije navedeno u Ugovoru EZ. Ovo načelno spada i dalje u kompetenciju država članica. U svakom slučaju centralne odredbe Ugovora EU, naročito odredbe u vezi sa ostvarivanjem unutarnjeg tržišta vezano za slobodu prometa usluga i izbora sjedišta poslovanja, imaju konkretan značaj za vršenje notarske profesije u EU. Osim toga Konferencija notarijata Evropske unije je u februaru 1995. donijela Evropski kodeks prava notarske profesije koji utvrđuje važne zajedničke elemente i temeljne principe notarskog zanimanja za sve države članice, a da pri tom nije pravno obavezujući.

Notarijat u državama članicama EU � U državama članicama EU ne postoji jedinstvena regulativa

Notarijat u državama članicama EU � U državama članicama EU ne postoji jedinstvena regulativa ove materije. Uz to dolazi i � � činjenica da neke države članice, naročito Ujedinjeno Kraljevstvo, pripadaju drugom, značajno drugačijem pravnom krugu, Common Law, nasuprot takozvanom romansko/germanskom pravnom krugu, kojem pripadaju kontinentalnoevropske zemlje. Pojednostavljeno rečeno može se kazati, da je na području Common Law-a težište na sudskoj praksi a ne na pisanom pravu, a osim toga se ideja o zaštiti „slabijeg“ kod ugovornih odnosa potiskuje u drugi plan u odnosu na ideju vlastite odgovornosti. Nasuprot tome romansko/germanski pravni krug počiva u načelu na kodifikovanom pravu. Osim toga je on najkasnije od kraja 19. vijeka sve izraženije u središte stavljao ideju zaštite slabije ugovorne strane, npr. putem posebnih obaveza savjetovanja, ali i poštovanja posebnih propisa o formi, npr. u oblasti veoma aktuelne problematike zaštite potrošača. Pored ove načelne i vrlo pojednostavljeno predstavljene razlike između Common Law i kontinentalnoevropskih pravnih uređenja postoji izražena raznolikost i unutar pravnih uređenja kontinentalnih država članica, koja posebno dovodi do toga da je i sistem notarske obrade isprava veoma različito postavljen. U principu se može konstatovati da sveukupno unutar EU postoji jasna razlika u pogledu neophodnosti uključivanja određenih posebno kvalifikovanih osoba za sačinjavanje određenih pravnih poslova. Njemačko pravo ovdje ide najdalje, kad se radi o određenim naročito važnim poslovima, tako se npr. za prodaju nekretnina i sporazumni prenos vlasništva na nekretninama zahtijeva notarska obrada isprava.

Notarijat u državama članicama EU � Nasuprot ovome u većini ostalih država EU za

Notarijat u državama članicama EU � Nasuprot ovome u većini ostalih država EU za kupovinu nekretnina je dovoljna čisto privatna � � � pismena forma (kao npr. u Francuskoj i Italiji te svakako u Velikoj Britaniji), ili vlada potpuna sloboda forme (npr. Holandija ili Austrija). Isto tako ima razlika kod u praksi tako važnog osnivanja društva sa ograničenom odgovornošću, gdje npr. Francuska zahtijeva samo pismenu formu, dok su Njemačka i Holandija zakonom propisale notarsku formu. Znatnih razlika ima i kod pitanja, u kojoj mjeri notarske isprave mogu predstavljati izvršni naslov. U principu zemlje Common Law-a ali i zemlje sjeverne Evrope odbijaju izvršenje na osnovu notarskih isprava, dok su u romanskim državama, tj. u Francuskoj, Italiji i Španiji notarske isprave per se (same po sebi) izvršne. Za razliku od ovoga u Njemačkoj, Holandiji i Austriji je potrebna izričita izjava dužnika da se podvrgava neposrednom izvršenju na osnovu notarske isprave. Takođe je i profesionalno-pravna organizacija notarijata u državama članicama EU krajnje različita. Načelno se naročito u Common Law može konstatovati vrlo liberalan model usluga, dok je u kontinentalnoevropskim zemljama moguće naći različite modele državno regulisane pravne preventive. Tako se u Ujedinjenom Kraljevstvu sačinjavanje isprave u načelu, takođe i u teškim pravnim oblastima kao što je pravo o nekretninama, nasledno i pravo privrednih društava, smatra privatnim aktom onih koji tu izjavu daju. Onaj koji daje izjavu ili zaključuje ugovor ima mogućnost da se posluži pomoći profesionalaca, npr. advokata ili pak notara. Takav notar u Ujedinjenom Kraljevstvu je davalac usluga, a ne nezavisni notar obavezan na lojalnost prema objema strankama i izjednačen tretman obiju strana, kako je to slučaj u nizu zemalja EU i u Zakonu o notarima u Federaciji Bi. H.

Notarijat u državama članicama EU � Drugačiji od ovoga je model u većini kontinentalno-evropskih

Notarijat u državama članicama EU � Drugačiji od ovoga je model u većini kontinentalno-evropskih zemalja. Ovdje se � � � etablirao model notara u slobodnom zanimanju, na koga su prenesena javna ovlašćenja. Ovaj model prepoznaje se i u odredbi člana 2 Zakona o notarima gdje se kaže: “Služba notara je javna služba koju obavljaju notari, koji su samostalni i nezavisni nosioci te službe. ” Većina država u EU su izabrale srednji put između potpuno državno organizovane brige i deregulisanog modela kakav je u Velikoj Britaniji. Država se pridržava principa preventivnog pravosuđa, koje ona organizuje putem nepristrasne treće osobe. Javna ovlašćenja se prenose na visokokvalifikovanog pravnika u slobodnom zanimanju. Međutim nagrade (takse) su kod ovog modela zakonom utvrđene i građanin ima u principu pravo slobodnog izbora kod kog notara će ići. Ovo je elementarna temeljna ideja takozvanog „latinsko/germanskog notarijata“, čiji osnovni principi su dati u evropskom Kodeksu o pravu notarske profesije. Ovom modelu notara pripadaju sledeće zemlje: Belgija, Španija; francuska, Gčka, Italija, Luksemburg, Holandija, Austrija, Nemačka. Njegova prednost je sinteza između javne službe i s time povezanih službenih obaveza, što znači naročito neutralnost i savjetovanje svih stranaka s jedne strane i s druge strane fleksibilnost, koja je osobenost (srž) djelatnosti slobodnih zanimanja. Iz navedenog se može zaključiti da je služba notara u EU, istina, različito postavljena ali da se u zemljama takozvanog „romansko/germanskog notarijata“ izgradio jedan opšti temeljni princip koji se manifestuje u Kodeksu evropskog prava notarske profesije.

Evropski kodeks prava notarske profesije � Kodeks prava notarske profesije u EU donesen je

Evropski kodeks prava notarske profesije � Kodeks prava notarske profesije u EU donesen je na Konferenciji notarijata u EU � � � održanoj 04. 02. 1995. u Napulju. On ima značaj za sve države članice EU koje su organizovale notarijate na bazi tzv. „latinskog notarijata“, to znači sve notarijate gdje je notar nosilac javne službe koju mu dodjeljuje država. Prema tome i novi notarijat u Bosni i Hercegovini spada u latinski notarijat. Članice Konferencije notarijata EU su sledeće zemlje: Nemačka, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Holandija, Austrija, Portugal i Španija. Latinski notarijat vuče korijene iz zajedničkog istorijskog nasleđa zemalja članica mada se on u pojedinim državama različito manifestuje. Sve dok ne bude moguća harmonizacija unutar EU zbog toga što nema kompetencija u suštinskoj oblasti notarijata, Kodeks je od sasvim elementarnog značaja takođe i za međusobno priznavanje i dejstvo isprava. Najprije je Konferencija notarijata predstavila svoje motive za Kodeks. Centralno razmišljanje pri tom je bilo osigurati da se harmonizuju naročito notarske aktivnosti kod poslova sa inostranim elementom unutar EU. Najpre je Kodeks u svom odjeljku 1. definisao zajednička pravila za latinski notarijat, pri čemu je sledio rezoluciju koju su notarijati-članovi jednoglasno usvojili u Madridu 1995. godine. Notar se tu definiše na sledeći način: „ Notar je nosilac javne službe kome je prenesena državna vlast, kako bi sačinjavao javne isprave. “ „Pri tome on osigurava čuvanje, dokaznu snagu i izvršnost ovih isprava. “

Evropski kodeks prava notarske profesije � Ovom definicijom su definisani najvažniji elementi notarijata na

Evropski kodeks prava notarske profesije � Ovom definicijom su definisani najvažniji elementi notarijata na području zemalja- � � � članica Konferencije. Notar je nosilac javne službe, kako je i definisano u članu 2 Zakona o notarima. Država prenosi na notara ovlašćenje da sačinjava javne isprave. Član 4 Zakona o notarima je konsekventno definisao dokaznu snagu notarskih isprava na sledeći način: - Notarske isprave su sve isprave notara, koje on sačini na osnovu ovog zakona u okviru svoje nadležnosti. - Notarske isprave su: notarski obrađene isprave, notarske ovjere i notarske potvrde. - Notarske isprave vrijede kao javne isprave i važe na teritoriji cijele Republike Srpske, kod svih organa vlasti, pravnih lica i drugih institucija, nezavisno od toga od kojeg su notara na teritoriji Bosne i Hercegovine izdate. Pored toga se u definiciji Kodeksa utvrđuju isto tako važne ostale obaveze notara, naime osiguravanje čuvanja, dokazne snage i izvršnosti njegovih isprava. Kao što je već naprijed objašnjeno, u odjeljku 1 Kodeksa se utvrđuje da notar svoje zanimanje obavlja kao slobodno zanimanje, to znači ne kao državni službenik ili nalogoprimac. Dalje se u Kodeksu kaže, da savjeti koje notar daje učesnicima na nepristrasan način kao i isprava sačinjena na osnovu tog nepristrasnog savjetovanja, potrošaču tj. učesnicima daju pravnu sigurnost koju oni traže.

Evropski kodeks prava notarske profesije � Ovom daljom definicijom u Kodeksu su u svim

Evropski kodeks prava notarske profesije � Ovom daljom definicijom u Kodeksu su u svim ostalim zemljama-članicama latinskog notarijata � � � � definisani zajednički osnovni principi notarijata: nepristrasno sudjelovanje nepristrasno savjetovanje sastavljanje isprave na osnovu savjetovanja pravna sigurnost Isti osnovni principi sadržani su i u odredbi člana 5. Pravilnika o radu notara, gdje se pod naslovom "Opšta profesionalna obaveza" kaže: "Zadatak notara kao nezavisnog nosioca javne službe je da. . . reguliše pravne odnose na način da se izbjegnu pravni sporovi i garantuje pravna sigurnost. Notar je dužan odgovarajućim mjerama osigurati nezavisno i nepristrasno obavljanje notarske službe, pridržavajući se zabrane sudjelovanja u pravnim poslovima u skladu sa Zakonom o notarima i ovim Pravilnikom. “ S obzirom na to da djelatnost notara mora postići tako važne ciljeve, postavljaju se takođe posebni zahtjevi u vezi sa kvalifikacijom notara. Tako je dalje određeno da notar može izvršavati svoje zadatke ako je pravnik sa visokom univerzitetskom kvalifikacijom, koji je dobio pristup ovom zanimanju nakon mnogobrojnih ispita, faza obrazovanja i postupaka konkursa, koji ovo zanimanje obavlja prema striktnim disciplinsko-pravnim propisima i uz stalnu kontrolu javnih organa vlasti i koji je strankama dostupan na cijeloj teritoriji države zahvaljujući tome što se prilikom njegovog imenovanja vodilo računa o lokalnim potrebama građana.

Evropski kodeks prava notarske profesije � Ovdje postaje jasno da se visoki zahtjevi Kodeksa

Evropski kodeks prava notarske profesije � Ovdje postaje jasno da se visoki zahtjevi Kodeksa prema djelatnosti notara � � � mogu ispuniti samo ako sam notar ispunjava najviše kvalitativne zahtjeve. U to spadaju: visoka univerzitetska kvalifikacija ispunjavanje uslova za pristup profesiji nakon ispita i obrazovanja formalizovani, objektivni i transparentni postupak konkursa kontrola njegove djelatnosti od strane javnih organa. Na osnovu ovih zahtjeva Zakon o notarima sadrži sveobuhvatan odjeljak o notarskom ispitu kao i o podobnosti notara i postupku izbora koji se mora sprovesti [naročito odjeljak 2 tačka 1. Zakona o notarima, Notarski ispit (čl. 519)]. Samo odgovarajućim visokim zahtjevima u pogledu kvalifikacije i poštenim, ali i relativno visoko zahtjevnim, ispitnim postupkom notarijat u Bosni i Hercegovini može dostići ove Evropske standarde. Konačno se s obzirom na prethodne definicije notarske profesije u odjeljku 1 Evropskog kodeksa kaže da sudjelovanje notara predupređuje moguće sporove i neizostavni je element efikasnog i funkcionalnog pravosuđa. U literaturi se ističe da je notar preventivni sudija.

Evropski kodeks prava notarske profesije � Notar je time – kao što je već

Evropski kodeks prava notarske profesije � Notar je time – kao što je već citirano u vezi sa Pravilnikom – važan neutralni element za � � � uspostavljanje pravne države i pravne sigurnosti. U drugom odjeljku Evropskog kodeksa se zatim predstavljaju najvažnije zajedničke odrebe notarijata: Integritet Notar je načelno obavezan na integritet prema strankama u postupku notarske obrade, prema svojim kolegama iz struke kao i prema državi koja ga je imenovala. Ova obaveza na integritet se pri tome u načelu odnosi na sve sudržavljane, a osim toga i na državljane drugih država. Nepristrasnost i nezavisnost Kao što je već utvrđeno u opštim definicijama, još jednom se izričito naglašava da se od notara u prvom redu zahtijeva da svoju profesiju obavlja u potpunoj nepristrasnosti i nezavisnosti. Ovo važi kako kod savjetovanja tako i kod samih notarskih obrada. Pored ovih načelnih definicija Kodeks sadrži prije svega dopunjavajuće odredbe o dostojnosti povjerenja, profesionalnoj tajni, nazivu zanimanja i navođenju imena, kao i u pogledu prava na slobodni izbor notara, obavezi pridržavanja nacionalnih propisa o naknadama, zaključenju osiguranja od profesionalne odgovornosti itd. Pri tome u prvom planu stoje prije svega pitanja međunarodnog pravnog prometa koji za uvođenje notarijata u ovom trenutku nemaju nekog značaja.

Notarijat i Ugovor EZ � Kao što je već rečeno, unutar prava EU a

Notarijat i Ugovor EZ � Kao što je već rečeno, unutar prava EU a naročito u Ugovoru EZ nedostaju odredbe koje � � regulišu notarijat. Razlog tome je što se ovdje – kako je upravo prikazano – radi o javnom zadatku i javnoj službi. Ipak za notarijat mogu biti značajne neke temeljne odredbe prava EZ. Ovdje prije svega valja navesti dvije važne osnovne slobode: sloboda izbora sjedišta poslovanja i sloboda pružanja usluga. Pod slobodom izbora sjedišta poslovanja se u skladu sa odredbom člana 43. Ugovora EZ podrazumijeva trajna samostalna profesionalna djelatnost na stalnom mjestu, koja treba omogućiti trajnu profesionalnu integraciju u drugoj državi-članici. Za razliku od toga pod slobodom pružanja usluga se u skladu sa odredbom člana 49. Ugovora EZ podrazumijeva privremeno obavljanje djelatnosti u drugoj državi-članici, pri čemu i usluga i primalac usluge može prelaziti granicu. Odredba člana 43. kojom je regulisana sloboda izbora sjedišta poslovanja glasi: “Prema sledećim odredbama su zabranjena ograničenja slobodnog izbora sjedišta poslovanja državljana zemlje-članice na teritoriji suvereniteta druge zemlje-članice. ” Odredba člana 49. kojom je regulisana sloboda pružanja usluga glasi: “Prema sledećim odredbama su zabranjena ograničenja slobodnog prometa usluga unutar Zajednice za državljane zemalja-članica koji su nastanjeni u drugoj državi Zajednice nego što je država primaoca usluge. ”

Notarijat i Ugovor EZ � S obzirom na ove dvije osnovne slobode, za notara

Notarijat i Ugovor EZ � S obzirom na ove dvije osnovne slobode, za notara u načelu dolazi u obzir i sloboda izbora sjedišta poslovanja, tj. pravo da svoje sjedište zasnuje u drugoj državi-članici, kao i sloboda pružanja usluga, tj. pravo da u drugoj državi-članici obavlja djelatnost odnosno da vrši notarske obrade isprava za državljane drugih zemalja-članica osim njegove zemlje. Sama sloboda izbora sjedišta poslovanja je pitanje uslova za pristup notarijatu. Ovdje naročito valja ispitati pod kojim uslovima pravnik iz druge države-članice može dobiti dozvolu za bavljenje notarskom profesijom. � Pri tome će se postaviti pitanje da li je ova sloboda izbora sjedišta poslovanja ili sloboda pružanja usluga za jednog notara uopšte "zamisliva". � Međutim, isto tako skeptično se ranije gledalo na slobodu izbora sjedišta poslovanja ili slobodu pružanja usluga advokata. Tako je EU svojim Direktivama ukinula obavezu rezidentnosti i obavezu pripadnosti komori za prekogranično pravno savjetovanje, i konačno je Direktivom 98/15/EG iz februara 1998. značajno olakšano stalno obavljanje djelatnosti advokata u drugoj zemlji-članici EU koja nije zemlja u kojoj je on stekao pravo i kvalifikaciju za obavljanje svoje profesije. U tom pogledu danas se već može govoriti o jednoj priči o uspjehu u ostvarivanju slobodnog unutrašnjeg tržišta za advokate. Pored toga je Evropski sud u jednoj odluci od 02. 09. 2000. prvi put utvrdio da postoji posebna regulativa za slobodno zanimanje unutar Evropske unije. Pri tome je slobodna zanimanja, za razliku od drugih davalaca usluga, definisao kako slijedi:

Notarijat i Ugovor EZ � često postojeći zakonski monopol obavljanja zanimanja � ograničenja pristupa

Notarijat i Ugovor EZ � često postojeći zakonski monopol obavljanja zanimanja � ograničenja pristupa zanimanjima, djelimično organizovana kroz predstavništva � � profesije ograničenja slobode reklamiranja zakonsko utvrđivanje taksi/honorara ograničenja dopuštenih pravnih oblika u kojima se usluga može pružati kao slobodno zanimanje Ove posebnosti se odnose bar uopšteno i na profesiju notara i ukupno gledano treba postaviti pitanje kako se usluga notara u budućnosti može predstaviti na jednom deregulisanom tržištu. Stoga ne iznenađuje činjenica da se Evropska komisija u februaru 2003. g. bavi razmišljanjima o tome, u kojoj mjeri sloboda izbora sjedišta poslovanja notara (nacionalnost notara) i mogućnost pružanja prekograničnih usluga notarijata ipak mogu biti pitanje evropskog prava. Teško da se može računati s tim da se nacionalni notarijati unutar EU i u trenutnim i budućim državama-članicama mogu trajno ograditi od razvoja u Evropi i njenim državama-članicama. S druge strane, međutim, samo odgovarajućim kvalitetom usluga najprije u matičnoj državi mogu osigurati da se postigne cilj njihove djelatnosti, a to je nezavisno savjetovanje osoba koje im se obrate i uspostavljanje pravne sigurnosti. Ovo bi moglo biti ugroženo konkurencijom cijena i uslova unutar EU. U tom pogledu se i ovdje radi o teoretskim razmatranjima koja vjerovatno ne mogu u potpunosti pokriti posebnosti notarske profesije. Ipak valja pratiti razvoj događaja unutar EU i posebno unutar proširene EU od 2004. godine, da bi se i ubuduće mogao definisati uticaj osnovnih sloboda na službu notara.

Istorijat notarskih zakona u Bi. H � U Austro-Ugarskoj je bio poznat notarijat kao

Istorijat notarskih zakona u Bi. H � U Austro-Ugarskoj je bio poznat notarijat kao institucija u smislu latinskog notarijata. � � � � Drugačija je međutim bila situacija u Jugoslaviji, kako u Kraljevini Jugoslaviji tako i u bivšoj SFRJ. Treba istaći da u socijalističkom periodu od 1945. do 1992. godine nije postojao notarijat u Bi. H, čak ni tzv. državni notarijat, kojeg su poznavale mnoge druge socijalističke države. Nakon zaključenja Dejtonskog mirovnog sporazuma već u ranoj fazi bilo je nastojanja u Bi. H da se uvede notarijat prema latinskom modelu. Pozadina za to su bila pozitivna iskustva s uvođenjem ovog notarijata u drugim tranzicijskim zemljama, naročito u Sloveniji. Po nalogu Ministarstva pravde Federacije Bi. H stoga je krajem 90 -tih godina urađen prvi nacrt za notarski zakon Federacije Bi. H i ovaj je 1999. donesen kao Zakon o javnom bilježništvu. Doduše do provođenja ovog zakona u praksi nije došlo. Istorijski tok do 1918. notarijat postojao u Austro-Ugarskoj monarhiji do 1999. u Bosni i Hercegovini ne postoji notarijat 1999. Zakon o javnom bilježništvu Federacije Bosne i Hercegovine po uzoru na Republiku Hrvatsku 2002. Zakon o notarima Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine F Bi. H br. 45/2002) 2003. Zakon o notarima za Brčko Distrikt (Službeni glasnik” br. 09/2003) 2004. Zakon o notarima Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske broj 86. , 05. 10. 2004. g. )

Istorijat notarskih zakona u Bi. H � Prvi zakon o notarima koji je bio

Istorijat notarskih zakona u Bi. H � Prvi zakon o notarima koji je bio donijet u Bi. H (ali nije bio nikad proveden) je Zakon o javnom bilježništvu Federacije Bosne i Hercegovine iz 1999 godine. Zakon o javnom bilježništvu iz 1999. godine bio je jako orijentisan prema notarijatu u Hrvatskoj, koji je međutim u međunarodnoj pravnoj teoriji i stručnoj literaturi žestoko kritikovan. U Federaciji Bi. H se došlo do zaključka da bi bilo dobro ovaj zakon još jednom temeljito preraditi. Drugo razmišljanje je bilo da bi bilo cjelishodnije uvesti notarijat u cijeloj državi Bosni i Hercegovini, a ne samo u jednom entitetu. Samo tako bi bila zagarantovana djelotvornost i priznavanje isprava, a time i ukupna pravna sigurnost u oba entiteta kao i u Distriktu Brčko. � Pozadina kritike hrvatskog Zakona o javnom bilježništvu je bila između ostalog i činjenica, da osnovni principi latinskog notarijata, a naročito osnovni principi nezavisnog savjetovanja i notarske obrade u smislu Evropskog kodeksa nisu dosledno ostvareni u ovom zakonu. � Godine 2001. je stoga angažovana zajednička ekspertska grupa Federacije Bi. H i Republike Srpske za izradu novog Zakona o notarima. Ova zakonodavna grupa je bila sastavljena od domaćih eksperata iz entitetskih ministarstava pravde, naučnika sa univerziteta dva entiteta, pravnika praktičara, naročito advokata i inostranih eksperata, koji su konačno krajem 2001. godine predočili zajednički Nacrt Zakona o notarima radi njegovog dostavljanja nadležnim zakonodavnim organima.

Istorijat notarskih zakona u Bi. H � Nacrt ekspertske grupe je u Federaciji u

Istorijat notarskih zakona u Bi. H � Nacrt ekspertske grupe je u Federaciji u avgustu/septembru 2002. od strane oba doma parlamenta sadržinski neizmijenjen usvojen kao zakon (Zakon o notarima Federacije Bosne i Hercegovine - Službene novine F Bi. H br. 45/2002). I u Distriktu Brčko je u 2003. godini donijet Zakon o notarima koji se orijentiše prema nacrtu ekspertne grupe iz 2001. /2002. godine, ali vodi računa o posebnostima pravne situacije u Distriktu Brčko (Zakon o notarima za Brčko Distrikt - Službeni glasnik” br. 09/2003). U 2004. godine je konačno sa nekim malim kortekcijama u odnosu na rješenja u F Bi. H donešen i stupio na snagu Zakon o notarima Republike Srpske(Službeni glasnik Republike Srpske broj 86. , 05. 10. 2004. g. ). � Početkom maja 2007. godine počeli su sa radom prvi notari u F Bi. H, a početkom aprila 2008. godine počeli su sa radom i notari u Republici Srpskoj. � Iako je proteklo vrlo kratko vrijeme od uvođenja notarijata u pravni sistem Bi. H, te nije moguće vršiti ozbiljnije analize efeketa uvođenja notarijata, apsolutno je nesporno da je notarijat i u ovom relativno kratkom periodu opravdao svrhu svog uvođenja. � U pravnim poslovima koji podliježu obaveznoj notarskoj obradi stvoren je daleko veći stepen pravne sigurnosti i načelo povjerenja u notare i notarijat svakim danom je sve veće. Realno je za nadati se i očekivati da će u narednom periodu notarijat potpuno zaživjeti u pravnom sistemu Bi. H, te da će dostići visoke standarde i ugled kakav ima notarijat u zemljama sa dugom tradicijom postojanja notarijata i velikim stepenom sigurnosti pravnog prometa.

Osvrt na Zakon o notarima RS i FBi. H � U skladu sa odredbama

Osvrt na Zakon o notarima RS i FBi. H � U skladu sa odredbama Zakon o notarima Republike Srpske(Službeni glasnik Republike � � � � Srpske broj 86) i Zakona o notarima Federacije Bi. H ("Službene novine F Bi. H", broj: 45/2002) Ministarstvo pravde imenuje notare u svrhu obavljanja javne službe (član 2. Zakona o notarima (ZON)). Da bi kandidat mogao biti imenovan i obavljati funkciju notara neophodno je da ispunjava zakonom propisane uslove (član 26. ZON): da je državljanin Bosne i Hercegovine; da je poslovno sposoban i da ispunjava opće zdravstvene uslove kao službenik organa uprave; da je diplomirao na pravnom fakultetu u Bosni i Hercegovini ili prije 06. 04. 1992. g. na pravnom fakultetu u bivšoj Jugoslaviji. Ukoliko je diploma stečena na pravnom fakultetu u nekoj drugoj državi, ovaj uvjet se stiče nakon nostrifikacije diplome od nadležnog organa; da je položio pravosudni ispit u Bosni i Hercegovini ili prije 06. 04. 1992. g. u bivšoj Jugoslaviji. Ukoliko je pravosudni ispit položen u nekoj drugoj državi, ovaj uslov se stiče nakon priznavanja tog ispita od strane Federalnog ministarstva pravde; da nije osuđivan na zatvorsku kaznu za krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, protiv službene ili druge dužnosti ili za drugo krivično djelo izvršeno s umišljajem, koje u vrijeme imenovanja još nije brisano iz kaznene evidencije koju vodi nadležni organ; da nije član neke političke partije, i da ima položen notarski ispit.

Nadležnost notara � Osnovna funkcija notara je normativno-certifikacijska, a sastoji se u obradama i

Nadležnost notara � Osnovna funkcija notara je normativno-certifikacijska, a sastoji se u obradama i ovjerama isprava, što � � � � predstavlja suštinu rada notara. Zakon o notarima dijeli notarske isprave u dvije kategorije i to: isprave nastale notarskom obradom i notarske ovjere i potvrde (član 4. stav 2. ). Notarski obrađena isprava je isprava koju sačini sam notar i za čiju sadržinu odgovara. Ovjera predstavlja samo identifikaciju osobe koja je potpisala ispravu i svjedoči o pravovjernosti dokumenta. U češće notara pri sastavljanju pravnih akata potvrđuje istinitost sadržaja tih akata, a njegovo pirisustvo garantuje kvalitet, preciznost kao i zakonitost. a) NORMATIVNO-CERTIFIKACIJSKA FUNKCIJA Normativno-certifikacijska funkcija notara se sastoji u obradama i ovjerama ugovora. Ta funkcija predstavlja srž rada notara. Zakon o notarima dijeli notarske isprave u dvije kategorije i to: isprave nastale notarskom obradom i notarske ovjere i potvrde (član 4 stav 2 ZON). Za razumijevanje notarske službe je razlikovanje između isprava koje sačini sam on i za čiju sadržinu on odgovara od isprava na kojima notar ovjerava samo potpis, od presudnog značaja. U češće notara pri sastavljanju pravnih akata potvrđuje istinitost sadržaja tih akata. Njegovo pirisustvo garantuje kvalitet, preciznost kao i primjenu zakona pri obradi ugovora. b) KOMESARIJALNA FUNKCIJA NOTARA Sud ili drugi organ vlasti može notaru povjeriti vršenje i drugih poslova (popis i pečaćenje ostavinske i stečajne mase, određene radnje u postupku izvršenja). To je tzv. komesarijalna funkcija notara. Pored ovih osnovnih nadležnosti notari mogu obavljati i druge poslove dopuštene Zakonom o notarima. Tako notar može preuzeti na čuvanje isprave, gotov novac, stvari od vrijednosti, i sl. . On je obavezan da izvršava primarne dužnosti, dok ostale poslove nije obavezan prihvatiti.

Nadležnost notara � Notar je dakle službeno lice ovlašteno da sklapa (obrađuje) i ovjerava

Nadležnost notara � Notar je dakle službeno lice ovlašteno da sklapa (obrađuje) i ovjerava ugovore, izdaje pravne � � � � � dokumente (potvrde) i sl. . U vršenju svojih osnovnih nadležnosti notar može da sačinjava tri vrste isprava, odnosno da primjenjuje tri vrste postupaka za sačinjavanje isprava. U svakom od tih postupaka primjenjuju se posebna pravila i svaka od isprava koja nastane kao rezultat takvog postupka ima različitu pravnu snagu. Osnovna tri postupka koja rezultiraju trima različitim notarskim ispravama su : izdavanje notarskih potvrda(potvrde), sačinjavanja notarske ovjere (ovjere) i notarska obrada neke isprave (obrade). POTVRDE Notar je legalizovan (ovlašten) da izdaje određene potvrde. OVJERE Notarska ovjera svjedoči o pravovjernosti dokumenta. OBRADA Notarski obrađene isprave su isprave kompletno sačinjene od strane notara. Takve isprave mogu imati i svojstvo izvršne isprave. Isprava načinjena od strane notara uživa javni karakter kao da je načinjena od strane državnih ustanova. Stranke mogu izabrati notarsku obradu isprave za sve moguće pravne poslove. Ona je međutim propisana kao obavezna za određene pravne poslove, kod kojih postoji posebno veliki interes stranaka kao i države za pravnom sigurnošću. Ove obaveze notarske obrade su centralni sastavni dio latinskog notarijata: one obezbjeđuju da pravni posao bude formuliran s neophodnom jasnoćom, sprečavaju ništavost pravnih poslova ili pojedinih klauzula, štite stranke stručnim savjetovanjem od davanja ishitrenih izjava volje, garantuju sigurno čuvanje isprava i osiguravaju skladnu saradnju sa vlastima ili drugim organima vanparničnog sudstva.

Nadležnost notara � Slijedeći pravni poslovi zahtijevaju za svoju punovažnost da se za njih

Nadležnost notara � Slijedeći pravni poslovi zahtijevaju za svoju punovažnost da se za njih sačini notarski obrađena � � � � isprava: Pravni poslovi o reguliranju imovinskih odnosa između bračnih drugova kao i između osoba koje žive u vanbračnoj životnoj zajednici; Raspolaganja značajnim dijelovima imovine maloljetnih i poslovno nesposobnih lica; Pravne poslove kojima se obećava neka radnja kao poklon s tim što se nedostatak notarske forme, u ovom slučaju, nadomješta izvršenjem obećane radnje; Pravne poslove, čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama; Osnivački akti privrednih društava i utvrđivanje njihovih statuta, kao i svaka promjena statuta. Notar provjerava da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i zaključivanje tog pravnog posla. Nakon toga njegov zadatak je ispitati volju stranaka, objasniti situaciju, stranke poučiti o pravnom dometu tog pravnog posla te njihovu volju jasno i nedvosmisleno zapisati u formi notarskog izvornika. Pri tom on mora paziti da se izbjegnu zabune i sumnje kao i da neiskusne i nevješte stranke ne budu oštećene. Notar pri tom mora ispitati stranke u vezi sa svim okolnostima koje bi mogle biti od značaja za taj pravni posao. Njegov je zadatak također da ispita da li su ispunjene pravne pretpostavke za taj pravni posao. Kad mu je postalo jasno koji cilj imaju stranke, vodiće o tome kvalificirano savjetovanje, tražiće odgovarajuće rješenje koje je za interese stranaka u tom pravnom poslu najpovoljnije

Nadležnost notara � Sud ili drugi organ vlasti može notaru povjeriti vršenje i drugih

Nadležnost notara � Sud ili drugi organ vlasti može notaru povjeriti vršenje i drugih poslova kao što su popis i pečaćenje ostavinske i stečajne mase, te određene radnje u postupku izvršenja, što predstavlja takozvanu komesarijalnu funkciju notara. � Pored ovih osnovnih nadležnosti notari mogu obavljati i druge poslove predviđene zakonom, na primjer preuzeti na čuvanje isprave, gotov novac, stvari od vrijednosti i slično. Notar je obavezan da izvršava primarne dužnosti, dok ostale poslove nije obavezan prihvatiti. Stranke mogu izabrati notarsku obradu isprave za sve moguće pravne poslove, s tim da je ona propisana kao obavezna za određene pravne poslove, kod kojih postoji posebno značajan interes stranaka kao i države za pravnom sigurnošću. Ove obaveze notarske obrade su centralni sastavni dio latinskog notarijata i iste obezbjeđuju da pravni posao bude formuliran s neophodnom jasnoćom, sprečavaju ništavost pravnih poslova ili pojedinih klauzula, štite stranke stručnim savjetovanjem od � davanja ishitrenih izjava volje, garantuju sigurno čuvanje isprava i osiguravaju skladnu saradnju sa sudovima ili drugim državnim organima. � Slijedeći pravni poslovi koji za svoju punovažnost zahtijevaju sačinjavanje notarski obrađenih isprava su:

Nadležnost notara � Pravni poslovi o reguliranju imovinskih odnosa između supružnika kao i između

Nadležnost notara � Pravni poslovi o reguliranju imovinskih odnosa između supružnika kao i između osoba � � � koje žive u vanbračnoj životnoj zajednici; Raspolaganja značajnim dijelovima imovine maloljetnih i poslovno nesposobnih lica; Pravni poslovi kojima se obećava neka radnja kao poklon s tim što se nedostatak notarske forme, u ovom slučaju, nadomješta izvršenjem obećane radnje; Pravni poslovi čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama; Osnivački akti privrednih društava, utvrđivanje njihovih statuta, kao i promjena ovih akata. Notar provjerava da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i zaključivanje određenog pravnog posla, a nakon toga ima zadatak da ispita volju stranaka, objasni situaciju, stranke pouči o pravnom dometu pravnog posla, te njihovu volju jasno i nedvosmisleno zapiše u formi notarskog izvornika. Pri tom mora paziti da se izbjegnu zabune i sumnje, kao i to da neiskusne i nevješte stranke ne budu oštećene. Notar mora ispitati stranke u vezi sa svim okolnostima koje bi mogle biti od značaja za pravni posao, kao i to, da li su ispunjene pravne pretpostavke za pravni posao.

Notarske isprave � Notarske isprave su sve isprave notara, koje on sačini na osnovu

Notarske isprave � Notarske isprave su sve isprave notara, koje on sačini na osnovu ovlaštenja iz zakona, a u okviru svoje nadležnosti. � Notarske isprave su javne isprave i važe kod svih organa vlasti, pravnih lica i drugih institucija nezavisno od toga od kojeg su notara izdate. � Notar je dakle službeno lice ovlašteno da sklapa (obrađuje) i ovjerava ugovore, izdaje pravne dokumente (potvrde) i sl. . U vršenju svojih osnovnih nadležnosti notar može da sačinjava tri vrste isprava, odnosno da primjenjuje tri vrste postupaka za sačinjavanje isprava. U svakom od tih postupaka primjenjuju se posebna pravila i svaka od isprava koja nastane kao rezultat takvog postupka ima različitu pravnu snagu. � Osnovna tri postupka koja rezultiraju trima različitim notarskim ispravama su : izdavanje notarskih potvrda(potvrde), sačinjavanja notarske ovjere (ovjere) i notarska obrada neke isprave (obrade). Notarske isprave su dakle isprave koje su : nastale notarskom obradom, notarske ovjere i notarske potvrde. �

Notarske potvrde �Notar je ovlašten da izdaje određene potvrde. Prema Zakonu o notarima F

Notarske potvrde �Notar je ovlašten da izdaje određene potvrde. Prema Zakonu o notarima F Bi. H notar može da izdaje slijedeže potvrde : �Potvrda o vremenu predočavanja pismena �Potvrda o životu nekog lica �Potvrda o ovlaštenju za zastupanje �Potvrde o drugim činjenicama iz registra �Potvrđivanje zaključaka organa pravnog lica �Potvrda drugih činjenica

Notarske potvrde � a) Potvrda o vremenu predočavanja pismena � Vrijeme kad je pismeno

Notarske potvrde � a) Potvrda o vremenu predočavanja pismena � Vrijeme kad je pismeno notaru ili u njegovoj prisutnosti kojem drugom licu predočeno, potvrdit će � � � � se na samom pismenu uz tačnu naznaku dana, mjeseca, godine, a, ako to stranka zahtijeva, i sata. Ako to stranka zahtijeva, mora se utvrditi i identitet lica koje je pismeno predočilo i lica kojem je pismeno predočeno. U potvrdi će se naznačiti na koji je način utvrđen identitet tih lica. b) Potvrda o životu nekog lica Notar može potvrditi da je neko lice živo, ako ga lično i po imenu poznaje ili ako notar ne poznaje stranke lično i po imenu, njihov identitet utvrdit će ličnom kartom ili pasošem, ili drugim ličnim dokumentom. Ako ni to nije moguće, njihov identitet mora posvjedočiti koji drugi notar ili dva svjedoka. U izvorniku isprave, koji će se stranci izdati, potvrdit će se da je to lice bilo pred notarom, uz naznaku dana, mjeseca i godine, a na zahtjev stranke, i sata, kad se to dogodilo i kako je utvrđen njegov identitet. c) Potvrda o ovlaštenju za zastupanje Notar je ovlašten izdati potvrdu o ovlaštenju za zastupanje ako to ovlaštenje proizilazi iz sudskog ili drugog registra. Takva potvrda ima istu dokaznu snagu kao i potvrda registarskog suda. Notar će potvrdu o ovlaštenju za zastupanje izdati samo ako je prethodno obavio uvid u registar ili ovjereni izvod iz registra. U potvrdi će se naznačiti dan uvida u registar, odnosno dan izdavanja izvoda iz registra.

Notarske potvrde � Notar može izdati potvrdu o postojanju ili sjedištu nekog pravnog lica,

Notarske potvrde � Notar može izdati potvrdu o postojanju ili sjedištu nekog pravnog lica, o statusnim promjenama ili � � � � drugim pravno važnim činjenicama, ako one proizilaze iz kojeg javnog registra. U svakom slučaju ovakvu potvrdu notar može sačiniti samo ako je prethodno obavio uvid u registar ili ovjereni izvod iz registra. e) Potvrđivanje zaključaka organa pravnog lica Ako je notar pozvan da potvrdi zaključke skupštine ili sjednice nekog drugog tijela pravnog lica, u zapisnik će unijeti dan i vrijeme sjednice, zatim će opisati sve što se u njegovom prisustvu događalo, predlagalo i izjavilo, ukoliko je to važno za prosuđivanje pravilnosti postupka, a posebno zaključke donijete na sjednici. On će potvrditi i sve drugo što je zakonom propisano. Zapisnik će u svakom slučaju potpisati i lice koje je predsjedavalo sjednici. Na zahtjev se može utvrditi i identitet predsjednika i drugih lica koja su bila prisutna sastanku, a u zapisniku će se navesti kako je njihov identitet utvrđen. f) Potvrda drugih činjenica Na zahtjev zainteresovanih lica notar može potvrditi i činjnice, koje su se dogodile u njegovom prisustvu, poput rasprava o ponudama, licitacije, žrijebanja ili izjave lica o činjenicama i stanjima za koje je notar sam ili uz sudjelovanje stručnih lica saznao. O potvrđivanju činjenica ovih činjenica notar će sastaviti izvornik, u kojem će se navesti mjesto, vrijeme, imena i adrese stranaka i drugih sudionika te tačan opis onoga što se u njegovom prisustvu dogodilo ili što je inače utvrdio. Izvornik će potpisati svi sudionici. Ako koji od sudionika odbije potpisati izvornik, notar će to naznačiti u izvorniku.

Notarske overe � Notarska ovjera svjedoči o pravovjernosti dokumenta. u okviru svojih nadležnosti i

Notarske overe � Notarska ovjera svjedoči o pravovjernosti dokumenta. u okviru svojih nadležnosti i ovlaštenja notar � � � � � može vršiti slijedeće ovjere : Ovjera prepisa Ovjera izvoda iz trgovačkih ili poslovnih knjiga Ovjera potpisa a) Ovjera prepisa Notar će ovjeriti samo prepis koji je sastavljen u notarskoj kancelariji, odnosno sačinjen uz pomoć aparata za fotokopiranje u notarskoj kancelariji. S prepisom je izjednačena fotokopija isprave. Prepis se mora slagati s ispravom i u pravopisu, interpunkciji i skraćivanju riječi. Ako su u ispravi neka mjesta preinačena, brisana, precrtana, umetnuta ili dodana, mora se to u ovjeri navesti. U ovjeri će se navesti i je li isprava poderana, oštećena, ili inače po vanjskom obliku očito sumnjiva, osim ako to već nije vidljivo iz samog prepisa ili fotokopije. Notar mora tačno uporediti prepis s ispravom i ako utvrdi da se slaže, potvrdit će to na samom prepisu, a uz to će navesti da je to prepis isprave koju je stranka označila kao original, ili da je to prepis ovjerenog ili običnog prepisa isprave, da li je i kako taksiran, da li je pisan rukom ili strojem ili kojim drugim mehaničkim ili hemijskim sredstvom, olovkom ili perom, i gdje se, po njegovom znanju ili po tvrđenju stranke, nalazi original, a ako ga je stranka donijela, ime i prebivalište te stranke. Ako se na ispravi nalazi kakva primjedba ili klauzula i ona će se unijeti u prepis. Kad se ovjerava prepis jednog dijela isprave ili izvod iz koje isprave, iz prepisa se mora jasno razabrati koji su dijelovi isprave ostali neprepisani.

Notarske overe � b) Ovjera izvoda iz trgovačkih ili poslovnih knjiga � Pri ovjeri

Notarske overe � b) Ovjera izvoda iz trgovačkih ili poslovnih knjiga � Pri ovjeri izvoda iz trgovačkih ili poslovnih knjiga notar će uporediti izvod s odnosnim stavkama � � � izvorne knjige i napisat će na izvodu klauzulu ovjere s primjedbom da se izvod potpuno slaže s odgovarajućim stavkama izvorne knjige. U izvodu će se naznačiti datum pregleda trgovačke, odnosno poslovne knjige. c) Ovjera potpisa Notar može potvrditi da je stranka u njegovoj prisutnosti svojeručno potpisala pismeno, ili svoj potpis na njega stavila, ili da je potpis, koji je već na pismenu, pred njim priznala kao svoj. Ovjera će se staviti na izvornom pismenu uz naznaku, na koji je način utvrđen identitet i dodatak da je potpis istinit, te onda staviti datum, potpis i službeni pečat notara. Notar je dužan provjeriti pismeno samo u smislu da li po zakonu postoje razlozi za odbijanje vršenja službene radnje. Primjera radi notar ne bi smio ovjeriti potpise na pismenu čija je sadržina protivna ustavnim načelima, imperativnim propisima i moralu društva (npr. ovjeriti potpise na ugovor o prodaji narkotika, ili ugovoru u kome se strane dogovaraju ili obavezuju na izvršenje radnje nekog krivičnog djela i sl. ) Notar može ovjeriti i potpis na pismenu, koje nije sastavljeno na službenom jeziku, uz uslov da i ovi ugovori ne smiju biti suprotni sa ustavnim načelima, imperativnim propisima i moralom društva. Ako je stranka slijepa ili ako ne zna čitati, notar će joj pročitati pismeno prije nego što ovjeri potpis, a ako notar ne zna jezik na kome je pismeno napisano, pismeno će pročitati sudski tumač, što će se navesti u ovjeri. Ako se ovjerava potpis lica kao zastupnika pravnog lica ili organa, notar može u ovjeri potvrditi da se to lice potpisalo za pravno lice ili organ samo ako je notar prethodno utvrdio da je to lice ovlašteno to učiniti.

Notarske obrade � Notarski obrađene isprave su isprave kompletno sačinjene od strane notara. �

Notarske obrade � Notarski obrađene isprave su isprave kompletno sačinjene od strane notara. � Takve isprave mogu imati i svojstvo izvršne isprave. Isprava sačinjena od strane notara uživa javni � � � � karakter kao da je sačinjena od strane državnih ustanova. Stranke mogu izabrati notarsku obradu isprave za sve moguće pravne poslove. Ona je međutim propisana kao obavezna za određene pravne poslove, kod kojih postoji posebno veliki interes stranaka kao i države za pravnom sigurnošću. Ove obavezne notarske obrade su centralni (sastavni) dio latinskog notarijata: one obezbjeđuju da pravni posao bude formuliran s neophodnom jasnoćom, sprečavaju ništavost pravnih poslova ili pojedinih klauzula, štite stranke stručnim savjetovanjem od davanja ishitrenih izjava volje, garantuju sigurno čuvanje isprava i osiguravaju skladnu saradnju sa vlastima ili drugim organima vanparničnog sudstva. Slijedeći pravni poslovi zahtijevaju za svoju punovažnost da se za njih sačini notarski obrađena isprava: Pravni poslovi o reguliranju imovinskih odnosa između bračnih drugova kao i između osoba koje žive u vanbračnoj životnoj zajednici; Raspolaganja značajnim dijelovima imovine maloljetnih i poslovno nesposobnih lica; Pravne poslove kojima se obećava neka radnja kao poklon s tim što se nedostatak notarske forme, u ovom slučaju, nadomješta izvršenjem obećane radnje; Pravne poslove, čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama; Osnivački akti privrednih društava i utvrđivanje njihovih statuta, kao i svaka promjena statuta.

Postupak notarske obrade � Notar provjerava da li su stranke sposobne i ovlaštene za

Postupak notarske obrade � Notar provjerava da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i zaključivanje tog pravnog posla. � Nakon toga njegov zadatak je ispitati volju stranaka, objasniti situaciju, stranke poučiti o pravnom dometu tog pravnog posla te njihovu volju jasno i nedvosmisleno zapisati u formi notarskog izvornika. Pri tom on mora paziti da se izbjegnu zabune i sumnje kao i da neiskusne i nevješte stranke ne budu oštećene. Notar pri tom mora ispitati stranke u vezi sa svim okolnostima koje bi mogle biti od značaja za taj pravni posao. Njegov je zadatak također da ispita da li su ispunjene pravne pretpostavke za taj pravni posao. Kad mu je postalo jasno koji cilj imaju stranke, vodiće o tome kvalificirano savjetovanje, tražiće odgovarajuće rješenje koje je za interese stranaka u tom pravnom poslu najpovoljnije � U okviru postupka notarske obrade isprave notar na početku sačinjavanja isprave mora prije svega provjeriti da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i zaključivanje pravnog posla. Ovo je uvijek faktičko pitanje, a notar je u obavezi da u svakoj ispravi navede na koji je način utvrdio da su stranke sposobne i ovlaštene za zaključivanje nekog pravnog posla.

Postupak notarske obrade � Nakon toga notar mora ispitati pravu volju stranaka, objasniti situaciju,

Postupak notarske obrade � Nakon toga notar mora ispitati pravu volju stranaka, objasniti situaciju, stranke poučiti o pravnom dometu posla i njihove izjave jasno i nedvosmisleno pismeno sastaviti u obliku notarskog izvornika. Pri tome notar mora paziti da se isključe zabune i sumnje, kao i da neiskusne i nevješte stranke ne budu oštećene. U okviru ovog dijela postupka sačinjavanja isprave notar je obavezan da obavi razgovor sa strankama i da stranke pouči o svim posljedicama konkretnog pravnog posla, te da predloži onaj oblik i sadržaj pravnog posla koji ponajbolje odgovara interesima svih stranaka. Propust notara da stranke pouči i upozori na posljedice pravnog posla neće uticati na ništavost same notarske obrade i notarske isprave, ali će nesporno dovesti do notareve odgovornosti za svaku štetu koju bi stranke pretpjele zbog nedostataka u savjetovanju i upozoravanjima od strane notara. Notarijat i notari su zbog ovakvog oblika njihove odgovornosti nesporni garanti pravne sigurnosti, i realno je očekivati da će zaživljavanjem notarijata i u Bosni i Hercegovini biti stvoreni okvirei zadaleko veći stepen pravne sigurnosti u onim pravnim poslovima za koje su nadležni notari. � Izvornik se mora strankama pročitati u prisustvu notara, neposrednim pitanjima notar se uvjerava, da sadržaj izvornika odgovara volji stranaka, nakon toga stranke moraju odobriti i svojeručno potpisati taj izvornik. U izvorniku se mora, prije potpisa stranaka, konstatovati da se tako postupilo. Ukoliko bi notar propustio da strankama pročita izvornik, ili propustio da se stranke poslije čitanja potpišu na izvorniku isprave takva isprava bi bila apsolutno ništava, a notar bi bio u obavezi da zbog takvog propusta nadoknadi strankama svu eventualnu štetu.

Postupak notarske obrade � Prilozi se takođe moraju uvijek pročitati, osim ako se stranke

Postupak notarske obrade � Prilozi se takođe moraju uvijek pročitati, osim ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate sa sadržajem priloga. Ovo mora biti zabilježeno u izvorniku. Sastavljanje izvornika može se vršiti samo onda, kada prilikom čitanja izvornika prilozi stoje na raspolaganju strankama. � Ako stranke insistiraju i hoće da se u izvornik unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, notar će upozoriti na to stranke i dati im odgovarajuće pouke. U ovom slučaju radi se o odredbama koje bi mogle štetiti interesima neke od stranaka, ali koje ne utiču na valjanost pravnog posla. Takve odredbe, koje bi mogle biti rizične po stranke, notar će na insistiranje stranaka ipak unijeti u pravni posao, ali će u samoj ispravi navesti da je stranke upozorio i poučio o dejstvima tih odredbi, čime je i eliminisao vlastitu odgovornost za eventualnu štetu koja bi mogla nastati strankama zbog primjene takvih odredbi. Ali i pored insistiranje stranaka notar ne bi mogao unijeti u pravni posao bilo koju odredbu koja bi eventualno mogla dovesti do ništavosti pravnog posla. To znači da je notar u postupku sačinjavanja isprave apsolutno obavezan da štiti javni interes i ne smije dopustiti zaključivanje ništavih pravnih poslova. S druge strane notar je dužan da štiti i pojedinačne interese stranaka, da ih pouči i upozori, ali da ne može uticati na njihovu volju u slučaju mogućih rizičnih efekata nekog pravnog posla, ali ih mora na te efekte jasno upozoriti. Ako stranke ipak ostanu kod tih izjava, notar može sačinjavanje izvornika odbiti ili ih tako unijeti u izvornik, ali će notar u tom izvorniku posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava.

Postupak notarske obrade � Ako notar ne poznaje stranke lično i po imenu, njihov

Postupak notarske obrade � Ako notar ne poznaje stranke lično i po imenu, njihov identitet utvrdit će ličnom kartom ili pasošem, � � � � � ili drugim ličnim dokumentom. Ako ni to nije moguće, njihov identitet mora posvjedočiti koji drugi notar ili dva svjedoka. U izvorniku notar će navesti da li poznaje stranke, odnosno na koji je način utvrdio njihov identitet, uz tačno navođenje imena, zanimanja i prebivališta svjedoka, datuma i broja isprave upotrijebljene za utvrđivanje identiteta i organa vlasti koji je tu ispravu izdao. Ponekad su pri sačinjavanju notarski obrađene isprave potrebni svjedoci. Po Zakonu o notarima dva svjedoka su obavezno potrebna pri sastavljanju notarskog izvornika, ako je koja od stranaka nepismena. , ili se umjesto dva svjedoka može pozvati bilo koji drugi notar. U svim ostalim slučajevima ovisiće o notaru i strankama da li će pri sastavljanju notarskog izvornika biti pozvani svjedoci. Svjedoci moraju biti punoljetni i znati jedan od službenih jezika, s tim da jedan od svjedoka mora znati čitati i pisati. Svjedoci ne mogu biti: 1. lica koja ne mogu valjano svjedočiti uslijed svojih duševnih ili tjelesnih nedostataka, 2. lica koja su zaposlena kod notara koji obavlja službenu radnju, 3. lica koja mogu imati kakvu korist od posla čije zaključivanje posvjedočuju, 4. lica koja su sa strankom ili s onim koji bi nakon notarske radnje trebao dobiti kakvu korist, ili sa samim notarom stoji u odnosu, zbog kojega se može tražiti izuzeće notara.

Postupak notarske obrade � Svjedoci, ili drugi notar (koji je dovoljan umjesto dva svjedoka)

Postupak notarske obrade � Svjedoci, ili drugi notar (koji je dovoljan umjesto dva svjedoka) moraju biti prisutni najkasnije kada notar čita strankama izvornik i kad ga oni potpisuju. � Ako to stranke zahtijevaju, svjedoci mogu biti, ako što drugo nije za pojedine slučajeve određeno, isključeni za vrijeme čitanja izvornika, ali u tom slučaju stranke moraju potpisati izvornik u prisustvu svjedoka i izjaviti da su izvornik pročitale ili da im je bio pročitan i da odgovara njihovoj volji. Sve će se to naznačiti u notarskom izvorniku. � Gluha, nijema ili gluhonijema stranka koja je pismena, odnosno koja zna čitati mora sama pročitati izvornik i izričito izjaviti da ga je pročitala i da odgovara njenoj volji. Nijema ili gluhonijema stranka koja zna čitati i pisati mora na izvorniku svojeručno napisati da ga je pročitala i da ga odobrava. Te izjave moraju se unijeti u izvornik ispred potpisa. � Ako gluha stranka ne zna čitati ili ako nijema ili gluhonijema stranka ne zna čitati i pisati, mora se osim svjedoka pozvati i jedno lice njenog povjerenja koje se s njome može znacima sporazumjeti. To lice mora imati svojstva svjedoka i ne mora znati čitati i pisati. To lice može biti u srodstvu s gluhom, nijemom ili gluhonijemom strankom, ako nije lično zainteresovano u pravnom poslu koji je predmet izvornika.

Postupak notarske obrade � Ako je koja od stranaka slijepa, gluha ili nijema, svjedoci

Postupak notarske obrade � Ako je koja od stranaka slijepa, gluha ili nijema, svjedoci moraju biti prisutni kada � � � stranke daju izjavu o raspolaganjima koja će se unijeti u izvornik, zatim prilikom čitanja cijelog izvornika strankama, ili kad ga oni sami čitaju te onda kada stranke izjavljuju svoj pristanak i kad potpisuju izvornik. To će se naznačiti u izvorniku. Notar se mora uvjeriti da li se lice od povjerenja zna putem znakova sporazumjeti s gluhom, nijemom ili gluhonijemom strankom i u izvorniku navesti da se u to uvjerio. Ako koja od stranaka ne zna jedan od službenih jezika, mora se, pored svjedoka pozvati i sudski tumač (prevodilac). U izvorniku će se naznačiti da se tako postupilo. Tumač može biti i lice zaposleno kod notara, ali mora imati sva druga svojstva svjedoka. Tumač nije potreban ako notar i oba svjedoka, odnosno drugi notar vladaju jezikom stranke. Kad je tumač potreban, notar će nastojati da preko njega sazna pravu volju stranaka, i prema toj volji na jednom od službenih jezika sastaviti izvornik, kojeg će tumač prevesti strankama. Ako to stranka traži, napisat će se prevod izvornika na jezik stranke i priložiti uz izvornik. Notar treba da upozori stranke da mogu zahtijevati pismeni prevod i prilaganje uz izvornik. U izvorniku treba biti navedeno da se ovako postupilo i da li su se stranke odrekle tog prava.

Izvornik, otpravak i prepis notarske izjave � Isprava koju je, prema navedenoj proceduri, sačinio

Izvornik, otpravak i prepis notarske izjave � Isprava koju je, prema navedenoj proceduri, sačinio notar predstavlja izvornik(orginal) isprave koji čuva notar u svojoj arhivi. U toj arhivi notar čuva i sve druge isprave koje, u skladu sa zakonom, sačini u vršenju službe notara. Svaka notarski obrađena isprava ima samo jedan izvornik odnosno orginal i on se uvijek i trajno nalazi i čuva kod notara. � Pored izvornika otpravak ili prepis iste notarske isprave, a zbog nedovoljne tradicije i poznavanja postupka notarske obrade u Bosni i Hercegovini, ponekad se javljaju dileme u pogledu značenja pojmova izvornik, otpravak i prepis notarske isprave, te ćemo iz tih razloga pokušati da ukažemo na značenje ovih pojmova. � Notarski izvornik predstavlja potpisani (ovjereni, pismeni) sporazum stranaka ili izjavu jednog lica, odnosno to je jedini primjerak orginalne notarski obrađene isprave koju je u skladu s procedurom propisanom Zakonom o notarima sačinio notar, koja je strankama pročitana i na koju su potpise stavili: stranke, notar i eventualno svjedoci. Izvornik se mora pročitati strankama u prisustvu notara. Neposrednim pitanjima notar obezbjeđuje da sadržaj notarskog izvornika odgovara volji stranaka. Stranke moraju odobriti izvornik i svojeručno ga potpisati. U notarskom izvorniku, prije potpisa stranaka, treba konstatirati da se postupilo na navedeni način. � Kad notar sačini izvornik obavezan je strankama izdati otpravak izvornika.

Izvornik, otpravak i prepis notarske izjave � Otpravak izvornika mora po obliku, formi, sadržaju

Izvornik, otpravak i prepis notarske izjave � Otpravak izvornika mora po obliku, formi, sadržaju i drugim pitanjima u � � � cjelini odgovarati izvorniku, mora biti označen kao otpravak i u pravnom prometu zamjenjuje izvornik. Ako u izvorniku nije što drugo određeno, otpravak izvornika može se izdati samo: 1. licima koja su pravni posao sadržan u ispravi zaključila u svoje ime, 2. licima u ime kojih je taj pravni posao zaključen, 3. licima u korist kojih je taj pravni posao zaključen, 4. pravnim nasljednicima lica iz prethodnih tačaka. Na početku rada notarijata u Bosni i Hercegovini bilo je određenih neshvatanja prirode i funkcije otpravka notarske isprave. Naime, od ranije je u shvatanjima valjanosti neke isprave (koja je sačinjavana kao osnov za promet prava na nekretninama) na našim prostorima preovladavalo iskustvo i shvatanje da svaka isprava mora biti potpisana od stranaka i ovjerene od strane nadležnog organa, te je zbog toga izvornik (orginal) takvih isprava u pravilu bio rađen u većem broju primjeraka. Praktično smo uvijek sačinjavali četiri ili više orginala.

Izvornik, otpravak i prepis notarske izjave � Primjenom postupaka notarske obrade takvih isprava, a

Izvornik, otpravak i prepis notarske izjave � Primjenom postupaka notarske obrade takvih isprava, a u skladu s pravilima notarijata i odredbama � � � Zakona o notarima, sačinjava se i postoji samo jedan izvornik (orginal) notarski obrađene isprave i on se trajno čuva u notarijatu. Otpravak po obliku, sadržaju i svim drugim elementima odgovara orginalu, ali nije potpisan od strane stranaka. Moguće su dvije praktične situacije. U prvom slučaju izvornik (orginal) notar može kopirati, te se na otpravku tada nalaze fotokopirani potpisi. U drugom slučaju notar otpravak može da sačini i štampanjem većeg broja primjeraka prilikom sačinjavanja orginala. Na takve isprave notar stavlja posebnu napomenu da se radi o otpravku, ovjerava tu ispravu svojim pečatom i notarski uvezuje. To znači da je otpravak (iako ne sadrži potpise ili su potpisi fotokopirani) u svemu vjeran izvorniku, i predstavlja javnu ispravu, te su sumnje i nerazumijevanja dejstava otpravka posljedica nedovoljnog poznavanja prirode notarskih isprava. Poseban slučaj je izdavanje otpravka isprave u svrhu izvršenja. Otpravak izvornika u svrhu izvršenja izdaje se licima koja su u izvorniku označena kao povjerioci, odnosno njihovim nasljednicima, pod uvjetom da je dokazano ispunjenje uvjeta za izvršnost izvornika O izvršnom izvorniku može se, u pravilu, izdati samo jedan otpravak izvornika u svrhu izvršenja. Ponovni otpravak izvornika u svrhu izvršenja još neizvršenog otpravka izvornika može se izdati samo 1. ako lica koja su pravni posao sadržan u ispravi zaključila u svoje ime ili lica u ime kojih je taj pravni posao zaključen ili njihovi pravni nasljednici na to pristanu. Taj pristanak mora biti notarski obrađen bilješkom na samom izvorniku, potpisanom od stranke, ili posebnom ovjerenom ispravom, koja će se priložiti izvorniku, 2. ako je ranije izdati otpravak izvornika zbog kojeg nedostatka vraćen notaru ili ako je uništen, oštećen ili na drugi način postao neupotrebljiv, 3. ako sud, na čijem području notar ima svoje sjedište, na prijedlog stranke, naredi da mu se izda ponovni otpravak izvornika. Takvu će naredbu sud izdati ako stranka učini vjerovatnim da joj je potreban ponovni otpravak izvornika.

Izvornik, otpravak i prepis notarske izjave � Prepis izvornika � Prepise izvornika (orginala) notarske

Izvornik, otpravak i prepis notarske izjave � Prepis izvornika � Prepise izvornika (orginala) notarske isprave sačinjava notar za stranke na njihov zahtijev za različite potrebe. � Ako u samom izvorniku nije što drugo određeno, ovjereni i obični prepisi izvornika o pravnim poslovima među živima, mogu se izdavati i svjedocima, licima koja iz tog pravnog posla ostvaruju određenu korist, zakonskim zastupnicima, te nasljednicima i drugim univerzalnim pravnim nasljednicima lica koja iz tog pravnog posla ostvaruju određenu pravnu korist, kad god to oni zatraže. Tim će se licima dopustiti da mogu u svako doba razgledati te isprave. � Otpravci ili prepisi izvornika koji se odnosi na izjavu posljednje volje ili odredbe za slučaj smrti koje je sastavio notar ili koje su njemu pismeno predate, ako u izvorniku nije što drugo određeno, mogu se izdati samo ostavitelju dok živi ili licu koje on na to izričito ovlasti ovjerenom punomoći. Poslije smrti ostavitelja takvi se otpravci ili prepisi izvornika mogu izdati samo poslije proglašenja odluke posljednje volje. Dan proglašenja odluke posljednje volje zabilježiće se na otpravku ili na prepisu izvornika.

Izvršnost notarske izjave � Poznato je da je sudska presuda osnovni izvršni naslov na

Izvršnost notarske izjave � Poznato je da je sudska presuda osnovni izvršni naslov na osnovu kojeg � � tražitelj, tražilac izvršenja može tražiti realizaciju svoga prava, ali poslije sudske presude poslije tog dugotrajnog procesa i izvršnog postupka koji vodi sud. Međutim postoji mogućnost da notar sastavi ispravu i da na bazi te isprave povjerilac može tražiti izvršenje nekog prava. Izvršnost notarske isprave znači da se na osnovu izvršnog otpravka notarske isprave može pokrenuti postupak izvršenja, te da se time izbjegnu nepotrebni sudski sporovi. Isprave notara su izvršne isprave ukoliko su sačinjene u propisanoj formi i ako su sastavljene o nekom pravu potraživanja, koje ima za predmet plaćanje neke određene sume novca ili davanje određene količine drugih zamjenjivih stvari ili vrijednosnih papira, a dužnik je u ispravi pristao na izvršenje bez odlaganja. Na osnovu notarske isprave na osnovu koje je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka ili zemljišni dug na određenoj nekretnini, može se u svrhu plaćanja obezbijeđenog potraživanja neposredno nakon dospjelosti zahtijevati izvršenje na toj nekretnini, ako je dužnik u izvorniku na ovo izričito pristao. Za izvršnost isprava nije potrebna nikakva dalja aktivnost izvršnog suda. Izvršenje isprave notara može se pobijati po odredbama zakona kojim je regulisan izvršni postupak.

Uvid u zemljišne knjige � Kod poslova koji se moraju uknjižiti u zemljišnu knjigu

Uvid u zemljišne knjige � Kod poslova koji se moraju uknjižiti u zemljišnu knjigu notar je dužan da provjeri sadržaj zemljišne knjige, što proizilazi iz njegove službene obaveze provjere činjeničnog stanja prije vršenja obrade. Sve činjenice koje mogu biti od značaja za pravni posao moraju biti obuhvaćene i provjerene. Prilikom obrade ugovora vezanih za nekretninu provjera stanja se odnosi na određenu nekretninu, s tim da je notar obavezan da upozna obje stranke sa činjeničnim stanjem. Pri tome važi obaveza neutralnosti koja od notara zahtjeva da strankama prikaže potpuno stanje bez prikrivanja određenih činjenica u korist jedne stranke. Utvrđivanje činjenica kod ugovora vezanih za promet nekretnina kao i njihovo terećenje vrši se dakle uvidom u zemljišnu knjigu, pri čemu notar ne mora zemljišnoknjižnom uredu dokazati određen pravni interes za uvid, jer zemljišna knjiga predstavlja javni registar. Kao izvor informacija može se koristiti i izvadak koji je stranka priložila, s tim da ostaje obaveza notara da provjeri datum izvatka i da se pobrine o tome da podaci budu aktuelni. Notar bira način provjere stanja u zemljišnim knjigama, te mu je dozvoljeno da uvid u zemljišne knjige izvrši lično ili da tu radnju povjeri trećem licu, budući da obaveza uvida nije lična. Međutim, postoji obaveza urednog poslovanja, tako da je notar odgovoran i za lice koje je umjesto njega izvršilo uvid. � U slučaju da stranke izričito zahtjevaju da notar sačini ugovor samo na osnovu podataka koje mu one predoče, obavezan je da ih pouči o rizicima sklapanja takvog ugovora, a ta pravna pouka također čini sastavni dio isprave. � Znatno olakšanje za pravni promet predstavlja činjenica da nakon samog postupka notarske obrade notar u ime stranaka podnosi zahtjev za upis u zemljišnu knjigu ili druge registre u skladu sa članom 5. stav 6. Pravilnika o radu notara, s ciljem obezbjeđenja pravne sigurnosti notar zemljišnoknjižnom uredu dostavlja kopiju isprava značajnih za pravne poslove kod sticanja vlasništva ili drugih prava na nekretninama, a kod osnivanja privrednih društava nadležnim sudskim registrima. Ovim se rasterećuju stranke te što je veoma značajno i vođenje sudskih i drugih javnih registara. Kopija notarski obrađene isprave za pravne poslove o sticanju vlasništva na nekretninama ili o osnivanju privrednih društava biva dostavljena zemljišnoknjižnom uredu, sudu nadležnom za registar firmi i poreskom organu, ako je plaćanje poreza uslov za upis u dotični registar. Tako će upravo funkcionalnost sistema zemljišnih knjiga prema novom Zakonu o zemljišnim knjigama veoma značajno profitirati od uspostave notarijata.