PRAVNI FAKULTET UNIVERZITETA U TRAVNIKU DRAVNOPRAVNI RAZVITAK Bi

PRAVNI FAKULTET UNIVERZITETA U TRAVNIKU DRŽAVNOPRAVNI RAZVITAK Bi. H - BOSNA KAO SAMOSTALNA FEUDALNA DRŽAVA

SREDNJOVJEKOVNA (FEUDALNA) BOSANSKA DRŽAVA POLITIČKI RAZVITAK JUŽNIH SLAVENA Plemenska i teritorijalna organizacija Južnih Slavena Južni Slaveni javljaju se u historiji u vrijeme velike seobe naroda, propasti Zapadnog rimskog carstva i transformacije Istočnog rimskog carstva u veliku srednjovjekovnu silu, za koju se uobičajio naziv Bizant ili Vizantija. Već do početka VII stoljeća Živjeli u rodovsko-plemenskim zajednicama na čijem su se čelu nalazile izborne starješine. Bizantincima naviklim na organiziranu državu, sa strogo centraliziranom vlašću, slavensko rodovskoplemensko društvo izgledalo je kao "bezvlašće" i anarhija.

Pojam vojne demokratije - Engels kaže: "rat i organizacija za rat postale redovne funkcije narodnog života", a pljačka "stalna grana privrede". Demokratijom se naziva zato što još uvijek postoji vlast naroda, jednakost i ravnopravnost svih pripadnika rodovsko-plemenske zajednice i izbornost njenih starješina. Tipični organi vojne demokratije bili su vojskovoāa (starogrčki basileus, rimski rex), vijeće starješina (geruzija, senat) i narodna skupština (eklezija, comitia curiata - kurijatska komisija).

Poraz Slavena pod Carigradom 626. predstavljao je prekretnicu u procesu njihovog naseljavanja na Balkan. Njihova dotadašnja rušilačka i pljačkaška stihija polahko jenjava, pa Slaveni na teritoriji sjeverno od linije Drač - Solun postaju novi kolonizatorski element. Od tada su Bizantinci oblasti pod svojom vlašću, u kojima su prevladavali Slaveni, počeli nazivati Sklavinijama.

Nasuprot zapadnoj polovini Rimskog carstva koje se pod pritiskom barbara srušilo, Istočno carstvo, tj. Bizant je uspio tokom prve polovine VII stoljeća barbarsku stihiju i masu slavenskih seljaka koji su preplavili njegove balkanske provincije uključiti u svoj privredni, fiskalni (poreski) i vojni sistem. Suočen sa pritiskom Slavena sa sjevera i Perzijanaca i Arapa sa istoka, Bizant je uveo novu vojnoupravnu teritorijalnu oganizaciju poznatu kao tematsko ureāenje (themata).

Tako je vojni zapovjednik, takozvani strateg (general) potpuno istisnuo rektora kao upravnika provincije. Time je nastala nova administrativno-teritorijalna organizacija vlasti, u kojoj su nekadašnje rimske provincije postale bizantske teme kao osnovne vojnoupravne jedinice.

Ovaj sistem pogranične vojne službe čiju su ekonomsku osnovu činili mali zemljišni posjedi, zadržao se u Bizantu, samo što su rimski limitanei (graničari) dobili grčki naziv stratioti (vojnici). Ovaj sistem pogranične vojne službe je pod pritiskom Slavena proširen na teritoriju čitavog Carstva, što se podudarilo sa uvoāenjem tematske organizacije. Stratiot nije niko drugi nego slobodni slavenski seljak koji sam obraāuje svoju zemljišnu parcelu. On je obavezan na vršenje vojne službe, što mu se naknaāivalo putem raznih poreskih olakšica. Ogromnu i u početku rušilačku slavensku imigraciju, bizantska vlada je uspjela obuzdati tako što je mase Slavena kolonizirala na Balkanskom poluotoku, bilo kao stratiote, bilo kao obične slobodne seljake obavezne na plaćanje poreza, čije je marljivo prikupljanje činilo osnovu finansijske moći Carstva.

Široki slojevi slobodnih seljaka i stratiota bili su glavni elementi bizantske obnove i moći od VII do XI stoljeća. Tu obnovu omogućila je velika slavenska imigracija kojom je popunjen nedostatak ljudstva kao jedan od glavnih uzroka ekonomske i vojne krize kasnog Rimskog carstva. Čuveni bizantolog Georgije Ostrogorski je to slikovito opisao riječima, da je svježa slavenska krv podmladila istrošeni organizam rimsko-bizantske države i produžila joj život za nekoliko stoljeća.

Stalnim naseljavanjem i uključivanjem u bizantski ekonomski, poreski i vojni sistem, kod Slavena se javlja jedan novi vid organizacije koji ubrzava već postojeći proces imovinskog raslojavanja i razaranja rodovsko-plemenskog društva. To je seoska općina koja se zasnivala na teritorijalnom principu organizacije. Seoska teritorijalna općina je predstavljala direktnu negaciju rodovsko-plemenske organizacije kao krvnosrodničke zajednice. Ova je institucija bila zajednička svim barbarskim narodima na prelasku iz rodovsko-plemenske u državnu organizaciju. Kod Južnih Slavena je bila poznata pod imenom župa, a kod Starih Germana ili Franaka kao marka. U poretku slavenske seoske teritorijalne općine ili župe zadržali su se mnogi elementi kolektivne svojine iz rodovsko-plemenskog društva. Istovremeno se unutar općine javljaju i razvijaju prvi oblici privatnog vlasništva, što se i zakonski regulira.

Zemljoradnički zakon (Nomos Georgikos) Slaveni su slobodnu seosku teritorijalnu općinu već zatekli u Bizantu. Njihovim dolaskom samo je proširen i ojačan njen značaj. Bizantska vlada je zato donijela u VIII stoljeću, vjerovatno za vrijeme cara Lava III Isavrijanca (715 -740), Zemljoradnički zakon (Nomos Georgikos) kojim je uredila svojinske i druge odnose unutar seoske općine ili župe. Ovaj zakon je poznat i kao "slavenski zakon", jer se u njega unijelo mnogo slavenskog običajnog prava.

Uspostavljanjem seoskih općina sva obradiva zemlja je podijeljena na ravne dijelove izmeāu velikih patrijarhalnih porodica, zvanih kuća ili hiža. Ova se zemlja prema Zemljoradničkom zakonu smatrala privatnim vlasništvom slobodnih seljaka, odnosno pojedinih porodica sa kućnim starješinom na čelu. Sve ostale zemlje, kao što su pašnjaci, šume i vode, bile su u kolektivnoj svojini općine, pa su ih njeni pripadnici zajednički slobodno koristili prema svojim potrebama. Pošto je vremenom dolazilo do poremećaja u svojinskim odnosima, to je zakon odreāivao da se oranice, odnosno njive, u periodima od svakih trideset godina kockom ponovo dijele meāu članovima općine. U meāuvremenu je svaki član općine mogao raspolagati kako sa svojom kućom i okućnicom tako i sa njivom koju obraāuje kao sa svojim privatnim vlasništvom. Po Zemljoradničkom zakonu, seoska općina je kao cjelina plaćala državi porez, za što su solidarno jamčili svi njeni članovi. Porez je na pojedina domaćinstva razrezivao i u ime države ubirao seoski glavar kao starješina općine.

U Zakonu se spominju "bijedni" ili "apori", odnosno napoličari. Spominjanje ovih siromašnih i poluzavisnih seljaka pretpostavlja da su u općini postojali pojedinci ili slojevi koji su iskorištavali njihov rad. To su bili članovi najbogatijih porodica u općini, obično rodovske i plemenske starješine koje su još u vrijeme naseljavanja prigrabile najveće i najbolje dijelove zemlje. Oni su tako mogli steći veće prihode i osjetiti sva preimućstva upotrebe tuāeg rada i privatnog vlasništva. Sa napretkom poljoprivredne tehnike i intenziviranjem zemljoradnje, podjela obradivog zemljišta dobija postepeno stalni karakter, čime dalje jača ekonomsko-politički položaj starješinskog sloja. Na toj je osnovi u slavenskom društvu moralo nastati privatno vlasništvo nad zemljom. Sa nastankom privatnog vlasništva javlja se na jednoj strani sloj bogatih, a na drugoj razne kategorije zavisnih ljudi. Tako je u procesu historijskog razvitka na podlozi privatnog vlasništva došlo i kod Slavena do podjele društva na klase.

Etnički i demografski uslovi formiranja prvih južnoslavenskih država Smatra se da su Slaveni u jednom razdoblju, tokom VIII i početkom IX stoljeća, bili dominantno stanovništvo u Grčkoj, na Peloponezu, pa i na zapadnim obalama Male Azije. Bizantske vlasti su uspjele već tokom IX stoljeća najveći dio tog stanovništva apsorbirati i helenizirati. Kao što je dio Slavena bio vremenom asimiliran od strane Grka, tako su isto Slaveni u procesu naseljavanja asimilirali razna strana plemena i etničke grupe. Tako su Slaveni asimilirali veliki broj romaniziranih i neromaniziranih Ilira, Tračana, Kelta, zatim pripadnike raznih skitskosarmatskih, avarsko-turskih i hunsko-tatarskih plemena. Južni Slaveni su tako postali dominantnim etničkim elementom na Balkanskom poluotoku.

Postepenim uključivanjem balkanskih Slavena u zajednice bizantskih zemljoradnika-vojnika i slobodnih seljaka ubrzanje proces njihove kristijanizacije na čemu su radili mnogi bizantski misionari. Primanje kršćanstva u Južnih Slavena predstavljalo je jedan dugotrajan proces, koji su tek u drugoj polovini IX i početkom X stoljeća okončali braća Konstantin (kasnije poznat kao Cirilo) i Metodije, odnosno njihovi brojni učenici i sljedbenici. Kršćanstvo su prvo primili knezovi i vojskovoāe sa pripadnicima svojih vojničkih družina kako bi utvrdili nove ranofeudalne društvene odnose i svoju vlast nad seljacima. Nakon toga kršćanstvo prodire u narod, uglavnom nasilnim putem, o čemu svjedoče brojni antifeudalni pokreti meāu Slavenima na Balkanu, kao što su bili bogumilstvo i druga političko-vjerska učenja uperena protiv službene crkve. Meāu Južnim Slavenima kršćanstvo su prvo primili Karantanci (današnji Slovenci) još u VII stoljeću. Hrvati i Srbi primaju kršćanstvo u prvoj, a Bugari u drugoj polovini IX stoljeća.

Nakon što je diplomatskom vještinom i fanatičnim misionarskim žarom izvršio pokrštavanje Slavena koji su živjeli na njegovoj teritoriji, Bizant je imao potrebu da na njihovom maternjem jeziku evangelizira i one Slavene koji su živjeli izvan granica Carstva. Bizant je na taj način želio da proširi svoj politički uticaj meāu svim Slavenima, a ne samo onima koji su se naselili na njegovoj teritoriji. Realizacija te potrebe i plana počela je u specifičnim okolnostima 862. godine. Te godine stigli su u Carigrad izaslanici kneza Rastislava, vladara Velike Moravske (dijelovi današnje Češke i Slovačke) sa molbom bizantskom caru da im uputi kršćanske misionare koji znaju slavenski jezik. Moravska je dijelom već bila pokrštena od strane njemačkih svećenika pod franačkom kontrolom. U strahu za svoju nezavisnost, knez Rastislav je želio da pomoću slavenskog svećenstva suzbije njihov uticaj.

Bizantska vlada je tu misiju povjerila dvojici braće iz Soluna, Konstantinu (Ćirilu) i Metodiju, visokim državnim činovnicima i iskusnim diplomatima. Oni su uz to znali slavenski jezik koji se u to doba, pored grčkog, naširoko govorio u njihovom rodnom gradu. Prije polaska iz Carigrada Konstantin je sastavio slavensku azbuku (glagoljicu ili ćirilicu), koja je bila prilagoāena slavenskom dijalektu južne Makedonije. On je, osim toga, preveo sa grčkog na slavenski jedan izbor pouka iz Evanāelja. Kasnije je, po dolasku u Moravsku 863. , skupa sa Metodijem, preveo bizantske liturgijske knjige.

Tako je nastao jedan novi književni jezik, čitljiv svim Slavenima, čiji su različiti jezici i dijalekti u to vrijeme bili veoma bliski jedan drugom. Danas je taj stari književni jezik poznat kao crkvenoslavenski. Njegov se domet postepeno širio a njegov rječnik bogatio daljim prevodima Svetog pisma, teoloških spisa, bizantskih pravnih tekstova i sastavljanjem originalnih djela. Na taj je način crkvenoslavenski, poslije grčkog i latinskog postao treći meāunarodni jezik srednjovjekovne Evrope i zajednički literarni idiom Bugara, Srba, Rusa, Ukrajinaca, Rumuna, Bošnjaka i u velikoj mjeri Hrvata, posebno u Istri i Dalmaciji. Crkveno-slavenski jezik, sa svojim glagoljskim i ćirilskim pismom u njegovim raznim varijantama i literaturama koje su na njemu nastale, stvorili su kod Slavena svijest o njihovom posebnom historijskom identitetu. Taj se identitet kod Južnih Slavena izražavao prije svega kroz stvaranje vlastitih ranofeudalnih država.

Prve ranofeudalne države kod Južnih Slavena bile su Karantanija (Slovenija) i Bugarska, koje su formirane u VII, odnosno IX stoljeću. Karantanska država je već 820. potpala pod franačku vlast. Za IX stoljeće se vezuje i nastanak Dalmatinske Hrvatske kao države. Istovremeno se ranofeudalne države formiraju u Bosni, Raškoj i Duklji (Zeti). Posebno mjesto meāu južnoslavenskim državama zauzima Dubrovnik, odnosno Dubrovačka Republika s kojom je Bosna stoljećima održavala snažne ekonomske, kulturne, socijalne i pravno-političke veze i odnose.

Dolazak Slavena

BOSNA KAO SAMOSTALNA FEUDALNA DRŽAVA Teritorijalno-politički pojam Bosne Bosna je centralna ili središnja južnoslavenska zemlja, čija je povijest bitno obilježena njenim državno-pravnim kontinuitetom. Taj se kontinuitet izražava u prvom redu kao kontinuitet teritorija i imena Bosna, koji se mogu pratiti još od ranog evropskog i južnoslavenskog srednjeg vijeka, pa do danas. Bosna je u tom pogledu izuzetak u odnosu na bliže i dalje balkanske države.

Povijest Južnih Slavena, i općenito Balkana, predstavlja ustvari historiju seoba, ne samo naroda, nego i njihovih država, od kojih su neke mijenjale svoja imena. Prvobitna je Srbija bila daleko na jugu od Dunava. Nastala kao Raška, ona se dalje preko Kosova i Makedonije širila prema jugoistoku. Prodorom Osmanlija u XIV i XV stoljeću Srbija se pomjera na sjever, sa središtem na desnoj obali Dunava (Smederevo, Beograd). Političko je središte ranofeudalne Hrvatske bilo na Jadranu, u neposrednom zaleāu dalmatinskih gradova i Gornjem Pounju. Dolaskom pod ugarsku vlast, početkom XII stoljeća, njeno se središte pomjera sjeverno, na prostor izmeāu Save i Drave. Naziv Crna Gora kao geopolitička i narodna oznaka javlja se tek u XVI stoljeću i prvobitno se odnosio samo na četiri nahije na prostoru od Cetinja do Vira Crmničkog na Skadarskom jezeru.

Bosna je u tom pogledu predstavljala historijski izuzetak. Ona se za razliku od okolnih i daljih balkanskih zemalja nije tokom svoje politogeneze selila niti cijepala, nego je u kontinuitetu, od njenog prvog spomena 949. kao male zemlje, oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke, pa do austro-ugarske okupacije, odnosno do danas, egzistirala bilo u svom užem, bilo širem teritorijalnom okviru i obimu. Njeno geopolitičko središte je od početka bilo i uvijek ostalo na prostoru sarajevsko-visočko-zeničke kotline. Vremenom se pojam Bosne proširio na okolne župe i oblasti, pa se već za vrijeme bana Stjepana II Kotromanića, u trećoj deceniji XIV stoljeća Bosna kao država prostirala "od Save do mora i od Drine do Cetine".

U geopolitičkom i kulturno-historijskom pogledu povijesna je sudbina Bosne bitno odreāena podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno koju je definitivno 395. izvršio imperator Teodosije. Linija podjele išla je dobrim dijelom rijekom Drinom kao istočnom bosanskom granicom. Bosna je tako postala graničnom zemljom ne samo izmeāu dva posebna državno-pravna korpusa, nego istovremeno i dvije kulturno-vjerske i političke tradicije koje se postepeno oblikuju, latinske ili rimokatoličke na zapadu i bizantske ili grčkopravoslavne na istoku. Njihovi politički, vjerski i kulturni interesi i uticaji upravo se prepliću na tlu Bosne. U tom je smislu Bosna još od ranog srednjeg vijeka kao granična zemlja izmeāu Bizanta i Franačke, a kasnije Srbije i ugarskohrvatskog kraljevstva nastojala izboriti i definirati vlastiti politički i kulturni identitet, odnosno izboriti i očuvati svoju državnu samostalnost.

Porijeklo i značenje imena Bosna U nauci nema jedinstvenog mišljenja o postanku i značenju imena Bosna. Sve se hipoteze i mišljenja o tome mogu svrstati u dvije grupe. U prvu spadaju mišljenja po kojima je ime Bosna ostalo od nekog starijeg i stranog naroda koji je tu živio prije dolaska Slavena. Razni su autori tako ime Bosna dovodili u vezu bilo sa tračkim ilirskim, bilo rimskim etničkim i geografskim nazivima i pojmovima koje su Slaveni tu jednostavno zatekli. Na drugoj strani su mišljenja da su Slaveni koji su se doselili na područje današnje centralne ili matične zemlje Bosne donijeli to ime sa sobom kao što su to učinila i neka druga staroslavenska plemena, u prvom redu Hrvati i Srbi. Po tome je u slavenskoj pradomovini, negdje iza Karpata živjelo pleme Bosna ili istoimeni plemenski starješina.

Nastanak bosanske feudalne države Prva sasvim pouzdana vijest o Bosni potiče iz sredine X stoljeća, kada je bizantski car Konstantnin Porfirogenit spominje u svom djelu De administrando imperio kao malu zemlju (horion Bosona) oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke u kojoj se nalaze i dva grada Katera i Desnek. Katera ili prosto grad (kastron), odnosno Gradac, vjerovatno se nalazio negdje na širem prostoru današnjeg Sarajeva. Ime Desneka, drugog grada, utvrde u Bosni, u nauci se općenito dovodi u vezu sa ilirskim plemenom Destijati koje je živjelo na potezu od Breze do Visokog. Za Visoko sa širom okolinom, kao kasnijim središtem srednjovjekovne bosanske države, uglavnom se koristio jednostavno naziv Bosna. Ovaj naziv je tada, uz Visoko, uključivao župe Vrhbosnu, Vidogošću, Lepenicu, Trstivnicu (Kakanj), Lašvu i Brod (Zenica). Na cijelom tom prostoru teku dva paralelna procesa koji u krajnjoj liniji vode postepenom uspostavljanju novih feudalnih ekonomskih i političkih odnosa.

De administrando imperio

Proces unutrašnjeg raslojavanja i razgradnje rodovskoplemen-skog društva i njegovih ustanova nužno vodi uspostavljanju državnih institucija i općenito institucija javne vlasti. Na taj način dolazi do postepenog okupljanja i ujedinjavanja plemena i župa radi odbrane od različitih vanjskih neprijatelja. Već prije kraja XI stoljeća stvara bosanska država koju pop Dukljanin u svojoj hronici navodi ravnopravno sa Raškom i Hrvatskom. S obzirom na svoj geopolitički položaj i relativnu udaljenost od tadašnjih centara političke moći, Carigrada na istoku i Rima na zapadu, Bosna se kao država oformila prije drugih susjednih južnoslavenskih država. Dukljanin već opisuje Bosnu kao, za tadašnje prilike, veliku zemlju, koja se prostire od Drine do gornjeg toka rijeke Vrbasa i jadranskog razvoda, sa organiziranom vlašću na čijem se čelu nalazi vladar sa titulom bana.

Ban Borić Prvi koji se u tom svojstvu po imenu spominje u pisanim izvorima, bio je ban Borić. On se kao samostalni gospodar cijele Bosne spominje u vrijeme bizantsko-ugarskih ratova 1154 -1164. oko prevlasti na Balkanu. Prema svjedočenju savremenog bizantskog hroničara Kinama (Cinnamus), ban Borić se kao saveznik (simahos) "sa svojim četama pridružio ugarskoj vojsci" prilikom opsade grada Braničeva (danas selo u sjeveroistočnoj Srbiji). Bizantski car Manojlo Komnen je brzo razbio ovu opsadu, pa se ugarska vojska povukla preko Dunava, dok je ban Borić sa svojim četama krenuo uz rijeku Savu prema Drini, odnosno svojoj zemlji Bosni.

Kulin ban Sljedeći vladar Bosne koji se po imenu spominje nakon bana Borića bio je ban Kulin, poznat kao veliki bosanski ban (Culin magno bano Bosniae). U njegovo vrijeme Bosna se meāu balkanskim zemljama javlja kao već izgraāena i stabilna država koja se u diplomatskim spisima različito naziva: vojvodstvo (ducatus), regio, terra, districtus, banovina (banatus), te na kraju regnum (kraljevstvo). U Kulinovo vrijeme Bosna se prostirala od Drine do Grmeča sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim Krajima oko Sane. Za vladavinu bana Kulina vezuje se, kako politička stabilnost, tako i ekonomski napredak Bosne, pa je on jedini bosanski vladar koji je ostao sačuvan u narodnoj tradiciji.

Bosna u doba Kulina bana

Povelja Kulina bana Proces feudalizacije sve više jača, u Bosni izrazito zbog trgovačkog prometa Bosne sa dalmatinskim gradovima, a posebno sa Dubrovnikom. Već uhodana praksa trgovačkog prometa i veza Bosne sa Dubrovnikom sankcionirana je Poveljom bana Kulina 29. augusta 1189. godine. Iz ove povelje može se zaključiti da je u vrijeme njenog izdavanja u Bosni postojala već odreāena feudalna struktura vlasti. Ban Kulin se ponašao kao i svaki drugi patrimonijalni feudalni vladar. On se smatra vlasnikom cjelokupnog državnog teritorija. Kao gospodar Bosne, on garantira Dubrovčanima slobodu trgovine i kretanja po njegovom "vladaniju", tj. po teritoriji kojom vlada. Oko bana se već nalazi odreāeni izvršni i prinudni aparat vlasti, pošto Kulin obećava dubrovačkim trgovcima zaštitu od eventualnog nasilja svojih "časnika". Najzad, tu je i njegova dvorska kancelarija koja obično predstavlja posljednju kariku u izgradnji feudalne državne organizacije. Tu je izraāen i tekst Povelje koja nedvosmisleno pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja, krajem XII stoljeća, na tlu Bosne postojala feudalna država sa svojom specifičnom organizacijom vlasti i odgovarajućim pravnim sistemom.

Prijevod Povelje na standardni bosanski jezik Povelja Kulina bana iz 1189, mlaāi prepis U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim graāanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanāelje. Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od roāenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Povelja Kulina bana i Državni arhiv u Dubrovniku