STRUKTURA PRAVA Peto predavanje Oblasti Pravni akt elementi
STRUKTURA PRAVA Peto predavanje Oblasti: Pravni akt; elementi pravnog akta; primjena, tumačenje, važenje i sistem prava Kiseljak, 29. april/travanj 2014. prof. dr Zijad Hasić, zijad. hasic@parlament. ba 1
PRAVNI AKT Pojam pravnog akta ◦ “Pravni akt je psihički proces usmjeren na: Stvaranje cjelokupne pravne norme ili njenog dijela, ili Stvaranje uvjeta potrebnih za primjenu pravnih normi, ili Objavu pravne norme ili njenog dijela kao i uvjeta potrebnih za primjenu pravnih normi. 2
PRAVNI AKT Elementi pravnog akta ◦ Unutarnja kompozicija koju čine pravna norma ili više njih, donesenih s namjerom da reguliraju ponašanje nekog subjekta ◦ Dva elementa: Unutarnji Namjera tvorca da iskaže normu Razumijevanje sadržaja od strane adresata Vanjski (oni koji pokazuju pravnu normu): Jezik, Zvuk, Simbol, Konkludentne radnje i sl. 3
PRAVNI AKT C. IZVORI PRAVA (OPĆI PRAVNI AKTI) Izraz «izvori prava» predstvalja ◦ - metaforu, kojom se na slikovit način ističe da se normativni sadržaji mogu «napajati» iz određenih «izvora» . ◦ Tim izrazom se na sugestivan način govori o nastanku normativnih sadržaja. ◦ Ovaj izraz je složen, a svojim sadržajem ukazuje na nastanak općih i apstraktnih pravila. ◦ U svojoj suštini on se odnosi samo na formalne izvore prava i njihove pojavne oblike, koji nam predstavljaju pravne norme. ◦ Oni se iskazuju u vidu: ustava, zakona, konkretnih podzakonskih akata i sl. 4
Izvori prava su centralni proizvod stvaranja prava. Država ili određena društvena sredina, sa svim svojim specifičnostima i bogatim društvenim životom, stvara pravo, koje, kroz izvore prava, prikazuje pravne norme i čini ih dostupnim građaninu. U pravnoj teoriji izvore prava dijelimo na: ◦ materijalne (primarne) i ◦ formalne (sekundarne). ◦ Neki od teoretičara govore i o idejnim izvorima prava. 5
a. Materijalni (primarni) izvori prava U pravnoj teoriji postoje različita mišljenja šta je to materijalni izvor prava. Sva mišljenja polaze od zajedničkog stava da pravo nastaje, "izvire" iz određene materijalne podloge, koja uvjetuje nastanak formalnih izvora prava. Ta materijalna podloga predstavlja društvene, ekonomske, političke i druge suštinske uvjete koji djeluju na određenom prostoru. Za neke pravne mislioce materijalni izvori prava mogu biti različiti uzroci, koji djeluju na prostoru društvene zajednice i koji izazivaju nastanak prava. Oni ne moraju biti isključivo društveni činioci, već mogu biti i određenui prirodni faktori. Drugi teoretičari smatraju da materijalni izvori prava ne mogu biti prirodni uzroci nego društveni činioci, koji pod djelovanjem različitosti odnosa i uzroka, koji vladaju na određenom prostoru, stvaraju pravo. 6
Uzroci koji izazivaju nastanak prava su mnogostruki i različiti. Oni predstavljaju one prirodne i društvene odnose, koji se međusobno prožimaju, zaoštravaju i zatežu, pa ih je potrebno razriješiti državnom prinudom (silom). Materijalni izvori koji stvaraju složene društvene odnose, koji se ne mogu riješiti bez prijetnje (i upotrebe) državne prisile, nazivaju se materijalni izvori prava objektivnog tipa. Oni mogu izvirati iz: ◦ ◦ prirode, ljudskog razuma, duha, međuzavisnosti ljudi i sl. Isto tako, razni društveni činioci koriste navedene uzroke i stvaraju pravo, pa na taj način postaju materijalni izvori prava. Ti društveni činioci su: država, društvo i njegove nedržavne grupe (razne političke partije, udruženja, druge asocijacije i sl. ), kao i nauka i drugi subjekti. 7
Materijalni izvori prava Stvaraoci prava mogu biti i pojedinci, koji su u datom trenutku bili nosioci pravne svijesti i imali su ogroman uticaj na razvoj prava. Istaknuti pravnici starog svijeta: Solon, Gaj, Ulpijan (Ulpijanus), kao i sudije i sl. nesumljivo su imali i imaju i danas nezaobilaznu ulogu u stavranju i razvoju prava. Za njih kažemo da su materijalni izvori prava u subjektivnom obliku. (def. )Na osnovu svega rečenog, ističemo da su materijalni izvori prava : ◦ društveni, ◦ historijski, ◦ ekonomski i ◦ kulturni odnosi u kojima nastaju snažni društveni sukobi interesa koje je neophodno prinudno usmjeravati pravnim normama. 8
b. Idejni izvori prava ◦ Idejni izvori prava proizilaze iz položaja subjekata u društvu i njihovih međusobnih djelovanja. Pitanja ovlaštenja svakog subjekta, korištenja tih ovlaštenja i sl. stvaraju sistem društvenih vrijednosti koje treba da štiti država, pa se na taj način nameću kao idejni izvori prava. ◦ Vrijednost je veoma bitna osobina prava, i to toliko bitna da je pravna znanost formirala posebnu granu prava koja se bavi vrijednostima prava. Ta posebna pravna naučna disciplina koja proučava vrijednosti u pravu naziva se pravna aksiologija. Pravna aksiologija je teoretska pravna disciplina, koja se bavi izučavanjem vrijednosnih aspekata svih elemenata prava. 9
Imajući u vidu okolnost da je vrijednost svakog elementa prava veoma bitna, pravo se snažno oslanja na etiku. Ovom naučnom disciplinom, promatrano u kontekstu prava, cijeni se konkretan problem u sferi dopuštenosti ili nedopuštenosti, valjanosti i nevaljanosti, ispravnosti i neispravnosti pravnih normi, kao i univerzalni zahtjev da se pravnim normama podstiče ono što valja, što je ispravno i što je pravedno. 10
Pravne vrijednosti Pravne vrijednosti, bitne za svako društvo, su: pravda, pravičnost, mir, red, sigurnost, sloboda, ljudsko dostojanstvo. Imajući u vidu pravdu kao vrijednost, možemo istaknuti da je to termin koji se bitno razlikuje od termina «pravo» . Pravdu možemo naći i u običajima i u moralu. Ako u ovim kategorijama nađemo «pravo» , tada to nisu ni običaj niti moral, već običajne i moralne norme. Zato možemo reći da postoji i pravna pravda 11
O pravdi kao bitnoj idejnoj vrijednosti pisao je i Platon. Po Platonu, pravedno je dati svakom ono što mu i pripada i osigurati da radi onaj posao za koji je sposoban. Aristotel ističe da postoje: opća (distributivna) pravda i posebna (konkretna, korektivna) pravda. Konkretna pravda odnosi se na tačno određen slučaj a dio je opće pravde. Pravda može biti: pravna, moralna, religijska. Za pravnu pravdu je karakteristično da je ona strogo vezana za ravnotežu, za načelo jednakosti. Pravna pravda, za razliku od moralne ili vjerske pravde, teži za vraćanjem poremećenog ranijeg stanja, ona traži ravnotežu ukoliko je poremećena. Traži se odmazda za to napadnuto dobro. 12
Ranije su odmazda i jednakost bile iskazane kroz maksimu: “Oko za oko, zub za zub” (Hamurabijev zakon), što je u bukvalnom smislu značilo pravo oštećenom da istovjetno odgovori na udarac. Novo pravo odustaje od ovog koncepta pravde, nudeći drukčiju ekvivalenciju napada i odmazde. Sve više je prisutna okolnost da država tjelesne povrede pretvara u novčane obaveze ili u lišenje slobode. Ali ni danas se nije odustalo od ekvivalencije pravde. Danas, sudovi i drugi državni organi ekvivalenciju pravde mjere putem stručnjaka, putem raznih vještaka, uz upotrebu najsavremenijih tehničkih dostignuća. 13
Osobine pravde Za pravdu vrijede sljedeće osobenosti: ona je najelementarnija, najgrublja, najprostija, najmanje plemenita kategorija i vrijednost. Stari Latini su isticali: Pravda treba da bude: slobodna, jer nema ništa gore od podmitljive pravde; potpuna, jer pravda ne smije da šepa; i brza, jer je sporost u neku ruku negacija pravde. (Iustitia debet esse libera, quia nihil iniquius venali iustitia; plena quia iustitia non debet claudicare; et celeris, quia dilatio est quaedam negatio). Da bi bila najelementarnija idejna kategorija, ona mora biti objektivna, što je teško postići u sistemu vraćanja na prvobitno stanje. Postizanje ekvivalentnosti između napadnutog i uzvraćenog, teško je postići zbog neobjektivnosti ljudi. Ljudi koji u ime države uspostavljaju pravednost u suštini su ipak ljudi sa svim manama i slabostima objektivnog rasuđivanja, te su u ocjeni subjektivni. Ranije smo napomenuli da postoji velika razlika između pravde i pravičnosti. 14
Svrha cessante ratione legis cessat ipsa lex ◦ Kad svrha za pravom prestaje, pravo prestaje samo od sebe 15
Pravičnost Pravičnost je ideološki izvor prava. Za nju su Stari Rimljani govorili: Pravičnost je gospodarica i kraljica svih vrlina (Iustitia est omnium et domina et regina virtutum). Pravičnost je vezana za konkretne slučajeve. Postoje apstraktna načela pravde, koje je potrebno primijeniti na konkretne događaje i na konkretne slučajeve u čemu se može ocijeniti pravičnost. Rimski pravnik Paulus o pravičnosti je isticao: In omnibus quidem, maxime tamen in iure, aequitas spectanda est. (U svemu, a u pravu naročito, treba voditi računa o pravičnosti). 16
Mir Mir je posebna idejna kategorija i poseban idejni izvor prava. Njegovim postojanjem stvara se klima nastanka i provođenja prava. Latinska izreka: Silent leges inter arma (U ratu ćute zakoni) dovoljno govori o tome, jer nam govori da je rat nasilje, a nasilje je neprijatelj zakona i zakonitosti. Rat i nestabilnost određene sredine, pa i manji nemiri, remete kreativnu klimu nastanka prava i njegove primjene. Takve situacije pogoduju nastanku sasvim drugog prava i drugih odnosa. Između mira i prava postoji duboka uzajamnost. Pravo je najznačajnije sredstvo održavanja mira. Zato će mudra vlast na vrijeme odustati od nekih svojih zahtjeva, kada vidi da ne može adekvatno provesti svoju odluku i kada vidi da provođenje neke odluke može imati za posljedicu teško poremećen mir na tom području. Činjenica je da država, u kritičnim slučajevima svoga postojanja, može upotrijebiti silu da bi nametnula izvršenje određene odluke. Ali, pametna vlast neće istrajavati u tome, znajući da je prinuda najuspješnija kada se ne primjenjuje. 17
Red Vrlo blizak miru je i sljedeći ideološki izvor prava - red. Pravo je džinovski sistem pravnih normi koji regulira bezbroj pojedinih ljudskih djelatnosti. U svakoj sredini doneseno je mnoštvo normi, kojima se želi normirati cjelokupno ponašanje građana na tom području. Da bi donesene norme mogle biti u primjeni, potrebno je stanje reda. Na taj način stvara se sistem ustaljenih odnosa za koje kažemo da stvaraju pravni poredak. Postojanje takvih odnosa u određenoj sredini omogućuje okolnost da se odgovarajući, traženi i korisni procesi u određenoj sredini ostvaruju uz upotrebu najmanje energije. Red je potčinjen miru, a ova dva stanja međusobo se dopunjuju. Pravni poredak u kojem je prisutan red ograničava čovjekovu slobodu ponašanja. Uspostavljanje reda nekad se vrši tako da se moraju ograničiti nečije slobode. To se svjesno žrtvuje zato što će se, manjim ograničavanjem sloboda ljudi, omogućiti ostvarenje sloboda znatno šireg kruga ljudi. 18
Sigurnost Blizak ovim kategorijama je i sljedeći idejni izvor prava, a to je sigurnost. Postoji mnoštvo vrsta sigurnosti, od kojih su najvažnije: državna, biološka, egzistencijalna, pravna i sl. Za nas je navažnija pravna sigurnost. Pod pravnom sigurnošću, kao idejnim izvorom prava, podrazumijevamo stanje izvjesnosti primjene pravnih normi donesenih na određenom području i trenutno važećih, za sve slučajeve koje one reguliraju 19
Sigurnost Građani određene sredine prate donošenje pravnih normi i njihovu implementaciju. U tom smsilu može se zaključiti da: stanje reda, u većem ili manjem obimu, u nekoj sredini izaziva svijest kod građana o postojanju ili nepostojanju sigurnosti provođenja pravnih normi na tom području. bez primjene prava nema ni tog prava i u društvu nastaje anarhija, bespravlje i pravna nesigurnost. To za posljedicu ima izostanak razvoja potrebnih funkcija drštva, ima bijedu, netrpeljivost među građanima i građanske nemire. 20
Sigurnost se uvjetuje pravosnažnošću. Da bi se osiguralo provođenje pravnih normi i pravnih akata, potrebno je da su pravna norma ili pravni akt prošli proceduru ispitivanja njene valjanosti. Nadležni organ, donosilac pravne norme ili pravnog akta može pogriješti. Zato je stvoren sistem ispitivanja ispravnosti tih normi, odnosno akata. Ako se dokaže njihova ispravnost, država će garantirati i njihovu implementaciju. Znači, ne može se odmah dati sigurnost nekom pravnom aktu, dok se ne utvrdi zakonitost tog akta. 21
Sigurnost Da bi se mogla stvoriti pravna sigurnost potrebno je obezbjediti postojanje nekih uvjeta, kao što su: ◦ postojanje šire drušvene sigurnosti, ◦ postojanje stabilnosti društvenih odnosa, ◦ postojanje sistema po kome se norme automatski primjenjuju. Kada se donesu određene norme, one trebaju da se provode bez prinude, a prinuda se treba da se primijeni samo u malom broju slučajeva koji izlaze iz uobičajene primjene. 22
Izmjene pravnih normi i sugurnost Svaka država treba izbjegavati isuviše česte i duboke izmjena prava. Izmjene prava su legalne manifestacije države, ali one slabe pravnu sigurnost. Nastajanjem novih normi potiru se stare norme, a ako je taj proces čest i brz, to ima negativan efekat jer česte izmjene unose nesigurnost u ponašanje ljudi. 23
Sloboda Sljedeća idejna vrijednost koja utiče na stvaranje prava je sloboda. Sloboda omogućuje nastanak prava tako da se mogu slobodno iskazati vrijednosti koje treba normirati i slobodno ih propisati. I sloboda je historijska kategorija. Historijski gledano, čovječanstvo se sve više kreće prema slobodi. U periodu nastanka države i prava, postojalo je malo prava i malo sloboda. Obim i raznovrsnost prava širili su se u toku historije, a danas je na dosta viskom mjestu. Borba za još viši nivo slobode i danas traje i nije završena. Između prava i slobode postoji uzajamno djelovanje. Pravo je snažan jemac slobode, ali ono i najviše ograničava slobodu. 24
Sloboda Između prava i slobode postoji uzajamno djelovanje. Pravo je snažan jemac slobode, ali ono i najviše ograničava slobodu. Ograničenje slobode putem prava opravdano je u onoj mjeri do koje omogućuje veće slobode i prava šireg kruga ljudi. Pravo, s jedne strane, garantira slobodu, a s druge je ograničava, svodeći je u one okvire iz kojih slobodno ponašanje ne može izrasti u svoju suprotnost i imati neželjene posljedice. 25
Ljudsko dostojanstvo Uz slobodu vrlo blisko nastupa novi idejni izvor prava - ljudsko dostojanstvo. Ljudsko dostojansvo je bitna kategorija čovjeka kao socijalnog bića, koje treba energično štititi putem prava. Antropološki gledano, svi ljudi su podjednako ljudi i zato uživaju ljudsko dostojanstvo. 26
Ljudsko dostojanstvo je osjetljiva kategorija podložna povredama. ◦ Ono se na vrlo fin i neprimjetan način povređuje, tako da se vrjeđanje vrlo teško uočava. 27
Ljudsko dostojanstvo ◦ Zbog toga, postoje objektivni razlozi da se vrijeđanje ljudskog dostojanstva, na adekvatan način, sankcionira. To pitanje je posebno izraženo kod primjene prinude, koju provodi država. To je kategorija o kojoj moraju voditi računa svi koji se nalaze u sistemu odlučivanja o ljudskim pravima i obavezama. Posebno se vrijeđa u situacijama odmjeravanja kazne za učinjeno djelo. 28
Formalni izvori prava c. Formalni izvori prava i. Pojam formalnih izvora prava Ukoliko bi se pravna norma iskazala samo u svom materijalnom obliku, bila bi nedostupna adresatima, odnosno onim subjektima kojima je namijenjena, te bi bila nekorisna. Zato je neophodno pravnu normu oblikovati i učiniti vidljivom. To se postiže stvaranjem formalnih izvora prava. Pod formalnim izvorima prava podrazumijevaju se procedure i oblici kojima se osigurava vidljivost pravne norme prema adresatima, kao i njihovo uključivanje u pravni život. U našem pravu, pod formalnim izvorom prava, uglavnom, podrazumijevaju se pravni akti. Kao što je ranije istaknuto, pravni akti predstavljaju skup psihičkih procesa i radnji poduzetih u stvaranju pravne norme, kao i sama pravna norma. Time je formalni izvor prava i sama pravna norma. 29
Isto tako, u drugim pravnim sistemima ( na primjer: anglosaksonskom) formalnim izvorom prava smatraju se i izvori saznanja o pravu, u koje se ubrajaju: sudski izvještaji, razne zbirke zakona, skraćene verzije raznih pravnih slučajeva, izvještaji državnih organa i drugih organa administracije, međunarodni ugovori, razni ugovori i sporazumi, naučne studije, pravna literatura i sl. 30
Osim navedenih, izvorom saznanja prava mogu se uzeti i saznanja koja se vezuju za prošla prava. Saznanja o prošlim pravima naći ćemo u: raznim rukopisima, zapisima, natpisima, arheološkim spomenicima, u obredima određenih društvenih grupa, običajima, predanjima i sl. Ipak, osnovno značenje formalnog izvora prava čini norma, koja je opća i primjenjiva na neodređen i neograničen krug subjekata. Pojedinačne norme, iskazane kao individualno iskazane zapovijedi, pravno vrijede samo u slučaju ako su u saglasnosti s općim normama. 31
Formalni izvor prava je, znači, pojavni oblik materijalno osmišljene pravne norme. To ujedno znači da se pred formalni izvor prava postavlja težak zadatak prikazivanja materijalno zamišljene pravne norme, onako kako je ona stvarno zamišljena. Na formalnom izvoru prava je da precizno i objektivno utvrdi i učini dostupnim adresatima onakvu pravnu normu kako je materijalno i osmišljena. 32
Svaki demokratski pravni poredak počiva na izvorima prava u formalnom smislu. Izvori prava u formalnom smislu osigurava mu pravnu sigurnost i jednakost sviju, što su osnovni zahtjevi demokratskih država u zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ljudi. Pravna sigurnost je produkt formalnih izvora prava, jer se oni donose unaprijed. Donošenje pravnih normi unaprijed ima za posljedicu da će subjekti primjene (adresati) biti unaprijed obaviješteni o zahtjevu koji proizilazi iz pravne norme. Unaprijed obaviješteni subjekti primjene proučit će pravnu normu i biti svjesni svojih prava i obaveza prema njoj, a ujedno, bit će sigurni da neće odgovarati za svoje postupke koji nisu sankcionirani. 33
Formalni izvori prava osiguravaju pravnu jednakost subjekata primjene prava (adresati), jer su donesene norme, opće norme, koje se primjenjuju prema neodređenom broju subjekata, prema svima. Kako se primjenjuju prema neodređenom krugu subjekata, one imaju jednak učinak na sve, a ne selektivno, te sve subjekte primjene stavljaju u isti položaj 34
ii. Vrste formalnih izvora prava Svaka država razvija i koristi sebi svojstvene i osobene izvore prava. Za koje će se izvore prava opredijeliti, zavisi od mnogo faktora: geografskog položaja, historijskog razvoja, ekonomskih i političkih veza sa susjedima i drugim državama i sl. Ovi uvjeti određuju propise pozitivnog prava svake države, a preko njih određuju se i izvori prava kao i veze među njima. Stari Rimljani isticali su: Ius civile (rimsko građansko pravo) izvire iz zakona, odluka plebsa, senatskih odluka, principovih dekreta i pravila koja je autoritet učenih pravnika stvorio. (Ius civile ex legibus, plebiscitis, senatusconsultis, decretis principum, et auctoritate prudentiuom venit). Ovom izrekom jasno suukazali na formalne izvore starog rimskog građanskog prava. 35
Iako svi izvori prava imaju svoju specifičnost, ipak se pojedini slični izvori prava posebno izdvajaju čineći grupu formalnih izvora prava. Uzimajući u obzir slične procedure donošenja, predmete reguliranja i druge elemente, nastaju posebni tipovi formalnih izvora prava koji mogu formirati uže ili šire grupe prava. Kao uži oblik razvrstavanja izvora prava javljaju se grane prava, a kao širi oblik javljaju se pravni sistemi, o čemu će više riječi biti kasnije. Formalni izvori prava su različiti u pravnim porecima, ali i u samom poretku. Koji od izvora će se primjenjivati u nekoj konkretnoj državi zavisi od historijskih, geografskih, ekonomskih, političkih i drugih činilaca. Primjena nekih od izvora prava zavisi od stepena razvoja društva i ekonomije dotične države, a konkretno se određuje njihovim pozitivnim pravom. 36
Podjelu formalnih izvora prava možemo izvršiti po nekoliko osnovnih kriterija, kao što su: u odnosu na stvaroca izvora prava, razlikujemo ◦ državni, ◦ nedržavni, ◦ mješoviti izvor prava. Kod ove podjele treba imati u vidu okolnost da država svim izvorima prava daje potporu, garanciju njihove provodivosti, pa su na taj način svi izvori prava državni. Razlika je u neposrednosti nastanka pravne norme. Neke norme će država neposredno stvoriti, putem svojih organa, a neke neće, ali će im dati snagu izvršenja pod prijetnjom sile. Na taj način, neke norme država prećutno prihvata i podržava, dajući podršku nedržavnim subjektima da mogu donijeti pravnu normu 37
◦ ◦ u odnosu na formu u kojoj se izvori prava javljaju, razlikujemo: pisane izvore prava, nepisane izvore prava. Nepisani izvor prava je običaj koji je u posljednje vrijeme potisnut u odnosu na pisane izvore prava. On je nekada bio najbitniji oblik izražavanja prava, a danas se nalazi ispod svih pisanih izvora prava. Manje je zastupljen u evropsko-kontinentalnom tipu prava, ali je veoma bitan u anglosaksonskom. 38
Danas su najvažniji izvori prava: zakon, podzakonski akti državnih organa, pisani nedržavni akti, sudski precedent, običaj, ugovor. Iako nisu izvori prava, bitni su za razvoj prava i njegove izvore i: sudska praksa, praksa drugih državnih i nedržavnih organa, pravna nauka. 39
naša država Kada je u pitanju naša država, uočava se da ona više gravitira europsko-kontinentalnom tipu prava. Kroz svoju historiju, kao dio Otomanskog carstva, Austro Ugarske Monarhije, bivših Jugoslavija i period svoje potpune samostalnosti, ona je bila naslonjena na evropsko-kontinentalno pravo i tako je izgrađivala svoje pravo. S druge strane, nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Daytonskog sporazuma), pomoć u pravnoj izgradnji pružaju joj zemlje i jednog i drugog tipa pravnog sistema, tako da se u pojedinim granama prava osjeća njihov uticaj. 40
Za naše pozitivno pravo možemo reći sljedeće: ◦ pisani izvori prava, po svojoj snazi, izraženiji su i više rangirani u odnosu na nepisane, ◦ svi izvori prava nalaze se u čvrstoj hijerarhijskoj vezi, osiguravajući afirmaciju zakona (ustava) kao najvišeg izvora prava, ◦ iako se u njenom pravnom sistemu nalazi mnoštvo prije rata donesenih pravnih normi, uočava se da one postaju kočnica drugačijem političkom i ekonomskom razvoju Bosne i Hercegovine, koji se razvija poslije rata, 41
primijetno je da se sve više razvijaju razni nedržavni izvori prava. Razne nedržavne organizacije stvaraju norme iza kojih, u njihovoj primjeni, stoji država. Na taj način, država afirmira normativnu aktivnost nedržavnih organizacija i asocija (nl. associatio, označava udruživanje, spajanje, vezivanje; društvo, udruženje), dopuštajući društvenim organizacijama da uređuju određene aktivnosti, korisne za ovu zajednicu. Primjetno je da smo na početku tog procesa, koji treba podržati efikasnom zaštitom njenih odredbi. 42
Kod nas, formalni izvori prava, hijerarhijski poredani su: ustav, zakon, podzakonski državni akti, akti društvenih organizacija, ugovor, običaj. Svaki od izvora prava, u formalnom smislu, ima neke specifičnosti, pa ćemo ih i prikazati. 43
1. Ustav Često se za zakon kaže da, od svih formalnih izvora prava, ima najvišu pravnu snagu. Svi zakoni nemaju istu pravnu snagu. Zakoni koji za predmet reguliranja imaju najznačajnija pitanja u određenom pravnom poretku nazivaju se ustavni zakoni ili ustavi. Zato zakone, koje promatramo u širem smislu, možemo podijeliti na više zakone (ustave) i na niže (obične) zakone. Zbog toga i pravimo razliku između ustava i zakona. Ontološki, ustav čine norme koje imaju najvišu pravnu snagu, pa se na osnovu toga, nalaze na vrhu hijerarhije pravnih propisa određenog pravnog poretka i oni su najviši pravni akti. Ustav opredjeljuje pravni i politički sistem države i to određujući njegovu: organizacionu i vrijednosnu strukturu, te kvalitet odnosa ekonomske i političke stvarnosti. Prema ustavu moraju biti usklađeni izborni sistem države i mehanizmi zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda. 44
Etimološki, riječ «ustav» potiče od latinske riječi: constitutio (osnovni državni zakon, ustanovljenje, određivanje, skup najbitnijih elemenata, skup najbitnijih osobina, raspored atoma u molekulu), a označava fundamentalni zahtjev prema kojem svi zakoni, kao i cjelokupni pravni poredak države, moraju biti s njim usklađeni. Prvobitno, izraz constitutio nije označavao akt kakvim ga danas označavamo. 45
Kako je u Starom Rimu, između ostalih, postojala posebna vlast koja se bavila organiziranjem rimske države (rem publicam constituere), prvobitno su akti te vlasti poprimali naziv constitutio. Oni su tada označavali bitnije vladareve akte. Tek kasnije, nastankom novovjekovne filozofije (Žan Žak Ruso), stvara se današnja fizionomija ustava. 46
Srednji vijek nije donio posebnu afirmaciju ustava. Njegovo pravo zasnivalo se uglavnom na običajima, pa je veliki odjek i dalekosežne posljedice imao akt izvornog ustavnog karaktera – Magna Charta Libertatem iz 1215. godine. 47
Ipak, i u tom periodu, postojale su razne manifestacije koje su imale pozitivnog uticaja na afirmaciju ustavnosti, kao što su: - posebni ugovori između sizerena i vazala, o ograničenjima vlasti sizerena, - nastanak velikog broja sporazuma i povelja, - afirmacija donošenja osnovnih zakona koji su bili proizvod predstavnika naroda i vladara i sl. 48
Prvi doneseni ustavi imali su cilj da ograniče samovolju vlasti, bilo da je u pitanju monarh ili od naroda izabrana vlasti. Ustav Virdžinije iz 1776. godine, SAD iz 1787. godine, Francuske iz 1791. godine, doneseni su s ciljem da se u pisanom obliku tačno odredi uređenje države i odnosi između vlasti i naroda. 49
U ustavima se nalaze putokazi daljnjeg razvijanja cjelokupnog pravnog sistema neke države. Tvorci drugih, nižih akata, pri njihovom donošenju, temelj nalaze u ustavu. 50
Pravna nauka poznaje nekoliko vrsta ustava, od kojih su najznačajniji: a) realni ustavi čije norme se mogu realno implementirati u određen pravni sistem, b) normativni ustavi su ustavi zemalja razvijene demokratije, koji u svojoj strukturi imaju normirane institucije i odnose koje navedene zemlje mogu uspješno realizirati, 51
C) nominalni ustavi su ustavi nekih država (prije svega južnoameričke kao i postkomunističke) s normama koje predstavljaju želje tih država kojima one streme i čije realiziranje se tek treba ostvariti, d) semantički ustavi su ustavi diktatorskih režima u kojima postoje norme koje odražavaju najviše demokratske zahtjeve, ali je stvarnost sasvim drugačija, pa se na taj način prikriva stvarno stanje. 52
U složenim državama vidljiva je supremacija ustava u odnosu na druge pravne akte nižih oblika organiziranja. U tim državama ustav federalne države je najviši pravni akt, imajući u vidu sve pravne akte kako na najvišem nivou, tako i na nižim organizacionim dijelovima. Državni ustav je viši i od zakona donesenih na najvišem nivou, kao i ustava i zakona nižih organizacionih dijelova federalne zajednice. 53
Ustavni razvitak Bi. H Ustavnopravni razvitak Bosne i Hercegovine počeo je relativno kasno. U tom razvoju Bosna i Hercegovina imala je nekoliko ustava, koji su stvarali politički, pravni i ekonomski osnov njenog uređenja i država u kojima se ona nalazila. Zemaljski ustav (štatut), kao prvi ustavni akt Bosne i Hercegovine, svečano je proglašen 20. februara 1910. godine u Sarajevu. 54
Ustav Većina ustava demokratskih zemalja ima mnogo sličnosti u svom normativnom dijelu. Svi njihovi ustavi imaju zajedničke prepoznatljive dijelove od kojih su najbitniji: a) preambula ustava (početni, svečani dio ustava) sastavljena je, uglavnom, od političkih, vjerskih ili drugih načela kojima su se tvorci ustava rukovodili stvarajući taj najviši akt. 55
Ustav b) uvodni dio ustava, uglavnom, sadrži norme kojima se pokazuje kojim vrijednostima i idealima će društvo naginjati, te njegove osnovne stavove prema ljudskim pravima i slobodama, vjerskoj i nacionalnoj toleranciji, suverenitetu, demokratičnosti i sl. c) centralni, normativni dio posjeduje norme kojima se određuje državno uređenje, uređenje vlasti kroz osnivanje organa vlasti i njihovih nadležnosti, teritorijalna organizacija vlasti, ekonomsko uređenje i socijalni položaj čovjeka i dr. 56
Ustav d) završni dio (prijelazne odredbe) sadrži norme stupanja na snagu ustava. 57
Zakon kao formalni izvor prava Pojam, Sadržaj Hijerarhija Zakonitost, Postupak donošenja Svrha Vrste ◦ Opći i posebni ◦ Formalni ◦ Pojedinačni 58
Međunarodnopravni akti kao izvor prava načela, običaji i ugovori međunarodnog karaktera Ratifikacija-faze: ◦ Potpis od prethodno opunomoćenih potpisnika ◦ Provodi se pred najvišim zakonodavnim organom države ◦ Razmjena ratificiranih dokumenata između ugovornih subjekata ◦ Kod multilateralnih ugovora treba deponiranje ratifikacionih dokumenata od jednog sporazumno određenog 59
Podzakonski pravni akti predstavničkih, izvršnih i upravnih organa ◦ ◦ ◦ ◦ Uredbe Drugi akti Akti sudskih organa Akti društvenih organizacija Pojedinačni pravni akti Običajno pravo Pravna nauka kao izvor prava „Priroda stvari“ kao izvor prava 60
Pravna praznina Pojam Pojava ◦ Nagla društvena previranja ◦ Promjena države zbog novih društvanih veza (približavanje EU i sl. ) ◦ Npr. kloniranje embriona ljudi 61
Pravna praznina Vrste ◦ U zavisnosti od trenutka nastanka pravne praznine ◦ U zavisnosti od obima društvenih odnosa koji nisu regulirani pravnom normom Načini rješavanja ◦ Analogija ◦ Razog suprotnosti ◦ Tumačenje izuzetaka (exceptiones non sunt extendendae) ◦ Opća načela 62
Hijerarhija izvora prava Pojam hijerarhije Vrste ◦ Hijerarhija državnih organa ◦ Hijerhija pravnih normi Ustavnost i zakonitost Hijerarhija pravnih akta u Bosni i Hercegovini 63
PRIMJENA, TUMAČENJE, VAŽENJE I SISTEM PRAVA A. TUMAČENJE PRAVA a. Opći pojmovi o tumačenju prava Želimo li utvrditi smisao neke pojave, ući u stvarno njeno značenje, koristit ćemo se tumačenjem te pojave. Tumačenje je, znači, jedan postupak saznanja smisla određene pojave. Tumačenje još nazivamo hermeneutika, jer je ta riječ nastala od grčke riječi hermeneutiki što znači tumačenje, izlaganje nekog govora ili spisa. 64
Tumačenje prava Pojava, čiji se smisao tumači, može biti realno određena u prostoru, ali isto tako, može biti stanje psihe ili neka druga apstraktna okolnost. 65
Tumačenje prava Da bi znak mogao ostvariti svoju ulogu prenosnika informacija o stanju određene pojave, potrebno je da i jedna i druga strana znaju njegovo značenje. I jedna i druga strana moraju se dogovoriti i tačno utvrditi koje je značenje svakog znaka. Dogovor o tome koja su značenja znakova potrebnih za tumačenje zove se kodeks značenja. Bez kodeksa značenja ne bi se mogao vršiti prijenos informacija. Jedna strana bi slala znakove, ali druga strana, ne znajući njihov smisao, ne bi mogla saznati njihov smisao i značenje. 66
Šema tumačenja prava Znači, u sistemu tumačenja određenih pojava postoje sljedeće okolnosti: DAVALAC ZNAČENJA (1) ---KODEKS (2) ----PRIMALAC ZNAČENJA (3) 67
Tumačenje prava Svaka od ovih strana ima predstavu i poznaje značenje znakova potrebnih za tumačenje. ◦ Davalac značenja ima svoju predstavu o znacima, kao i kodeks, koji je usaglašeni odraz značenja davaoca i primaoca značenja. ◦ Svoju predstavu ima i primalac značenja. Između ovih saznanja može biti razlika. ◦ Idealno je kada se značenja znakova ove tri okolnosti poklope, kada su istovjetna, mada u praksi ima sasvim suprotnih situacija. 68
Tumačenje prava Tumačiti se mogu različiti društveni odnosi i pojave. Tumačenje prava je samo jedna vrsta tumačenja, njegov podoblik kojim se utvrđuje tačno značenje pravnih normi. Tumačenje pravnih normi vrše sva ona lica koja imaju dodira s pravom. To mogu biti sva lica koja nisu ni svjesna da tumače pravo. Najčešće su to pravnici, koji, osim ovih lakih oblika tumačenja, pristupaju često i dosta složenim radnjama tumačenja pravnih normi, odnosno utvrđivanja smisla pravne norme. Tako, na primjer: U Zakonu o braku 90) se ističe: «Bračni drug može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, usljed čega je zajednički život postao nepodnošljiv. » 69
b. Predmet tumačenja prava Predmet tumačenja je pravna norma. Ukoliko se uzme u obzir šire tumačenje pravne norme, tada se ne tumači konkretna pravna norma, jer je nema u pravnoj praznini. Tada je predmet tumačenja cjelokupan pravni sistem. Zato, najčešće, predmet tumačenja biva pravna norma koja egzistira u pravnom sistemu. 70
Predmet tumačenja Predmet tumačenja mogu biti sve vrste pravnih normi. Kako u pravnom sistemu egzistira veliki broj vrsta pravnih normi, predmet tumačenja bit će sve vrste, bez obzira na njihovu općost, običajnost ili pisanost, kao i druge karakteristike. Imajući ovo u vidu, može se konstatirati da se tumačenje normi treba obavljati jednako prema svim vrstama pravnih normi, a pravila tumačenja treba da budu jedinstvena. 71
Tumačenje „zakona“ U prošlosti, tumačenje prava bilo je najčešće usmjereno na tumačenje zakona. Pa i sada, u slobodnom govoru, često kažemo da je neophodno «tumačiti zakon» iako je u pitanju potreba za tumačenjem nekog nižeg pravnog akta. Bez obzira da li je u pitanju zakon, ili neki drugi niži pravni akt, pravila tumačenja primjenjuju se prema svim normama isto i jedinstveno 72
c. Tumači prava Radnja tumačenja pravne norme u svojoj osnovi uvijek je ista. Broj tumača je različit. Nekada je bio dosta usko vezan samo za državne organe ili doktrinarno, putem pravne nauke. Danas je krug tumača znatno proširen. 73
Tumači prava Prvenstveno, tumače dijelimo na državne i nedržavne organe. ◦ Ova podjela vrši se zbog ocjene da li iza tumačenja stoji državna prinuda ili ne. ◦ Snaga tumačenja koje vrše državni organi je veća u odnosu na tumačenja nedržavnih organa, jer iza ovih posljednjih ne stoji država. Tumačiti pravnu normu može državni organ koji je donio tu pravnu normu, kao i neki drugi. ◦ U starom rimskom pravu vrijedilo je pravilo: ◦ Eius est interpretari legem cuius est condere (Zakone treba da tumači onaj ko je ovlašten i da ih donosi). 74
Tumači prava Zakonodavni organ je onaj organ vlasti određene države koji donosi najvažnije pravne norme. ◦ Njegova osnovna svrha je da donosi pravne norme, a ne da ih tumači. ◦ Ali, mnogi organi i zainteresirana lica, rukovođeni maksimom da tumačenje pravne norme vrši onaj organ koji ju je i donio, često se obraćaju zakonodavnom organu radi tumačenja. Na primjer: Izborna komisija Bosne i Hercegovine često se obraća Parlamentarnoj skupštini Bi. H (Predstavničkom domu i Domu naroda) tražeći autentična tumačenja pojedinih odredaba Izbornog zakona Bi. H, jer je Parlamentarna skupština Bi. H donijela Izborni zakon Bi. H. 75
Tumači prava Sud kao najčešći i najautoritativniji tumač Tumačiti pravne norme može i pravna nauka. ◦ Tumačenja koja vrše naučne institucije imaju sljedeće karakteristike: ovo je vid nedržavnog tumačenja, tumačenje nema za svrhu neposrednu primjenu prava od strane tumača, tumačenje ovih institucija je veoma značajno, tumačenje nije pravno obavezujuće. 76
Postupak tumačenja Ako analitički promatramo tumačenje prava, vidimo da ono ima nekoliko faza. Najbitnije faze u toku tumačenja su: - utvrđivanje tačnog teksta pravne norme, - glavni postupak tumačenja, - utvrđivanje pravog značenja pravne norme. 77
Postupak tumačenja Da bi se postupak tumačenja mogao zadovoljavajuće odvijati, neophodno je koristiti određena sredstva, bez kojih bi tumačenje bilo teško za razumijevanje. Sredstava za tumačenje pravne norme ima više vrsta. Najbitnija su: ◦ ◦ ◦ - jezik, historijsko poimanje norme, logika, sistem prava, cilj norme. 78
d. Pravo značenje pravne norme i. Pojam pravog značenja i oblici tumačenja u pravnoj teoriji Osnovni smisao saznanja i tumačenja pravne norme je njeno stvarno tumačenje, onakvo kakvo je zamišljeno od strane stvaraoca pravne norme. Saznanje jezičkog značenja pravne norme je dobar put za saznanje pravog značenja pravne norme. Saznavši pravnu normu u jezičkom smislu, još je nismo saznali u njenom pravom značenju. 79
d. Pravo značenje pravne norme a) utvrđivanje pravog značenja pravne norme je prva stepenica primjene prava. ◦ Pravnu normu je, prije svega, potrebno saznati. ◦ Njen izvorni, originalni tekst nije dostupan široj populaciji adresata, jer se on čuva u onom organu koji ga je usvojio. ◦ Zato je neophodno da se kopije akta izrade na takav način da u potpunosti odgovaraju svom originalu. ◦ Utvrđivanje stvarnog teksta norme u teoriji nazivaju niža kritika norme. 80
d. Pravo značenje pravne norme Pravna norma počinje svoj život objavom u službenom glasilu. Problem je kod njenog gašenja, jer se ono često ne objavljuje. Nestanak pravne norme je nekad vidljiv iz novih akata koji se objavljuju u službenim glasilima, a nekad nije. Zato je nužno saznati da li je ta norma važeća ili ne. To saznanje, da li je norma, u datom trenutku, na datom mjestu važeća ili ne naziva se viša kritika norme. 81
e. Normativno stanje i dokazivanje Utvrdivši stvarni smisao činjenica koje čine pravnu normu, subjekat će utvrditi i činjenice koje su interesantne za primjenu pravne norme. U primjeni prava, smisao i značenje činjenica koje čine pravnu normu moraju se poklapati sa smislom i značenjem činjenica iz života. Na ovaj način, dolazimo u aktivnost primjene prava, u kojoj usklađujemo normativno i stvarno. To je osnovni zadatak sudije i svakog službenog lica kada njegov državni organ primjenjuje pravo. Podvođenje realnog, pojedinačnog slučaja pod zakonsko, normativno predviđeno činjenično stanje, naziva se supsumcija. 82
e. Normativno stanje i dokazivanje Da bi se u primjeni prava primijenila opća norma na konkretan događaj, neophodno je utvrditi pravno relevantne činjenice, jer samo na osnovu njih mogu se rješavati pravni sporovi. Procesne radnje utvrđivanja pravnih činjenica nazivaju se dokazivanje, a pravno relevantne činjenice utvrđuju se dokaznim sredstvima i dokazima. Dokaznim sredstvima ili dokazima treba se dokazati postojanje ili nepostojanje određenih činjenica koje su bitne za primjenu opće pravne norme. 83
e. Normativno stanje i dokazivanje Dokazi su saznate, utvrđene činjenice iz čijeg postojanja se crpi saznanje o postojanju pravno relevantnih činjenica neophodnih za primjenu prava. Dokazivanje je pravni put kojim se saznaju pravno relevantne činjenice. Ovim načinom omogućuje se primjena pravne norme, jer bez njega nema ni utvrđivanja činjenica kojim se dokazuju pravno relevantne činjenice. Pogreške u dokazivanju pravno relevantnih činjenica imaju za posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđivanje činjeničnog stanja, što može biti razlog za poništenje rješenja. 84
e. Normativno stanje i dokazivanje U odnosu na činjenicu koja se dokazuje, dokaze dijelimo na: neposredne, posredne. Neposredni dokazi su oni kojima se neposredno nadležnom organu omogućuje saznanje o postojanju određenih činjenica. Nadležni organ koji odlučuje o primjeni prava neposredno saznaje relevantne činjenice tako da, uviđajem ili neporednim uvidom, stekne utisak o postojanju relevantnih činjenica. Metodi neposrednog dokazivanja su uviđaj ili 85
e. Normativno stanje i dokazivanje Posrednim dokazima nadležni organ primjene prava ne stiče neposredno uvid u postojanje izvjesnih činjenica. On taj uvid vrši posredno, putem nekog drugog subjekta ili okolnosti. Najčešće su to iskazi svjedoka, nalazi vještaka, izjava i priznanje tuženog i sl. Ako pravimo valuaciju ove dvije vrste dokaza, tada možemo reći da su, u pravilu, vredniji neposredni dokazi od posrednih, mada se to pravilo u nekim složenim primjenama prava nikako ne može prihvatiti. 86
e. Normativno stanje i dokazivanje Svako očitovanje volje pravnih subjekata ima svoja dva obilježja i to: 1. postoji volja u pravom smislu riječi (subjektivo-psihički odraz), koja predstavlja odraz unutarnjeg čovjekovog osjećaja prema određenom problemu. Taj psihički odraz nije vidljiv prema vani, a predstavlja psihički stav lica za rješavanje problema, kao i za zaključivanje pravnog posla 87
e. Normativno stanje i dokazivanje 2. oblik u kojem se vidi odraz očitovanja volje predstavlja njegov spoljni odraz, kojom unutarnji stav lica o pravnom poslu biva vidljiv za druga lica. 88
Volja je u svome subjektivno-psihičkom značenju, različita u odnosu na volju u pravnom značenju. Volja u pravnom značenju predstavlja odraz pretpostavljene volje, a ne one stvarne, koja je prisutna kod njegovog subjektivno-psihološkog značenja. 89
Sama činjenica da pravo nekada kažnjava i za nehat (stanje u kojem izvršilac djela, nije htio izvršenje djela, ali se ono desilo) govori o nepodudarnosti ove dvije vrste volje. Kod nehata, pravni subjekat je izvršio obilježja nekog kažnjivog djela iako ga nije htio izvršiti, ali je trebalo da bude svjestan da njegova nepažnja (neiskazana prosječna dužna pažnja) može uzrokovati izvršenje kažnjivog djela. 90
Pravnu volju, različitu od njenog subjektivnopsihičkog odraza, možemo posebno promatrati u slučajevima donošenja zakona. Donošenje zakona od strane zakonodavnog organa pretpostavlja postojanje većinske volje njegovih članova (zakonodavnog organa). 91
Različitost subjektivno-psihološkog izraza volje od pravnog izraza nalazimo i u slučajevima kada subjekat zaključuje određeni pravni posao, ali subjektivno nije voljan da do njegove realizacije dođe. Takvo ponašanje subjekta može imati različite implikacije i tretmane u pravu. 92
Osnovni zahtjev koji se traži u očitovanju volje, između voljne manifestacije i njegog voljnog prikaza, jeste da oni budu podudarni. 93
Historijski gledano, način iskazivanja volje ranije bio isti kao danas. Volja se iskazivala i danas se iskazuje na razne načine. Ona može biti iskazana po unaprijed utvrđenim oblicima iskazivanja ili bez oblika, usmeno ili pismeno i sl. Volja može biti iskazana na tačno utvrđen i dogovoren način, a može bez izričitog i potpunog dogovora o načinu iskazivanja. 94
Ako se volja iskazuje na način koji nije izričito i potpuno formuliran, kažemo da je iskazana konkludentnim radnjama (konkludentnim činima, mučanjem). Ukoliko zakonom ili drugim aktom nije naređeno iskazivanje volje u određenim pravnim poslovima, tada se oni mogu zaključiti usmeno i to ne samo riječima, več i općeprimijenjenim i općepoznatim znacima. 95
Općeprihvaćeni znaci mogu se iskazivati gestikulacijom tijela, kao što je kretanje lica ili micanje nekog dijela tijela, ali na način koji je općepoznat u tumačenju kod obje zainteresirane stranke i općeprihvaćen, a kao takav ne daje sumnju u predmet tumačenja. Općeprihvaćeni, konkludentni znaci treba da stvore nesumljivu predstavu kod obje strane da je iskazana volja istovjetno prezentirana, iako je indirektno prikazana. 96
Konkludentne radnje bit će prihvaćene: 1. ako iz konkretne okolnosti proizilazi da konkludentne radnje nemaju drugi smisao od smisla koji se zaključuje, 2. ako zakon ili neki drugi pravni akt izričito određuje da konkretne konkludentne radnje predstavljaju očitovanje tačno određene volje. 97
Na primjer: Kod produženja pogodbe najma stvari može se promatrati slučaj prećutnog (konkludentnog) produženja pravnog posla. Ukoliko jedno lice dogovori korištenje neke stvari za jedan mjesec po tačno određenoj cijeni, pa stvar ne vrati u dogovorenom roku, pretpostavlja se da prihvata produženje ugovora o najmu stvari pod istim uvjetima do roka kada će vratiti unajmljenu stvar. 98
Kod ćutanja, pravna teorija stoji na stanovištu da ono u pravilu ne predstavlja konkludentnu radnju, osim u posebnim prilikama. Za ćutanje vrijedi načelo da će se tumačiti u zavisnosti od konkretnih slučajeva i od mjesnih običaja. Ćutanje, kao oblik konkludentih radnji i kao pristanak, vrijedi samo u slučaju kada se utvrđuje za konkretne predmete i kada je odluka onog koji očituje volju istovjetna s odlukom onog koji prima očitovanje. 99
Jedino na taj način može se afirmirati stara latinska maksima: Qui tacet, consentire videtur (Ko šuti, čini se da pristaje). Ovo načelo neće biti prihvaćeno u slučajevima kada jedna od stranaka nije dužna da se očituje o upućenoj volji druge stranke. Tako, na primjer: Ukoliko neko šalje ponudu za zaključenje pravnog posla ili ako dužnik moli odogodu povrata duga, naznačujući novi rok i sl. 100
Za sva očitovanja volje bitno je da su data s ozbiljnom namjerom, jer bez saglasnosti volje ugovarača pravnog posla njega ne bi ni bilo. Za svaki ugovor obično se ide s pretpostavkom da postoji saglasna izjava volja prilikom njegovog zaključenja, a nesaglasnost volja mora se dokazivati. 101
U pravnom prometu česti su slučajevi nesaglasnosti volja. Oni mogu nastati namjerno ili nenamjerno. Namjerna nesaglasnost volja nastaje u trenutku kada jedan od ugovarača izražava svoju volju, a zapravo je neće. Poslovi koji nastanu tako da postoji nesaglasnost volja, koju hoće neki od ugovarača, zovu se simulovani poslovi. Kako u tim poslovima nema namjere da se zaključi pravni posao, jer je namjera «simulovana» , tada su i posljedice takvog pravnog posla 102
Nenamjerna nesaglasnost volja nastaje u slučaju kada lice ugovarač iskazuje svoju volju, misleći da je ona ispravna, a ona ima određene nedostatke. I namjerna i nenamjerna nesaglasnost volja može uticati na pravni posao, što će zavisiti od savjesnog ugovarača i njegove volje da nakon saznanja za mane volje nastavi s pravnim poslom. 103
Manifestacija volje ima mnogo. U raznim oblicima čovjek saznaje volju nekog subjekta i postupa prema njoj u zavisnosti od toga koliko je njeno neprovođenje zaprijećeno kaznom, kao i subjektivnog stava adresata prema njoj. Taj vanjski, manifestacioni oblik volje može biti: molba, upozorenje, apel, obećanje i slično. Ona može biti iskazana i u imperativnom smislu, pa u tom slučaju postoji naredba, naređenje ili zapovijest. 104
Naredba predstavlja izraz volje određenog subjekta, kojim on zahtijeva određenu činidbu, a njeno provođenje se zahtijeva pod stvarnom ili prećutnom prijetnjom sile. Prijetnja silom mora biti stvarna (direktna) ili prećutna (indirektna). Stvarna prijetnja je ona koja se jasno i nesumljivo iskazuje u pravnoj normi. 105
Tako, na primjer: Pravnom normom može biti propisano sljedeće: «Ko preko carinske linije prenese robu veće vrijednosti, izbjegavajući mjere carinske kontrole, ili ko se izbjegavajući mjere carisnke kontrole bavi prenošenjem robe preko carinske linije - kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. » 106
U ovoj normi jasno je istaknuta stvarna prijetnja. S druge strane, postoje pravne norme u kojima nije jasno iskazana prijetnja silom. Prijetnja silom je indirektna, što znači da će, iako nije precizirana, uslijediti, ako se neki subjekat ne pridržava zahtjeva iz pravne norme. 107
Nije svaka naredba pravno valjana. Zahtjev nelegitimnog lica u tramvaju da se pregledaju putne karte ne predstavlja pravno valjan zahtjev, dok će zahtjev legitimnog revizora biti valjan 108
U stvaranju i primjeni prava značajno mjesto zauzima svijest o pravu. Svijest o pravu veoma je bitna pri kažnjavanju učinioca krivičnog djela ili kod određenih naknada štete, jer je u tim slučajevima svijest o pravu odlučujuća. 109
Svijest o pravu je psihički pojam, koji se manifestira u vidu poznavanja prava. Razlikujemo poznavanje pravnih činjenica (činjenica bitnih za pravo) od poznavanja prava, a na osnovu toga mogu biti i zablude, koje još poznaje i Rimsko pravo. U tom smislu, razlikujemo: a) zabludu o činjenicama (error facti), b) zabludu o pravu (error iuris). 110
Zabluda o činjenicama je pogrešna svijest nekog subjekta o činjenicama bitnim za pravo. Nju treba razlikovati od običnih pogrešaka, (na primjer: error in calculo, računska pogreška), jer kod zablude o činjenicama (error facti) zabluda treba biti u činjeničnim pitanjima, bitnim za pravo. Tako, na primjer: Zabluda o činjenicama postoji ako se neko besplatno koristi prolazom puta preko tuđeg mosta, pogrešno misleći da je on bez naknade. Kod ove vrste greške, zabluda je jasna i ona dovodi do prestanka prolaza nakon saznanja činjenica. 111
Zabludu o pravu, kod subjekata, karakterizira pogrešna predstava o postojanju i o sadržaju pravnih pravila. Ovom zabludom stvara se pogrešna svijest o dopuštenosti ili nedopuštenosti nečega, kao i o poznavanju samih pravnih pravila. Da li vrijede pravne radnje subjekata, date pod ovom zabludom, postoje različita mišljenja. Tako, na primjer: Rimsko pravo smatra da se ne može niko opravdavati da je u zabludi i da nije znao norme zakona ili nekog drugog propisa, te da je zbog 112
Čak je ta okolnost stvorila i izreku: Ignorantioa iuris nocet – Nepoznavanje prava škodi. Ovom izrekom, koja je imala veoma veliki uticaj u pravu sve do danas, sud i drugi organi nisu prihvatali ispriku stranaka, koji su se pozivali na nepoznavanje propisa. To je imalo i svoje praktične, kao i etičke vrijednosti. Upuštati se u dokazivanje da je neko znao ili ne za norme koje zabranjuju određene radnje, predstavljao bi veoma težak i skup posao pravosudnim i upravnim organima. S druge 113
PRAVNE PRETPOSTAVKE Iako je dokazivanje bitna aktivnost kojom se utvrđuje relevantna činjenica, ono nije neophodno u svakoj prilici i za sve činjenice. U pravnom prometu postoje činjenice za koje se pretpostavlja da su istinite, iako nisu bile predmet dokazivanja. One, kao takve, olakšavaju rad suda i drugih organa koji primjenjuju pravo. Za ove činjenice pretpostavlja se da postoje, iako ih ne dokazujemo. Pretpostavke dijelimo na dvije vrste: a) oborive pretpostavke, b) neoborive pretpostavke. 114
Oborive pretpostavke (praesumptiones iuris) su one pretpostavke čije se postojanje može osporavati i koje se mogu obarati. Zainteresirani subjekti mogu dokazivati da ponuđena pravna pretpostavka nije tačna. Pravne pretpostavke temelje se na slučajevima koji su u sličnim situacijama postojali pa su postali pravilo za određena ponašanja. Dokazivanje vjerodostojnosti pravnih pretpostavki je dosta teško i mukotrpno. Ono se dozvoljava svakom zainteresiranom 115
Tako, na primjer: Prema Općem građanskom zakoniku koji je važio u Staroj Jugoslaviji, muž je ženi imao pravo obećati i bračnim ugovorom utvrditi posebnu vrstu poklona koji se zvao jutarnji dar. Žena je imala pravo na jutarnji dar jedino ako joj je bio izričito obećan i ugovoren. Ta tražbina je dospijevala prvo jutro nakon sklapanja braka, bez obzira da li se brak konzumirao ili ne. Uobičajeno je bilo da suprug supruzi da obećani jutarnji dar, pa je taj gest supruga postao pravna pretpostavka učinjene obaveze. Ako bi žena, nakon tri godine poslije zaključenja braka, sudski tražila jutarnji dar, sud je polazio od pretpostavke da ga je ona već dobila, pa 116
Drugi primjer pravne pretpostavke nalazimo u Zakonu o osnovama javnog radiotelevizijskog sistema i o javnom radiotelevizijskom servisu Bosne i Hercegovine. 88) Članom 13. tog zakona je predviđeno je: «Smatra se da jedna osoba u svakom domaćinstvu i svaka registrirana pravna osoba u Bosni i Hercegovini ima radio ili televizijski prijemnik (u daljem tekstu: pretplatnik). » Zakon o osnovama javnog radiotelevizijskog sistema i o javnom radiotelevizijskom servisu Bosne i Hercegovine ( «Službeni glasnik Bi. H» , broj 29/02). 88) 117
Na ovaj način, zakonodavac utvrđuje pretpostavku da svako domaćinstvo, i u njemu jedno lice, kao i registrirano pravno lice ima radio-televizijski prijemnik. Ukoliko neko lice prigovara ovoj pretpostavci, dužno je pismenom izjavom reći da nema radio ili televiziski prijemnik i omogućiti nadležnim službama da provjere te okolnosti 118
Druga vrsta pravnih pretpostavki su neoborive pretpostavke (praesumptiones iuris et de iure). Ove vrste pravnotehničkih aktivnosti sve je manje. One su zasnovane na pretpostavci da nešto postoji, a što je vjerovatno tačno, i ne dozvoljava se dokazuje njihova istinitost. Pravni poredak ne dopušta pobijanje njihovog postojanja bilo kojim sredstvima. 119
Primjer neoborive pretpostavke je da se zabranjuje dokazivati da muž majke nije otac njene djece, što je bila neoboriva pretpostavka navedena u starom srbijanskom zakonu o braku. 120
PRAVNE FIKCIJE Pravna fikcija je još jedno pravnotehničko sredstvo u donošenju pravne odluke. Njom se uzima za izvjesnu i tačnu okolnost postojanje neke činjenice, iako se zna da ona nije tačna i da ne postoji ili obrnuto, smatra se da nešto ne postoji i da nije tačno, iako ono postoji i tačno je. Pravna fikcija razlikuje se od pravne pretpostavke po tome što se njome smatra da nešto postoji iako to ne postoji i obrnuto, a kod pravne pretpostavke smatra se postojećim ono što uobičajeno postoji. 121
Postoji mnoštvo primjera za ovo pravnotehničko sredstvo, koje se pokazalo veoma korisnim u primjeni prava. Još staro rimsko pravo je ustanovilo pravnu fikciju “Nasciturus iam pro nato habetur, quotiens de commodis ipsius partus quaeritur” (Paulus -D. 1. 5. 7), što znači da se začeto dijete smatra kao već rođeno, ako su u pitanju njegovi interesi (nasljedna prava). 122
Isto tako, poznata je rimska fikcija (fictio legis Cornelia) kojom se nestali rimski vojnik u borbi smatrao poginulim borcem. Primjer pravne fikcije imamo i u slučaju pozakonjenja djeteta. Pozakonjenje djeteta je zakonska fikcija, kojom se djeca rođena u nezakonitom braku izjednačavaju s djecom nastalom u zakonitom braku. Tako, pozakonjena djeca uživaju sva prava kao i zakonita djeca. 123
Pravna fikcija je pravnotehničko sredstvo utvrđivanja relevantnih činjenica, kojim se osigurava postizanje određenih ciljeva u pravu. Kao i svaka fikcija, ona stvara nesigurnost u pravnom prometu tako da je, kao kod pravne pretpostavke, pravo treba što manje koristiti. Njena upotreba bit će i dalje prisutna u slučajevima kada je nemoguće određenu okolnost prevazići nekim realnijim metodama i kada je neizbježno njeno korištenje. 124
PRAVNO ZAKLJUČIVANJE I PRAVNA LOGIKA Osim osobine normativnosti, pravo ima i osobinu stvarnosti. Cjelovitost sagledavanja ovog instituta možemo ostvariti ako ga promatramo s gledišta donošenja zakona (de lege ferenda), kao i s gledišta njegove primjene (de lege lata). Utvrđivanje potpunog značenja pravne norme, te podvođenje pod tu normu odgovarajućeg realnog, stvarnog događaja predstavlja aktivnost koja će rezultirati pravnim zaključivanjem. Nadležni organ će realan događaj iz života podvesti pod opću normu, pa ako ustanovi da ova dešavanja odgovaraju jedan drugom, donijet će zaključak. Taj pravni zaključak 125
Struktura prava HVALA NA PAŽNJI!!! 126
- Slides: 126