UNIVERZITET U TRAVNIKU PRAVNI FAKULTET MODUL SOCIOLOGIJA SA

UNIVERZITET U TRAVNIKU PRAVNI FAKULTET MODUL: SOCIOLOGIJA SA SOCIOLOGIJOM PRAVA FUNKCIONALIZAM I KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA Prof. DR. Mensur Kustura Ass. Mr. Kristina Knežević

1. Osnovne postavke funkcionalizma � Funkcionalistička teorija ja danas jedna od najutjecajnijih i najraširenijih u modernoj socijalnoj i političkoj nauci uopće. Nastala je kao sinteza suptilnije izražene varijante biologizma i integralističkog poimanja čovjeka i društva, izraženog u marksizmu, kao i uopćavanja saznanja o arhajskim primitivnim zajednicama, razvijenim u okviru etnologije i socijalne antropologije. � Funkcionalizam smatra da je društvo složen sistem čiji djelovi rade zajedno da bi proizveli stabilnost i solidarnost. Prema ovome shvaćanju, sociologija kao disciplina trebalo bi da istraži međusobne odnose između pojedinih djelova društva i njihove odnose prema društvu kao cjelini. � Funkcionalizam se u Europi pojavio u 19. stoljeću, a razvili su ga u dominantnu teorijsku perspektivu sociologije američki sociolozi u 20. stoljeću. Od 1960 -ih godina njegova popularnost opada zbog kritika kao i zbog konkurentnih perspektiva za koje se čini da daju bolja objašnjenja, a djelimično i zbog promjena u modi. Funkcionalisti smatraju da su razni dijelovi društva međusobno povezani i zajedno čine cjelokupan sistem.

1. Osnovne postavke funkcionalizma � Temelji funkcionalizma počivaju na nekoliko važnih ideja samih osnivača sociologije: � Od A. Konta je preuzet stav o socijalnoj harmoniji i stabilnosti poretka kao poželjnom stanju društvenog života. � Od H. Spensera je preuzet pojam funkcije kao korisne uloge djela (organa) u cjelini (društvenom sistemu, shvaćenom kao jedinstveni organizam). � Od E. Dirkema je preuzeta ideja o prevlasti cjeline (kolektivne svijesti) nad dijelovima (pojedincima kao nosiocima društvenih uloga) i značaju društvenih ustanova za funkcionisanje sistema. � Od M. Webera je preuzet stav o kulturnom konsenzusu oko osnovnih vrednosti i ciljeva kao glavnom uslovu za racionalno delovanje modernog društva. Sam pojam „društvenog delovanja“ od Vebera je preuzeo najpoznatiji funkcionalista T. Parsons.

1. Osnovne postavke funkcionalizma � Prvi koji je pokušao izložiti glavne postavke funkcionalne teorije bilo je A. Redklif – Braun za koga je društvo funkcionalni sustav, usklađenih odnosa, prilagođen sredini u kojoj se nalazi. � Jedan od zastupnika funkcionalne teorije Robert Merton razlikovao je latentne ( tajan, prikriven, sakriven ) i manifestne funkcije ( vidljiv, očit, jasan ), na osnovu čega je uzveo funkcionalističko mišljenje poimanja društva kao stabilne – homogene zajednice, gdje je svaki dio zadužen za uspješnu i funkcionalnu ravnotežu društva. � Osnovne postavke Mertonove funkcionalističke teorije prikazane su kroz tri postulata: � 1. postulat funkcionalnog jedinstva, gdje svaka društvena pojava, socijalni sustav obavlja pozitivnu ulogu u funkcioniranju društva � 2. postulat univerzalne funkcionalnosti koji kaže da sve društvene i kulturne forme imaju socijalno – pozitivnu funkciju � 3. postulat funkcionalne neophodnosti, izražen je u misli da svaka institucija, sustav ili drugi elemenat društva, je nužan za funkcioniranje istoga kao cjeline.

1. Osnovne postavke funkcionalizma � Socijalizacija ličnosti predstavlja osnovu funkcionalističke teorije, jer se socijalizacija kao proces odvija kroz usvajanje zajedničkih vrijednosti, normi, ideja, pravila, svjetonazora. � U funkcionalističkoj teoriji pojedinac je određen kao igrač uloge ili funkcije, za što je pripremljen u procesu socijalizacije. � Začetnik suvremene funkcionalističe teorije je američki sociolog Talkot Parsons.

2. Talcot Parsons � T. Parsons je zasnovao cjelovit strukturalno sociološki sistem, na osnovu proučavanja djela E. Dirkema i M. Vebera. Najznačajnija djela Parsonsa su: “Struktura društvene akcije” i “Društveni sistem”. Osnova za njegovo teorijsko tumačenja društva jeste individualno djelovaje. � Osnovni elementi individualnog djelovanja su: (1) akter ; (2) cilj; (3) situacija, i (4) poredak. � U stvarnosti se najveći broj akcija odvija između dva ili više pojedinaca, tako da se individualna akcija pretvara u društvenu akciju. � Organizam ponašanja jeste točka artikulacije sistema akcije sa anatomskofiziološkim osobinama fizičkog organizma i služi kao njegova točka dodira sa fizičkom sredinom. Sa svoje strane, sistem ličnosti je sistem kontrole nad ponašanjem, društveni sistem – nad ličnostima svojih članova i kulturni sistem relativna u odnosu na društvene sisteme”, smatra Parsons.

2. Talcot Parsons � Osnovna teorijska paradigma funcioniranja društvenog sistema, temelji se na četiri principa: � 1. imperativ održavanja sheme (kulturni sistem); � 2. imperativ integracije (društveni sistem); � 3. imperativ postizanja cilja; � 4. imperativ prilagođenosti općim uslovima. � Četiri podsistema koji oblikuju društvo: (1) kulturni poredak; (2) pravni poredak; (3) politički poredak, i (4) privredni poredak. � Prema Parsonsu, najvažniju ulogu u društvu imaju moralne i kulturne vrijednosti (proces socijalizacije). Osnovni konstitutivni elementi svakog konkretnog društva su: uloga, kolektivitet, norma, vrijednost. � Društveni sistem nije statičan, ne isključuje društvene promjene. Društvene promjene mogu doprinosti uravnoteženju sistema, a mogu imati i karakter strukturalnih promjena. � Kod Parsonsa u razvoju društva nailazimo na tri perioda: primitnivni, prelazni i moderni. � U objašnjenju društvenih procesa ne polazi od individualnih ili kolektvinih ponašanja ljudi ili izdvojenih oblika društvenih odnosa, već polazi od društva kao cjeline.

3. Frankfurtska škola �Kritička teorija društva ili Frankfurtska škola nastala je kao rezultat sinteze marksističke teorije društva i suvremenih socijalno – psiholoških teorija. �Marksova i Fjordova istraživanja socijalne stvarnosti postavile su temelje za ovu teoriju odnosno školu. Predstavnici ove škole ( Horkheimer, Adorno, Habermas, Marcuse, Fromm, Mils ) prihvačajući Marksovu ideju otuđenja i građanskog društva, te Fjordovu koncepciju psihoanalize, stavarju kritičko socijalnu teoriju o problemima suvremenog društva. �Kritička teorija koja je započela 30 – ih godina 20. stoljeća, stvorila je novu socijalnu filozofiju analizom suvremene civilizacije, prikazivanjem depersonalizirajućeg karaktera suvremenog društva. �Zbog židovskog porijekla, nakon dolaska Hitlera na vlast mnogi predstavnici frankfurtse škole su emigrirali u SAD.

4. Max Horkheim ( 1895 – 1973 ) i Theodor Adorno ( 1903 – 1969 ) � M. Horkheimer i T. Adorno, njemački filozofi i sociolozi, glavni predstavnici kritičke teorije društva i osnivači “ Instituta za sociološka istraživanja “. � Dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj, emigriraju u Ženevu, potom Pag, i na kraju SAD gdje osnivaju podružnice spomenutog instituta. � Prvo zajedničko djelo “ Dijalektika peosvjetiteljstva “ izašlo je poslije Drugog svjetskog rata u Amsterdamu, gdje su izloženi problemi suvremenog društva kroz kritički kontekst. Prema njima prosvjetiteljstvo predstavlja osnovu građansko – zapadne civilizacije, započeze antikom i mitologijom, te da se prosvjetiteljsvo upravo sa zapadnom kulturom vraća istim prvobitnim korjenima – mitologiji. � U svojim razmatranjima društva, istakli su da građansko ili buržuasko društvo predstavlja ekvivalent, broj kvantifikacija, sve je mjerljivo, tako i pojedinac koji se isto roba, prema tome sve se može svesti na broj. � Bit građanske kulture autori nalaze u njenom totalitarnom karakteru, sveopćoj kvantifikaciji, definiranju povijesnog procesa. U analizi suvremene građanske civilizacije polaze od Marxovog objašnjenja, fezišizma robe i to primjenjuju na aktualne probleme građanske kulture i civilizacije.

4. Max Horkheim ( 1895 – 1973 ) i Theodor Adorno ( 1903 – 1969 ) �Njihov zajednički rad “ Dijalektika prosvjetiteljstva “ omogućila je novim generacijama da profiliraju svoj kritički stav prema novom i ideologiziranom pro zapadnom gledanju na svijet. �U djelu “ Pomračenje uma “ Horkheim nastoji pokazati kako su filozofi napali religiju u ime uma, uništivši ne samo crkvu već i um kao takav, gdje um postaje samo puki instrument za korisnost. Ovdje se ograđuje od filozofskog idealizma i naturalizma koji identificiraju duh – um i prirodu. Poraz um aproizilazi iz toga što je od prirode napravio samo objekt neuspjevši da otkrije sam svoj trag u toj objektivizaciji. �Adorno je svoje djelovanje više usmjerio ka kritici i polemici sa najznačajnijim miliocima građanskog svijeta kao i ka teoriji glazbe koju je izvrsno poznavao. U svojim analizama, bit glazbe ali i umjetnosti, naglasak stavlja na njen karakter. Zastupajući glazbeni avangardizam, zastupa stajalište da umjetnost mora biti istinita, da teži ka spoznaji, mora biti svjesna same sebe. Najznačajnije Adornovo djelo je “ Negativna dijalektika “.

5. Jurgen Habermas ( 1929. - ) � Zastupnik kritičke teorije društva, njemački sociolog i filozof na Univerzitetu u Frankfurtu. � Osnovica njegovog rada jesu rezultati istraživanja do kojih je došao, a odnose se na ispitivanje promjena u strukturi javnosti. Pokazujuči razvoj javnog mnijenja od perioda feudalizma do građanskog društva 19. i 20. stoljeća, ukazuje na proturječnosti i raspad javnosti u novije vrijeme. Kritička funkcija građanske inteligencije i javnosti u borbi protiv reprodujkcije sustava feudalnih odnosa, doživljava svoj pad u 19. stoljeću, kada građanska klasa postaje vladajuća klasa društva. � Promjene u strukturi javnosti još se produbljuju, tijekom srastanja privatne strukture, privatnih monopola i države. Većom komercijalizacijom i tehnološkim napretkom, postaje složenija i društvena moć. Masovne komunikacije, za razliku od tiska nekada, dobijaju šire područje primjene, čime javnost gubi svoj položaj u odnosu na privatno. � Transformacija liberalne u socijalnu državu promjenila je strukturu i funkciju javnosti kao i svih fenomena vezanih uz nju, tako da kritička publistika stoji u sve većem proturječju sa publicitetom manipulirajućih svrha.

5. Jurgen Habermas ( 1929. - ) �Drugi problem Habermasovih istraživanja jest analiza spoznaje i interesa, koje je nastojao prikazati kroz nekoliko argumenata: � 1. djelovanje transcendentalnog subjekta ima osnovu u prirodnoj povijesti ljudskog roda, ta spoznaja je instrument samoodržanja; � 2. interesi koje vodi spoznaja se oblikuju u sferi rada, jezika i vladavine; � 3. u snazi samorefleksije spoznaja i interes su jedno; � 4. jedinstvo spoznaje i interesa očituje se u jednoj dijalektici koja na nazi povijesnih tragova potisnutog dijaloga rekonstruira potisnuto. �U svome djelu “ Prilozi za rekonstrukciju povijesnog materijalizma “, habermas je predložio cjelokupnu rekonstrukciju marksizma suvremenim građanskim stajalištima.

6. Herbert Marcuse ( 1898 – 1979 ) � Jedan od osnivača kritike teorije društva. Nakoj pojave fašizma u Njemačkoj emigrirao je u SAD, gdje objavljuje rezultate svojih istraživanja, do kojih je došao kao suradnik Njemačkog instituta za društvena istraživanja. � Svoje rezultate je objevio pod naslovom “ Um i revolucija “, gdje je nastojao ukazati da se ispod naslaga revolucionizma Marxa i Engelsa skrivaju staljinističke ideje i nastoji oživiti Hegelov i Marxov koncept dijalektike. Veći dio ovoga djela posvećen je Hegelovom učenju, bez kojeg se nemože razumijeti ni njegova negacija odnosno marxova teorija društva. � Marcuse vrši razdvajanje dijalektike na povijesnu dijalektiku, smatrajući da je riječ o povijesnoj metodi koja se bavi posebnim stupnjem povijesnog kretanja. Marksistička dijalektika znači promjenu čitavog položaja u besklasno društvo. Marcuse koncipira Marxovu dijalektiku, kao dijalektiku povijesti čija je osnova besklasno društvo – klasnu povijest. � Ovo posebice dolazi do izražaja u Marcuseovom djelu o Fjordovoj psihoanalizi “ Eros i civilizacija “, gdje se ne slaže sa Fjordom da nije moguća samo jedna nerepresivna civilizacija, te nastoji dokazati da antagonizam između užitka i načela zbiljnosti proizilazi iz odreženih društvenih odnosa.

6. Herbert Marcuse ( 1898 – 1979 ) � U djelu “ Sovijetski marksizam “, kritika staljinističkog birokratskog sustava, dobiva novo značenje u odnosu na kapitalistički i sovijetski društveni sustav. Međunarodno usklađivanje je pompglo da se ubrza nacionalno jedinstvo i sklad interesa, dok konformizam postaje pitanje života i smrti. � Rezime svojih teorijskih anlaiza i preokupacija u vezi sa suvremenom civilizacijom otuđenja, Marcuze iznosi u svome najvažnijem djelu “ Čovjek jedne dimenzije “. Ovdje autor izvodi dva zaključka, prvo da je razvijeno građansko društvo u mogućnosti spustiti kvalitativne promjene te drugo da postoje snage i tendencije koje mogu slomiti ovo sutavanje i revolucionirati društvo.

7. Erich Fromm ( 1900 – 1980 ) � Njemački filozof, sociolog i psiholog, nakon emigracije iz Njemačke, nastavio je sa svojim psihoanalitičkim i socijalno – psihološkim istraživanjima u SAD. Njegova istraživanja su se odnosila na središnji problem ljudske prirode, psihoanalizu. � Fromm se oslanja na Fjordova istraživanja, nastojeći izbječi njegov biologizam i dovodeći rezultate u vezu sa marksovim shvaćanjem povijesti, povijesnih promjena i povijensog napretka. � Fromm ne koncipira čovjekovu prirodu kao nepromjenjivu, ali se ne slaže ni sa drugim teorijskim stajalistima da je ona beskrajno prilagodljiva. Prema njemu čovjek se ne može prilagoditi svakoj kulturi, no ukoliko se ona protivi njegovoj prirodi, on razvija mentalne i emocionalne poremećaje koji ga na kraju dovodr do toga, da mijenja te uvijete. � Analizirajući razlike između ljudske i životinjske egzistencije, on naglašava proturječan karakter čovjekove egzistencije. Čovjek nije prilagođen prirodnim okolnostima, jer ne živi sam u prirodi, već u društvu. Tako da je čovjek u egzistencijalnom proturječju i potrebi da nađe rješenje tih proturječja.

7. Erich Fromm ( 1900 – 1980 ) � U procesu živjenja čovjek se odnosi prema svijetu na dva načina: � 1. stječući i asimilirajući stvari – asimilacija; � 2. odnoseći se prema ljudima – socijalizacija. � Najopasniji oblici ljudske orjentacije su: ljubav prema smrti, maligni narcizam i simbiotičko – incestuozna fiksacija. Ove tri prijentacije čine sindrom propadanja koji pokreće čovjeka da uništava zbog uništavanja. Nasuprot ovome sindromu leži sindrom rasta koji se sastoji od ljubavi prema životu i neovisnosti. � Značaj Fromma i cjelokupne Frankfurtske škole, leži u tome što predmet njihovog istraživanja nije bila samo politička ekonomija, ceć cjelokupna zapadna kultura i civilizacija.

8. Wright Mils ( 1906 – 1962 ) � Najznačajniji američki sociolog 50 – ih i 60 – ih godina 20. stoljeća. Najznačajnija djela: Elita moći, Sociološka imaginacija, Uzroci Drugog svjetskog rata i Slučaj Jenki, revolucija na Kubi. � U istražiživačkom radu koristio se kvantitativnom metodom, no davao je prednost promatranju i promišljanju, mašti te stvaranju teorijskih pretpostavki. Temelji naučne poruke su: demokracija, individualna sloboda, materijalno blagostanje i mir u svijetu. � Mils je bio demokrata, nije svodio ljudski rod na naciju, klasu, religiju ili neko drugo obilježje. � Kao univerzitetski profesor imao je svoje pristalise, no nije razvijo jedinstven sustav sociologije, niti je osnovao sociološku školu. � Smatrao je da su tri dominantna politička ideala u potpunosti ukorjenjena u tradiciju društvenih nauka: istina, razum i sloboda. Mils je smatrao da bavljenje naukom znači provoditi politilu istine i prosvjećenosti protiv raznih oblika mistifikacije ljudskih odnosa. Zadatak sociologije jeste da proučava bit i suštinu socijalne strukture.

8. Wright Mils ( 1906 – 1962 ) �Sociolozi moraju nastojati da znanja koja su stekli budu dostupna i običnim ljudima. Krajnji cilj je promjena socijalne strukture u kojoj se manipulira s moći. Ovo su neki od osnovnih stavova o zadaći sociologije, što bi trebao da posjeduje svaki sociolog. Ovo je osbobiti kvalitet ljudskog duha koji Mils naziva sociološka imaginacija. Osnovni elemenat socioločke imaginacije jeste razlikovanje osobnih teškoća i javnih problema. Sociološka imaginacija je obilježje svega onoga što je najbolje u suvremenim studijama o društvu i čovjeku. �Mils je bio za novi koncept sociologije koja će po svojim metodološkim karakteristikama biti komparativno – povijesna, u pogledu volumena svjetska, a po sadržaju epohalna. Inzistira na humanistićkoj zadaći sociologije te se bori protiv bilo kojeg oblika manipulacije ljudima. Uočio je da je Manhajmova teza o kraju ideologije posebna ideologija o kraju političkog razmišljanja kao javne činjenice. Upozorava da ideološka sfera igra sve veću ulogu u društvu. �Tri su osnovne kvalitete koje uslovljavaju ideološko ponašanje ljudi u SAD – u:

8. Wright Mils ( 1906 – 1962 ) � 1. konzervativno raspoloženje � 2. liberalna retorika � 3. nerazumijevanje Marxa. � U svojoj knjizi “ Uzroci II svjetskog rata “, Mils je ustao protiv imperijalizma i rata, protiv oficijelne politike vlade svoje zemlje, iz razloga što je bio odan svojoj domovini i što mu nije bilo svejedno kavu unutarnju i vanjsku politiku vodi američka vlada. Kroz analizu američkog društva, odbacuje Marxov koncept klasne borbe i koncept radničke klase kao subjekta revolucije. U djelu “ Marksisti “ ukazuje na Marksovo potcjenjivanje uloge nacionalne države u nacionalizma u povijesti.

8. Wright Mils ( 1906 – 1962 ) � Teorija socijalne stratifikacije � Postoje dvije teorije društvene sloojevitosti: teorija socijalne stratifikacije i teorija klasne strukture. Socijalna stratifikacija je posebna vrsta diferenciranja grupa. Tokom povijesti odvija se stalan proces diferenciranja i integriranja ljudskih skupina. Dolazi do čvršćeg povezivanja i formiranja novih parcijalnih i globalnih društvenih grupa, i do novog prestruktuiranja, raspadanja i nestajanja. � Mils odbacuje teoriju klasne strukture i koncipira teoriju socijalne stratifikacije. U svom eseju “ Socijalna stratifikacija “ Mils ovu pojavu definira, zanimanjem, klasom, statusom i moći. Društvena struktura se sastoji od uloga i društvenih poredaka. � Društveni poredak je skup svih onih institucija koje u nekom društvu udovoljavaju istim funkcijama i služe istim ciljevima. U globalnom američkom društvu postoje slijedeći institucionalni poreci: � 1. politički poredak čine institucije koje utiču na raspodjelu moći i vlasti u okviru socijalne strukture;

8. Wright Mils ( 1906 – 1962 ) � 2. ekonomski poredak sastavlje od institucija u kojima se organizira rad, proizvodnja, raspodjela roba i usluga; � 3. vojni poredak čine institucije za legitimnu uspostavu vlasti, silu i kontrolu; � 4. rodbinski poredak regulira legitimno sexualno općenje i reprodukciju kao i obrazovanje; � 5. religijski poredak sastavljen od institucija u kojima pojedinci reguliraju vjerski poredak. �Od pet navedenih poredaka za Milsa su najbitniji politički, ekonomski i vojni. Pored društvenog poretka, Mils definira i sfere društvenog djelovanja, a to su: tehnologija, simboli, status i obrazovanje.