DRAVNOPRAVNI RAZVITAK BOSNE I HERCEGOVINE Prof dr Omer
DRŽAVNO-PRAVNI RAZVITAK BOSNE I HERCEGOVINE Prof. dr. Omer Hamzić Viši asistent Benjamina Londrc, MA Kiseljak, 2017/18. godine
BOSNA I HERCEGOVINA ZA VRIJEME AUSTRO-UGARSKE UPRAVE I. HABSBURŠKA CAREVINA I NJENA UPRAVNA STRUKTURA II. ORGANIZACIJA VLASTI U BIH 1878. - 1918. III. NACIONALNO-POLITIČKI KURS OKUPACIONE UPRAVE IV. ORGANIZACIJA VJERSKIH ZAJEDNICA V. POLITIČKE STRANKE VI. ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE VII. BOSANSKOHERCEGOVAČKI USTAV I SABOR
I. HABSBURŠKA CAREVINA I NJENA UPRAVNA STRUKTURA 1. Porijeklo Habsburške carevine 2. Austro-ugarska nagodba – dualizam 3. Trijalizam
1. Porijeklo Habsburške carevine a) Jedna od najvećih i najdugovječnijih evropskih vladarskih familija – od 13. st. do 1918. (Svetim rimsko-njemačkim carstvom vladali su skoro 400 g. ); b) Habsburška carevina je nastala nakon bitke na Moha-ču 1526. godine – iz historijske nužde, kao bedem prodo-ru Osmanlija u Evropu; c) Od uspješne odbrane Beča 1683. (i Karlovačkog mira 1699. ) do Napoleonovih ratova i Bečkog 1815. i Berlinskog kongresa 1878.
a) Jedna od najvećih i najdugovječnijih. evroposkih vladarskih familija – od 13. st. do 1918. (1) Svetim rimsko-njemač. carstvom vladali skoro 400 g. (2) Porijeklo: iz Donje Austrije (Beč), širenje: brakovima - Sretna (felix) Austrija: “pušta drugima da ratuju“, dok ona sklapa brakove (više su se širili tako nego ratovima), - Car Karlo V - 1519. naslijedio Špansko kraljevstvo (sa posjedima u Americi), - Ferdinand (brat Karla V) 1526. u jeku osmanske navale, naslijeđuje Češku, Ugarsku i Hrvatsku; (3) Španska grana dinastije izumrla je početkom 18. st. , dok su bečki Habsburzi vladali Svetim. rim. carstvom do 1806. , Austrijom do 1866, i Austro-Ugarskom do 1918.
b) Habsburška carevina je nastala nakon bitke na Mohaču 1526. godine – iz historijske nužde, kao bedem prodoru Osman. u Evropu (1) Habzburška monarhija nastala iz historijske nužde: odbrana od Osmanlija; - Usljed direktne ugroženosti od Osmanlija, Habsburgovci uz svoju krunu nastoje vezati što više zemalja i pokrajina - Poslije Mohača, Habzburgovcima se priklanja hrvatsko i ugarsko plemstvo – nastaje personalna unija; (2) Izreka da je Habzburška monarhija - „nenamjerno djelo Sulejmana Veličanstvenog i njegove velike pobjede na Mohaču“, u osnovi je tačna;
c) Od uspješne odbrane Beča 1683. (i Karlovačkog mira 1699. ) do Napoleonovih ratova i Bečkog 1815. i Berlinskog kongresa 1878. (1) Nakon rata od 1683. – 1699. otklonjena opasnost od Osmanlija (u savezu sa Mletačkom Rep. potiskuju ih iz Ugar. , Slavonije, Bačke, Transilvanije, Like i Dalmacije); (2) Iako je to bio kraj historijske odbrambene misije Habzburške carevine, ona ipak opstaje: vodi više osvajačkih ratova i postaje nosilac velikogermanske ekspanzije „Juriš na istok“ (Drang nach Osten); - Na Bečkom kongresu 1815. (poslije Napoleonovih ratova, dobija sve teritorije Mlet. Republ, . koju je Napol. srušio, 1797. : na Jadranu, na Balkanu i sjevernoj Italiji); - Na Berlinskom kongresu 1878. – svoja osvajanja definitivno završila okupacijom Bi. H, 1878.
2. Austro-ugarska nagodba (1867. ) – dualizam a) Austrija u epohi prosvijećenog apsolutizma i jačanja centralizma; b) Interes, pa i opstanak Habsburškog carstva posebno je ugrožen borbom za ujedinjenje Italije i usponom i jača-njem Pruske u Njemačkom savezu; c) Nakon teritorijalnih gubitaka u ratovima sa Pruskom i Italijom, javlja se ideja dualizma, po kojoj je zaključena Austro-Ugarska nagodba, 1867. .
a) Austrija u epohi prosvijećenog apsolutizma i jačanja centralizma - U doba feudalizma austrijska carevina je bila osobena zajednica različitih srednjovjekovnih država i pokrajina koje su priznavale vladare iz dinastije Habzburga, zadrža-vajući veliku samostalnost; - Od početka 18. st. sa epohom prosvijećenog apsolu-tizma jača centralizam, tako da se 1724. prvi put javlja termin Austrijska monarhija kao oznaka svih habzburških posjeda, - Sa jačanjem nacionalnih država u 19. st. dovodi se u pitanje opstanak takve centralizovane monarhije;
b) Opstanak Habsburškog carstva ugrožen je ujedinjenjem Italije i usponom i jačanjem Pruske u Njemačkom savezu. (1) Interesi Austrije posebno su ugroženi - borbom za ujedinjenje Italije i - usponom i jačanjem Pruske u Njemačkom savezu, (2) U oba slučaja Austrija je poražena, teritorijalno i politički reducirana na svoje ugarske i slavenske posjede, - U ratu sa Italijom, 1859. pretrpjela je poraz i izgubila sve svoje teritorije u sjevernoj Italiji; - U ratu sa Pruskom, 1866. pretrpjela je poraz i izgubila vođstvo i primat u Njemačkom savezu;
c) Nakon teritor. gubitaka u ratu. sa Pruskom i Italijom, javlja se ideja dualizma, po kojoj je zaključena Austro-Ugarska nagodba, 1867. (1) Glavne odredbe Nagodbe: - personalna unija dvije države (austrij. car i ugarski kralj), - dva odvojena parlamenta i dvije odvojene vlade i - samo tri zajednička ministarstva: spoljni poslovi, vojska i finasije; (2) Austro-Ugarskom nagodbom (1867. ), ozakonjena je politička prevlast Nijemaca i Mađara u Habsburškoj monarhiji - na štetu brojnih slavenskih naroda. (3) Nakon sklopljene nagodbe, česti su termini: Cislaj-tanija za austrijske i Translajtanija za ugarske posjede – po graničnoj rijeci Lajti (Leithe)
Austro-Ugarskom nagodbom iz 1868. , država je podijeljena na austrijski i ugarski dio
3. Trijalizam a) Ideja trijalizma – javlja se još od revolucije 1848. g. – nasuprot apsolutizmu, centralizmu i dualizmu - pojačana poslije Austro-Ugarske nagodbe, 1867. ; b) Hrvatski sabor sastaje se 1861. i posebnim odlukama ističe samostalnost Trojedne kraljevine u okviru Austrije kao složene države; c) Ideja trijalizma (treće države) ponovo oživljava poslije okupacije Bi. H 1878. , ali je ipak bila nerealna - što će odrediti poseban status Bi. H u Monarhiji;
a) Ideja trijalizma - još od revolucije 1848. – nasuprot apsolutizmu, centralizmu i dualizmu - pojačana poslije Austro-Ugarske nagodbe, 1867. ; - Suština ideje trijalizma: političko ujedinjenje južnoslavenskih naroda i federalizacija Monarhije – kao protiv-teža vladajućim Germanima i Mađarima: - Nade u trijalizam oživljavaju nakon poraza Monarhije od Italije i Franc. 1859. , te pada Bahovog apsolutizma, - Car Farnjo Josif bio je prisiljen da obnovi ustavnost u Monarhiji, i dozvoliti sazivanje svih predstavničkih tijela, pa i Hrvatskog sabora,
b) Hrvatski sabor sastaje se 1861. i posebnim odlukama ističe samostalnost Trojedne kraljevine u okviru Austrije kao složene države (1) Suština tih odluka je sljedeća: - pitanje „užeg saveza“ Hrvatske sa Ugarskom tek treba raspraviti - dotle su ove dvije države u personalnoj uniji, vezane samo ličnošću vladara, koji je u isto vrijeme austrijski car, hrvatski i ugarski kralj. - Posebno je važno da je ovaj sabor, sa stanovišta trijalizma, ozakonio ravnopravnost Srba i Hrvata i ukazao na neophodnost povezvanja Južnih Slavena; (2) Odluke Hrvatskog sabora i sva ova nadanja Južnih Slavena bila su neostvarljiva - vrhovi Monarhije su se priklonili i prihvatili ideju dualizma.
c) Ideja trijalizma ponovo oživljava poslije okupacije Bi. H 1878. , ali je ipak bila nerealna što će odrediti poseb. status Bi. H u Monarhiji (1) Suština ideje: da se ujedinjenjem slovenačkih pokra-jina sa Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom, te Bi. H, stvori jedna moćna - treća državna cjelina, sa središtem u Zagrebu, koja bi uravnotežila germanske i mađarske, sa slavenskim interesima u Monarhiji. (2) Ostavrljivost ideje: težnja za ujedinjenjem bila je neostvarljiva, kako zbog međunarodne, tako i zbog unutrašnje situacije u Monarhiji, pa je ta konstelacija odnosa i odredila osoben razvitak i državno-pravni položaj Bi. H u okviru Habsburške monarhije.
II. ORGANIZACIJA VLASTI U Bi. H 1878. - 1918. 1. Pravni osnovi okupacionog režima 2. Zakon o upravljanju Bi. H 3. Administrativna organizacija i upravna vlast 4. Zemaljska vlada za Bi. H (formir. 29. 10. 1878. ) 5. Odbrambeni zakon za Bi. H, 4. 11. 1881. 6. Kallay i njegova uprava
1. Pravni osnovi okupacionog režima (glavni međunarodni akti) a) Član 25. Berlinskog ugovora): b) Carigradska (Novopazar. ) konvencija - 21. 4. 1879. garantuje:
a) Član 25. Berlinskog ugovora, 1878. (1) Čl. 25 Berlinskog ugovora je odredio (dao) Austro. Ugarskoj: - mandat kao pravo zaposjedanja i upravljanja Bi. H i - pravo da na području Novopazarkog sandžaka drži svoje garnizone (uz naknadni sporazum s Portom);
c) Carigradska (Novopazarska) konvencija 21. 4. 1879. (2) Carigradska (Novopazarska) konvencija - 21. 4. 1879. garantuje: - suverenitet sultana nad Bi. H; - vjerske slobode i posebna prava muslimanima (lična i imovinska); - održavanje veze sa duhovnim poglavarom u Carigradu; - samofinansiranje uprave u Bi. H;
2. Zakon o upravljanju Bi. H a) Usvojen paralelno u oba parlamenta, utvrđuje njihovu nadležnost i nadzor nad privremenom upravom u Bi. H; b) Zakon proklamuje saglasnost političkih vrhova Monarhije o nepovredivosti njene dualističke strukture, pa se oprezno pristupalo svim promjenama;
a) Usvojen paralelno u oba parlamenta, utvrđuje njihovu nadležnost i nadzor nad privremenom upravom u Bi. H (1) Usvojen je paralelno u parlamentima Austrije i Ugarske, 22. 2. 1880. , nakon dugotrajnih političkih rasprava i razjašnjenja između Beča i Pešte i utvrđuje; - da nadzor nad privremenom upravom u Bi. H pripada zajedničkoj vladi, ali da se pravci i načela te uprave ne mogu utvrđivati bez saglasnosti vlada oba dijela Monarhije; - da se bez saglasnosti oba parlamenta ne može promijeniti odnos u kojem se Bi. H nalazi prema Monarhiji;
b) Zakon proklamuje saglasnost političkih vrhova Monarhije o nepovredivosti njene dualističke strukture (1) Svaki radikalniji upravno-politički zaokret u Bi. H kao okupiranoj zemlji bi izazvao sljedeće posljedice: - doveo bi u pitanje već uspostavljenu dualističku strukturu Monarhije i - izazvao spoljnopolitičke teškoće - pošto bi se mogao shvatiti kao povreda sultanovog suvereniteta; (2) U biti je zadržana zatečena administrativno-upravna organizacija Bi. H zato što vlade ni Austrije, ni Ugarske. nisu bile spremne finansirati radikalnije promjene u Bi. H, (pa se oprezno pristupalo svim promjenama);
3. Administrativna organizacija i upravna vlast a) Zadržavajući zatečenu osmansku administrativnu organizaciju uprave u Bi. H, Austro-Ugarska je samo promijenila nazive pojedinih upravnih jedinica ili organa; b) Austro-Ugarska je zadržala zatečenu osmansku administrativno-teritorijalnu podjelu (6 liva – okruga) i općinsku samoupravu;
a) Zadržavajući zatečenu osmansku administrativnu organizaciju uprave u Bi. H, Austro. Ugarska je samo promijenila nazive pojedi-nih upravnih jedinica ili organa; (1) promjena naziva upravnih jedinica: - Bosanski Vilajet je postao Reichsland, - sandžaci ili live postaju okruzi, - kaze (srezovi), preimenovani su u kotare, - nahije su postale kotarske ispostave; (2) promjena naziva pojedinih organa: - Umjesto valije - Zemaljski poglavar (Landesscief), - mutesarifi (upravnici sandžaka) postali su okružni predstojnici, a - kajmakami ili mudiri (upravnici srezova) postaju kotarski predstojnici.
b) Austro-Ugarska je zadrž. zatečenu osmansku administrativ-teritorijalnu podjelu (6 liva – okruga) i općinsku samoupravu - Zadržano je 6 sandžaka (liva), odnosno okruga: Sar. , Travnik, Mostar, Tuzla, B. Luka i Bihać) i 54 kotara, sa 23 kotarske ispostave - Pored navedene državne strukture, okupacija je u Bi. H zatekla i sistem općinskih samouprava u okviru seoskih općina (džemati) i gradskih općina ili beledija.
4. Zemaljska. vlada za Bi. H (formirana 29. 10. 1878. ) a) Početak (1879. ) struktura (3 plus 3 odjela), i funkcioneri (zemaljski poglavar, šefovi odjeljenja civilni adlatus); b) Vrhovnu upravnu vlast nad Bi. H imala je Zajednička austrougraska vlada, preko Zajedničkog ministarstva finansija i Bosanskog biroa u Beču
a) Početak (1879. ) struktura (3 plus 3 odjela), i funkcioneri (zemaljski poglavar, šefovi odjeljenja civilni adlatus) - Vlada je počela sa radom 1. 1. 1879. sa tri odjela: za unutrašnju upravu, za finansije i pravosuđe, kasnije su formirana još tri: privredni, za prosvjet. i tehnički odjel; - Sastav Vlade: Zemaljski poglavar (istovremeno je bio i komand. okupac. korpusa), civilni adlatus (do 1912. ) i šefovi odjeljenja (3 plus 3); - Titularni šef vlade bio je zemaljski poglavar, ali je njenim radom stvarno rukovodio civilni adlatus, potčinjen Bos. birou pri Zajedničkom ministastvu finansija u Beču; - Reorganizacijom Zemaljske uprave, 1912. ukinut je položaj civilnog adlatusa, pa je rukovođenje vladom povjereno neposredno zemalj. poglavaru i njegovom zamj.
b) Vrhovnu upravnu vlast nad Bi. H imala je Zajednička austrougarska vlada - Vlada je vlast operativno ostvarivala preko Zajedničkog ministarstva finansija i Bos. biroa u Beču; - Pošto je zemaljski poglavar bio i komandant okupacionog korpusa, tu su funkciju stalno obavljali visoki carski oficiri (to nije bilo ni u jedoj drugoj pokrajini Austr. Ugar. ); -Važne nadležnosti u upravnom sistemu vlasti imalo je Zajedn. ministarstvo vojske: svi poslovi zajedničkih vojnih četa na teritoriji Bi. H i Sandžaka, komanda svih Bi. H trupa i policije, pošta i telegraf i uprava željezn. pruge B. Luka – Dobrljin.
5. Odbrambeni zakon za Bi. H, 4. 11. 1881. - Nakon višemjeseč. rasprava, uvodi se redovna vojna obaveza – što nije izazvalo diplomatsku krizu iako je Zakonom narušen sultanov suverenitet nad Bi. H; - Ali Zakon je izazvao ustanak u istoč. Hercegovini (dec. 1881. - jan. 1882. ), tzv. Hercegovački ustanak koji je brzo ugušen, ali je to bilo upozorenje režimu da mora mijanjeti oblik upravljanja (tj. pripremati aneksiju); - Događaji koji su se zbili krajem 1881. i početkom 1882. g. učvrstili su apsolutističku opciju u organizaciji austrougarske uprave u Bi. H;
6. Kallay i njegova uprava a) Za pripremu aneksije odabran je Benjamin Kallaj: 4. 6. 1882. postaje Zajednički ministar finansija, kada preuzi-ma upravu nad Bi. H; b) Vladao je po sistemu prosvijećenog apsolutizma: vladati bez naroda i istovremeno nešto raditi za popravljanje položaja tog istog naroda;
a) Za pripremu aneksije odabran je Benjamin Kallaj: 4. 6. 1882. postaje Zajednički ministar finansija, kada preuzima upravu nad Bi. H (1) Kao najbolji poznavalac situacije imao je zadatak da pripremi aneksiju Bi. H, pa je na tom zadatku: - Usmjeravao Bi. H upravu kao da je okupirana Bi. H već postala sastavni dio Monarhije; - Ojačao ulogu Zajedničkog ministra finansija i ograničio ulogu ministarstva rata; (2) Ojačao administraciju: - Vjerovao je u strogo odabrano i visoko obrazovano činovništvo i rapidno ga povećavao; - Krajem osmanske vlasti u Bi. H bilo je svega 120 činovnika (1881. – oko 600; 1897. – 7. 379, a 1908. – 9739);
b) Vladao je po sistemu prosvijećenog apsolutizma: vladati bez naroda i istovremeno nešto raditi za popravljanje njegovog položaja (1) Ipak, nije uspio pokrenuti dublje socijalnostrukturalne i kulturnopolitičke promjene i izmijeniti državno-pravni položaj Bi. H (Ne zanemarujući određ. rezultate na privr. i kulturnom polju); (2) Upravno-politički i ustavni režim u Bi. H zadržao je do kraja dva bitna obilježja državnopravnog provizorija: - Bi. H ostala u nadležnosti zajedničke austro-ugarske vlade; - Nije izvršeno razgraničenje između vojne i civilne vlasti.
Vijećnica u Sarajevu
III. NACIONALNO-POLITIČKI KURS OKUPACIONE UPRAVE 1. Vjera i nacija 2. Bošnjaštvo ili interkonfesionalno bosanstvo
1. Vjera i nacija (1) Politika režima bila je: - održati ravnotežu i kontrolisati nacionalne težnje domaćeg stanovništva, te - izolirati Bi. H od nacionalnih pokreta iz okolnih zemalja (Srbije i Hrvatske); (2) Hrvatski nacionalni kurs prvog zemalj. poglavara, gen. Filipovića, neposredno po okupaciji, naišao je na otpor vladajućih austro-ug. krugova, pa je već u decembru 1878. general morao odstupiti; (3) Srpske naconalne težnje, Kallay je nastojao neutralisati preko civilnog adlatusa Fedora Nikolića, a „srpskim kursom“ (dozvolom: upotr. srpskog imena, štampanja lista „Prosvjeta“ ćirilicom itd. ) , pridobiti srpsko građanstvo – ali nije u tome uspio;
2. Bošnjaštvo ili interkonfesionalno bosanstvo a) Nova nac. politika B. Kallaya – to je bio pokušaj da se pod bosanskim (bošnjačkim) nac. imenom okupe sve vjer. -etničke grupe u Bi. H (to je bilo pokrenuto još i kraj. osm. upr. – Omer Paša Latas, Šerif Osman Topal paša) b) Kallayeva politika interkonfes. bošnjaštva zakasnila je i već bila nerealna za sva 3 bosanska nacion. korpusa (sudbina lista „Bošnjak“ 1891. – Mehmed beg Kapetanović - Ljubušak) c) Već od kraja 90 -tih g. 19. st. bošnjaštvo nije predstavljalo alternativu nacionalnim pokretima u Bi. H, koji su poč. 20. st. prešutno postali partneri okupaconoj vlasti;
IV. ORGANIZACIJA VJERSKIH ZAJEDNICA 1. Pravoslavna crkva 2. Katolička crkva 3. Islamska zajednica
1. Pravoslavna crkva a) Akcija režima za odvajanje Dabrobosanske mitropolije od Vaseljenske patrijaršije u Carigradu i priključenje Karlovačkoj patrijaršiji – uspjela; b) Nakon potpisivanja Konkordata, carskim rješenjem od 20. 12. 1880. za novog mitropolita dolazi prvi puta Srbin, Sava Kosanović, 1881.
a) Akcija režima za odvajanje Dabrobosan. mitropolije od Vaseljenske patrijaršije u Carigradu i priključenje Karlovačkoj patrijarš. (1) Rezultat akcije: zaključenje konkordata sa Carigradskom patrijaršijom, 28. 3. 1880. ; (2) I pored otpora srpskih građanskih krugova, pravoslavna crkva u Bi. H, dolazi u zavisnost od vlade: - Dato pravo austrougar caru da sam imenuje i uklanja episkope i mitropolita, - Patrijaršija pri tome ima samo kanonske formalnosti); (2) Za uzvrat, vlada se obavzeuje da: - Carigrads. patrijarhu isplaćuje 58. 000 zlat. groša godiš. ; - Episkopi su dobijali stalnu platu od države, - Pravo ubiranja crkvenih doprinosa prešlo je na državu.
b) Nakon potpisivanja Konkordata, carskim rješenj. od 20. 12. 1880. za novog mitropolita dolazi prvi puta Srbin, Sava Kosanović, 1881. (1) Pošto je prethodno „položio u careve ruke izjavu lojalnosti“, Kosanović je ustoličen 10. 4. 1881. ; (2) Nakon svega 4 godine službe (1885. ), podnosi ostavku i otvara krizu u odnosima crkve i vlasti, a uzroci su: - Što se režim bezobzirno miješao u poslove crkve, - Što se rimo-katolička propaganda, uz pomoć vlade „svom silom okomila na pravoslavlje“; (3) Nakon otvaranja krize, slijedi višegodišnja borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju pravoslavne crkve u Bi. H, koju su vlasti ozakonile 1905. (prihvatanjem Statuta crkvene i školske samouprave)
2. Katolička crkva a) Od početka režim nastoji reorganizovati katoličku crkvu - (1) smanjiti uticaj franjevaca i - (2) uvesti svjetovnu crkvenu hijerarhiju u Bi. H; b) Josip Štadler, prvi vrhbosanski nadbiskup – (od 1881. do smrti 1918. ) energični isusovac – sa jasnim i daleko-sežnim ciljevima: - organizacija i izgradnja crkve, - pokatoličavanje muslimana, - katoličanstvo = hrvatstvo;
a) Od početka režim nastoji reorganizovati katoličku crkvu (1) smanjiti uticaj franjevaca i (2) uvesti svjetovnu crkvenu hijerarhiju u Bi. H (1) Politika režima izaziva razočarenje franjevaca, koji su bili privrženi interesima Monarhije, posebno od 1840. kad joj je Porta priznala protektorat nad katolicima Bi. H; (2) Nastojanje vlasti da franjevce u Bi. H zamijeni svjetovnim svećenstvom (čiji bi izbor mogla kontrolisati), u poč. nije odobravala ni Sveta Stolica; (3) Uz pomoć Štrosmajera i zagrebačkog kaptola, Austro. Ugarska zaključuje konkordat sa Sv. Stolicom, 8. 6. 1881. kojim: - Franjevci gube privilegije, a - U Bi. H se uvodi redovna katolička hijerarhija;
b) Josip Štadler, prvi vrhbosanski nadbiskup – (od 1881. do smrti 1918. ) energični isusovac – sa jasnim i dalekosežnim ciljevima (1) Organizaciono-kadravska izgradnja i materijalno jačanje katoličke crkve u Bi. H – koja je kretala od nule; (2) Pokatoličavanje musliamana - počeo ralizovati odmah i bez ikakvih zazora (Uredba o konverzijama); (3) Hrvatska politika i njeno jačanje kroz jačanje katolič-ke crkve i njenih institucija kao institucija hrvatstva;
3. Islamska zajednica a) Izjava 58 muslim. uglednika o lojalnosti austrijsk. caru; b) Čl. 2. Carigradske konvencije, neutrališe efekat izjave o lojalnosti, zakulisne igre visoke politike (Đula Andraši); c) Rasplet krize: rješavanje pitanja prvog poglavara (reis-ul –uleme) Islamske zajednice u Bi. H; d) Naredbom Ministarstva finansija (24. 10. 1882. ) provedena je i nova organizacija uprave vjerskih i vakufskih poslova muslimana Bi. H; e) Nezadovoljstvo muslimana i početak borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju (prozelitistički nasrtaji);
a) Izjava 58 muslimanskih uglednika o lojalnosti austrijskom caru (1) U cilju što bržeg odvajanja muslimana od Carigrada (strateški cilj) u nov. 1878. vlasti iznuđuju izjavu 58 muslimanskih uglednika (ali bez imena i jednog potpisnika), kojom se: - izražava lojalnost caru Franji Josifu i - traži da se umjesto šej-ul-islama postavi poseban poglavar Islamske zajednice u Bi. H; (2) Prekidu veza sa Carigradom opirali su se i Bi. H muslimani i Porta;
b) Član 2. Carigradske konvencije, neutrališe efekat izjave o lojalnosti, zakulisne igre visoke politike (Đula Andraši) (1) Efekat izjave 58 -osmorice neutralizirao je čl. 2 Carigradske konvencije od 21. 4. 1879. , - daje pravo Bi. H muslimanima da slobodno održavaju veze sa svojim vjerskim starješinom u Carigradu; (2) Gyula Andrassy - uputa Zemaljskoj vladi u Sarajevu. : „javno poštovati konvenciju i istovremeno tajno podržavati akcije onih koji su za otcjepljenje od Carigrada“ (3) U međuvremenu pojavljuju se dvije Fetve muftije Hilmi Omerovića: - prva da Bi. H muslimani mogu služiti u austrougar. vojsci i - druga da se sultan ne može više smatrati vladarom Bi. H;
c) Rasplet krize: rješavanje pitanja prvog poglavara (reis-ul–uleme) Islamske zajed. u Bi. H (1) Austro-Ugarska se složila da šejhul-islam iz Carigr. imenuje vjer. službenike u Bi. H, ali uz uslov da su iz Bi. H; (2) Zato sprečavaju dolazak Ahmeda Šukri ef. , bivšeg rumelijskog kazaskera (vojn. sudije), na duž. bos. muftije (imenovan od šejhhul-islama 18. 6. 1880. ); (3) Rasplet krize: - šejhul-islam povlači svoje prethodno imenovanje i imenuje sarajevskog muftiju Hilmi Omerovića za bos. muftiju (22. 3. 1882). - Carskim dekretom iz Beča (17. 10. 1882. ), potvrđuje se imenov. H. Omerovića za bos. muftiju od strane šejulislama i on tako postaje prvi reis-ulema IZ u Bi. H; - Istovremeno se imenuju i prvi čl. Ulema medžlisa, čime se faktički uspostavlja institucija rijaseta, kao jedinstven primjer takve ustanove u islamskom svijetu.
d) Naredbom Ministarstva finansija (24. 10. 1882. ) provedena je i nova organizacija uprave vjerskih i vakufskih posl. muslim. Bi. H (1) Glavne odredbe Naredbe: - Vjerski funkconeri nisu birani, već postavljeni; - Car imenuje reisul-ulemu i članove ulema-medžlisa, a ostale vjerske službenike Zemaljska vlada u Sarajevu; - Vjerski organi nisu imali samostalnost: ovlašteni vladin povjerenik mogao je da mijenja njihove odluke; (2) Privremenu komisiju za uređenje vakufskih poslova u Bi. H, sred. marta 1883. imenuje Zajed. ministarstvo finans. : - Predsjednik je bio sarajevski gradonačelnik Mustajbeg Fadilpašić, ali samo formlno; - Glavnu riječ vode dva vladina izaslanika; - Pa pak je stanje vakufa bilo znatno unaprijeđeno;
e) Nezadovoljstvo muslimana i početak bor-be za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomi-ju (prozelitistički nasrtaji) (1) Bez obzira na početak sređivanja stanja u IZ Bi. H, musl. su imali više razloga za nezadovoljstvo – posebno su bili grubi prozelitistički nasrtaji katoličke crkve; - Incident u blizini Mostara, u maju 1899. , izazvao je masovne proteste, kojim je označen početak borbe Bi. H muslimana za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju; (2) U borbu za vjersko-prosvjetnu autonomiju, vremenom su, pored vjerskih i vakufskih zahtjeva, uključeni i - agrarni interesi muslimanskih zemljoposjednika, te - pitanje političke autonomije Bi. H.
e) Borba za vjersku autonomiju muslimana i taktiziranje okupacijske vlasti, - Davanje vjersko-prosvjetne autonomije, vlasti su taktički vezivale za rješavanje državno-pravnog statusa Bi. H (odgađajući to tek poslije aneksije), - Upravo zbog te naglašene političke dimenzije Pokreta, tek pola g. nakon aneksije Bi. H, u aprilu 1909. ozakonjen je Statut za „autonomiju uprave islamskih vjerskih i vakufskomearifskih poslova“. - Statutom „za autonomiju. . . “ Musl. su dobili pravo da sami biraju svoje vjer. starješine i samostalno vode poslove vakufa i svog autonomnog školstva;
V. POLITIČKE STRANKE 1. Opći uslovi političko-stranačkog organizovanja u Bi. H 2. Građanske političke stranke 3. Socijaldemokratska stanka za Bi. H (SDS)
1. Opći uslovi pol. -stranačkog organiz. u Bi. H a) Građanske političke stranke nastaju početkom 20. stoljeća iz vjersko-prosvjetnih pokreta, ali nemaju uslova za rad bez „parlamentarne podloge“; b) Otopljavanjem „apsolutizma“ nakon Kallayeve smrti 1903. stvaraju se uslovi za stranke: - ukida se cenzura, - rešava pitanje vjerske autonomije, - provodi poreska reforma) c) pojedini narodni pokreti za vjersko-prosv. autonomiju pristupaju formalnom stranačkom organizovanju
2. Građanske političke stranke a) Muslim. narodna organizacija (MNO, 1906. , Alibeg Firdus, jedina koja se postavlja opoziciono prema režimu); b) Muslimanska napredna stranka (MNS, 1908. , prohrvatska, Adem-aga Mešić); c) Muslim. samostalna str. (MSS, 1910. , neuspio pokušaj ujedinjenja sa MNO); d) „Musliamnska demokratija“ oko lista „Samouprava. “ (1910. , prosrpska: Osman Đikić i Smajla-aga Čemalović);
e) Srpske političke grupe prije osnivanja SNO 1907. (oko listova Srpska riječ, Narod i Otadžbina); f) Srpska narod. organizacija (SNO, 1907. , potpuna autonomija Bi. H, bez stava o agraranom pitanju (Sarajevska rezolucija); g) Srpska narodna samostalna stranka (SNS, 1907); h) Hrvatske stranke: Hrvatska narodna zajednica (HNZ) – građansko-liberalna orijentacija); i) Hrvatska katolička udruga za Bi. H (HKU, 18. 1. 1910. , klerikalizam, ekskluzivna katolička pol. , podrška austrijskih kršćanskih socijalista;
a) Muslim. narod. organizacija (MNO, 1906. , Alibeg Firdus, jedina koja se postavlja opoziciono prema režimu) (1) Osnivana: 3. 12. 1906. kao prva građ. politička str. u Bi. H, koja je istakla svoj progr. i provela svoju formalnu organiz. (2) Vođstvo: Egzekutivni odbor, prvi predsj. Alibeg Firdus; (2) Program: - vjerska i vakufsko-mearifska autonomija. ; - politička, t. j. državnopravna autonomija Bi. H pod sultanovim suverenitetom. ; - agrarni zahtjevi: da se seljak-kmet pretvori u običnog najamnog radnika ili zakupca na veleposjedu; (3) Podrška: ogromne većine muslimanskog življa, kao i zemljoposjednika, koji su držali vođstvo stranke i agrar- no pitanje postavljali kao općebošnjačko;
b) Muslimanska napredna stranka (MNS, 1908. , prohrvatska, Adem-aga Mešić) - Nasuprot MNO - dosta heterogena bošnjačka grupa (kao pokretači raznih kulturno-prosv. i privredn. akcija, sami sebe nazivali „naprednim muslimanima“); - Osnivačka skupština: Tešanj, 24. – 26. 8. 1908. – za predsj. izabran Adem-aga Mešić, posjednik iz Tešnja; - Program: nije se u biti razlikovao od programa MNO, ali je u vezi sa nac. pitanjem MNS imala prohrv. orijentaciju. - Pred izbore 1910. , stranka radi gubitka pristalica odbacuje prohrvatsku orijentaciju i mijenja ime (Muslimaska samostalna stranka. )
c) Musl. samostalna str. (MSS, 1910. , neuspio pokušaj ujedinjenja sa MNO) - Zaključivši da zbog svoje prohrvatske nac. orijentacije gubi podršku, vođstvo Musl. napredne stranke 31. 1. 1910. u svom programu odriče se prohrvatske nacionalne ideje; - Istovremeno, stranka je promijenila ime i dalje djeluje pod imenom Muslimanska samostalna stranka (MSS). - U aprilu 1910. , pred saborske izbore – propao pokušaj ujedinjenja MNO i MSS. - zbog nesporazuma i ambicija pojedinaca iz vođstva i jedne i druge stranke.
d) „Musliamnska demokratija“ oko lista „Samouprava. “ (1910. , prosrpska: Osman Đikić i Smajla-aga Čemalović) - Neposredno pred prve sabor. izbore, iz MNO izlazi grupa mladih prosrpskih aktivista, koji pokreću list Samouprava kao organ Muslimanske demokratije; - Program: isticali su da je vođstvo MNO zanemarilo socijalne i kulturne probleme muslimanskog naroda, prije svega seljaštva. - Formalno nisu bili politička stranka, ali su imali svog kandidata na prvim saborskim izborima - Osman Đikić, koji je propao (stvarni vođa grupe bio je Smail-aga Ćemalović iz Mostara.
e) Srpske političke grupe prije osnivanja SNO 1907. ( Srpska riječ, Narod i Otadžbina), (1) Srpska politička grupa oko lista „Srpska riječ“, Saraj. , 1905. (Program: ekonomski interesi i crkveno-školska autonomija; lideri: Gligorije Jeftanović, Vojislav Šola i Milan Srškić); (2) Srpska politička grupa oko lista „Narod“, Mostar, 1907. (mlada inteligencija, kritikuje vođe pokreta za vjersku autonomiju, zalagali se za političku borbu; Lideri: Risto Radulović i Vasilj Grđić); (3) Srpska politička grupa oko lista „Otadžbina“, B. Krajina (mlađi intelektualci vezani za seljaštvo; program: radikalno rješenje agrarnog pitanja; Lideri: Petar Kočić, Vukosav Gruberović)
f) Srpska narod. organizacija (SNO, 1907. , potpuna autonomija Bi. H, bez stava o agraranom pitanju (Sarajevska rezolucija) (1) Sarajevska rezolucija tri srpske političke grupe: „Srp. riječ“, „Narod“, „Otadžbina“ u Sarajevu, 11. 5. 1907. : - jedinstveno političko djelovanje i formiranje političke stranke, - ustavne slobode i parlament, te - potpuna autonomija Bi. H, bez promjene suvereniteta, (2) Srpska narodna organ. , SNO osnovana je u Sarajevu, 27. – 31. 10. 1907. , - Usvojena Sarajevska. rezolucija kao politički program i pored upozorenja režima da se taj program ne usvaja; - Što se tiče agrarnog pitanja - bez konkretnog stava – prvenstveni cilj je bio očuvanje saveza sa MNO.
g) Srpska narodna samostalna stranka (SNS, 1907) - Osnivač: dr. Lazar Dimitrijević, maj 1907. , Časopis „Dan“, - Napadao vođe pokreta za autonomiju, zalagao se za radikalno rješenje agrarnog pitanja i prihvatanje Monarhije, - SNS doživljava poraz i gašenje na izborima 1910. )
h) Hrvatske stranke: HNZ – građansko-liberalna i HKU – klerikalna orijentacija) (1) Tek poč. 20. st. u hrvatskom korpusu su se izdiferencirale dvije struje: (1) građanska i (2) klerikalna, koje će se artikulisati kroz dvije političke stanke: HNZ i HKU; (2) Hrv. nar. zajednica (HNZ, 21. 2. 1908. , - građansko-liberalna orijentacija, podrška franjevaca i oslonac na muslimane: - lideri: Nikola Mandić (formalno), dr. Ivo Pilar, tuzlanski advokat (stvarni strateg, glavni teoretičar i ideolog); - Program: (1) Bi. H=hrv. zemlje, (2) natkonfesionalnost radi pridobijanja muslimana za hrvatstvo, (3) agrarno pitanje– bez stava radi muslimana - sukob sa Štadlerom
i) Hrvatske stranke: Hrvatska katolička udruga za Bi. H (HKU, 18. 1. 1910. , klerikalizam) (1) Kada i pored upornih pokušaja nije uspio da na ideji okupljanja svih katolika u Bi. H, bez obzira na naconalnost, preuzme vođstvo HNZ, Josip Štadler , 8. 1. 1910. osniva svoju stranku – nazv. Hrvatska katolička udruga (HKU). (2) Programski ciljevi HKU: - ekskluzivna katolička politika, podrška austrijskih kršćanskih socijalista - Udruživanje Hrvatske i Slovenije i stvaranje južnoslavenske katoličke nacije, - Priključenje Bi. H Hrvatskoj, - Brže rješavanje agrarnog pitanja
3. Socijaldemokratska stanka za Bi. H (SDS) a) Izrasla iz sindikalnog pokreta (Glavnog rad. saveza), osnovana 28. – 29. 6. 1909. pod uticajem austrijskih socijaldemokrata, službeno glasilo „Glas slobode“, b) SDS je bila pod uticajem austrijske socijal-demokratije, ali je radničko organizovanje u Bi. H imalo i svojiih specifičnosti;
a) Izrasla iz sindikalnog pokreta (Glavnog rad. saveza), osnovana 28. – 29. 6. 1909. (1) Osnovana je i bila pod uticajem austrijskih socijaldemokrata, službeno glasilo „Glas slobode“; (2) Uspjesi organizacije radnika (Glav. radnički savez): - Zemaljska vlada u 1908. uspostavlja inspekciju rada, - Od 1. 1. 1910. radnici u Bi. H dobili zdravstveno osiguranje; (3) Upornom borbom sindikata i SDS radnici su izborili iste tarifne uslove koje su imali i njihovi klasni i staleški drugovi u ostalim dijelovima Monarhije.
b) SDS je bila pod uticajem austrijske socijaldemokratije, ali je radničko organizovanje u Bi. H imalo i svojiih specifičnosti - Pored GRS, u Bi. H je djelov. još 20 -tak malih zanatlijskoradničkih udruženja, organizovanih na vjersko-etničkoj ili lokalnoj osnovi, sa malobrojnim članstvom; - „Zvonaši“ su bili „otcijepljena“ grupa SDS u vrijeme balkanskih ratova koja klasne podređuje srpskim naconalnim konceptima (povezuje se sa P. Kočićem), proz-vani po listu „Zvono“
VI. ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE 1. Međunarodne okolnosti aneksije Bi. H 2. Proglas aneksije i njene državnopravne posljedice
1. Međunarodne okolnosti aneksije Bi. H a) Na prolongiranje anksije uticala je: (1) nesaglasnost austrijske i mađarske strane oko Bi. H i (2) nepovoljne međunarodne okolnosti; b) Mađarska je tražila aneksiju na bazi podjele Bi. H: okruzi B. Luka i Bihać - Mađarskoj, a Sarajevo, Travnik, Mostar i Tuzla – Austriji; c) Mladoturska revolucija - političke posljedice u Bi. H: zahtjev MNO i SNO za ustavnim uređenjem ubrzao odlu-ku o aneksiji;
a) Na prolongiranje anksije uticala je: (1) nesaglasnost austrijske i mađarske strane oko Bi. H i (2) nepovoljne međunarodne okolnosti; (1) Aneksija Bi. H je bila dugoročni strateški cilj Austro. Ugarske vanjske politike – aneksija je, ustvari, bila starija od okupacije; (2) Početak aneksije zavisio je od dva ključna faktora: - od stanja međunarodnih odnosa (čekala se povoljna međunarodna situacija), - od sporazuma Austrije i Mađarske o načinu uklapanja Bi. H u dualističku strukturu Monarhije;
b) Mađarska je tražila aneksiju i podjelu Bi. H: - okruzi B. Luka i Bihać - Mađarskoj, a okruzi Sarajevo, Travnik, Mostar i Tuzla – Austriji; (1) Austrijska vlada se protivila podjeli Bi. H po ugarskom konceptu – pa je car pitanje aneksije odložio za kasnije; (2) Povodom krize u Turskoj, Zajednička vlada, 26. 8. 1896. zaključuje da se aneksija Bi. H može izvršiti samo „kad Turska padne pod likvidaciju“, tj. u fazu raspada;
c) Mladoturska revolucija - političke posljedice u Bi. H: zahtjev MNO i SNO za ustavnim uređenjem ubrzao odluku o aneksiji (1) Mladoturska revolucija: Mladoturci, 24. 7. 1908. vraćaju u život liberalni osmanski Ustav iz 1876. g. , - Kako je Bi. H formalno-pravno bila sastavni dio Osman. Carstva, MNO i SNO pokreću zajedničku političku akciju da i Bi. H, dobije svoj ustav. - Zajednička deputacija MNO i SNO (predsjednici: Alibeg Firdus i Gligorije Jeftanović), 7. 9. 1908 predaje predstavku austro-ugarskom ministru finansija Istvanu Burianu; (2) Sadržaj srpsko-muslimanske (SNO i MNO) predstavke: ustav – bez aneksije, građanske i politič. slobode;
Manifestacije u Carigradu, jula 1908 povo-dom proglašenja Ustava
2. Proglas aneksije i njene državnopravne posljedice a) Nema Ustava bez aneksije – proglašenje aneksije 7. 10. 1908. ; b) Carska proklamacija povodom aneksije; c) Vannjsko-političke i diplomatske reakcije (svršen čin); d) Smirenje krize (uloga Njemačke), Turska priznaje aneksiju; e) Pristalice i protivnici aneksije: unutrašnjo-političke reakcije i manifestacije (u Bi. H); f) Glavni protivnici aneksije popuštaju: SNO (3. 5. 1909. ), MNO (8. 2. 1910. ); g) Osoben status Bi. H od okupacije do aneksije: formalno osmanska provincija, a stvarno pod vlašću Austro-Ugarske, h) Poslije aneksije oživljavaju nade u trijali-tičko preuređenje države i sjedinjenje Bi. H „u jedno drž. hrvatsko tijelo“
a) Nema Ustava bez aneksije – proglašenje aneksije 7. 10. 1908. (1) Nakon srpsko-muslim. predstavke i drugih političkih događaja, Vlada u Beču zaključuje da se aktuelno pitanje Ustava može riješiti samo nakon aneksije Bi. H; (2) Čin aneksije pravdao se potrebom donošenja ustava, a za njegovo donošenje prvi uslov je bio – da se jasno definiše državno-pravni položaj Bi. H; (3) Konačno, aneksija je proglašena 7. 10. 1908. godine Carskom proklamacijom stanovnicima Bi. H.
b) Carska proklamacija povodom aneksije - Cijeneći sve okolnosti i „političku zrelost“ stanovnika Bi. H, car je odlučio da im daruje „konstitucionalne ustanove koje će odgovarati njihovim prilikama i zajedničkim interesima i stvoriti na taj način zakonsku podlogu za predstavništvo njihovih želja i koristi“ - Prvi i neophodni uslov za uvođenje „ove zemaljske ustavnosti“ bilo je određenje „jasna i nesumnjiva pravnog položaja Bi. H. , pa zato car i kralj proteže na nju svoju suverenost“
c) Vannjsko-političke i diplomatske reakcije (svršen čin) (1) Proglasom aneksije Austro-Ugarska je stavila evropske sile pred svršen čin: - izbila je velika diplomatska kriza; - oštre osude Engleske, Francuske, Rusije, Italije; (2) Najveće uzbuđenje javnosti povodom aneksije Bi. H bilo je u Srbiji, Crnoj Gori i Turskoj.
d) Smirenje krize (uloga Njemačke), Turska priznaje aneksiju (1) Posredstvom Njemačke, Turska je poslije kraćih pregovora sa Austro-Ugar. 26. 2. 1909. , priznala aneksiju: Bi. H i formalno-pravno dolazi pod habsburški suverenitet. (2) Za tursko priznanje aneksije, Austro-Ugarska se: - odrekla garnizona u Novopazarskom sandžaku, - isplatila Porti 2, 5 mil. funti odštete i dala druge ekonomske koncesije, te - obećala punu vjersku slobodu muslimanima u Bi. H. (3) Za smirenje krize presudna je bila Njemačka: stajući uz Aus. -Ugar. , predala ultimatum Rusiji, 21. 3. 1909. kao najvžniji dokument u krizi (nakon ultimatuma, aneksiju priznaju Rusija i Srbija (31. 3. 1909. ) i C. Gora, 5. 4. 1909.
e) Pristalice i protivnici aneksije: unutrašnjopolitičke reakcije i manifestacije (u Bi. H) (1) Pristalice: poč. nov. 1909. na „pokonjenje“ u Beč idu: - Delegacija bosanskih Srba – pravosl. od 18 članova (pod okriljem Srp. narodne samost. stranke dr. Lazara Dimitrijevića, uz pomoć predsj. HNZ, dr. Nikole Mandića) - Esad ef. Kulović, sarajevski gradonačelnik i vođa „naprednih“ musl. , vodi muslimansku deputaciju, od 64 lica; - Vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Štadler: najbrojnija deputaciju, sastavljena od 430 lica (katolika), (2) Protivnici: jedino oponiraju MNO i SNO koje uporno odbijaju da priznaju aneksiju, a muslimani svoje nezadovoljstvo izražavaju i masovnim iseljavanjem.
f) Glavni protivnici aneksije popuštaju: SNO (3. 5. 1909. ), MNO (8. 2. 1910. ) (1) Nakon što je Kraljevina Srbija priznala aneksiju, a „Beograd dao blagoslov“, delegacija Jeftanovićeve grupe SNO. 3. 5. 1909. odlazi u Beč i Ministru Burianu daje izjavu kojom priznaje aneksiju. (2) MNO se najduže protivi aneskiji: - priznaje aneksiju 8. 2. 1910. , tek pred samo sankcionisanje Ustava, - to je bio izraz političkog pragmatizma: za legalno djelovanje, uslov je bio priznanje Habsburškog suvereniteta nad Bi. H.
g) Osoben status Bi. H od okupacije do aneksije: formalno osmanska provincija, a stvarno pod vlašću Austro-Ugarske (1) U dualističkoj strukturi monarhije, u kojoj su sve pokrajine pripadale ili Cislajtaniji (Aust. ) ili Translajtaniji (Ugar. ), Bi. H je stajala kao neko treće zasebno tijelo. - Sa stanovišta unutrašnjeg pravnog poretka, Bi. H je bila treća država unutar Monarhije (njen pravni sistem razlikovao se i od austrijskog i od ugarskog); - Sve do donošenja Ustava, Bi. H nije imala nikakvih samoupravnih prava (bila u zavisnom položaju prema Austriji i Ugarskoj); (2) Pravni položaj stanovnika Bi. H: nisu pravno bili ni austrijski, ni ugarski državljani, već „bih zemaljski pripadnici“.
h) Poslije aneksije oživljavaju nade u trijalističko preuređenje države i sjedinjenje Bi. H „u jedno državno hrvatsko tijelo“ - Aneksija Bi. H je potakla, posebno u Hrvatskoj i među hrvatskim političarima u Bi. H, izvjesne nade u trijalističko preuređenje Habsburške carevine; - U euforiji poslije aneksije, hrvatska javnost je skoro jednodušno tražila „sjedinjenje Herceg-Bosne sa Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom u jedno državnopravno tijelo. “ - Nade u trijalizam bile su nerealne – radi ravnoteže države, Car Franjo Josip ostaje vjeran dualizmu, a Bi. H corpus separatum sa nekom vrstom ustava i sabora
VII. BOSANSKOHERCEGOVAČKI USTAV I SABOR 1. Struktura Ustava i njegove institucije; 2. Sabor; 3. Ustavni položaj Bi. H; 4. Izbori i rad prvog bosanskohercegovačkog sabora;
1. Struktura Ustava i njegove institucije a) Ustav i ustavni poredak Bi. H sadržan je u Ustavu (Štatutu) i još 5 zakona, koje je Car F. Josip sankcionirao 17. 2. 1910. ; - Izborni red, - Saborski poslovni red, - Zakon o društvima za Bi. H, - Zakon o skupljanju za Bi. H i - Zakon o kotarskim vijeći-ma b) Ustavna ograničenja Bi. H sabora (velika); c) Značaj Bi. H ustava;
a) Ustav i ustavni poredak Bi. H sadržan je u Utavu (Štatutu) i 5 zakona 1910. , koje je Car F. Josip sankcionirao 17. 2. 1910. (1) Bosanski ustavni poredak kao jednu cjelinu činili su: - Zemaljski ustav (Štatut) za Bi. H svečano proglašen 20. 2. 1910. u Sarajevu; - Izborni red, Saborski poslovni red, Zakon o društvima za Bi. H, Zakon o skupljanju za Bi. H i Zakon o kotarskim vijećima (2) Bosanski ustavni poredak zasnivao se na ideji tzv. „piramidalne ustavnosti“: prvobitna minimalna ustavna prava, zajamčena ovim zakonima „imaju se postepeno proširivati i u vidu poklona povremeno davati narodu“).
b) Ustavna ograničenja Bi. H sabora (velika) (1) Iako je Ustavom Bi. H definisana kao „jedno jedinstveno zasebno upravno područje“, vrhovna upravna vlast i dalje je ostala u nadležnosti Zajedn. ministar. finansija u Beču i činovničke Zemaljske vlade u Sarajevu; (2) Sabor nije mogao imati nikakav uticaj na upravne poslove (zastupnici nisu čak mogli postavljati ni pitanja vladi o njenom radu); (3) Zakonodavna vlast i dalje je ostala u nadležnosti cara, odnosno državnih vlada u Beču i Pešti. (4) Nadležnost Sabora protezala se „isključivo na bh poslove“, na sve njegove zakonske osnove „treba da pri-stanu vlade obiju država monarhije“, a na sve usvojene zakone morala je doći „Previšnja potvrda“;
c) Značaj Bi. H ustava (1) Uz sva ograničenja, Ustav ipak sa pratećim zakonima uvodi u politički život tri nove institucije: (a) sabor, (b) zemaljski Savjet i (c) kotarsko vijeće; (2) Zakonski garantuje osnovna građanska prava i regu-liše javno udruživanje i sakupljanje, bez čega se ne bi mogao ostvariti ni minimum parlamentarnog života; (3) Dakle, sistem bh ustava obuhvata 4 pitanja: (a) sabor sa njegovim izbornim redom, (b) zemaljski savjet, (c) kotarsko vijeće i (d) opća građanska prava.
2. Sabor a) Sastavljen je kombinacijom socijalnog, konfesionalnog i virilističkog kurijalnog sistema, veoma slož. karaktera; b) Biračko pravo (muškarci sa 24 godine); c) Poslanici po položaju, tzv. virilisti (ukupno 20); d) Zemaljski savjet – poseban organ koji je preuzeo sve poslove komuniciranja Sabora sa ostalim organima vlasti;
a) Sastavljen je kombinacijom socijalnog, konfesionalnog i virilističkog kurijalnog sistema, veoma složenog karaktera (1) Građani su bili podijeljeni po konfesijama u 3 kurije, koje su se unutar konf. izbornih tijela dijelile na kurije po socijalnoj osnovi: gradske, seoske, veleposjedničku i kuriju inteligencije; (2) Sabor je imao 72 zastupnička mjesta, od kojih je katol. pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavnima 31 i Jevrejima 1 zastupnički mandat; (3) Specifičnost je što predsjednika i potpred. sabora nisu birali poslanici, nego ih je na početku svakog zasjedanja imenovao car, pazeći na konfesionalni redoslijed;
b) Biračko pravo (muškarci sa 24 godine), mandat 5 godina (1) Aktivno biračko pravo imali su „svi bh. pripadnici muškog spola koji su na dan izbora navršili 24 godine, „samovlasni su“ i koji u zemlji stanuju bar godinu dana (2) Jedino su žene veleposjednice, ukoliko su plaćale 140 kruna zemljarine imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. (3) Pasivno biračko pravo imali su muškarci sa navrš. 30 godina, ukoliko su uživali sva građanska prava. (4) Mandat zastupnika trajao je 5 godina, bez prava birača na njihov opoziv.
c) Poslanici po položaju, tzv. virilisti (ukupno 20) - Reisul-ulema, vakufsko-mearifski direktor, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija; - 4 srpskopravoslavna episkopa, mitropolit i potpredsjedn. Velikog upravnog i prosvjetnog savjeta Srpske pravoslavne crkve (SPC); - Rimokatolički nadbiskup, te oba provincijala (redodržavnika) franjevačkog reda; - sefardski nadrabin; - predsjednik Vrhovnog suda; predsjednik Advokatske komore u Sarajevu, načelnik zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu;
d) Zemaljski savjet – poseban organ koji je preuzeo sve poslove komuniciranja Sabora sa ostalim organima vlasti. (1) Imao je 9 članova (4 pravoslavna 3 muslimana i 2 katolika), a birali su ih saborski zastupnici „iz svoje sredine za sav saborski period“. - Zemaljski savjet je imao pravo da na zahtjev Zemalj. vlade daje izjave ili mišljenja „o takvim javnim poslov. , u kojima Bi. H udjela“. - Vlade obje države u okviru Monarhije mogle su preko Zajedničkog ministarstva finansija. „pitati Zemaljski savjet ili se on može istim putem obraćati na njih istovjetnim predstavkama“. (2) Predsjednik Sabora istovremeno je bio i predsjednik Zemaljskog savjeta.
3. Ustavni položaj Bi. H a) Po ustavu, Bi. H je bila posebna upravna jedinica (teritorium separatum), poseban pravni subjektivitet i područje zajedničke uprave dviju država; b) Kao treće državno tijelo, ni poslije donošenja ustava, Bi. H nije mogla participirati u tzv. zajedničkim poslovima Monarhije, ali Sabor je bio okvir njenog političkog života; c) Već samo osnivanje i funkcija Zemaljskog savjeta posredno su ukazivali na potrebu da se i u tom pogledu postepeno u budućnosti osigura određeno mjesto Bi. H. d) Bez obzira na sva ograničenja, bih sabor je bio okvir novih formi građanskog političkog života u Bi. H.
4. Izbori i rad prvog bih sabora a) Prvi saborski izbori po pojedinim kurijama održ. od 18. 28. 5. 1910. (uprkos razlikama, u početku svi zastupnici nastupaju složno i zajednički prema Vladi); b) Rad Sabora: tokom 4 g. bilo je više slučajeva različitog stranačkog, frakcijskog i koalicionog prestrojavanja, vraćanja mandata; c) Zemaljska vlada nije željela da se oslanja isključivo na muslim. -hrv. koaliciju, već na tzv. „radnu većinu“ od sve 3 konfesiije; d) Početkom 1914. , Sabor se okupio na svoje IV. , posljednje zasjedanje i normalno radio sve do atentata na F. Ferdinanda, 28. 6. 1914.
a) Prvi saborski izbori po pojedinim kurijama održ. od 18. -28. 5. 1910. (u početku svi zastupnici nastupaju složno prema Vladi); (1) Rezultati izbora: - SNO osvojila sve pravoslavne mandate (31), - MNO sve muslimanske mandate (24); - od ukupno 16 katoličkih mandala, HNZ 12, a HKU 4 mandata; (2) Većina građanskih političara smatrala je da Sabor, bez obzira na sva ograničenja, otvara jedno novo doba u političkom životu Bi. H (osnova za poboljšanje ustavnog položaja Bi. H);
b) Rad Sabora: tokom 4 g. bilo je više sluč. različitog stranačkog, frakcijskog i koalicionog prestrojavanja, vraćanja mandata (1) Međustranački sukobi došli su do posebnog izražaja u toku rasprave o Zakonu o fakultativnom otkupu kmetskih selišta, kao najznačajnijem zakonu kojim se Sabor bavio. (2) Još prije otvaranja debate o tom zakonu, sklopljen je sporazum o zajedn. glasanju između MNO i dviju hrvats. političkih stranaka (hrvatsko-muslimanski pakt) (3) Nakon sklapanja hrvatsko-musl. pakta: ujedinjenje MNO i MSS u UMO, rascjep u SNO (12 zast. glasalo za zakon), Hrvati „paktu“ daju naconalno-politički značaj (kao muslimani za hrvatstvo, što oni odbijaju)
c) Zemaljska vlada nije željela da se oslanja isključivo na muslim. -hrv. koaliciju, već na tzv. „radnu većinu“ od sve 3 konfesiije (1) Što se tiče srpskog bloka, Gligorije Jeftanović, vođa tzv. srps. privredničke grupe („Srp. riječ“), stalno se kolebao između ulaska u vladajuću „radnu većinu“ ili u opoziciju. - Konačno je 12 posl. Jeftanovićeve grupe, pošto ih je odbacila i vlada i opozicija bilo prisiljeno vratiti mandate, 13. 9. 1913. ; - Na dopunskim izborima, u decembru iste godine, njiho-va mjesta je, uz podršku vlade, popunio advokat Danilo Dujmović sa svojim pristalicama; (3) Vladina radna većina i opozicija bile su etnički raznorodne, odnosno mješovitog sastava;
d) Poč. 1914. , Sabor se okupio na svoje IV. , posljednje zasjedanje i normalno radio sve do atentata na F. Ferdinanda, 28. 6. 1914. (1) Tokom ovog zasjedanja (od poč. 1914. ), Sabor je pokušavao pokrenuti pitanje predstavljanja Bi. H u Delegacijama; - Tih mjeseci bavio se pitanjima upotrebe i naziva službenog jezika, agrarnim pitanjima i planovima o pret-varanju fakultativnog u obavezni otkup kmetova. - Svi ovi procesi, pravci i pitanja u bosanskoj politici, prekinuti su Prvim svjetskim ratom; (2) Sutradan, nakon sarajevskog atentata, Sabor se sastao na svoju komemorativnu sjednicu, koja je i bila posljednja sjednica tog tijela.
- Slides: 99
