DRAVNOPRAVNI RAZVITAK BIH Doc dr Omer Hamzi Benjamina
DRŽAVNOPRAVNI RAZVITAK BIH Doc. dr. Omer Hamzić Benjamina Londrc MA, viši asistent. Kiseljak, 2016. godine
BOSNA I HERCEGOVINA ZA VRIJEME AUSTRO-UGARSKE UPRAVE I. HABSBURŠKA CAREVINA I NJENA UPRAVNA STRUKTURA II. ORGANIZACIJA VLASTI U BIH 1878. - 1918. III. NACIONALNO-POLITIČKI KURS OKUPACIONE UPRAVE IV. ORGANIZACIJA VJERSKIH ZAJEDNICA V. POLITIČKE STRANKE VI. ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE VII. BOSANSKOHERCEGOVAČKI USTAV I SABOR
I. HABSBURŠKA CAREVINA I NJENA UPRAVNA STRUKTURA 1. Porijeklo Habsburške carevine 2. Austro-ugarska nagodba – dualizam 3. Trijalizam
1. Porijeklo Habsburške carevine a) Jedna od najvećih i najdugovj. evr. vladarskih familija – od 13. st. do 1918. (Svetim rimskim. njemač. carstvom vladali su skoro 400 g. ) aa) Porijeklom iz D. Austr. (Beč) – Sretna (felix) Austr. koja “pušta drugima da ratuju“, dok ona sklapa brakove (više su se širili tako nego ratovima), ab) Car Karlo V naslijedio Špansko kraljevstvo (sa posjed. u Americi) 1519. , a njegov brat Ferdinand, 1526. (u jeku osmanske ekspanzije) - Češku, Ugarsku i Hrvatsku ac) Španska grana dinastije izumrla je početkom 18. st. , dok su bečki Habsburzi vladali Sv. rim. carstvom do 1806. , a Austrijom ili Austro-Ugarskom do 1918.
b) Habsburška carevina je nastala nakon bitke na Mohaču 1526. godine – iz historijske nužde, kao bedem prodoru Osman. u Evropu ba) Usljed direktne ugroženosti od Osmanlija, Habsburgovci uz svoju krunu nastoje vezati što više zemalja i pokrajina (historijska nužda - odbrana od Osmanlija); bb) Izreka da je Habzb monar. - „nenamjerno djelo Sul. Veličanst. i njegove velike pobj. na Mohaču“, u osnovi je tačna; Poslije Mohača, Habzburgovcima se priklanja hrvatsko i ugarsko plemstvo – nastaje personalna unija;
c) Habsburško carstvo, poslije Beča 1683. ca) Karlovački mir 1699. – otklonjena opasnost od Osmanlija i to je bio kraj historijske odbrambene misije Habsb. carev. , ali ona opstaje - vodi više osvaj ratova i postaje nosilac velikogermanske ekspanzije „Juriš na istok“ (Drang nach Osten). cb) Poslije Napoleonovih ratova (na Bečkom kongresu 1815. ), Austrija stiče znatno teritorj. prošir. zadobivši sve teritorije Mlet. Republ, . koju je Napol. srušio, 1797. (na Jadr. : na Balkanu i sjev. Italiji) – svoja osvajanja Austrija je definitivno završila sa okupacijom Bi. H, 1878.
2. Austro-ugarska nagodba (1867. ) – dualizam a) Interes, pa i opstanak Habsburškog carstva posebno je ugrožen borbom za ujedinjenje Italije i usponom i jača-njem Pruske u Njemačkom savezu. ba) Sve svoje teritorije u sjev. Italiji, Austrija je izgubila u ratu, 1859. godine; nakon poraza u ratu sa Pruskom, 1866. gubi vođstvo i primat u Njemačkom savezu; bb) Nakon ratova sa Italijom i Pruskom, Austrija je kao poražena država, teritorijalno i pol. reducirana samo na svoje ugarske i slavenske posjede.
b) Nakon teritor. gubitaka u ratov. sa Prus. i Italijom, javlja se ideja dualizma, po kojoj je zaključena Austro-Ugarska nagodba, 1867. ca) Glavne odredbe Nagodbe: personalna unija dvije države (austr. car i ugarski kralj) sa odvojenim parlament. i vladama i tri zajednička ministarstva: (1) spoljni poslovi, (2) vojska i (3) finasije); cb) Austro-Ugarskom nagodbom (1867. ), ustvari, ozakonjena je politička prevlast Nijemaca i Mađara u Habsburškoj monarhiji - na štetu brojnih slavenskih naroda. cc) Nakon sklopljene nagodbe, česti su termini: (1) Cislajtanija za austr. i (2) Translajtanija za ugarske posjede) – po graničnoj rijeci Lajti (Leithe)
Austro-Ugarskom nagodbom iz 1868. , država je podijeljena na austrijski i ugarski dio
3. Trijalizam a) Suština ideje trijalizma: polit. ujedinjenje južnoslavenskih naroda i federalizacija Monarhije – kao protivteža vladajućim Germanima i Mađarima aa) Ideja trijalizma javlja se još od rev. 1848. – nasuprot apsolutizmu, centralizmu i dualizmu - a pojačava se pos-lije Austro-Ugarske nagodbe, 1867. ; ab) Nade u trijalizam oživljavaju nakon poraza Monarh. od Italije i Franc. 1859. , te pada Bahovog apsolutizma - car Farnjo Josif bio je prisiljen da obnovi ustavnost u Monarhije, i dozvoliti sazivanje svih predstavničkih tijela, pa i Hrvatskog sabora
b) Hrvatski sabor sastaje se 1861. i posebnim odlukama ističe samostalnost Trojedne kraljevine u okviru Austrije kao složene države ba) Suština tih odluka je sljedeća: pitanje „užeg saveza“ Hrvatske sa Ugarskom tek treba raspraviti - dotle su ove dvije drž. u pers. uniji, vezane samo ličnošću vladara, koji je u isto vrijeme austrijski car, hrvatski i ugarski kralj. bb) Posebno je važno da je ovaj sabor, sa stanovišta trijalizma, ozakonio ravnopravnost Srba i Hrvata i ukazao na neophodnost povezvanja Juž. Slavena. bc) Odluke Hrv. sabora i sva ova nadanja Južnih Slav. bila su neostvarljiva - vrhovi Monarhije su se priklonili i prihvatili ideju dualizma.
c) Ideja trijalizma (treće drž. ponovo oživlja- va poslije okupacije Bi. H 1878. , ali je ipak bila nerealna - što će odrediti poseb. status Bi. H u Monarhiji ca) Težnja je bila da se ujedinjenjem slovenačkih pokrajina sa Hrv. , Slav. i Dalm. , te Bi. H, stvori jedna moćna treća državna cjelina, sa središtem u Zagrebu, koja bi uravnotežila germanske i mađarske, sa slavenskim interesima u Monarhiji. cb) Težnja za ujedinjenjem bila je neostvarljiva, kako zbog međunar. , tako i zbog unutr. situacije u Monar. , pa je ta konstelacija odnosa i odredila osoben razvitak i drž. -pravni položaj Bi. H u okviru Habsb. monarhije.
II. ORGANIZACIJA VLASTI U BIH 1878. - 1918. 1. Pravni osnovi okupacionog režima 2. Zakon o upravljanju Bi. H 3. Administrativna organizacija i upravna vlast 4. Zemaljska vlada za Bi. H (formir. 29. 10. 1878. ) 5. Odbrambeni zakon za Bi. H, 4. 11. 1881. 6. Kallay i njegova uprava
1. Pravni osnovi okupacionog režima a) Glavni međunarodni akti koji regulišu državno-pravni položaj Bi. H u okviru Monarhije (Čl. 25 Berlinskog ugovora i Carigradska konvencija, 1879. ) b) Čl. 25 Berl. ugov. je odredio (dao) Austr. Ugar: (1) mandat kao pravo zaposjedanja i upravljanja pokrajinama Bi. H i (2) pravo da na području Novopazars. sandž. drži svoje garnizone (predmet naknsd. sporazuma s Portom) c) Carigradska (Novopazar. ) konvencija - 21. 4. 1879. garantuje: (1) suveren. sultana nad Bi. H, (2) vjer. slob. i posebna prava muslim. (lična i imovinska, održ. veze sa duh. pogl. u Carigr), (3) samofinansiranje uprave u Bi. H;
2. Zakon o upravljanju Bi. H a) Usvojen je paralelno u parlamentima Austrije i Ugars-ke, 22. 2. 1880. , nakon dugotrajnih političkih rasprava i razjašnjenja između Beča i Pešte; aa) Utvrđuje (1): da nadzor nad privremenom upr. u Bi. H pripada zajedničkoj vladi, ali da se pravci i načela te uprave ne mogu utvrđivati bez saglasnosti vlada oba dijela Monarhije; ab) Utvrđuje (2): da se bez saglasnosti oba parlamenta ne može promijeniti odnos u kojem se Bi. H nalazi prema Monarhiji;
b) Zakon proklamuje saglasnost političkih vrhova Monarhije o nepovredivosti njene dualističke strukture ba) Svaki radikalniji upravno-pol. zaokret u Bi. H kao okupiranoj zemlji doveo bi u pitanje već uspostavljenu dualističku strukturu Monarh. i izazvao i spoljnopol. teškoće pošto bi se mogao shvatiti kao povreda sultanovog suvereniteta; bb) Kako vlade ni Austr. , ni Ugar. nisu bile spremne da finansiraju radikalnije promjene u Bi. H, u biti je zadržana zatečena administrativno-upravna organizacija Bi. H (oprezno se pristupalo svim promjenama);
3. Administr. organizacija i upravna vlast a) Zadržavajući zatečenu osmansku administr. organizaciju uprave u Bi. H, Austro-Ugarska je samo promijenila nazive pojedinih upravnih jedinica ili organa; aa) Bosanski Vilajet je postao Reichsland, sandžaci ili live postaju okruzi, a kaze (srezovi), preimenovani su u kotare, dok su nahije postale kotarske ispostave; ab) Umjesto valije, došao je Zemaljski poglavar (Landesscief), mutesarifi (upravnici sandžaka) postali su okružni predstojnici, a kajmakami ili mudiri (upravnici srezova) postaju kotarski predstojnici.
b) Austro-Ugarska je zadrž. zatečenu osmansku administrativ-teritorijalnu podjelu (6 liva – okruga) i općinsku samoupravu ba) Zadržano je 6 sandžaka (liva), odnosno okruga: Sar. , Travnik, Mostar, Tuzla, B. Luka i Bihać) i 54 kotara, sa 23 kotarske ispostave bb) Pored navedene državne strukt. , okupacija je u Bi. H zatekla i sistem općinskih samouprava u okviru seoskih općina (džemati) i gradskih općina ili beledija.
4. Zemalj. vlada za Bi. H (formir. 29. 10. 1878. ) a) Vlada je počela sa radom 1. 1. 1879. sa tri odjela: za unutrašnju upravu, za finansije i pravosuđe, kasnije su formirana još tri: privredni, za prosvjet. i tehnički odjel; aa) Sastav Vlade: Zemaljski poglavar (istovremeno je bio i komand. okupac. korpusa), civilni adlatus (do 1912. ) i šefovi odjeljenja (3 plus 3); ab) Titularni šef vlade bio je zemaljski poglavar, ali je njenim radom stvarno rukov. civilni adlatus, potčinjen Bos. birou pri Zajednič. ministastvu. finansija u Beču; ca) Reorganizacijom Zemalj. uprave, 1912. ukinut je položaj civilnog adlatusa, pa je rukovođenje vladom povjereno neposredno zemalj. poglavaru i njegovom zamj.
b) Vrhovnu upravnu vlast nad Bi. H imala je Zajednička austr. ugar. vlada, preko Zajedničkog ministarstva finansija i Bos. biroa u Beču ba) Kako je zemalj. poglavar bio i komand. okupacionog korpusa, tu su funkciju stalno obavljali visoki carski oficiri (to nije bilo ni u jedoj drugoj pokrajini Austr. Ugar. ) bb) Važne nadležnosti u upravnom sistemu vlasti imalo je Zajedn. ministarstvo vojske: svi poslovi zajedničkih vojnih četa na teritoriji Bi. H i Sandžaka, komanda svih Bi. H trupa i policije, pošta i telegraf i uprava željez. pruge B. Luka – Dobrljin.
5. Odbrambeni zakon za Bi. H, 4. 11. 1881. a) Nakon višemjes. rasprava, uvodi se redovna vojna obaveza – što nije izazvalo diplomatsku krizu iako je Zakonom narušen sultanov suverenitet nad Bi. H; b). . . Ali Zakon je izazvao ustanak u istoč. Hercegovini (dec. 1881. - jan. 1882. ), koji je brzo ugušen, ali je to bilo upozorenje režimu da mora mijanjeti oblik upravljanja (pripremati aneksiju)
6. Kallay i njegova uprava a) Kalay je imenovan je za Zajedničkog ministra finans. (4. 6. 1882. ) sa zadatkom da učvrsti pozicije Monarije na Balanu. (kao najbolji poznavalac situacije) i sa pripremi aneksiju Bi. H; aa) Usmjeravao je Bi. H upravu kao da je okupirana Bi. H već postala sastavni dio Monarh. (ojačao ulogu Zajed-ničkog ministra finans. , ograničio ulogu ministarst. rata). ab) Vjerovao je u strogo odabrano i visoko obrazovano činovništvo i rapidno ga povećavao (krajem osm. vlasti u Bi. H bilo je svega 120 činovnika (1881. – oko 600; 1897. – 7. 379, a 1908. – 9739)
b) Suština koncepta Kallayeve uprave: vla-dati bez naroda i istovremeno nešto raditi za popravljanje njegovog položaja (sistem prosvijećenog apsolutizma) ba) Ne zanemarujući određ. rezultate na privr. i kultur. polju, činjenica je, ipak, da Kallay nije uspio pokrenuti dublje socijalnostrukturalne i kulturnopolitičke promjene i izmijeniti državno-pravni položaj Bi. H. bb) Upravno-politički i ustavni režim u Bi. H zadržao je dva bitna obilježja državnopravnog provizorija: (1) Bi. H ostala u nadležnosti zajedničke austr. ugarske vlade, (2) nije izvršeno razgraničenje između vojne i civilne vlasti
Vijećnica u Sarajevu
III. NACIONALNO-POLITIČKI KURS OKUPACIONE UPRAVE 1. Vjera i nacija 2. Bošnjaštvo ili interkonfesionalno bosanstvo
1. Vjera i nacija a) Politika režima bila je: održati ravnotežu i kontrolisati nacionalne težnje domaćeg stanovništva, te izolirati Bi. H od nacional. pokreta iz okolnih zemalja (Srbije i Hrvatske) b) Hrvatski nac. kurs prvog zemalj. pogl. , gen. Filipovića, neposredno po okupaciji, naišao je na otpor vladajućih austr. ug. krugova, pa je već u decembru. 1878. odstupio c) Srpske nac. težnje, Kallay je nastojao neutralisati preko civilnog adlatusa Fedora Nikolića, a „srpskim kursom“ (dozvolom: upotr. srpskog imena, štampanja lista „Prosvjeta“ ćirilicom itd. ) , pridobiti srpsko građanstvo – ali nije u tome uspio
2. Bošnjaštvo ili interkonfesionalno bosanstvo a) Nova nac. politika B. Kallaya – to je bio pokušaj da se pod bosanskim (bošnjačkim) nac. imenom okupe sve vjer. -etničke grupe u Bi. H (to je bilo pokrenuto još i kraj. osm. upr. – Omer Paša Latas, Šerif Osman Topal paša) b) Kallayeva politika interkonfes. bošnjaštva zakasnila je i već bila nerealna za sva 3 bosanska nacion. korpusa (sudbina lista „Bošnjak“ 1891. – M. K. Ljubušak) c) Već od kraja 90 -tih g. 19. st. bošnjaštvo nije predstavljalo alternativu nac. pokretima u Bi. H, koji su poč. 20. st. prešutno postali partneri okupaconoj vlasti
IV. ORGANIZACIJA VJERSKIH ZAJEDNICA 1. Pravoslavna crkva 2. Katolička crkva 3. Islamska zajednica
1. Pravoslavna crkva a) Akcija režima za odvajanje Dabrobos. mitropolije od Vaseljenske patrijaršije u Carigradu i priklj. Karlovačkoj patrijar. , rezultirala je zaključenjem konkordata sa Carigradskom patrijaršijom, 28. 3. 1880. aa) I pored otpora srpskih građansk. krugova, pravoslav. crkva u Bi. H, dolazi u zavisnost od vlade (pravo austr. caru da sam imenuje i uklanja episkope i mitropolita, Patrijaršija pri tome ima samo kanonske formalnosti); ab) Za uzvrat, vlada je carigradskom patrijarhu isplaćiv. 58. 000 zl. groša godiš. , episkopi su dobijali stalnu platu od države, a pravo ubiranja crkvenih doprinosa prešlo je na državu.
b) Nakon potpisivanja Konkordata, carskim rješenj. od 20. 12. 1880. za novog mitropolita dolazi prvi puta Srbin, Sava Kosanović, 1881. ba) Pošto je prethodno „položio u careve ruke izjavu lojalnosti“, Kosanović je ustoličen 10. 4. 1881. ; bb) Nakon svega 4 godine službe (1885. ) podnosi ostavku i otvara krizu u odnosima crkve i vlasti bc) Uzroci ostavke: (1) što se režim bezobzirno miješa u poslove crkve, (2) što se rimo-katolič. propaganda. , uz pomoć vlade „svom silom okomila na pravoslavlje“; bd) Slijedi višegodišnja borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju pravosl. crkve u Bi. H, koju su vlasti ozakonile 1905. (prihvatanjem Statuta crkvene i školske samoupr. )
2. Katolička crkva a) Okupac. vlast od početka nastoji preurediti organizac. katoličke crkve, smanjiti uticaj franjevaca i uvesti svjetovnu katoličku crkvenu hijerarhiju u Bi. H aa) Politika režima izaziva razočarenje franjevaca koji su bili privrženi interesima Monarhije, posebno od 1840. kad joj je Porta priznala protektorat nad katolicima Bi. H; ab) Nastojanje vlasti da franjevce u Bi. H zamijeni svjetovnim svećenstvom (čiji bi izbor mogla kontrolisati), u poč. nije odobravala ni Sveta Stolica; ac) Uz pomoć Štrosmajera i zagrebač. kaptola, Austro. Ugar. zaključuje konkordat sa Svetom Stolicom, 8. 6. 1881. – franjevci gube privilegije, a u Bi. H se uvodi redovna katolička hijerarhija;
b) Josip Štadler, prvi vrhbos. nadbiskup - od 1881. do svoje smrti 1918. – energični isusovac – sa jasnim i dalekosežnim ciljevima ba) Prvi: organizaciono-kadravska izgradnja i materijalno jačanje katoličke crkve u Bi. H – koja je kretala od nule; bb) Drugi: pokatoličavanje musliamana koji je počeo ralizovati odmah i bez ikakvih zazora (Uredba o konverzijama); bc) Treći: Hrvatska politika i njeno jačanje kroz jačanje katolič. crkve i njenih institucija kao institucija hrvatstva;
3. Islamska zajednica aa) U cilju što bržeg odvajanja muslimana od Carigrada (strateški cilj) u nov. 1878. vlasti iznuđuju izjavu lojalnosti caru od 58 mus. ugl. (ali bez imena i jednog potpisnika); ab) Efekat te izjave znatno je neutralizirao čl. 2 Carigrad. konven. od 21. 4. 1879. , - pravo Bi. H musl. da slobodno održ. veze sa svojim vjer. starješ. u Carigradu ad) Gyula Andrassy – Zem. vladi u Sar. : „javno poštovati konvenciju i istovr. tajno podržavati akcije onih koji su za otcjepljenje od Carigrada“ ae) Dvije Fetve muftije Hilmi Omerovića: (1) da Bi. H muslimani mogu služiti u austrougarskoj vojsci i (2) da se sultan ne može više smatrati vladarom Bi. H;
b) Rješavanje pitanja prvog rukovodioca (reisul –uleme) Islamske zajednice u Bi. H ba) Austro-Ugarska se složila da šejhul-islam iz Carigr. imenuje vjer. službenike u Bi. H, ali uz uslov da su iz Bi. H; bb) Zato sprečavaju dolazak Ahmeda Šukri ef. , bivšeg rumelijskog kazaskera (vojn. sudije), na duž. bos. muftije (imenovan od šejhhul-islama 18. 6. 1880. ); bc) Rasplet krize: šejhul-islam povlači svoje prethodno imenovanje i imenuje saraj. muftiju Hilmi Omerovića za bos. muftiju (22. 3. 1882). bd) Carskim dekretom iz Beča (17. 10. 1882. ), potvrđ. se imenov. H. Omerovića za bos. muftiju od str. šejul-islama i on tako postaje prvi reis-ulema IZ u Bi. H be) Car istovrem. imenuje i prve čl. Ulema medžlisa, čime se faktički u Bi. H uspost. . institucija rijaseta, kao jedinstven primjer. takve ustanove u islam. svijetu.
c) Organizacija vakufa: Naredbom Ministars. finansija od 24. 10. 1882. provedena je organ. uprave vjerskih i vakufskih posl. muslim. Bi. H ca) Glavne odredbe: (1) vjer. funkconeri nisu birani, već postavlj. , (2) Car je imenovao reisul-ulemu i čl. ulemamedžlisa, a ostale vjer. služb. Zem. vlada u Sarajevu. cb) Vjerski organi nisu imali samostalnost, jer je ovlašt. vladin povjerenik mogao da mijenja njihove odluke, . cc) Privremenu komisiju za uređenje vakufskih poslova u Bi. H, sredinom marta 1883. imenovalo je Zajedničko ministarstvo finansija (preds. Komisije bio je saraj. gradonačelnik Mustajbeg Fadilpašić, ali samo formlno) cd) Glavnu riječ u Komisiji vode dva vladina izaslanika, preko kojih vlada kontroliše cjelokupan rad vakufa – ipak je, organiz. i finsijsko stanje vakufa znatno unaprijeđeno;
d) Nezadovoljstvo muslimana i početak bor-be za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomi-ju (prozelitistički nasrtaji) da) Bez obzira na početak sređivanja stanja u IZ Bi. H, musl. su imali više razloga za nezadovolj. – posebno su bili grubi prozelitistički nasrtaji katoličke crkve; db) Incident u blizini Mostara, u maju 1899. , izazvao je masovne proteste, kojim je označen početak borbe Bi. H musl. za vjersku i vakufsko-mearifsku auton; dc) U tu borbu, vremenom su, pored vjerskih i vakufskih zahtjeva, uključeni i agrarni interesi musl. Zemljoposjednika, te pitanje političke autonomije Bi. H.
e) Borba za vjersku autonomiju muslimana i taktiziranje okupacij. vlasti, koje su davanje autonomije, vezivale za rješavanje drž. -prav. statusa Bi. H (tek poslije aneksije) ea) Upravo zbog te naglašene pol. dimenzije Pokreta, tek pola g. nakon aneksije Bi. H, u aprilu 1909. ozakonjen je Statut za „autonomiju uprave islamskih vjerskih i vakufskomearifskih poslova“. eb) Statutom „za autonomiju. . . “ Musl. su dobili pravo da sami biraju svoje vjer. starješine i samostalno vode poslove vakufa i svog autonomnog školstva;
V. POLITIČKE STRANKE 1. Opći uslovi političko-stranačkog organizovanja u Bi. H 2. Građanske političke stranke 3. Socijaldemokratska stanka za Bi. H (SDS)
1. Opći uslovi pol. -stranačkog organiz. u Bi. H a) Građanske političke stranke nastaju početkom 20. stoljeća iz vjersko-prosvjetnih pokreta, ali nemaju uslova za rad bez „parlamentarne podloge“; b) Otopljavanjem „apsolutizma“ nakon Kallayeve smrti 1903. (ukida se cenzura, rešava pitanje vjerske autono-mije, poreska reforma) – pojedini nar. pokreti pristupaju formalnom stranačkom organizovanju
2. Građanske političke stranke a) Muslimanske stranke (MNO, MNS, MSS, „Muslimanska demokratija“)
aa) Muslimanska nar. organizacija (MNO, 1906. , Alibeg Firdus, jedina muslim. str. koja se postavlja opoziciono prema režimu) - Osnivana je 3. 12. 1906. kao prva građ. politička str. u Bi. H, koja je istakla svoj progr. i provela svoju formalnu organiz. - Vođstvo: Egzekut. odb. , prvi preds. Alibeg Firdus iz Livna. - Program: (1) vjerska i vakuf. -mearifsku autonomija. ; (2) politička, t. j. državnopr. autonomija Bi. H pod sultanovim suver. ; 3) agrarni zahtjevi (da se seljak-kmet pretvori u obiičnog najamnog radnika ili zakupca na veleposjedu) - Podrška: uz MNO je bila ogromna većina muslim. življa, kao i zemljoposj. (zemljopos. držali vođstvo stranke i agrarno pitanje postavljali kao općebošnjačko);
ab) Muslim. napredna stranka (MNS, 1908. , prohrvatska, Adem-aga Mešić) - Nasuprot MNO - dosta heterogena bošnj. grupa, čiji su pripadnici, kao pokretači raznih kulturno-pros. i privr. ; akcija, sami sebe nazivali „naprednim muslimanima“ - Osnivačka skupština u Tešnju, 24. – 26. 8. 1908. – za predsj. izabran Adem-aga Mešić, veletrgovac i posjednik iz Tešnja; - Program MNS: nije se u biti razlikovao od programa MNO, ali je u vezi sa nac. pitanjem MNS imala prohrv. orijentaciju. - Pred izbore 1910. , stranka radi gubitka pristalica odbacuje prohrvatsku orijentaciju i mijenja ime (Musimaska samostalna stranka. )
ac) Musl. samostalna str. (MSS, 1910. , neuspio pokušaj ujedinjenja sa MNO) - Zaključivši da zbog svoje prohrvat. nac. orijentacije gubi podršku, vođstvo Musl. napr. str. 31. 1. 1910. u svom programu odriče se prohrvatske nacionalne ideje. - Istovremeno, stranka je promijenila ime i dalje djeluje pod imenom Musl. samostalna stranka (MSS). - U aprilu 1910. , pred saborske izbore – propao pokušaj ujedinjenja MNO i MSS. - zbog nesporazuma i ambicija pojedinaca iz vođ. i jedne i druge str.
ad) „Musliamnska demokratija“ oko lista „Samouprava. “ (1910. , prosrpska: Osman Đikić i Smajla-aga Čemalović) - Neposr. pred prve sabor. izbore, iz MNO izlazi grupa mladih prosrpskih aktivista, koji pokr. list Samouprava kao organ Muslimanske demokratije. - Program: u prvi plan isticali su da je vođstvo MNO zanemarilo socijalne i kulturne probleme muslimanskog naroda, prije svega seljaštva. - Formalno nisu bili pol. stranka, ali su imali svog kandidata na prvim saborskim izborima - Osman Đikić, koji je propao (stvarni vođa grupe bio je Smail-aga Ćemalović iz Mostara.
b) Srpske stranke (srpske grupe, SNO 1907. , SNS) ba) Srpske političke grupe prije osniv. SNO (oko listova Srpska riječ, Narod i Otadžbina) - Srpska pol. gr. oko lista „Srpska riječ“, Sarajevo, 1905. (Program: ekon. interesi i crkveno-školska autonomija; lideri: Glig. Jeftanović, Vojislav Šola i Milan Srškić); - Srpska pol. gr. oko lista „Narod“, Mostar, 1907. (mlada intelig. , kritikovali vođe pokreta za vjer. auton. i zalagali se za pol. borbu; Lideri: Risto Radulović i Vasilj Grđić); - Srpska pol. gr. oko lista „Otadžbina“, B. Krajina (mlađi intelektualci vezani za seljaštvo; program: radikalno rješenje agrarnog pitanja; Lideri: P. Kočić, Vukosav Gruberović)
ba) Srpska narod. organizacija (SNO, 1907. , potpuna autonomija Bi. H, bez stava o agraranom pitanju - Sarajevska rezolucija tri srp. pol. grupe: „Srp. riječ“, „Narod“, „Otadžbina“: (1) jedinstveno političko djelov. i formiranje pol. stranke, (2) ustavne slobode i parlament, te (3) potpuna autonomija Bi. H, bez promjene suvereni-teta, Sarajevo, 11. 5. 1907. - Srpska narodna organ. , SNO osnovana je u Sarajevu, 27. – 31. 10. 1907. , usvojena Sarajevska. rezolucija kao po- litički program i pored upozorenja režima da se taj prog-ram ne usvaja) - Što se tiče agrarnog pitanja - bez konkretnog stava – prvenstveni cilj je bio očuvanje saveza sa MNO.
bc) Srpska narodna samostalna stranka (SNS, 1907) Osnivač. dr. Lazar Dimitrijević, maj 1907. , Časopis „Dan“, Napadao vođe pokreta za autonomiju, zalagao se za radikalno rješenje agrarnog pitanja i prihvatanje Monarhije, SNS doživljava poraz i gašenje na izborima 1910. )
c) Hrvatske stranke: HNZ – građansko-liberalna i HKU – klerikalna orijentacija) ca) Hrv. Nar. zajednica (HNZ, 21. 2. 1908. , - građansko-liberalna orijentacija, podrška franjevaca i oslonac na muslimane: lideri: N. Mandić, I. Pilar) - Tek poč. 20. st. u hrvatskom korpusu su se izdiferencirale dvije struje: (1) građanska i (2) klerikalna, koje će se artikulisati kroz dvije političke stanke: HNZ i HKU; - (I) HNZ: osnivanje: 21. 2. 1908. , nakon dužih priprema; - Rukovodstvo: predsjednik Nikola Mandić (formalno), dr. Ivo Pilar, tuzlanski advokat (stvarni strateg, glavni teoretičar i ideolog); - Program: (1) Bi. H hrv. zemlje, (2) natkonfesionalnost radi pridobijanja muslimana za hrvatstvo, (3) agrarno pitanje– bez stava radi muslimana - sukob sa Štadlerom
cb) Hrvatska katolička udruga za Bi. H (HKU, 18. 1. 1910. , klerikalizam, ekskl. katolička pol. , podrška austrijskih kršćanskih socijalista i slovenskih klerikalaca, osnivač Štadler) - Kada i pored upornih pokušaja nije uspio da na ideji okupljanja svih katolika u Bi. H, bez obzira na naconalnost, preuzme vođstvo HNZ, 8. 1. 1910. Josip Štadler osniva svoju stranku – nazv. Hrvatska katolička udruga (HKU). - Programski ciljevi HKU: (1) udruživanje Hrvatske i Slove-nije i stvaranje južnoslav. katoličke nacije, (2) priključenje Bi. H Hrvatskoj, (3) brže rješavanje agrarnog pitanja
3. Socijaldemokratska stanka za Bi. H (SDS) a) Izrasla iz sindikalnog pokreta (Glavnog rad. saveza), osnovana 28. – 29. 6. 1909. pod uticajem austrijskih socijaldemokrata, službeno glasilo „Glas slobode“, aa) Uspjesi organizacije radnika (Glav. radnički savez): (1) Zem. vlada u 1908. uspost. inspekciju rada, (2) od 1. 1. 1910. radnici u Bi. H dobili zdravstveno osiguranje; ab) Upornom borbom sindikata i SDS radnici su izborili iste tarifne uslove koje su imali i njihovi klasni i staleški drugovi u ostalim dijelovima Monarhije.
b) SDS je bila pod uticajem austrijske socijaldemokratije, ali je radničko organizovanje u Bi. H imalo i svojiih specifičnosti ba) Pored GRS, u Bi. H je djelov. još 20 -tak malih zanatlij-sko -radničkih udruženja, organizovanih na vjersko-etnič-koj ili lokanoj osnovi, sa malobrojnim članstvom; bb) „Zvonaši“ su bili „otcijepljena“ grupa SDS u vrijeme balkanskih ratova koja klasne podređuje srpskim naconalnim konceptima (povezuje se sa P. Kočićem), proz-vani po listu „Zvono“
VI. ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE 1. Međunarodne okolnosti aneksije Bi. H 2. Proglas aneksije i njene državnopravne posljedice
1. Međunarodne okolnosti aneksije Bi. H a) Nesaglasnost između austrijska i mađarske vlade u pogledu Bi. H i nepovoljne međunar. okolnosti uticale su na prolongiranje aneksije; aa) Aneksija Bi. H je bila dugoročni strateški cilj Austro. Ugarske vanjske politike – aneksija je, ustvari, bila starija od okupacije; ab) Početak aneks. zavisio je od 2 ključ. faktora: (1) od stanja međunar. odnosa (čekala se povoljna međunar. situacija), (2) od sporazuma Austrije i Mađarske o načinu uklapanja Bi. H u dualističku strukturu Monarhije;
b) Mađar. je tražila aneksiju na bazi podjele Bi. H: okruzi B. Luka i Bihać - Mađarskoj, a Sarajevo, Travnik, Mostar i Tuzla – Austriji; ba) Austrijska vlada se protivila podjeli Bi. H po ugarskom konceptu – pa je car pitanje aneksije odložio za kasnije; bb) Zajednička vlada, 26. 8. 1896. (povodom krize u Turskoj) zaključuje da se aneksija Bi. H može izvršiti samo „kad Turska padne pod likvidaciju“, tj. u fazu raspada
c) Mladoturska revolucija i njene političke posljedice u Bi. H: zahtjev za ustavnim uređenjem ubrzao je donošenje odluke o aneksiji (predstavka MNO i SNO) ca) Kada su mladoturci, 24. 7. 1908. vratili u život liberalni osmanski Ustav iz 1876. g. , u Bi. H su MNO i SNO pokrenule zajedničku pol. akciju da i Bi. H, koja je formalno-pravno bila sastavni dio Osman. carstva – dobije svoj ustav. cb) Zajednička deputacija (koju su predvodili predsjed-nici tih stranaka – Alibeg Firdus i Gligorije Jeftanović), predala je predstavku austro-ugarskom ministru finansija Istvanu Burianu – 7. 9. 1908. , na Ilidži kod Sarajeva. cc) Sadržaj srpsko-muslimanske (SNO i MNO) predstavke: (1) ustav – bez aneksije, (2) građanske i politič. slobode)
Manifestacije u Carigradu, jula 1908 povo-dom proglašenja Ustava
2. Proglas aneksije i njene državnopravne posljedice a) Nema Ustava bez aneksije – proglašenje aneksije 7. 10. 1908. aa) Nakon srpsko-muslim. predstavke i drugih političkih događaja, Vlada u Beču zaključuje da se aktuel. pitanje Ustava može riješiti samo nakon aneksije Bi. H; ab) Čin aneksije pravdao se potrebom donošenja usta-va, a za njegovo donošenje prvi usl. je bio – da se jasno definiše državno-pravni položaj Bi. H; ac) Konačno, aneksija je proglašena 7. 10. 1908. godine Carskom proklamacijom stanovnicima Bi. H.
b) Carska proklamacija povodom aneksije ba) Cijeneći sve okolnosti i „političku zrelost“ stanovnika Bi. H, car je odlučio da im daruje „konstitucionalne ustanove koje će odgovarati njihovim prilikama i zajedničkim interesima i stvoriti na taj način zakonsku podlogu za predstavništvo njihovih želja i koristi“ bb) Prvi je i neophodni uslov za uvođenje „ove zemalj. ustavnosti“ bilo jeodređenje „jasna i nesumnjiva pravnog položaja“ Bi. H. , pa zato car i kralj proteže na nju svoju suverenost“
c) Vannjsko-političke i diplomatske reakcije (svršen čin) ca) Proglasom aneksije Austro-Ugarska je stavila evrop-ske sile pred svršen čin – izbila je velika diplomatska kriza (oštre osude Engleske, Francuske, Rusije, Italije); cb) Najveće uzbuđenje javnosti povodom aneksije Bi. H bilo je u Srbiji, Crnoj Gori i Turskoj.
d) Smirenje krize (uloga Njemačke) da) Posredovanjemačke diplomatije, Turska je poslije kraćih pregovora sa Austro-Ugarskom, 26. 2. 1909. , priznala aneksiju: Bi. H i formalno-pravno dolazi pod habs- burški suverenitet. db) Austro-Ugar. se odrekla garnizona u Novopazarskom sandž. , isplatila Porti 2, 5 mil. funti odštete i dala druge ekonomske koncesije, te obećala punu vjersku slobodu muslimanima u Bi. H. dc) Za smirenje krize presudna je bila Njemačka, koja je stajući odlučno uz Aus. -Ugar. , predala ultimatum Rusiji, 21. 3. 1909. kao najvžniji dokument u krizi, nakon kojeg su aneksiju priznale Rusija i Srbija (31. 3. ) i C. Gora, 5. 4. 1909.
e) Pristalice i protivnici aneksije: unutrašnjopolitičke reakcije i manifestacije (u Bi. H) ea) Delegacija bosan. Srba – pravosl. od 18 članova odlazi na „poklonjenje“ u Beč poč. nov. 1908. - pod okriljem Srp. nar. samost. stranke dr. Lazara Dimitrijevića, (uz pomoć predsj. HNZ, dr. Nikole Mandića) eb) Na musl. strani angažovao se Esad ef. Kulović, sarajevski gradonačelnik i jedan od vođa „naprednih“ musl. , koji je 9. 11. 1908. predvodio muslimansku, (bošnj. ) deputaciju, sastavljenu od 64 lica; ec) Vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Štadler pripremio je i predvodio najbrojniju deputaciju, sastavljenu od 430 lica (katolika), koja je otpremljena u Beč u dva posebna voza. ed) Jedino oponiraju MNO i SNO koje uporno odbijaju da priznaju aneksiju, dok je bošnjačko stanovn. svoje nezadovoljstvo izražavalo i masovnim iseljavanjem.
f) Glavni protivnici aneksije popuštaju: SNO (3. 5. 1909. ), MNO (8. 2. 1910. ) fa) Nakon što je Kraljevina Srbija priznala aneksiju, a „Beograd dao blagoslov“, delegacija Jeftanovićeve grupe SNO. 3. 5. 1909. odlazi u Beč i Ministru Burianu daje izjavu kojom priznaje aneksiju. fb) MNO se najduže protiv. : priznaje aneksiju 8. 2. 1910. , tek pred samo sankcionisanje Ustava, što je bio izraz političkog pragmatizma: za legalno djelovanje, uslov je priznanje Habsburš. suvereniteta nad Bi. H.
g) Osoben status Bi. H od okupacije do aneksije: dok je formalno bila osmans. provincija, stvarna vlast u njoj pripadala je Austro-Ugar. ga) U dualističkoj strukturi monarhije, u kojoj su sve pokrajine pripadale ili Cislajtaniji (Aust. ) ili Translajtaniji (Ugar. ), Bi. H je stajala kao neko treće zasebno tijelo. gb) Sa stanovišta unutrašnjeg pravnog poretka, Bi. H je bila treća država unutar Monarhije, pošto se njen prav. sistem razlikovao i od austrij. i od ugarskog. pravnog poretka; gc) Sve do donošenja Ustava, Bi. H nije imala nikakvih samoupr. prava (potpuno zavis. polož. prema Austr. i Ug. ) gd) Stanovnici Bi. H nisu pravno bili ni austrijski, ni ugarski državljani, već „bih zemaljski pripadnici“.
i) Poslije aneksije oživljavaju nade u trijalističko preuređenje države, hrvatska javnost traži sjedinjenje Bi. H „u jedno drž. hrvatsko tijelo“ ia) Aneksija Bi. H je potakla, posebno u Hrvatskoj i među hrvatskim političarima u Bi. H, izvjesne nade u trijalističko preuređenje Habsburške carevine. ib) U euforiji poslije aneksije, hrvatska javnost je skoro jednodušno tražila „sjedinj. Herceg-Bosne s Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom u jedno državnopr. tijelo. “ ic) Nade u trijalizam bile su nerealne – radi ravnoteže države, Car Franjo Josip ostaje vjeran dualizmu, a Bi. H corpus separatum sa nekom vrstom ustava i sabora
VII. BOSANSKOHERCEGOVAČKI USTAV I SABOR 1. Struktura Ustava i njegove institucije; 2. Sabor; 3. Ustavni položaj Bi. H; 4. Izbori i rad prvog bosanskohercegovačkog sabora;
1. Struktura Ustava i njegove institucije a) Ustav i ustavni poredak Bi. H (sadržan je 6 zakona 1910. ); aa) Car F. Josip sankcionirao zakone o ustavnim uredbama za Bi. H, 17. 2. 1910. , a Zemaljski ustav (Štatut) za Bi. H svečano proglašen 20. 2. 1910. u Sarajevu; ab) Bosanski ustavni poredak činili su : (1) Zemaljski ustav (Štatut), (2) Izborni red, (3) Saborski poslovni red, (4) Zakon o društvima za bi. H, (5) Zakon o skupljanju za Bi. H i (6) Zakon o kotarskim vijećima (kao jedna cjelina) ac) Bosanski ustavni poredak zasnivao se na ideji tzv. „piramidalne ustavnosti“, (prvobitna minimalna ustavna prava, zajamčena ovim zakonima „imaju se postepeno proširivati i u vidu poklona povremeno davati narodu“).
b) Ustavna ograničenja Bi. H sabora (velika) ba) Iako je Ustavom Bi. H definisana kao „jedno jedinstv. zasebno upravno područje“, Vrhovna uprav. vlast i dalje je ostala u nadležn. Zajedn. ministar. finansija u Beču i činovničke Zemaljske vlade u Sar. kao njegove agencije bb) Specifičnost ovog sabora je bila da nije mogao imati nikakav uticaj na uprav. poslove (zastupnici nisu čak mogli postavljati ni pitanja vladi o njenom radu) bc) Zakonodavna vlast i dalje je ostala u nadležnosti cara, odnosno državnih vlada u Beču i Pešti. bd) Nadlež. Sabora protezala se „isključ. na bh poslove“, ali na sve njegove zakonske osnove „treba da pristanu vlade obiju država monarhije prije nego će biti predane saboru“, a na sve usvojene zakone morala je doći „Previšnja potvrda“
c) Značaj Bi. H ustava ca) Uz sva ograničenja, ustav ipak sa pratećim zakonima uvodi u politički život tri nove institucije: (1) sabor, (2) zemaljski Savjet i (3) kotarsko vijeće; cb) Zakonski garantuje osnovna građ. prava i reguliše javno udruživanje i sakupljanje, bez čega se ne bi mogao ostvariti ni minimum parlamentarnog života; cc) Prema tome, sistem bh ustava obuhvata 4 pitanja: (1) sabor sa njegovim izborn. redom, (2) zemaljski savjet, (3) kotarsko vijeće i (4) opća građanska prava.
2. Sabor a) Sastavljen je kombinacijom socijalnog, konfesionalnog i virilističkog kurijalnog sistema, veoma slož. karaktera aa) Građani su po konfes. bili podijeljeni u 3 kurije, koje su se unutar konf. izbornih tijela dijelile na kurije po socijalnoj osnovi: gradske, seoske, veleposdničku, inteligencije; ab) Sabor je imao 72 zastupnička mjesta, od kojih je katol. pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavnima 31 i Jevrejima 1 zastupnički mandat; ac) Specifičnost je što predsjednika i potpred. Sabora nisu birali poslanici, nego ih je na početku svakog zasjedanja imenovao car, pazeći na konfesionalni redoslijed;
b) Biračko pravo ba) Aktivno biračko pravo imali su „svi bh. pripadnici muškog spola koji su na dan izbora navršili 24 godine, „samovlasni su“ i koji u zemlji stanuju bar godinu dana bb) Jedino su žene veleposjednice, ukoliko su plaćale 140 kruna zemljarine imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. bc) Pasivno biračko pravo imali su muškarci sa navrš. 30 godina, ukoliko su uživali sva građanska prava. bd) Mandat zastupnika trajao je 5 godina, bez prava birača na njihov opoziv.
c) Poslanici po položaju, tzv. virilisti (ukupno 20) Reisul-ulema, vakufsko-mearifski direktor, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija; 4 srpskopravoslavna episkopa, mitropolit i potpredsjedn. Velikog upravnog i prosvjetnog savjeta Srpske pravoslavne crkve (SPC); Rimokatolički nadbiskup, te oba provincijala (redodržavnika) franjevačkog reda; sefardski nadrabin; predsjednik Vrhovnog suda; predsjednik Advokatske komore u Sarajevu, načelnik zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu;
d) Zemaljski savjet – poseban organ koji je preuzeo sve poslove komuniciranja Sabora sa ostalim organima vlasti. da) Imao je 9 članova (4 pravoslavna 3 muslimana i 2 katolika), a birali su ih saborski zastupnici „iz svoje sredine za sav saborski period“. db) Zemaljski savjet je imao pravo da na zahtjev Zemalj. vlade daje izjave ili mišljenja „o takvim javnim poslov. , u kojima Bi. H udjela“. dc) Vlade obje države u okviru Monarh. mogle su preko Zajednič. min. finansija. „pitati Zemaljski savjet ili se on može istim putem obraćati na njih istovj. predstavkama“. dd) Predsjednik Sabora istovremeno je bio i predsjednik Zemaljskog savjeta.
3. Ustavni položaj Bi. H a) Po ustavu, Bi. H je bila posebna upravna jedinica (teritorium separatum), poseban pravni subjektivitet i područje zajedničke uprave dviju država; b) Kao treće drž. tijelo, ni poslije donošenja ustava, Bi. H nije mogla participirati u tzv. zajedničkim poslovima Monarhije, ali Sabor je bio okvir njenog pol. života c) Ali, već samo osnivanje i funkcija Zemalj. savjeta posredno su ukazivali na potrebu da se i u tom pogledu postepeno u budućnosti osigura određeno mjesto Bi. H. d) Bez obzira na sva ograničenja, bih sabor je bio okvir novih formi građanskog političkog života u Bi. H.
4. Izbori i rad prvog bih sabora a) Prvi saborski izbori po pojedinim kurijama održ. od 18. 28. 5. 1910. ; uprkos razlikama, u početku svi zastupnici nastupaju složno i zajednički prema Vladi; aa) Rezultati izbora: SNO osvojila sve pravosl. mandate (31), MNO sve musl. mandate (24); od ukupno 16 katol. mandala, HNZ 12, a HKU 4 mandata; ab) Većina građ. politič. smatrala je da Sabor, bez obzira na sva ogranič. , otvara jedno novo doba u pol. živ. Bi. H (osnova za poboljš. ustavnog položaja Bi. H)
b) Rad Sabora: tokom 4 g. bilo je više sluč. različitog stranačkog, frakcijskog i koalicionog prestrojavanja, vraćanja mandata ba) Međustranač. sukobi došli su do posebnog izražaja u toku rasprave o Zakonu o fakultativnom otkupu kmetskih selišta, kao u najznač. zakonu kojim se Sabor bavio. bb) Još prije otvaranja debate o tom zakonu, sklopljen je sporazum o zajedn. glasanju između MNO i dviju hrvats. političkih stranaka (hrv. -musl. pakt) bc) Nakon sklap. hrv. -musl. pakta: ujedinjenje MNO i MSS u UMO, rascjep u SNO (12 zast. glasalo za zakon), Hrvati „paktu“ daju nac. politički značaj (kao - muslimani za hrvatstvo, što oni odbijaju)
c) Zemalj. vlada nije željela da se u Saboru oslanja isključ. na muslim-hrv. koaliciju, već je nastojala imati tzv. „radnu većinu“ od zastupnika sve 3 konfesonalne grupe ca) Što se tiče srp. bloka, Gligorije Jeftanović, vođa tzv. srps. privredničke grupe („Srp. riječ“), stalno se kolebao između ulaska u vladajuću „radnu većinu“ ili u opoz. cb) Konačno je 12 posl. Jeftanovićeve grupe, pošto ih je odbacila i vlada i opozicija bilo prisiljeno vratiti mandate, 13. 9. 1913. ; cc) Na dopunskim izborima, u decembru iste godine, njihova mjesta je, uz podršku vlade, popunio advokat Danilo Dujmović sa svojim pristalicama. cd) Vladina radna većina i opozicija bile su etnički raznorodne, odnosno mješovitog sastava;
d) Poč. 1914. , Sabor se okupio na svoje IV. , posljednje zasjedanje i normalno radio sve do atentata na F. Ferdinanda, 28. 6. 1914. da) Tokom ovog zasjedanja (od poč. 1914. ), Sabor je pokušavao pokrenuti pitanje predstavljanja Bi. H u Delegacijama. db) Tih mjeseci bavio se pitanjima upotrebe i naziva služb. jez. , agrar. pitanjima i planovima o pretvaranju fakultativnog u obavezni otkup kmetova. dc) Svi ovi procesi, pravci i pitanja u bosanskoj politici, prekinuti su Prvim svjetskim ratom. dd) Sutradan, nakon sarajevskog atentata, Sabor se sastao na svoju komemorativnu sjednicu, koja je i bila posljednja sjednica tog tijela.
- Slides: 78