Strukturalizam i strukturalni marksizam doc dr sc Vlaho

Strukturalizam i strukturalni marksizam doc. dr. sc. Vlaho Kovačević

Uvodni dio

Zadaci 1. ukazati na najvažnije kategorije koje se u ovim teorijskim sociološkim orijentacijama koriste 2. ukazati na najvažnije predstavnike i područja društvenih i humanističkih znanosti u kojima su ti pravci bili primjenjivani 3. ukazati na neke dobre i loše strane tih teorijskih orijentacija 4. pokušati dati moguće perspektive daljnjeg razvoja

Strukturalizam

Strukturalizam �Jedan tip razvoja u sociologijskoj teoriji je rast interesa za strukturalizam �kao teorijski pristup u lingvistici, antropologiji, književnosti i društvenoj misli javio se 60 -tih godina u Francuskoj �najčešće povezivan s Francuskom (francuskim strukturalizmom) => strukturalizam je danas postao internacionalni fenomen Þnjegovi korijeni leže izvan sociologije Þ našao svoje mjesto u sociologiji

Strukturalizam �dovodi u pitanje teorije koja u središte stavljaju smisao čovjekova djelovanja i racionalnost u uređenju društvenih odnosa �postavlja pitanje: => može li se objašnjenje za zbivanja potražiti izvan subjekta, u nečemu što mu prethodi, što mu je nadređeno i što ga determinira? �pomiče interes od čovjeka prema strukturi čovjek je samo jedan od čimbenika tog sustava

Faze razvoja strukturalizma �u prvoj fazi je važan početak primjene strukturalističke metode u lingvistici kao uzoru egzaktnosti medju društvenim znanostima �Ferdinand de Saussure (1857 -1913) �Tečaj opće lingvistike �(Cours de linguistique générale ) 1916 �lingvist koji je svojim postavkama utemeljio modernu lingvistiku (jezikoslovlje) i dao temelje europskom strukturalizmu, lingvističkom pravcu koji se razvio dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća.

Faze razvoja strukturalizma �početak druge faze najavili su radovi iz etnologije i psihoanalize �u njima se težište istraživanja pomaknulo od subjekta prema sustavu �u ovoj fazi strukturalizam nastupa kao kritika koja osporava prioritet čovjeka �čovjeka prikazuje kao element sustava koji se ne razlikuje od ostalih elemenata i koji je zavisan od tog sustava Claude Levi-Strauss (1908 -1990) �koristi spoznaje švicarskog lingvista de Saussurea

Treća faza �u trećoj fazi interes strukturalista prenosi se od proučavanja strukture na procese koji proizvode strukture �Osporavanje subjektiviteta J. Lacana, M. Foucaulta i L. Althussera

Strukturalna antropologija �strukturalizam se razvio na postavkama koje su primjenom strukturalističke metode ustanovljene u socijalnoj antropologiji posebno u radovima Claude Levi-Strauss (1908 -1990) 1. Razdoblje =>fenomeni srodstva "Osnovne strukture srodstva"(1949), 2. Principi mišljenja=>principi mišljenja "Tužni tropi" ( 1955 ), "Strukturalna antropologija" (1958), "Totemizam danas" (1962), "Divlja misao" (1962) i 3. Razdoblje =>mitovi "Mitologike" (1964 -1971)

O terminima i historijskim korijenima

O terminima i historijskim korijenima �Strukturalizam, kao pojam, u sociologiji je poznat već nekoliko desetljeća. => �Treba upozoriti na niz nepreciznosti kada se taj termin koristi: ÞNeki autori, spominjući pojam "struktura", prije svega misle na pravac u sociologiji najčešće poznat kao "funkcionalizam", �odnosno kako se pravilnije naziva "strukturalni funkcionalizam" (jer bez osnovne ili osnovnih "struktura" niti nije moguće odrediti koje su to "funkcije" u igri) � i koji se u tom smislu povezuje s Parsonsom.

O terminima i historijskim korijenima =>Drugima, pak, strukturalizam znači prvenstveno filozofski pravac razvijen najprije u francuskoj filozofskoj, a kasnije i sociološkoj misli šezdesetih godina prošlog stoljeća, osobito razvijen od francuskog filozofa Althussera. �Pod ovim vidom pod strukturalizmom smatraju se svi oni sociologijski pravci i usmjerenja koji su se razvili nakon Althusserovog "čitanja" Marxovih djela, �odnosno nakon pojave onoga što se s više ili manje slaganja danas naziva "francuskim strukturalizmom".

O terminima i historijskim korijenima =>Neki će, pak, pod strukturalizmom shvaćati sve one sociologijske pravce koji naglašavaju strukturu kao determinantu u objašnjavanju društvenih pojava nasuprot, � naprimjer, �teorijama socijalne akcije ili pak nekim tipovima "individualističkih sociologija" (etnometodologija, �fenomenologijska sociologija, �egzistencijalistička sociologija, naprimjer).

O terminima i historijskim korijenima �Ukratko, �postoji očigledno nerazumijevanje pojma strukturalizma u sociologiji među društvenim znanstvenicima, a iz toga proistječe i niz nesporazuma.

Problem => u sociologiji još toliko nerazvijen da je teško potpuno precizno definirati njegovo mjesto u sociologiji => dalje komplicira činjenicom simultanog razvoja strukturalizma u različitim područjima => vrlo je teško naći jednu jedinu koherentnu odredbu strukturalizma => medu različitim granama strukturalizma postoje veome velike razlike

Temeljne razlike koje postoje između onih što podržavaju tu orijentaciju u sociologiji �Neki se autori koncentriraju: => na nešto nazivaju dubokim strukturama svijesti. (nesvjesne strukture usmjeravaju ljude da misle i ponašaju se onako kako to čine) => djelo psihoanalitičara Sigmunda Freuda

Temeljne razlike koje postoje između onih što podržavaju tu orijentaciju u sociologiji �Postoje strukturalisti koji se usredotočuju na nevidljive, duboke strukture društva, koje vide kao determinante ljudskih akcija, pa i društva uopće => o Karlu Marxu se također nekada misli kao o autoru koji je i sam primjenjivao takav tip strukturalizma, usredotočujući se na nevidljive strukture kapitalističkog društva => druga grupa pak vidi strukture kao modele koji konstruiraju socijalni svijet

Temeljne razlike koje postoje između onih što podržavaju tu orijentaciju u sociologiji �neki strukturalisti proučavaju dijalektičke odnose medu pojedincima i socijalnim strukturama � => pronalaze veze između struktura svijesti i struktura društva => najčešće se povezuje djelo antropologa Claudea Levi Straussa

=> Trenutni problem sa strukturalnom sociologijom �predstavlja uglavnom mješavinu ideja koje potječu iz različitih područja: Þuključujući lingvistiku (Saussure), Þantropologiju (Levy-Strauss), Þpsihologiju (Freud, Lacan) i Þmarksizam (Althusser) naziv strukturalizam nije zadobio potpuno pravo građanstva u literaturi kao neki izgrađeni i do kraja definirani teorijski pravci, orijentacije ili štoviše sociološke teorije.

Trenutni problem sa strukturalnom sociologijom �Anthony Giddens smatra da strukturalizam nikada nije bio izgrađena koherentna i cjelovita teorijska orijentacija, �da nema homogenosti među autorima koji ga zastupaju, �a da još veći nivo divergencije postoji kod autora koji zastupaju ono što se naziva poststrukturalizmom - �ti autori, naime, odbacuju ono što su radili zastupnici strukturalizma, �a sami upravo rade ono što zamjeraju "strukturalistima". (Usp. u Giddens, 1987, p. 73)

Nema jedinstvene perspektive �Iako postoje brojne sličnosti upotrebe strukturalizma u različitim područjima, �postoji također i velik broj značajnih razlika. => strukturalizam daleko od neke jedinstvene perspektive

Trenutni problem sa strukturalnom sociologijom �Sve dok se te ideje ne prikupe u koherentnu cjelinu, strukturalizam će u sociologiji zadržati marginalan položaj Þmeđutim razvoj strukturalizma u srodnim područjima bio je toliko snažan i sociolozima atraktivan => strukturalna teorija u sociologiji privlaći pažnju

Socijalni korijeni i autori koji su utjecali na pojavu strukturalizma

Socijalni korijeni i autori koji su utjecali na pojavu strukturalizma �U literaturi se obično spominje: => francuska antropologija i etnografija prve trećine ovog stoljeća, => Comte, => a naročito Dürkheim, => kao autori koji su društvo kao strukturu pretpostavljali pojedincu.

Socijalni korijeni i autori koji su utjecali na pojavu strukturalizma �Neki autori kao predčasnike modernog strukturalizma spominju u Njemačkoj: => Marxa, => Simmela => Tönniesa, => u Francuskoj, osim Comtea i Durkheima, => u smislu "postdurkheimskovog strukturalizma" Marcel Maussa, Maurice. Halbwacsa, => i naravno Levi-Straussa.

Što je zapravo strukturalizam?

Što je zapravo strukturalizam? �Strukturalizam možemo definirati kao traganje za "univerzalnim i nepromjenjivim zakonima ljudske vrste koji funkcioniraju na svim razinama ljudskog života - od najprimitivnijih do najrazvijenijih" (Ekeh, 1982. : 128. ). �Iako strukturalizam predstavlja relativno noviji oblik razvoja Þu intelektualnom svijetu općenito, a posebno u sociologiji, po mišljenju nekih on se već nalazi u procesu revizije ili zamjenjivanja nekom drugom teorijom

=>Edith Kurzweil �Pišući o francuskom strukturalizmu (koji još uvijek predstavlja jezgro strukturalizma u najopćenitijem smislu) kaže: => "U Parizu je era strukturalizma skoro završila" (1980. : 2. ). =>Ona (kao i neki drugi) piše o razvoju "poststrukturalizma", Þdok neki drugi raspravljaju o "neostrukturalizmu" (Wuthnow et al. , 1984. ). ÞIako se sam strukturalizam posljednjih godina mijenja ili je već radikalno izmijenjen, Þon još uvijek ima veliko značenje za suvremenu sociološku teoriju koja se tek odnedavno nalazi pod njegovim snažnijim utjecajem (Rossi, 1982. ; 1983. ).

Što je zapravo strukturalizam? �Što je sve strukturalizam u modernim društvenim i humanističkim znanostima, �tko su njegovi zastupnici, �te u kojim se sve znanstvenim područjima s više ili manje uspjeha primjenjuje, �postoji također dosta neslaganja.

Ino Rossi �Kod Rossija, naprimjer, postoji distinkcija između "francuskog strukturalizma“ � koji se razvija u Francuskoj iza 1968. godine i koji razmatra posebno ulogu države, ulogu komunističke partije � �i "modernog francuskog strukturalizma" koji se naziva još i "relacioni strukturalizam", a koji se prvenstveno primjenjuje u semiotici, lingvistici, antropologiji, psihoanalizi, i sl. (Usp. u Rossi, 1982, p. 3).

Što je zapravo strukturalizam? �U jednom drugom izvoru literature možemo pročitati da se strukturalizam osobito dobro počeo primjenjivati u: => filozofiji, => socijalnoj teoriji, => lingvistici, => psihoanalizi, => filozofiji znanosti => i antropologiji, �a da su mu glavni predstavnici Althausser i Poulantzas, �i Castells, barem u oblasti urbane teorije i teorije razvoja "postindustrljskih" društava

Opća teorija značenja �Imajući u vidu prije navedenu distinkciju između strukturalizma kao teorijske orijentacije � i naglašavanja strukture kao koncepta u sociološkim teorijama, �ističemo da se strukturalizam u društvenim znanostima poslije 1960. godine pokušao nametnuti kao svojevrsna opća teorija značenja, �primjenjivao se u gotovo svim područjima društvenih i humanističkih znanosti.

Fenomenološke i strukturalističke orijentacije �U tom su smislu sve pojave koje ispituju navedene discipline determinirane određenim strukturama koje su u najvećem broju slučajeva preegzistentne, �pa se onda i zadatak istraživača sastoji u tome da "pronikne" u svijet strukturalnih odrednica, �pri čemu mu fenomenološka razina analize najčešće neće mnogo pomoći budući da su uzročnosti prekrivene vanjštinom, fenomenalnošću. �U ovom su smislu u suvremenim sociološkim teorijama najsuprotstavljenije upravo različite fenomenološke i strukturalističke orijentacije.

Socijalne strukture �Socijalne strukture možemo istraživati na nivou: => sociologije, => antropologije, => psihoanalize, => lingvistike, �Budući da socijalne strukture postoje: => neovisno o našem iskustvu, => našem znanju => i usmjerenosti naših akcija, �strukturalizam kao metoda inzistira na upoznavanju logike struktura.

Matafizika ili metoda �Zbog toga je uputno prihvatiti podjelu strukturalizma na dvije osnovne cjeline, �odnosno dva osnovna shvaćanja koju predlaže Craib (usp. u Craib, 1985, pp. 107 -108). �Prema prvom shvaćanju strukturalizam je svojevrsna metafizika, �a prema drugom on je metoda, metodički princip proučavanja različitih fenomena u društvu

Osnovni koncepti u strukturalizmu

"Metafizička" strana strukturalizma �uključuje nekoliko osnovnih koncepata: => svijet je logički obrazac, => određeni logički poredak ili struktura koja ima opće značenje, => pa se može "prepoznati" u mnogim djelatnostima ili područjima; => svijet je predeterminirana struktura u koju se subjekt samo "uklapa", => a zbog takve desubjektivizacije strukturalizma, njegovi kritičari mu najviše spočitavaju da je izazvao "smrt subjekta".

Desubjektivizacija strukturalizma �Subjekt je podložan strukturalnim odrednicama svog djelovanja, => on je instrument neke agencije, => akcije nekog "nivoa" �pa, naprimjer, Craib šaljivo uspoređuje tako zamišljeni subjekt s lutkom u lutkarskom kazalištu koji igra na koncima koje drugi potežu (Ibid. , p. 109). � U takvom konceptu ljudi su lutke svojih ideja, �a njihove su ideje determinirane ne osobnim odlukama ili izborima, �nego su logički proizvod determinirajućih struktura, ideja i njihove neovisne logike.

"Metafizički" strukturalizam �Tu je subjekt zaista u potpunosti izgubljen. �"Metafizički" strukturalizam imao je najviše pretenzija u filozofiji, �naročito u djelu Althussera, �a pojedini elementi metafizičnosti mogu se konstatirati i u strukturalizmu shvaćenom kao svojevrsnoj metodi.

Osnovni metodički principi strukturalizma mogu se svesti na slijedeće: 1. Redukcionizam 2. Ahistorizam 3. Objektivizarn (asubjektivizam) 4. Statika 5. Teorijska analiza

1. Redukcionizam �Da bi se svijet kao proizvod preddeterminiranog utjecaja nepoznatih struktura mogao istražiti, �potrebno ga je reducirati na njegove osnovne elemente, pretpostavke. �Redukcija na bitno ima dakle dvostruki smisao: �približavanje strukturama �i odstranjivanje efemernog, pojavnog, prikrivajućeg.

2. Ahistorizam �Da bi se izučile strukture koje determiniraju ponašanje socijalnog sistema, �nije potreban historijski kontekst u smislu njegove historijske razvijenosti. �Postojeća struktura je determinirana različitim utjecajima pri čemu postoje i specifične "prakse" (na koje ćemo kasnije doći), �no one se ne smiju miješati s idejom da je svako društvo historijski proizvod svog vremena �te da postojeće individue zapravo "proizvode" svoje društvo, njegove strukture i njegovu "nadgradnju".

3. Objektivizarn (asubjektivizam) �Budući da smo vidjeli da je uloga pojedinca zapravo nevažna, => jer je on proizvod strukturalnih odrednica, => sasvim je jasno da se u strukturalizmu kao metodi teži izučavanju tzv. objektivnih struktura, => onoga što bismo u klasičnoj tradiciji mogli nazvati "bazom društva".

4. Statika �Strukturalizam je kao metoda usmjeren na ispitivanje statike, �pa je time najviše približen strukturalnom funkcionalizmu kojem se gotovo najviše zamjeralo izostajanje dinamičnosti. �Širi problem koji se ovdje javlja jest, kako se to u literaturi ističe ispravno, unošenje promjene u deterministički sklop.

4. Statika �Budući da učesnici jednostavno "zauzimaju" ili "popunjavaju" mjesta u predeterminiranim shemama distribuiranja uloga (pojedinac je zapravo "akter"), �nije jasno da li pojedinac ima bilo kakvu mogućnost "unošenja promjene". �U tom je smislu strukturalizam kao metoda nerazvojno orijentiran - nije u stanju objasniti klasičnu socijalnu dinamiku.

5. Teorijska analiza �Logična konzekvenca usmjerenosti analize samo na (u prvi mah) prikriveni nivo - �nivo struktura - �otkriva da empirijska analiza nije ono što se u strukturalizmu kao metodi traži. �Svijet empirijskih podataka samo je maska za svijet unutarnjih odnosa kojima se istraživač može "približiti" samo teorijskim radom, teorijskom analizom.

5. Teorijska analiza �Ovdje nije naodmet napomenuti da u ovome možda leži i jedna od privlačnosti strukturalizma: => teorijska strukturacija objekta istraživanja, => izrada modela, => kompleksnih veza između pojedinih elemenata koji čine cjelinu, => utvrđivanje veza podređenosti i nadređenosti, => što sve izgleda daleko kompleksnije => i znanstvenije od efemerne empirijski prikupljene statistike!

Metodički principi �Ovi su metodički principi različito primjenjivani od raznih autora koji su razvijali i svojevrsne koncepte, �od kojih ćemo neke u nastavku spomenuti i prodiskutirati.

Strukturalna analiza �Strukturalna analiza nekog društva se prema iznesenim pretpostavkama sastoji u analizi: => prikrivenih struktura u tom društvu, => izlučivanju strukturalnih determinanti ponašanja, => analizi kontradikcija i konfrontacija koje postoje u tom društvu koje je shvaćeno kao "konfliktualna realnost“ �Kako bi se utvrdili svi elementi determinacije ponašanja aktera koji su - kako iz ovakve prezentacije proistječe - strukturalno determinirani.

Struktura uvijek prije pojedinca �U tom je smislu struktura uvijek prije pojedinca, 'nalazili je mi u istraživanju: jezika, primitivnih naroda ili pak socijalnih sistema. �Slijedeći predstavnike strukturalizma u društvenim znanostima, �preko analiza nekih koncepata koje primjenjuju �možemo doći i do nekih drugih derivacija osnovnih koncepata.

Lingvistički korijeni

Ferdinand de Saussure (1857 -1913) Neki predstavnici strukturalizma:

Lingvistički korijeni �Strukturalizam se širi iz raznolikih razvoja u različitim područjima. => izvor suvremenog strukturalizma i njegov najsnažniji bastion sve do danas je lingvistika => rad Ferdinanda de Saussurea (1857 -1913) osnovica je razvoja strukturalne lingvistike i, => naposljetku, strukturalizma u mnogim drugim područjima (Culler, 1976. ).

Tečaj opće lingvistike (Cours de linguistique générale) �U tom djelu postoji pet temeljnih dihotomija ili dijada: 1. jezična djelatnost (langage): jezik (langue) - govor (parole) 2. jezični znak: označenik (signifié) - označitelj (signifiant) 3. pristup: interna lingvistika - eksterna lingvistika 4. perspektiva: sinkronija - dijakronija 5. odnosi: sintagmatski odnosi - asocijativni odnosi �Njima je De Saussure pridao i � šestu dihotomiju: forma - supstancija.

1. jezična djelatnost (langage): jezik (langue) govor (parole) �on vidi u ljudskom jeziku (language) dva različita, ali komplementarna aspekta: jezik (langue) i govor (parole) => govor je konkretna djelatnost, to je psihofizički proces u kojemu se proizvode neki glasovi => jezik je apstraktniji, izveden iz iskustvenih činjenica i pomaže da se objasne druge iskustvene činjenice i njihovi medjusobni odnosi

jezik (langue) - govor (parole) �Za razliku od govora (parole), �jezik (langue) je društven, nužno postoji samo u masi (u masi jezik može živjeti, ali je živ tek djelovanjem vremenske sfere), bitan je i zajednički, on je proizvod što ga pojedinac pasivno preuzima. �jezik (langue) je organizacija govora (parole) �za jezik (langue) nije važno samo od kojih se dijelova sastoji, nego i kakvi su odnosi međju njima, odnosno kakva mu je struktura

Jezik (langue) kao društvena veza �Govor (parole) je pak individualan čin, �sporedan i � neponovljiv. �Funkcioniranjem prihvatne i koordinativne sposobnosti kod govornika ostaju otisci koji s vremenom postaju isti kod svih. �Kad bismo skupili sve verbalne slike unutar svih pojedinaca, dotaknuli bismo društvenu vezu koja tvori jezik (langue).

Jezik (langue) kontrolira i determinira živi govor (parole) �De Saussure je tvrdio je da treba odvojiti jezik (langue) kao posebnu strukturu od govora (parole) kao žive riječi koju subjekt upotrebljava, i koja zato ima nužno individualan karakter �jezik (langue), kao posebna struktura, ima nezavisno postojanje i osobne zakone koji kontroliraju i determiniraju živi govor (parole)

Jezik (langue) - društven �Jezik (langue) je po svojoj prirodi društven i �ljudska je činjenica, a jezična djelatnost to nije. �Također, jezična je djelatnost heterogena, �a jezik (langue) je homogen. �Jezik (langue) postoji samo zahvaljujući svojevrsnom dogovoru sklopljenom u zajednici.

Jezik (langue) i glas �Jezik je zemlja artikulacija, �svaki je jezični termin maleni ud (articulus) � u kojem se ideja ustaljuje u glasu, �a glas postaje znakom ideje. �On je poput lista papira - misao je lice, a glas je naličje. Ne možemo rezati lice, a da pritom ne režemo naličje. Oni su neodvojivi, a možemo ih razdvojiti samo na čistoj psihološkoj ili fonološkoj razini. �Jezik (langue) je forma, a ne supstancija.

De Saussureovo razlikovanje između pojmova langue parole (francuski - jezik i riječ) => imalo izvanredno veliko značenje. �Langue je formalni, gramatički sistem jezika. �To je sistem fonetskih elemenata kojima upravljaju, kako misle De Saussure i njegovi sljedbenici, determinirajući zakoni. �Veći dio lingvistike koji se razvija poslije De Saussurea, usmjeren je otkrivanju ovih zakona. => postojanje langue omogućava postojanje parole Þparole je stvarni govor, Þnačin na koji govornici koriste jezik da bi se izrazili.

Socijalna antropologiju �Pri govorenju subjekt ne mora biti svjestan postojanja te strukture �čak i kad otkrije njene zakonitosti ne može utjecati na nju �De Saussure je na socijalnu antropologiju naročito utjecao stavom da za razumijevanje postojeće strukture jezika nikakavu važnost nema poznavanje njene povijesti

2. jezični znak: označitelj (signifié) - označenik (signifiant) �Jezični znak kombinacija je pojma i akustičke slike. Akustička slika psihički je otisak zvuka, nije materijalan zvuk, ona je predodžba naših osjetila, virtualan jezični čin izvan svakog ostvarenja u govoru. I pojam i akustička slika u mozgu su povezani asocijacijom. �De Saussure predlaže nazive: pojam > označenik ili označeno (signifié) te akustička slika > označitelj (signifiant). Jezični znak tako postaje psihički entitet s dva nerazdruživa lica.

3. pristup: interna lingvistika - eksterna lingvistika �Izvanjska lingvistika proučava izvanjske elemente jezika strane njegovu organizmu i sustavu. �To su dodiri s etnologijom, politikom, institucijama i zemljopisnim čimbenicima. Proučavanje ovih elemenata vrlo je korisno, ali i bez njih se može spoznati sam jezični sustav. �Unutarnja lingvistika ne dopušta bilo kakvo raspoređivanje, ona određuje jezik kao sustav koji poznaje samo svoj vlastiti red. Unutarnje je sve ono što u bilo kojoj mjeri i na bilo kakav način mijenja sustav.

4. perspektiva: sinkronija - dijakronija �pri tome razlikuje termine sinkronija i dijakronija �sinkronijski aspekt ima prednost �sinkronijski se lingvistika bavi logičkim i psihološkim odnosima koji povezuju termine koji sačinjavaju sustav, i to onako kako ih vidi kolektivna svijest. �dijakronijski se lingvistika bavi odnosima koji povezuju termine koji nisu zamijećeni od iste kolektivne svijesti i koji zamjenjuju jedni druge ne tvoreći međusobno sustav. �najbolji način da se razumije odnos izmedju sinkronije i dijakronije je ako se jezik usporedi s partijom šaha

Sustav �u oba slučaja imamo posla sa sustavima u kojima značenje pojedinih elemenata �(riječi u jeziku i � figura na šahovskoj tabli) � zavise od njihovog mjesta u cjelokupnoj strukturi i odnosa sa drugim elementima �slika šahovske table i �jezične strukture su trenutne �one nemaju povijest nastajanja

Sinkronična analiza �promjene koje označavaju kraj jedne strukture i nastanak nove inicirane su izvana, �a kakve ce one biti zavisi od subjekta koji te promjene unosi u sustav �zato se i objašnjenje strukture mora tražiti u samoj strukturi kao zatvorenom sustavu, �u postojećem stanju mirovanja (u sinkronij i ) �jezik se moze izdvojiti kao posebna cjelina (struktura) samo sinkroničnom analizom

Jezik kao sustav �Razlikuje se unutarnji od vanjskog aspekta - nije bitno otkud su figure i kakav im je materijal, te izvanjske činjenice ne mijenjaju sustav. � Jezik kao sustav mijenja samo ono što mu je svojstveno kao unutarnje. �Vrijednost figura ovisi o njihovu položaju na šahovskoj ploči, baš kao što u jeziku riječi imaju vrijednosti zbog opreke s drugima.

Jezik kao sustav �Sustav je kao i šahovski postav uvijek trenutačan, mijenja se od situacije do situacije. �Da bismo prešli iz jedne sinkronije udrugu, premještamo jednu figuru. �To premještanje samo jedne figure koje izaziva promjenu jest dijakronija koja se tiče samo jednog elementa zamijenjenog drugim. � No, ta jedna promjena jedne figure djeluje na cijeli sustav i ta je promjena različita od onog što joj prethodi i što nakon nje dolazi.

Jezik kao sustav �Opreka šahovskih figura jednaka je opreci jezičnih elemenata u sustavu. �Promjenom jedne šahovske figure, mijenja se cijeli sustav. �Njezina je vrijednost proizvoljna, a iz toga proizlazi i njezina identičnost.

Jezik kao sustav �Pritom postavlja jezični označitelj u dvije vrste odnosa: � bliskosti s jedinicama iste vrste (drugim označiteljima) �te sličnosti s jedinicama različite vrste označenima. �U prvoj, položajnoj vrsti odnosa oni ostvaruju vrijednost, �a u drugoj, zamjenskoj vrsti odnosa svoje značenje.

Jezik kao sustav Saussure to uspoređuje s novcem koji stječe: 1. svoju vrijednost u usporedbi s drugom valutom, 2. a svoje značenje u zamjeni za kakvu robu Ono što znaku pribavlja konačan značenjski identitet u umu pripadnika jezične zajednice nije odnos među njegovim sastavnim dijelovima, nego razlika koja ga dijeli od drugih znakova u jezičnom sustavu i koja mu podaruje vrijednost.

Ferdinand de Saussure �Iako je De Saussure priznavao važnost činjenice da ljudi koriste jezik u subjektivnim i često svojstvenim značenjima, => vjerovao je da takvi sadržaji ne mogu biti predmetom proučavanja znanstveno orijentirane lingvistike. �Znanstveno orijentirani lingvist mora proučavati langue, formalni sistem jezika, Þa ne subjektivne načine na koje akteri koriste jezik. Þstvarnost se konstruira kroz kolektivnu ustrojenu metalnu strukturu pojedinaca

5. odnosi: sintagmatski odnosi - asocijativni odnosi �Po njegovu je sudu vrijednost uvijek pretpostavka značenja što se može izraziti i ovako: � 1. sintagmatički (parasemični) odnosi �u jeziku imaju prednost pred � 2. paradigmatičkim (aposemičnim) odnosima �Saussure time brani stabilnost jezičnog sustava od provale besmisla u liku kakve neočekivane značenjske (pučkoetimologijske) asocijacije.

Semiotika �Interes za strukturu proširio se izvan granice proučavanja jezika k izučavanjima svih sistema znakova. �Ovo usredotočenje na strukturu znakovnih sistema nazvano je semiotikom, koja je privukla mnogo sljedbenika (Hawlces, 1977. ). �Semiotika je još šire područje od strukturalne lingvistike, jer obuhvaća ne samo jezik, �i druge znakove i simboličke sisteme kakvi su, na primjer, => izrazi lica, => govor tijela, => literarni tekstovi, => odnosno, svi oblici komunikacije.

Komunikacija �Mnoga područja na koja se strukturalizam proširio povezana su na ovaj ili onaj način s komunikacijom. �Ona obuhvaćaju: => marksizam, Þpsihijatriju, => plastične umjetnosti, => muzički teatar, => literarnu kritiku, => filozofiju i => najznačajnije za razvoj strukturalne sociologije - antropologiju, naročito djelo Claude Lćvi-Straussa (Ehrmann, 1970. ; Rossi, 1982. ).

Antropološki strukturalizam: Claude Lévi. Strauss

Antropološki strukturalizam: Claude Lévi-Strauss �Najznačajniji rad u strukturalizmu �K. Kurzweil naziva Lévi-Straussa "ocem strukturalizma" otkako je povezan sa sociologijom, �strukturalizam izveo je Claude Lévi-Strauss u području antropologije gdje je našao i možda mnogo "bolju" primjenu �tijekom niza godina on je uradio golem, cjelovit i kompleksan posao koji je dramatično izmijenio područje antropologije, ali i mnoga druga područja �djelo Lévi-Straussa snažno je utjecalo na strukturaliste u sociologiji

Strukturalizam kao znanstveni pristup ili orijentacija �Temelji se na proučavanju univerzalnih struktura, �i to kao misaonih koncepata i formi, unutar cjelokupne manifestacije ljudskog života. �Jedan je od najvažnijih utemeljitelja strukturalizma, � kao metode razumijevanja ljudskog društva i kulture, posebice u kontekstu antropološke analize sustava srodstva, zakona, mitova, �francuski antropolog i filozof Claude Lévi-Strauss (1908. – 2009).

Claude Lévi- Strauss �Njegovo je temeljno polazište da mnoštvo kulturnih i društvenih fenomena, kako u tzv. civiliziranim, tako i u tzv. neciviliziranim zajednicama, ima ishodište u istim strukturama uma svakoga čovjeka. �U čitavom djelu hrana je igrala važnu ulogu, kao opažanje u snovima i podsvijesti kod Freuda. Claude Fischler, (1990. ) L΄Homnivore: le goût, la cuisine et le corps. Paris. Éditions Odile Jacob. , 17. Nadao se da će komparativna analiza možda dovesti do utvrđivanja osnovne, zajedničke strukture svih društva.

Strukture = nepoznati principi ljudskog duha �temeljni zadatak znanstvenog proučavanja društva je otkriti način na koji funkcionira ljudski duh �ne postoji bitna razlika izmedju ljudskog duha koji leži u društvenoj strukturi primitivnih i civiliziranih društava �otkriće mehanizama djelovanja ljudskog duha omogućilo bi razumijevanje ne samo jednostavnih, nego i razvijenih društvenih struktura

Istraživački program-kultura �u objašnjenju mreže društvenih odnosa Lévi-Strauss polazi od čovjekovog duha, od sistema kulture koji prethodi objektivno postojećim odnosima �ističe da se objašnjenje društvene strukture mora tražiti u razini nesvjesnog; u pravilima koja su svojstvena ljudskom duhu �pri tom definira kulturu kao cjelinu simboličkih sustava: �"gdje na prvo mjesto dolaze govor, pravila žendibe, ekonomski odnosi, umjetnost, znanost, religija. . . " (Lévi. Strauss , 1978 , 29 )

Istraživački program-um �znanstveno proučavanje drustva ne smije polaziti od društvenih pojava i odnosa koji realno postoje mora polaziti od onoga sto leži ispod vidljivog i svjesnog, od onog što determinira vidljivo �"Ako se (. . . ) nesvjesna djelatnost duha sastoji u davanju oblika nekom sadržaju, te ako su ovi oblici u osnovi isti za sve duhove, negdašnje i moderne, primitivne i civilizirane (. . . ) treba (. . . ) dostići nesvjesnu strukturu koja lezi ispod svake institucije ili ispod svakog običaja, �da dobijemo načelo tumačenja vazeće za druge institucije i druge običaje" (Lévi-Strauss, 1977, 33 -34)

Društveni odnosi �društveni odnosi su proizvod ljudskog duha na stupnju njegove nesvjesne misli �tako je postavio temelje za strukturalističko shvaćanje društvene strukture �struktura se ne shvaća kao jedinstvo realnih elemenata, nego kao sustav znakova

Struktura �da bi se shvatila struktura najhitnije je utvrditi odnos između pojava, prvenstveno odnos opozicije �smatra da se taj odnos moze utvrditi samo pomoću logičkih operacija (protivi se empiricizmu) �zato sadržaj društvenih pojava nije važan za razumijevanje društvene strukture, �tako da se i društvena struktura nalazi izvan empirijske razine

Totemizam �početni korak u stvaranju društvenih odnosa bio je akt simbolizacije kojim se ne odredjuje samo smisao, nego i odnosi opozicije i korelacije �najprimitivniji oblik u kome se vrsi akt simbolizadje je u totemizmu �u njemu dolazi do izrazaja osobina ljudskog duha da uspostavlja odnose i odredjuje značenja

Odnosi opozicije �uspostavljaju se odnosi: � opozicije, � odnosi izmedju prirode i kulture, � odnosno, odnosi izmedju društvenih i životinjskih serija �serije dobijaju smisao tek kada su medjusobno suprotstavljene

Izdvajanje pojmova �u daljnjem postupku rasčljanjivanja stvarnosti dolazi do izdvajanja pojmova i u prirodi i u društvu, odnosno kulturi �ljudski duh označava pojedine kategorije jezičnim oznakama i istovremeno im odredjuje mjesto u cjelokupnom jedinstvu, sustavu �strukture ne odredjuje njihov sadržaj, nego odnosi suprotnosti i slaganja �opažanje same strukture je istovremeno i identifikacija njenog sadržaja

Društvena struktura �društvena struktura je, �u osnovi, sustav znakova do koga se dolazi putem logičkih operacija, �t. j. uspostvljanjem odnosa suprotnosti (opozicija) i suglasnosti (korelacija) �čovjek je determiniran strukturom, postoji izvan i iznad njega

Osnovne strukture mitova i sistema srodstva �U svojim analizama primitivnih društava Lévi-Strauss želi utvrditi osnovne strukture mitova i sistema srodstva, zapravo, cijelog društva. �Iako svoju pažnju upravlja prvenstveno na primitivna društva, �on vjeruje da sva društva, �uključujući i suvremena, �imaju slične osnovne strukture. �Interesira se za primitivna društva jer su ona manje deformirana i u njima je lakše otkriti strukturu.

Objektivna struktura prozvoda �Lévi-Strauss se interesira za objektivnu strukturu tih prozvoda, �a ne za subjektivna značenja ili njihovo porijeklo u subjektivnim procesima. �Promatrajući različite ljudske proizvode - mitove, - sisteme srodstva - i slično Lévi-Strauss se interesira za njihovu međusobnu povezanost. Skiciranje takvih međusobnih veza predstavlja pravu strukturu ili barem strukturu.

Lévi- Strauss, Claude – antropološki strukturalizam �Način pripremanja hrane je ljudski proizvod. �Promatra objektivnu stranu hrane. �Povezanost hrane s ostalim ljudskim proizvodima. �Skiciranje međusobnih veza predstavlja strukturu. �Strukture su kreacije promatrača. �Stvorene strukture ne postoje u stvarnom svijetu. �“Pojam socijalna struktura nema nikakve veze s empirijskom stvarnošću, nego s modelima koji su na njoj izgrađeni. ” Lévi- Strauss, Claude. (1967. ) Structural anthropology. Garden City, N. Y. : Anchor. , 21.

Claude Lévi- Strauss - razumijevanje pojedinih kultura i društava S jedne strane hrana: �vodi prema razumijevanju pojedinih kultura i društava. �Način pripravljanja jela u određenom društvu predstavlja jezik na koji društvo nesvjesno prevodi svoje kulture i iz kojeg se mogu razabrati skrivene suprotnosti tog društva.

Claude Lévi- Strauss - otkrivanje osnovnih struktura ljudske misli �S druge strane hrana: �Vodi prema otkrivanju osnovnih struktura ljudske misli, čak i kada su njihovi sadržaji bili specifični za svako određeno društvo. Lévi- Strauss, Claude. (1968. ) L΄Origine des manières de table: mythologiques III. Paris: Plon Lévi- Strauss, Claude. (1978. ) The origin of Table Manners. Jonathan Cape.

Mitologike: “Kulinarski trokut” �“Kulinarski trokut” povezuje točke sirovoga, kuhanoga i pokvarenoga sa čovjekovim razmišljanjima na temu “priroda” versus “kultura”. �Primjer “najlakšeg mogućeg puta” ka univerzalnim modelima ljudskog uma je intelektualistička obrada popularnih stereotipova.

Straussov poznati “kulinarski trokut”. �Svako društvo na određeni način zadovoljava glad. �Ono može pripremati namirnice ili ih jesti sirove. �Na djelu su zato dva para binarnih oporba: oporba kulture i prirode, i oporba prerađenoga i neprerađenoga. �Pripremljeno jelo je prerađeno na planu kulture, �trulo je prerađeno na planu prirode, �a sirovo je neprerađeno jelo između prirode i kulture.

Struktura načina kuhanja i prirodnih elemenata �Tom trokutu, uz pomoć intelektualne gimnastike, kako kaže Edmund Leach, odgovara jedna razvijenija struktura, struktura načina kuhanja i prirodnih elemenata: � 1. Pečenje je proces u kojemu se meso dovodi u vezu s vatrom bez posredovanja kulturne sprave, � 2. Pirjanje je proces kojim se sirova hrana svodi na razlaganje slično prirodnom truljenju, ali zahtijeva posredovanje vode i posude, predmeta kulture, � 3. Dimljenje je proces laganog ali potpunog pripremanja bez kulturne sprave ali posredstvom zraka.

Mitologike: Dva para binarnih oporba �Tako pečenju odgovara vatra bez kulture, �pirjanju voda s kulturom, �a dimljenju zrak bez kulture. �Pečenje i dimljenje su prirodni procesi, �a pirjanje je kulturni, �ali s obzirom na krajnje proizvode dimljena hrana pripada kulturi, � a pečena i pirjana pripadaju prirodi.

Mitologike: Sirovo i pečeno (1970) �osnovna misao takvog strukturiranja jest u činjenici da ljudska bića uz pomoć društvenih konvencija određuju što jest a što nije hrana. �Budući da je hrana spoj prirodnih i kulturnih činjenica, Strauss pretpostavlja da postoji shematska homologija između vrsta hrane i društvenih konvencija.

Razrada Straussove homologije prirode i kulture s obzirom na hranu �pokazuje da transformacijom osnovne strukture dobivamo vrste jela koje se stupnjuju prema: društvenom ugledu, prema načinu i vremenu serviranja, prema primjerenosti određenom spolu ili stanju zdravlja, �a ta struktura jest temelj nove strukture, strukture ponašanja za stolom.

Bitne razlike između dotad u antropologiji prevladavajuće funkcionalističke teorije i strukturalizma. �Dok za funkcionalizam stvari služe primarno za zadovoljavanje određenih kulturnih potreba, �za strukturalizam su stvari primarno predmet mišljenja. �Strauss to izriče efektnom formulom: namirnice, kao i totemske vrste nisu samo dobre za jelo, nego su ponajprije dobre za mišljenje. �Stvari su dakle primarno elementi strukturiranja mišljenja, �a tek neizravno elementi zadovoljavanja ostalih fizioloških ili ekonomskih potreba. �Fiziologija i ekonomija su tako derivati osnovne misaone i racionalne strukture.

Strukturalizam �Nakon Lévi- Straussa više se bavi raznolikošću, a manje univerzalnošću. � “nesumljivo izbjegavajući pojam ΄ljudske prirode΄, prema kojemu je bio sumničav” � “upravo tada je kulturalni relativizam postigao prvenstvo u proučavanju ljudske prehrane” Claude Fischler, (1990. ) L΄Homnivore: le goût, la cuisine et le corps. Paris. Éditions Odile Jacob. , 17.

Strukturalni marksizam

Strukturalni marksizam �Iako smo istakli da moderni strukturalizam započinje sa De Saussureovim radom u lingvistici, �postoje i autori koji tvrde da strukturalizam započinje s Karlom Marxom: �"Kada je Marx pretpostavio da strukturu ne smijemo miješati s vidljivim odnosima i kada je objasnio njihovu skrivenu logiku, on je prvi uveo moderni strukturalistički način razmišljanja" (Godelier, 1972 b. : 336. ).

Karl Marx �Marksisti najčešće proučavaju strukture društva (ekonomsku, političku, ideološku), � a strukturalisti proučavaju "duboke strukture" svijesti. �Stoga se Marx, kao i većina marksista, interesiraju za unutarnju logiku najglobalnijih struktura kapitalističkog društva.

Louis Althusser �francuski filozof i strukturalist Louis Althusser smatra da je teorijska koncepcija sadržana i u Marxovim radovima �za pravilno razumijevanje suvremenog društva neopdohno je na novi naćin čitati Marxa �smatra se marksistom i nastoji dokazati da je Marx prvi prakticirao strukturalističku metodu

Althusser smatra da baza i nadgradnja su ovisni �Marxova znanstvena zrelost, smatra Althusser, nastupa 1845. kada on odbacuje antropološku koncepciju biti čovjeka i humanizma �tada otkriva teoriju socijalizma i postaje znanstvenik �tvrdi da je Marx strukturalist tamo gdje se bavi pitanjem determinante unutar strukture, �kao i onda kada rješava pitanje odnosa izmedju društvene osnove i društvene nadgradnje

Razine i prakse �Althusser tvrdi da se može dokazivati kako je Marx smatrao da ekonomska struktura gubi dominantnost �to stvara i nove osnove za onu teoriju o čovjeku koja humanizam proglašava za ideološku zabludu, � a dijalektičko promatranje povijesti kao rezultat nezrelosti znanosti

Louis Althusser: “Ideologija i ideološki aparat države” (1971. ) �tvrdi da je nije proizvod ljudske svijesti, �nego struktura neovisna o ljudima, � a proizvodi se u tzv. ideološkim apratima države �to su institucije koje imaju funkciju socijalizacije i socijalne kontrole (npr. crkva, škola, obitelj, politički sustav, mas-mediji itd. )

Obrazac inventivne strukturalne analize �Louis Althusserova tematizacija ideologije, kako u knjizi Za Marxa tako i u ogledu Ideologija i ideološki aparati države, uzima se kao obrazac inventivne strukturalne analize. interes za ponovno sociokulturno promišljanje ideologije potaknuli su britanski kulturalni studiji

Jedna nova teorija ideologije �Althusseru je, jednako kao Marxu, ta tema toliko važna da se njome bavi ne kao sporednim, usputnim, sekundarnim predmetom refleksije nego kao predmetom koji zahtijeva razrađenu teorijsku koncepciju, zapravo jednu novu teoriju ideologije. Ona nije puka igra ideja o svijetu već nekom namjerom usmjereno predočavanje svijeta ideja kao društvenog proizvoda.

Ideologija je, prema Althusseru, imaginarni odnos pojedinaca prema njihovim stvarnim uvjetima egzistencije. �“Svaka ideologija, u svojoj nužno imaginarnoj izokrenutosti, predstavlja ne postojeće odnose proizvodnje (i druge odnose koji iz toga proizlaze) � nego prije svega (imaginarni) odnos pojedinaca prema odnosima proizvodnje i odnosima koji iz njih proizlaze. �U ideologiji je, dakle, predstavljen ne sustav stvarnih odnosa koji upravljaju postojanjem pojedinaca već imaginarni odnos tih pojedinaca prema stvarnim odnosima u kojima oni žive” (Althusser, 1965: Prema Marxu. 104).

Retematizacija ideologije �Kao društveni fenomen, ona nije isto što i svijest. �Ideologija u stvari ima malo zajedničkog sa “sviješću”, �pod pretpostavkom da se tom izrazu pridaje jednoznačan smisao.

Retematizacija ideologije �“Ona je duboko nesvjesna, čak i onda kada se predstavlja u reflektiranom obliku. �Ona je sustav predodžaba: ali te predodžbe većinom nemaju ništa zajedničko sa sviješću’. . . �One su, dakle, percipirani-prihva- ćeni-trpljeni kulturalni objekti i na ljude funkcionalno djeluju procesom koji im izmiče” (Althusser, 1965: 103).

Retematizacija ideologije �Ti “kulturalni objekti” daju ideologiji materijalnu egzistentnost. �Ideje pojedinačnog čovjeka materijalni su činovi “uklopljeni u materijalne prakse, �regulirane materijalnim ritualima �koji su i sami definirani materijalnim ideološkim aparatom � iz kojeg proizlaze ideje tog subjekta” (Althusser, 1965: 103).

Retematizacija ideologije �Budući da je materijalna i društvena, ideologija je tvoračko (konsupstancijalno) svojstvo svakog društva. Nikada nije bilo niti će biti društva bez ideologije. U tom je smislu opravdano govoriti ne samo o “ideološkoj instanci” nego i o ideološkoj strukturi društva.

Retematizacija ideologije �“Ideologija je skup društvenih praksa utoliko što one sudjeluju u predočavanju svijeta koje je svojstveno ljudima određenog društva. Ona je, dakle, i skup društvenih struktura u koje su te prakse upisane” (Fossaert, Društvo, Strukura ideologije, 1983: 43).

Retematizacija ideologije �Slijedeći metodološku orijentaciju ortodoksnog strukturalizma i pribjegavajući načelu “epistemološkog reza”, preuzetom od Gastona Bachelarda, Althusser je uznastojao strukturalistički oznanstveniti “kasnog Marxa”, odvojiti ga od rane ideološke faze apstraktno-teorijskog humanizma, lansirati maksimalističku dezideologizirajuću tezu o “teorijskom antihumanizmu”, te na tom primjeru pokazati razliku između ideologije i znanosti.

Retematizacija ideologije �„Ideologija je, shematski govoreći, sustav predodžaba (slika, mitova, ideja ili pojmova), koji ima vlastitu logiku i strogost i koji je obdaren postojanjem i povijesnom ulogom unutar nekog društva. Ne ulazeći u problem odnosa znanosti prema njezinoj (ideološkoj) povijesti, recimo da se ideologija kao sustav predodžaba razlikuje od znanosti po tome što u noj praktično-društvena funkcija ima prevagu nad teorijskom funkcijom ili funkcijom spoznaje” (Althusser, 1965: 238).

Retematizacija ideologije �Očito je ideologija, bilo kao instanca bilo kao društvena struktura, toliko snažan i postojan tvorački faktor da ga se, ni uz najbolju volju, ne može prevladati ili isključiti iz područja znanja. Ona je, drži Althusser, ne bilo kakav nego organski dio svakog društvenog totaliteta.

Retematizacija ideologije �Ona je, drži Althusser, ne bilo kakav nego organski dio svakog društvenog totaliteta. �Ideje se posredstvom ideologije društveno materijaliziraju, napuštaju mirnu metafizičku onostranost carstva ideja i ulaze u područje prakse u kojemu im nisu zadane nikakve apriorne metafizičke granice.

Retematizacija ideologije �Moderne države, kao racionalno uređena i regulirana posebna društva, imaju ne samo represivne aparate (vladu, administraciju, policiju, vojsku, institucije zakonodavne prinude, zatvore itd. ), preko kojih provode svoj legitimni vladavinski monopol na upotrebu sile,

Retematizacija ideologije �nego i ideološke aparate (obrazovno-odgojne institucije, institucije kulturne produkcije i reprodukcije, akademsko-znanstvene institucije od interesa za nacionalno-državni i univerzalni napredak, institucije koje gaje i perpetuiraju običajni duh i tradiciju naroda, institucije koje utjelovljuju posebnu nacionalnonarodnu političku i religijsku kulturu, koje brinu o simboličkom imaginariju nacionalno-dr- žavne moći itd. ), �bez kojih ne bi bili mogući procesi integracije i postizanja zajedničkih ciljeva (Althusser, Ideologija i ideološki aparati države. 1970; Althusser, Pozicija. 1976).

Retematizacija ideologije �Puka moć sile, ma koliko bila legitimna, nikada ne funkcionira sama po sebi. �Upotreba političke, na legitimnu silu oslonjene moći uvijek implicira i ideološko posredovanje. �Stoga Althusserov koncept “ideoloških aparata”, iako ograničen samo na državu, nije izgubio svoju strukturalnoanalitičku vrijednost. �Danas su ideološki aparati ne samo aparati države nego i aparati medijsko-informatičkog kapitala i njegovih korporacija.

Na suvremenu je misao je utjecao u četiri glavna smisla: predlaže shemu u kojoj su ideologija i politika uvjeti postojanja ekonomije, a ne elementi nadgradnje 2. redefinirao je prirodu ideologije �smatra da bi je valjalo vidjeti kao realni socijalni odnos, ili kao praksu, a ne kao iluziju 3. najutjecajniji mu je prijedlog pojam ideoloških aparata države �taj je pojam deriviran iz Gramscija �da bi se kapitalistička društva mogla nastavljati, odnosi proizvodnje moraju se reproducirati �taj zahtijev ispunjavaju ideološki aparati države 4. prigovara teorijama koje reduciraju objašnjenje na značajke pojedinaca ili skupova pojedinaca, primjerice klasa 1.

Louis Althusser: “Ideologija i ideološki aparat države” (1971. ) �pojedince valja vidjeti kao nositelje ili agente struktura socijalnih odnosa �njegovi su pristupi kritizirani s pozicija konvencionalne sociologije �prigovori su bili usmjereni na teoretičnost njegovih pristupa, �dogmatizam i polaženje od marksističkih principa, posebno principima primata ekonomije

strukturalizam: zaključak �nastupio kao inovativna teorija �polazi od tradicionalne podjele sfera svijeta na �prirodu i kulturu �namjera: integrirati u područje znanosti �koja je izvorno bila vezana samo za područje prirode � predmete koji se smatraju proizvodima kulture � novost pristupa zahvatila �i pojam prirodnih znanosti i teoriju empirijske znanosti i ideju znanosti u cjelini

Rekapitulaciju sastavite sami! Budite sigurni da ste teške i neuobičajene formulacije strukturalističkog pristupa shvatili ako možete dati obrazložene odgovore na ova pitanja: � 1. Zašto se strukturalizam prije može smatrati pokretom u društvenim znanostima nego li određenom školom? I što se ovim lučenjem pokreta i škole želi izraziti? � 2. Koji su odnosi strukture i nesvjesnog? Što je nesvjesno po Freudu a što npr, po Lacanu? � 3. Foucaultov pojam struktura diskurzivnih praksi" - što znači i na koji način determinira svijest i ponašanje? � 4. U čemu se sastoji teorijski antihumanizam strukturalizma? � 5. Sinkronijsko "čitanje" nasuprot dijakronijskom - kakve sve posebne probleme uključuje? "Struktura nasuprot historije" - što implicira ova krilatica? � 6. Po čemu se Althusserova interpretacija Marxa razlikuje od uobičajenih, i što ovaj autor zamjera mladom Marxu?

Literatura: �George Ritzer. (1997) Suvremena sociološka teorija, Zagreb: Nakladni zavod Globus. (str. 357 -363). �Kuvačić, Ivan. , ur. (1990). Suvremene sociološke teorije, Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo. (str. 53 -62).

ZAHVALJUJEM NA PAŽNJI! 2/27/2021 131