NEZAVISNI UNIVERZITET BANJA LUKA Fakultet za bezbjednost i
NEZAVISNI UNIVERZITET BANJA LUKA Fakultet za bezbjednost i zaštitu Doc. dr Ljiljana Komlenović e-mail: kom. ljiljana@gmail. com PREDMET: PREDMET Prevencija kriminaliteta Banja Luka, 11. 03. 2020. godine
Tema 2. I OPŠTA RAZMATRANJA IV Osnovna načela prevencije kriminaliteta
Kao i svaka druga naučna disciplina kriminalna politika/prevencija kriminaliteta počiva na određenim načelima, koja joj obezbjeđuju da uvijek bude na ispravnom putu. Tako se u literaturi najčešće mogu susresti slijedeća načela na kojima se temelji naučni pristup suzbijanju kriminaliteta: 1. načelo ustavnosti i zakonitosti (legaliteta), 3. načelo legitimnosti (legitimiteta), (legitimiteta 4. načelo ograničenja krivičnopravne prisile, 5. načelo individualizacije, 6. načelo pravednosti, 7. načelo humanosti, 8. načelo naučne politike suzbijanja kriminaliteta.
- Neka od ovih načela, treba to posebno istaknuti, izvedena su iz drugih naučnih disciplina, posebno onih srodnih politici suzbijanja kriminaliteta. To su npr. načelo individualizacije i načelo ograničenja krivičnopravne prisile. - Druga su dio ukupnih civilizacijskih dostignuća ljudskoga društva kao što su: načelo pravne države i načelo zakonitosti. - S druge strane pojedina načela svojstvena su samo politici suzbijanja kriminaliteta i izvorno se vezuju za ovu naučnu disciplinu. To je na prvom mjestu načelo naučne politike suzbijanja kriminaliteta
Savremena kriminalna politika nastoji da društvenu strategiju suprotstavljanja kriminalitetu postavi na određenim principima koji međusobno ne bi trebalo da su protivrječni bez obzira na to što sami po sebi, sadrže različite segmente društvene stvarnosti. Polazeći od cilja kriminalne politike, koji je usklađen sa aktuelnom i realnom političko-ekonomskom, socijalnom i kulturno-istorijskom osnovom, i koji je usmeren ka što uspješnijem suzbijanju i sprečavanju kriminaliteta, sasvim je izvjesno da je kriminalnu politiku nužno prethodno definisati, odnosno sagledati i njena osnovna načela. Samim tim, načela prevencije kriminaliteta su u uskoj vezi sa osnovnim načelima kriminalne politike, politike odnosnovna načela prevencije kriminaliteta nemoguće je sagledati nezavisno od načela kriminalne politike, budući da su ona u velikoj mjeri usklađena, tj. podudarna Razlike naravno proističu iz odnosa osnovnih komponenti kriminalne politike: krivičnopravne represije i društvene prevencije kriminaliteta.
Sasvim je izvjesno da sva ta načela, pojedinačno i u zajedničkom djelovanju, imaju smisla samo ukoliko ispunjavaju osnovni kriminalnopolitički cilj koji se sastoji u uspješnosti suprotstavljanja kriminalitetu, i to, naravno, pod uslovom zakonitog, humanog, legitimnog postupanja, uz potpuno očuvanje osnovnih ljudskih prava i sloboda.
• Primjena represivnih mjera od strane bilo kog pomenutog institucionalnog subjekta uvijek je, istovremeno, suočena sa dva dijametralno suprotna zahtjeva: zahtjevom za djelotvornošću (efektivnošću), i težnji ka zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda • Kroz ovaj segment represije najslikovitije je prikazana oprečnost unutar dva osnovna načela savremene politike suprostavljanja kriminalitetu u vidu načela pravne i socijalne države.
Iskustva su pokazala da prevencija, kojoj nedostaju vodeća načela definisana u programu nema jasno definisan cilj i konkretne zadatke, ne postiže rezultate adekvatne uloženim naporima.
a) Načelo zakonitosti ( legaliteta) Iako je načelo legaliteta nastalo sa pojavom prvih krivičnopravnih škola (klasična škola i dr. ), ta pravila su u pojedinim sferama suprotstavljanja kriminalitetu znatno smanjena isticanjem koncepcije da treba jačati prevenciju koja bi se bazirala na socijalnim mjerama i djelatnostima mnogobrojnih subjekata u društvu, koje nisu precizno zakonom određene, ali ni imperativne. Otuda se načelo zakonitosti samo djelimično može odnositi na prevenciju, budući da prevencija sama po sebi nije precizno regulisana zakonom. Međutim, primjena tog načela je neophodna kako bi se izbjegla moguća arbitrarnost i samovolja u preventivnom postupanju, prije svega u onim sferama života gdje se mogu ugroziti ili povrijediti slobode i prava građana. Princip zakonitosti podrazumijeva da svaku aktivnost kojoj je cilj suprotstavljanje kriminalitetu treba preduzimati u skladu sa zakonskim normama koje se na takve aktivnosti odnose, ili, drugim riječima, svaka aktivnost na tom polju mora imati osnov u zakonu i drugim pravnim propisima koji se okvirno odnose na tu materiju. • Ovo se u velikoj mjeri odnosi na preventivno postupanje, s tim što se načelo zakonitosti preventivnog postupanja dijelom razlikuje od načela legaliteta koje se više odnosi na represivno postdeliktno postupanje.
Razlog tome je što je preventivna aktivnost samo djelimično regulisana izričitim zakonskim normama. Najveći dio tih aktivnosti odvija se više po opštim principima zakonitosti, nego po precizno određenoj zakonskoj normi. Nepotpuna, odnosno oskudna zakonska regulativa ovog značajnog djela kriminalne politike sa sobom nosi dva međusobno suprotstavljena obilježja. Nedostatak, odnosno oskudnost zakonskih propisa umanjuje obavezu preventivnog postupanja, čime se dovodi u pitanje i primjena drugih načela, naprimjer, načela institucionalnosti i legitimnosti, dok, s druge strane, tako postavljeno načelo zakonitosti pruža mogućnost veoma kreativnog i raznovrsnog preventivnog postupanja u kome dolaze do izražaja mnogobrojni socijalni faktori i procesi.
Od posebnog značaja je, naravno, poštovanje načela zakonitosti, jer zloupotreba prava i sloboda građana ne može i ne smije biti opravdanje za bilo koji društveni cilj, pa ni za suprotstavljanje kriminalitetu. Otuda, pravni sistem u društvu, efikasnost pravnih institucija, i uopšte pravna sigurnost građana imaju veliki uticaj na opštu situaciju u društvu u okviru koje se ostvaruje značajna socijalna prevencija kriminaliteta. Pod pretpostavkom da pravni sistem na zakonit i human način štiti društvene interese, život i imovinu ljudi, ustavna i opšta dobra i slobode, obezbjeđuje zakonit, human i principijelan rad društvenih organa, podstiče pravnu svijest i odgovornost građana, onda on smanjuje kriminogenost, kriminogenost odnosno mogućnost nastanka kriminaliteta čini manje opravdanom.
• Pravni sistem – kao integralni dio društvenog sistema – mora da prati kretanja u društvu, odnosno da u znatnoj mjeri bude regulator tih odnosa. Ukoliko su pojedine pravne institucije podložne deformacijama, korupciji, ukoliko su u službi određenih političkih struktura ili centara moći, dolazi nesumnjivo do nagrizanja i deformisanja pravnog sistema. • Posebnu društvenu opasnost kada je o ovom problemu riječ predstavlja deformisanost pravosudnog sistema, odnosno pojedinaca u pravosuđu, koji mogu biti podložni raznim negativnim uticajima, kao što je inertnost, neblagovremenost u donošenju sudskih odluka, podložnost korupciji, odnosno raznim političkim uticajima itd. • To doprinosi opštoj pravnoj nesigurnosti, snaži kriminalne tendencije, slabi moralne orijentacije i jača kriminogene. Neodgovornost pravosudnih organa, moguća korumpiranost, pritisci koji dolaze od pojedinaca iz određenih centara moći, djeluju na kriminalitet podsticajno i potiskuju opšte stanje odgovornosti, pri čemu pravosuđe postaje značajan pokazatelj, pa i usmjerivač opšteg stanja u društvu.
b) Načelo legitimiteta Princip legitimiteta može se odnositi na različite aspekte, ali je njegova primjena najznačajnija u onim situacijama u kojima dolazi do ograničenja sloboda i prava građana. ana Suština načela legitimnosti nalaže da sva ograničenja sloboda i prava građana budu usklađena sa primjenom preventivnih mjera i postupaka. Represija – kao komponenta kriminalne politike zasnovana na prinudnim mjerama – gubi legitimnost ukoliko takve mjere prestanu da budu svrsishodne, odnosno ukoliko postanu suvišne s obzirom na efekat koji se njima nastoji postići, a pogotovu ukoliko se takav efekat i ne ostvari njima. To se naročito odnosi na prinudne krivičnopravne mjere za koje nema opravdanja ukoliko nisu neophodne radi zaštite osnovnih individualnih i opštih dobara, odnosno ukoliko nisu nužne za ostvarivanje takve svrhe. Izvan tog okvira, u slučaju neopravdane represivnosti, ne ostvaruje se osnovna svrha mjera prinude, odnosno ne mogu se očekivati ni preventivni efekti takvih mjera.
c) Načelo individualizacije Prevencija kriminaliteta, naročito socijalna, podrazumijeva veoma usklađen odnos individualnih i društvenih faktora kriminaliteta. Iako socijalna prevencija ima veoma širok obim, ona se u neposrednoj praktičnoj realizaciji svodi na individualnu, pri čemu uzročnost, kada je individualizacija u pitanju, ima opredjeljujući značaj. Tako se utvrđuju i realizuju specifične mjere, programi i sredstava posebno se odnose na prevenciju usmjerenu prema konkretnim grupama ili pojedincima( prema maloljetnicima, maloljetnicima punoljetnim i sl. ) Otuda načelo individualizacije ima izuzetan značaj, jer se zasniva na konkretnim individualnim potrebama i uslovima primjene, primjene što je, takođe uslov za uspjeh svakog preventivnog postupanja.
d) Načelo humanosti Krivičnopravne, kao i druge zakonske mjere, najvećim dijelom predstavljaju ograničenja pojedinih sloboda i prava. To se naročito odnosi na mjere koje primjenjuju pojedini državni organi pravosuđa na osnovu svojih ustavnih i zakonskih ovlašćenja. Načelo humanosti, međutim, pretpostavlja da se primjena pojedinih represivnih mjera (lišenje slobode, izvršenje sankcija i sl. ) preduzima uz poštovanje fizičkog i psihičkog integritetaličnosti, njenog dostojanstva i ugleda Činjenica da kriminalitet predstavlja krajnje agresivan atak na ljudska dobra i vrijednosti ne opravdava primjenu prinude, odnosno bilo kakve agresivnosti, kada je u pitanju društvena prevencija. S obzirom na to da se mjere društvene prevencije preduzimaju prije izvršenog krivičnog djela, djela kada prijeti samo opasnost od njegovog izvršenja, ne postoji ni zakonska osnova za primjenu prinude, pa bi sama takva prinuda bila nezakonita.
• Savremeni koncept društvene prevencije upravo i insistira na humanim nerepresivnim mjerama uz učešće mnogobrojnih subjekata i institucija u čijim osnovnim funkcijama nisu predviđeni represivni metodi • Međutim, činjenica da je društvena prevencija nerepresivna djelatnost ne znači i apsolutno poštovanje načela humanosti u njenoj primjeni i realizaciji, ukoliko je takvo postupanje necjelishodno i neracionalno.
• Kada je u pitanju koncipiranje preventivnih programa i normativno regulisanje prevencije na unutrašnjem i međunarodnom planu, polazi se od načela humanosti koje se odražava u dva domena: 1. na zakonodavnom i socijalnom planu i 2. na primjeni preventivnih mjera u neposrednoj praksi. Praksa – kao najznačajniji vid provjere načela zakonitosti i humanosti – na najpotpuniji način potvrđuje, odnosno demantuje ta načela. Ukoliko se primjenom pojedinih mjera i aktivnosti u praksi naruši psihički ili fizički integritet ličnosti, ljudsko dostojanstvo, osnovna prava i slobode, i efekti tih preventivnih mjera, ma koliko bili pozitivni, gube svoj značaj i smisao. Načelo humanosti je posebno značajno kada je riječ o odnosu policije i javnosti.
• Princip humanosti i moguća (zlo)upotreba tehničkih sredstava • Svako demokratsko društvo nastoji da zaštiti, odnosno da očuva zakonska i ustavna prava svojih građana, njihovu slobodu i privatnost. Otuda i insistiranje na obavezi državnih organa angažovanih na suzbijanju kriminaliteta u čijim je ovlašćenjima primjena tehničkih sredstava, da u potpunosti čuvaju ustavna prava i garancije građana.
• Sve povoljnije mogućnosti telekomunikacijskog povezivanja, i na velikim daljinama, omogućavaju međunarodno kriminalno organizovanje terorizma, otmica, trgovinu ljudima i ljudskim dijelovima tijela, pranje novca, šverc oružja – municije, vozila i droge i drugih organizovanih vidova kriminaliteta. I tu su kriminalci nerijetko u znatnoj prednosti nad policijom i drugim državnim organima. Izvršioci krivičnih djela u svojoj pokretljivosti i organizovanju nisu ograničeni državnim i regionalnim granicama i nadležnostima, što u današnjem izdijeljenom svijetu stvara velike teškoće državnim organima, a kriminalcima pogodnosti kakve ni u jednom periodu do sada nisu imali. • Samo ti razlozi upućuju na neophodnu i hitnu potrebu nacionalnih policija za koordinaciju i saradnju u okviru Interpola, Europola na regionalnoj, pograničnoj i drugim osnovama.
• Zloupotrebom tehnološkog razvoja nastaju novi vidovi kriminaliteta (npr. , kompju -terski kriminalitet) ili se sam modus operandi usavršava. Današnji razvoj telekomunikacija omogućava kriminalcima dogovor i zločinačko planiranje i na najvećim daljinama, a da se pri tome ne ostavi ni najmanji trag. U kojoj će mjeri kriminalci zloupotrijebiti tehniku, između ostalog, zavisi i od obima materijalnih sredstava kojima raspolažu. Taj obim je danas enormno visok, čak i u onim zemljama u kojima je nacionalni dohodak nizak. U ruke kriminalaca sliva se sve veći kapital, a time i njihovo nastojanje da osvoje vlast, ne birajući sredstva. • Sasvim je izvjesno da se znatan dio kriminaliteta, i to onog društveno veoma opasnog, realizuje uz pomoć tehnike i njenih dostignuća. Stiče se utisak da su kriminalci na ovom području „uspješniji“ od državnih organa, između ostalog, i zbog toga jer su oslobođeni materijalnih i drugih problema. Tu svakako spada nepoštovanje zakonskih normi i lako premošćavanje državnih i administrativnih granica političkih i drugih odnosa, što za kriminalce ne predstavlja problem. Riječ je ne samo o trenutnoj, već i o rastućoj opasnosti.
• Dakle, primjena tehnike i njenih metoda u suzbijanju kriminaliteta danas je neophodnija nego ikada ranije upravo zbog njene zloupotrebe. . Logična je pretpostavka da će ta opasnost biti veća ako primjena odnosno zloupotreba tehnike od strane kriminalaca nadvlada onu u antikriminalne svrhe. • Treba imati u vidu da nastojanja državnih organa, prije svega policije, da određena stručna znanja i metode prilagode potrebama suprotstavljanja kriminalitetu sa istom upornošću prate i kriminalci • Krivična djela ostvarena zloupotrebom tehničkih sredstava, po pravilu, ostavljaju najteže posljedice po ljudski život i materijalna dobra. Uređaji na tržištu su podjednako dostupni i policiji i kriminalcima. Kriminalci će čak prije za njima posegnuti oslobođeni formalnih i finansijskih teškoća, prije svega s ciljem kriminalnog organizovanja, distribucije plijena i uopšte tajnog kriminalnog dogovaranja, kao i praćenja namjera policije.
• Tehnološki progres može biti upotrijebljen i zloupotrijebljen u sasvim suprotne svrhe iz čega proističe da je tehnika danas moćno sredstvo u rukama kriminalaca.
e) Načelo primjene nauke 1. Ad hoc pristupi u prevenciji kriminaliteta 2. Pristupi temeljeni na znanju Sprečavanje kriminaliteta nije jednostavan i lagan zadatak. Ako želimo biti uspješni moramo ga shvatiti ozbiljno. Kako bismo napravili promjenu, strategije za prevenciju kriminaliteta i akcioni planovi moraju se zasnivati na znanju, i što je nužno, na dokazima. Kriminalitet rijetko shvatamo kao problem koji zahtijeva da se o njemu mora više znati, kao bismo se mogli sa njim ispravno nositi. Preventivne aktivnosti se često provode u žurbi, i pri tome su još i slabo usklađene. Takođe se često ne temelje na znanju i na prethodno dokazanim učincima. Te aktivnosti rijetko oblikuju naučnici ili specijalisti iz područja prevencije kriminaliteta. Obično ih izvode i oblikuju državni službenici i namještenici u tijelima lokalne smauprave, koji na vlastitim pretpostavkama procjenjuju šta uzrokuje kriminalitet, te šta i kako treba učiniti da bi se uticalo na njegove uzroke.
U uslovima kada se registruje visoka stopa većine oblika kriminaliteta, potreba da se u prvom redu reaguje na najteže oblike protivpravnih ponašanja, s jedne strane, te princip korištenja represivnog aparata kao ultima ratio sredstva, s druge strane, dovode pravosudne i policijske organe u poziciju da bez realne i svestrano analizirane slike o kriminalitetu ne mogu postići značajnije rezultate na planu suprotstavljanja kriminalitetu. Jedna od aktivnosti u pravcu izrade cjelovite slike kriminaliteta je neovisna i objektivna analiza stanja i kretanja kriminaliteta, raščlanjivanje po pojedinim kategorijama (težini krivičnih djela, demografskim karakteristikama počinitelja, njihovom povratništvu, prirodi ugroženih ili povrijeđenih dobara, i sl. ), te pogotovo interpretacija dobivenih rezultata na način da se dobije slika uporediva sa nacionalnim, regionalnim i svjetskim podacima Dodatnu vrijednost istraživanje ima time što uključuje analizu i interpretaciju alternativnih podataka o stavovima građana o njihovoj percepciji stanja sigurnosti, kako bi se dobila slika koja ne potiče ili nije producirana od strane državnih organa. Poseban aspekt predstavljaju i preporuke kako unaprijediti stanje sigurnosti, a na temelju provedenih analiza
Poređenje stanja, stukture i dinamike kriminaliteta naše i drugih zemalja, te u tom smislu ustanovljavanje mogućih prednosti, nedostataka i preporučivanje mogućih poboljšanja strategije suprotstavljanju kriminalitetu bez objektivnih statističkih pokazatelja kao neprocjenjivo važne faktografske podloge, je ultima linea nekvalitetno, neozbiljno i nije sigurno da će polučiti uspjeh. U tom smislu treba istaknuti da se čak i u zemljama Evopske unije smatra da postoje određeni nedostaci u vođenju zvanične statistike kriminaliteta, kriminaliteta što ukazuje da je prikupljanje podataka kontinuiran proces, koji uvijek iznova zahtijeva unaprjeđenja. Zvanični izvori podataka o kriminalitetu imaju svoju vrijednost. No, iako se oni smatraju najpouzdanijim sredstvima saznanja o kriminalitetu, iz mnogih se razloga zvanična statistika ne može smatrati savršenom (ova statistika može npr. biti pod uticajem političkih faktora; način prikupljanja i obrade podataka i organizacija policije takođe mogu uticati na prezentirane brojeve; građani iz različitih razloga ne prijavljuju sva krivična djela [nisu svjesni viktimizacije, smatraju ih trivijalnim, ne vjeruju policiji, stide se]; itd. ). Stoga se posljednjih decenija u svijetu provode tzv. studije samoprijavljivanja i viktimizacijske studije kao tipični izvori podataka o kriminalitetu prikupljeni na alternativan način, način tj. koji ne potiču od državnih organa i iz njihovih statistika. Na ovaj se način dobija slika o kriminalitetu koji bi inače ostao u tamnoj brojci, tj. neregistrovan.
Svaka lokalna zajednica ima svoje specifičnosti i shodno tome i specifične probleme. Bez čvrstog znanja o tome zašto se problemi uopšte i pojavljuju, i kako se sa njima nositi, napori i mjere za smanjivanje kriminaliteta i nereda biće i dalje neuspješni, a novac će biti trošen uzalud. Takođe, gdje nema sistemskih obimnih istraživačkih programa koji bi znanja kriminologa o uzrocima kriminaliteta prenijeli kreatorima politike i praktičarima. Za obimnim istraživanjima i razvojem postoji velika potreba, ali su novčana sredstva za tu namjenu znatno ograničena.
Uobičajena praksa u borbi protiv kriminaliteta nije znanje, već akcija. Političari i donosioci odluka još uvijek prevenciju kriminaliteta temelje na statističkim podacima, na uočenim trendovima, na različitim pojavnim oblicima u pojedinim područjima, što jeste važno, ali ne objašnjava zašto ljudi čine kažnjiva djela i šta je uzrok da se stopa kriminaliteta mijenja. To samo po sebi ukazuje na to da nam takvi podaci pomažu definisati problem, ali ne objašnjava šta ga uzrokuje, ili što možemo učiniti u vezi sa njim. Kako bi postigli istinski napredak u području prevencije kriminaliteta političari i stručnjaci moraju novčana sredstva najprije namijeniti istraživačkim programima koji će poboljšati znanje o uzocima kriminaliteta. Tako dobiveni rezultati i zaključci treba da budu ideja vodilja usmjeravanja novčanih sredstava u razvoju efikasnih metoda prevencije kriminalitea. Kod toga je jako važno biti svjestan da su istraživanja i razvoj preventivnih aktivnosti suštinska za prevenciju/sprečavanje kriminaliteta (Reiss, 1992)
Baza znanja (dobre prakse) Bazu znanja možemo definisati kao najbolje znaje o uzrocima kriminaliteta koje nam je dostupno i koje se temelji na teoriji i empirijskim studijama ( istraživanjima). Što je baza znanja opširnija i kvalitetnija, veća je vjerovatnost da ćemo se usmjeriti na važna područja u prevenciji kriminaliteta, te što je baza znanja bolja, veća je vjerovatnoća da ćemo preduzeti odgovarajuće mjere za uklanjanje ključnih/temeljnih uzroka kriminaliteta. Kako bi napredovali u prevenciji kriminaliteta moramo korisno upotrebljavati najbolje znanje i najbolje podatke koji su nam na raspolaganju.
Ključna prednost baze znanja u sprečavanju kriminaliteta je što pomaže usmjeriti pažnju na procese kod kojih preduzimanje mjera može snažno uticati na sprečavanje i smanjivanje kriminaliteta. Uzroci su jednaki, ali problemi nisu. Partnerstva se suočavaju sa različitim problemima, jer se činioci, koji ih uzrokuju, među pojedinim sredinama razlikuju po svojoj prisutnosti i intenzitetu. Ako bismo željeli postojeću strategiju i politiku prevencije kriminaliteta pomaknuti unaprijed, prvo pitanje prilikom sprečavanja kriminalitea, bilo bi: • Kako djeluju preventivne mjere? • Šta djeluje?
Uspostavljanje baze podataka kako bi se upravljalo prevencijom kriminala i dopustiti zajednici da procjene njihove potrebe i mjere njihov napredak također igra važnu ulogu na znanju zasnovanoj prevenciji. Velik dio znanja o efikasnoj prevenciji kriminaliteta je nastao iz sistemske analize i vrednovanje strategija u zemljama kao što je npr. Velika Britanija. Takve inicijative su pokazale što smanjuje kriminal, što ne, ono što se čini obećavajuće, a što je najisplativije. Smjernice UN-a ističu potrebu da se uspostavi i koriste međunarodne baze znanja, a takođe nastoje steći posebna znanja kao sredstvo osiguranja odgovornih i djelotvorih za prevenciju kriminaliteta prilagoditi potrebama pojedinih zajednica.
Primjeri iz prakse : Švedska, Velika Britanija, Slovenija i dr. Praksa zasnovana na lokalnim partnerstvima Ideja je u svojoj suštini dobra, ali ako lokalne učesnike samo povežemo u partnerstvo, to samo po sebi ne osigurava akciju , ni uspjeh. Potreban je pristup do produbljenog znanja o uzrocima kriminaliteta i efikasnosti pojedinih intervencija. Većina partnerstava ima malo takvog znanja i zato je njihovo ishodište za politiku i praksu prevencije kriminaliteta već u osnovi manjkavo. *Zanimljiv je primjer kada se članovi takvog partnerstva nisu mogli složiti o uzrocima kriminaliteta i zato su predlagali da o glavnim uzrocima kriminaliteta glasaju. Ideja o demokratskom načinu utvrđivanja kriminalitreta je fascinantna, ali vjerovatno ne bi bila uspješna podloga za preventivnu aktivnost.
Više je razloga zašto se pristup koji se zasniva na znanju i podacima pri sprečavanju kriminaliteta ne koristi: - oni koji oblikuju lokalnu strategiju nemaju dovoljno znanja o uzrocima kriminaliteta i efikasnosti različitih inicijativa za njegovo smanjivanje ; ne potiču sistemski pristup donosiocima odluka i odvraćaju pažnju od raspravljanja u višeključnih uzroka kriminaliteta - birokratska organizovanost različitih institucija koja su uključena u partnerstva - način finasiranja koji često potiče i podržava kratkoročne, jeftinije projekte (sredsta se dijele na više manjih projekata, pri čemu ni jedan projekat nije dobio dovoljno) - zahtjevi medija i interesnih grupa (ponekad i finasijera) koji očekuju hitno, istovremeno provođenje mjera i rješavanje konkretnih problema. To dovodi do reaktivnog pristupa, gdje je akcija, sama po sebi, najvažnija, za razliku od njenog sadržaja.
Dugoročne i dobro promišljene preventivne strategije i planovi zahtijevaju vrijeme i znanje. Političari ( a i stručnjaci !) forsiraju hitnost Nije im cilj postizanje trajnih rezultata u preventivnoj djelatnosti. Na takav način, novac sa rasipa, a situacija se pogoršava. Prepoznavanje problema nije isto što i znanje o njemu. Prepoznavanje uzroka kriminaliteta mora postati prioritet sprečavanja kriminaliteta Planiranje prevencije kriminaliteta mora sadržati: -kratkoročne, - srednjoročne i - dugoročne mjere. Zbog užurbanog provođenja mjera postoji vrlo očigledan rizik, da se fokusiramo na brzo rješive, kratkoročne mjere i odvraća se pažnja od „veće slike“ temeljnih problema koje treba riješiti.
Kriminalitet, kao multiuzročan problem, mora se razmatrati multidisciplinarno- koristiti znanja iz različitih teorijskih disciplina, da bismo ga razumjeli u svoj njegovoj komleksnosti. Dakle, kako bi se bolje spoznao fenomen kriminaliteta i izradile preventivne strategije koje iz toga slijede. Dryfoos (1995) navodi da je cilj nauke potaknuti (informisati) o akciji, a ( uloga univerziteta je da „proizvede“ mnoge profesionalce koji će te akcije moći implementirati u praksu. Postoji već dovoljno istraživanja koja mogu potaknuti planirane odgovore na medjuzavisne probleme porodica, škola i zajednica. Mjesto istraživača je da udju u programe evaluacije operativna/akcijska istrazivanja , te se na taj način sve ubrza i bude bolje.
Savremena naučna misao i dalje nije jedinstvena kada su u pitanju neka fundamentalna značenja kriminaliteta. Razlike postoje prvenstveno zbog ideološki raznovrsnog prilaza izučavanju društvenih pojava, pa i kriminaliteta. Uzrok : teoretičari društvo često ne vide u njegovoj dijalektičkoj dimenziji, nego kao prost zbir njegovih pojedinih segmenata.
- Dobro razvijena i na znanju utemeljena strategija bi donosiocima odluka i stručnjacima omogućavala bolje usmjeravanje pažnje na društvene, razvojne i situacijske procese, pri kojima intervencije najbolje utiču na sprečavanje ili smanjivanje kriminaliteta i nereda. - Pored toga pomaže stvoriti relevantniju i obimniju bazu podataka promovisanjem naučnih ocjena u pogledu mjera koje će vjerovatno najbolje uticati, na bitne društvene, razvojne i situacijske procese u vezi sa uzročnosti kriminaliteta. Ukratko: da bismo prevenciju kriminaliteta „prenijeli preko trenutnih zamki“, trebamo veći naglasak dati znanju, znanju umjesto da i dalje provodimo preventivnu djelatnost bez uvažavanja kriminološkog znanja. Pored toga, prevencija kriminaliteta na duži rok, mora biti podržana organizaciono, organizaciono kadrovski i finansijski. Takođe je potrebno stalno vrednovati i mijenjati stavove prema naučenim lekcijama.
Načela prevencije prema UN Ujedinjene nacije donijele su šest vodećih načela prevencije kriminaliteta, među kojima se jasno naglašava uloga zajednice i partnerstva: - načelo uloge zakona - načelo socioekonomske uključenosti (engl. Inclusion) - načelo aktivnosti orijentisanih zajednica - načelo partnerstva - načelo održivosti i primjerenosti ( engl. Accountability) - načelo prakse utemeljene na dokazima
• Upravljanje od strane Vlade. Svi nivoi vlasti trebali bi biti involvirani u izradu djelotvornih strategija prevencije kriminaliteta, te institucionalnih okvira za njihovu implementaciju i nadzor. Iako su vlade prije svega snosi odgovornost za osiguravanje odgovarajuće zakonodavstvo, financiranje i organizacijske sposobnosti, aktivno sudjelovanje zajednica, nevladinih organizacija, privatnog Također je potreban sektor i tako dalje kako bi se osiguralo učinkovito sprječavanje zločina. • -Socijalno-ekonomski razvoj i socijalna inkluzija. Prevencija kriminaliteta trebala bi biti integrisana u relevantne socijalne i ekonomske politike i programe obraćajući pažnju na strategije koje se odnose na zaposlenost, edukaciju, zdravstvo, urbano planiranje, socijalnu marginalizaciju i socijalnu isključivost. Posebna pažnja trebala bi se posvetiti lokalnim zajednicama, porodicama, djeci i mladima. • Saradnja/partnerstvo. Saradnja i partnerstvo čine sastavni dio prevencije kriminaliteta, uzimajući u obzir širok spektar uzroka kriminaliteta, te potrebnu stručnost i odgovornost pri uočavanju kriminaliteta i provođenju prevencije. To uključuje partnerstvo između relevantnih ministarstava, lokaknih vlasti i organizacija, nevladinih organizacija, privatnog sektora i građana.
• Održivost/odgovornost. Prevencija kriminaliteta zahtijeva adekvatne resurse uključujući finansiranje aktivnosti kako bi se postigla dosljednost. Potrebno je osigurati odgovornost i stručnost kod određivanja projekata, provođenja aktivnosti, finasiranja, implementacije i evaluacije postignutih rezultata. • Baza znanja/Znanje utemeljeno na iskustvu. Strategije, politike, programi i aktivnosti vezani za prevenciju kriminaliteta trebaju se bazirati na širem, multidisciplinarnom znanju o problemima kriminaliteta, višestrukim uzrocima, praksi utemeljenoj na dokazima, te praksi koja je obećavajuća. • Ljudska prava/Vladavina prava/Kultura zakonitosti. Vladavina prava i ljudska prava kao priznati međunarodni instrumenti koje su zemlje članice obavezne poštovati, moraju takođe biti zastupljeni i u prevenciji kriminaliteta.
• Međuzavisnost. Nacionalne strategije prevencije kriminaliteta trebaju, gdje je to moguće, uzeti u obzir i veze između lokalnih problema kriminaliteta kao i međunarodnog organizovanog kriminaliteta. • Diferencija. Strategije prevencije kriminaliteta trebale bi obratiti pažnju i na različite potrebe muškaraca i žena, te posebne potrebe ranjivih pripadnika društva.
- Slides: 40