NEZAVISNI UNIVERZITET BANJA LUKA Fakultet za bezbjednost i
NEZAVISNI UNIVERZITET BANJA LUKA Fakultet za bezbjednost i zaštitu Doc. dr Ljiljana Komlenović e-mail: kom. ljiljana@gmail. com PREDMET: PREDMET Prevencija kriminaliteta Banja Luka, 18. 03. 2020. godine
Tema 3. II PREVENTIVNO - KRIMINALISTIČKA DJELATNOST
Ključni koncepti reakcije na kriminalitet i prevencije kriminaliteta
I Uticaj policijske prakse na kriminalnu politiku 1. Strategija suptortstavljanja krivičnim djelima i njihovim izvršiocima 2. Policijsko partnerstvo u prevenciju kriminaliteta 3. Policija i kriminalna politika 4. „Konstruisanje i istraživanje slike kriminaliteta od strane policije“
I Uticaj policijske prakse na kriminalnu politiku Za razliku od politike gonjenja i politike kažnjavanja, kriminalna politika je uobičajen i opšte prihvaćen termin za politiku suzbijanja i sprečavanja što je konkretno društvo provodi, a prije svega zakonodavac u odnosu na kriminalitet i druge društveno opasne pojave.
Koncepti prevencije kriminaliteta 1. Tradicionalni koncept zasnovan na represivnim metodama 2. Savremeni proaktivni (preventivni) modeli suzbijanja kriminaliteta Prevencija kriminaliteta nije nikakva novost. • Zapravo, otkako su ljudi bili u poziciji žrtve, javljali su se i pokušaji vlastite zaštite i zaštite svoje porodice. Međutim, pojam «prevencija kriminala» je tek nedavno poprimio značenje skupa ideja za borbu protiv kriminala. Sama spoznaja o kriminalitetu je vrlo stara, dok su ideje o prevenciji takvih pojava u društvu relativno novijeg datuma i predstavlja nesumnjivo najširi i najhumaniji front u borbi protiv kriminaliteta u savremenim državnim zajednicama. . . • U istoriji se mogu identifikovati mnoge aktivnosti iz bliske prošlosti koje se svrstavaju u prevenciju kriminala. Zapravo, «nove» ideje i tehnike vezane za prevenciju kriminala su nerijetko malo više od reinkarnacije prošlih iskustava ili nadogradnje osnovnih pristupa u (dalekoj) prošlosti. • Oblici prevencije su uveliko varirali iz vijeka u vijek od: - odmazde , - praćenja, - zastrašivanja, - društvenog inžinjeringa - do fizičkog dizajna i dalje. . .
• Jedna takva praksa, «stražari i štiti» ( «watch and ward» ), ogledala se u držanju straže nad gradom ili područjem. Ukoliko bi pojedinac identifikovao prijetnju, oglasio bi alarm i digao «hajku» ( «hue and cry» ). Potom je odluka bila na generalnom skupu građana da uhapsi i kazni počinioca. Pojedinci koji su se odazivali na pozive u pomoć su bili obični građani. • Pored ove obavezne aktivnosti, javlja se više oblika saradnje koji se temelje na učešću građana u zaštiti zajednice i njenih pojedinaca. • Pomenuti pristup policijskim aktivnostima je kodificiran 1285. u zakonima iz Winchestera (Klockars, 1985). Pored toga, zakoni su takođe obavezivali muškarce da na raspolaganju imaju oružje za korištenje kada ih se pozove ( «assize of arms» ), i definisali ulogu pozornika ( «constable), ( «constable što je bila neplaćena pozicija zadužena za koordiniranje sistema straže i zaštite i nadgledanje drugih aspekata zakona. • To su bili prvi počeci prevencije kriminala koja je bila glavna odgovornost građana.
a) Neformalni vid prevencije kriminaliteta /Koncept samozaštite/ • Najraniji odgovori na kriminal su ostavljeni pojedincu i njegovoj porodici. Nije postojalo nikakvo društveno tijelo koje bi intervenisalo u ime oštećenog pojedinca. Umjesto toga, samopomoć je bila jedini vid borbe. Odmazda i osveta su bili pokretačke sile kroz cijelu ranu istoriju. Lex talionis, princip «oko za oko» , je dao legitimnost akcijama pojedinaca, građana.
• Osvajanje Engleske od strane Normana 1066. dovelo je do obaveznog oblika zavođenja reda i mira od strane građana. Nakon osvajanja, građani, muškarci su bili obavezni podijeliti se u grupe u svrhu međusobnog disciplinovanja. Ukoliko bi neko iz grupe naudio grupi ili pojedincu koji nije član grupe, ostali članovi bi bili zaduženi za hapšenje i sankcionisanje počinioca. Nepoduzimanje akcije je samo po sebi bilo kažnjivo. Ova praksa je velikim dijelom bila namijenjena uklanjanju prijetnji monarhiji.
• Pojedinačna, često dobrovoljna, odgovornost za prevenciju kriminala je uglavnom postojala sve do početka 19. vijeka. • Ono što se razlikuje u ovom razdoblju jeste razvijanje plaćene, privatne sigurnosne policije za specijalizovane industrije ili grupe. • Usvajanje Zakona o drumskim razbojnicima ( «Highwayman Act» ) u Engleskoj 1692. uveo praksu plaćanja nagrade pojedincima za hvatanje lopova i povrat imovine (prvobitno bilo namijenjeno kao zaštita pošiljki robe koje su išle iz grada u grad), ali je imala uticaja na širu javnost. Postali su poznatiji kao «hvatači lopova» . Do sredine 18. vijeka, oni su bili organizovani pod vodstvom engleskih sudija za prekršaje ( «magistrates» ).
b) Formalni sistem prevencije kriminaliteta Postojanje bilo kakvog formalnog sistema društvene kontrole relativno je nova ideja, iako je moguće identifikovati «aktivnosti policije» u nekim ranijim civilizacijama (kao što je Rimsko carstvo i u Francuskoj). One su bile daleko koncentrisanije u gradovima. zavođenje javnog reda i mira je uglavnom radila vojska, i najvažnije, zakoni čiju provedbu je osiguravala ova «policija» uglavnom su se odnosili na pitanja centralne države i plemstva (odnosno kralja). Zbog limitirane koristi ovih ranih vidova policije ljudima je ostala potreba za daljnjim korištenjem metoda samopomoći.
Policija – formalni subjekt prevencije • Prvi put je formirana legitimna, organizovana pod kontrolom vlade, policija u Londonu 1829 (Metropolitan policija). Glavna odgovornost provođenja zakona i zaštite javnosti je prebačena sa građana na plaćenu, profesionalnu policiju. Ključna stvar kod ove nove policijske organizacije bila je ideja o prevenciji kriminala Oni su je vidjeli kao osnovni princip policijskog rada kroz metode kao što su preventivne patrole, poboljšanje ulične rasvjete i čišćenje ulica. • Formalne policijske snage, koje su preslikale pokret u Engleskoj, javile su se sredinom 19. vijeka i bile su ograničene prije svega na najveće američke gradove na sjeveroistoku, dok su građani ostavljeni dalje koriste samozaštitu.
Prevencija kao komponenta kriminalne politike
-Politika je usmjeravanje ljudske djelatnosti u određenom pravcu radi ostvarivanja određenih ciljeva i , u najširem smislu, predstavlja svjesnu djelatnost bilo kog subjekta radi ostvarenja bilo kojih ciljeva. Nadalje, politika je djelatnost usmjeravanja društva kao potpune (globalne) zajednice u određenom pravcu prvenstveno pomoću državne vlasti ili drugih odgovarajućih specijalizovanih društvenih organizacija (danas uglavnom pomoću političkih stranaka). Ovako shvaćena politika predstavlja samo opšti društveni okvir i kontekst nastajanja kriminaliteta u svim njegovim aspektima, ali i reakcije na njega, pa je neophodno dati uže određenje toga šta je to samo kriminalna politika. Politika koja se vodi u društvu ima znatan uticaj na kriminalnu politiku, pa samim tim i na društvenu prevenciju kriminaliteta. - Kriminalna politika , Koncizna definicija kriminalne politike, iz koje je jasno vidljiva njena posebnost u odnosu na opštu politiku iz koje je nastala, i praktičnih politika kojima treba da bude na usluzi, obuhvata principe i metode bavljenja države pojavama društveno devijantnih ponašanja, i to nije ništa drugo do strategija zaštite društva od takvih ponašanja. Milan Milutinović, definišući kriminalnu politiku kao ukupno nastojanje države u borbi protiv kriminaliteta, u kome kriminalna politika državi stavlja na raspolaganje set mjera prevetivnog i represivnog karaktera, dao njeno određenje u užem i širem smislu, pri čemu, uži, represivni sadržaj politike suprotstavljanja kriminalitetu čine krivično pravo i njegova primjena u praksi, a širi, preventivni koncept, podrazumijeva i druga sredstva u cilju efikasne zaštite vrijednosti i dobara od društveno štetnih ponašanja. - Praktična politika je uži pojam od pojma politika i može se reći da praktična politika obuhvata samo jedan aspekt onoga što obuhvata pojam politika. Praktična politika (public policy) odnosi se samo na rad vlade. U suštni, praktična politika je sve ono što vlade odluče da čine (ili da ne čine) kao odgovor na društvene probleme. Bilo koji društveni problem može biti predmet interesovanja javnih politika. Među njima i mnogi koji utiču na pojavu kriminaliteta kao zasebnog specifikuma i jednog društvenih fenomena i javnog problema.
Prevencija kriminaliteta može biti usmjerena na: - različite aspekte samog fenomena kriminaliteta, - njegove subjekte: izvršioca, žrtvu, situaciju, ili - zakonski akt koji definiše kriminalne radnje. - Kriminalna politika je više nego puka politika reformisanja krivičnog prava. (Ne)efikasnost kriminalne politike negira, ako ne porast, onda bar stagnacija, ali i sve veća „tamna brojka“ kriminaliteta.
Kada je uticaj policije na kriminalnu politiku u pitanju, on se može posmatrati kroz četiri grupe pitanja: a. kako policija razvija borbu protiv kriminaliteta racionalnom, planskom i faktički razvijenom strategijom suprotstavljanja krivičnim djelima i njihovim izvršiocima b. kako policija razvija suzbijanje kriminaliteta u saradnji sa drugim organima i institucijama c. koji uticaj ima policija na „zakonodavnu politiku“ u smislu daljeg razvoja područja svog odlučivanja d. koji uticaj ima policija na stvaranje „ slike o kriminalitetu“, drugim riječima dokle policija „definiše“ i prikazuje kriminalnu stvarnost, dakle, predmet bavljenja kriminalne politike?
a) Strategija suprotstavljanja krivičnim djelima i njihovim izvršiocima • Krivični progon i prevencija: Posredstvom načela ustavnosti i zakonitosti policija je dužna adekvatno ovako stečenom legalitetu da djelotvorno suzbija kriminalitet. Na ovoj postavci zasnovano je težište krivičnog progona. Policija u dogovoru sa tužilaštvom inicira postupke koji polaze od pojednostavljenog izvještavanja o izvršenom krivičnom djelu. Uticaj automatske obrade i unošenja relevantnih podataka može pomoći racionalizaciji policijske opšte i specijalne evidencije. Do sada, policija ne pokazuje napredak u funkciji krivičnog progona, zbog nedostatka adekvatne preventivne strategije koja bi uporište imala u krimnalnoj politici; • Zaštita od opasnosti – prethodni operativni rad : do sada, u policijskoj praksi preventivna briga o opasnostima-pethodni operativni rad, nije bio uobičajen i u značajnijoj mjeri zastupljen način rada zbog opterećenosti policije radom na suzbijanju kriminaliteta (krivičnom progonu). Prethodni operativni rad je svakako nužan, posebno u novije vrijeme zbog sve veće otvorenosti granica koja pogoduju raznim oblicima organizovanog kriminaliteta. Uspjeh policije ogleda se u razbijanju baze iz koje se izvode kriminalne operacije.
• Selektivni krivični progon • Mehanizam selekcije po svojoj prirodi je jako složen i utvrđen je zakonom. U poređenju sa istražnim postupkom nije teško uočiti činjenične selektivne kriterijume. Prije svega, riječ je o težini krivičnog djela, očiglednosti samog delikta, procjeni vjerovatnosti uspjeha u razjašnjenju slučaja, itd. • Policija, tehnika i nauka • Policijsko suzbijanje kriminaliteta biće uspješno, očigledno i povjerljivo samo ako se za tu svrhu koriste mogućnosti koje im pruža postojeći tehnički i naučni napredak. U poređenju sa drugim ustanovama koje imaju kriminalno-političke zadatke, policija ostvaruje u prvoj liniji dalji razvoj metoda suzbijanja kriminaliteta baveći se na takav način i praktično kriminalnom politikom. Spektar mogućnosti unapređenja tih metoda veoma je širok, od primjene elektronske obrade podataka, do daljeg razvoja postupka otkrivanja i utvrđivanja u okvirima operativne tehnike, sve do poboljšanja kriminalističke taktike iskustvenim istraživanjima.
b) Policijsko partnerstvo u prevenciji kriminaliteta • Uspjesi u suzbijanju kriminaliteta predstavljaju partnerstvo različitih učesnika u krivičnom progonu i prevenciji kriminaliteta. Razvijanjem partnerstva policija utiče na metod kontrole kriminaliteta, a samim tim i na kriminalnu politiku. • Međunarodna saradnja: Uslovljena je pojavom organizovanog i transnacionalnog kriminaliteta. Interpol i Europol imaju najveću ulogu i zadatke. Pomoć od strane razvijenih zemalja u tehničkoj opremi i edukaciji posebno je korisna. Takođe i razmjena podataka i aktivnosti na području potražne djelatnosti. Na taj način se u odnosu na kriminalnu politiku trasiraju oblici saradnje kako bi se bez zadiranja u lična prava građana značajno skratio postupak u odnosu na izvršioce najopasnijeg kriminaliteta. • Žrtva i svjedoci Za uspjeh policijskog rada sa aspekta partnerstva u središtu policijskog interesa je građanin, građanin bilo da je riječ o žrtvi kriminalne radnje, ključnom svjedoku, saradniku i informatoru ili partneru na polju prevencije. . Na žalost, još uvijek ima slučajeva gdje policija podcjenjuje ulogu i značaj građanina kao saradnika. • Druge kontrolne ustanove: Sa službom socijalnog staranja, staranja policija se bavi omladinom koja je ugrožena kriminalom. Pro tome, uloga i zadaci ove dvije službe bitno se razlikuju. Policija u maloljetnom izvršiocu vidi onoga ko stvara probleme, dok centri za socijalni rad u njemu vide onoga ko ima probleme. Stoga je konflikt između policije i socijalne službe neizbježan. Na pomolu su novi konstruktivni oblici saradnje policije i centara za socijalni rad.
c) Policija i kriminalna politika • Osim toga što sarađuje sa drugim organima krivičnog progona u zemlji i inostranstvu, sa građanima i socijalnom službom, policija savjetuje ili bi bar trebala da savjetuje nosioce političkih odluka. Na taj način ona inicira nešto poput političkih procesa odlučivanja i na taj način bi trebalo da utiče na racionalno postupanje s pojavama devijantnog ponašanja, iz čega upravo proizilazi socijalna politika. • Savjetodavna pomoć prakse odnosi se, prije svega, na „kriminalnu realnost“ i prognoziranu policijsku situaciju zasnovanu na potrebama policijske prakse, ka o i na provjeravanje funkcionalnosti predviđenih pravnih normi prilikom njihove kasnije primjene. U tome je proces odlučivanja od posebnog značaja. Na graničnoj poziciji između pravne norme i stvarnosti policiji pripada posebna činjenična stručnost. • Pri davanju savjeta ove vrste MUP može pomoći i pravnicima koji rade u zakonodavstvu, zakonodavstvu a posebno u situacijama kada počine tipične profesionalne greške u specifičnom razmišljanju o potrebi usklađivanja novonastale situacije s pravnim normama.
d) „Konstruisanje“i istraživanje slike kriminaliteta od strane policije • Policija utiče na zakonodavca na način što pokazuje realnost stanja i kretanje kriminaliteta, kriminaliteta što i jeste objekat kriminalne politike. S tim u vezi postavljaju se dva pitanja: • 1. Do koje mjere policija u sastavljanju slike o kriminalitetu postaje „snaga koja definiše problem“, i • 2. kako se slika koju policija razvija o kriminalitetu saopštava zakonodavcu i stanovništvu? • Policija ne stvara kriminalnu realnost. Policijska statistika je dokaz aktivnosti policije. Tek u drugom planu, ona dobija funkciju indikatora, posebno u odnosu na razvoj težih oblika kriminaliteta, pri čemu se „tamni pojas“ može zanemariti. Stoga, analiza kriminaliteta i jeste uvijek područje ocjenjivanja. • Sa druge strane, za kriminalnu politiku je manje važan statistički obuhvat kriminaliteta, koliko je važna sigurnost pojedinih socijalnih grupa, a isto tako i osjećaj sigurnosti stanovništva u cjelini. • U tome se značajno ogleda uloga mas medija Bitno je da prilikom informisanja vode računa o stvarnom stanju kriminaliteta, ali sa aspekta kriminalne politike bitan je uticaj medija na predstave, mišljenja, osjećaje, stavove o pojedinim krivičnim djelima, kriminalitetu u cjelini i njegovim izvršiocima. Proizilazi da je policija neka vrsta snabdjevača kako o kriminalnim slučajevima, tako i njihovim analizama. Najprije se uz pomoć mas medija slika kriminaliteta filtrira, a zatim sa tačnim konsekvencama dalje saopštava.
c) Alternativni pristup • Postoje brojni primjeri alternativnih pristupa u borbi protiv kriminala. Dva primjera su bila korištenje zidova i jaraka oko gradova za zaštitu zajednice od vanjske invazije. Mnogi pristupi o kojima je već bilo riječi uključivali su praćenje i nadzor kao instrument za identifikovanje problema prije nego li oni izmaknu kontroli. • Još jedan vid prevencije odnosio se na restrikciju kod posjedovanja vatrenog oružja, kao sredstvo za eliminisanje nasilnog ponašanja. • Usprkos ovim primjerima, dominantni trend prije pojave formalne policije u 19. vijeku bilo je oslanjanje na sposobnost pojedinca da sam sebe zaštiti.
Drugi preventivni subjekti uloga naučnih istraživanja • Pored policije javljale su se i druge snage koje su se hvatale u koštac sa kriminogenim i devijantnim ponašanjem. Rastuće oblasti psihologije i sociologije krajem 19. i početkom 20. vijeka počele su ispitivati uzroke devijantnog ponašanja. Istraživači su počeli primjećivati ponavljajuće modele (gdje i kada su se krivična djela desila i ko se dovodio u vezu sa tim djelima) i dovoditi u vezu ove činjenice sa mijenjajućom društvenom strukturom i ličnim odnosima. Logički rezultat ove rastuće studije bile su aktivnosti koje bi se fokusirale na devijantno ponašanje. • - Uspješno suprotstavljanje kriminalitetu ne može se postići bez velikog angažovanja državnih i društvenih organa, organizacija, specijalizovanih institucija i javnosti u najširem smislu, koji bi djelovali na na uslove i uzroke kriminalnog i ostalih vidova socijalno-patološkog ponašanja.
- Slides: 23