NEZAVISNI UNIVERZITET BANJA LUKA Fakultet za bezbjednost i
NEZAVISNI UNIVERZITET BANJA LUKA Fakultet za bezbjednost i zaštitu Doc. dr Ljiljana Komlenović e-mail: kom. ljiljana@gmail. com PREDMET: PREDMET Prevencija kriminaliteta Banja Luka, 08. 04. 2020. godine
IV PRAVO U FUNKCIJI PREVENCIJE I Uloga pravosudnih organa u sprečavanju kriminaliteta II Uloga međunarodne krivično-pravne pomoći u prevenciji kriminaliteta III Uloga i značaj humanitarnog prava u sprečavanju kriminaliteta
I Uloga pravosudnih organa u sprečavanju kriminaliteta Pravosudni organi (javno tužilaštvo, krivični sud, organi za izvršenje krivičnih sankcija), uz svoju represivnu funkciju, dužni funkciju su da prate i analiziraju društveno opasne pojave i to i one koje nisu inkriminisane, inkriminisane ali predstavljaju povredu ili ugrožavanje pojedinih društvenih dobara i interesa. Ovakva uloga ima za cilj utvrđivanje zakonitosti i odgovornosti u društvu.
1. 1. Tužilaštvo u službi prevencije kriminaliteta Tužilaštvo je organ države koji istupa u javnom interesu. Represivna funkcija Tužilaštvo tužioca u našem pravnom sistemu precizno je regulisana zakonom: to je jedan od tri osnovna subjekta u krivičnom postupku. Bez obzira na razdvojenost funkcije tužilaštva od krivičnog suda, obavezna je njihova saradnja i koordinacija, i one čine jedinstven proces u onom dijelu gdje se donosi odluku o predmetu optužnog akta, a po prethodnom zahtjevu tužioca kojim je pokrenut krivični postupak. Cjelishodnost i svrsishodnost izricanja sankcija izvršiocu krivičnog djela zavisi i od toga u kojoj mjeri sud i tužilaštvo uspijevaju da ostvare osnovni kriminalno-politički cilj – uspješno suzbijanje i sprečavanje kriminaliteta Pri tome, posebno je značajno koliko su usklađene kaznena politika zakonodavca i kaznena politika sudova
Preventivna funkcija tužilaštva je vanprocesna, vanprocesna i , iako je minimalna, uvijek je u ustavnoj i zakonskoj obavezi, zajedno sa obavezi represivnom (progon), koja je mnogo obimnija. Preventivna obaveza tužilaštva sastoji se u praćenju i analiziranju određenih pojava u društvu (kriminogenih). Nadalje, tužilaštvo ovakve analitičke sadržaje sa višestrukim sagledavanjem kriminaliteta i tendencijama koje ga prate, usmjerava prema pojedinim subjektima kriminalne politike. Problemi oko primjene zakona i prevaziđenost zakonskih rješenja obavezuje tužilaštvo da pokreće inicijative za izmjene i dopune zakona i zakonske prakse (neposredan uticaj na kaznenu politiku).
1. 2. Penološki aspekt prevencije Izvršenje krivičnih sankcija čini završnu fazu u kojoj se realizuju tri prethodne faze: 1. otkrivanje i prijavljivanje 2. krivično gonjenje 3. presuđenje U ovoj fazi se realizuje preventivni aspekt kaznenih sankcija realizovanih kroz njihovu primjenu ( uz istovremeno realizovanje kriminalno-političkih, zakonski i primjenu sudski postupak i primjenu krivičnih sankcija). Preventivni rezultati realizovani na ovom planu mjere se „stopom povrata“ i mjerodavni su za ocjenu ukupnog doprinosa kriminalne politike u sprečavanju i suzbijanju kriminaliteta. Preventivni rezultati propisane i primijenjene krivične sankcije ogledaju se u efektima generalne i individualne prevencije. Ovi preventivni efekti odnose se na određenu vrstu kriminaliteta i izvršioca (pluralistički značaj prevencije). određenu vrstu izvršioca
Kada je riječ o izvršiocu preventivni efekti sankcije ne ostvaruju se njenom apstraktnom primjenom, nego individualizacijom i preduzimanjem konkretnih mjera u cilju što uspješnije socijalne rehabilitacije, što umanjuje mogućnost povrata. Svaka krivična sankcija ponaosob ima svoj domen preventivnog djelovanja u okviru propisanosti i primjene. Između pojedinih sankcija postoje znatne razlike u sadržaju, cilju primjene i efektima koji se mogu očekivati. Kriminalnopolitički cilj sankcija nije odmazda, već popravljanje izvršioca kd i njegovo vraćanje društvu kao korisnog člana. U situaciji uvećane stope kriminaliteta i to onog društveno najopasnijeg, kao i recidiva, kaznene politika sudova pod pritiskom društva , realizuje se pooštravanjem sankcija, što ima za cilj zastrašivanje, kako na aktuelene tako i na potencijalne delinkvente. Ipak, bez obzira na progres izvršenja krivičnih sankcija na planu humanizacije, preventivni efekti u cjelini nisu evidentni.
II Uloga međunarodne krivično-pravne pomoći u prevenciji kriminaliteta Međunarodni odnosi predstavljaju širi okvir saradnje država u svim oblastima društvenog života. Identična je situacija i u oblasti sprečavanja i suzbijanja kriminaliteta. U sklopu ovih odnosa i relacija, odredbama međunarodnog prava i međunarodnim konvencijam podrobnije su regulisana pojedina konkretna pitanja, prava i obaveze učesnika saradnje. Odredbama unutrašnjeg prava država regulisana su važna procesno pravna pitanja (ovlašćenja domaćih organa, konkretni oblici saradnje i druga relevantna pitanja).
2. 1. Pravni osnov saradnje Unutrašnji pravni osnovi međunarodne saradnje utvrđeni su zakonima osnovi zakonima država (ustavi i lex specialis), podzakonskim aktima i aktima odlukama najviših odlukama državnih organa. U našoj zemlji, okviri međunarodne saradnje utvrđeni su najvišim pravnim aktima (Ustav), dok su konkretna pitanja detaljnije razrađena odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima – policiji, ZKP, Zakon o saradnji sa haškim tribunalom i dr. Sprovođenje zakonskih odredaba u praksi i druga pitanja tehničke prirode regulisana su podzakonskim aktima i odlukama državnih organa. prirode
Međunarodni pravni osnov saradnje utvrđeni su najprije u Povelji OUN osnov (jer ona štiti univerzalne svjetske vrijednosti). Međunarodne pravne izvore dalje čine opšta pravna načela prosvjećenih naroda, moralna (etička)shvatanja i jednostrani pravni akti država. Poseban osnov saradnje čini međunarodno krivično pravo koje štiti univerzalne ljudske vrijednosti, a upotpunjuje se kroz unutrašnje pravne norme država.
U međunarodne ugovore iz oblasti međunarodnog položaja čovjeka spadaju: 1. Međunarodna konvencija o suzbijanju trgovine bijelim robljem (1910) 2. Međunarodna konvencija o suzbijanju trgovine ženama i djecom (1921) 3. Konvencija o ropstvu (1926) 4. Opšta deklaracija o pravima čovjeka (1948) 5. Evropska konvencija o zaštiti prava čovjeka (1950) 6. Konvencija o statusu izbjeglica (1951) 7. Kkonvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva (1954. ) 8. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) 9. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1966) 10. Deklaracija o teritorijalnom azilu (1967) 11. Deklaracija o zaštit svih osoba od torture i drgih okrutnih, nehumanih i ponižavajućih postupaka i kažnjavanja (1975) i dr.
U ugovore iz oblasti međunarodne odgovornosti čovjeka spadaju: 1. Statut međunarodnog vojnog suda (1945) 2. Konvencija o nezastarjevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968) 3. Više univerzalnih konvencija o sprečavanju međunarodnog terorizma (otmice vazduhoplova, napad na osobe pod međunarodnom zaštitom, napadi bombama) 4. Evropska konvencija o sprečavanju terorizma i druge U oblasti suzbijanja i sprečavanja kriminaliteta najčešći su: 1. Međunarodni ugovori o ekstradiciji 2. Ugovori koji regulišu pojedina pitanja iz domena prava i sloboda čovjeka 3. Ugovori iz oblasti međunarodne odgovornosti pojedinaca
2. 2. Osnovni oblici saradnje U oblasti suzbijanja i sprečavanja kriminaliteta, države autonomno i samostalno utvrđuju osnove kriminalne politike, mogućnosti i načine realizacije postavljenih ciljeva. U centru pažnje većine država su najteži pojavni oblici kriminaliteta – terorizam i organizovani kriminalitet. Osnovni oblici međunarodne krivične saradnje država su: 1. Sudska (krivično-pravna)pomoć 2. Policijska saradnja Međunarodna sudska saradnja odvija se preko organa pravosuđa (sudova i tužilaštava). Međunarodna policijska saradnja se odvija preko Interpola ( država članica) i nacionalnih službi bezbjednosti. Policijska saradnja u najvećem broju slučajeva prethodi međunarodnoj krivičnopravnoj pomoći, jer se operativnim postupanjem policijskih organa stvaraju procesnopravne pretpostavke za vođenje krivičnog postupka (potrage za osobama i predmetima, lišenje slobode, utvrđivanje identiteta osoba, i dr). U pravnotehničkom smislu, postupak saradnje pokreće se zamolnicom, kao inicijalnim aktom kojim se traži obavljanje određene radnje: 1. Na stranoj teritoriji 2. Prema određenoj osobi 3. Za konkretno krivično djelo
U odnosu na broj učesnika, teritoriju i druge elemente, razlikujemo nekoliko oblika međunarodne saradnje: 1. bilateralna saradnja 2. regionalna saradnja 3. multilateralna saradnja Bilateralna saradnja u praksi se najčešće ostvaruje uglavnom između pograničnih država, a posvećena je pojedinačnim konkretnim pitanjima (režim prelaska i kontrole granice i sl. ). Regionalna saradnja podrazumijeva kontakte više država na određenom širem prostoru, tiče se identičnih pitanja i po karakteru je multilateralna (konf. balkanskih država, saradnja država u oblasti pravosuđa, suzbijanja organizovanog kriminaliteta, terorizma, nezakonitog prometa opojnih droga i oružja). Multilateralna saradnja se odvija preko OUN, specijalizovanih agencija i međunarodnih organizacija: Europol, Interpol i dr.
Međunarodni standardi i akti koji regulišu prevenciju kriminaliteta (Teorija i praksa Ujedinjenih nacija i Evropske unije)
U praćenju kriminaliteta na svjetskom nivou su se pojavila neka nova pitanja: - zabrinutost oko generalnog problema kriminaliteta koji se sastoji od mješavine starih i novih oblika kriminaliteta ; - pomicanje pažnje od počinilaca prema žrtvama i okolnostima u kojima se kriminalitet pojavljuje
Ključne međunarodne organizacije za uspostavljanje standarda u oblasti prevencije kriminaliteta 1. Ujedinjene nacije 2. Savjet/Vijeće Evrope
• Međunarodnopravni standardi u prevenciji kriminaliteta podrazumijevaju postojanje određenih mehanizama koji propisuju uspostavljanje određenih uslova u oblasti prevencije kriminaliteta i utiču na nacionalna uslova zakonodavstva kroz usklađivanje zakona i donošenje novih zakonskih propisa, što dalje ostvaruje implikacije na regionalni i lokalni nivo. • Međunarodni standardi u prevenciji kriminaliteta na navedenim osnovama donose se u svim oblastima kriminaliteta po sledećoj proceduri: • Međunarodna organizacija (Ujedinjene nacije, Evropska unija) identifikuju određene probleme u oblasti kriminaliteta, organizuju konferencije o određenim problemima, donesu odgovarajuće konvencije, protokole, deklaracije i sl. Države potpisnice obavezuju se na preuzimanje tih dokumenata i usklađivanje nacionalnog zakonodavstva sa njima. . Nakon toga, ti dokumenti, posredstvom nacionalnih zakona, primjenjuju se i realizuju kroz operativne planove, strategije i sl.
Da bi uspješna politika postupanja u prevenciji kriminaliteta postigla rezultate, potrebno je zadovoljiti određen broj osnovnih uslova. Mnogi od njih nalaze se u Smjernicama Ujedinjenih nacija za prevenciju kriminaliteta( 2002). Oni, između ostaloga, uključuju • postojanje političkog opredjeljenja na najvišem nivou, • odgovarajuća finansijska sredstva, uključujući sredstva za strukture i aktivnosti, • uputstva upućene s državnog na lokalni nivo • kao i efikasno partnerstvo između javnog i privatnog sektora. U strategiji prevencije kriminaliteta pažnja bi se takođe trebala posvetiti različitim potrebama muškaraca i žena, te razmotriti posebne potrebe ranjivih članova društva tamo gdje je to primjereno. Diferencija je takođe važna kako u odnosu na počinioce krivičnih djela tako i u odnosu na oštećene osobe. Komisija smatra kako je potrebno diljem Unije načela Ujedinjenih nacija o prevenciji kriminaliteta, a u interesu efikasne prevencije kriminaliteta, uključiti u nacionalnu preventivnu politiku u državama članicama.
Smjernice UN-a za prevenciju kriminaliteta 2002 Kroz UN-ove smjernice navedeni su osnovni principi na kojima bi se trebala temeljeti prevencija kriminaliteta: • Upravljanje od strane Vlade Svi nivoi vlasti trebali bi biti involvirani u izradu djelotvornih strategija prevencije kriminaliteta, te instucionalnih okvira za njihovu implementaciju i nadzor. • Socijalno- ekonomski razvoj i socijalna uključenost Prevencija kriminaliteta trebala bi biti integrisana u relevantne socijalne i ekonomske politike i programe obračajući pažnju na strategije koje se odnose na zaposlenost, edukaciju, zdravstvo, urbano planiranje, socijalnu marginalizaciju i socijalnu isključivost. Posebna pažnja trebala bi se posvetiti lokalnim zajednicama, porodicama, djeci i mladima. • Saradnja/partnerstvo Saradnja i partnerstvo čine sastavni dio prevencije kriminaliteta, uzimajući u obzir široki spektar uzroka kriminaliteta te potrebnu stručnost i odgovornost pri uočavanju kriminaliteta i provođenju prevencije. To uključuje partnerstvo između relevantnih ministarstava, vlasti, lokalnih vlasti i organizacija, nevladinih organizacija, privatnog sektora i građana.
• Održivost/odgovornost Prevencija kriminaliteta zahtjeva adekvatne resurse, uključujući financiranje aktivnosti i struktura zahtjeva adekvatne resurse kako bi se postigla dosljednost. Potrebno je osigurati odgovornost i stručnost kod određivanja projekata, aktivnosti, financiranja, implementacije i evaluacije postignutih rezultata. • Baza znanja/Znanje utemeljeno na iskustvu Strategije, politike, programi i aktivnosti vezani za prevenciju kriminaliteta trebaju se bazirati na širem, multidisciplinarnom znanju o problemima kriminaliteta, višestrukim uzrocima, praksi utemeljenoj na dokazima te praksi koja je obećavajuća. • Ljudska prava/Vladavina prava/Kultura zakonitosti Vladavina prava i ljudska prava kao priznati međunarodni instrumenti koje su zemlje članice obvezne poštovati moraju također biti zastupljeni i u prevenciji kriminaliteta. Kultura zakonitosti mora biti aktivno promovisana i kroz prevenciju kriminaliteta. • Međuzavisnost Nacionalne strategije prevencije kriminaliteta trebaju, gdje je to moguće, uzeti u obzir i veze između lokalnih problema kriminaliteta kao i međunarodnog organizovanog kriminaliteta. • Diferencija Srategije prevencije kriminaliteta trebale bi, gdje je to moguće, obratiti pažnju i na različite potrebe muškaraca i žena te posebne potrebe ranjivih pripadnika društva.
Milenijumska deklaracija UN-a ( 55. zasjedanje, 18. septembar 2000. g) Prihvaćena od strane 189 zemalja potvrđuje predanost zemalja članica temeljnim vrijednostima: Među ostalim ciljevima, proklamovnani deklaracijom, jasno je prepoznata važnost prevencije i smanjenja kriminala. "Određene temeljne vrijednosti smatramo bitnima za međunarodne odnose u dvadesetprvome vijeku [. . . ]Muškarci i žene imaju pravo živjeti i podizati svoju djecu u dostojanstvu, bez gladovanja i straha od nasilja, tlačenja ili nepravde. Demokratska uprava u kojoj je omogućeno učešće građana i koja se temelji na njegovoj volji najbolje osiguravaju ta prava. ”
Rezolucije ekonomskog i socijalnog Vijeća UN-a vezane za prevenciju kriminaliteta • Rezolucija ekonomskog i socijalnog Vijeća UN-a 2003/26 o prevenciji urbanog kriminaliteta ukazuje na potrebu uravnoteženog i integrisanog pristupa prevenciji i sprečavanju urbanog kriminaliteta, uključujući i uzroke kao što su siromaštvo, socijalna marginalizacija i socijalna isključivost te nedostatak prilika i sadržaja za mlade. Strategije prevencije kriminaliteta, programi i aktivnosti trebaju biti utemeljeni na široj, rodno osjetljivoj/uslovljenoj, multidisciplinarnoj, dokazima utemeljenoj praksi. • Rezolucija ekonomskog i socijalnog Vijeća UN-a 2006/20 o standardima i normama prevencije kriminaliteta prepoznaje potrebu za postizanjem uravnoteženog pristupa između prevencije kriminaliteta i krivično- pravnog sistema, te daljnje razvijanje inicijativa za prevenciju kriminaliteta.
. . . • Rezolucija ekonomskog i socijalnog Vijeća UN-a 2007/12 o Strategiji Ureda UN-a za borbu protiv droga i kriminaliteta za period od 2008. 2011. prepoznaje prevenciju kriminaliteta u lokalnoj zajednici kao jedno od područja interesa. • Rezolucija ekonomskog i socijalnog Vijeća UN-a 2008/24 o jačanju prevencije urbanog kriminaliteta- integrirani pristup; rezolucija potiče države članice da integrišu prevenciju kriminaliteta u sve relevantne socijalne i ekonomske politike i programe kako bi se efektivno ukazalo na uslove iz kojih kriminalitet i nasilje mogu proizaći
Evropska unija - Početak pravne istorije prevencije kriminaliteta • Pravna osnova za prevenciju kriminaliteta na nivou EU, uspostavljena je Ugovorom iz Amsterdama, koji je na snazi od maja 1999. godine • U članu 29. navodi se: “Unija ima za cilj građanima osigurati visoki nivo zaštite na području slobode, sigurnosti i pravde. ” U njemu se spominje prevencija kriminaliteta, “organizovanog ili inog”. Prevencija kriminaliteta jedno je od sredstva za ostvarenje gore navedenog cilja. • Do stupanja na snagu ovog Ugovora iz Amsterdama pažnja u smislu politike postupanja u prevenciji kriminaliteta na nivou EU uglavnom je bila ograničena na prevenciju organizovanog kriminaliteta. • Akcionim planom za suzbijanje organizovanog kriminaliteta iz 1997. godine ustanovljeno je nekoliko prioritetnih područja za prevenciju organizovanog kriminaliteta, a Akcioni plan iz Beča, iz plan iz Beča, decembra 1998. godine također je uključio konkretne mjere. • Evropsko vijeće je u Tamperi u oktobru 1999. godine potvrdilo važnost djelotvorne politike postupanja u prevenciji kriminaliteta u Uniji u zaključcima 41. i 42. U njima se poziva: • - na ujedinjenje aspekata prevencije kriminaliteta u aktivnosti usmjerene protiv kriminaliteta te na daljnji razvoj nacionalnih programa prevencije kriminaliteta Trebalo bi razviti i naznačiti zajedničke prioriteteu prevenciji kriminaliteta u vanjskoj i unutarnjoj politici Unije te ih uzeti u obzir pri izradi novih zakonskih propisa; - na razmjenu najbolje prakse, jačanje mreže nadležnih državnih vlasti za prevenciju kriminaliteta i saradnju između državnih organizacija.
• Ustanovljeni su: q Evropski forum za prevenciju organizovanog kriminaliteta , q Evropska mreža za prevenciju kriminaliteta, q Usvojena Odluka. Savjeta o stvaranju programa Hipokrat za Usvojena sufinansiranje projekata saradnje između država članica.
• U 6. okvirnom ITR programu Evropske unije (Program za istraživanjei tehnološki razvoj) predstavljena je konkretna tema za istraživanje prevencije kriminaliteta. To će pomoći u definisanju zajedničkih instrumenata za mjerenje obima i prirode rasprostranjenog kriminaliteta, ocjene smanjenja kriminaliteta, te u analizi dugoročnih prijetnji. • Naglašava se primarnu odgovornost država članica na području prevencije jer se maloljetnički, urbani i kriminalitet vezan uz droge pojavljuje na lokalnom nivou.
Prevencija kriminaliteta u EU • Ugovor iz Amsterdama od maja 1999. godine, član 29. „ Unija ima za cilj građanima osigurati visok nivo zaštite na području slobode, sigurnosti i pravde“. Prevencija kriminaliteta jedno je od sredstva za ostvarenje gore navedenog cilja. • Odlukom Savjeta od 28. maja 2001. godine formirana je Evropska mreža za prevenciju kriminaliteta kojom su razjašnjeni koncepti prevencije kriminaliteta, preventivnih mjera i aktivnosti.
Definicija prevencije kriminaliteta Evropske mreže za prevenciju kriminaliteta (EUCPN) Komisija je predložila korištenje definicije prevencije kriminaliteta prezentovane u Odluci Savjeta od maja 2001. godine pri osnivanju Evropske mreže za prevenciju kriminaliteta (EUCPN): „Prevencija kriminaliteta pokrivat će sve mjere koje su usmjerene na smanjenje kriminaliteta i osjećaj nesigurnosti kod građana, kvalitativne i kvantitativne mjere, bilo kroz direktno otkrivanje kriminalnih aktivnosti, ili kroz politike i intervencije usmjerene na smanjenje potencijala i mogućih uzroka kriminaliteta. Uključuje zajednički rad vlade, relevantnih institucija, agencija za provođenje zakona, lokalnih vlasti, specijaliziranih institucija, privatnog sektora, nevladinog sektora, znanstvenih institucija, istraživačkih institucija, podržanih od strane medija. “
• Prema preporučenoj definiciji Evropske mreže za prevenciju kriminaliteta, preventivne mjere ne bi trebalo da se odnose samo na kriminalitet u doslovnom smislu, nego bi trebalo da obuhvate i „asocijalno ponašanje“ koje može predstavljati „predfazu“ krivičnih djela. • Navedena definicija među ostalim mjerama prevencije koje se odnose na kriminalitet sa elementima nasilja, kriminalitet opojnih droga, imovinske delikte, naglašava posebno delikte koje čine maloljetnici. • Dakle, prevencija kriminaliteta je pojam koji je u doktrini različito definisan, ali se primarno može odrediti kao “sistem mjera i aktivnosti usmjerenih na otklanjanje neposrednih, objektivnih i subjektivnih uslova i okolnosti koje pogoduju nastanku i vršenju kriminaliteta. ”
Značaj usvajanja međunarodnih standarda suprotstavljanja kriminalitetu • Stalni porast kriminalitea i nemoć da se sadašnjim metodma suzbije njegov rast, uslovila je traženje novih načina na socijalnom planu (strategije „nulte tolerancije“ → djelovanje na male probleme u partnerstvu policije i ostalih sektora). • Državne strategije i problemi, iza kojih stoji vlada, zažive tek onda kada budu primijenjeni na lokalnom nivou. Zbog toga u svijetu postoje pokušaji i prijedlozi da se izvrši nacionalna standardizacija i standardizovano definišu ciljevi prevencije. Program prevencije i novi koncept rada policije u zajednici (community policing) u tijesnoj su vezi i uslovljeni jedan drugim. • Za njihovu uspješnu realizaciju neophodna je podrškai uključivanje građana i institucija.
• Koncept institucionalnog organizovanja prevencije kriminaliteta podignut je i na međunarodni nivo. Naime u okviru Savjeta Evrope formirana je Organizacija za prevenciju kriminaliteta, koja ima primarni zadatak da daje preporuke vladama država članica da osnuju, stimulišu, te podržavaju agencije za prevenciju kriminaliteta na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou. kriminaliteta • Čest je nesklad u radu policije pojedinih zemalja, koji se najviše ogleda u odnosu prevencije i represije. Npr. dok zapadnoevropske policije razvijaju prevenciju na državnom nivou, na ovim prostorima prevencija se organizuje i provodi stihijski i nivou neorganizovano. • Inkorporiranje sistema policijske djelatnosti usmjerene ka prevenciji kriminaliteta Inkorporiranje sistema policijske djelatnosti na lokalnom nivou smatra se obaveznim uslovom tzv. evropskih integracionih na lokalnom nivou procesa. U vezi sa time Savjet Evrope proklamovao je krajem 2002. godine preporuke lokalnim vlastima zemalja u tranziciji u cilju prevencije kriminaliteta u njihovim urbanim centrima.
III Uloga i značaj humanitarnog prava u sprečavanju kriminaliteta Kroz istoriju, postojali su krajnje surovi i nehumani načini postupanja sa izvršiocima krivičnih djela. Otuda i nastojanje humano orijentisanih društvenih snaga da izgrade načine postupanja sa izvršiocima krivičnih djela, kako bi ih zaštitili od nehumanih postupaka, gaženja ljudskog dostojanstva i prekomjernih patnji.
• Međunarodni pravni mehanizam izgradio je pravila i standarde koji su zasnovani na ideji legaliteta, humanizma i prevencije, kao i zaštite i očuvanja osnovnih ljudskih prava i sloboda: 1. Tokom izvršenja zadataka prevencije i otkrivanja zločina policija mora da poštuje ljudska prava u svakom momentu 2. Adekvatna prevencija i otkrivanje zločina moraju da se baziraju na legalnim, a nikako na proizvoljnim taktikama i postupcima 3. Građanstvo i policija moraju da uživaju uzajamno povjerenje i razvijaju saradnju (lokalni nivo) 4. Kod sprečavanja i otkrivanja zločina, moraju se poštovati sledeća osnovna prava. Pravo na pretpostavljenu nevinost, pravo na pošteno suđenje, pravo na privatnost) 5. Ispitivanje osumnjičenih i optuženih osoba mora da se reguliše preciznim pravilima i zahtijeva temeljnu pripremu 6. Mjere infiltracije policije i korišćenje doušnika mogu se koristiti samo u izuzetnim okolnostima 7. Osobe zadužene za očuvanje JRi. M moraju da prođu posebnu obuku kako bi mogle da rade sa žrtvama zločina, tj. takvu vrstu obuke koja zahtijeva specifična pravila i postupke 8. Bez obzira na to da li je u pitanju krivični ili parnični postupak, svi osumnjičeni (okrivljeni) imaju pravo na pošteno i javno suđenje na kompetentnom, nezavisnom nepristrasnom i poštenom sudu formiranom u skladu sa zakonom 9. Da bi se obezbijedilo pošteno suđenje po krivičnoj tužbi neophodno je optuženoj osobi obezbijediti minimum garancija (. da odmah bude upoznata sa navodima optužbe, da joj se pruži adekvatna pomoć da pripremi svoju odbranu, da se suđenje održi bez nepotrebnog odlaganja, da joj se dozvoli lična odbrana, odbrana preko pravnog zastupnika, da joj se odobri da poziva i ispituje svjedoke, da joj se omoguće besplatne usluge prevodilaca, da se ne prisiljava da svjedoči protiv sebe lično, ili da prizna krivicu. . . ) 10. Žrtve zločina i zloupotrebe vlasti imaju pravo na zaštitu i materijalnu nadoknadu
- Slides: 35