ULOGA STRUNIH SAVJETNIKASARADNIKA U RADU SA DJECOM U

ULOGA STRUČNIH SAVJETNIKA/SARADNIKA U RADU SA DJECOM U KONTAKTU SA ZAKONOM OLGA LOLA NINKOVIĆ, RUKOVODILAC ODJELA ZA PODRŠKU SVJEDOCIMA OKRUŽNOG SUDA U BANJALUCI MIRELA MUJAGIĆ, SAVJETNIK KANTONALNOG SUDA U BIHAĆU TESLIĆ, SEPTEMBAR 2018. GODINE CEST REPUBLIKE SRPSKE

PREPORUKE O RADU STRUČNIH SAVJETNIKA KOJI OBAVLJAJU PSIHOLOŠKU DJELATNOST U PRAVOSUDNIM INSTITUCIJAMA • Cilj ovih preporuka je da se kroz dosadašnju praksu psihološkog rada sa svjedocima, naročito sa djecom svjedocima oštećenim krivičnim djelima, kao i sa djecom u sukobu sa zakonom izradi dokument u kojem će na jednom mjestu biti sadržani: • zakonski okvir, • stručne preporuke, • područja rada psihologa u pravosuđu, • etički kodeks, • stručne kompetencije, • ciljevi i načela rada. • Dokument usvojen na sjednici VSTV BIH 21. 12. 2017. godine • Projekat „Jačanje institucionalnih kapaciteta za unapređenje psihosocijalne podrške djeci i maloljetnicima u krivičnom postupku“ koje je izvelo Društvo psihologa RS u saradnji sa DPFBi. H i DPBD, uz podršku UNICEF-a Bi. H u okviru projekta „Pravda za svako dijete“

CILJ • Preporuke za rad stručnih saradnika/savjetnika koji su uglavnom prema današnjoj praksi psiholozi u pravosuđu, treba da služe kao osnova prilikom izrade pravilnika/upustava za rad u pojedinim institucijama, te kao dokument koji sudijama i tužiocima jasno i nedvosmisleno pruža informacije: • o ulozi stručnih savjetnika/saradnika koji obavljaju psihološku djelatnost, • područjima rada, • ograničenjima i • nadležnostima.

ZAKONODAVNO-PRAVNO UTEMELJENJE ZA POSTOJANJE PREPORUKA • Međunarodno-pravni okvir • Zakonodavno-pravni okvir na nivou Bi. H • Zakonodavno-pravni okvir na nivou entiteta i distrikta Bi. H • Ostali dokumenti: Preporuke za rad psihologa u pravosuđu prema APA i EUROPSY standardima, etički kodeksi društva psihologa u Bi. H (RS, FBi. H, BD)

ZAPOSLENI STRUČNI SAVJETNICI/SARADNICI Institucija Psiholog Soc. radnik Sud Bi. H 5 2 Tužilaštvo Bi. H 1 Okružni sud u Banjaluci 2 Kantonalni sud Sarajevo 1 Osnovni sud Banjaluka 1 Kantonalno tužilaštvo kantona Sarajevo 1 Kantonalni sud Bihać 1 Kantonalno tužilaštvo USK Bihać 1 Osnovni sud Brčko 1 Policija Brčko/Tužilaštvo BD 1 Okružno javno tužilaštvo Istočno Sarajevo 1 Kantonalni sud Zenica 1 Kantonalno tužilaštvo ZDK Zenica 1 Kantonalno tužilaštvo HNK Mostar 1 Kantonalni sud Novi Travnik 1 Kantonalno tužilaštvo SBK Travnik 1 Okružno javno tužilaštvo Trebinje 1 Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona 1 Okružno javno tužilaštvo Doboj 1 Okružno javno tužilaštvo Banjaluka 1 Okružni sud u Istočnom Sarajevu 1 Okružni sud u Trebinju 1 Ukupno: 22 institucije 25 4

NAČELA RADA ODNOSE SE NA OBAVLJANJE PSIHOLOŠKE DJELATNOSTI STRUČNIH SAVJETNIKA/SARADNIKA KOJI SU PO OBRAZOVANJU PSIHOLOZI. PREPORUKA JE DA DRUGI STRUČNI PROFILI, ZA KOJE ZAKON PREDVIĐA DA RADE NA MJESTIMA STRUČNIH SAVJETNIKA UVAŽE ISTA NAČELA ILI DEFINIŠU SOPSTVENA U SKLADU SA SPECIFIČNIM STANDARDIMA STRUKE • Načelo poštovanja zakonitosti i etičnosti • Načelo uvažavanja ljudskih prava i dostojanstva osobe • Načelo zaštite ličnosti i njene privatnosti • Načelo stručnosti/kompetentnosti • Načelo multidisciplinarnog rada/saradnje • Načelo kontinuiranog profesionalnog razvoja

PRIMJENA PREPORUKA O PODRUČJIMA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA ODNOSI SE NA: • - djecu i odrasle svjedoke i oštećene, • - djecu u sukobu sa zakonom, • - porodice oštećenih svjedoka, staratelje ili usvojitelje djece, • - druge aktere krivičnog/prekršajnog postupka (u daljem tekstu postupka).

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 1. Uspostavljanje kontakta i informisanje o postojanju usluga stručnog savjetnika/saradnika • Kontakt sa svjedocima u tužilaštvu • Kontakt sa svjedocima u sudu • Kontakt sa maloljetnim svjedocima i djecom u sukobu sa zakonom

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 2. Psihološka podrška i psihoedukacija • Dorobit i očuvanje mentalnog zdravlja djece/svjedoka • Interes postupka • smanje negativne posljedice svjedočenja, odnosno da se ublaži sekundarna traumatizacija, • smanji nivo stresa/anksioznosti tokom svjedočenja, • pomogne svjedocima da shvate prirodu postupka, važnost svjedočenja i da se stekne povjerenje u pravosudni postupak, • da poboljša sposobnost svjedoka da odgovore na pitanja najtačnije, najpotpunije i na istinit način.

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 3. Psihološka procjena Cilj: • razumjeti i objasniti psihička zbivanja i ponašanje korisnika radi efikasnosti vođenja postupka, • zaštititi mentalno zdravlje korisnika, • spriječiti retraumatizaciju, • izraditi plan psihološke podrške i savjetovanja, • u slučaju potrebnosti donijeti preporuku o odgovarajućoj mjeri ili sankciji Stručni savjetnik/saradnik -psiholog donosi odluku o načinu i vrsti psihološke procjene, u dogovoru sa učesnicima u postupku i prethodnim upoznavanjem sa predmetom.

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 4. Psihološko savjetovanje • pruža informacije i edukuje o prirodi traume, krize i problema, kao i mogućnostima njihovog prevazilaženja, • pruža osjećaj sigurnosti i povjerenja, • provjerava potencijale za preuzimanje kontrole nad problemima i postupa u skladu sa tim nalazima, • razvija motivaciju za učešće u pravosudnom postupku, • radi na korigovanju nerealnih očekivanja i pogrešnih uvjerenja o pravosudnom postupku i njegovim ishodima, • unapređuje sposobnosti za svjedočenje, • uči prepoznavanju i kontroli emocija, • upućuje na posebne programe pomoći.

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 4. Psihološko savjetovanje (djeca i maloljetnici) • podstiče, motiviše, razvija i unapređuje razvojne potencijale, socijalne vještine, strategije prevladavanja stresa, • podstiče prosocijalna ponašanja, • podstiče samopouzdanje, lični rast i razvoj, • unapređuje kompetencije djece i maloljetnika.

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 4. Psihološko savjetovanje (roditelji) • upozna roditelje/staratelje sa svojom ulogom i zadacima, ističući načelo povjerljivosti dobijenih podataka i uvažavajući prava i odgovornosti roditelja/staratelja, a u interesu očuvanja dobrobiti njihove djece; • informiše roditelje/staratelje da psiholog u pravosudnoj instituciji ne radi psihoterapiju sa djecom; • da upozna staratelje/roditelje da rad psihologa neće uticati na djetetov iskaz; • prikuplja podatke od roditelja/staratelja koji su od značaja za postupak; • pomaže roditeljima da prepoznaju i razumiju razvojne i individualne potrebe djece i maloljetnika i savjetuje ih kako da se ponašaju u skladu sa istima; • informiše roditelje o postojećim resursima u lokalnoj zajednici koji pomažu u očuvanju i unapređenju mentalnog zdravlja, resocijalizaciji i drugim vidovima profesionalne pomoći

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 5. Psihološke intervencije • psihološke metode i tehnike, koje koristi stručni savjetnik/saradnikpsiholog u radu sa korisnicima koji su proživjeli ili proživljavaju intenzivne, negativne stresne životne događaje, koji prouzrokuju emocionalne, kognitivne, tjelesne probleme i probleme u ponašanju • Cilj jeste stabilizacija i neutralizacija emocija koje ometaju postupak, da se povrati osjećaj kontrole, kao i da se redukuje osjećaj bespomoćnosti. • Stručni savjetnik/saradnik-psiholog je dužan da pruži emocionalnu i psihološku pomoć, na način da ne remeti tok postupka ili pravnih radnji, kao i da ne utiče na sadržaj iskaza svjedoka

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 6. Vođenje razgovora, intervjua i saslušanja • Intervju procjene, • Forenzički intervju, • Motivacioni intervju, • Intervju u krizi CILJ: • prikupljanje podataka, • procjenu stanja i potreba, • utvrđivanje činjenica

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 7. Saradnja • Sa svim učesnicima u postupku, • S drugim jedinicama svoje institucije (pisarna, upisnik, računovodstvo/finansije, radnici na obezbjeđenju i informacijama, sudska policija i drugi). • Sa drugim relevantnim institucijama (centri za socijalni rad, centri za mentalno zdravlje, psihijatrijske, pedijatrijske i ambulante porodične medicine, klinički centri, vaspitno-obrazovne ustanove, policija i drugo), • Sa međunarodnim i nevladinim organizacijama.

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 7. Saradnja – CILJ: • zaštitu najboljeg interesa djeteta, • izradu individualnog plana podrške djetetu i davanje preporuka za izricanje mjera i sankcija, • rano otkrivanje krivičnih djela i prevenciju • međusobnu razmjenu informacija, • sveobuhvatni pristup svjedocima/oštećenima, djeci i maloljetnicima, • koordinaciju i usklađen pristup na planu prijavljivanja, upućivanja, izvještavanja, obavještavanja, informisanja, podrške i zaštite svjedoka, djece i maloljetnika, • izbjegavanje konflikta između službi i organizacija čime se smanjuje rizik od sekundarne traumatizacije.

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 8. Izvještavanje: • Pisani dokument o procjeni stanja i potreba svjedoka sa stručnim mišljenjem, odnosno zaključkom ili preporukom. • Sadržaj izvještaja treba sadrži: osnovne podatke, socijalnu ili porodičnu anamnezu, zdravstvenu anamnezu, psihološku procjenu, ostale vrste podataka značajne za svjedočenje i mišljenje psihologa. • Dio izvještaja koji se odnosi na djecu je psihološka procjena koja trba da uključuje: ü procjenu komunikacijskih vještina, ü širinu rječnika i korištenje specifičnih termina za određene pojmove, ü procjenu kognitivnih sposobnosti djeteta u smislu shvatanja svoje uloge u postupku, ü procjenu motivacije za svjedočenje, ü procjenu spremnosti djeteta na saradnju, ü opis emocija koje dominiraju, ü koncentraciju, pažnju, kritičnost, uvid, kontakt sa realitetom i vremensko-prostornu orijentaciju.

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 9. Psihološka podrška zaposlenima u pravosudnim institucijama: • psihološka podrška i pomoć sudijama, tužiocima i drugim zaposlenim u pravosuđu nakon izlaganja stresnim i traumatičnim okolnostima njihovog rada, kao i nakon kriznih situacija • kreiranje i sprovođenje radionica, predavanja i drugih aktivnosti u cilju prevencije stresa na radu i profesionalnog sagorijevanja.

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 10. Prikupljanje podataka, vođenje evidencija i dokumentacije: • prikupljanja relevantnih podataka u svim fazama postupka, koji su propisani zakonom, kao i svih podataka koji su u skladu sa zakonskim propisima, čiji je cilj olakšavanje rada i uvida u rezultate rada, te zadovoljavanje institucijskih, zakonskih i etičkih propisa.

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 11. Istraživanje, analitički i naučni rad: • Sprovođenje kvalitetnih analiza i naučno-stručnih istraživanja zasnovanih na primjeni jasne i precizne metodologije istraživačkog rada, a sa ciljem da doprinese unapređenju pravosudnog sistema.

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 12. Edukacija: • Programi obuke koje donose ministarstva pravde u Bi. H; • Edukacije i seminari koje organizuju centri za edukaciju sudija i tužilaca; • Specijalističke studije na visokoobrazovnim institucijama i institutima; • Edukacije organizovane od strane relevantnih strukovnih udruženja; • Programe obuke u organizaciji drugih institucija i organizacija (međunarodnih i domaćih), a čiji je cilj unapređenje područja rada koji su značajni za unapređenje rada pravosudnih institucija u Bi. H; • Pohađanje simpozijuma, kongresa i drugih stručnih skupova; • Praćenje relevantne naučne i stručne literature; • Razmjenu iskustava i saradnju sa drugim stručnim savjetnicima/saradnicima, institucijama i organizacijama.

PODRUČJA RADA STRUČNOG SAVJETNIKA/SARADNIKA: 13. Supervizija u radu: • najmanje dva puta godišnje, a po preporuci svaka tri mjeseca, supervizijska sesija sa eksternim supervizorom/profesionalcem u oblasti zaštite mentalnog zdravlja • Cilj supervizije je da stručnjaku koji radi sa traumatizovanim i osjetljivim kategorijama u postupku, svede na najmanju moguću mjeru procese sekundarne traumatizacije pregorijevanja i toksikacije traumatskim sadržajima.

TEHNIKE I METODE RADA SA DJECOM • INTERVJU • POSMATRANJE PONAŠANJA • PROCJENA LIČNOSTI • PROCJENA SPOSOBNOSTI • PROCJENA UTICAJA TRAUME • PROJEKTIVNE TEHNIKE: Mahover test, TAT • POMOĆNA SREDSTVA : Anatomske lutke, Kuća lutaka

INTERVJU • Polustrukturisani (dubinski) intervju • Prednosti: • labava struktura pruža intervjueru veću fleksibilnost, a djeci osjećaj kontrole i važnosti • lako se prilagođava uzrastu djeteta, njegovim sposobnostima i stanju u kojem se dijete nalazi • ima veliku mogućnost praćenja ponašanja djeteta i njegovih emocija • otvoren ( traži pripremu, ali nije fiksiran pitanjima ) • Ova vrsta intervjua se ne snima niti bilježi, izvješaj se piše ODMAH nakon njegovog sprovođenja.

POSMATRANJE PONAŠANJA • Isključuje mogućnost komunikacije i interakcije. • Pogodna metoda za opservaciju dječijeg ponašanja prilikom: • intervjua, • davanja iskaza ili svjedočenja pred sudom i • boravka maloljetnog prestupnika u ustanovi. Mane: -Zahtijeva dodatnog stručnjaka-opservera Prednosti: -Obilje različitih vrsta podataka o djetetu koje mogu služiti u različite svrhe: razjašnjenje motiva, dubinu traume, izbor najboljeg tretmana ili psihoterapije, metode oporavka i načine socijalne integracije isl.

PROCJENA LIČNOSTI • Procjena ličnosti djeteta se može obavljati sa ili bez psiholoških instrumenta, kao i uz pomoć baterije. Procjena koja se obavlja uz pomoć psiholoških instrumenata (ili baterije) ima veću težinu, argumentaciju i pouzdanost. Mane su što zahtijeva vrijeme koje stručni savjetnik nema uvijek na raspolaganju iz različitih razloga. • Stručni savjetnici najčešće koriste sledeće instrumente: • MMPI, Big Five, Bol, Eysenkov upitnik ličnosti

PROCJENA SPOSOBNOSTI Bine –Simonova skala Preporuka je da se psihološki mjerni instrumenti za ispitivanje inteligencije koriste veoma oprezno i samo u određenim situacijama. Zašto? U velikoj većini slučajeva testovi inteligencije služe za pozitivnu i negativnu selekciju djece.

PROCJENA UTICAJA TRAUME • Pojedini primjenljivi već za djecu od 3 godine starosti (TSCYC). • Većina sadrži kliničke skale koje mjere: depresiju, anksioznost i PTSP (TSCYC, CPDSI, CPTSPSS) • Neki su razvijeni i kao alat za proučavanje istorije nasilje i zanemarivanja djece (CTQ, LITE).

PROJEKTIVNE TEHNIKE I POMOĆNA SREDSTVA • Najviše primjenjivani dijagnostički postupci. Veoma pogodni za djecu svih uzrasta, posebno kada postoji otpor za razgovor ili kada djeca nisu u stanju da verbalizuju svoja iskustava. • Mahover test • Test tematske apercepcije • POMOĆNA SREDSTVA: • Anatomske lutke • Kuća lutaka

PRIMJERI IZVJEŠTAVANJA

KOMUNIKACIJA SA DJECOM U KONTAKTU SA ZAKONOM DIJETE NE RAZUMIJE ODRASLOG ODRASLI NE RAZUMIJE DIJETE Kognitivni razvoj Sredina i porjeklo Psihički status Potrebe Vještine i znanja Osjetljivost i empatija Fleksibilnost i objektivnost Strpljenje

PRIMJER 1 (DJEČAK 13. G) • Sudija: “Koliko je benzinska pumpa udaljena od tvoje kuće? ” • Dijete: ”Pa…. šta ja znam… nije daleko. ” • Sudija: ”Dobro, nije daleko…. koliko treba vremena da pješice stigneš od svoje kuće do pumpe? ” • Dijete: “Pa… pet minuta, možda deset. ” • Sudija: ”Mogu li zaključiti da od tvoje kuće do pume treba minimalno 5, a maksimalmo 10 minuta da se stigne pješice? ” • Dijete: ”Da. ”

PRIMJER 2 • Sudija: ”Koliko je benzinska pumpa udaljena od tvoje kuće? ” • Dijete: ”Pa…. šta ja znam… nije daleko. ” • Sudija: “Pa koliko treba vremena od tvoje kuće do pumpe? ” • Dijete (pomalo drsko): “Jel meni? ” • Sudija (nestrpljivo, pomalo iznervirano): “Da, tebi. ” • Dijete(provokativno): “Jel biciklom? ” • Sudija (smirenije): ”Ne biciklom, kad hodaš…” • Dijete (osmjehuje se): “Aha, mislio sam biciklom, ja sam stalno na bicklu… “ • Sudija (iznervirano): ”Dobro, jesi li tu veče bio na biciklu? ” • Dijete (trijumfalno): “Nisam. Tu me veče pokupio M. svojim sa motorom. . . ”

PRIMJER 3 • Sudija: ”Koliko je benzinska pumpa udaljena od tvoje kuće? ” • Dijete: ”Pa…. šta ja znam… nije daleko. ” • Sudija: “A reci ti nama… ideš li u školu? ” • Dijete: “Idem. ” • Sudija: ”Kakav si đak? ” • Dijete (počinje da zamuckuje): “Pa… onako. . dobar… “ • Sudija: ”Šta imaš iz matematike? ” • Dijete (muca): “Ddd dva. . ” • Sudija: “Pa jesi li naučio koliko jedan kilometar ima metara? ” • Dijete (tiho, nesigurno): ”Jesam. ” • Sudija: “Pa hajde ti nama onda lijepo reci koliko je kilometara ili metara udaljena pumpa od tvoje kuće? ”

KARAKTERISTIKE DJECE U KOMUNIKACIJI U ODNOSU NA UZRAST KARAKTERISTIKE DJECE RANOG ŠKOLSKOG UZRASTA KARAKTERISTIKE ADOLESCENATA -Nemaju otpor prema odraslima -Traže potvrdu za tačan odgovor -Vole pravila -Pružiće i netačne odgovore kako bi zadovoljili očekivanja odraslog, bez namjere da lažu -Prostorna i vremenska orjentacija je varijabilna i zavisi od različitih faktora -Često imaju izražene psihosomatske reakcije, naročito ako su žrtve (jak bol u stomaku, glavobolja, mučnina, povraćanje isl) -Imaju otpor prema odraslima -Teško se usuđuju pričati o onome što ne razumiju -Bitan im je pol odraslog -Vole da imaju osjećaj kontrole nad svojom pričom -Karakteristični su osjećaji ljutnje, anksioznosti i straha -Imaju razvijen rječnik -Ne vole pravila, ali im se podvrgavaju ako je u pitanju autoritet -Boje se da će pogriješiti

PREPORUKE ZA KOMUNIKACIJU SA DJECOM U KONTAKTU SA ZAKONOM • Poštovati lični prostor djeteta • Prostor gdje se djetetom razgovora mora biti siguran • Ukloniti diskratore pažnje • Djetetu se obraćati imenom • Naoružati se strpljenjem • Pokušati prvo sa otvorenim pitanjima • Ne koristi pitanja koja počinju sa ZAŠTO • Objasniti sve pravne terimine (ne služiti se eufemizmima!) • Pokazati autoritet i uspostaviti pravila • Instrukcije davati imperativno • Zatvoriti razgovor • Ne davati obećanja

OSNOVE FORENZIČKOG INTERVJUIRANJA DJECE MIRELA MUJAGIĆ, DIPL. PSIHOLOG STRUČNI SAVJETNIK KANTONALNI SUD U BIHAĆU, STALNI SUDSKI VJEŠTAK

DJETETOVO OTVARANJE JE PROCES, A NE JEDAN DOGAĐAJ.

Više se ne postavlja uopšteno pitanje imaju li djeca kao svjedoci kredibilitet, nego kakve su saznajne kompetencije konkretnog djeteta, ko ga ispituje, na koji način i u kakvim uslovima (Srna, 2001)

FORENZIČKI INTERVJU • razvojno osjetljiv, prilagođen djetetu, da bi dalo što tačnije i detaljnije podatke o svom iskustvu (child centred approach); • minimalno stresan da bi se umanjio rizik sekundarne viktimizacije djeteta. (kompetencije ispitivača)

OSNOVNI CILJEVI FI • pružanje mogućnosti djetetu da bude pažljivo saslušano, to jest da dâ spontano, autentično i podrobno saopštenje o određenom događaju; • sagledavanje djetetovog viđenja i doživljaja zbivanja, kao i pratećih okolnosti; • ispitivanje da li se zlostavljanje dogodilo i prikupljanje dokaza koji će poslužiti kao osnov za podnošenje krivične prijave, predloga za pokretanje krivičnog postupka i vođenje dokaznog postupka; • prikupljanje informacija za donošenje odluke o potrebi za posebnim mjerama društvene zaštite; • racionalizovanje plana dalje psihosocijalne i krivičnopravne intervencije.

Pristup ispitivača, način izražavanja i sadržaj komunikacije moraju biti razvojno senzitivni, prilagođeni individualnim osobenostima i karakteristikama konteksta iz kojeg dijete dolazi.

OPŠTE SMJERNICE ZA VOĐENJE FI Izbjegavajte: • Projekcije sopstvenih stavova o situaciji u kojoj se dijete nalazi („Sigurno je bilo zastrašujuće. ” ); • Nemojte pretpostavljati da je traumatizovano iskustvom: „Čula sam da si doživio nešto užasno. ” Manja djeca ponekad ne razumiju šta im se desilo, a tek reakcije odraslih ili autoriteta počnu izazivati strah. • Vrednovanje djeteta, počinilaca ili radnji. • Tepanje manjoj djeci („dušo”, „maco”, „luče”). • „Podmićivanje” djeteta.

OPŠTE SMJERNICE ZA VOĐENJE FI • Dodirivanje djeteta. Poštujte njegov lični prostor, nemojte biti ni preblizu ni predaleko. • Obećanja „da će sve biti u redu”. • Opširne komentare ili prezaštićivanje ako se pojave uznemirenost, plač, tuga. • Upotrebu riječi „zamisli” ili „pretpostavi”, jer tako dajete dozvolu na maštanje i igru.

OPŠTE SMJERNICE ZA VOĐENJE FI • Pitanja koja počinju sa ZAŠTO –ZAŠTO ima konotaciju optužbe i okrivljavanja te izaziva osjećanje neadekvatnosti/krivice, a može produbiti traumatsku bespomoćnost. • Nepotrebno kritikovanje djetetovog ponašanja, pogotovo ako ono ne utiče na sam tok intervjua. • Ne kritikujte dijete kad učestalo ponavlja „ne znam” ili „ne sjećam se”. Nastojte shvatiti razloge takvog ponašanja: „Ne sjećaš se ili ne želiš razgovarati o tome? ”

TIPOVI PITANJA Otvorena pitanja • Otvorena pitanja djeluju prirodno, ne ugrožavaju dijete i ostavljaju mu mogućnost da svojim riječima formuliše odgovor i odabere pojedinosti o kojima će govoriti. Povećavaju izglede za opširniji i podrobniji odgovor. Ponekad i nemaju formu pitanja, više su poziv djetetu da priča o nekoj temi. „Ispričaj mi šta se desilo. ” „Možeš li mi nešto više reći o tome? ”

TIPOVI PITANJA Specifična (fokusirana) pitanja „Šta si ti radila kada je tata došao? ” „Rekla si da je ušao Nenad. Ko je Nenad? ” „Šta je tvoja mama rekla kad si joj sve rekao? ” „Gde si tačno ti stajala kada je … to uradio? ” „Kakve je boje bio peškir? ” Koristite ova pitanja samo kad su detalji važni.

TIPOVI PITANJA Zatvorena pitanja (pitanja višestrukog izbora, da/ne pitanja)pružaju ograničen broj mogućnosti za odgovor. Koriste se kad: • djeca ne reaguju na otvorena pitanja; • ne postoji očigledno otvoreno pitanje koje će izazvati željene informacije;

TIPOVI PITANJA Pitanja višestrukog izbora, posebno kad su ponuđene više od dvije mogućnosti, imaju prednost nad DA-NE pitanjima. „Da li se. . . (događaj) desio jednom ili više puta? ” Slijedi podsticaj otvorenim pitanjem: „Pričaj mi o tome kad se posljednji put desilo da. . . (događaj opisan riječima koje dijete koristi). ” „Da li se. . . (događaj) desio u vašoj kući, kod djeda ili na nekom drugom mjestu? ” Podsticaj: „Reci mi više o. . . (lokacija koju je dijete opisalo). ”. . .

TIPOVI PITANJA Da/ne pitanja treba koristiti oprezno, naročito s djecom predškolskog uzrasta. Poslije njih bi valjalo opet postavljati otvorena pitanja. „Je li tvoja mama bila kod kuće kad se. . . (događaj) dogodio? ” Podsticaj: „Šta je tvoja mama radila? ” „Jeste li ikada gledali filmove? ” (Slijedi otvoreno pitanje: „Pričaj mi o tim filmovima. ”) Poslije zatvorenih postavite otvorena, jer to pokazuje da dijete može spontano pružiti informacije: „Rekao si da ste bili u sobi. Opiši mi sve stvari koje su u toj sobi. ” „Rekao si: ’To je bilo drugi put. ’ Pričaj mi šta je bilo drugi put. ”

TIPOVI PITANJA Sugestivna, usmjeravajuća pitanja - sugerišu željeni odgovor ili pretpostavljaju činjenicu koja može biti sporna. Određivanje da li je pitanje sugestivno zavisi od mnoštva faktora, uključujući uzrast djeteta, njegovu zrelost i ton ispitivačevog glasa. Ova pitanja mogu sadržavati informacije koje dijete još nije ponudilo. Mnogi psiholozi smatraju da su i da/ne pitanja sugestivna, naročito kad se radi o mlađima ili ispitivač ne naglasi pravo djeteta da smije reći „ne”.

TIPOVI PITANJA „Rekao si da se mama plaši tvog očuha, zar ne? ” „Čula sam da se tvoji roditelji često svađaju, je li to istina? ” „Šta je imao na sebi kada je legao kraj tebe? ” (Dijete prethodno nije spomenulo da je muškarac koji je u pitanju legao kraj njega. ) „A onda te on počeo dirati, zar ne? ” (Eksplicitna sugestija, dijete još nije pomenulo da ga je počinilac dirao. ) Izbjegavajte sugestivna pitanja budući da je informacije dobijene na taj način lako obezvrijediti na sudskom pretresu.

FAZE INTERVJUA • Priprema za intervju • Upoznavanje i razvijanje odnosa • Postavljanje osnovnih pravila • Uvježbavanje procedure intervjua • Uvođenje glavne teme • Podsticanje spontanog saopštenja o događaju • Pitanja i razjašnjenja • Zatvaranje intervjua

PRIPREMA ZA INTERVJU Zavisno od prirode optužbe, dostupnih resursa i vremena koje vam stoji na raspolaganju prije kontakta s djetetom, detaljno se pripremite: skicirajte ciljeve, predvidite moguće prepreke, odredite teme koje treba pokriti. Osnovni zadaci u pripremnoj fazi su: • prikupljanje informacija o kontekstu/pozadini; • kreiranje alternativnih hipoteza i pitanja kojima se testiraju hipoteze.

UPOZNAVANJE I RAZVIJANJE ODNOSA Osnovni cilj ove faze je da se dijete opusti i shvati šta će se dešavati, da bi manje strepilo i bilo pažljivije u neminovno stresnoj situacji. Budite opušteni, strpljivi, govorite polako. Uvjerite se da dijete nije dezinformisano od strane roditelja, provjeravajući šta su mu rekli o razgovoru. Dajte mu malo vremena da se prilagodi i osjeti ugodnije.

POSTAVLJANJE OSNOVNIH PRAVILA Neki ispitivači preferiraju da osnovna pravila postave na početku kontakta, tokom neformalne konverzacije. • „Sad se malo bolje poznajemo. Prije nego što nastavimo razgovor, hoću da ti kažem neka jednostavna pravila. • Kaži samo ono što se dogodilo, samo istinu. Kaži mi sve što znaš, od početka do kraja, čak i nevažno. Ti si bio/bila tamo i zato ćeš više govoriti od mene. • Ako ne razumiješ pitanje, kaži mi ’NE RAZUMIJEM’. • Ako ne znaš odgovor, dozvoljeno je reći ’NE ZNAM’. Ako pitanje ponavljam više puta, to ne znači da si netačno odgovorio. • ISPRAVI ME ako nešto kažem pogrešno. ”

UVJEŽBAVANJE PRAKSE INTERVJUA Djetetu ponudite model davanja slobodnog saopštenja prije nego što uvedete glavnu temu. Tokom pripremne faze nastojte identifikovati događaj koji je dijete nedavno doživjelo. Sljedeća pitanja mogu podstaći dijete na slobodnu naraciju: „Ispričaj mi sve šta si radio za svoj rođendan, od buđenja, pa dok nisi otišao na spavanje. ” „Reci mi nešto više o tome. ” „Šta se tad desilo? Šta je bilo poslije? ” „Važno je da mi kažeš baš sve o stvarima koje su ti se tog dana dogodile. ” Većina djece će shvatiti da se od njih očekuje slobodna, spontana naracija.

UVOĐENJE GLAVNE TEME Nakon toga ispitivač polako prelazi na glavnu temu. Tranzicija može izgledati ovako: „Sada kad te malo bolje poznajem, hoću da razgovaramo o nečem drugom. Želim da pričamo o tome zašto si danas ovdje. Da li ti znaš o čemu treba da razgovaramo? ” Ako dijete odgovori da ne zna, kažite: „Ja razgovaram s djecom o stvarima koje su im se dogodile. Da li se tebi nešto dogodilo? ” „Šta misliš, zašto su te mama (tata itd. ) danas doveli ovamo? ” „Da li su tvoja mama (tata itd. ) možda zabrinuti zbog nečeg što se dogodilo? ” Ako dijete odgovori potvrdno, kažite: „Reci mi zašto je mama/tata zabrinut(a). ” „Reci mi kako to da. . . (osoba navedena u izjavi) ne živi više s tobom. ”

UVOĐENJE GLAVNE TEME Podsticanje slobodne izjave (spontanog saopštenja) o događaju: U prethodnoj fazi intervjua dijete je usmjereno da slobodno priča i dobilo je poželjni obrazac prisjećanja na uobičajene događaje. Ispitivač može sada preći na temu, postavljajući u početku otvorena, neusmjerena pitanja. Nipošto ne smijete vi pomenuti osumnjičenu osobu i zloupotrebu. Izbjegavajte i riječi kao što su „povreda”, „loše”, „dobar dodir / loš dodir”, ili „zlostavljanje”. Nikako ne pitati „Šta ti je. . . (ime navodnog počinitelja) uradio? ” Spontano saopštenje o tome šta se desilo ima najveću vrijednost. Postavite sljedeće pitanje: „Čuo sam da ti se se nešto dogodilo. Reci mi sve o tome. ”

UVOĐENJE GLAVNE TEME Ukoliko dijete ne reaguje na neutralna pitanja, ispitivač postavlja specifičnija, ali i dalje izbjegava pominjanje određenog ponašanja, kao i izraze „zlostavljanje”, „loše ponašanje”, „bezobrazno”, „strašno”. „Čuo sam da te nešto brine. Reci mi sve o tome. ” „Vidim da imaš ranu na ruci. Šta se desilo? ” „Razumijem da te nešto muči. ” „Da li tvoja mama misli da te nešto muči? ” „Shvatila sam da postoje neki problemi u porodici/školi. Pričaj mi o tome. ” „Znam da si morala da se preseliš iz kuće u. . . (naziv smještaja) i da drugi ljudi sada brinu o tebi. Reci mi kako se to dogodilo. ” „Čula sam da si juče vidjela socijalnog radnika/doktora. Kaži mi sve o tome. ” „Shvatila sam da su vaspitač i direktor pozvali policiju. Reci mi sve o tome. ”

UVOĐENJE GLAVNE TEME Ukoliko dijete ne odgovara na bilo šta od gore navedenog, pitanja moraju biti direktnija i fokusirana: „Čula sam da si govorila… (ime osobe s kojom je dijete razgovaralo) o nečem. Kaži mi nešto o tome. ” prethodno „Imam neke informacije da se nešto desilo. Reci mi šta se desilo. ” „Reci mi sve o… (lokacija ili vrijeme incidenta). ” „Čula sam da je neko. . . (kratak opis optužbe bez pominjanja imena počinilaca). ” Nastojte da uvijek poslije djetetovog odgovora na fokusirano pitanje postavite otvoreno pitanje: „Reci mi sve o tome…(događaj koji je dijete opisalo). ”

UVOĐENJE GLAVNE TEME Kada tema „ispliva”, otvorena pitanja imaju prednost nad specifičnim (fokusiranim) jer daju više podataka. Fazu djetetovog slobodnog iskaza treba što više produžiti otvorenim pitanjima: „A šta se poslije toga događalo? ” „Reci mi još malo o. . . (djetetove riječi za događaj). ” „Reci mi sve što možeš o tome. . . (vraćanje na izjavu djeteta). ” „Želim da razumijem sve o. . . (ponavljanje djetetovih riječi). Počni s prvim što se desilo i reci mi sve što možeš, čak i ono što smatraš nevažnim i glupim. ” „Reci mi sve o. . . (ponavljanje djetetovih riječi) od samog početka do samog kraja. ”

UVOĐENJE GLAVNE TEME Ukoliko odgovore nije moguće dobiti i pored svih podsticanja, završetak intervjua bez potvrde zlostavljanja je prihvatljiv ishod. Možda do zlostavljanja nije ni došlo, možda se dijete plaši da ne ugrozi osobu koju voli ili događaj nije upamćen i dijete ga se u tom trenutku ne može prisjetiti. U tom ćete slučaju okončati intervju i zahvaliti djetetu.

FAZA PITANJA I RAZRJEŠENJA Budući da djeca obično nude samo dio onoga čega se sjećaju, otvorenim pitanjima ih podstaknite da se prisjete što više pojedinosti i da se razjasne nejasnoće u slobodnom iskazu. Poslije završetka slobodnog saopštenja razjasnite pravno relevantne informacije: • opis događaja; • identitet počinioca; • da li se desio jedan ili više događaja; • da li su bili prisutni svjedoci, a ako jesu – njihov identitet; • da li se sličan događaj desio i drugoj djeci; • je li dijete pričalo nekome o događaju/događajima; • vremenski okvir i mjesto/mjesta. • alternativna objašnjenja za optužbu.

FAZA PITANJA I RAZRJEŠENJA Prije završetka ove faze ispitivač treba osigurati da je dobio sve moguće informacije od djeteta i razjasnio sve što se odnosi na ljude i događaje. Na primjer, ako dijete otkrije zlostavljanje, pitajte: „Ima li još nešto mi želiš reći o. . . (korištenje riječi kojim dijete zove događaj)? ” „Je li ti još neko drugi radio isto to? ” „Da li bi sada želio promijeniti nešto u onom što si mi rekao? ” „Postoji li još nešto bi trebalo da znam? ” „Želiš li još nešto reći, a ja te nisam pitao? ” Prikupljeni podaci treba da osiguraju samo jednu interpretaciju djetetove izjave.

ZAVRŠETAK INTERVJUA Da biste okončali razgovor u opuštenom tonu, završite ga neutralnim temama. Možete rezimirati o čemu ste sve razgovarali ili pitati dijete. „Ima li nešto ti želiš da pitaš mene? ” „Kako se sada osjećaš? ” „Kako ti sada mogu pomoći? Mogu li sada nešto uraditi za tebe? ” Sačekajte odgovore i odgovorite na dječija pitanja, ali nemojte davati nikakva obećanja. Pripremite dijete na ono što ga očekuje u bliskoj budućnosti, objasnite nekoliko sljedećih koraka, ali ne pretjerujte da ga ne uplašite. Nezavisno od ishoda razgovora, zahvalite se djetetu na emocionalnom naporu

ZAKLJUČAK Koliko god bila detaljna uputstva o provođenju forenzičkog intervjua, svaki razgovor sa zlostavljanim djetetom je različit. Uspostavljanje mosta između svijeta odraslih i svijeta zlostavljanog/zanemarenog djeteta veoma je kompleksan i zahtjevan zadatak, kako u profesionalnom, tako i u ličnom smislu. Uspješnost u ovoj oblasti zavisi od naše spremnosti da se suočimo s vulnerabilnošću djeteta i da stalno učimo. Osim poznavanja sudske procedure, neophodna su predznanja iz oblasti razvojne psihologije, psihotraume, komunikologije, baš kao i strpljenje, senzibilnost, fleksibilnost, empatičnost, kapacitet za praćenje i kontrolu sopstvenih emocionalnih reakcija.

KONVENCIJA O DJEČJIM PRAVIMA: Kad odrasli ili organizacije donose odluke koje mogu utjecati na djecu, primarno se moraju voditi najboljim interesom djeteta.