Kompetencije djece za svjedoenje psihologija djece i maloljetnika

Kompetencije djece za svjedočenje -psihologija djece i maloljetnika Olga Lola Ninković, dipl. psihol. , psih. th. Teslić, juni 2015 Edukacija edukatora

Sadržaj: • • • I dio Pamćenje Pažnja Emocije Seksualnost Govor i komunikacija Moralnost Sugestibilnost II dio Retraumatizacija i stigmatizacija Praksa saslušanja Psihološka podrška

Pamćenje 1. Valorizacija 2. Namjera 3. Motiv Radno/operativno pamćenje 8. mj –jedan element 2. g - dva elementa Dugoročno pamćenje 3 -5. g • Vremenski interval 2. g 2 -3 ned. 3. g 4 -5. mj 4. g 1 god.

Traumatsko pamćenje • Pojačana sposobnost retencije istovremeno snažni mehanizmi odbrane (disocija). • Kod djece traumatsko pamćenje pod uticajem saznajnih sposobnosti (nerazumijevanje događaja). • Fokus na centralni događaj. • Kod više traumatskih iskustava djeca se uvijek vraćaju na jedan događaj, onaj koji najbolje pamte (prvo, poslednje ili najtraumatičnije iskustvo)

Pamćenje kod djece PREPOZNAVANJE je najjednostavniji oblik sjećanja. SPONTANO SJEĆANJE na događaj moguće je kod adolescenata i starije djece. Otvorena pitanja pogodna su za djecu od 12 godina, dok su direknta/specifična pitanja pogodna za djecu ispod 12 godina.

Pamćenje Djeca predškolskog uzrasta mogu da imaju kapacitet upamćivanja kao odrasli. Problem nastaje zbog toga što: - djeca ne obraćaju pažnju na detalje koji su relevantni odraslim osobama, - nisu u stanju da ispričaju iskustva koja ne razumiju ili nemaju dovoljno znanja o njima, - dijete nema jezičkih/vokabularnih kapaciteta da ih opiše - vrijeme devalvira dječiju sposobnost sjećanja.

Pažnja • • • Usmjerenost mentalne aktivnosti na određeni sadržaj. AKTIVNA (voljna, usmjerena) PASIVNA (nevoljna, spontana) KONCENTRACIJA –sposobnost dužeg održavanja pažnje DISTRAKTIBILNOST-lako ometanje pažnje VIGILNOST-pomijeranje mentalne aktivnosti sa 1 na 2 sadržaj • TENACITET- usresređivanje mentalne aktivnosti na neki sadržaj 3. g 15. min 4 -5. g 20 -25. min 6 -10. g 30 -45. min 10 -12. g do 60. min

Emocije PRIMARNE (pod uticajem sazrijevanja i učenja) Strah Ljutnja Tuga Gađenje SLOŽENE (pod uticajem socijalizacije) Krivica, Stid, Osjećaj uprljanosti, Kajanje Prezir, Mržnja, Zavist, Sažaljenje

Karakteristične emocije kod zlostavljane djece • • STID- izražena kod djece osnovnoškolskog uzrasta LJUTNJA- karakteristična za dječake žrtve ANKSIOZNOST- karakteristična za djevojčice pubertetske dobi GAĐENJE- reakcija na oralni seks DEPRESIJA- karakteristična kod žrtva koje su u emotivnom odnosu sa zlostavljačem KRIVICA/SAMOOPTUŽIVANJE - najčešće prisutan osjećaj kod žrtva seksualnog zlostavljanja STRAH- dijete je povrijeđeno i prijećeno mu je od strane zlostavljača

Emocije kod djece • • • Površinske po načinu izražavanja Češće se javljaju Brzo se smjenjuju Kratko traju Snažne

Emocionalne reakcije kod djece • Djeca u stanju da emocionalno reaguju na pojave, ali i da registruju emocije odraslih preko njihovih neverbalnih kanala. • Djeci je teško da interpretiraju i objasne emocije. • Emocionalna reakcija djeteta ne mora uvijek biti povezana sa primarnim traumatskim iskustvom. • Izostanak očekivane emocionalne reakcije je takođe reakcija na povredu koju je pretrpjelo dijete.

Dječije shvatanje seksualnosti Do 3. g Oralano-Analna faza Javlja se svijest o postojanju genitalija, genitalna igra, pokazivanje genitalija. Mastrubacija između 1. i 3. g prati je osjećaj ponosa i potreba za pokazivanjem. 3 -5/6. g Falusna faza Interesovanje za polne razlike-formiranje polnog identitata. Dječija seksualnost postaje društvena, igre uključuju drugu djecu. Oko 5/6. g javlja se svijest o soc. ograničenjima seksualnog ponašanje i dijete počinje da se stidi. 6 -12. g Faza latencije Period mirovanja u seksualnom sazrijevanju, ali buran u drugim sferama. Izbjegava se suprotni pol, ali se intenzivira druženje sa vršnjacima istog pola. Nema interesovanja za funkcije genitalija i anatomiju ljudskog tijela. Scene seksa ili pra-scene izazivaju odvratnost i gađenje. Od 12. g Gentalna faza Javlja se svijest o seksualnosti, povezivanja emocija i seksualnosti. Budi se seksualni nagon, zadovoljstva predstavljaju heteroseksualni odnosi. Rana seksualna iskustva ne uključuju druge, prva iskustva su na nivou samozadovoljavanja.

Seksualnost kod djece • Djeca su seksualna bića, ali postoji bitna razlika u dječijoj i zreloj seksualnosti po doživljavanju i shvatanju. • Traumatski simptomi seksualnog zlostavljanja u pravom simislu javljaju se tek u pubertetu kada se javlja i svijest o seksualnosti. • Područja tijela koja su povezana sa seksualnosti istovremeno su povezana sa njegom, ljubavlju, bliskošću, osjećajem sigurnosti, osjećajem granica o sopstvenom tijelu u ranom djetinstvu i zbog toga zlostavljanje ima dubog simbolički značaj jer predstavlja antitezu svega dobrog.

Govor i komunikacija • U toku saslušanja djeca komuniciraju isključivo sa odraslima i tu nastaju dva problema: -da dijete ne razumije odraslog i -da odrasli ne razumije dijete. Nalazi ukazuju (Reich, 1998) da postoji čak sedam mogućih odnosa između dječijih značenja i značenja riječi koje iste riječi imaju za odrasle.

Govor i komunikacija • Dijete na uzrastu od 3 godine ima kapacitet za komunikaciju i može jednostavnim jezikom da opiše događaj. • Djeca na uzrastu 6 -7 godina u stanju su da koriste gramatička pravila i složene rečenice. • Djeca na uzrastu od 10 -12 godina mogu da opišu vrijeme, trajanje, odrede sukcesiju, broj događaja. Na ovom uzrastu vladaju vremenom, kalendarom i mjerama za visinu, dužinu, težinu. . .

Govor i komunikacija • Treba imati u vidu da saslušanje djeteta u ustanovama nije prirodna sredina za dijete. • Djetetu se mora prilagoditi i riječnik i stil komunikacije. • Sa dijetetom treba pričati jednostavno bez upotrebe zamjenica i stranih riječi. • Imati u vidu da dijete odgovara na onaj dio pitanja koji razumije što može dovesti do zbunjujućih odgovora, te je dobro provjeriti da li dijete razumije šta ga pitamo. • Obratiti pažnju na neverbalni govor, naročito kod mlađe djece. Za djecu do 6 -7 godina dobro je koristiti pomoćna sredstva kao što su crteži, lutke. . .

Najčešći problemi psihološkog porijekla u govoru kod djece • Nejasan govor (trema, strah, zbunjenost) • Zamuckivanje (navala jakih emocija ili neslaganja tempa mišljenja i govora) • Mucanje (emocionalna nestabilnost kao posljedica stresa ili traume)

RAZVOJ MORALNOST I Pretkonvencionalni stupanj (4 -10 g) -orjentacija na kaznu i nagradu II Konvencionalni –konformistički stupanj (od 10 g. ) -moralnost opredjeljena prema autoritetu, dobro je ono što se dopada drugima/većini III Postkonvencionalni stupanj -autonomni moralni prinicipi nezavisni od autoriteta ili grupe

MORALNOST –NALAZI - Djeca ne lažu više nego odrasli. Glavna motivacija za laganje kod djece je strah. - Već na uzrastu od 3 -4 godine djeca su u stanju da razlikuju istinu od laži i da razumiju da na sudu treba da govore istinu (Myers, 1997) -Djeca već u uzrastu od 5 godina razumiju potrebu da govore istinu. Govoriti istinu za njih znači govoriti ono čega se sjećaju. Dobra instrukcija je : “Ispričaj čega se sjećaš? ” -Školska djeca razumiju i potrebu utvrđivanja činjenica i u stanju su da razumiju osnove istražnog i sudskog postupka. -Nasilje za djecu predstavlja ekstremno neprijatno i neprihvatljivo iskustvo, tako da će imaju tendenciju da negiraju taj događaj, prije nego da daju lažni iskaz o tome šta se dogodilo.

Sugestibilnost djece • Djeca nisu ni manje ni više podložna sugestiji u odnosu na odrasle. Čak i mala djeca mogu da odole sugestiji. • Djeca mlađa od 6 godina su sugestibilnija u odnosu na stariju djecu. Sugestibilnost djece na uzrastu od 10 godina slična je sugestibilnosti odraslih. • Sugestibilnost djece povećava se ispitivanjem od strane autoriteta (osoba u uniformi) , te ispitivanje u zastrašujućoj i prijetećoj situaciji. Prevazilazi se izbjegavanjem sugestibilnih pitanja. • Djeca rijetko ili nikada ne lažu o činjenicama, ono što može biti problematično jeste dječija interpretacija činjenica koja je najčešće pod uticajem odraslih. Provjeriti pitanjem: “Kako to ti znaš? ”

Sugestibilnost pojačava -Optužujući ton ispitivača -Pristrasnost ispitivača -Ponovljena sugestija -Ponovljeno pitanje -Opetovano prepričavanje događaja različitim licima -Protok vremena -“Logična” sugestija -Specifične psihofizičke i individualne karakteristike djeteta -Nedostatak podrške -Što je dijete mlađe

Vodič za pitanja (Anderson i sar. , 2010) Uzrast KO? ŠTA? GDJE? KADA? Struk. 3 + + 4 -6 + + + 7 -8 + + 9 -10 + 11 -12 + + + + Det. Kontekst Razlikuje istinu od laži Razumije potrebu da govori istinu Razumiju potrebu utvđivanja činjenica + + + Razumiju osnove istražnog i sudskog postupka

Retraumatizacija i stigmatizacija djece u krivičnom postupku • Prepričavanje proživljene traume nužno dovodi do retraumatizacije. • Svaka dječija reakcija (izostanak reakcije) je normalan traumatski odgovor na nenormalnu situaciju. • Reagovanje djece je pod uticajem razvojnog nivoa djeteta i reakcija drugih na ono što mu se desilo. • Djeca i adolescenti manifestuju elastičnost u periodu poslije traumatskog iskustva, kada se radi o jednom incidentu. • Osnovna karakteristika traume je odsustvo kontrole i osjećaj bespomoćnosti.

Stresni aspekti svjedočenja za djecu • • • Opetovano prepričavanje događaja Način izražavanja/rječnik Pitanja koja nadilaze djetetov stupanj razvoja Nebitna pitanja Brza pitanja Višestruka pitanja Ponavljanje pitanja Prekidanje djeteta u odgovoru Insistiranje na specifičnim detaljima događaja Insistiranje na tačnom vremenu Insistiranje da dijete odredi sukcesiju događaja Pitanja o seksualnoj prošlosti

Stigmatizacija • Formalna stigmatizacija –formalno priznanje kroz sudski postupak zadovoljava potrebu žrtve da joj se vjeruje i da se sa njom saosjeća. • Neformalna stigmatizacija - dolazi od okoline (prijatelji, komšije, vršnjaci, mediji) ima negativne efekte na žrtve i kod djece može snažno uticati na razvoj identiteta. Najčešće posljedice su povlačenje i izolacija.

Intervencije • Reflektovanje /“Djeluješ mi uplašeno dok. . . ” • Validacija i normalizacija osjećanja /“Normalno je da se bojiš u takvoj situaciji. . . ” ; ”I odrasli plaču kada se nađu u sličnoj situaciji”. • Afirmacija /”Odlično, a sad mi reci. . . ” • Minimalno verbalno odobravanje • Rezimiranje • Neverbalna podrška

Psihološka priprema i podrška • Stručnjaci pomagačkih profesija u pravosuđu zaposleni su u Odjelima za podršku svjedocima (Zakon o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku (Sl. glasnik 48/03) i kao stručni savjetnici (Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku (Sl. glasnik 13/10) • Uloga je dvojaka; Svjedok/žrtva: smanjiti negativne posljedice svjedočenja Sud/Tužilaštvo: otkloniti prepreke za davanje iskaza

Osnovni prinicipi rada • Rad psihologa ni u jednom segmetu ne ulazi u sadržaj iskaza koji će svjedok dati pred sudom/tužilaštvom već se isključivo odnosi na procjenu psihičkog stanja i potreba. • Mišljenje koje psiholog Odjela za podršku svjedocima i stručni savjetnik dostavlja tužilaštvu ili sudu nije vještačenje.

Koju vrstu podataka sudije i tužioci mogu očekivati: • Socijalna anamneza /Podaci o roditeljima/starateljima, školovanju, uslovima života, socijalnom ponašanju i interesima. Informacije o djeci prikupljaju se posredno (centri za socijalni rad, škola, porodica, druga djeca) odnosno heteroanamnestički. Zdravstvena anamneza /Ukoliko dijete pati ili je patilo od neke ozbiljne bolesti ili se radi o invalidu zatražiti medicinsku dokumentaciju • Ostale vrste podataka ukoliko su od značaja za proces npr. dijetetu prijeti porodica optuženog ili je stigmatizovano u školskoj sredini ili od strane medija.

Član 186. /187. Postupanje Saslušanje djeteta ili maloljetnika se, po pravilu, obavlja uz pomoć pedagoga, psihologa ili druge stručne osobe. (stav 1) -Saslušanje se najviše može provesti dva puta. Bez prisustva tužitelja ili službenog lica u prostoriji. (stav 2) -Saslušanje u sudu takođe uz pomoć tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka. Pitanja se mogu postavljati posredstvom suda, a po potrebi uz pomoć pedagoga, psihologa ili druge stručne osobe. -Odnosi se na dijete ili maloljetnika koje je svjedokočevidac.

Praksa • U prostoriji gdje se saslušava dijete može se dopustiti prisustvo roditelja/staratelja ukoliko je onemogućen vizuelni kontakt. • Kada su u pitanju starija djeca, naročito tinejdžeri žrtve seksualnog nasilja, treba se konsultovati sa njima i napraviti procjenu da li roditeljima omogućiti da slušaju iskaz djetata u sudnici.

Praksa • Omogućiti djetetu da prije pretresa upozna. predsjedavajućeg sudskog vijeća ili postupajućeg sudiju. • Praksa saslušanja djece pokazala je da “najbolje reaguju” na pitanja koja im postavlja predsjedavajući sudskog vijeća /postupajući sudija. • Omogućiti djeci da odluče da li će tokom saslušanja u sudu na monitoru moći da vide optužena lica. • Svi prisutni u sudnici na monitoru vide dijete koje svjedoči i obavezno omogućiti da se vidi i stručni savjetnik tj. psiholog, pedagog ili stručno lice uz čiju pomoć dijete svjedoči kako bi sve stranke u postupku mogle da vide da se ni na koji način ne vrši uticaj na sadržaj iskaza koji dijete daje.

Ciljevi psihološke pripreme su: • Da smanji negativne posljedice svjedočenja po dijete (ublažavanje sekundrane traumatizacije) • Da smanji nivo anksiznosti i stresa tokom svjedočenja • Da pomogne djeci da shvate prirodu i ozbiljnost postupka • Da poboljša sposobnosti djeteta da odgovori na pitanja najtačnije, najpotpunije i na istinit način

Faze psihološke pripreme • • • Sticanje povjerenja Informisanje Interaktivna priprema u sudnici-igranje uloga

Zaključak • Sposobnost djeteta da svjedoči ne ogleda se samo u njegovom kalendarskom uzrastu (neka djeca su ispod ili iznad), već u individualnim kapacitetima, ali gotovo jednako zavisi od konteksta ispitivanja (mjesta, ličnosti i sposobnosti ispitivača) kao i podrške i pripreme djeteta za svjedočenje.