KIKLOP Ranko Marinkovi 1965 moderni roman tehnika stvaralatva

KIKLOP Ranko Marinković

(1965. ) - moderni roman tehnika stvaralaštva: solilokvij; problem suvremenog intelektualca u urbanoj sredini pred nadolazeći rat

KIKLOP U Kiklopu Marinković tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkoj sredini uoči nadolazeće ratne kataklizme (2. svjetski rat): egzistencijalni strah, dehumanizaciju, raspad svih etičkih kategorija, dezorijentaciju u intelektualnim krugovima. U središtu romana su intelektualci i poluintelektualci zagrebačke sredine.

1965. tiskanje romana Kiklop i rađanje Ranka Marinkovića kao romansijera( dokaz bogastva marinkovićevog dara )

Radnja romana smještena je u predratni Zagreb, koji viđen očima humanistički usmjerenih i dolazećim kaosom sasvim dezorijentiranih intelektualaca, postaje prostor borbe za elementarnu humanu egzistenciju.

Roman čine tri kronološki povezane dramske kompozicije(trinaest nenaslovljenih poglavlja) koje se događaju od jeseni 1940. do proljeća 1941.

Fabula romana nije toliko bitna- važno je prodiranje u intimu, unutrašnji svijet glavnog junaka na kojem se zasniva cjelokupnost i bitnost teme ovog djela. Sve što se događa, događa se kroz unutrašnje vizije i svjetove glavnog junaka. v Glavni junak živi u opsesiji straha od smrti i rata, svojom se sudbinom javlja kao negacija negacije, u nehumanom svijetu njegov tragični udes je ludi revolt. v

Glavni lik je novinar, intelektualac Melkior Tresić. On je opsjednut manijom straha i smrti, provodi život uglavnom po kavanama (Daj dam), u besplodnim intelektualističkim raspravama sa svojim kolegama novinarima, književnicima i bohemima (Ugo, Fernando, Maestro – društvo Parampionska braća ) ili se upušta u ljubavne veze sa ženama čudna morala (Enka, Vivijan ). U snovima ga neprestano progoni simbolička slika ljudoždera (kiklop Polifem), u stvarnosti mu se život kreće od grčevitog nastojanja da gladovanjem izbjegne vojnu obvezu, preko tortute u vojarni do suludog puzanja u Zoopolis, što predstavlja njegov konačni slom.

Prvi: realistička fabula o predratnoj zagrebačkoj stvarnosti ispričana uglavnom kroz Melkiorovu prizmu svijesti (mjesto i vrijeme radnje). Drugi: groteskna (ali teče paralelno) priča o brodolomcima s broda Menelaj koju Melkior zamišlja u svojoj svijesti kao dramu Kanibali koju namjerava napisati S obzirom da su ova dva tijeka fabule povezana Melkiorovom sviješću, one se povremeno isprepliću pa Melkior komentira kako se zbivanja iz stvarnosti odražavaju na sadržaj njegove zamišljene drame o brodolomcima.

Roman Kiklop nije pisan realističkim stilom : u njegovom središtu je svijest jednog lika, i to svijest intelektualca (što također nije novina), ali je ovdje ta svijest autoironična i propituje odnos čovjeka i svijeta. U Melkiorovoj se svijesti izmjenjuju opažanja vanjskog svijeta uz koja on asocijativno povezuje pojmove i pojave o kojima kao intelektualac razmišlja. Zbog toga je roman bogat Melkiorovih asocija, komentara i osvrta u kojima se ironizira povijest čovječanstva. U tom kontekstu se pojavljuju i intertekstualne aluzije i citati (npr. Hamlet) kojima se svijet podvrgava kritičkom vrednovanju.

Čovjekova svijest u dubini krize i samoće suvremenog čovjeka praćena kanibalskom morom o novom i još katastrofalnijem ratu

Zagreb: predratna psihoza ulica Melkiorovo sjećanje (don Kuzma, Cviker) Ulična scena (Ugo) DAJDAM (kavana) Melkiorova Parampionska braća: Ugo, Maestro Fredi i Vivijana intertekstualnost (o Hamletu) UGODNI KUTIĆ drama Kanibali Atma Maestro: o napretku acte gratuit Enka Vivijana kod Atme Zoopolis tramvaj (misao suprotstavljena strahu) DON FERNANDO (teorija preventivne dehumanizacije; život i umjetnost (kolporter i Michelangellov David) Ugov spektakl u Ugodnom kutiću mobilizacija

U prvom je planu (realistička) fabula ispričana uglavnom kroz prizmu Melkiorove svijesti. Melkior besciljno luta po gradu u kojem susreće svog nekadašnjeg vjeroučitelja don Kuzmu, prijatelje i poznanike te povremeno sudjeluje u uličnim scenama koje su odraz predratnog straha i psihoze. Melkior povremeno boravi u boemskom društvu Dajdama , a uz to je društvo vezana i njegova opsesija lijepom Vivijanom koja se pojavljuje u društvu glumca Fredija, a posjećuje i Melkiorova susjeda kiromanta Atma. Svoje erotske fantazije Melkior veže uz ljubavnicu Enku, kojoj povremeno odlazi. Njegov dan upotpunjuju odlasci u redakciju i povremeni boravak u gostionici Ugodni kutić. Prvi se dio romana, iako neoznačen, zatvara pozivom za mobilizaciju.

U DRUGOM SE DIJELU ROMANA MELKIOR NALAZI U VOJNOJ JEDINICI, ALI ZBOG SVOJEG PSIHOFIZIČKOG STANJA UBRZO DOSPIJEVA NAJPRIJE U BOLNICU (TURBERKULOZNI ODJEL, NERVNI ODJEL), A POTOM GA PROGLAŠAVAJU NESPOSOBNIM ZA VOJSKU I ON SE VRAĆA KUĆI. Melkior u vojsci: Melkior se nalazi u vojnoj jedinici gdje je potpuno slomljen tretmanom u vojsci i krajnjom nehumanošću i nelogičnošću vojnom hijerarhijom (narednik Čičak tipični predstavnik primitivaca koji se dočepaju vlasti i satiru, uništavaju svaku intelektualnost u čovjeku; njima odgovaraju krvoločni odnosi). konj Cezar, Krele Melkior u ambulanti: sestra Acika i dobri major Melkior na Tuberkuloznom odjelu (Tartuffe, Mali, Menjou, Hermafrodit) Melkior na Nervnom odjelu; Melankolik, Maršal dvora, Kero Odlazak kući: završetak priče o brodolomcima

Melkiorovim povratkom započinje završni dio romana, u kojem se „odmotane niti“ razrješuju; Maestro završava život bizarnim samoubojstvom, a za svjedoka je odabrao upravo Melkiora. Počinje rat, a Melkior se nakon pokušaja prijave u vojsku nalazi u stanju potpune rastrojenosti i dok njemački avioni kruže nad gradom, on puzeći odlazi u Zoopolis.

Atavistički nagoni ovladali su čovjekom. To je strmoglav pad čovjeka u ponor. Do tog čina Melkior je obišao mnoge prostore u gradu i van grada(vojska, bolnica, ludnica), susretao brojne ljude, prodro u gustinu atmosfere i potpuno je upoznao. Melkiorov hod je traganje za draguljima u čovjeku, za dobrotom i humanizmom. Njegovom skoku u provaliju Zoopolisa prethodila su brojna razočarenja(odlazak u vojskudragovoljno; pokušaj za nečim boljim). Melkior ne prihvaća samoubojstvo, fizički nestanak, nego se želi boriti. Shvaćajući ljudske odnose na osnovu vlastitog iskustva, kao krvoločne odnose (slične krvožednim životinjskim odnosima) Melkior Tresić odlazi u Zoopolis, ide u zvjerinjak. Ovim činom pristaje na zvjerske odnose. *Kroz to Melkiorovo puzanje u Zooplis ruga se piščev cinizam čovjeku koji je dozvolio da ga atavizam zarobi i da mu blokira razum. (atavizam- osobine predaka koje su nestale)

Eros i Thanatos, Ljubav i Smrt veliko je dvojstvo klasične umjetnosti, glavni pojmovi i smisao svakog klasičnog djela. Marinković tome pridodaje i Phobos, Strah. No taj se treći pojam nadnio preko svega, remeti svaki mir i onemogućuje svaki napredak. Čovječanstvo umjesto u budućnost srlja u neljudski svijet u kojem ljudi kanibalski bezosjećajno kolju jedni druge. Strah pred tim strašniji je od smrti same; klasična smrt ispred pojedinca stavlja načela za koja čovjek umire, dok je u ‘kiklopovskoj’ atmosferi predratnog Zagreba sve besmisleno. Načela koja ‘opravdavaju’ pokolj su bezumno fašističko mumljanje i prolijevanje krvi za kralja, u čemu zagrebački intelektualci ne vide smisla, jer kralj s njima nema apsolutno nikakve veze. Kako bi se smrt za ta načela mogla staviti ispred pojedinca koji se najviše od svega boji besmislenog pokolja koji nije ništa drugo nego retardacija čovječanstva sve do animalne faze? Za izbezumljenog Melkiora nema druge nego izbjeći odlazak u rat, mučeći svoje tijelo glađu, jer kosti nisu dobar zalogaj za Kiklopa.

SIMBOLIKA NASLOVA Jednooko mitološko čudovište u naslovu romana simbolizira paklenost rata, kanibalski svijet, ljudsku animalnost.

Kiklop- div iz grčke mitologije Polifem – jednooki div iz Homerove Odiseje kod kojeg se sklonio Odisej. Div je Odiseju proždro nekoliko mornara. Odisej ga je oslijepio. Kiklop- rat, fašizam, moderno ljudožderstvo. Glavni junak romana Melkior ovako reagira ugledavši Polifema – Kiklopa: Polifem – Kiklop jednook…pomisli Melkior, vidio je pred sobom, u časovitom zamagljenju svijesti, simbolično nakazno priviđenje i protrlja oči da bi došao k sebi.

TEMA UTJECAJ RATA NA PSIHU ČOVJEKA

EGZISTENCIJALNI- rat, dehumanizacija, kiklop- ljudožder, jednooki div najavaljuje ratno pustošenje DRUŠTVENI – Zagreb, boemski svijet, intelektualna nadmetanja, dajdamovsko društvo, otrovna atmosfera PSIHOLOŠKI – Melkior Tresić pokušava izbjeći mobilizaciju, psihološka previranja, izmišljeni svijet, strahovi; ostali likovi- raspad svih moralnih vrijednosti, ljubav, smrt, strah…

Radnja romana se u kompoziciji razvija kroz više priča, ne odvija se linearno; roman je ustrojen polifonično (pojedine epizode se međusobno isprepliću): v Melkirovo gladovanje da bi izbjegao vojnu obavezu, v umetnuta priča o sudbini brodolomca s broda Menelaj, v Melkiorova ljubav prema Vivijani, v Maestrova bizarna smrt.

qpredratni Zagreb, iščekivanje poziva, zagrebačke ulice i kavane, prijatelji novinari (uvod) q Melikor u vojsci, bolnica (zaplet) q Melikorov povratak u građanski život, 1941. (rasplet)

Zbog navedenog zaključujemo da se radi o tročlanoj dramskoj kompoziciji(različite veličine), na kraju koje se uspjeh prikazuje kao neuspjeh; smisao kao besmisao čime se Melkiorova ličnost posve rastače. Sjećanja, snovi, umetnute priče, razmišljanja, citati, analogije – ponekad potpuno zaustavljaju radnju, ali obogaćuju temu. Rascjepkana umetnuta priča o kanibalima Melikorov je psihogram, u kojemu jedna parabola izrasta na puki fiziološki poticaj te pokušava dalje biti racionalno vođena.

Sreća. Što je sreća? Nitko ne zna što je, svi je žele. Željeti znači ne imati; neimaština je siromaštvo; siromaštvo nije bogatstvo; bogatstvo je moć; moćni vladaju; tko vlada ne poznaje zakona; tko ne poznaje zakona vrši nasilje; tko vrši nasilje izaziva strah; tko izaziva strah izaziva i mržnju; tko mrzi ne ljubi; ljubiti valja oprezno; oprez je majka mudrosti; mudrost nije glupost; glupost se sama hvali; hvale se hvalisavci; hvalisavci lažu; u laži su kratke noge; noge su dio tijela; u zdravom tijelu zdrav duh; duh je Hamletov otac; otac je glava obitelji; obitelj je ćelija društva; društvo je skup pojedinaca; pojedinac ne znači ništa; „ništa“ ne postoji; postoji ono što misli; mislim, dakle jesam; jesam i nisam; nisam što sam bio; bio je vedar dan; dan je poslije noći; noću se spava; spavati ne mogu; ne mogu se zaustaviti; zaustavite me; molim vas, molim vas… Zar nitko neće? Gospodo porotnici… (Iz Kiklopa)

sklonost ka mijenjanju imena i davanju nadimaka – način da se obezvrijede i naruše uobičajeni obrasci u ophođenju te da se ukaže na ironiju kao dominantno stilsko obilježje likovi – izvan uobičajenog načina života, izvan uobičajenih društvenih ljestvica, boemski način života – oduzima se malograđanska ozbiljnost života q MELKIOR – ime iz kršćanske tradicije (tri kralja) q EUSTAHIJE – „– Eustahije. – A zašto? – Tko zna. Bio je neki rimski vojnik Eustahije u cara Trajana. ” (Marinković 2008: 161); Eustahije je bio svetac koji je doista služio rimskom caru Trajanu; isticao se dobrotom, bio je poganin; jednom mu se u lovu ukazala slika raspetoga Krista među jelenjim rogovima, nakon toga ukazanja on se pokrstio i dobio ime po kojem ga i danas poznajemo; nadimak Eustahije ironični je komentar na Melkiorovo sustavno izgladnjivanje (isposnički život) kako bi pružao otpor vojnom režimu.

q ATMA – „– A što znači ATMA? – Veliki duh, u staroj bramanskoj filozofiji. Ali tako je i Schopenhauer zvao svog psa. ” (Marinković 2008: 318) – anagram: TAMA (aluzija na njegovu mračnu prošlost; nesvjesno, mračno u Melkioru); simbol za nemoral i čarobnjaštvo u romanu, velika slova – ironija na tobožnju važnost lika q ENKA – „On i rukama pokuša zaustaviti to lepršanje, dohvati nešto žensko-enkasto, to ženkasto što se previja, leluja i kikoće tu na dohvatu neulovljivo a blista nekim žarkim sjajem te osjeća kako ga neka strašna žeđ pali po cijelom tijelu. ” (Marinković 2008: 427) – preljubnica

VIVIJANA – Viviane Romance (1912. – 1991. ), francuska glumica prema kojoj je Melkior dao ime Vivijani u romanu. O filmu je trebao noćas napisati recenziju za sutrašnji broj. Lijepa Viviane Romance igra razvratne zavodnice. S tugom je gledao njene filmove. A u njemu srce treperi zbog Vivijane, one kojoj je dao to ime zbog pročišćenja svoje ljubavi, tužne i beznadne. ” (Marinković 2008: 38) – platonska ljubav s Melkiorove strane, Vivijana je preljubnica i žena sumnjiva morala q ACIKA – iako je vidi prvi put, Melkior o njoj razmišlja kao o preljubnici; Enkina i Vivijanina suprotnost, iako je Melkior nastoji poistovjetiti s njima. „– Što? Udala se? – Za pomorca, brodskog oficira, kako li se kaže. Trgovačka mornarica. Stara ljubav, čekala ga vjerno. Nitko nije znao, osim, možda, major… – podlo se osmjehuje Mitar. ” (Marinković 2008: 422) q

MAESTRO – „I Dante je Virgila nazivao ‘Maestrom’. ” (Marinković 2008: 496) q. DAJDAM – „Ta luda bratija ‘umjetnici i boemi’, privlačila je goste od kazališta i štampe, velike ‘burgije’ i terevenke smijeha, tko na to ne bi nešto popio! Usta se kočila od kreveljenja, grlo se sušilo od grohotanja, daj da se pije, gospoda ti boga, bolje ti je ovo nego u kakvom cirkusu!” (Marinković 2008: 40) – boemska uzrečica „Daj-dam. ” odnosi se na druženje i uzajamne narudžbe pića q

Melkior Tresić - glavni lik romana, novinar intelektualac Ugo - pijanica, Melkiorov prijatelj Vivijana - žena u koju je Melkior zaljubljen Maestro - boem i apsolutni rakijaš Fredi - glumac koji je u vezi s Vivijanom na početku romana Enka - razmažena liječnikova žena, Melkiorova ljubavnica Acika -medicinska sestra na odjelu na kojem je bio smješten Melkior ATMA - kiromant, Melkiorov susjed koji mu uporno „pere mozak”

q Antifašist q Krele (prijatelj iz vojske)- Ljubav je bila moja katastrofa. q Don Fernando – pisac, čovjek naizgled vrlo tih i suprotnost je Ugu i Maestru. Međutim, on je vrlo opasan čovjek: zbog osjećaja straha i ugroženosti, zabrinut za vlastitu egzistenciju (strah stvara paranoične luđake), osmislio je vlastitu teoriju o „preventivnoj dehumanizaciji“, odnosno o „ukidanju tragedije skepsom“. Njegova je teorija parodija Raskoljnikovljeve teorije o podjeli ljudi na odabrane (poput Don Fernanda) i one obilježene, koje je priroda predodredila za zločince. Kasnije djeluje: traži izvršitelje za svoju teoriju.

Ugo i Maestro Don Fernando i Atma Kurt i Atma Melkior i Don Fernando Melkior i don Kuzma Melkior i Atma Melkior i Krele Melkior i Čičak Melkior i pukovnik Melkior i Melankolik Čičak i major Pukovnik i Major Vivijana i Enka sestra Acika i Vivijana/Enka Else i Vivijana/Enka. . .

Melkior Tresić –četveronožno puzanje u Zoopolis. Ugo -lakrdijaštvo Maesto- samoubojstvo Enka- život u prevari Vivijan – život u prevari, ali s Atmom

život strah smrt ljubav sreća patetika odnos svijest (misao) – tijelo odnos pojedinac – svijet intelektualac odgovornost odnos inteligencija – običan čovjek ideja napretka umjetnost i svijet. . .

Glavni lik romana, mladi je novinar, intelektualac, obrazovan. Upravo to čini živo ovog mladog čovjeka kompliciranim, ispunjenim strepnjom i razmišljanjima, koja razdiru mlade intelektualce 20. stoljeća. On je upravo vrlo slojevita ličnost, emotivna, donekle dezorijentirana u vremenu u kojemu njegove kvalitete ne mogu osigurati siguran i stabilan život. On je čovjek koji se grozi nasilja čiji dolazak sluti, i čije se moći nad ljudskim životom panično boji. Napeto iščekivanje poziva u vojsku , neizvjesnost sutrašnjice, preživljavanje bez cilja- sve to podriva nestabilnu Melkiorovu psihu, dovodeći ga u stanje potpune razorenosti.

Noćni život velegrada, tajanstvena ljepotica Vivijana, koju svi osvajaju lako, a koja je samo za njega nedostupna, zadimljene krčme, pijano društvo boemato je zatvoreni krug iz kojega Melkior ne može pobjeći. U žudnji za Vivijanom, u odlascima razvratnoj ljubavnici Enki, u dugim razgovorima s Maestrom, Melkior pokušava zaboraviti moru koja ga proganja – očekivanje poziva u vojsku. On danima gladuje kako bi bio nepodesan za hranu pohlepnom Kiklopu koji uvijek bira najdebljeg Odisejevog mornara – u reminiscenciji na svijet Homerova epa.

Melkior pronalazi pogodnu simboliku za izražavanje svoje tjeskobne opsjednutosti strahom od rata. Poziv dolazi i Melkior se sukobljava s grubom nelogičnošću i surovom brutalnošću života u vojarni. Prefinjeni intelektualac humanističkog svjetonazora zapanjen je i posve nesposoban za preživljavanje u surovim uvjetima brutalnog vojničkog života. Spas je bolnica, a zatim ludnica u kojoj igrom slučaja Melkior pronalazi mogućnost za povratak u normalni život. Melkior se vraća u opustošeni grad, besciljan i prazan luta ulicama grada. Sav njegov svijet izgubio je smisao, strah i tjeskoba izbrisali su svaku radost.

Osjeća da je izgubio svoj identitet, da ne pripada više ljudima. U očajničkom pokušaju da sam sebi dokaže vlastite ljudske vrijednosti, izlaže se smrtnoj opasnosti. Posve ga razara bizarna Maestrova smrt. Sam i posve prazan, Melkior grčevito traži smisao svog postojanja. Pokušava se prijaviti u vojsku, a kada ga tamo odbiju, potpuno gubi uvid u humanu čovjekovu bit, i slomljen i razoren, puzi prema zoološkom vrtu, četveronoške, simbolično pokazujući pad čovjeka od humanog bića do bezočnog četveronošca sposobnog za golo i brutalno preživljavanje. (Vodič kroz lektiru: Uskoković- Merkler)

q q dezorijentirani, hipersenzibilni intelektualac u predratnim zbivanjima; zaokupljen strahom od rata, užasom ljudožderstva i ljudskom egzistencijom njegova svijest nije svijest običnog, prosječnog čovjeka čija je relacija prema sadašnjosti određena isključivo življenjem i životnim iskustvom, njegova svijest doživljava stvarnost kroz prizmu književnosti, povijesti, filozofije, mitologije njegov lik oblikovan je postupkom redukcije – nije dano njegovo djetinjstvo, lik se ne sagledava u kontinuitetu, nije prikazan ni u kakvoj obiteljskoj situaciji, tj. relaciji, nisu naznačene nikakve okolnosti njegova ranijeg života njegov strah proizlazi iz otuđenosti u određenom povijesnom trenutku, on je otuđeni pojedinac u urbanoj sredini

u njemu dominira strah sav je u introspekciji karakterna osobina: pasivnost antijunak: nesiguran je, zavidi ostalima na hrabrosti. Ipak strah ga ponekad tjera na očajničke potezesimulira ludilo (ironična paralela s Hamletom)

Dva se JA pojavljuju u Melkioru kada je riječ o odnosu duha i tijela, odnosno kada se duh postavlja kao gladna životinja, a duh je odlučio uskratiti mu hranu kako bi preživio, što životinja ne shvaća: Obrati se tijelu: A-a, ne dam ti. Nećeš jesti, upamti to, dok razlog traje. Strpi se i …raspadni se, rasplini se u rosu. Sinoć sam ti dao kobasicu kod Kurta, zar ne? (…) A Epikur, kažeš? – pa on nije mislio samo na jelo! A ono „drugo”, to dobivaš, po zasluzi. Budi stoik. Odricanje, moj sinko znači pravu veličinu. Don Kuzma bješe orijaš, a sad? . . . plače tako tijelo – Melkior. A sad na vagu s tobom, vraže proždrljivi! Ubit ćeš ti mene, vidim ja! – odgovori um – Melkior i odvede odlučno svoju životinju invalidu na vagu.

Kroz njegov lik govori se o: q otuđenost pojedinca u svijetu u kojem živi (otuđenost od samoga sebe, društva, ljubavi) q odnosu intelektualca prema svijetu u kojem živi potrazi za smislom življenja q čovjekovoj razapetosti između animalizma i humanizma – animalizam (rat) i humanizam (umjetnost);

boem i težak rakijaš (središnja epizoda – ispovijest Melkioru prije bizarnog samoubojstva)

cinik; protivnik ideje napretka; patetičan gubitnik koji prezire svijet Da, kažite: Progres! Neka izvoli samo Progres, neka prođe. Ja ostajem! Neka juri, neka leti! Ja, biped obični, hodam na svoje dvije noge, zadovoljan što osjećam zemlju pod nogama, sretan što je gazim, gazim! – i uzeo da lupa nogama po podu, bijesno, čak i s mržnjom – tu staru prokletu drolju što me rodila zato da bi me opet progutala! I od moga materijala napravila možda neku svinju, ježa ili naprosto salatu koju će pojesti neka debela ženska u kuri mršavljenja. Da poludiš! A oni lete, lepršaju, žuri im se. Kamo?

Karizmatična ličnost iz kvartovske krčme. Boem, pijanac koji dobro podnosi alkohol, ostaje trijezan i sabran i kad svi drugi popadaju pod stolove, i tada izgovara svoje najlucidnije rečenice. Sveznalica je velikih, ali i onih sasvim malih znanja, koja dobro posluže u životu i u književnosti, premda od njih, tih malih znanja, nema nikakve praktične koristi. Maestro sav svoj golemi dar koristi za ono što će izreći u krčmi. Njegove riječi nigdje neće biti zapisane. U sjećanju su iskrivljene, jer se oni koji se sjećaju probijaju kroz vlastite mamurluke i strahove. Maestro nije pijan dok govori, ali ga se samo pijani sjećaju. Njegov životni finale je spektakularan. Maestro se ubio tako što se popišao na dalekovod(svoje je tijelo prodao medicinskom fakultetu pa želi čistu smrt, odnosno samoubojstvo, ne želi unakaziti tijelo). Najspektakularnije je to samoubojstvo u povijesti hrvatske književnosti i još nekoliko okolnih književnosti, računajući pisce i književne likove koji su se tokom stoljeća ubijali.

Ugo, pijanica, lakrdijaš, karikatura intelektualca, Melkiorov prijatelj Nikad sam, uvijek u društvu; nikad u dijalogu, uvijek u monologu, ali na sceni i pred publikom. Sve što čini je scena, igra, spektakl, spreman je da sebe žrtvuje za efektnu, neočekivanu i paradoksalnu scenu. Smatra se da je on najjači izraz piščeva pesimizma. Melkior na više mjesta spominje kako se boji njegovih ekscesa, u kojime Ugo često upliće i Melkiora i pri tome mu se ruga. Odjednom je ispred njega izronilo pijano iscereno lice s tamnim plombama. Ugo je predvodio rulju pijanica pokupljenih usput, po krčmama… Obratite pozornost propalice – obratio se Ugo rulji – evo naše savjesti, poklonite se! (Za Melkiora) ( središnja epizoda – grandiozni spektakl u Ugodnom kutiću )

Temeljna je Ugova osobina činjenje acte gratuita, odnosno bezrazložnoga čina (čina bez motiva). Unatoč svojim intelektualnim obilježjima, on se ne opterećuje razmišljanjem o smislu življenja i igrama koje povijest igra s čovjekom. Ugo je čovjek trenutka, čovjek sveden na boemski život u kojem je intelektualna svijest izgubila svrhu djelovanja i postala sama sebi svrhom. Stoga su Ugove dramske scene, bez obzira na to jesu li izvedene na ulici ili u Dajdamu, samo slike duhovita čovjeka koji se svojim intelektualnim sposobnostima služi da bi odigrao ulogu lakrdijaša.

Vivijana je izrazito lijepa žena koja svojom ljepotom potpuno zaslijepljuje Melkiora. Gledei toga on ne vidi ono što je očito, da je ona laka žena, nego naivno pokušava vjerovati da je anđeo. Iza sebe ima vrlo sumljivu prošlost. Gotovo na kraju knjige, Maestro priča Melkioru kako je nekad bila udata za nekog sportaša, te da je potpuno opčinila Maestra. Kad su ostali sami i svukli se, zazvonilo je zvonce na vratima. Maestro je, misleći da je to njen muž, dopustio Vivijani da ga strpa u ormar. No, to je bio njen drugi ljubavnik, koji je prebio Maestra kad ga je našao u ormaru, a ona se bez grižnje savjesti kurvinski smijala i s uživanjem gledala predstavu. Vrlo dobro nosi svoju masku. Iako je gotovo pred Melkiorovim očima ljubakala s Ugom i Fredijem, uvjerava ga da Uga poznaje samo ‘iz viđenja’. Prilično je neobrazovana, kako ATMA kaže, primitivna. Melkior ju ne zanima upravo radi toga jer se zamara umnim stvarima.

Enka je razmažena uglednog liječnika, ni po čemu moralnija od Vivijane. No, ona uporno i iskreno vjeruje da je izrazito moralna žena, iako muža vara ne samo s Melkiorom. Smatra da je njen brak savršeno sretan, naučena je da uvijek dobije ono što želi, a muž ju pazi i mazi kao krhko naivno stvorence koje ne može bez njega živjeti.

Motiv kiklopa povezan s Melkiorovim strahom veže se uz lik ATME: ATMINA dva čudno zbližena oka još su se više približila i gotovo stopila u jedno malo i strašno, prijeteći škiljavo oko nasred čela. Polifem-kiklop jednook. . . pomisli Melkior; vidio je pred sobom, u časovitom zamagljenju svijesti, simbolično nakazno priviđenje i protrlja oči da bi došao k sebi.

pisac, suprotnost Ugu i Maestru - zbog osjećaja straha i ugroženosti, zabrinut za vlastitu egzistenciju, osmislio je vlastitu teoriju o „preventivnoj dehumanizaciji“, odnosno o „ukidanju tragedije skepsom“ - parodija Raskoljnikovljeve teorije o običnim i neobičnim ljudima - zbog ugroženosti poštenih pojedinaca treba preventivno pohvatati sve ubojice (obilježene nekim tjelesnim znakom) Razmišljanje nas čini kukavicama. Naivno je i glupo u ovom svijetu biti dobar. - tragedija skriva istinu šarmom umjetnosti: sve tragedije počivaju na lažnim pretpostavkama Kako to da Hamlet, na primjer, tako pametan i zbog toga tako sumnjičav, nikada nije pomislio još tamo u početku, to jest prije drame, da bi stric Klaudije mogao ubiti njegova oca? Ja nisam Hamlet, ja znam odmah u početku da mi stric želi ubiti oca i oženiti majku i da bih to spriiečio. . . - Vi ćete njega ubiti. - Dakako, makar teoretski. - pitanje ljudske vrijednosti

Kad bismo im pokazali našega jadnog kolportera kako šmrće na tom uglu i rekli im, sad ćemo ga zgrabiti odjednom: hajde, umri za Davida! (Kojeg Davida? Ja ga ne poznajem!) cijelo bi „humano" čovječanstvo ustalo najodlučnije protiv same ideje o takvoj cijeni spašavanja "kamenog čovjeka". ŽIVOT(osjeća) SNAGA ŽIVOTA JAČA JE OD SNAGE UMJETNOSTI UMJETNOST ne osjeća kolporter (Njutanji) ili Michelangelov David MORALNA DVOJBA ŽIVOT - UMJETNOST

Tri žene: Vivijan, Enka, Acika Melkior, zgrožen nad nemoralom Vivijan, i Enke, drži kako je i medicinska sestra Acika takva. No, potpuno ga iznenađuje kad saznaje da se udala i da je bila vjerna svom zaručniku.

PROSTORI U ROMANU ulice, gradski trgovi. . . • središnji gradski trg, Kazališni, Cvjetni trg. ispred HNK ü Melkioru i don Fernandova teorija ü Melkiorovua reakcija na don Fernandovu teoriju. ü ZGRADA: Melkiorov stan Atmin stan argumenti don Fernanda za svoju teoriju ü kavana DAJDAM(boemski svijet) kavana UGODNI KUTIĆ (Kurt, Else) Melkiorov stav prema kolporteru na jednoj strani i Michelangelovu Davidu na drugoj strani javni prostori ENKIN STAN MAESTROV STAN KOMANDA GRADA- vojarna: narednik Čičak; Krele (prijatelj) BOLNICA: liječnik (dobri major); sestra acika; tuberkulozni odjel- Tartuffe, Hemafrodit; nervni odjel: Melankolik GRADSKA PERIFERIJA zatvoreni prostori (javni i privatni)

ČOVJEK Vrijeme je strašna dimenzija postojanja, moja gospodo, u kojoj se podmuklo kriju naše budućnosti. Ja mrzim vrijeme, ubojicu svega živoga! (. . . ) Nisam ratnik, da bih vjerovao u pobjedu. Nisam državnik, da bih povjerovao u silu. Nisam pjesnik, da bih vjerovao u slavu. Nisam vjernik, da bih vjerovao u trublje anđeoske na posljednjem sudu. Nisam pokajnik, da bih očekivao milost. Nisam ni očajnik, da bih priželjkivao smrt. Ja sam čovjek, začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti), i dva oka da gledam mučenje, i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića, koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali, da žvačem gorki zalogaj. I jezik, da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam. I noge, da bježim kad me progone, i sam da druge progonim. Imam srce da bih trpio, jače od svih životinja. Imam razum, da bih se mogao nadati sutrašnjem danu, koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati, i tako lažima ispunjavati misli svoje, da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem, kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera. . . (Kiklop)

q q KIKLOP - RAT: Isto kao što je kiklop Polifem u pećini zatočio Odiseja, tako je ovdje kilop - rat, div koji je svalio ogroman kamen na pećinu svijeta i onemogućava pojedincu spas. Odisej je prevario kiklopa, a Melkior Tresić - suvremeni Odisej, odupire se nadolazećoj katastrofi i duhovno (ironijom) i tjelesno (izgladnjuje se kako bi uskratio tijelu rat). KANIBALI: U Melkiorovoj svijesti nastaje priča o kanibalima, ljudožderima koji su uhvatili brodolomce s ''Menelaja'' i jedu ih. Ponašanje je tih ljudoždera shvatljivo i može se objasniti kao odraz nužnosti načina života, neciviliziranosti. LJUDSKA ZAJEDNICA: Ljudožder rat, on je taj koji ugrožava ljudsku egzistenciju i ne može se opravdati. Rat unazađuje civilizaciju, on je negacija ljudskosti i civiliziranosti. Ljudsko bi društvo trebalo razvijati pozitivne vrijednosti (mir, ljubav, prijateljstvo, dobro), a ne uništavanje, zlo, nesreću. ZAVRŠETAK: Melkiorovo je završno puzanje u Zoopolis konačna kapitulacija čovjeka koji uviđa da čovječanstvo umire, da pobjeđuje životinjsko, animalno i po tome čovjek više pripada životinjama i zoološkom vrtu, nego čovječanstvo, odnosno ljudsko društvo.

pripovijedanje nije samo nizanje događaja u njihovoj vremensko-prostornoj uzročnosti, nego istraživanje, odnosno komentiranje ironičnom kontemplacijom (misaoni proces: razmišljanjem, promatranjem, duboko poniranje mislima u nešto prodor u psihu glavnoga lika (koji prikazuje svijet između sna i jave, autoanaliza, halucinacije) tehnika redukcije u oblikovanju lika intertekstualnost

roman lika – jedan ili nekoliko uzajamno povezanih likova dominira strukturom romana ostvarujući jedinstvo svih ostalih elemenata u romanu egzistencijalistički roman – tvorevina filozofsko-književnoga pravca s karakterističnim temama: osamljenost pojedinca, apsolutna sloboda ljudskoga izbora, suočavanje sa smrću, osporavanje uobičajenih načina života

defabulativnost, asocijativnost, intertekstualnost, alegoričnost, fragmentarnost, tehnika redukcije (Melkior); realistični i simbolički sloj - ironija, simboli, intertekstualnost, igre riječi, fonostilistička, grafostilistička i morfostilistička obilježja teksta - intertekstualnost: pet glavnih izvora: Biblija; antička književnost i mitologija; književnost zapadnoeuropskoga kulturnog kruga (Dostojevski, Shakespeare); domaća književna tradicija; povijesne osobe i događaji - smijeh nad apsurdom: preobrazuje se nepodnošljivo surova stvarnost u komičan i podnošljiv besmisao - karnevalizacija - dvosmislenost, kontrasti, igre riječima, stilske bravure i improvizacije - ton: sarkazam, groteska, apsurd -

Melkiorova svijest: Fabula: a)prvi plan- realistički sloj b) drugi plan – simbolički sloj Pripovjedač: a) Melkior b) Pripovjedač (slobodni neupravni govor) Kompozicija: a) fragmentalna Stilska obilježja: KIKLOP b) asocijativna Strah: -vlastita svijest kao izvor straha -drama Kanibali -kiklop polifem -Atma -Don Fernando -ironija -jezične igre -intertekstualnost

!Izdržao sam! Heureka! Kliktao je arhimedski šašavo. Otkrio sam biološki zakon uzgona! Tijelo uronjeno u strah izgubi onoliko od svoje smrtnosti koliko teži istisnuti strah. Heureka!

Razni tekstovi o romanu Kiklopu bez naslova i autora (s interneta) Radni materijali, R. Marinković Kiklop, Alfa Književno djelo Ranka Marinkovića, dr. Lj. Cvijetić, Svjetlost, Sarajevo 1980. Vremeplovom do mature, Profil Klet Književni vremeplov 4, Profil izvori internet slike

O romanu Kiklop, Ranka Marinkovića ispisane su tisuće stranica, tisuće tumačenja. Ovo je samo mali presjek svega toga. *NAMJENJENO: mojim učenicima za lakše razumijevanje djela zdenkabl (2018)