alba na presudu Prezentacija Daniela Milovanovi sudija Vrhovnog

Žalba na presudu Prezentacija: Daniela Milovanović, sudija Vrhovnog suda Republike Srpske

Žalbeni osnovi Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Povrede Krivičnog zakona Pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja Odluke o krivičnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog infomisanja

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Sve povrede odredaba Zakona o krivičnom postupku nisu osnov za žalbu. Samo najozbiljnije, koje imaju određeni stepen relevantnosti se mogu smatrati razlogom za žalbu i njih zakonodavac označava kao bitne povrede.

Podjela bitnih povreda Apsolutno bitne povrede - Dovode do obaveznog ukidanja presude ako je izjavljena žalba Relativno bitne povrede - Ne dovode do obaveznog ukidanja presude, već je neophodno da se prethodno dokaže da je ta povreda bila ili mogla biti od štetnog uticaja na zakonitost ili pravilnost presude, dakle mora postojati kauzalna veza između povrede i odgovarajuće štetne posljedice

Najčešće bitne povrede na kojima ukazuju tužioci 311. stav 1. tačka k) ZKP RS Protivriječnost izreke presude samoj sebi ili razlozima presude Da presuda uopšte ne sadrži razloge ili da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama Član 311. stav 2. (Ako sud tokom glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primjenio ili je nepravilno primjenio koju odredbu ZKP, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude) - u vezi sa članom 295. stav 2. i 304. stav 7. ZKP RS

Ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe (član 311. stav 1. t. ž. ZKP RS) U slučaju više radnji izvršenja djela Izostavljanje u izreci presude nedokazanih radnji ili donošenje oslobađajuće presude za te radnje Stav Vrhovnog suda RS

Obim razmatranja žalbe Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povređen Krivični zakon.

Konkretizacija žalbenih osnova U uvodnom djelu žalbe U obrazloženju žalbe Žalbeni prijedlozi

Ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama 1. Ne sadrži razloge o odbijanju dokaznih prijedloga 2. Odlučne činjenice u predmetima ratnih zločina - Elementi djela - Nije uopšte ocjenjen neki dokaz (po mišljenju tužioca veoma bitan)

Protivriječnost izreke Primjer iz prakse povodom žalbe odbrane „Naime, osnovano se u žalbi branioca optuženog ističe da je izreka pobijane presude protivriječna sama sebi, obzirom da je u uvodnom dijelu činjeničnog opisa, pored ostalog, navedeno da je optuženi učestvovao i u protivzakonitom zatvaranju civilnih lica, međutim, u nijednoj od pojedinačno nabrojanih tačaka izreke presude, nema opisa da je optuženi učestvovao u protivzakonitom zatvaranju nekog od oštećenih lica. Iz navedenog proizilazi da je izreka pobijane presude protivrječna sama sebi, što predstavlja bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP RS. “ (Iz rješenja Vrhovnog suda RS br: 13 0 К 002141 15 Kж )

Iz rješenja Vrhovnog suda RS br: 13 0 К 001339 12 Kж (odsustvo razloga o odlučnim činjenicama) „Osnovani su i žalbeni prigovori da prvostepena presuda ne sadrži ocjenju svih izvedenih dokaza, kao i ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Naime, pobijana presuda, u svom obrazloženju, nakon interpretacije iskaza pojedinih svjedoka optužbe, koji su u pojedinim segmentima protivriječni, samo konstatuje da prihvata te iskaze, a da pri tom uopšte ne analizira, niti obrazlaže te protivriječnosti. Nadalje, pobijana presuda, nakon kratke intrepretacije iskaza svjedoka odbrane, na stani 23. , treći pasus, konstatuje „sud je prihvatio iskaze ovih svjedoka kao istinite i pomoću istih utvrdio status optuženog, te da je nadimak „M. “ bio nadimak za pripadnike interventnog voda, kojim su se u komunikacijama (putem radio vezemotorole) služili pripadnici tog voda, koji je djelovao u sastavu 103. Derventske brigade, pa i sam optuženi“. Dakle, prije svega, potpuno je nejasno, iskaze kojih svjedoka je prvostepeni sud prihvatio (da li samo iskaze svjedoka B. , Š. i P. , ili iskaze svih svjedoka odbrane), a zatim, ako je i prihvatio iskaze tih svjedoka, oni su u nekim segmentima u potpunoj suprotnosti sa iskazima svjedoka optužbe, koje je prvostepeni sud prihvatio, posebno u djelu koji se odnosi na status oštećenih, odnosnu da li isti imaju status civilnog stanovništva ili ratnih zarobljenika. Ovu su takođe odlučne činjenice, o kojima pobijana presuda nije dala razloge, što takođe predstavlja bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP RS. ”

„Takođe su osnovani i žalbeni prigovori da prvostepena presuda nije dala razloge o odlučnim činjenicama, a između ostalog, o psihičkom odnosu optuženog prema krivičnom djelu koje mu se stavlja na teret. Naime, pobijana presuda jedino na strani 9. zadnji pasus, navodi da „nema sumnje da isti nije znao da postoji oružani sukob i da nije znao za činjenicu da i on u velikoj mjeri učestvuje u tom sukobu i da žrtve pripadaju suprotstavljenoj strani“. Dakle, prvostepena presuda nije dala razloge o psihičkom odnosu optuženog prema pojedinačnim radnjama koje mu se stavljaju na teret, što takođe predstavlja bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP RS. ”

Član 311. stav 1. tačka z) ZKP Rs Iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda RS br: 12 0 К 000956 14 Kж 2 „Osnovano se u žalbi tužioca ističe da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP RS, na način što se pobijana presuda zasniva na nezakonitom dokazu i to na zapisniku o saslušanju svjedoka S. S. od 20. 12. 1994. godine. Ovaj zapisnik je izveden kao dokaz odbrane na glavnom pretresu u neovjerenoj fotokopiji, na istom je konstatovano da je sačinjen pred Osnovnim sudom u Zvorniku od strane sudije V. E. , sa zapisničarem A. C. i na kraju zapisnika se nalaze svojeručni potpisi sudije i zapisniča, kao i potpisi svjedoka S. S. na kraju svake stranice. Međutim, svjedok V. E. je u svom iskazu pred prvostepenim sudom kategoričan da nikada kao sudija nije saslušavao ovog svjedoka, kao i da nije sačinio ovaj zapisnik, da lice A. C. nikada nije bila zaposlena u Osnovnom sudu u Zvorniku, a svjedok S. S. je tvrdio da nikada nije saslušavan pred Osnovnim sudom u Zvorniku. Odredom člana 289. stav 2. ZKP RS propisano je da za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije potrebni su originalno pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drugačije propisano tim zakonom, dok je u stavu 3. istog člana propisano da izuzetno od stava 2. ovog člana, može se koristiti kao dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmjenjena u odnosu na original. Prema tome, obzirom da je zapisnik o saslušanju svjedoka S. S. od 20. 12. 1994. g. u neovjerenoj kopiji koja nije potvrđena kao neizmjenjena u odnosu na original, jer je svjedok V. E. izjavio da on taj zapisnik nije sačinio, niti je saslušavao svjedoka S. S. , te obzirom da je ovaj svjedok izjavio da nikada nije saslušavan pred Osnovnim sudom u Zvorniku, po stanovištu ovog suda, taj zapisnik je dokaz na kome se ne može zasnivati presuda, pa kako se pobijana presuda zasniva na ovom dokazu, to su osnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP RS. “.

Ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda (član 311. stav 1. t. z. ZKP RS) Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda RS br: 13 0 K 001872 15 Kž 2: „Prigovori izneseni u žalbi branilaca optuženih i tvrdnja da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP RS, na način što je prepoznavanje optuženih od strane svjedoka -oštećenih i od drugih svjedoka izvršeno na glavnom pretresu, nezakonit dokaz, jer je sprovedeno suprotno odredbi člana 150. stav 3. i 4. ZKP RS, su neosnovani. Ovo iz razloga što na pretresu pred prvostepenim sudom nije ni sprovedeno prepoznavanje optuženih u smislu odredbe člana 150. stav 3. 4. ZKP RS, kako to pogrešno smatra ova žalba, već su pojedini svjedoci, u sklopu svojih svjedočenja na glavnom pretresu, iskazali da u sudnici prepoznaju optužene. ”

Ako je optužba prekoračena (tačka i. ) „Neosnovani su žalbeni prigovori branilaca optuženih da je prvostepeni sud prekoračio optužbu i time počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) ZKP RS, jer princip koji zahtjeva identitet između optužbe i presude, a koji je sadržan u odredbi člana 294. stav 1 ZKP RS, u konkretnom slučaju nije povrijeđen, obzirom da se pobijana presuda odnosi na lica koja su optužena i na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj i kasnije izmjenjenoj optužnici, te je zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, pa je na bazi takvih utvrđenja izvršena neznatna korekcija u činjeničnom opisu djela na način što je u tački 3. izreke pobijane presude dodata riječ „civili“, koja je ostala u okviru istih događaja i istog krivičnog djela iz potvrđene i izmjenjene optužnice. Ovo posebno ako se ima u vidu da riječ „civili“ je sadržana i u optužnici i to kako u uvodnom dijelu činjeničnog opisa, tako i u samoj tački 3. ”

Iz presude Vrhovnog suda RS br: 12 0 K 003273 15 Kž „Žalba branioca ovog optuženog ovu povredu nalazi u tome što izmjenjena optužnica od 17. 12. 2012. godine nije potvrđena, te da se radi o bitnim promjenama, koje su na štetu optuženih, jer izmjenjenom optužnicom optuženima se stavlja na teret krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, za koje djelo ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja. Osim toga, po stavu ove žalbe, optuženima je onemogućeno pravo na ulaganje prethodnih prigovora na tako izmjenjenu optužnicu. Postupajući na naprijed navedeni način, žalba branioca optuženog B. smatra da su i tužilac i prvostepeni sud prekoračili i optužbu, jer se izmjena optužnice nije kretala u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta. Isto tako, ova žalba smatra da je prvostepeni sud prekoračio optužbu i zbog činjenice da je u izreci pobijane presude dodao riječi “tri lica hrvatske nacionalnosti”, jer se po stavu žalbe radi o bitnom obilježju predmetnog krivičnog djela.

„Izneseni prigovori žalbe branioca optuženog B. nisu osnovani. Ovo iz razloga što je tužilac ovlašten da ako ocjeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmjenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, može na glavnom pretresu izmjeniti optužnicu, shodno članu 290. ZKP RS. Izmjenjena optužnica se ne potvrđuje i na istu se ne mogu ulagati prethodni prigovori, a radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi, što je u konkretnom predmetu i bio slučaj. . . “

Takođe, neosnovani su i žalbeni prigovori branioca optuženog da je prvostepeni sud prekoračio optužbu, jer princip koji zahtjeva identitet između optužbe i presude, a koji je sadržan u odredbi člana 294. stav 1 ZKP RS, . . . Dakle, dodavanjem riječi „tri lica hrvatske nacionalnosti“, nasuprot tvrdnji žalbe branioca optuženog B. , prvostepeni sud nije prekoračio optužbu, jer nacionalna pripadnost oštećenih ne predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, Naime, za postojanje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, nije od značaja činjenica da li su optuženi i oštećena lica različite nacionalnosti – etničke pripadnosti, obzirom da djelo može biti počinjeno i između pripadnika iste etničke grupe. “

Bitne povrede iz člana 311. stav 2. ZKP RS (Iz rješenja Vrhovnog suda RS br: 14 0 К 002480 16 Кж) „Osnovani su žalbeni prigovori branioca optuženog, u prilog tvrdnji da je pretresno vijeće prvostepenog suda, na glavnom pretresu dana 15. 06. 2016. godine, propustilo primjeniti odredbu člana 266. stav 2. ZKP RS, na način što prvostepeni sud u nastavku glavnog pretresa, nije konstatovao promjene u sastavu pretresnog vijeća, te da nakon što je to vijeće donijelo odluku da će glavni pretres početi iznova zbog proteka roka od 30 dana od ranijeg glavnog pretresa, propustilo zatražiti saglasnost stranaka i branioca da se svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj

Iz sadržaja odredbe člana 266. stav 2. ZKP RS, proizlazi da ukoliko je došlo do izmjene u sastavu vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže od 30 dana, više ne postoji cjelina između odgođenog i nastavljenog glavnog pretresa, što obavezuje sudeće vijeće da glavni pretres počne iznova i nije predviđen, niti moguć nikakav izuzetak, ni pod kojim uslovima, s tim što vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju, ali samo ako su se stranke i branilac saglasili sa tim.

Dakle, radi se o imperativnoj normi, prema kojoj, obaveza je sudećeg vijeća da glavni pretres počne iznova, u slučaju prekoračenja roka od 30 dana ili u slučaju izmjene u sastavu vijeća, s tim što je ostavljeno na dispoziciju vijeću da odluči da li će saslušavati ponovo svjedoke i vještake, odnosno da li će vršiti uviđaj, ali samo po prethodno pribavljenoj saglasnosti stranaka i branioca. U konkretnom slučaju, predsjednik prvostepenog vijeća na glavnom pretresu održanom dana 15. 06. 2016. godine nije konstatovao da se izmjenio sastav vijeća, već je nakon što je objavio sastav vijeća, konstatovao: „u dosadašnjem toku pretresa nije bilo primjedbi na sastav vijeća, tako da postoji takva saglasnost i za nastavak ovog postupka“, a da je pritom, propustio da upita stranke i branioca da li imaju primjedbe na sastav vijeća, obzirom da se promjenio jedan član pretresnog vijeća (umjesto sudije E. F. , sudija N. L. ). Osim toga, na istom pretresu, predsjednik prvostepenog vijeća, nakon što je naveo da zbog protoka roka od 30 dana, glavni pretres će početi iznova (raniji pretres održan dana 27. 10. 2015. godine), samo konstatovao da postoji saglasnost stranaka i branioca da se svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, a da je pritom propustio zatražiti navedenu saglasnost stranaka i branioca u pogledu već izvedenih dokaza.

Zbog navedenog propusta pretresnog vijeća prvostepenog suda da primjeni odredbu člana 266. stav 2. ZKP RS, na šta se žalbom branioca optuženog ukazuje, dovedeno je u pitanje i načelo neposrednosti, sadržano u odredbi člana 295. stav 1. ZKP RS, kojom je propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, a što je sve, po ocjeni ovog suda, moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. ZKP RS, i u smislu odredbe člana 329. stav 1. tačka a) ZKP RS, razlog za njeno ukidanje.

Povrede Krivičnog zakona Član 312. tačka v) ZKP RS Ako postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravosnažno presuđena

Saizvršilaštvo Iz presude VS RS br. 16 0 K 000202 19 Kž 8: „Dakle, ponašanje optuženog A. K. na mestu događaja prilikom preduzumanja svih navedenih radnji ni po čemu ne odudara niti se razlikuje od ponašanja drugih učesnika ovog događaja. Svaka od radnji koje je on preduzeo u datom je trenutku neophodna, logična, svrsishodna, pa je stoga logično da je optuženi preduzima sa sviješću i voljom u izvršenju dela, jer, svjesno zajedno sa drugima koji su naoružani kao i on, u kasnim noćnim satima kreće prema kući lica koja poznaje, svjesno nasilno obijanjem vrata ulaze u kuću nemoćnih i starih ljudi, optuženi ni jednog momenta ne odstupa od ostale trojice okrivljenih, već se saglašava sa svim njihovim radnjama i to kako čuvanjem straže od strane D. , tako i pucanjem u tijela oštećenih od strane osuđenih P. i G. , a svoj lični doprinos daje u obijanju ulaznih vrata i nasilnom ulasku u kuću oštećenih.

„Sama činjenica što iz izvedenih dokaza nije van razumne sumnje utvrđeno da je optuženi pucao u pravcu oštećenih, u okviru njegove utvrđene odgovornosti kao saizvršioca, nema onaj značaj koji joj žalba branioca pridaje, jer kad se ima u vidu relativno mali i ograničen prostor kuće koji je jasno vidljiv iz fotodokumentacije i skice lica mjesta, jasno je da za realizaciju cilja odnosno ubistvo oštećenih nije ni bilo nužno da svi pucaju istovremeno. Nenaoružane oštećene mogao je lišiti života bilo ko od njih trojice koja su ušla u kuću, a čega su svi oni i bili svjesni, jer su imali apsolutnu dominaciju u utvrđenim okolnostima nad ovim bespomoćnim licima, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud. “

Iz presuda Vrhovnog suda RS br: 11 0 K 008567 13 Kvlz „Uvidom u pravosnažnu presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 008567 12 K od 30. 03. 2012. godine, drugostepeni sud utvrdio da je optuženi za vrijeme istog oružanog sukoba kao i u pobijanoj presudi, kršeći ista pravila međunarodnog prava, kao pripadnik iste oružane formacije, zajedno sa D. G. dana 15. 07. 1992. godine lišio života civila O. H. , dok mu se pobijanom presudom stavlja na teret da je samo dan ranije (14. 07. 1992. godine) lišio života civila A. L. Dakle, u obe presude (pravosnažnoj osuđujućoj i pobijanoj presudi) radi se krivičnom djelu, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, koje proizlazi iz činjenica koje su u suštini iste, s aspekta elementa bića ovog krivičnog djela. Razlika se ogleda u tome što su dvije istovrsne inkriminisane radnje (ubistvo), koje manifestuju jedan od alternativno propisanih oblika radnje izvršenja djela, preduzete prema različitim licima, a u oba slučaja su žrtve djela civilna lica koja su se zatekla na teritoriji zahvaćenoj istim oružanim sukobom.

„Imajući u vidu, prigovor Zahtjeva kojiim se zamjera pobijanoj presudi da nije obrazložila pravno shvatanje po kojem je u konkretnom slučaju u pitanju jedinsveno krivično djelo, pokazuje se potrebnim i ovom prilikom naglasiti, da iz zakonskog određenja bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva proizlazi da je radnja ovog krivičnog djela određena tako da se može preduzeti u različitim alternativno određenim oblicima jednom ili više puta i u svakom slučaju prouzrokovati posljedica, a za postojanje djela je bez značaja da li je radnja krivičnog djela sa prouzrokovanjem posljedice učinjena jednom ili više puta. Prema tome, u slučaju kada jedno lice izvrši više istovrsnih ili raznovrsnih inkriminisanih radnji ovog krivičnog djela, radiće se samo o jednom krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Ovakvo djelo se ima shvatiti kao jedno djelo, bez obzira na broj izvršenih pojedinih radnji, jer se radi o prividnom sticaju jedinstvenog krivičnog djela zbog indiferentnog broja činjenja i prouzrokovanja posnjedice, pri čemu je kod pravne ocjene djela, od značaja samo ukupnost takve djelatnosti. “

„Radi navedenog, ovo vijeće nalazi da stanovište pobijane presude o pravnoj prirodi i domašaju principa „non bis in idem“, na kojem zasnovan zaključak te presude o pravosnažno presuđenoj stvari u konkretnom slučaju, nije nekompatibilno sa pravnim shvatanjem iskazanim u odlukama Ustavnog suda Bi. H i Evropskog suda za ljudska prava na koja se poziva podnosilac Zahtjeva, te slijedom toga da ni povreda Krivičnog zakona, na koju se poziva podnosilac Zahtjeva, nije učinjena u postupku donošenja pobijane pravosnažne presude ovog suda. “

Primjena Krivičnog zakona U dosadašnjom praksi pred sudovima u Republici Srpskoj postupci su se vodili za krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 143. KZ SFRJ. Dakle, za ova krivična djela, isključivo se primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja ovih krivičnih djela, jer po stavu Vrhovnog suda RS, zakoni koji su kasnije donešeni, nisu blaži za počinioce ovih krivičnih djela.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Može postojati kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili kada sud neku odlučnu činjenicu nije utvrdio -pogrešno utvrđeno činjenično stanje-utvrđeno činjenično stanje ne odgovara stvarnosti, odnosno realnosti u konkretnom slučaju, jer je određena odlučna činjenica prikazana onakvom kakva ona u stvarnosti nije. -nepotpuno utvrđeno činjenično stanje-činjenično stanje ne odgovara stvarnosti, odnosno realnosti u konkretnom slučaju, iz razloga što određena odlučna činjenica nije uopšte utvrđena, tj. nije uvrštena u činjenično stanje kakvo je u svojoj odluci sud utvrdio.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (međunarodni zločini) Različite odredbe prema međunarodnom humanitarnom zabranjuju činjenje krivičnih djela ratnih zločina: pravu - teške povrede Ženevskih konvencija i Dodatnog protokola I (DP I) koji se primjenjuju u međunarodnim oružanim sukobima, - zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija koji se primjenjuje u svim sukobima, i - druga teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje se primjenjuje u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu.

• Ženevska konvencija III (ŽK III) se odnosi na pripadnike oružanih snaga koji postanu ratni zarobljenici u međunarodnim sukobima • Ženevska konvencija IV (ŽK IV) se odnosi na civile na okupiranim područjima ili područjima pogođenim oružanim sukobom u međunarodnim sukobima • Zajednički član 3. Ženevskih konvencija I-IV se odnosi na civilno stanovništvo i vojno osoblje koje ne učestvuje aktivno u neprijateljstvima u nemeđunarodnim i međunarodnim oružanim sukobima

Zajednički član 3. Ženevskih konvencija • Propisuje određene osnovne zaštite koje se također primjenjuju i tokom oružanog sukoba koji „nije međunarodnog karaktera“. • MKSJ je stajališta da zajednički član 3. propisuje minimalnu osnovu obaveznih pravila koja se primjenjuju u svakom oružanom sukobu, bez obzira da li je taj sukob međunarodnog ili nemeđunarodnog karaktera, s toga je karakter sukoba irelevantan • Nije potrebno posebno dokazivati postojanje nemeđunarodnog sukoba

Zaštićene osobe • Zaštićene osobe po Ženevskim konvencijama uključuju civile i borce. - Zaštićeni civili su ona lica koji su u rukama neprijateljske strane. - Zaštićeni borci su ona lica koja su označena kao ratni zarobljenici. Najčešće odbrana osporava status zaštićenih osoba Situacija kada su neki oštećeni civili, a neki ratni zarobljenici

Elementi krivičnog djela - da se krivičnim djelom krši međunarodno pravo. - da je krivično djelo počinjeno u toku oružanog sukoba, rata ili okupacije. - status oštećenih da su bili civili ratni zarobljenici i da su bili u rukama strane u sukobu kojoj nisu bili lojalni - da postoji dovoljan neksus između djela počinitelja i oružanog sukoba, rata ili okupacije. - da je optuženi naredio ili izvršio djelo.

Oblici izvršenja djela prema članu 3. Ženevske konvencije • 1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usled bolesti, rane*, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupaće se u svakoj prilici, čovečno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, veri ili ubeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom merilu. • U tom cilju, zabranjeni su i u buduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mestu, prema gore navedenim licima sledeći postupci: a) povrede koje se nanose životu i telesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja; b) uzimanje talaca; c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci; d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja od strane redovno ustanovljenog suda i propraćenog svim sudskim garantijama koje civilizovani narodi priznaju za neophodne. • 2) Ranjenici i bolesnici biće prihvaćeni i negovani.

Dodatni protokol II Ženevskih konvencija (DP II) • Odnosi se na sve osobe pogođene nemeđunarodnim oružanim sukobom koji se odvija na teritoriji države između oružanih snaga te države i organizovanih oružanih grupa pod odgovornom komandom, koje kontrolišu dio svoje teritorije što omogućava da vrše održive vojne operacije. • Propisuje sve zaštite iz zajedničkog člana 3. , te: - osnovno pravo na sudski postupak, - zabrana regrutovanja vojnika ispod 15 godina starosti.

Postojanje oružanog sukoba Iz presude VS RS br. 16 0 K 000202 19 Kž 8 „U vezi sa žalbenim prigovorima kojima se osporava postojanje oružanog sukoba, ovaj sud takođe naglašava da bi se pojedinačno krivično djelo moglo tretirati kao ratni zločin, isto ne mora vremenski i prostorno koincidirati sa efektivnim sukobom, te može biti počinjeno izvan neposredne borbe, a sam zločin nije nužno „vojne“ prirode i ne mora nužno biti dio politike ili službeno poticane prakse, plana i sl. Područje na kojem se konkretno odvijaju borbe ne poklapa se nužno sa geografskom zonom na koju se primjenjuje ratno pravo. Ono se primjenjuje na čitavoj teritoriji zaraćenih država, odnosno, u slučaju internih sukoba, na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od strana, nezavisno od toga da li se na tom mjestu stvarno vode borbe, sve do zaključenja mira ili, u slučaju unutrašnjih sukoba, sve dok se ne pronađe mirno rješenje. Dakle, kršenja zakona i običaja ratovanja mogu se počiniti u vrijeme i na mjestu gdje se ne vode nikakve borbe. Naime, između djela optuženog i oružanog sukoba može postojati tijesna veza, čak i ako zločini nisu počinjeni u vrijeme aktuelnih borbi ili na samom mjestu njihovog odvijanja. Da bi taj uslov bio zadovoljen, dovoljno je da su zločini u tijesnoj vezi sa neprijateljstvima koja su se odvijala na drugim dijelovima teritorije pod kontrolom strana u sukobu. “

Iz presude VS RS br. 16 0 K 000202 19 Kž 8 „Iz provedenih dokaza, koji se odnose na vremenski period koji je prethodio inkriminisanom periodu, jasno proizilazi da je na teritoriji Bosne i Hercegovine, a i konkretno na području opštine Bihaća, postojao oružani sukob između oružanih snaga vojske Republike Srpske sa jedne strane i Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane, sa druge strane, čime ovaj sud, nalazi pravilnim zaključak prvostepenog suda da je u inkriminisanom periodu, na područje izvršenja djela, postojao oružani sukob. “

Veza između oružanog sukoba i preduzete radnje Iz presude VS RS br. 16 0 K 000202 19 Kž 8 „Što se tiče veze između oružanog sukoba i preduzete radnje, pravilno je prvostepeni sud utvrdio činjenicu da su u kritičnom periodu neprijateljstva trajala na Bihaćkom ratištu što je za posljedicu imalo pogibiju pripadnika SJB Prijedor, čija sahrana je obavljena prije inkriminisanog događaja (što proizilazi ne samo iz iskaza optuženih iz istrage, već i iz iskaza svjedoka V. K. , N. T. , Ž. B. , te D. Z. ), što je uz način izvršenja predmetnog krivičnog djela u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi sa izvršenim ratnim zločinom. Iz iskaza okrivljenih iz istrage proizilazi da je događaju prethodila organizovana akcija okupljanje pred kućom osuđenog D. G. , gdje je bio prisutan i optuženi A. K. , da je optuženi bio prisutan kada je neko predložio da idu “zastrašivati Turke“, da je optuženi bio prisutan kada su osuđeni G. i P. prije izvršenja predmetnog djela ušli u prethodne dvije kuće lica bošnjačke nacionalnosi sve u namjeri da se „zastrašivanje“ realizuje, da je ono u konačnosti i realizovano izvršenjem predmetnog krivičnog djela na način kako je to činjenično i opisano izrekom ove presude. Prednje činjenično utvrđenje je u direktnoj vezi sa razvijanjem događaja na bihaćkom ratištu, gdje se faktički odvijao oružani sukob, a optuženi je doprinio i podržao takav sukob na način da je prihvatajući organizovanu akciju zastrašivanja odnosno ubistva civila i učestvujući u njoj, počinio ratni zločin. “

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu statusa oštećenog Iz presude Okružnog suda u I. Sarajevu br. 14 0 K 001909 13 K: “Kada je u pitanju navod optužnice: „. . . ubili jedno civilno lice, Dž. M. . . “, isti je, također, doveden u sumnju, koju je ovaj sud cijenio u korist optuženih, dokazom odbrane označenim kao akt Federalnog ministarstva za pitanja boraca, branitelja i invalida odbrambeno oslobodilačkog domovinskog rata Sektor za pitanja i evidencija iz oblasti vojne obaveze, iz kojeg se može zaključiti da je Dž. M. bio pripadnik OS R Bi. H od 08. 04. 1992 g. , do dana kada je poginuo, odnosno 08. 1992 g. , a koje dokaze optužba nije niti pokušala opovrgnuti, a konkretno krivično djelo se može počiniti samo i isključivo prema civilima. ” Iz rješenja Vrhovnog suda RS br. 14 0 К 001909 14 Kж: “Po ocjeni ovog suda, zaključak prvostepenog suda da oštećeni Dž. M. nije imao status civila, obzirom da je bio pripadnik oružanih snaga R Bi. H, je za sada preuranjen, jer sama činjenica da je neko lice bio pripadnik oružanih snaga, ne znači da to lice nema status civila, već se mora utvrditi da li je to lice aktivno i direktno učestvovalo u neprijateljstvima u vrijeme izvršenja djela, kako to s pravo i žalba tužioca ističe. . . ”

Ocjena vjerodostojnosti iskaza oštećene (Iz presude Vrhovnog suda RS broj 12 0 K 003572 14 Kž od 10. 06. 2014. godine) • “Naime, suprotno iznesenim žalbenim prigovorima, ovaj sud nalazi da nema sumnje u vjerodostojnost iskaza svjedoka-oštećene D. S. , a zatim ni sumnje u pravilnost ocjene i drugih izvedenih dokaza, na kojima je zasnovana pobijana presuda. Oštećena D. S. je opisala okolnosti pod kojima ju je optuženi silovao, pri tom kategorički tvrdeći da je potpuno sigurna da je lice koje ju je silovalo upravo optuženi M. L. , te je i na glavnom pretresu u optuženom prepoznala lice koje je u inkriminisano vrijeme izvršilo silovanje. Osim toga, oštećena je u istrazi u tri navrata vršila prepoznavanje lica koje ju je silovalo, te je svaki put pokazala na optuženog. Radi toga su, sa aspekta kvaliteta i prihvatljivosti iskaza ove svjedokinje, neosnovani žalbeni prigovori branioca, kojima se jednom opširnom analizom njegovog sadržaja, ukazuje na razlike između iskaza oštećene D. S. sa jedne strane i iskaza svjedokinje F. S. , te svjedokinje S. S. , sa druge strane, koje, po ocjeni ovog suda ne odnose se na bitne činjenice i koje razlike prihvata i prvostepeni sud i obrazlaže ih u pobijanoj presudi, navodeći da se zbog protoka vremena, svjedokinje ne mogu sjetiti svih detalja, niti te razlike mogu dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećene D. S. , obzirom da je njeno svjedočenje dosljedno u izlaganju bitnih detalja”.

Ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka

Ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka • “Naime, suprotno navodima iz žalbe, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je, u skladu sa odredbom člana 288. stav 2. ZKP RS, odlučio da se zapisnik o saslušanju svjedoka S. A. iz istrage pročita i koristi kao dokaz na glavnom pretresu, jer se ovaj svjedok, i pored pokušaja prvostepenog suda, nije mogao pronaći. U tom svom iskazu iz istrage, ovaj svjedok je iskazao da mu je „Kezo“ rekao „da su naleteli na Rašu i da su ga ubili“. Iz ovog djela njegovog iskaza, moglo bi se pretpostaviti da je lice „Kezo“ iz G. , optuženi N. M. Međutim, samo na osnovu iskaza svjedoka S. iz istrage, datim pred ovlaštenim službenim licima, koji iskaz je sadržajno nedorečen, bez mogućnosti da odbrana ispita tog svjedoka i kao jedini dokaz iz kojeg bi se moglo pretpostaviti da je upravo optuženi N. M. lišio života oštećene, ne može se izvan razumne sumnje, zaključiti da je optuženi počinio krivično djelo za koje se tereti. Prema tome, kako sprovedeni dokazi ne upućuju na nesumnjiv zaključak da je optuženi N. M. počinio krivično djelo za koje se tereti, to je, po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud, primjenom principa „in dubio pro reo“, pravilno postupio kada je optuženog oslobodio od optužbe, usljed nedostatka dokaza, a na osnovu odredbe člana 3. stav 2. i 298. začka v) ZKP RS”.

Žalba zbog odluke o krivičnoj sankciji

Zakonske odredbe u vezi sa odmjeravanjem kazne Član 5. stav 2. - opšta svrha propisivanja i izricanja krivično-pravnih sankcija je suzbijanje društveno opasnih djelatnosti kojima se povrjeđuju ili ugrožavaju društvene vrijednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom. Član 33. - svrha kažnjavanja

Osnovi za odmjeravanje kazne Odmjeravanje u zakonom propisane granice za to djelo 2. Svrha kažnjavanja 3. Sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća 4. U slučaju povrata 5. Stepen krivične odgovornosti 6. Pobude iz kojih je djelo učinjeno 7. Okolnosti pod kojima je djelo učinjeno 8. Raniji život učinioca 9. Ponašanje učinioca nakon izvršenog krivičnog djela 10. Lične prilike počinioca i druge okolnosti koje se odnose na ličnost počinioca 1.

Odmjeravanje u granicama koje su zakonom propisane za to djelo Kazna zatvora ne može biti kraća od petnaest dana ni duža od petnaest godina, a za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina

Stepen krivične odgovornosti a) Stepen uračunljivosti b) Oblik vinosti, ali samo izvan mjere neophodne za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti c) Namjera učinioca d) Doprinos oštećenog

Otežavajuće okolnosti Pobude iz kojih je djelo učinjeno a. b. c. d. Razlozi kojima se učinilac rukovodio pri učinjenju djela - motivi mržnja, zavist, osveta, ljubomora

Okolnosti pod kojima je djelo učinjeno Ø Ø Ø Vrijeme i mjesto Način izvršenja djela (okrutnost, odlučnost, bezobzirnost, upornost, višestruke žrtve, posebna svirepost, vremenski period tokom kojeg se krivično djelo odvijalo) Lice prema kome je djelo učinjeno (godine života oštećenog, starije lice, djete, malodobno lice i sl) Sredstvo izvršenja Posljedice djela po žrtvi, ukoliko prelaze okvira koji predstavlja bitno obilježje djela

Raniji život učinioca a) ocjenjuje se odnos učinioca prema osnovnim društvenim vrijednostima i prema pravima i dobrima drugih pojedinaca b) ranija osuđivanost ili neosuđivanost

Ponašanje učinioca nakon izvršenog krivičnog djela Odnos prema žrtvi (izvinjenje, obeštećenje) Stav prema djelu (kajanje, grižnja savjesti, ravnodušnost, bahatost) Doprinos efikasnom okončanju krivičnog postupka (priznanje djela)

Lične prilike počinioca i druge okolnosti Zdravstveno stanje optuženog i članova uže porodice Socijalne materijalne prilike Porodične prilike Starosna dob Protok vremena od dana izvršenja djela?

Iz presude Okružnog suda u Banjoj Luci br. 11 0 K 008167 11 K za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava zajedno lišili života dva civilna lica, čime su počinili kao saizvršioci krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ SFRJ u vezi sa članom 22 istog zakona, pa se na osnovu toga zakonskog propisa iz člana 33, 38 i 41 stav 1 istog zakona OSUĐUJU Optuženi T. R. na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, Optuženi S. D. na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina

Olakšavajuće okolnosti da ranije nisu osuđivani, okolnosti pod kojima su djelo počinili, tj. da su djelo počinili u okolnostima oružanog sukoba ? da je proteklo 19 godina od kada je djelo počinjeno, mladost optuženih u vrijeme kada su počinili krivično djelo, S. je imao 23, a T. 26 godina, za T. da je porodičan čovjek, otac troje djece od kojih je jedno maloljetno

Otežavajuće okolnosti da su pokazali bezobzirnost, jer su lišili života dvije stare i nemoćne osobe, R. starog 84 godine i F. staru 80 godina, da su pokazali surovost pri izvršenju krivičnog djela, jer su prije ubistva fizički i psihički maltretirali oštećene, da su nakon izvršenja djela pokušali da sakriju tragove, pa su u tu svrhu zapalili kuću oštećenih, njihovo ponašanje nakon izvršenja krivičnog djela jer su isto veče u naselju Liskovac maltretirali još jednu bošnjačku porodicu, da nisu pokazali kajanje.

Iz obrazloženja prvostepene presude „Imajući u vidu naprijed navedene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, a pri tome cijeneći stepen krivične odgovornosti optuženih, jačinu ugrožavanja, odnosno povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima su djelo počinili i lične prilike optuženih, sud je mišljenja da će se upravo ovom vrstom i visinom krivične sankcije, kaznom zatvora u trajanju od po 10 (deset) godina, postići svrha kažnjavanja, kako u pogledu specijalne, tako i u pogledu generalne prevencije, u smislu odredbe člana 28 KZ RS“.

Primjer iz prakse Presudom Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 001339 13 K 2 od 24. 02. 2014. godine, optuženi I. P. oglašen krivim zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci. Istom presudom, na osnovu člana 298. tačka v). ZKP RS, oslobođen je od optužbe da je počinio krivično djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ RS, na štetu oštećenog Ž. S. , te je na osnovu člana 297. tačka g) ZKP RS odbijena je optužba da je optuženi počinio krivično djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ RS, na štetu L. P. i S. P.

Protiv te presude, koja je donesena nakon ponovljenog suđenja, žalbe su blagovremeno izjavili Okružni tužilac u Doboju i branilac optuženog. Vrhovni sud RS, kao drugostepeni, je donio rješenje o otvaranju pretresa pred tim sudom, nakon čega je donio novu osuđujuću presudu i za radnje, za koje je prvostepenom presudom, optuženi bio oslobođen od optužbe.

Prvostepenu presudu zbog odluke o kazni su pobijali i tužilac i branilac optuženog. Tužilac je predlagao da se presuda preinači u odluci o kazni i da se optuženom izrekne veća kazna od ona izrečena tom presudom, dok je branilac predlagao da se optuženom izrekne manja kazna. § Žalba branioca neosnovana, a žalba tužioca osnovana, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine §

Presuda Vrhovnog suda RS br. 13 0 K 001339 14 Kžk od 24. 03. 2015. g. Prihvaćene su sve olakšavajuće okolnosti koje je na strani optuženog utvrdio prvostepeni sud: • da se dobrovoljno odazivao na svim pozivima pravosudnim organima Bosne i Hercegovine, obzirom da prema istom nisu mogle biti primijenjene prinudne mjere, budući da prema istom, kao državljaninu i Republike Hrvatske nisu mogle biti primijenjene prinudne mjere, • njegovo korektno držanje na sudu, • njegovu neosuđivanost, • da je porodičan - otac je troje djece od kojih je jedno maloljetno • protek vremena od 22 godine od izvršenja djela, kojem proteku optuženi nije doprinio

Iz obrazloženja presude „I po ocjeni ovog suda, sve navedene olakšavajuće okolnosti u svom zbiru predstavljaju osobito olakšavajuće okolnosti, koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja, zbog čega je primjenom odredbe člana 42. stav 2. i 43. stav 1. tačka 1. KZ SFRJ, optuženom odmjerio kaznu ispod granice propisane zakonom za ovo krivično djelo. Međutim, nasuprot stavu prvostepenog suda, ovaj sud na strani optuženog nalazi otežavajuću okolnost, a to je brojnost inkriminisanih radnji (prema činjeničnom stanju koje je utvrdio ovaj sud). Imajući u vidu navedeno, ovaj sud je optuženog osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, nalazeći da je ta kazna u svemu primjerena težini počinjenog djela, stepenu krivice optuženog i okolnostima pod kojima je to djelo učinjeno. “

Postupak po žalbi protiv drugostepene presude • Protiv drugostepene presude, žalbu je izjavio optuženi, tužilac nije podnosio žalbu. • Presudom trećestepenog vijeća Vrhovnog suda RS, odbijena je, kao neosnovana, žalba optuženog I. P. i potvrđena presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 001339 14 Kžk od 24. 03. 2015. godine.

Iz presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj: 11 0 K 014419 14 K od 24. 03. 2015. godine za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, kao saizvršioci, zajedno primijenili mjere zastrašivanja, te narušili tjelesni integritet fizičkim zlostavljanjem jednog civilnog lica, Čime su, kao saizvršioci, počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1, u vezi sa članom 22 KZ SFRJ, pa se na osnovu tog zakonskog propisa iz člana 33, 38, 42 tačka 2) i 43 stav 1 tačka 1) istog zakona

OSUĐUJU Optuženi: 1. D. S. na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. 2. T. Z. na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. 3. J. D. na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. 4. G. D. na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

Olakšavajućih okolnosti na strani optuženih ranije nisu osuđivani, okolnosti pod kojima su djelo počinili tj. da je djelo učinjeno u okolnostima oružanog sukoba, protek vremena od kada je djelo počinjeno, za optužene T. Z. i G. D. da su porodični, T. Z. je otac jednog djeteta, a G. D. otac dvoje maloljetne djece, mladost optuženih kada su djelo počinili, ( D. i G. su imali po 25 godina, T. 24, a J. 20 godina), na strani J. D. da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio mlađe punoljetno lice, na strani D. S. da je lošeg zdravstvenog stanja jer boluje od depresije,

Osobito olakšavajuće okolnosti Naprijed navedene olakšavajuće okolnosti na strani optuženih sud je ocijenio u njihovom zbiru kao osobito olakšavajuće okolnosti, pa je optuženima odmjerio kaznu zatvora ispod granice propisane zakonom za ovo krivično djelo u smislu člana 42 stav 1 tačka 2) i člana 43 stav 1 tačka 1) KZ SFRJ.

Otežavajućih okolnosti na strani optuženih da su pokazali bezobzirnost, jer su fizički zlostavljali mjesnog imama i komšiju, da su u vrijeme počinjenja krivičnog djela bili pripadnici Vojske Republike Srpske čime su nanijeli štetu ugledu vojske RS, te je imao u vidu da nisu pokazali kajanje za izvšeno krivično djelo.

„Pri tom je sud imao u vidu i stepen krivične odgovornosti optuženih, pobude iz kojih su djelo počinili, jačinu povrede zaštićenog dobra, sve okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, raniji život optuženih, način izvršenja krivičnog djela, te ulogu i preduzete radnje svakog optuženog posebno prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela, sud je našao da je upravo izrečene kazne zatvora svakom optuženom, adekvatne kako težini počinjenog krivičnog djela, tako i ličnosti optuženih kao počinilaca i da će se upravo ovom vrstom i visinom kazne postići svrha kažnjavanja, kako u pogledu specijalne, tako i u pogledu generalne prevencije. “

Žalbeni postupak Protiv navedene presude, žalbe su izjavili branioci svih optuženih, dok tužilac nije podnosio žalbu protiv na navedenu presudu. Presudom Vrhovnog suda RS odbijene su žalbe branilaca svih optuženih i potvrđena je prvostepena presuda.

Iz obrazloženja drugostepene presude „Ovaj sud je u vezi sa žalbenim prigovorima ispitao odluku o izrečenim kaznama i našao da su sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pravilno i potpuno utvrđene, a potom u dovoljnoj mjeri cijenjene tako da su kod ovakvog stanja stvari izrečene kazne zatvora u svemu odgovarajuće. Samo ovako odmjerenim kaznama može se ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja, pa se zalaganje žalbi za blažim kaznama ne može prihvatiti kao osnovano. “

Hvala na pažnji!