AKTUELNA SUDSKA PRAKSA VRHOVNOG SUDA Sudija Strahinja urkovi

AKTUELNA SUDSKA PRAKSA VRHOVNOG SUDA Sudija Strahinja Ćurković

Primjer 1. -ZOSPI • U predmetu broj 11 0 U 013920 14 U nižestepeni sud je odbio tužbu protiv osporenog akta kojim je utvrđen izuzetak od objavljivanja informacija koje uključuju povjerljive komercijalne interese iz: Ugovora o koncesiji za korišćenje-eksploataciju uglja na eksploatacionim poljima ležišta Raškovac, Dragalovci i Ostružnja u Stanarima, opština Doboj, Ugovora o koncesiji za istraživanje i eksploataciju pitke i industrijske vode na ležištu „Dragalovci“ opština Doboj, Ugovora o koncesiji za izgradnju i korišćenje TE „Stanari“ i ugovora o koncesiji za izgradnju i korišćenje HE „Ulog“, sa zaključenim aneksima na te ugovore.

Obrazloženje nižestepene presude • Nižestepeni sud se pozvao na odredbu člana 5. Zakona o slobodi pristupa informacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/01 -u daljem tekstu: ZOSPI) kojom je propisano da se izuzetak od objavljivanja tražene informacije utvrđuje samo u slučajevima kada nadležni javni organ: a) utvrdi izuzetak u smislu člana 6. , 7. ili 8. ovog zakona za cijelu informaciju ili dio informacije i b) odredi, nakon obavljenog ispitivanja javnog interesa u smislu člana 9. ZOSPI, da objavljivanje informacije nije od javnog interesa,

Obrazloženje nižestepene presude • Te član 7. stav 1. istog zakona kojim je propisano kada nadležni javni organ opravdano utvrdi da zahtjev za pristup informacijama uključuje povjerljive komercijalne interese treće strane, nadležni javni organ će dopisom po hitnom postupku obavjestiti treću stranu o pojedinostima zahtjeva, a stavom 2. je propisano da se treća strana informiše o neposrednom objavljivanju informacija, osim ako treća strana u roku od 15 dana od dana prijema ovog dopisa ne odgovori u pisanoj formi da takve informacije smatra povjerljivim i navede razloge za štetu koja bi proistekla iz objavljivanja informacija

Obrazloženje nižestepene presude • Na odredbu člana 9. stav 1. ZOSPI kojom je propisano da će nadležni javni organ objaviti traženu informaciju, bez obzira na utvrđeni izuzetak, ako je to opravdano javnim interesom i uzeti u obzir svaku korist i svaku štetu koja može nastati iz toga, a stavom 2. istog člana je propisano da u donošenju odluke da li je objavljivanje informacija opravdano javnim interesom, nadležni javni organ će razmotriti okolnosti kao što su (ali nisu ograničene na), svako nepoštovanje zakonske obaveze, postojanja bilo kakvog prestupa, sudsku pogrešku, zloupotrebu vlasti ili nemar u obavljanju službene dužnosti, neovlašćeno korišćenje javnih fondova, ili opasnost po zdravlje ili bezbjednost pojedinca, javnosti ili okoline.

Obrazloženje nižestepene presude • Da iz navedenih zakonskih odredbi nesporno se izvodi zaključak da je tuženi postupio shodno navedenim zakonskim odredbama i to da je pribavio izjašnjenja treće strane, da je na osnovu tako pribavljenih izjašnjenja utvrdio da se radi o povjerljivim i komercijalnim informacijama, da bi se objavljivanjem takvih informacija povrijedile odredbe navedenih ugovora i mogla prouzrokovati šteta, a to je da bi moglo doći do raskidanja ugovora o kreditu, kao i ranije prispjele obaveze po ugovoru koje bi nastupile raskidanjem ugovora.

Obrazloženje nižestepene presude • Dakle, u konkretnom slučaju pravilno je tuženi postupio kada je u smislu člana 10. ZOSPI izvršio razdvajanje informacija na dijelove, pa je u pogledu zahtjeva navedenih pod tačkom 2. , 5. , 6. i 7. utvrdio izuzetak od objavljivanja informacija, s obzirom da uključuju povjerljive komercijalne interese, a takođe je pravilno dopisom broj 05. 05/053 -13 -6/14 od 12. 03. 2014. godine dostavio obavještenje u pogledu zahtjeva navedenih pod tačkama 1. , 3. , 4. i 8. sa navedenim informacijama u pogledu postupka dodjele koncesije (samoinicijativna ponuda), uplata koncesionih naknada, te visini uplata, navedenim procentima koji se odnose na naknadu za korišćenje predmeta koncesije.

Obrazloženje nižestepene presude • Nije sporno da je u interesu društvene zajednice javnost rada organa, sve zbog smanjenja (eliminisanja) pogrešnog rada organa ili zloupotrebe rada organa posebno kada je u pitanju eksploatacija prirodnog dobra koje pripada svim građanima. Međutim, zakonom su propisani izuzeci to jest kad pristup informacijama uključuje povjerljive komercijalne interese treće strane, tada organ utvrđuje izuzetke po prethodno provedenoj proceduri.

Obrazloženje nižestepene presude • U konkretnom slučaju iz izjašnjenja treće strane nesumnjivo proizlazi da bi moglo doći do štete koja bi nastala u vezi gore navedenih ugovora o kreditu, osporenim aktom pravilno su obrazloženi razlozi za postojanje uslova za utvrđivanje izuzetka kod povjerljivih komercijalnih informacija.

Zahtjev tužioca • Zbog povrede materijalnog propisa. • Ističe da ni sud nije pravilno primijenio odredbe ZOSPI, jer tuženi u smislu člana 9 tog zakona nije proveo test javnosti, čime se obezbjeđuje dvostruki kontrolni mehanizam koji je garancija da je ispoštovan zakon, a on podrazumijeva da tuženi organ razmotri okolnosti koje se odnose na nepoštivanje zakonske obaveze, postojanje bilo kakvog prestupa, zloupotrebe vlasti ili nemara u obavljanju službene dužnosti, neovlašćeno korišćenje javnih fondova i sl.

Zahtjev tužioca • To dalje znači da organ, kojem je upućen zahtjev za slobodan pristup informacijama, treba da ispita da li tražena informacija predstavlja izuzetak i da li je objavljivanje ili neobjavljivanje tražene informacije podložno kriterijumima iz člana 9 ZOSPI, a ne treća strana kao što je ovdje slučaj, jer je to isključivo zadatak nadležnog javnog organa; da se iz obrazloženja presude jasno vidi da tuženi nije proveo test javnosti, jer se navodi: „iz izjašnjenja treće strane nesumnjivo proizlazi da bi moglo doći do štete“, o kakvoj šteti se radi ne izjašnjava se ni tuženi, a ni sud. Ako bi se prihvatio ovakav stav iz presude, onda bi o tome, da li će se neka informacija objaviti, odlučivala treća strana, a ne nadležni javni organ, a to nije svrha ZOSPI.

Zahtjev tužioca • Sama činjenica da određena informacija potpada pod izuzetak ne znači automatski da se ne može objaviti jer je cilj zakona koji je sadržan u članu 1 ZOSPI da svako lice ima pravo na pristup informacijama u najvećoj mogućoj mjeri u skladu sa javnim interesom, te da javni organi imaju obavezu da objave informacije iz kog razloga se i provodi test javnog interesa. Pošto se radi o pitanju koncesije, javni organ mora da bude posebno oprezan kada uskraćuje određene informacije, jer se radi o koncesionim ugovorima po kojima privredni subjekti imaju pravo na eksploataciju prirodnog bogatstva koje pripada određenoj državi, pa samim tim i narodu, odnosno građanima te države koji su zainteresovani da znaju kako i pod kojim uslovima treća strana koristi ta prirodna bogadstva.

Odluka Vrhovnog suda • Vrhovni sud je povodom zahtjeva tužioca, a po službenoj dužnosti, presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 013920 14 U od 20. 5. 2015. godine, ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. •

Činjenično stanje • Iz podataka spisa proizlazi da je tuženi organ, nakon što je rješenjem broj 05. 05/053 -13 -7/14 od 12. 3. 2014. godine utvrdio izuzetak od objavljivanja informacija koje se odnose na dostavljanje kopija ugovora o koncesiji za istraživanje i eksploataciju pitke i industrijske vode na ležištu „Dragalovci”, opština Doboj; ugovora o koncesiji za izgradnju i korišćenje TE „Stanari” i ugovora o koncesiji za izgradnju i korišćenje HE „Ulog” sa zaključenim aneksima na te ugovore, donio obavještenje broj 05/05/053 -13 -6/14 od 12. 3. 2014. godine kojim je odlučio o zahtjevu tužioca kao podnosioca za pristup traženim informacijama.

Razlozi presude VS • Vrhovni sud je istakao da je u navedenom obavještenju tuženi dostavio informacije tražene pod tačkom 1, 3, 4 i 8. zahtjeva, a za informacije navedene pod tačkom 2, 5, 6 i 7 zahtjeva je istakao da je u pogledu tih informacija utvrdio izuzetak u smislu člana 7 ZOSPI, jer te informacije sadrže povjerljive komercijalne interese treće strane. Pošto je ovim obavještenjem tuženog odlučeno o zahtjevu tužioca, onda to obavještenje u smislu odredbe člana 14 stav 3 ZOSPI i odredbe člana 7 stav 1 ZUS predstavlja akt protiv kojeg je moguće podnijeti tužbu i pokrenuti upravni spor, kako je to pravilno navedeno u pravnoj pouci tog obavještenja.

Razlozi presude VS • Međutim, tužilac je tužbu podnio protiv rješenja tuženog kojim je utvrđen izuzetak od objavljivanja tražene informacije i to rješenje, bez obzira što je u njemu navedena pravna pouka da je protiv istog dozvoljen upravni spor, ne predstavlja odluku u smislu člana 14 stav 3 ZOSPI u vezi člana 7 stav 1 ZUS, protiv koje je dozvoljeno pokretanje upravnog spora. Navedeno rješenje predstavlja procesni akt tuženog koji on donosi po odredbi člana 7, i 8 ZOSPI i taj akt nema karakter odlučivanja po zahtjevu pa prema tome ni svojstvo upravnog akta. • Tim aktom nadležni javni organ odlučuje da određene informacije predstavljaju izuzetak na osnovu izjašnjenja treće strane, jer sadrže povjerljive komercijalne interese treće strane i njime se ne odlučuje o zahtjevu podnosioca za pristup informacijama.

Razlozi presude VS • Dakle, organ nakon što utvrdi da postoji izuzetak od objavljivanja tražene informacije, provodi test javnog interesa po članu 9. ZOSPI i nakon toga donosi odluku u formi dopisa (pravilno bi bilo rješenja) kojim odlučuje o zahtjevu podnosioca i protiv tog akta podnosilac zahtjeva ima pravo žalbe rukovodiocu organa, ako je žalba dozvoljena protiv odluke prvostepenog organa, a ako žalba nije dozvoljena, onda protiv tog akta stranka ima pravo pokretanja upravnog spora. • Ovdje je bila specifična situacija jer je obavještewe donio ministar.

Zaključna razmatranja • Prema tome, akt o kojem je odlučeno u ovoj konkretnoj upravnoj stvari, o podnijetom zahtjevu za pristup informacijama je obavještenje tuženog broj 05. 05/053 -13 -6/14 od 12. 3. 2014. godine, a ne rješenje kojim je utvrđen izuzetak, pa budući da je tužba podnijeta protiv rješenja kojim je utvrđen izuzetak i da je nižestepeni sud odlučivao o zakonitosti tog rješenja, to je pobijana presuda zahvaćena povredama pravila postupka i zasnovana na nepravilnoj primjeni materijalnog prava.

Primjer 2. - ZOSPI • U predmetu broj 11 0 U 014631 14 U nižestepeni sud je odbio tužbu protiv osporenog akta kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv odluke Odjeljenja za odnose sa javnošću Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske broj: C/M-053 -90/14 od 20. 05. 2014. godine. Tom odlukom odbijen je zahtjev tužioca za pristup informacijama sa kojima raspolaže Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS), odnosno, za dostavu kopija ugovora o djelu koje je MUP RS zaključio u toku 2012. i 2013. godine.

Obrazloženje nižestepene presude • U obrazloženju sud se pozvao na član 5 Zakona o zaštiti ličnih podataka kojim je propisano da kontrolor, u ovom slučaju MUP RS, može obrađivati lične podatke samo uz saglasnost nosioca podataka, a članom 6 ZOSPI nije propisan izuzetak od primjene odredbe člana 5 Zakona o zaštiti ličnih podataka, koji bi se mogao primijeniti na zahtjev podnosioca, u smislu davanja ličnih podataka, bez saglasnosti nosioca.

Obrazloženje nižestepene presude • Takođe, se pozvao i na član 11 stav 3 ZOSPI, kojim je propisano da u slučaju kada se zahtjev za pristup informacijama odnosi na lične informacije isti mora biti sačinjen od strane lica na koje se zahtjev odnosi, njegovog zakonskog zastupnika ili lica koje je u pismenoj formi ovlašteno za pristup informacijama. Kako navedene zakonske odredbe uslovljavaju davanje podataka postojanjem saglasnosti nosioca ličnih podataka, a koja saglasnost u konkretnoj pravnoj stvari nije data, to je tuženi zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio zahtjev tužioca za pristup informacijama.

Obrazloženje nižestepene presude • Nižestepeni sud je pri tom našao, da nije osnovan navod tužioca da nije jasno zašto prvostepeni organ nije postupio u smislu člana 10 Zakona o slobodi pristupa informacijama, budući da su svi zaključeni ugovori o djelu, zaključeni sa fizičkim licima, tako da svi sadrže lične podatke, zbog čega se nije mogla dati djelimična informacija.

Zahtjev tužioca • Zbog pogrešne primjene ZOSPI. • Ističe da tužilac nije tražio dostavu ličnih podataka, već je tražio dostavu javnih informacija – kopije ugovora o djelu zaključene u 2012. i 2013. godini za koje su iz budžeta plaćeni određeni iznosi za te namjene, pa je Ministarstvo dužno, za radi javnog interesa, da dostavi tražene informacije; da tužilac nije tražio od javnog organa dostavljanje ličnih informacija kao što su izvodi iz Matične knjige rođenih ili vjenčanih, pa da mu treba posebno ovlašćenje od nosioca ličnih podataka u smislu odredbe člana 11 stav 3 ZOSPI.

Zahtjev tužioca • Da ocjenu javnog interesa treba da izvrši organ koji postupa po zahtjevu za pristup informacijama, a ne podnosilac zahtjeva kako to pogrešno zaključuje sud, a što potvrđuje i Evropski sud za ljudska prava u predmetu Társaság a Szababságjogokért protiv Mađarske; ukoliko je tuženi smatrao da traženi podaci sadrže određene lične podatke onda je mogao da primijeni član 10 ZOSPI, kojim je predviđeno da ako je dio traženih informacija utvrđen kao izuzetak (član 6, 7 i 8) javni organ će izdvojiti takav dio i objaviti ostatak informacije, a ne u potpunosti odbiti pristup informacijama, jer lični podaci koji se navode u ugovorima nisu bili predmet interesovanja tužioca;

Zahtjev tužioca • Da ne stoji navod iz pobijane presude da je tužilac tek u tužbi naveo da lični podaci, koji se navode u ugovorima o djelu, nisu predmet njegovog interesovanja, jer je to naveo i u žalbi iako nije ni morao to navoditi jer nadležni javni organ mora postupiti po ZOSPI; • Da nije tačan i osnovan zaključak nižestepenog suda da bi izdvajanje ličnih podataka traženu informaciju učinilo nerazumljivom, kao i da je neosnovan stav nižestepenog suda da je tuženi u dopisu od 20. 5. 2014. godine obavijestio tužioca, kao podnosioca zahtjeva, da može dostaviti statističke podatke o broju zaključenih ugovora, jer je nadležni organ dužan postupiti po zahtjevu podnosioca kako je to traženo zahtjevom, a tužilac je tražio kopije ugovora o djelu, a ne statističke podatke;

Zahtjev tužioca • da je tuženi povrijedio odredbe ZOSPI, jer nije naveo nijedan član zakona na osnovu kojeg je utvrdio izuzetak od objavljivanja traženih informacija, a nije ni provodio test javnog interesa; da pobijana presuda ne samo što toleriše kršenje ZOSPI, nego i kršenje člana 10 Konvencije koji predviđa da svako ima pravo na slobodu izražavanja, a koje pravo uključuje slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Uz zahtjev je priložio presudu Evropskog suda za ljudska prava broj 48135/06 od 23. 6. 2013. godine u predmetu „Inicijativa mladih za ljudska prava“ protiv Srbije.

Odluka Vrhovnog suda • Vrhovni sud je zahtjev uvažio, pobijanu presudu preinačio na način da je tužbu uvažio i poništio osporeni akt.

Činjenično stanje • Iz podataka spisa proizlazi da se tužilac obratio tuženom da mu dostavi kopije ugovora o djelu zaključene u 2012. i 2013. godini; da je MUP RS, Služba ministra, Odjeljenje za odnose sa javnošću broj C/M 053 -90/14 od 20. 5. 2014. godine obavijestio tužioca da ne može dostaviti tražene informacije, jer ugovori sadrže lične podatke, odnosno informacije na osnovu kojih se može utvrditi identitet lica, te da podnosilac zahtjeva uz zahtjev nije priložio ovlašćenje nosilaca tih informacija za pristup ličnim podacima.

Razlozi presude Vrhovnog suda • Vrhovni sud je prvo ukazao na Rezoluciju iz 1946. godine Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u kojoj se kaže da je pravo na informaciju osnovno ljudsko pravo i mjerilo svih prava kojima su Ujedinjene nacije posvećene, dok se u članu 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine navodi da svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i daje informacije i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice.

Razlozi presude Vrhovnog suda • Ta načela se prihvaćena u Bi. H i ugrađena u odredbe ZOSPI na svim nivoima, pa je tako članom 4. ZOSPI propisano da svako fizičko i pravno lice ima pravo pristupa informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da objavi takve informacije. Ovo pravo pristupa podliježe samo formalnim radnjama i ograničenjima kako je utvrđeno u ovom zakonu (član 6, 7, i 8).

Razlozi presude Vrhovnog suda • Tuženi se u dopisu, dostavljenom tužiocu, kojim ga odbija sa zahtjevom za pristup traženim informacijama i osporenom aktu, kojim se odbija njegova žalba, poziva na odredbu člana 5 Zakona o zaštiti ličnih podataka po kojoj kontrolor može da obrađuje lične podatke uz saglasnost nosioca podataka i član 54 tog zakona kojim je regulisano da će se uzeti u obzir odredbe ovog zakona prilikom primjene ZOSPI, te na odredbu člana 11 stav 3 ZOSPI po kojoj ako se zahtjev odnosi na ličnu informaciju onda zahtjev mora biti sačinjen od strane fizičkog lica na kojeg se zahtjev odnosi, njegovog zakonskog zastupnika ili lica koje je u pisanoj formi ovlašćeno za pristup informacijama.

Razlozi presude Vrhovnog suda • Da bi se utvrdio izuzetak i ograničio pristup informacijama nije dovoljno se pozvati na odredbu člana 54 Zakona o zaštiti ličnih podataka jer ta odredba govori samo to da će se uzeti u obzir odredbe ovog zakona prilikom primjene ZOSPI, a ne isključuje primjenu odredaba ZOSPI. To dalje znači da se Zakon o zaštiti ličnih podataka, kao i drugi zakoni kojima je ograničen pristup informacijama, moraju primjenjivati na način konzistentan sa slobodom pristupa informacijama garantovanom gore navedenim međunarodnim dokumentima, Ustavom Bi. H, Ustavom RS i ZOSPI.

Razlozi presude Vrhovnog suda • Da je odredbom člana 8 ZOSPI određeno da će nadležni javni organ utvrditi izuzetak kada opravdano utvrdi da tražene informacije uključuju lične interese koji se odnose na privatnost trećeg lica, a odredbom člana 10 tog zakona je regulisano ako je dio traženih informacija utvrđen kao izuzetak nadležni javni organ će izdvojiti takav dio i objaviti ostatak informacije, osim ako, zbog ovog razdvajanja, informacije nisu postale nerazumljive. • Shodno odredbi člana 9 stav 1 ZOSPI nadležni javni organ će objaviti traženu informaciju, bez obzira na utvrđeni izuzetak, ako je to opravdano javnim interesom i uzeti u obzir svaku korist i svaku štetu koje mogu proisteći iz toga.

Razlozi presude Vrhovnog suda • Iz navedenih odredaba ZOSPI proizlazi obaveza nadležnog javnog organa ako utvrdi da informacija u cjelini ili dio informacije predstavlja izuzetak po odredbama ovog zakona, da utvrdi postojanje tog izuzetka provodeći test javnog interesa i nakon toga da odluči o tome da li će podnosiocu zahtjeva dostaviti traženu informaciju u cjelini ili djelimično ili će odbiti njegov zahtjev. • Dakle, nadležni javni organ je obavezan, prije nego što odbije podnosioca sa zahtjevom, da utvrdi da li, i pored toga što tražena informacija predstavlja izuzetak u smislu odredbi člana 6, 7 i 8 ovog zakona, preteže javni interes da se ta informacija objavi djelimično ili u cjelini. Ako utvrdi da javni interes nadilazi moguću štetu, odobriće pristup traženoj informaciji.

Razlozi presude Vrhovnog suda • Ako se zahtjev odnosi na dostavljanje informacije koja sadrži i lične podatke, odnosno da je zahtijevana informacija u vezi sa drugom osobom čija privatnost može biti ugrožena ako se takva informacija objavi, onda će javni organ postupiti u skladu sa odredbom člana 10 ZOSPI. Pošto privatnost u smislu člana 8 tog zakona može biti legitimni izuzetak za dobijanje pristupa informacijama, u tom slučaju nadležni javni organ, shodno odredbi člana 7 ZOSPI, može tražiti pristanak te osobe koja je navedena u dokumentu (u ovom slučaju u ugovoru) pa ako dobije njenu saglasnost onda će objaviti traženu informaciju u cjelini, a ako ne dobije njenu saglasnost, onda će traženu informaciju objaviti bez ličnih podataka te osobe, ako, provodeći test javnog interesa, zaključi da bi objavljivanje tražene informacije bilo u interesu javnosti.

Razlozi presude Vrhovnog suda • Sama činjenica da postoji izuzetak od otkrivanja informacija ne znači automatski da se tražena informacija neće objaviti, već će se provesti ispitivanje javnog interesa u smislu člana 9 ZOSPI, pa ako se utvrdi da je javni interes za objavljivanje informacije veći od štete proistekle njenim objavljivanjem, tražena informacija će se objaviti. • Ukoliko se radi o dijelovima informacije koje ne predstavljaju jedan od izuzetaka navedenih u članu 6, 7 i 8 ZOSPI, onda će nadležni javni organ, postupajući na način razdvajanja informacija, jednostavno izbrisati (izostaviti) dijelove informacije koji se odnose na lične podatke i podnosiocu zahtjeva dostaviti preostali dio informacije, prosto izostavljajući dijelove informacije koji su sadržavali privatne informacije, odnosno lične podatke.

Razlozi presude Vrhovnog suda • Vrhovni sud je ukazao da je ovakvim postupanjem, suprotno mišljenju tuženog i nižestepenog suda, dostavljene informacije ne bi bile nerazumljive, već naprotiv, ovim bi bila zaštićena privatnost trećih lica, jer podnosiocu zahtjeva ne bi bili dostavljeni lični podaci na osnovu kojih bi bilo moguće utvrditi identitet lica koji su zaključili ugovor o djelu sa tuženim u 2012. i 2013. godini, a podnosiocu zahtjeva bi bile dostavljene tražene informacije i ispunjene zakonske obaveze od strane javnog organa u čijem posjedu se nalaze tražene informacije.

Razlozi presude Vrhovnog suda • Stoga tužilac pravilno ukazuje da on nije ni tražio dostavljanje ličnih podataka za lica koja su sa tuženim zaključila ugovore o djelu u 2012. i 2013. godini, već je tražio dostavljanje kopija ugovora o djelu kako bi se javnost upoznala sa činjenicom koliko je sredstava iz budžeta tuženog organa, koji se finansira iz javnog budžeta, isplaćeno za te namjene, jer javnost ima razloga da se upozna kako se troši javni novac od strane organa uprave koji se finansiraju sredstvima poreskih obveznika.

Razlozi presude Vrhovnog suda • U tom pravcu, tužilac pravilno upućuje na presudu Evropskog suda za ljudska prava broj 48135/06 od 25. 6. 2013. godine u predmetu „Inicijativa mladih za zaštitu ljudskih prava“ protiv Srbije u kojoj je Sud ukazao da pravo na pristup informacijama, koje su u posjedu državnih organa, jeste osnovno ljudsko pravo kome bi trebalo dati značaj na nacionalnom nivou kroz sveobuhvatno zakonodavstvo (npr. ZOSPI) na osnovu načela pune otvorenosti koje utvrđuje pretpostavku da su sve informacije dostupne i da podliježu samo uskom sistemu izuzetaka. Uz to se još navodi da javni organi, bilo nacionalni, bilo međunarodni, ne čuvaju informacije za sebe, već u ime javnosti i oni bi trebalo, samo uz ograničene izuzetke, da omoguće pristup tim informacijama. •

Razlozi presude Vrhovnog suda • Na kraju je Vrhovni sud zaključio da je pravo na pristup informacijama sadržano u članu 10 Konvencije, te polazeći od odredbe člana 2 tačka 2 Ustava Bi. H da se Konvencija i njeni protokoli direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da odredbe Konvencije i Protokola imaju prioritet nad svim drugim zakonima, a pod primjenom Konvencije podrazumijeva se i primjena jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava, to je nadležni javni organ dužan omogućiti pristup informacijama uz ograničene izuzetke propisane članom 6, 7 i 8 ZOSPI u vezi člana 54 Zakona o zaštiti ličnih podataka, jer se u suprotnom krše odredbe člana 10 Konvencije i odredbe člana 2 tačka 2 Ustava Bi. H.

Zaključna razmatranja • Iz ovog primjera vidimo da ni tuženi, a ni nižestepeni sud nisu vodili računa o mogućnosti dostavljanja djelimične informacije ukoliko javni organ u postupku odlučivanja po zahtjevu podnosioca utvrdi da postoji izuzetak od objavljivanja tražene informacije u cjelini na način kako je zahtjevom traženo jer u tom pravcu nije provodio test javnog interesa, na što pravilno ukazuje tužilac u zahtjevu, s obzirom da je utvrđivanje javnog interesa za obznanjivanje određenih informacija na strani javnog organa, a ne na podnosiocu zahtjeva, kako to pogrešno zaključuju tuženi i nižestepeni sud.

Primjer 3. - ZOSPI • U predmetu 11 0 U 009611 14 Uvp nižestepeni sud je odbio tužbu Udruženja građana Re: akcija građanska inicijativa za Banjaluku kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv dopisa Kabineta Gradonačelnika Grada Banjaluka od 22. 2. 2012. godine, a tim dopisom je Kabinet Gradonačelnika postupajući po zahtjevu tužioca za pristup informacijama obavijestio tužioca u vezi sa konkursom i izborom idejnog rješenja revitalizacije i remodelacije tvrđave Kastel i da za spisak članova komisije koja vrši izbor idejnog rješenja i za zapisnike za održane sastanke komisije shodno članu 6. točka v) ZOSPI utvrđuje izuzetak.

Sadržaj dopisa • Dalje se kaže da je konkurs za izradu idejnog rješenja objavljen u „Službenom glasniku Bi. H“ od 7. 8. 2006. godine, a da je Odjeljenje za prostorno uređenje Grada Banjaluka zaduženo da uradi konačnu verziju idejnog projekta do kojeg se dođe na osnovu idejnih rješenja ponuđenih u provedenom konkursu i predoči Skupštini radi informisanja uz obavezu da se taj idejni projekat preuzme prilikom izrade Regulacionog plana za uređenje obale Vrbasa.

Sadržaj dopisa • Da je zaključak od 20. 9. 2007. godine realizovan od strane Odjeljenja za prostorno uređenje na 54. Sjedinci Skupštine Grada Banjaluka koja je održana 5. 2. 2008. godine kada je prezentovana konačna verzija idejnog projekta revitalizacije i remodelacije Tvrđave Kastel u Banjaluci, a po njegovoj verifikaciji dostavljen je kao programski element nosiocu izrade tog Regulacionog plana. • U vezi sa zahtjevom u vezi dostavljanja kopije ugovora sa Evropskom unijom odgovoreno je da je potrebno sa tim zahtjevom obratiti se Ministarstvu civilnih poslova Bi. H.

Sadržaj dopisa • U vezi sa traženom informacijom o tome na koji način su građani bili uključeni u izbor idejnog rješenja, da li je sprovedena javna rasprava i ako jeste, na koji način, navedeno da je nakon izložbe prispjelih radova u Muzeju savremene umjetnosti koja je bila otvorena za javnost od 13. 3. -23. 3. 2007. godine po rezultatima predmetnog konkursa organizovana i debata u vidu okruglog stola na temu Principi i mogućnosti remodelacije i revitalizacije Tvrđave Kastel u Banjaluci u Muzeju savremene umjetnosti 23. 3. 2008. godine na koju je pozvana sva stručna i druga javnost putem medija, novina, Nezavisne novine od 20. 2. 2007. godine.

Obrazloženje nižestepene presude • Odbijanje tužbe obrazloženo je pozivom na odredbu člana 6. tačka v) ZOSPI kojom su propisani izuzeci od prava za pristup informacijama u slučajevima kada se otkrivanje informacije osnovano može očekivati izazivanje značajne štete po legitimne ciljeve javnih organa u cilju zaštite procesa donošenja odluke, kada se daje mišljenje, savjet ili preporuka od strane zaposlenih lica u javnom organu ili svakog lica koji vrši aktivnost za, ili u ime javnog organa, ali se ne radi o činjeničnim, statističkim, naučnim ili tehničkim informacijama.

Obrazloženje nižestepene presude • Da je članom 9. ZOSPI propisano da se može objaviti tražena informacija i bez obzira na utvrđeni izuzetak ako je to opravdano javnim interesom, ali se tada uzima u obzir svaka korist i svaka šteta koja može proisteči iz toga, da shodno navedenom iz zahtjeva tužioca nije jasno, a ni obrazloženo zašto bi javnost imala interes da zna ko su članovi komisije i zbog čega bi se trebala upoznati sa sadržajem datih mišljenja, niti je tužilac opravdanost takvog interesa dokazao.

Obrazloženje nižestepene presude • Proizlazi da je pravilno utvrđen izuzetak u zaštiti procesa donošenja odluke od strane javnog organa u davanju mišljenja, savjeta ili preporuka dok su svi ostali podaci transparentni, uz navođenje da kada javni organ objavljuje traženu informaciju za koju je utvrđen izuzetak mora utvrđivati opravdanost javnog interesa, kako je to propisano članom 9. ZOSPI. U konkretnom slučaju tuženi je zaključio da se podaci u vezi sa članovima komisije i zapisnicima odnose na izuzetke u vezi sa funkcijama javnih organa u smislu člana 6. tačka v) Zakona, te u tom dijelu nije dostavio informacije tužiocu, a dostavio je ostale informacije u skladu sa članom 10. toga Zakona.

Zahtjev tužioca • U zahtjevu ističe da je tuženi organ djelimično odbio njegov zahtjev za pristup informacijama, te utvrdio kao izuzetak dostavu informacije – spiska članova komisije koja vrši izbor idejnog rješenja revitalizacije Tvrđave Kastel i zapisnika sa održanih sastanaka te komisije u smislu člana 6. tačka v) Zakona, što je neosnovano, jer ova informacija ne bi trebala biti proglašena izuzetkom, s obzirom da se radio o informaciji koja nije u vezi sa narušavanjem legitimnih ciljeva Republike Srpske, pa podaci o članovima komisije koja je bila zadužena da izvrši izbor idejnog rješenja ne može da izazove štetu po legitimne ciljeve.

Zahtjev tužioca • Dalje navodi ako bi se prihvatilo obrazloženje tuženog onda bi od javnosti trebalo sakriti podatke o svim licima koja za ime i račun tih organa učestvuju u postupcima donošenja bilo kakvih odluka, bilo one zakonodavne, izvršne ili sudske, pa se u takvoj situaciji niko od donosilaca odluka ne može pozvati na odgovornost, jer da javnost bez obzira što finansira rad javnih organa ima pravo da zna ko i kako u njeno ime odlučuje; da kada bi se te informacije smatrale izuzetkom, ostaje nejasno kako je sud došao do zaključka da se test javnog interesa sprovodi samo onda kada javni organ objavljuje traženu informaciju za koju je utvrđen izuzetak, kada je odredbom člana 5. a) i b) Zakona propisano da je javni organ obavezan da sprovede test javnog interesa za informaciju koju je utvrdio kao izuzetak bez obzira da li će istu objaviti ili neće objaviti.

Zahtjev tužioca • Smatra da u konkretnom slučaju test javnog interesa nije sporoveden u skladu sa članom 9. , jer pri donošenju odluke da li je objavljivanje informacije opravdano javnim interesom, nadležni organ je obavezan da razmotri okolnosti iz člana 9. stav 2. Zakona, jer ispitivanje javnog interesa predstavlja svojevrstan garant podnosiocima zahtjev za pristup informacijama da javni organ neće po automatizmu utvrđivati izuzetke već će to razmatrati u svakom konkretnom slučaju, a što ovdje nije učinjeno.

Odluka Vrhovnog suda • Vrhovni sud je zahtjev odbio.

Činjenično stanje • Tužilac je 13. 02. 2012. godine podnio zahtjev prvostepenom organu tuženog za pristup informacijama koje su se odnosile na dostavljanje spiska članova komisije koja je vršila izbor idejnog rješenja za revitalizaciju i remodelaciju Tvrđave Kastel; zapisnike sa održanih sastanaka komisije; poziv za konkurs za izradu idejnog rješenja; informacije koje je Odjeljenje za prostorno uređenje bilo obavezno da sačini za Skupštinu grada, a na osnovu zaključka Skupštine od 20. 9. 2007. godine; kopiju ugovora sa EU na osnovu kojeg je Gradu Banjaluka kroz IPA fond odobreno 2, 5 miliona evra za realizaciju projekta i informaciju o tome na koji način su građani bili upućeni u izbor idejnog rješenja.

Činjenično stanje • Prvostepeni organ je dopisom od 28. 02. 2012. godine obavijestio tužioca da je utvrdio izuzetak u pogledu zahtjeva za objavljivanje spiska članova komisije koja je vršila izbor idejnog rješenja revitalizacije i remodelacije Tvrđave Kastel i zapisnika sa održanih sastanaka, a u vezi sa dostavljanjem kopije ugovora sa EU tužioca je uputio da se sa takvim zahtjevom obrati Ministarstvu civilnih poslova Bi. H, a ostale tražene informacije je dostavio.

Činjenično stanje • Tužilac je nakon prijema ovog obavještenja zahtijevao donošenje upravnog akta smatrajući da je to potrebno jer je prvostepeni organ dijelom odbio traženu informaciju, pa da ga je trebao poučiti o pravu podnošenja žalbe. Smatra da mu je uskraćeno pravo na slobodan pristup informacijama te da su postupanjem na takav način povrijeđene odredbe člana 9. , 13. , 14. i 25. Zakona, kao i odredba člana 13. Zakona u vezi sa zahtjevom za dostavljanjem kopije ugovora EU.

Razlozi presude • Vrhovni sud je istakao da je tuženi ovaj zahtjev tužioca pravilno smatrao žalbom i tako otklonio propust prvostepenog organa i povredu odredbe člana 14. Zakona kojim navedenom obavještenju nije poučio tužioca o pravu i roku za podnošenje žalbe. Takođe je pravilno žalbu odbio kao neosnovanu jer objavljivanje takvih informacija predstavlja izuzetak predviđen članom 6. v) Zakona s obzirom da se radi o stavovima i mišljenjima pojedinaca izraženih u procesu donošenja odluke izbora idejnog rješenja čije bi objavljivanje predstavljalo povredu procesa donošenje odluke koja je zaštićena zakonom i koja ne uključuje javnost.

Razlozi presude • Dalje sud ističe da javnost nije uključena ni u procesu donošenja neke druge odluke javnog organa osim ako to nije posebno propisano, pa se navod tužioca na tu okolnost ukazuje neosnovanim. Naglašava da je javnost u potpunosti upoznata sa izborom idejnog rješenja remodelacije i revitalizacije Tvrđave Kastel o čemu je i tužilac obaviješten. Osim toga, tužilac ni u zahtjevu, a ni u toku postupka navodi razloge zbog kojih bi javnost imala interesa da ima saznanje o imenima članova te komisije i zbog čega bi se trebala upoznati sa sadržajem datih mišljenja.

Razlozi presude • Navodi da nema povrede odredbe člana 9. Zakona jer ispitivanje opravdanosti javnim interesima potrebno onda kada javni organ objavljuje traženu informaciju za koju je utvrđen izuzetak, a ne u svakom slučaju kako to pogrešno zaključuje tužilac. Ističe da nije povređena ni odredba člana 13. Zakona u smislu navoda tužioca da je tuženi imao obavezu da njegov zahtjev u odnosu na informaciju u vezi sa ugovorom koji je zaključen sa EU proslijedi Ministarstvu civilnih poslova, jer ugovor ne postoji, a radi se o sredstvima prve komponente kako je tuženi naveo u obrazloženju osporenog akta i na taj način odgovorio na ovaj žalbeni navod.

Primjer 4. - ZOSPI • U predmetu 11 0 U 010673 16 Uvp 2 nižestepeni sud je odbio tužbu protiv akta Gradonačelnika Grada Banjaluka kojim je odbijena žalba izjavljena protiv dopisa Kabineta Gradonačelnika od 02. 4. 2012. godine, a tim dopisom je tuženi obavijestio tužioca da Grad Banjaluka ne posjeduje dokumentaciju nastalu u radu Inspekcije rada u periodu od 1996. do 1999. godine, te da u tom smislu nije bilo moguće udovoljiti njegovom zahtjevu za pristup informacijama.

Obrazloženje nižestepene presude • U obrazloženju se navodi da se tužilac sa istim zahtjevom već obraćao kada mu je i odgovoreno da je za materijal nastao u radu Inspekcije rada za koji je tužilac podnio zahtjev uništen zbog proteka propisanog roka od 5 godina za njegovo čuvanje u skladu sa Zakonom i podzakonskim aktima, te Listom registraturskog materijalnog materijala o čemu je tužilac i obaviješten, pa da se nije moglo udovoljiti njegovom zahtjevu za pristup informacijama zbog čega je ponovo zahtjev tužioca utvrđen kao bespredmetan.

Obrazloženje nižestepene presude • Vezano za dio zahtjeva koji se odnosi na fotokopije odgovarajućih akata iz kojih se vidi da je odobreno i izvršeno izlučivanje, tužiocu je dostavljeno prethodno pomenuto rješenje Arhiva RS, spisak bezvrijednog registraturskog materijala i zapisnik iz 2004. godine, pa je zaključeno da se radilo o bezvrijednom registraturskom materijalu nastalo u radu Opštinske uprave Banjaluka u periodu od 1996. do 2000. godine koji je uništen po prethodno utvrđenom spisku bezvrijednog regitraturskog materijala predviđenog za uništenje na osnovu rješenja od 01. 3. 2004. godine Arhiva RS, pa da se zbog toga nije moglo postupiti po zahtjevu tužioca, jer tražene informacije o postupanju Inspekcije rada u periodu od 1996. do 1999. godine ne postoji.

Obrazloženje nižestepene presude • Da je u postavljenom zahtjevu tužioca udovoljeno u dijelu u kojem je organ mogao udovoljiti dostavljajući mu prethodno pomenutu dokumentaciju iz 2004. godine. Da nije osnovan navod da tuženi nije ispoštovao proceduru vezanu za slobodu pristupa informacijama, jer se ta procedura ne provodi u situaciji kada traženi materijal ne postoji, niti je organ dužan da čuva dokumente po isteku roka za njihovo čuvanje, niti njihove kopije, a što proizlazi iz Zakona o arhivskoj djelatnosti.

Zahtjev tužioca • Navodi da je Kabinet Gradonačelnika u predmetnoj upravnoj stvari postupio isto kao i po prethodno podnesenom zahtjevu, tako što je samostalno obradio njihov zahtjev i svojim dopisom koji je nepotpun sa stanovišta elemenata koje mora da sadrži obavijestio ga da se zahtjevu ne može udovoljiti u cjelosti jer su uništeni dokumenti koji su predmet zahtjeva za pristup informacijama, pa da je trebalo postupiti po članu 13. Zakona i zahtjev uputiti na obradu i rješavanje nadležnom odjeljenju, pa je ovakvim postupanjem povrijeđeno načelo dvostepenosti, što je razlog za poništenje osporenog akta, a što nije sankcionisano presudom nižestepenog suda.

Zahtjev tužioca • Da postupak uništenja dokumenata nije sproveden u skladu sa vodičem i indeksom registra jer za slučaj omaškom uništenih dokumenata postoji zakonom propisana obaveza organa da pokrene postupak obnove dokumenata, a što je istaknuto u tužbi na koje navode se nije očitovao sud. Da sud nije cijenio brižljivo i savjesno predočene dokaze, već proizvoljno tvrdi da iz spiska bezvrijednog registratskog materijala proizlazi da je uništen materijal kome se traži pristup, pa da se nije moglo postupiti po njegovom zahtjevu, jer da ne postoji informacija o postupanju Inspekcije rada u periodu od 1996. do 1999. godine.

Zahtjev tužioca • Iako se iz navedenog spiska jasno vidi da je za uništenje izdvojen samo materijal iz 1997. godine, a nije izdvojen nijedan dio materijala iz rada Inspekcije iz 1996. , 1998. i 1999. godine, a da prema njegovom saznanju takav materijal nije ni kreiran, ali tuženi to ne želi da prizna iako nema nijedan dokaz da je takav materijal i postojao.

Odluka Vrhovnog suda • Vrhovni sud je zahtjev odbio.

Činjenično stanje • Iz podataka spisa proizlazi da je tužilac 20. 3. 2012. godine podnio tuženom zahtjev za pristup informacijama u kome je naveo da je takav zahtjev i ranije podnosio te da je rješenjem tuženog od 8. 7. 2011. godine odlučeno da se ne može udovoljiti ovom zahtjevu jer da ne raspolaže podacima nastalim u radu Inspekcije rada u 1996. , 1997. , 1988. i 199. godinu za koje se i tražilo objavljivanje informacija vezanih za nadzor za primjenu člana 44. Zakona o radnim odnosima, jer da je istekao rok za čuvanje materijala nastalog u radu te Inspekcije, pa da je materijal uništen.

Činjenično stanje • S obzirom da su alternativno ponuđeni dokumenti (informacije) da su ti materijali kvalifikovani kao bezvrijedni, ovim zahtjevom je zatražio da mu se dostave fotokopije odgovarajućih akata iz kojih se vidi koja evidencija je bila dužna i koje je vodila Inspekcija rada, te za koje materijale je odobreno i izvršeno izlučivanje dokumentacije, te izvršeno uništavanje tih dokumenata i evidencija bezvrijednog materijala za koji se navodi da zbog uništavanja ne posjeduje.

Razlozi presude • Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 2. Zakona kojom je propisano da se tim zakonom olakšava i promoviše u najvećoj mjeri i bez odlaganja objavljivanje informacija koje se nalaze pod kontrolom javnog organa po najnižoj prihvatljivoj cijeni, te na član 3. Zakona kojim je informacija definisana kao svaki materijal kojim se prenose činjenice, mišljenja, podaci ili bilo koji drugi sadržaji uključujući svaku kopiju ili njen dio, te da se pod javnim organom smatra svaki republički, gradski, opštinski ili bilo koji drugi organ u Republici Srpkoj, izvršni organ, zakonodavni organ i pravosudni organ.

Razlozi presude • Dalje sud ističe da prema citiranim odredbama jedan od uslova za objavljivanje informacije jeste da javni organ raspolaže traženu informaciju. U konkretnom slučaju tuženi kao javni organ od kojeg je tužilac zatražio da mu se dostave fotokopije odgovarajućih akata iz kojih vidi koja je agencija bila dužna i koji je vodila Inspekcija rada u 1996. , 1997. , 1998. i 199. godini ne raspolaže tom dokumentacijom o čemu je tužilac obaviješten i po njegovom ranijem podnesenom zahtjevu.

Razlozi presude • Vrhovni sud napominje da se prvobitno podneseni zahtjev tužioca odnosio na dokumentaciju o radu Inspekcije rada i objavljivanje informacija vezanih za nadzor za primjenu člana 64. Zakona o radnim odnosima, a koja je uništena zbog proteka roka za njeno čuvanje u skladu sa Listom registarskog materijala na osnovu Zakona o arhivskoj djelatnosti, Uredbe o kancelarijskom poslovanju republičkih organa uprave, te Pravilnika o postupku odabiranja arhivske građe, kriterijuma i načina njegovog vrednovanja.

Razlozi presude • Sud je istakao da tuženi ne posjeduje ni dokumentaciju traženu ni ovim zahtjevom iz kojeg će se vidjeti koje evidencije je bila dužna i koje je vodila Inspekcija rada o čemu je obaviješten dopisom tuženog od 02. 4. 2012. godine, zbog čega mu nije mogla biti dostavljena. Pri tome nije od značaja činjenica koju ističe tužilac da li je ta dokumentacija uništena ili nije ni formirana, jer u oba slučaja traženi materijal ne postoji, pa prema tome nije ni mogao biti dostavljen tužiocu.

Razlozi presude • Dodaje da je tužiocu dostavljeno rješenje Arhiva od 01. 3. 2004. godine u kome se odobrava uništenje bezvrijednog registarskog materijala nastalog u radu Opštinske uprave u periodu od 1996. do 2000. godine, spisak bezvrijednog materijala predloženog za uništenje i zapisnik od 01. 3. 2004. godine o pregledu tog materijala, dakle, postupljeno je u dijelu zahtjeva kojim je tražio informaciju za koje je materijale odobreno i izvršeno izlučivanje, te je izvršeno uništavanje tih dokumenata i evidencija bezvrijednog materijala.

Primjer 5. - ZOSPI • U predmetu 11 0 U 014965 15 Uvp nižestepeni sud je odbio tužbu protiv akta Gradonačelnika Grada Banjaluka, a kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv akta Kabineta gradonačelnika od 10. 4. 2013. godine. Tim aktom tužilac je obaviješten da mu se odobrava uvid u kompletnu dokumentaciju koja se nalazi u predmetu Odjeljenja za prostorno uređenje broj 03 -3601 -152/13 razgledanje i fotokopiranje dokumentacije, osim izvoda iz Knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova ŽO podnosioca zahtjeva za legalizaciju izgrađenog potkrovlja u zgradi u ul. Kralja Alfonsa XIII broj 13.

Obrazloženje nižestepene presude • U obrazloženju presude nižestepeni sud se pozvao na odredbe člana 5. , 6. , 7. i 8. Zakona u skladu sa kojim je postupio tuženi i utvrdio da tražene informacije upućuju lične interese koje se odnose na privatnost trećeg lica, posebno u odnosu na zahtjev za uvid u Izvod iz Knjige uloženih ugovora ŽO podnosioca zahtjeva za legalizaciju izgrađenog potkrovlja u zgradi u ul. Kralja Alfonska XIII broj 13 u čiji izvod tužilac zahtijeva uvid.

Zahtjev tužioca • U zahtjevu ističe da su u postupku ignorisane sve relevantne činjenice i da je na taj način favorizovana suprotna strana, a da se iz razloga pobijane presude ne može utvrditi na osnovu čega je sud zaključio da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da je njemu odobren uvid u kompletnu dokumentaciju, jer da to nije slučaj, s obzirom da mu nije dozvoljen ni uvid, a ni fotokopiranje spornog izvoda iz Knjige uloženih ugovora ŽO čime se direktno krše odredbe Zakona.

Zahtjev tužioca • Smatra da je tuženi pogrešno utvrdio izuzetak iz razloga što Izvod sadrži informacije koje se odnose na privatnost trećeg lica koji zaključak nema zakonskog uporišta niti u jednoj odredbi pomenutog Zakona, a da se u aktu tuženog, a ni u presudi ne navodi koji su to podaci lične prirode zbog kojih se može primijeniti član 8. Zakona, tj. Kakve to podatke sadrže pomenuti dokument i kako bi se uvidom u istog ugrozila privatnost trećeg lica kada je opšte poznato da je u istima navedeno samo ko je vlasnik nepokretnosti, koja je veličina te nepokretnosti i od kada je ta nepokretnost postala svojina upisanog lica.

Zahtjev tužioca • Navodi da tuženi, a i sud očigledno namjerno ne žele da prikažu pravo činjenično stanje i ne žele da sam postupak rješavanja predmeta bude javan i transparentan, a sve u cilju zaštite investitora nelegalne izgradnje. Ističe da u konkretnom slučaju nema mjesta primjene člana 8. Zakona jer se ovdje ne radi o narušavanju privatnosti trećih lica, nego o dokazivanju da li nelegalni graditelj ima pravo da prisvaja zajedničke dijelove zgradi, tj. da li je on etažni vlasnik i da li može podnijeti zahtjev za legalizaciju.

Zahtjev tužioca • Da su to razlozi od javnog interesa da se takva informacija objavi, jer bi u suprotnom javni organ prekršio njegova prava kao etažnog vlasnika u predmetnoj zgradi, što je i učinio ne dajući mu na uvid tu traženu informaciju. Ne spori da Katastar vodi evidenciju takve vrste, ali da njega konkretno zanima da li je traženi izvod koji se nalazi u spisu predmeta pravno valjan dokument i kada je isti izdat, što ne može da sazna u katastarskom operatu.

Odluka Vrhovnog suda • Vrhovni sud je zahtjev odbio.

Činjenično stanje • Iz stanja spisa proizlazi da je tužilac 01. 8. 2013. godine podnio tuženom zahtjev za pristup informacijama u kojem je tražio da mu se kao zainteresovanoj stranci u postupku dozvoli uvid u kompletnu dokumentaciju u gore navedenom predmetu koji se vodi kod Odjeljenja za prostorno uređenje i da mu se ta dokumentacija fotokopira. Dopisom tuženog od 10. 4. 2014. godine tužilac je obaviješten da mu se odobrava uvid i fotokopiranje tražene dokumentacije osim izvoda iz Knjige uloženih ugovora na ime podnosioca zahtjeva za legalizaciju ŽO uz obrazloženje da je u odnosu da taj izvod nakon razmatranja svih činjenica i okolnosti od značaja za odluku po zahtjevu utvrđen izuzetak kod objavljivanja u smislu člana 8. jer tražene informacije uključuju lične interese koji se odnose na privatnost trećeg lica.

Činjenično stanje • Protiv navedenog akta tužilac je izjavio žalbu, koja je odbijena uz obrazloženje da nema mogućnosti da se dozvoli fotokopiranje izvoda iz Knjige uloženih ugovora na ime ŽO, odnosno da nisu povrijeđena prava tužioca zagarantovana ZOSPI.

Razlozi presude • U razlozima Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 5. ZOSPI po kojoj svako fizičko i pravno lice ima pravo pristupa informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da odgovori na zahtjeve građana koji se odnose na pristup informacijama, kao i da dostavi informacije od važnog javnog interesa koje se odnose na djelovanje i rad javnih organa. Izuzetak od te obaveze za javne organe propisan je u članu 6. , 7. i 8. ZOSPI, a postupak izuzeća u odredbi člana 9. po kojem postoji mogućnost objavljivanja i informacija bez obzira na utvrđeni izuzetak, a da je to opravdano javnim interesom.

Razlozi presude • Da je pravilan zaključak tuženog o odbijanju dostavljanja traženih informacija koje se odnosile na dostavljanje izvoda Knjige uloženih ugovora jer traženi podaci predstavljaju lične interese, odnosno podatke o licu koje je zaključilo ugovor o otkupu stana, odnosno jedinstveni matični broj, adresu stanovanja, način sticanja stana, a čija je zaštita regulisana Zakonom o zaštiti ličnih podataka Bi. H zbog čega je u konkretnom slučaju bilo mjesta primjeni člana 8. ZOSPI, pa da se navod tužioca na okolnost pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje neosnovanim.

Razlozi presude • Da je pravilno u konkretnom slučaju zaključeno da se u konkretnom slučaju ne radi o značajnom javnom interesu već o interesu tužioca kao etažnog vlasnika stana u predmetnoj zgradi, a što proizlazi iz sadržaja predmetnog zahtjeva. Budući da je tužiocu omogućen uvid i fotokopiranje preostalog dijela traženog spisa predmeta, to je pravilno zaključeno da osporenim aktom nije povrijeđena ni odredba člana 1. stav 1. tačka a) i u vezi sa članom 4. ZOSPI, pa je u pomenutom dijelu zahtjev tužioca za fotokopiranje izvoda iz Knjige uloženih ugovora pravilno odbijen kao neosnovan.