AKTUELNA SUDSKA PRAKSA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE SRPSKE U

AKTUELNA SUDSKA PRAKSA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE SRPSKE U UPRAVNOM SPORU Edukator: sudija Smiljana Mrša Banjaluka, 30. 09. 2015. godine

SADRŽAJ 1. PRIMJENA PROPISA IZ INVALIDSKO-BORAČKE ZAŠTITE 2. PRIMJENA PROPISA IZ PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA 3. PRIMJENA ČLANA 48. ZAKONA O POLJOPRIVREDNIM ZADRUGAMA

Primjena člana 126. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata („Službeni glasnik RS“ broj 134/11, 9/12 i 40/12). 1. 2. 3. 4. 5. 6. Prvostepeni organi izvršiće po službenoj dužnosti do 31. decembra 2012. godine prevođenje rješenja koja nisu prevedena, a podlijegala su obaveznom prevođenju po zakonukoji je bio na snazi do stupanja na snagu ovog zakona. Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, prvostepeni organi izvršit će do 30. juna 2012. godine prevođenje rješenja kojim se priznaje pravo na dopunsko materijalno obezbjeđenje iz člana 50. stav 3. ovog zakona, rješenja kojim se priznaje pravo na dodatak za njegu i pomoć iz člana 46. stav 2. ovog zakona, rješenja kojim se priznaje pravo na porodičnu invalidninu za tri korisnika iz člana 64. stav 1. tačka a) ovog zakona i rješenje kojim se priznaje pravo na porodičnu invalidninu iz člana 65. stav 2. ovog zakona, bez obzira na to da li je prevođenje izvršeno po zakonu koji je bio na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona. Ministarstvo može naložiti i odrediti rok za prevođenje rješenja o utvrđenom statusu i kategoriji borca, pravo na naknadu odlikovanom borcu i porodici odlikovanog poginulog borca i pravo na borački dodatak, bez obzira na to da li je prevođenje izvršeno po zakonu koji je bio na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona. U postupku prevođenja rješenja o utvrđenom statusu i kategoriji borca obavezno se traži mišljenje boračke organizacije u smislu člana 27. stav 3. ovog zakona. U postupku prevođenja rješenja nadležni organ će ukinuti ili izmijeniti prvostepeno rješenje ako je status i/ili pravo priznato suprotno zakonu. Rješenje o prevođenju podliježe reviziji.

„tuženi nema mogućnost da neposredno vrši reviziju rješenja, ranije donesenih po drugom propisu, bez da je izvršeno prevođenje navedenog rješenja, pa da nije moguće da tuženi primjeni odredbu člana 126. stav 6. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata Republike Srpske („Sl. glasnik RS” broj 134/11 u daljem tekstu Zakon), jer da svaka revizija podrazumijeva kontrolu primjene propisa, upravo onog po kojem je donijeto prvostepeno rješenje, zbog čega je po ocjeni suda a prema članu 127. Zakona intencija zakonodavca upravo bila da se određena rješenja izuzmu iz daljeg postupanja prevođenja, ali i revizije. Po sadržaju člana 126. Zakona, to je kako se dodaje, vrlo malo rješenja, pa bi se prihvatanjem stava Vrhovnog suda u presudi broj 11 0 U 009161 13 UVP od 05. 12. 2013. godine, dalo ovlašćenje tuženom da vrši reviziju bilo kojeg rješenja i bez obzira kad je to rješenje doneseno, zbog čega bi rad prvostepenog organ a i postupak prevođenja bio bezpredmetan“. Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 009161 13 U 2 od 28. 02. 2014. godine

„Izuzetno, stavom 2. člana 126. Zakona je propisana obaveza organa da do 31. juna 2012. godine izvrši prevođenje rješenja kojima je između ostalih, priznato pravo za tri korisnika i rješenja po članu 65. stav 2. tog zakona, bez obzira na to da li je prevođenje izvršeno po zakonu koji je bio na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona. Prvostepenim rješenjem od 04. 05. 2009. godine je samo tužilji priznato pravo na porodičnu invalidninu dok je njenoj kćerki to pravo prestalo sa danom 09. 05. 2009. godine, zbog čega shodno navedenoj zakonskoj odredbi nema obaveze prvostepenog organa da vrši prevođenje tog rješenja, pa nije pravilan pravni stav suda u pobijanoj presudi, da nije bilo moguće vršiti reviziju rješenja a da prethodno nije proveden postupak prevođenja tog rješenja po osnovu odredaba člana 126. Zakona. Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 11 0 U 009161 14 Uvp 2 od 12. 03. 2015. godine

Primjena Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 31/10). Primjena Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 22/93). Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-83/12 od 23. 09. 2013, godine, koja je objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 86/2013 godine, utvrđeno je da odredbe člana 10. stav 1. 2. i 3, član 11. stav 1. i 2. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 31/10), u vrijeme njegovog važenja, nisu bile u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 46/04, 55/07 -prečišćen tekst, 59/08 i 118/09) , uz obrazloženje da te odredbe nisu u saglasnosti sa odredbama člana 41. stav 2. i 3. te članom 60. stav 2. i člana 61. i 62. navedenog zakona zbog čega se Pravilnikom nisu mogle propisati bolesti koje se prilikom utvrđivanja procenta vojnog invaliditeta neće uzimati u obzir, već da je donosilac tog akta imao ustavno i zakonsko ovlašćenje da reguliše način utvrđivanja procenta vojnog invaliditeta srazmjerno oštećenju organizma koje je nastalo kao posljedica rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobijene pod tim okolnostima, kao i izuzetno povodom pogoršane bolesti i bolesti nepoznate ili multifaktoralne etiologije, uključujući određene subjektivne faktore. Iz istih razloga su ocijenjene neustavnim i nezakonitim odredbe člana 10. stav 1. , 2. i 3, te člana 11. stav 1. i 2. sada važećeg Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 100/12 i 116/12), jer da nisu u saglasnosti sa Ustavom RS i Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 134/11, 9/12 i 40/12).

„Međutim, pravilno nižestepeni sud u pobijanoj presudi konstatuje da je ovakva konstatacija uopštena i ne odgovara svakom pojedinom slučaju, s obzirom da se iz takvog obrazloženja može zaključiti da kod svih ratnih vojnih invalida koji imaju oboljenje koje ima i tužilac vanjski faktori koji utiču na nastanak oboljenja učestvuju sa 30%, što ne odgovara faktičkom stanju i ne može se sa sigurnošću izvesti zaključak zbog čega je upravo kod tužioca utvrđen udio vojnog invaliditeta od 20% dok je utvrđeno oštećenje njegovog organizma od 80% po T 231 a. S obzirom na navedeno, nalaz i imišljenje ljekarske komisije je potrebno dopuniti razlozima nastanka i uticaja faktora koji se odnose na vršenje vojne službe a odnose se isključivo na tužioca koji su prilikom njegovog učešća u OS VRS učestvovali sa određenim)uticajem a s obzirom na njegovu starosnu dob i dužinu vojnog angažovanja te okolnostima pod kojim se bolest prvi put pojavila te njegovo eventualno vojno angažovanje nakon pojave prvih psihičkih smetnji. Otuda se razlozi obrazloženja osporenog akta nisu mogli zasnovati na tako nedovoljno obrazloženom dokaznom sredstvu, kako je pravilno konstatovao sud u pobijanoj presudi što je bio razlog za uvaženje tužbe i poništenje osporenog akta, kako bi se u ponovnom postupku otklonili uočeni propusti i nedostaci nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije a time i osporenog akta. “ Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 11 0 U 011570 14 Uvp od 20. 03. 2015. godine

„Odredbom člana 125. Zakona, u njenom relevantnom dijelu, je propisano da lice kome je status i mjesečno primanje priznato po osnovu nastale ili pogoršane bolesti, po propisima koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog zakona, a osnov za priznavanje tog statusa i prava nije predviđen ovim zakonom zadržava status i koristi prava u obimu i pod uslovima predviđenim zakonom osim u slučaju ukidanja rješenja u postupku revizije prevedenih rješenja. U konkretnom slučaju, tužiocu je zbog ranije utvrđenog oštećenja organizma po osnovu tuberkuloze pluća utvrđen invaliditet od 30% koji je i sada zadžan te je zadržano oštećenje organizma po osnovu pogoršane bolesti ( koje Zakonom nije predviđeno za utvrđivanje vojnog invaliditeta ) s tim da je izmijenjena ocjenska tačka T-105 -60% u T-108 od 30%. U skladu sa navedenim, pravilno je tužiocu u postupku revizije te ukidanja prvostepenog rješenja utvrđen vojni invaliditet od 40% prema propisima koji su bili na snazi prije stupanja na snagu zakona. Otuda je neosnovan prigovor tužioca o pogrešnoj primjeni Pravilnika, tim prije što su sada važećim Pravilnikom za ocjenske tačke koje su primijenjene za oštećenje koljena ( ranije T- 106 a sada T-108. Liste procenata vojnog invaliditeta), predviđena ista oštećenja organizma. “ Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009020 13 Uvp od 27. 11. 2014. godine

Primjena člana 95. i 96. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Sl. glasnik RS“ – Prečišćeni tekst, broj 55/07, 59/08 i 118/09) „Dakle, u ovoj stvari nije moguće spajanje postupka revizije rješenja kojim je utvrđen status i pravo invalidu i postupka revizije rješenja za povećanje procenta invalidnosti, jer revizija prvostepenog rješenja, kojim je odlučeno o povećanju procenta invalidnosti, pretpostavlja da je prethodno utvrđena ocjena invaliditeta postala konačna, odnosno da je konačno utvrđen ili potvrđen status i pravo po tom osnovu, a to opet dalje znači da se tako utvrđen status i invaliditet ne može mijenjati u postupku revizije rješenja kojim je utvrđen novi procenat invalidnosti, a što proizlazi iz sadržaja odredbe člana 99. stav 1. Zakona o pravima boraca, pa je već iz tog razloga osporeni akt trebalo poništiti, jer je ostavaren osnov iz člana 10. t. 4. ZUS“. Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 11 0 U 010017 14 Uvp od 04. 03. 2015. godine

„Ovo prije svega iz razloga što je stavom 1. dispozitiva osporenog akta žalba tužioca djelimično uvažena u pogledu ocjene invaliditeta i statusa tužioca kao vojnog invalida, što bi upućivalo na zaključak da je prvostepeno rješenje poništeno, a onda je u stavu 2. dispozitiva u postupku revizije ukinuto prvostepeno rješenje i riješeno tako da se tužiocu utvrđuje status RVI V kategorije sa 70% vojnog invaliditeta i da mu ta prava teku od 01. 12. 2011. godine, prvog dana narednog mjeseca nakon donošenja osporenog akta, iako u takvoj situaciji prava teku od 10. 05. 2011. godine kao dana donošenja prvostepenog rješenja, stoga je nepravilan stav u pobijanoj presudi da ta prava teku od 29. 11. 2011. godine kao dana donošenja osporenog akta, budući da je žalba uvažena i tužiocu priznata veća kategorija invalidnosti od one utvrđene prvostepenim rješenjem, što znači da je to rješenje poništeno, u smislu odredbe člana 224. stav 3. ZOUP, pa njegove posljedice djeluju unatrag, odnosno poništavaju se i pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo u smislu odredbe člana 254. stav 1. ZOUP. Bez obzira na navode tuženog da je osporeni akt donesen po žalbi tužioca i u postupku revizije u smislu člana 95. stav 1, 3, 4 i 5. i člana 96. stav 1. i 2. Zakona o pravima boraca-Prečišćeni tekst, po kojima se samo u određenim slučajevima, u vršenju revizije, može rješenje poništiti, u pravnoj situaciji kad je jednim rješenjem riješeno o žalbi kao redovnom pravnom sredstvu, koja je pri tom ocijenjena kao osnovana, i u vršenju revizije kao vanrednom pravnom sredstvu, pravilno je nižestepeni sud zaključio da prava koja su određena tim rješen em teku unatrag, ali ne od dana donošenja osporenog akta, već od dana donošenja prvostepenog rješenja“. Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 11 0 U 008570 13 Uvp od 28. 05. 2014. godine

„Međutim, u konkretnom slučaju, kako je to pravilno zapazio nižestepeni sud, odlučivano je jednim rješenjem o dvije različite upravne stvari, jer je osporenim aktom, tačkom 1. dispozitiva, odlučeno o žalbi tužioca protiv prvostepenog rješenja broj 07 -560 -161/10 od 2. 7. 2010. godine, kojim je odbijen zahtjev tužioca za povećanje procenta invalidnosti po osnovu pogoršanja zdravstvenog stanja i istovremeno tačkom 2. izvršena revizija prvostepenog rješenja broj 07 -560 -358/09 od 5. 10. 2009. godine, protiv kojeg tužilac nije izjavljivao žalbu. Dakle, odlučivanje tuženog po žalbi tužioca protiv prvostepenog rješenja broj 07 -560 -161/10 od 2. 7. 2010. godine, predstavlja odlučivanje u jednom upravnoj stvari (u postupku povećanja procenta vojnog invaliditeta po osnovu pogrošanja zdravstvenog stanja) u smislu člana 99. Zakona o pravima boraca, dok odlučivanje o reviziji prvostepenog rješenja broj 07 -560 -358/09 od 5. 10. 2009. godine, predstavlja odlučivanje u drugoj upravnoj stvari shodno članu 95. i 96. tog zakona“ Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 11 0 U 007966 13 Uvp od 23. 10. 2014. godine

Primjena člana 2. i člana 4. stav 1 i 2. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Sl. glasnik RS“ – Prečišćeni tekst, broj 55/07, 59/08 i 118/09) “Iz sadržaja odredbe člana 4. st. 1. Zakona proizlazi da svojstvo RVI može ostvariti lice iz stava 2. tog člana kod kojeg je oštećenje organizma nastalo pod okolnostima iz člana 2. stav 2. . Zzakona, kojim je u stavu 1. t. 2. propisano da je borac u smislu tog zakona lice koje je u ratu u periodu od 19. maja 1995. godine do 19. juna 1996. godine kao pripadnik OSRS vršilo vojne i druge dužnosti za odbranu RS. Kod činjenice da se redovni poslovi i zadaci ovlaštenih službenih lica ne mogu poistovjetiti sa učešćem u oružanim akcijama ili borbi, oštećenje organizma nastalo prilikom obavljanja redovnih poslova i zadataka pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova nije osnov za priznavanje svojstva RVI. U tom smislu tuženi osnovano prigovara stavu suda da su osporenim aktom pogrešno primijenjene odredbe člana 4. st. 1. i 2. u vezi sa članom 2. st. 1. tačka 1. i 2. i člana 84. st. 4. Zakon, a s obzirom da je tužilac obavljao poslove ovlaštenog službenog lica načelnika SJB Srbobran (Donji Vakuf), što znači da u tom periodu kao pripadnik VRS nije vršio vojne i druge dužnosti za ciljeve odbrane Republike Srpske, niti je u tom periodu po naređenju uečstvovao u oružanim akcijama i aktivnostima vezanim za oružane akcije i borbena dejstva već je obavljao redovne poslove i zadatke svog radnog mjesta. Proizlazi da nisu ispunjeni uslovi iz člana 2. Zakona zbog čega se tužiocu ne može priznati svojstvo RVI u smislu člana 4. st. 1. i 2. odnosno člana 12. Zakona pa bi tužiočevo oboljenje moglo eventualno predstavljati osnov za ocjenu radne sposobnosti i priznavanje prava po osnovu invalidnosti po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. S obzirom na navedeno, nije pravilan pravni stav suda u pobijanoj presudi, pa se ista preinačava na način da se tužba odbija kao neosnovana jer nisu ispunjeni uslovi iz odredaba člana 10. ZUS, za poništenje osporenog akta“. Presuda Vrhovnog suda RS broj 11 0 U 009787 13 Uvp od 18. 06. 2015. godine

Primjena člana 172. i člana 184. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“službeni glasnik RS” broj 134/11) Član 172. (1) Korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koji su ta prava ostvari li po propisima koji su primjenjivani do početka primjene ovog zakona ta prava se obezbjeđuju i dalje. (2) Iznos novčanog davanja po osnovu prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja iz stava 1. ovog člana za mjesec u kome je Zakon stupio na snagu usklađu je se u skladu sa čla nom 83. ovog zakona, počevši od 1. ja nuara 2013. godine. (3) Radi primjene stava 2. ovog člana, Fond će po službenoj dužnosti oba vijestiti korisnike prava o iznosu novčanog davanja za mjesec u kome je Zakon stupio na snagu. (4) Za korisnika penzije ko ja je određena od penzij skog osnova u skladu sa članom 87. Zakona o penzijskom i invalid skom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09) Fond će poslu žbenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije odre đene od penzijskog osnova u skladu sa čl. 77. do 86. tog zakona, od prvog da na na rednog mjeseca nakon stupanja Zakona na snagu. (5) Izuzetno od stava 4. ovog člana, neće se ponovo određivati penzije: a) korisniku invalidske penzije kod koga je uzrok invalidnosti povreda za dobijena za vrijeme vršenja vojne dužnosti u okolnostima oružanih sukoba, kao i bolest tog lica koja je uzročnoposljedično vezana za te okolnosti, b) korisniku porodične penzije ostvarene iza invalidske penzije iz tačke a) ovog stava, v) korisniku starosne ili invalidske penzi je učesnika NOR-a, g) korisniku porodične penzi je ostvarene iza penzi je iz tačke v) ovog stava i d) korisniku porodične penzije ostvarene iza poginulog borca ili poginulog učesnika NOR-a.

Član 184. Stupanjem na snagu ovog zakona presta je da važi Zakono penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09). „Prema odredbi člana 184. Zakona, stupanjem na snagu tog zakona prestaje da važi ZPIO, bez izuzetaka. Zbog navedenog, odredbe stava 172. stav 4. i 184. su u međusobnoj suprotnosti , s obzirom da je ZPIO prestao da važi bez izuzetaka, a u stavu 172. stav 4. su na snazi ostale odredbe člana 77. do 86. ZPIO. U tom smislu pravilno je uvaženje tužbe i poništenje osporenog akta, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude, već iz razloga navedenih u ovoj presudi. Zbog navedenog, tuženi će prilikom ponovnog odlučivanja po žalbi tužioca protiv naprijed navedenog prvostepenog rješenja, imati u vidu primjedbe i pravno shvatanje suda iz ove presude te donijeti novi upravni akt pravilnom primjenom odredaba stav 4. člana 172. i člana 184. Zakona“. Presuda Vrhovnog suda RS broj 15 0 U 001270 12 UVP od 14. 06. 2013. godine

„S obzirom na navedeno, a kako tužilac nije osporio tako utvrđene činjenice na osnovu kojih je donijeto prvostepeno rješenje primjenom odredbe člana 172. st. 4. ZPIO, pravilno je tužba u ovom upravnom sporu odbijena. S obzirom na sadržaj odredbe člana 172. st. 4. ZPIO, neosnovani su navodi tužioca da se na njega ne primjenjuju odredbe o ponovnom određivanju penzije s obzirom da se obaveza ponovnog određivanja penzije odnosi na sve korisnike kojima je penzija bila određena primjenom člana 1. ZPIO. S obzirom na navedeno, a kako tužiocu nije bila određena invalidska penzija, ne postoji osnov za utvrđivanje uzročno posljedične veze između njegovog eventualnog oboljenja nastalog u toku vršenja vojnih dužnosti u Vojsci Republike Srpske, pa se navodi tužioca u tom pravcu ukazuju neosnovanim a pobijana presuda pravilnom i zakonitom“. Presuda Vrhovnog suda RS broj 12 0 U 010072 13 UVP od 18. 06. 2015. godine.

„Propisivanjem načina ponovnog određivanja penzija po odredbama člana 172. stav 4. Zakona, za korisnike starosne ili invalidske penzije, odnosno način ponovnog određivanje penzija korisnicima, kojima je pravo na penziju priznato po propisima koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona, po ocjeni ovog (Vrhovnog) suda nije, povrijeđen ustavni princip jednakosti iz člana 10. Ustava, jer jednakost, ne podrazumijeva jednakost u apsolutnom smislu, te riječi, već izjednačenost u pravima i slobodama onih građana koji se, sa aspekta udovoljavanja određenim istim kriterijumima, mogu svrstati u zajedničku kategoriju, a koji se, pri tome, nalaze u istim pravnim situacijama. Dakle, stvar je zakonodavne politike i razloga cjelishodnosti određivanje za koje korisnike penzije, nakon stupanja na snagu ovog zakona, će se ponovo određivati penzija i na koji način, naravno uz uslov da se to odnosi na sve kategorije korisnika koji se nalaze u istoj ili sličnoj pravnoj situaciji. “ Presuda Vrhovnog suda RS broj: 15 0 U 001442 13 Uvp od, 26. 3. 2015. godine

Primjena člana 48. Zakona o poljoprivrednim zadrugama („Službeni glasnik RS“ broj 73/08 i 106/09) „Odredbama člana 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednim zadrugama („Službeni glasnik RS“ broj 106/09), (ZIDZPZ ) je izmjenjen član 48. Zakona o poljoprivrednim zadrugama (Službeni glasnik RS“ broj 73/08), te je određeno da će se nepokretnosti upisane u javnim evidencijama kao državna, odnosno ranije društvena svojina, s pravom korišćenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, nakon stupanja na snagu tog zakona upisati kao svojina jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji te nepokretnosti nalaze; da se upis nepokretnosti po zahtjevu gradonačelnika odnosno načelnika opštine utvrđuje rješenjem nadležne područne jedinice tužene te da se taj zahtjev uz koji se prilažu zemljišno-knjižni i katastarski podaci o nepokretnostima podnosi u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu tog zakona.

Odredbama člana 47. Zakona o poljoprivrednim zadrugama i člana 88. Opšteg Zakona o zadrugama, je propisano da zadruga koristi sredstva na temelju uloga zadrugara, sredstva zadružne svojine, sredstva u državnoj svojini (po raznim osnovama) i sredstva drugih domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Zakon o stvarnim pravima je lex generali u odnosu na Zakon o poljoprivrednim zadrugama i Opšti zakon o zadrugama pa s obziromo na pravilo da lex specialis derogat lex generali, supsidijarna primjena odredaba člana 324. Zakona o stvarnim pravima dolazi u obzir, kako je propisano tom odredbom, samo ukoliko posebnim propisima nije drukčije određeno. Kako je naprijed navedeno, posebnim zakonom je regulisano pitanje korišćenja i sticanja prava svojine na državnoj imovini koju zadruga koristi, pa dovodeći u vezu odredbe člana 47. Zakona o poljoprivrednim zadrugama te člana 88. Ošteg zakona o zadrugama sa Odlukom Ustavnog suda RS, broj U- 48/08 od 07. 10. 2010. godine, objavljenoj u („Službenom glasniku RS“ broj 113/2010), kojom je odbijen prijedlog za utvrđivanje neustavnosti (između ostalih ), člana 48. Zakona o poljoprivrednim zadrugama, tužilja nije ničim dokazala pravni osnov korišćenja predmetnih nepokretnosti koji bi joj omogućio sticanje prava svojine na nepokretnostima koje koristi. Suprotno tome, u provedenom upravnom postupku je na nesumnjiv način utvrđeno da je zahtjev načelnika Opštine Donji Žabar podnijet u propisanom roku (06. 02. 2010. godine) te da su predmetne nepokretnosti upisane u javnoj evidenciji kao državna svojina sa pravom korišćenja u korist zadruge što su kumulativno propisani uslovi za pravilnu primjenu odredaba člana 6. ZIDZPZ Ove činjenice tužilja nije osporila odgovarajućim dokazima zbog čega je pravilno žalba tužilje protiv navedenog prvostepenog rješenja odbijena kao neosnovana, jer je ZIDZPZ lex specialis u odnosu na Zakon o stvarnim pravima, zbog čega su navodi u zahtjevu neosnovani. “ Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 002148 13 Uvp od 17. 09. 2015. godine