MONETARNA I FISKALNA POLITIKA Doc dr Zoran Mastilo

MONETARNA I FISKALNA POLITIKA Doc. dr Zoran Mastilo

MONETARNA POLITIKA

q U krotkom roku, monetarna politika utiče na razinu domaćeg proizvoda kao i na njegov sastav: porast ponude novca dovodi do smanjenja kamatnih stopa i deprecijacije valute. To izazva porast potražnje za dobrima i porast domaceg proizvoda. q U srednjem i dugom roku, monetarna je politika neutralna: Promjene bilo razine novca ili stope rasta novca ne utiču na domaci proizvod i nezaposlenost. Promjene razine novca dovode do proporcionalnih porosta cijena. Promjene nominalne stope rasta novca izazivaju odgovarajuće promjene stope inflacije.

TROŠKOVI INFLACIJE Vrlo visoka inflacija od, recimo, 30% mjesečno ili više, može poremetiti gospodarsku aktivnost. Medutim, tema rasprave koja se danas vodi u zemljama OECD-a nisu troškovi stopa inflacije od preko 30% mjesečno. Umjesto toga, raspnvaje usredotočena na prednosti inflacije od 0% prema lnflaciji od 4%godišnje. U tom su rasponu ekonomisti uočili ćetiri glavna troška inflacije: 1) troškove potplata, 2) porezne poremećaje, 3) novčane iluzije i 4) promjenjivost inflacije

TROŠKOVI POTPLATA U srednjem roku, viša stopa inflacije dovodi do vise nominalne kamatne stope te tako povećava oportunitetni trošak držanja novca. Posljedica toga je da ljudi smanjuju iznose na svojim bankovnim raćunima odlazeći češće u banku - odatle izraz troškovi potplata. Ovi bi se odlasci u banku izbjegli kad bi inflacija bila niža, pa bi Ijudi umjesto toga radili druge stvari, npr. radili bi vise ili bi više uživali u dokolici. Tijekom hiperinflacija, troškovi potplata mogu postati značajni. No, njihova važnost u vremenima umjerene inflacije je ograničena. Ako stopa inflacije od 4% navodi Ijude da u banku odlaze, na primjer, jednom mjesečno češće nego ranije ili da svaki mjesec izvrse jednu transakciju više izmedu svog tekućeg računa i novčanog fonda, to baš i nije neki značajan trošak inflacije.

POREZNI POREMEĆAJI Drugi trošak inflacije nastaje zbog međudjelovanja poreznog sustava i inflacije. To znaći da će viša stopa inflacije povećati i iznos poreza. Problemi koji sltvaraju međudjelovanja oporezivanja i inflacije nisu ograničeni samo na oporezivanje kapitalnih dobitaka. Iako znamo da je realna stopa prinosa na imovinu realna kamatna stopa, a ne nominalna kamatna stopa, dohodak u svrhu oporezivanja dohotka uključuje nominalnu isplatu kamata, ne realne isplate kamata.

NOVČANA ILUZIJA Ovaj pojam znaći da se čini da ljudi čine sistemske pogreške pri proecjeni nominalnih i realnih promjena. Niz izračuna koji bi bili jednostavni u uvjetima cjenovne stabilnosti postaju složeniji u uvjetima inflacije. Uspoređuju li svoje prihode ove godine s onima u prošlosti, ljudi moraju uračunati i inflaciju. Pri izboru razlićitih imovina i odlukama koliko će potrošiti ili štedjeti, moraju paziti na razliku između realne i nominalne kamatne stope. Ekonomisti i psiholozi su prikupili formalnije dokaze koji upućuju na to da inflacija navodi pojedince i poduzeća na donošcnje pogrešnih odluka.

PROMJENJIVOST INFLACIJE Promjenljivija inflacija znači da će fmansijska imovina koja obcećava fiksne nominalne isplate u budućnosti, poput obveznica, postati rizičnija. Umjesto izdavanja samo nominalnih obveznica (obveznice koje obećaju isplatu fiksnog nominalnog iznosa u budućnosti), države ili poduzeća bi mogle izdavati i indeksirane obveznice, obveznice koje obećaju isplatu nominalnog iznosa prilagođenog za inflaciju. Postoji mnogo anedoktalnih dokaza da mnogi ljudi ne uspijevaju pravilno uključiti inflaciju u svojc finansijske izračune.

KORISTI OD INFLACIJE lnflacija zapravo nije uvijek loša. Možemo izdvojili tri koristi od inflacijce: (1) seigniorage, mogućnosti koje negativne realne kamatne stope otvaraju makroekonomskoj politici i (2) (pomalo paradoksalno) korištenje međuodnosa novčane iluzije i inflacije za pospješivanje prilagodbe realnih nadnica. (3)

SEIGNORAGE Kreiranje novca - osnovni uzrok inflacije - jedan je od načina na koji drzava može finansirati svoju potrosnju. Drukčije rečeno, kreiranje novca je alternativa javnom zaduživanju ili povećanju poreza. Koliki je seigniorage u praksi? Uzmimo Sjedinjene Države za primjer. Omjer monetarne baze novca kojeg je izdao Fed i BDP-a iznosi oko 6%. Porast nominalnog rasta novca za 4% godišnje (Što bi na kraju uzrokovalo porast inflacijc za 4%) povećao bi seigniorage za 4% x 6%, odnosno 0, 24% BPP-a. Iznos koji se ovako dobiva je relativno mali u usporedbi s inflacijom od 4% koja se uzrokuje.

MOGUĆNOSTI NEGATIVNIH REALNIH KAMATNIH STOPA Ukratko, u gospodarstvu s višom prosječnom stopom inflacije ima više prostora za upotrebu monetarne politike za suzbijanje recesije. Gospodarstvo s nižom prosječnom stopom inflacije možda neće biti u stanju vratiti domaći proizvod na prirodnu razinu upotrebom monetame politike. Neki su ekonomisti zabrinuti da se isto može ponoviti i u drugim zemljama. U mnogim zemljama je, uključujući i Sjedinjene Države, inflacija niska kao i nominalne kamatnc stope.

PONOVNI POGLED NA NOVČANU ILUZIJU Razmotricemo dva scenarija. U prvom scenariju, inflacija iznosi 4%, a vaša se nadnica nominalno poveća za 1% - u dolarima. Po drugom scenariju, inflacija je 0%, a vaša se nadnica nominalno smanjuje za 3%. U oba scenarija vaša se realna plata smanjuje za 3%, pa biste trebali biti ravnodušni. No, dokazi upućuju da će mnogi ljudi lakše prihvatiti smanjenje nadnice u prvom slučaju nego u drugom. Iz ovog primjera vidimo da će prisustvo inflacije olakšati provedbu ovih korekcija nadnica nadolje. Ekonomisti dosad nisu odredili njegovu važnost, ali pošto je inflacija sada niska u tolikim gospodarstvima, možda ćemo uskoro tmati priliku testirati ga.

OPTIMALNA STOPA INFLACIJE: TRENUTNA RASPRAVA Rasprava u zemljama čianicama OECD-a se vodi izmedu onih koji misle da je blaga inflacija (recimo do 4%) dobra i onih koji žele postići stabilnost cijena - odnosno inflaciju od 0%. Rasprava nije odlučena. Trenutno se čini da većina središnjih banaka teži niskoj ali pozitivnoj inflaciji - odnosno, stopama inflacije između 2 i 4%.

CILJANE STOPE RASTA NOVAC I NJIHOV RASPON Izbor optimalne stope inflacije od strane središnje banke određuje nominalnu stopu rasta novca koja bi se trebala postići u srednjcm roku. Pošto se monetarna politika može i treba koristiti kao odgovor na kratkoročne flukluacije, sredisnja banka bi trebala dopustiti da nominalni rast novca odstupa od željcne srednjoročne stope rasta. Kako bi javnosti priopćila svoje namjere središnja bi banka trebala objaviti ciljanu nominalnu stopu rasta novca, te tako pojasniti što želi postići u srednjem roku i zašto želi odstupiti od te vrijednosti u kratkom roku.

RAST M 1 I INFLACIJA

* Na slici se može vidjeti da osnos rasta M 1 i inflacije za Sjedinjene Države od 1970. nije bio jako čvrst. Točno je da se obje varijable povećale tokom razdoblja i da su se obje od tada smanjile. No, može se primjetiti da je inflacija počela opadati ranih osamdesetih, dok je nominalni rast novca ostao visok još jedno desetljeće, te je opao tek 1990 -ih.

RAST M 2 RASPON CILJANIH VRIJDENOSTI I OSTVARENJA

* Kombinacija velikih promjena potražnje za novcem (bila to potražnja za M 1 ili M 2), nedostatak čvrste veze izmedu rasta M 2 i inflacije, zajedno s teškoćama s kojima se središnja banka susreće pri pokušaju kontroliranja M 2, dovelo je do predvidljivog učinka: rast M 2 je često bio vrlo različit od cilja kojeg je objavila središnja banka.

CILJANJE INFLACIJE Središnje banke mnogih zemalja su postizanje niske stope inflacije odredile kao svoj glavni, a ponekad i jedini cilj, kako u kratkom tako i u srednjem roku. Ovo je poznato kao ciljanje inflacije.

CILJANJE INFLACIJE Ciljanje inflacije eliminira odstupanje domaćeg proizvoda od njegove prirodne razinc - zapanjujući je. Međutim, taj zaključak trebamo ublažiti i to iz dva razloga: Središnja banka ne može uvijek u kratkom roku ostvariti stopu inflacije koju želi. Poput svih makroekonomskih odnosa, ni odnos Philipsove krivulje ne vrijedi u potpunosti. Na primjer, može se desiti da inflacija raste čak i kad je nezaposlenost na svojoj prirodnoj razini. U tom slučaju, središnja će banka biti suočena s težim izborom: da li zadržati nezaposlenost na prirodnoj stopi i dozvoliti porast inflacije, ili povećati nezaposlenost iznad prirodne stope, kako bi se zadržala kontrola nad inflacijom.

TAYLOROVO PRAVILO Inflacija očito nije pod izravnom kontrolom središnje banke. John Taylor sa Sveučilišta Stanford je na ovo pitanje odgovorio tvrdnjom da bi, s obzirom da kamatna stopa izravno utječe na potrošnju, središnja banka trebala razmišljali o izboru kamatne stope, a ne o nominalnoj stopi rasta novca. On je predložio pravilo koje bi središnje banke možda trebale slijediti. Prema Tayloru, središnja banka trebala primjenjivati slijedeće pravilo: it=i’+a(πt-π’)-b(ut-un) gdje su a i b pozitivni koeficijenti

MANDAT FED-a Mandat Feda je posljednji put definiran u Humphrey. Hawkinsovom zakonu, kojeg jc Kongres izglasao 1978. Zakon od Feda traži da održi dugoročni rast monetarnih i kreditnih agrcgata po stopi koja će odgovarati potencijalu porasta proizvodnjc u gospodarstvu, ali i da djelotvorno doprinosi ciljevima maksimalizacije zaposlenosti, slabilnim cijcnama te usmjerava dugoročne kamatne stope. Fed nema samo mandat za postizanje niskc inflacije u srednjem i dugom redu, veći da slabilizira ekonomsku aktivnost u kratkom roku.

ORGANIZACIJA FED-a Sustav amerićke središnje banke se sastoji od tri dijela 12 Područja federalnih rezervi (Federal Reserve Districts), u svakom od kojih postoji po jedna Banka područja federalnih rezervi (Federal Reserve District Bank). Glavna je funkcija ovih regionalnih banaka upravljanje obradon čekova i nadzor bankovnih i finansijskih aktivnosti u područiju. Odbor guvernera (Board of Governors), koje se nalazi u prijestolnici u Washingtonu. Odbor ima sedam članova, uključujući i predsjedavajućeg. Svakog guvernera imenuje predsjednik na mandat od 14 godina koji se ne može obnoviti, a imenovanje mora potvrditi Senat SAD-a. Predsjedavatelja imenuje predsjednik na obnovljivi mandat od 4 godine. Odbor guvernera je zadužen za oblikovanje monetarne politike.

* Federalni odbor za operacije na otvorenom triištu (federal Open Market Committec - FOMC) također ima sjedište u Washingtonu i ima 12 članova. Petoro su predsjednici Banaka područja federalnih rezervi, a ostalih sedmero su guverneri. Ideja u pozadini ovakvog sastava je da će predsjednici regionalnih banaka biti upoznati s gospodarskom situacijom u svojim područima, dok će guverneri više brinuti o trendovima i događajima na razini države. Glavna zadaća povjerenstva je davanje naloga Uredu za operacije na otvorenom tržištu uredu koji je zadužen za operacije na otvorenom tržistu Fed-ovu kupnju i prodaju obveznica u New Vorku.

INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE Fed može utjecati na kamatnu stopu pomoću tri instrumenta: obveza držanja rezervi utječe na potražnju za rezervama, te tako i na potražnju za primarnim novceni. 1. 2. posuđivanje bankama i 3. operacije na otvorenom tržištu.

OBAVEZNA REZERVA Fed propisuje obveznu rezervu, minimalnu količinu rezervi koju banka mora držati u omjeru prema depozitima po videnju. Čak i kad ne bi bile te obaveze, banke bi žeijele imati odredenu razinu rezervi kako bi mogle zadovoljiti potražnju svojih deponenata za gotovinom. No, Fed obično odreduje razinu obveznih rezervi iznad razine koju bi izabrale banke. Trenutačno je na snazi zahtjev da banke drže rezerve u visini 10% svojih depozita po videnju. Promjenom obveze držanja rezervi, Fed mijenja količinu rezervi koje banka mora držati uz zadanu razinu depozita po videnju, pa se tako posredno mijenja i potražnja za primarnim novccm, što dovodi do porasta ravnotežne kamatne stope. Isto vrijedi i u suprotnom smjeru: smanjenje obvezne rezerve smaniit će kamatnu stopu.

POSUĐIVANJE BANKAMA Fed može i posuđivati bankama. Koliko Fed posuđuje i pod kojim uvjetima naziva se eskontnom politikom. Stopa po kojoj Fed posuđuje bankama naziva se eskontnom stopom. Kad Fed posuđuje bankama, kaže se da posuđuje preko eskontnog šaltera.

OPERACIJE NA OTVORENOM TRŽIŠTU Fedov treći i glavni instrument su operacije na otvorenom tržistu, u kojima Fed kupuje i prodaje obveznice na trzištu obveznica. Operacije na otvorenom tržistu izvršava Ured za operacije na otvorenom tržištu u New Yorku i obično se vrše na tržištima kratkoročnih trezorskih zapisa. Kad Fed kupuje obveznice, plaća ih kreiranjem novca, povećanjem monetarne baze; kad prodaje obvezmce, monetarna baza se smanjuje. Iskustvo Feda kroz godinc je pokazalo da su operacije na otvorenom tržištu najprikladniji i najfleksibilniji način promjene ponude primamog novca, te tako i promjene kamatne stope. Operacije na otvorenom tržištu su danas glavni instrument monetarne politikc u SAD-u.

MONETARNA POLITIKA U PRAKSI Najvažnije odluke iz sfere monetarne politike donose se na sjednicama FOMC-a koje se održavaju otprilike svakih 6 tjedana. Za ove sjednice osoblje središnje banke priprema prognoze i simulacije učinaka različitih mjera monetarne politike. Prognoze pokazuju što će se vjerojatno dogoditi gospodarstvu pod važećom monetarnom politikom i koji su glavni izvori nesigurnosti. Simulacije pokazuju evoluciju gospodarstva pod alernativnim varijantama monetarne politike. FOMC zatim zadaje smjer monetarne politike. Na kraju svake sjednice izdaje se direktiva Uredu za operacijc na otvorenom tržistu sa zadacima u sljedećih sest tjedana. Vođenje operacija na otvorenom tržištu u razdoblju između sastanaka FOMC-a prepušteno je menadžeru Ureda za operacije na otvorenom tržistu. On se usredotoćuje na kamatnu stopu na tržištu primarnog novca, tzv. trzištu federalnih fondova.

FISKALNA POLITIKA

ARITMETIKA DEFICITA I DUGA Proračunski deficit u godini možemo zapisati kao: Deficitt=r. Bt-1+Gt-Tt Bt-1 je državni dug na kraju godine t-1 ili na početku godine t; r je realna kamatna stopa, za koju ćemo ovdje pretpostaviti da je konstantna. Dakle, r. Bt-1 je jednak realnim plaćanjima kamatna na državni dug u godini t; Gt je državna potrošnja na dobra i usluge u godini t. Tt su porezi minus transferi u godini t. Izrazimo li to riječima, proračunski deficit jednak je potrošnji, uključujući otplatu kamala na dug, umanjenoj za poreze bez transfera.

* službena mjera deficita =i. B+G-T Ovo je tačna mjera pozicije novčanog tijeka države. Ako je pozitivna, država troši više nego što prima te se mora nanovo zadužiti. Ako je negativna, država otkupljuje postojceći dug.

** Službeni deficit prilagođen za inflaciju za Sjedinjene Države 1968. -2001.

*** Službena mjera pokazuje deficit za svaku godinu od 1970. do 1997. (negativna vrijednost označava deficit). Umjesto toga, mjera prilagođena za infiaciju pokazuje kako su se do kasnih 1970 -ih deficiti i suficiti izmjenjivali. Međutim, obje mjere pokazuju kako su se deficiti pogoršali nakon 1980. i kako se stanjc popravilo u 1990 -ima.

**** Državno proračunsko ograničcnje dakle samo govori da je promjena drzavnog duga tijekom godine 1 jednaka deficitu tijekom godine t. Bt-Bt-1=Deficitt

SMANJENJE POREZA, OTPLATE I STABILIZACIJA DUGOVA

* 1. 2. 3. Ako je dug u potpunosti otplaećen tijekom godine 2, smanjenje poraza za I u godini 1 zahtijeva povoćanje poreza u visini (1+r) u godini 2; ako je dug u potpunosti otplaćen tijekom godine 5, smanjenje poreza za 1 u godini 1 zahtijeva povoćanje poreza u visini(1+ r)4 u godini 4. ; ako je dug stabiliziran od godine 2 nadalje, porezi moraju biti trajno viši za rod godine 2 nadalje.

** Ovaj primjer nam omogućuje da donesemo naš prvi niz zaklučaka: uz nepromijenjenu državnu potrošnju, smanjenje poreza mora prije ili kasnije biti nadoknađeno povećanjem poreza u budućnosti; što vlada bude duže čekala s povećanjem poreza i što su realne kamatne stope više, to će i povećanje poreza morati biti više kad do njega dođe.

ARITMETIKA POKAZATELJA ZADUŽENOSTI Promjena pokazatelja zaduženosti tijekom vremena (lijeva strana jednadžbe) jednaka je zbroju dva izraza: prvi izraz je razlika između realnih kamatnih stopa i stope rasta pomnožena sa početnim pokazateljem zadužcnosti; drugi izraz je omjer primarnog deficita i BDP-a.

KRETANJE POKAZATELJA ZADUŽENOSTI U ZEMLJAMA ČLANICAMA OECD-a Porast pokazatelja zaduženosti biće veći: q Što je viša kamatna stopa q Što je niža stopa rasta domaćeg proizvoda q Što je viši početni pokazatelj zaduženosti q Što je viši omjer primarnog deficita i BDP-a

* Dug i primarni suficit za Sjedinjene Države, Europsku uniju i izabrane zemlje, 1981. -2000. (postotak BDP-a) PRIMARNI SUFICIT/BDP (%) DUG BDP-a Zemlja Sjedinjene Države Europska unija 1981. 1995. 2000. 25. 8 49. 2 34. 7 4. 8 24. 0 53. 5 47. 7 4. 1 Italija 56. 4 108. 7 98. 7 6. 0 Belgija 82. 2 125. 2 103. 0 6. 6 Grčka 26. 1 108. 7 103. 8 7. 4

RIKARDIJANSKA EKVIVALENCIJA Jedno ekstremno giedište govori, uzmemo li u obzir proračunsko ograničenje države, ni deficit ni dug nemaju nikakav utjecaj na gospodarsku aktivnost! Ovo je gledište poznato kao Rikardijanska ekvivalencija. David Ricardo, engieski ekonomist iz 19. stoljeća, prvi je iznio ovu logiku. Teorema nam govori da će, kako države budu sve manje štedjele, ljudi šledjeti sve više u očekivanju nadolazećih povećanja poreza. Smanjena javna štednja je nadoknađena porastom privatne štcdnje.

DEFICITI, STABILIZACIJA DOMAĆEG PROIZVODA I CIKLIČKI PRILAGOĐEN DEFICIT Ekonomisti su, da bi mogli procijeniti da li sc vodi pravilna fiskalna politika, konstruisali mjere deficita koje im govore koliki bi bio deficit po postojećim pravilima o oporezivanju i potrošnji kada bi domaći proizvod bio na svojoj prirodnoj razini. Takve se mjere različito nazivaju, od deficita uz punu zaposlcnost, preko deficita sredine ciklusa, deficita standardizirane zaposlcnosti do strukturnog dcficita (ovaj izraz koristi i OECD).

* Takva mjera pruža jednostavnu referentnu točku kojom možemo prosuditi smjer fiskalne politike: ako je stvarni deficit visok, ali je ciklički prilagoden deficit nula, tada tekuća fiskalna politika izaziva nesustavno povećanje duga tijekom vremena. Dug će rasti dok god je domaći proizvod ispod prirodne razine; no, kad se domaći proizvod vrati na svoju prirodnu razinu, deficit će nestati, a dug se stabilizirati.

** Tijekom recesijc, vlada može stvoriti deficit koji će biti dovoljno velik da čak i ciklički prilagoden deficit bude pozitivan. U tom slučaju činjenica da je ciklički prilagođen deficit pozitivan predstavlja korisno upozorenje. Upozorenje da povratak domaćeg proizvoda na prirodnu razinu neće biti dovoljan za stabilizaciju duga: država će morati poduzeti određene mjere, od povećanja poreza do smanjenja potrošnje, kako bi u nekoj točki u budućnosti smanjila deficit.

RATOVI I DEFICITI Ratovi obično uzrokuju visoke proračunske deficite. Do dvaju najvećih porasta državnog duga SAD-a u 20. stoljeću došlo je tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Je li ispravno da se države do te mjere oslanjaju na deficite kako bi finansirale ratove? Naposljetku, ratna gospodarslva obično karakterizira niska nezaposlenost, pa su mogući razlozi poput stabilizacije domaćeg proizvoda. Odgovor je ipak potvrdan. Zapravo postoje dva valjana argumenta u prilog deficitima za vrijeme rata. Prvi je distribucijski: deficitarno financiranje je način da se dio tereta rata prebaci na one koji će živjeti nakon ratnog razdoblja, pa se čini jedino pošteno da buduće generacije sudjeluju u ratnim žrtvovanjima. Drugi je razlog više ekonomski. Deficitarna potrosnja smanjuje porezne poremećaje.

PREVALJIVANJE TERETA RATA Uz dani domaći proizvod, povećanje državne potrošnje povlači ili smanjenje osobne potrosnje ili smanjenje investicija. O tome da li se država oslanja na povećanja poreza ili deficite ovisi da li se nakon povećanja državne potrošnje više prilagođava osobna potrošnja ili investicije. Kako sve ovo utječe na odluku tko će snositi teret rata? Što se država više oslanja na deficite, to će smanjenje osobne potrošnje tijekom rata biti manje, a veće smanjenje investicija. Niže investicije znače i nižu razinu kapitala nakon rata, pa će i domaći proizvod biti manji Smanjujući akumulaciju kapitala, deficiti postaju način prijenosa djela tereta rata na buduće gencracije.

SMANJENJE POREZNIH POREMEĆAJA Ako bi država povećala poreze kako bi finansirala porast potrosnje, porezne stope bi morale biti vrlo visoke. Vrlo visoke porezne stope bi mogle izazvati znatne gospodarske poremećaje: izlože li se visokim poreznim opterećenjima, Ijudi počinju manje raditi ili se upuštaju u nezakonite poslove koji se ne oporezuju. Umjesto da se porezne stope povećavaju i smanjuju kako bi se održao uravnoteženi proračun, bolje je (s aspekta smanjivanja poremećaja) održavati razmjerno konstantnu poreznu stopu, izglađivanje poreza. Izglađivanje poreza znači da će država imati visoke deficite kad je državna potrošnja iznimno visoka i male suficite ostatak vremena.

SMANJENJE POREZNIH POREMEĆAJA Pretpostavimo da država poduzima korake kako bi izbjegla porast pokazatelja zaduženosti. Rezanje potrošnje ili povećanja poreza će vjerojatno imati znatnu poliličku cijenu, generirajući još više političke nesigurnosti i situaciju koja će tražiti još višu kamatnu stopu. Također, oštra fiskalna kontrakcija će vjerojatno izazvati recesiju, te tako umanjiti stopu rasta. I porast realne kamatne stope i smanjenje rasta dalje povećavaju, što još više otežava stabilizaciju omjera duga i BDP-a.

* Ako drzava odluči da je omjer duga i BDP-a previsok, kako i koliko brzo bi ga trebala smanjiti? Odgovor: kroz mnogo godina, možda i desetljeća, suficita. Izgledi mnogih desetljeća fiskalne štedljivosti su prilično neugodni. Stoga, u slučaju kad su omjeri duga i BDP-a vrlo visoki, gotovo redovito pojavljuje se alternalivno rješenje - odbijanje ptaćanja duga. Lako je uočiti iz ćega proizlazi primamljivost ove ideje: izbjegavanje plaćanja cijelog ili dijela duga je dobro za gospodarstvo. Time bi se omogćilo smanjenje poreza i smanjenje iskrivljenja poreza. Smanjio bi se rizik stvaranja zatvorenog kruga.

SUFICITI I NISKA STOPA ŠTEDNJE U SAD Stopa štednje u SAD-u je među najnižima medu zemljama članicama OECD-a: 1990. godine prosječna stopa štednje u SAD-u je iznosila 16, 5% BDP-a, što je za 4, 5% ispod prosjeka OECD-a. Ako vjerujemo da Sjedinjene Države ne štede dovoljno za budućnost, to je ipak argument za poduzimanje mjera za povećanje privatne stednje, ili nadoknađivanje niske privatne štednje većom javnom štednjom.

SUFICITI I STARENJE AMERIKE Oko polovice federalnih izdataka u SAD-u odnsi se na programe stečenih prava. To su programi po kojima se naknade isplaćuju svima onima koji zadovoljavaju određene kriterije propisane zakonom. Tri najveća programa su Socijalno osiguranje (koji osigurava naknade umirovljenicima), Medicare (osigurava zdravstvene usluge za umirovljenike) i Medicaid (osigurava zdravstvene usluge za siromašne).

* Projekcije potrošnje na Socijalno osiguranje, Medicare i Medicaid, 1998. -2060. (postotak BDP-a) ZEMLJA Socijalno osiguranje Medicare 1998. 2010. 2040. 2060. 4. 0 5. 0 7. 0 2. 0 3. 0 6. 0 7. 0 Medicaid 1. 0 2. 0 3. 0 Ukupno 7. 0 10. 0 16. 0 17. 0

HVALA NA PAŽNJI