z Socijalni rad s pojedincem Socijalni rad s

z Socijalni rad s pojedincem

Socijalni rad s pojedincem je temeljni pristup u tzv. z Općem socijalnom radu. Temeljni cilj praske socijalnog rada s pojedincem je da pojedinac koji se nalazi u stanju socijalne potrebe sam preuzme kontrolu nad svojim životom. Socijalni rad s pojedincem je temelj profesije socijalnog rada, ali istovremeno i njezin moguć vrhunac, jer može obuhvatiti niz područja i tehnika, obiteljski socijalni rad, socijalni rad sa grupom, socijalni rad u lolaknoj zajednici, zdravstvu i slično.

Socijalnizrad s pojedincem je 1. individualiziran rad, usmjeren na probleme pojedinca, 2. on je utemeljen na znanstvenim spoznajama i 3. na njima razvijenim metodama i tehnikama, 4. te poznavanju dobre prakse. Ovakva utemeljenost čini socijalni rad s pojedincem stručnim radom.

§ Socijalni rad pomaže pojedincu u problemima: z a. Njene/njegove društvene okoline b. Njene/njegove prirodne okoline, c. U poteškoćama povezanim s njenim/njegovim tjelesnim zdravljem d. Njenih/njegovih unutarnjih, psihičkih poteškoća e. Odnosa sa drugim pojedincima i društvenim grupama Neki autori, pokušavajući naglasiti kompleksnu i multidisciplinarnu prirodu opisuju ga kao bio-psiho-socijalnu disciplinu.

z § Socijalni rad s pojedincem je oduvijek bio ideološka kategorija usmjeravana od strane društvenih snaga koje su upravljale temeljnim društvenim procesima. § Tako je na primjer u Ujedinjenom kraljevstvu postojao takozvani „workhouse test”. § On je bio utemeljen na English Poor Laws (Zakonu o sirotinji). Posljednji iz serije Poor Laws je bio objavljen 1834. godine i upravo je u tom zakonu odredba o “less eligibility”. § Uvjet za organizaciju „working house” je bio tzv. “less eligibility” test. On je značio da su u tim kućama morali biti puno slabiji uvjeti nego “vani” kako bi ti uvjeti bili zastrašujući i odvraćali bi od boravka u “working house”.

§ Prvi Poor Law je bio oglašen 1536. godine i njegova je z namjena bila kontrolirati skitnice i prosjake, posebno „impotent poor”, dakle nesposobnu sirotinju koja bi morala kroz boravak u „working house” pokazati kako je sposobna brinuti se o sebi. To je bio „workhouse test”. § Kako dugo je trajala ta ideologija i kako je ona još i danas prisutna u kapitalističkom društvu, ilustrira se činjenicom da su Poor Laws stavljeni izvan snage tek National Assistance Actom (zakonom) iz 1948. godine, a neki dijelovi tog zakonodavstva bili su u dijelovima zakonodavstva Ujedinjenog kraljevstva na snazi sve do 1967. godine.

z § OSNOVNE RAZVOJNE FAZE SOCIJALNOG RADA S POJEDINCEM

z § 1. Pozitivistički socijalni rad – „znanstveno istraživački početak“ § Pozitivističko istraživanje je pristup po modelu prirodnih znanosti kao što su biologija i kemija. § Nastoji otkriti prirodne zakone. § Vidi pojedince oblikovane vanjskim silama. § Zdrav razum vidi kao manje valjan od znanosti.

§ Pozitivistički socijalni rad koristi deduktivan sustav definicija, z aksioma i zakona. § Temelji se na preciznim opažanjima i činjenicama. § Ne oslanja se na vrijednosne sustave i koristi objektivno ispitivanje. § Prva knjiga koja se smatra udžbenikom u socijalnom radu, nosi naslov „Social Diagnosis“ autorice Mary Richmond § Njezin je rad vrlo važan posebno na području socijalnog rada s pojedincem. § Godine 1922. objavljena je njena knjiga „What is Social Case Work“ što je prvi udžbenik iz tog područja.

§ A Study of Nine Hundred and Eighty-five Widows Known to z Certain Charity Organization Societies in 1910. § Knjiga je objavljena 1913. godine kao rezultat temeljitog terenskog rada, u kojemu je, međutim, provođeno samo temeljito istraživanje, bez neposredne socijalne pomoći. § Mary Richmond je, na simboličkoj razini i prethodnica privatizacije u profesiji socijalnog rada. Ona je 1896. godine primila iznos od tri dolara naknade za svoj savjetodavni rad i taj se događaj nekako smatra početkom privatnog poduzetništva u profesiji socijanog rada.

z PSIHOANALITIČKI PRISTUPI § Od 1910. godine dolazi do uvođenje psihoanalitičke teorije i središte interesa socijalnog rada postaje individualna terapija. § To se posebno produbljuje nakon I svjetskog rata i psiholoških posljedica po milijune američkih vojnika. § Emocije, stavovi, potisnuti sukobi i borba u potsvijesti postali su sastavni dio razumijevanja socijalnih problema i metoda rada na „socijalnom slučaju“.

z § Psihoanalitički pristup je ostao sve do danas snažan pratitelj socijalnog rada. § Tako je na primjer i danas u našoj zemlji prisutan tzv. „psihosocijalni rad“ koji nije ništa drugo nego derivat psihoanalitičkog pristupa kojeg je započela Florence Hollis čija je knjiga „A Psychosocial Therapy” objavljena 1964. godine.

§ Kada je riječ o nekim oblicima privatne prakse u z socijalnom radu u SAD, daleko najveći broj tih socijalnih radnika ili § 83% smatra se sljedbenicima psihodinamske teorije § 50% ego-psihologije § 30% gestalta § 50% teorije sustava § 37% su bihevioristi, § 62% su educirani na podruc ju kognitivno-bihevioristic kih teorija.

z Povratak socijalnoj grupi § Socijalne i ekonomske potrebe u vrijeme velike ekonomske krize 1929 - 1933 preusmjerile su sociološka razmatranja i potrebe svakodnevice za drugačiji socijalni rad. Tu se naravno zbog realiteta te velike ekonomske drame našla i akcija savezne vlade SAD, koja se do tada nije htjela „miješati“ u socijalne prilike. § Depresija je rezultirala zdravim preokretom od naglaska na psihološku uzročnost prema obnovljenom proučavanju ekonomije, proračuna i čimbenika socijalnog okoliša.

z § Obnovljen je i interes za obitelj, obiteljsku dinamiku i interakciju članova obitelji. § Na Pennsylvania School of Social Work, Virginia Robinson i Jessie Taft stvaraju “funkcionalnu školu” socijalnog rada, koja se odvaja od prevladavajućih psihoanalitičkih uticaja. § Centar pozornosti usmjeravaju na odnos između socijalnog radnika i klijenta § Uvjeti u kojima se odvija socijalni rad, velika ekonomska kriza i milijuni siromašnih i obespravljenih, udaljavaju socijalni rad tog vremena od individualističkih pristupa psihodinamske škole.

z § U krilu funkcionalističkog pristupa počinje orijentacija na takozvani „problem solving“ pristup, koji se dugi niz godina razvijao kao spontani intuitivno definirani pristup, koje će u socijalni rad uvesti Helen Perlman. § Helen Harris Perlman je 1957. godine objavila knjigu Social Casework, A Problem-Solving Process, koja je bila teorijska osnova tog pristupa, koji je zadržao važnu poziciju u socijalnom radu s pojedincem sve do današnjih dana.

Helen Harris Perlman je bila vrlo zanimljiva osoba. Nije namjervala z biti socijalna radnica. Htjela je postati profesorica humanističkih znanosti. Nakon što je diplomirala na Sveučilištu u Minnesoti 1926. na engleskoj književnosti, rekli su joj da se ne može zaposliti na fakultetskoj razini jer je bila žena, a posebno zato jer je bila Židovka. Potom je pronašla privremeni posao u židovskom uredu za socijalnu skrb u Chicagu. Kasnije je jednom izjavila da je ovo njeno izlaganje socijalnom radu bilo pravo otkriće. Napisala je: "Otvorio mi se čitav svijet u kojemu sam imala veliko zadovoljstvo što sam mogla pomoći ljudima".

§ Ustrajala je u pomaganju ljudima, pa se odlučila i na stručno z osposobljavanje, pa je 1943. godine dobila diplomu socijalne radnice na sveučilištu Columbia, a već se 1945. godine priključila kolegicama na Schoolof Social Service Administrationat the University of Chicago. § Bila je vrlo aktivna članica ovog društva socijalnih radnica, koje su bile usmjerene na rješavanje socijalnih problema svojih klijenata, živeći s njima u zajednici. § Ovaj pristup, iako se formalno može smatrati socijalnim radom u grupi, zapravo je socijalni rad u zajednici, jer se analiziraju i podupiru aktivnosti u zajednici usmjerene na socijalne probleme njenog svakog pojedinog člana.

Drugi svjetski rat je u većini država značio „socijalizaciju ratnih z napora”. Tako je npr. U Velikoj Britaniji distribucija mlijeka, voćnih sokova i "hrane za njegu" regulirana je na društvenim osnovama. Ista su načela preuzeta iz prehrambene politike na politiku socijalne sigurnosti. Britanska vlada je 1944. godine objavila Bijelu knjigu u kojoj su zapisali: "U pitanju toliko fundamentalnom, pravo je da svi građani budu izjednačeni, bez isključenja na temelju razlika u statusu, funkciji ili bogatstvu"

Iste godine objavljuje se nova Bijela knjiga koja je još eksplicitnija kada se radi o z problemu nezaposlenosti i koja ističe: ” Prihvaća se potreba za socijalnim djelovanjem kako bi se spriječila nezaposlenost”. To je bio je proizvod djelovanja koalicijske vlade koji je obećavao nacionalno jedinstvo. Konzervativna stranka u ratnoj koaliciji, objavila je krajem 1949. izjavu, The Right Road for Britain, u kojoj stoji da "socijalne službe više nisu ni u teoriji oblik pomoći siromašnima. Oni su kooperativni sustav međusobne pomoći i samopomoći koju pruža cijela nacija i namijenjena je pružanju osnovnih minimalnih sigurnosnih, stambenih, prilika, zapošljavanja i životnog standarda ispod kojih nam dužnost spriječiti da drugi dopustimo padnu".

z Tako je stvorena „socijalna država” ili „država blagostanja”, koja je utemeljena na osnovnom principu: Socijalna država je država koja organiziranim naporima modificira zakone tržišta u najmanje tri pravca: 1. Jamči pojedincima i domaćinstvima minimalni dohodak neovisno od tržišne vrijednosti njihovog rada i njihove imovine; 2. 0 graničava razmjere nesigurnosti omogućavajući pojedincima i obiteljima da podmire izvjesne socijalne potrebe povezane uz bolest, starost i nezaposlenost, koje inače vode pojedince i obitelji u krize; 3. Osigurava da svi građani bez razlike statusa ili klasa mogu ostvariti najbolje moguće raspoložive standarde ovisne o određenoj razini socijalnih usluga.

z § Ciljevi socijalnih institucija, kao i u područjima ekonomske politike, su: 1. učinkovitost, 2. pravičnost i 3. administrativna provedivost.

z UČINKOVITOST ima tri aspekta: 1. Makro učinkovitost: primjereni dio BDP treba izdvojiti za programe socijalne države; 2. Mikro efikasnost: socijalna politika treba osigurati učinkovitu raspodjelu resursa socijalne države za različite socijalne programe; 3. Poticajnost: javno financirane institucije i programi trebaju minimalizirati negativne efekte na ponudu radne snage, zaposlenost, štednju i slično.

PODUPIRANJE ŽIVOTNOG STANDARDA kao drugi strateški cilj ima tri komponente: z 4. Ublažavanje siromaštva: jasno odrediti crtu siromaštva i mjeriti koliko ljudi je ispod crte i koliko dugo su u tom statusu; 5. Osiguranje: treba biti prepreka u velikim padovima životnog standarda, uspjeh se mjeri prema visini nadoknada; 6. Ravnomjerno raspoređivanje dohotka: javne i privatne mirovinske sheme. SMANJENJE NEJEDNAKOSTI, to je uvijek pitanje pravičnosti: 7. Vertikalna pravičnost (jednakost): preraspodjela se obavlja prema pojedincima i obiteljima koje imaju nizak dohodak; 8. Horizontalna jednakost: Preraspodjela se obavlja u korist onih koji su stari, bolesni, imaju više djece itd

SOCIJALNA INTEGRACIJA, uključuje šire socijalne ciljeve: z 9. Dostojanstvo: novčane potpore i zdravstvena zaštita trebaju biti takve da osiguraju dostojanstvo primatelja bez stigme. 10. Društvena solidarnost: novčane potpore i zdravstvena zaštita trebaju jačati solidarnost u društvu i po visini i kvaliteti omogućavati primateljima da potpuno sudjeluju u životu zajednice. ADMINISTRATIVNA PROVEDIVIST ima dva aspekta: 11. Jasnoća: sustav treba biti jednostavan kako bi ga se moglo razumjeti i koliko je moguće jeftin. 12. Zloupotrebe (zloporabe): treba ih spriječiti koliko je moguće.

Nakon 2. svjetskog rata postalo je i najzagriženijim zastupnicima z indivudualizma jasno da društvo nije tek skup pojedinaca, nego živa struktura koja ima svoje vlastite zakonitosti kretanja i razvitka. Ni jedan od velikih diktatora toga vremena, nije, na primjer, došao na vlast državnim udarom ili nekim drugim nasilnim sredstvom, svi su bili izabrani u tada važećim izbornim sustavima. Postalo je jasno da upravo nepravedni socijalni sustavi dovode do drastičnih promjena u društvenoj strukturi, koje mogu postati i ozbiljna opasnost za mir. Dva rata u relativno kratkom vremenskom razmaku su svjedočila tome.

Kriza socijalne države z Ekspanzija socijalne države u Europi zaustavljena je sredinom 1970 -ih, kada je zbog naftne krize i posljedica intenzivnih promjena ukupnog ekonomskog i socijalnog stanja došlo do preobrazbe socijalne države kao i sustava socijalne sigurnosti. Kriza socijalne države u posljednjim se desetljećima može promatrati na tri razine. 1. Prva je razina financijska, jer je državi postalo sve teže financirati socijalnu zaštitu građana. Povećanje poreza i doprinosa kao rješenje za nastale probleme nije dugoročno održivo, jer ugrožava državne financije i smanjuje kompetitivnost nacionalnog gospodarstva na svjetskom tržištu.

2. Na drugoj razini govori se o krizi efikasnosti socijalne države. z Unatoč velikim sredstvima uloženima u socijalnu zaštitu, u suvremenim se društvima socijalne nejednakosti među građanima povećavaju. Mjere koje se poduzimaju na socijalnom planu sve su manje prilagođene suvremenim potrebama društva. To se vidi na primjeru mirovinskih i obiteljskih politika, koje ne ostvaruju očekivane rezultate. 3. Na trećoj razini uočava se kriza legitimiteta klasične nacionalne solidarnosti utemeljene na sustavima kolektivne socijalne sigurnosti, koja se sve više sukobljuje s usponom individualističkih vrijednosti. Impersonalni mehanizmi financiranja i distribucije socijalnih davanja i usluga, koji su obilježili socijalnu državu u XX. st. , sve manje zadovoljavaju građane koji traže transparentne mehanizme socijalne solidarnosti. Odvija se proces » individualizacije socijalnoga «.

Suvremena je socijalna država suočena sa sve raširenijim z oblicima privatizacije osiguranja od socijalnih rizika. Svemu tomu treba dodati da proces globalizacije smanjuje sposobnost socijalne države da bude aktivnija kako na području ekonomskog rasta, tako i u socijalnom razvoju. Primjerice, neke siromašnije države prakticiraju tzv. » socijalni dumping « pa znatno nižim troškovima rada ugrožavaju sustave socijalne zaštite u razvijenijim državama. Međunarodne kompanije privlači jeftinija radna snaga i povoljniji uvjeti za ostvarenje dobiti za uloženi kapital.

Socijalna država svoje djelovanje treba prilagoditi promjenama z koje se događaju u njezinu okružju, prije svega demografskom starenju, konkurenciji u globaliziranoj ekonomiji te novim oblicima ekonomskog i socijalnog ponašanja. Država na primjeren način treba udovoljiti novim socijalnim potrebama, u prvom redu sve većoj socijalnoj isključenosti i novim oblicima socijalne ovisnosti. Takve ideje o preobrazbi socijalne države sadržane su u modelu koji se razvija u Europskoj uniji.