Socijalni rad s pojedincem UVOD OPENITO Misija socijalnog

Socijalni rad s pojedincem UVOD - OPĆENITO

Misija socijalnog rada NASW [National Association of Social Work ( Nacionalno udruženje socijalnih radnika)] – SAD. Definicija misije. 2008. godine „primarna misija profesije socijalnog rada je unaprijediti ljudsku dobrobit i pomoći u ispunjavanju osnovnih ljudskih potreba svih ljudi s posebnom pozornošću na potrebe osnaživanja ljudi koji su ranjivi, potlačeni i koji žive u siromaštvu " IFSW - The International Federation of Social Workers (Međunarodna federacija socijalnih radnika), 2000. Definira svrhu socijalnog rada kao onu koja uključuje promicanje društvenih promjena i osnaživanje i oslobađanje ljudi za poboljšanje dobrobiti (IFSW, 2000, str. 1).

Bidgood, Holosko i Taylor, 2003. usporedili su misiju socijalnog rada u Sjedinjenim Državama s definicijom IFSW : zajednički je fokus na marginalizirane dijelove populacije i njihovo osnaživanje, ali dodaju naglasak na globalnu i kulturnu osjetljivost, što je razumljivo s obzirom na ulogu globalnog faktora koju igra IFSW. Pri tome su posebno analizirali dva područja: 1. svrhe struke i 2. temeljne kompetencije, gdje temeljne kompetencije uključuju karakteristično znanje, vrijednosti i prakse ponašanja

Što po vašem mišljenju nedostaje u obje ove definicije koje definiraju misiju socijalnog rada? Definicija misije socijalnog rada Hrvatske udruge socijalnih radnika: Socijalni rad je profesija koja se zasniva na humanističkim idealima i l j u d s k i m p r a v i m a kako su ona koncipirana u najvažnijim međunarodnim dokumentima.

Osnovni elementi koji leže u srcu socijalnog rada gdje god se on prakticira mogu se svrstati u dvije dimenzije: 1. svrhe struke i 2. temeljne kompetencije Što je to profesija? Osnovne karakteristike profesije iz sociološke perspektive: (1) Profesija određuje svoje standarde obrazovanja i osposobljavanja. (2) Profesionalac prolazi kroz dugotrajnije iskustvo socijalizacije odraslih nego u drugim zanimanjima. (3) Za provođenje stručne prakse često se pravno zahtjeva neki oblik licenciranja.

(4) Odbori za izdavanje odobrenja i prijam sastavljeni su od djelatnika profesije. (5) Većina propisa vezanih uz struku oblikuje ta struka. (6) Profesionalci se prepoznaju prema dohotku, moći i ugledu (7) Profesionalci su relativno neovisni od vrednovanja i kontrole laika. (8) Norme prakse koje provodi struka strože su od pravnih kontrola. (9) Članovi su snažnije identificirani i povezani s profesijom nego članovi drugih zanimanja sa svojim. (10) Vrlo je velika vjerojatnost da je profesija u koju se uđe i terminalno zanimanje.

Ugledni američki sociolog, William Josiah Goode (1917 – 2003), dodao je ovoj definiciji profesije dva nova kriterija, vrlo često citirana u stručnoj literaturi: 1. unutar struke koristi se zajednički jezik kojeg vanjski čimbenici mogu samo djelomično razumjeti; i 2. s odabirom studenata provodi se reprodukcija struke. Unutarnja kontrola (socijalizacija i organizacija kao takva) jamče poštovanje normi. Stoga neka sustavna vanjska kontrola nije nužna jer samo profesionalni kolege posjeduju znanja potrebna za pravilnu procjenu ponašanja stručnjaka.

Posljednji korak u funkcionalnom povezivanju stručnjaka s funkcionalnom strukturom društva je onaj koji utvrđuje da su profesionalne aktivnosti: (a) presudne za dobrobit društva (Parsons tvrdi da modernadruštva pravilno funkcioniraju samo pod uvjetom da struke funkcioniraju "glatko") i (b) teške, opterećene ali i obdarene individualnom odgovornošću. Stoga je od vitalne važnosti da se 'dobri' ljudi ohrabre da budu na tim poslovima. Zato profesionalna zanimanja moraju biti visoko nagrađena, materijalno, kao i statusom i prestižem.

Profesionalizacija predstavlja autohtoni napor za uvođenje reda u područja strukovnog života koje su plijenom izvanstrukovnih postupanja i neorganiziranih tendencija mobilnog i diferenciranog društva koje se kontinuirano mijenjaju. Profesionalizam nastoji: 1. opremiti određeno područje standardima izvrsnosti, 2. uspostaviti pravila ponašanja, 3. razviti osjećaj odgovornosti, 4. postaviti kriterije za zapošljavanje i osposobljavanje, 5. osigurati mjere zaštite članova, 6. uspostaviti kolektivnu kontrolu nad područjem, 7. i podići ga na položaj dostojanstva i ugleda u društvu.

Među zanimljivim problemima u konceptu profesionalizma je pitanje njegovog odnosa prema onima kojima služi. Neki poljoprivrednik nije korisnik profesionalca (u našem smislu). Korisnik određuje koje su njegove potrebe i traga za zadovoljavanjem tih potreba. On nije niti klijent, jer je klijent pojedinac koji želi ili mora pristupiti nekoj profesionalnoj prosudbi ili savjetu. Ako socijalni radnik odgovara samo željama ljudi, on ne može biti istinski profesionalan, jer profesionalnost podrazumijeva definiranje potreba prema nekim standardima. Naravno, moramo pružiti ljudima ono što oni žele, ali moramo također podići standarde tako da ljudi žele sve veću kvalitetu usluga, informacija i tehničke pomoći.

Socijalni rad se oduvijek bavio ljudima u cjelini. Bilo je zainteresiran za pojedinca, poljoprivrednika i njegove usjeve, pojedinca obrtnika i rezultate njegova rada, pojedinca mladog čovjeka i njegove ljubimce. No, kako socijalna je struktura promijenila svoj milje od agrarnog u urbano društvo, socijalni rad se sve više uključitvao u segmente socijalne kontrole ali i agense društvene promjene. To je značilo i bitno drugačiji način bavljenja ljudima. Osim proširenja tehničkih znanja trebalo je proširiti i kvalitetu odnosa prema ljudima.

Funkcija je socijalnog radnika da prenese istinu u mjeri u kojoj je on sam poznaje i da ju transformira u društvenu akciju. Profesionalni socijalni radnik nije ni glumac niti propagandist. On je prijenosnik provjerenih znanja, koji ima tu osobnu sposobnost da donese vrlo visoku kvalitetu razmišljanja u bilo koju praktičnu situaciju. Profesionalizam je daleko više od specijalizacije. Socijalni radnik mora biti iskusan u svom području. On mora stalno pratiti nova znanja o novim zbivanjima, pripadati profesionalnoj udruzi i pratiti novosti u znanosti. Ali on također mora znati što se događa u svijetu izvan njegove zajednice, njegove države i njegove zemlje

Socijalni radnik je osoba koja prevodi znanstvene spoznaje u društvenu akciju. Ovaj "profesionalni posrednik", mora biti vrlo posebna osoba. Ističe se da je "kvaliteta našeg djelovanja kao profesionalnih osoba u bilo kojoj praktičnoj situaciji određena kvalitetom razmišljanja koju koristimo u razrješavanju konkretne situacije. Kakva osoba moramo biti kako bismo se mogli smatrati pripadnikom profesije socijalnog rada? Koje su najvažnije karakteristike profesionalca – socijalnoe radnice/ radnika? A. Dobar profesionalac ima osjećaj za povijest. On ne živi u povijesti, ali nije sasvim niti u sadašnjosti. Osjećaj za povijest je važan za našu perspektivu kao profesionalaca.

2. Stvaran profesionalac prepoznaje važnost novih oblika odnosa koji naglašavaju m e đ u o v i s n o s t , a ne neovisnost, s u r a d n j u , a ne izolaciju, i sve veću centralizaciju izvora djelovanja, a ne stari uzorak labirinta autonomnih jedinica, od kojih svaka djeluje sam po sebi. 3. Profesionalac ima razumijevanje složenosti svijeta i znanja, a time i posla koji radi. On ne oklijeva dovesti stručnjake iz drugih područja. Ne oklijeva reći "Ne znam". Osoba koja je spremna odgovoriti na svako pitanje je lažac. 4. Profesionalac kontinuirano radi na vlastitom rastu i razvoju. Nikad ne prestaje učiti. Nastoji razviti unutar sebe ne samo nova znanja, već novu mudrost koja proizlazi iz kontinuiranog proučavanja i razmišljanja.

5. Profesionalac mora kroz vježbe i osposobljavanje pomoći u vođenju laika u socijalnom planiranju. Ako smo dostojni profesionalnog imena, trebali bismo biti sposobni zauzeti svoje mjesto u procesu socijalnog planiranja. Prečesto se svjedoči pustoši koji je prouzročio bezumni rast ili besmisleno uništavanje ili besmislena akcija u kojoj nije bilo planiranja, kad nije bilo ideja o tome gdje se krenulo ili zašto.

Profesionalizacija socijalnog rada: istraživanje različitih nacionalnih modela

Od svojeg začetka koncem 19. stoljeća, socijalni rad je profesija koja se prakticira u 144 države u svijetu. Mnogo je interesa za istraživanje socijalnog rada kao zanimanje. Tome su dva glavna uzroka. Jedan je sve veći interes za definiranje uloge socijalnog rada u globalnom kontekstu. Drugi je uzrok sve veće zabrinutosti da je u nekim zemljama profesionalnost ugrožena.

U literaturi o socijalnom radu kao profesiji nalazimo dva suprotstavljena pristupa: • pristup atributa (ili karakteristika) i • pristup "moći” (ili kontrole) v Pristup atributa naglašava funkciju zanimanja u suvremenoj društvenoj strukturi (funkcionalistički pristup) v Iako nema konsenzusa o tome koja su bitna svojstva, pristup atributa dugo je služio kao okvir za raspravu o profesionalnom statusu socijalnog rada.

v. Autori su socijalni rad 1960 -tih označavali polu-strukom jer nije imao određene osobine koje su bitne za potpuno razvijenu profesiju (npr. profesionalnu samostalnost) ili ove osobine još nisu bile potpuno razvijene. v. Od osamdesetih godina, kada je razvijena baza temeljnih znanja, socijalni rad je opisan kao „strukom u nastajanju" ili "razvoju”.

v. Razvijajući se iz socioloških rasprava o prirodi struke sedamdesetih godina, snažan pristup usredotočuje se na to kako zanimanja uspostavljaju i održavaju dominaciju u područjima prakse kada se suočavaju s prijetnjama njihovom statusu od konkurentskih interesa, 1) bilo da se radi o prijetnjama drugih strukovnih skupina 2) birokracije koja ih zapošljava ili 3) njihovih klijenata. Osnovna je pretpostavka da se zanimanja bore za isključivo pravo obavljanja određenih vrsta rada i u sukobu su s drugim skupinama oko pitanja granica, klijenata, resursa i licenciranja.

v Eliot Freidson je definirao je profesije kao zanimanja koja imaju dominantnu poziciju moći u podjeli rada u svom području prakse i time imaju kontrolu nad sadržajem njihovog rada. v Terence James Johnson je identificirao je profesije kao zanimanja koja su postigla kontrolu nad različitim aspektima njihovog djelovanja. v Stanley Wenocur i Michael Reisch definiraju profesiju kao "kvazikorporativni subjekt” ili „poduzeće” čiji su članovi dobili znatan stupanj kontrole nad proizvodnjom, distribucijom i potrošnjom potrebne robe.

Detaljni opisi značajki i usporedba profesionalnog socijalnog rada u Čileu, Njemačkoj, Mađarskoj, Indiji, Meksiku, Južnoj Africi, Španjolskoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u, prema podacima iz 2005. godine

Analiza je napravljena na temelju osam ključnih značajki struke: 1) Javnog priznanja 2) Monopola na određenu vrstu obavljanja posla 3) Profesionalne autonomije 4) Korpusa znanja 5) Profesionalnog obrazovanja 6) Profesionalnog udruženja 7) Etičkih standarda 8) Prestiža i plaćanje djelatnosti

1. Pokazatelj javnog priznanja da je zanimanje profesija jest postojanje zakona i postupaka licenciranja kojima se utvrđuju uvjeti ulaska, isključujući one koji ne ispunjavaju te kriterije od rada ili preuzimanja naziva struke. ü U Švedskoj, Mađarskoj, Indiji i Meksiku nema postupaka licenciranja, a zakon ne ograničava upotrebu naslova "socijalni radnik". U Njemačkoj su licencni postupci kroz priznavanje od strane države na snazi u nekim pokrajinama, ali ne i na državnoj razini. ü Španjolska, Južna Afrika, sve osim sedam država SAD-a i Velika Britanija zahtijevaju licenciranje ili registraciju kako bi radili kao i imali naslov socijalnog radnika.

2. Monopol nad vrstama rada Monopol na neku vrstu posla daje pripadnicima profesije isključivo pravo obavljanja određenih zadataka i funkcija U nijednoj od prikazanih zemalja, čak ni onima koji imaju formalne procedure licenciranja, socijalni rad nema zakonski monopol na bilo kojem području prakse ili funkcije.

3. Profesionalna autonomija Ključni aspekt profesionalne autonomije je pravo profesionalaca da donose odluke vezane uz rad na temelju njihovih stručnih znanja i vrijednosti, a da ne da budu podložni smjernicama onih izvan struke ili ograničenjima koja nisu u skladu s tim znanjem i tim vrijednostima. Većinu socijalnih radnika zapošljavaju birokratske organizacije: općinske vlasti, vladine agencije, nevladine organizacije (NGO), profitne privatne agencije. Socijalni radnici stoga podliježu postupcima, propisima, prioritetima i očekivanjima agencije u kojoj rade, gdje njihovi menadžeri ne moraju biti socijalni radnici

U SAD-u, Mađarskoj i Južnoj Africi, direktori većine socijalnih službi koje zapošljavaju socijalne radnike su i sami socijalni radnici. U drugim zemljama, poput Španjolske, manje je vjerojatno da će ravnatelji biti socijalni radnici, povećavajući vjerojatnost da će organizacijski ciljevi prevladati nad stručnim. U Velikoj Britaniji, socijalni radnici zaposleni u nedržavnom sektoru često uživaju veću profesionalnu autonomiju od onih zaposlenih u državnom sektoru.

U većini predstavljenih zemalja (Mađarska, Španjolska, Južna Afrika, Švedska, Velika Britanija i SAD), socijalni radnici rade u višeprofesionalnim timovima. Njihov stupanj profesionalne autonomije razlikuje se u odnosu na status socijalnog rada kao profesije u pojedinoj zemlji, razine stručnih kvalifikacija i osobnog iskustva, područja prakse i uloge koju mogu sami izboriti u odnosu na druge članove tima.

4 Korpus znanja U svih deset prikazanih zemalja, jedinstvena baza znanja postoji i razvija se, iako u različitoj mjeri u različitim zemljama. Ta baza obuhvaća znanja prije svega o: a) o socijalnim problemima, posebice onima koji se odnose na siromaštvo i zlostavljanje i zanemarivanje djece; b) posebno ugroženim populacijama, poput starijih osoba, pripadnicima manjinskih etničkih skupina i osoba s invaliditetom, posebno onih koji pate od ugnjetavanja, diskriminacije i socijalne isključenosti;

c) stručnost u intervencijskim strategijama na razini pojedinca, obitelji, skupine, zajednice i države; i d) istraživanje interakcije pojedinih osobnih čimbenika i društvenih, ekonomskih, političkih i kulturnih čimbenika koji su temelj socijalnih problema.

5. Stručno obrazovanje Specijalizirano i dugotrajno stručno usavršavanje u sustavu visokog obrazovanja ključno je obilježje struke, utemeljeno na pretpostavci da obavljanje stručnih poslova zahtjeva specifična znanja, vještine i stručnost, a koje se mogu dobiti samo kroz stručni obrazovanje U svim analiziranim državama postoje takvi obrazovni sustavi, razvijani prije ili kasnije. Vrsta diplome potrebna za ulaz u zanimanje varira od zemlje do zemlje. U većini (Njemačka, Velika Britanija, SAD, Mađarska, Švedska, Španjolska, Južna Afrika, Čile i Meksiko) dovoljan je dodiplomski stupanj.

U SAD-u, klinički socijalni rad i zadaci koji zahtijevaju profesionalno osiguranje zahtijevaju magisterij. U SAD-u, akreditaciju programa obrazovanja za socijalni rad daje stručno tijelo, Vijeće za socijalni rad. U Južnoj Africi i Velikoj Britaniji kontrolu provode vladini organi. U Velikoj Britaniji, na primjer, Odjel za zdravstvo postavlja osnovne zahtjeve za obrazovanje za socijalni rad i odgovoran je za akreditaciju programa obuke socijalnog rada na sveučilištima. U nekim zemljama pojedine škole socijalnog rada imaju širi stupanj autonomije u postavljanju kurikuluma za socijalni rad.

6. Stručna udruženja socijalnog rada U svih deset zemalja, socijalni rad je uspostavio niz nacionalnih i lokalnih profesionalnih organizacija. Uz iznimku Meksika i Južne Afrike, ključna organizacija socijalnog rada u svim tim zemljama je nacionalna udruga, otvorena svim socijalnim radnicima. U svim predstavljenim zemljama profesionalne organizacije (posebice nacionalne) imaju različite uloge, uključujući razvijanje profesije kroz širenje znanja putem časopisa i konferencija, razvoj etičkih kodeksa i promicanje obrazovanja socijalnog rada. Neki također nastoje poboljšati nagrađivanje i radne uvjete socijalnih radnika: u Njemačkoj i Švedskoj nacionalne udruge djeluju istovremeno kao sindikati i kao profesionalne udruge i sudjeluju u procesu stvaranja politike.

Opseg funkcija koje obavljaju profesionalne organizacije vrlo je širok. Uloga i funkcije uključuju, prvenstveno, uloge koje promiču interese članova struke (kao što su sindikalne funkcije vezane za plaće i druge uvjete zapošljavanja), ali drugo, poticanje interesa „korisnika" usluga socijalnog rada: uloga političkog aktivizma. Visoka razina članstva može biti povezana s profesionalnim organizacijama koje su istovremeno i sindikati, gdje je promicanje interesa svojih članova jasan dio aktivnosti tih organizacija.

U većini predstavljenih zemalja ima niz specijaliziranih udruga kao što su nacionalne organizacije škola socijalnog rada (Meksiko, Indija, Mađarska, Južna Afrika, SAD). U SAD-u postoji više od 40 organizacija koje predstavljaju specifična područja prakse, metode prakse i praksu, kao i etničku i vjersku pripadnost. U Južnoj Africi, pored odvojenih nacionalnih udruga podijeljenih prvenstveno po granicama rase i jezika, postoji velika Udruga socijalnih radnika u privatnoj praksi.

7) Etički standardi Socijalni radnici u svim promatranim zemljama, osim Indije, razvili su ili usvojili jedinstvene, formalizirane etičke standarde u cijeloj zemlji. U SAD-u, Velikoj Britaniji i Mađarskoj, na primjer, razvijeni su nezavisni etički kodeksi koji odražavaju vrijednosti i prioritete socijalnog rada u svakoj zemlji i koji su bili predmetom kontinuiranih revizija. Etički kodeksi u Njemačkoj, Švedskoj, Španjolskoj i Meksiku temelje se na Etici socijalnog rada - načela i standardi (IFSW, 2004) Međunarodne federacije socijalnih radnika. Većina etičkih kodeksa razvijena je desetljećima nakon što je započeo socijalni rad u zemlji, usko povezan s formiranjem nacionalne strukovne udruge.

Nacionalni etički kodeks za socijalni rad stupio je na snagu 60 -ih godina prošlog stoljeća u SAD-u, Velikoj Britaniji 1970 -ih, Južnoj Africi 1980 -ih, a u Njemačkoj, Mađarskoj i Španjolskoj potkraj 90 -ih. Izvršivost etičkih kodova bitno varira između zemalja. Južna Afrika i neke američke države imaju odredbe koje omogućuju regulatorima da ukinu ili suspendiraju licence socijalnih radnika koji krše kôdeks. U drugim zemljama kodeksi imaju u velikoj mjeri deklarativnu i moralnu vrijednost. U nekim zemljama, poput Velike Britanije, Španjolske, SAD-a i Švedske, nacionalne udruge socijalnih radnika uspostavile su mehanizme provođenja mjera kojima bi radnici koji krše kôdekse mogli biti isključeni iz organizacija.

8. Prestiž i plaćanje rada Općenito, status i prestiž socijalnog rada u deset zemalja koje su predstavljene nije visok. q U pola zemalja (Njemačka, Mađarska, Indija, Meksiko, Španjolska) status je osobito nizak u odnosu na ostale pomagačke struke. q To se može pripisati brojnim čimbenicima: q širokoj i nespecifičnoj definiciji socijalnog rada (Njemačka i Indija); q činjenici da se ljudi i bez obrazovanja u socijalnom radu mogu nazvati socijalnim radnicima i biti zaposleni kao takvi (Indija); q nedostatku znanja javnosti o funkcijama socijalnih radnika (Velika Britanija i SAD); i q slab status u društvu korisnika usluga socijalnog rada (Mađarska i Velika Britanija).

U većini ispitanih zemalja (Njemačka, Mađarska, Indija, Meksiko, Španjolska, SAD) plaće socijalnih radnika općenito su niže od plaća u drugim strukovnim zanimanjima. Autori sugeriraju niz mogućih objašnjenja. Najčešći je nedovoljna svjesnost da socijalni rad zahtijeva stručno obrazovanje i vještine (Njemačka, Meksiko, Švedska, Indija). Drugi čimbenici su visoki postotak žena u profesiji (Mađarska, Španjolska); Siromašno samozastupanje socijalnih radnika (Mađarska); Činjenica da je većina socijalnih radnika zaposlena u javnom sektoru (Španjolska); Nedostatak regulative za plaće za socijalne radnike na državnoj razini (Indija); Nedostatak državnog licenciranja (Švedska).

Važan razlog relativno niskih plaća u usporedbi sa drugim profesijama su i elementi socijalne kontrole koji su dio profesije socijalnog rada. Iako društvo i država preko socijalnog rada kontroliraju klijente socijalnog rada, i socijalni rad kontrolira društvo, predstavlja njegovu „savijest”. Upravo zbog toga je problem plaća socijalnih radnika povezan i sa elementima socijalne kontrole.

Nasuprot tome, plaće u socijalnom radu u Velikoj Britaniji nisu znatno niže od plaća u drugim pomažućim strukovnim zanimanjima (iako još uvijek znatno niže od brojnih drugih profesionalnih skupina) i rastu. U Velikoj Britaniji tendencija povećanja plaća proizlazi iz nedostatka socijalnih radnika. U Južnoafričkoj Republici nedavno su revidirane plaće i uvjeti usluga socijalnih radnika u državnoj upravi, kao i socijalnih radnika u nevladinom sektoru, kao dio strategije zapošljavanja. Samo veće plaće mogu pokrenuti čimbenike "ponude i potražnje", a ne viša vrijednost koja se „oglašava” za neku profesiju.

Zanimljivo je da broj ljudi koji traže obrazovanje za socijalni rad u zemljama koje su proučavane nije izravno povezan s plaćom ili statusom struke. Prijave za fakultete ili odjele socijalnog rada su na visokoj razini, pa čak i u porastu u mnogim zemljama. To je slučaj u Njemačkoj, Mađarskoj, Indiji i Švedskoj, gdje su status i plaće socijalnih radnika općenito niski. SAD su jedina zemlja koja je prijavila nedavni pad zahtjeva za prijem u programe socijalnog rada.

Istraživanje stanja profesije socijalnog rada u deset zemalja širom svijeta ukazuje na to da su određena profesionalna obilježja zajednička socijalnom radu u svim ili gotovo svim zemljama uključenim u ovu studiju. Ove značajke uključuju: v uspostavu profesionalnih organizacija, v formuliranje ili usvajanje profesionalnog etičkog kodeksa, v razvoj i širenje određenog korpusa znanja (iako u različitim opsezima) v te upostavljanje studija socijalnog rada na visokim učilištima.

Za razliku od toga, ostale profesionalne značajke nedostaju u većini, ako ne i u svim zemaljama. U nijednoj od proučavanih zemalja nije bilo A. formalnih monopola u području prakse. U samo nekim zemljama ove studije pronađeni su: B. primjenjivi propisi i postupci licenciranja C. ograničenja korištenja naslova socijalnog radnika D. državne sankcije za kršenje etičkog kodeksa i E. kontrola nad izobrazbom za ulazak u profesiju.

Pristup iz diskursa moći u procesu profesionalizacije socijalnog rada pruža korisna pojašnjenja za razumijevanje neujednačenog kretanja ka profesionalizaciji socijalnog rada koji proizlazi iz gore navedenih nalaza. Korisno je razlikovati dvije vrste profesionalne moći – unutarnje i vanjske moći. "Unutarnja moć" odnosi se na sposobnost socijalnih radnika da surađuju kao organizirana grupa ili profesionalni entitet i utječu na ponašanje tijela socijalnih radnika kao profesionalne skupine.

Vanjska moć označava sposobnost struke da iskoristi utjecaj izvan same struke, • bilo da se radi o drugim profesionalnim skupinama (npr. onima koji mogu imati konkurentne profesionalne interese) ili • donositeljima odluka unutar političkih i birokratskih arena, i • Konsolidiranju javne percepcije koja priznaje ulogu socijalnog rada u unapređenju zajedničkih društvenih ciljeva.

Većina profesionalnih značajki ostvarenih u socijalnom radu u zemljama koje su ovdje prikazane postignuta je prije svega kroz 'unutarnju' snagu profesije. • Sposobnost socijalnih radnika u određenoj državi da uspostavi nacionalnu organizaciju, • Formuliranje etičkog kodeksa i • Stvaranje jedinstvene baze znanja čini se da odražava ovu vrstu moći. Nasuprot tome, postoje značajna međunarodne razlike u postizanju onih aspekata profesionalizacije koja zahtijevajusuradnju između struke socijalnog rada i države ili vanjskih agencija. To uključuje: • provediv postupak licenciranja, • ograničenja korištenja naslova socijalnog radnika, • sankcije zbog kršenja etičkog kodeksa, • kontrola nad obukom i ulaska u struku i monopola nad vrstama rada

Postizanje tih značajki uključuje uvjeravanje kreatora politike da će njihovo uvođenje pomoći korisnicima usluga, poslodavcima ili drugim interesnim skupinama u društvu. To zahtijeva utjecaj na vanjske dionike i uspješnu obranu područja prakse protiv suparničkih zanimanja i profesionalnih skupina. Vremenska razlika u kojoj socijalni rad ostvaruje ove značajke u različitim zemljama može odražavati njegovu 'vanjsku' moć i utjecaj te utjecaj na profesionalni razvoj socijalnog rada. Zanimljivo je da, unatoč razlikama među državamau postizanju profesionalnih značajki koje zahtijevaju suradnju vanjskih faktora, jedna takva značajka ostvarena je u svim zemljama ove studije - mjesto obrazovanja za socijalni rad u sustavu visokog obrazovanja.

Unutarnja i vanjska moć struke za socijalni rad teže svojoj povezanosti. Čini se da će kohezivnost i dobro uspostavljena organizacija vjerojatno biti sredstvo za struku u dostizanju onih značajki koje odražavaju vanjsku moć. Međutim, unutarnja moć socijalnog rada nije jedini faktor važan da se uspostavi kao vanjska moć struke. To se odražava u činjenici da je u mnogim zemljama u ovoj studiji socijalni rad već postigao one aspekte struke koji se mogu postići internom suradnjom i organizacijom, a do sada nisu postigli mnoge od onih značajki koje zahtijevaju vanjsku validaciju i regulaciju.

Unatoč neujednačenom uspjehu profesionalizacijskog projekta u okviru struke socijalnog rada, ovaj pregled deset različitih država svijeta ukazuje da je unatoč vrlo raznolikim postavkama, težnja za profesionalnim statusom snažna i djeluje kao moćna motivacijska sila iza razvoja profesionalnih organizacija, profesionalne etike i profesionalnih znanja. Put profesionalnog razvoja u socijalnom radu u bilo kojem kontekstu čini se oblikovan interakcijom između tri složene, suptilne i ponekad vrlo nestabilne varijable:

1. Razina unutarnje profesionalne moći i kohezivnost socijalnog rada u postizanju određenih definiranih profesionalnih ciljeva (prihvaćeni kodeks etike, snažne strukovne udruge). 2. Vanjski utjecaj koji struka može ostvariti da ostvari druge ciljeve (državno licenciranje i ograničavanje prava na ulazak u profesiju, plaće, državne sankcije za kršenje etičkog kodeksa, kontrolu nad obrazovanjem i ulazak u profesiju). 3. Politički, gospodarski i društveni kontekst unutar kojeg djeluje (profesionalni ugled, opseg za stjecanje stručnog znanja i stručnost na razini politike).