CASE STUDY METHOD METODA UENJA POMOU SLUAJEVA Prof

CASE STUDY METHOD – METODA UČENJA POMOĆU SLUČAJEVA Prof. dr. Nenad Brkić Ekonomski fakultet u Sarajevu

CASE STUDY METODA ä Velika popularnost na prestižnim školama u svijetu. ä Skromna prisutnost i razvijenost na univerzitetima u Bi. H. ä Budući razvoj i upotreba Case Study metoda u Bi. H.

DEFINIRANJE CASE STUDY METODA Šta je „Case“ ili slučaj? „Slučaj je opis situacije, koja uobičajeno uključuje donošenje odluke, izazov, šansu, problem ili drugo pitanje sa kojim se suočava osoba (ili osobe) unutar organizacije“ Šta „Case“ ili slučaj nije? ä ä ä Dobro strukturiran i definisan problem sa jednim specifičnim rješenjem; Tehnička vježba koja je obično povezana sa optimizacijom resursa uz data ograničenja (te opet sa samo jednim mogućim rješenjem); Primjer kojim se ilustruje uspješno vođenje kompanije ili primjer rješenja neke situacije;

DEFINIRANJE CASE STUDY METODA Šta je metoda učenja pomoću slučajeva? Metod izvođenja nastave uz upotrebu studija slučajeva kroz koje studenti trebaju razviti vlastitu oštroumnost, unaprijediti način razmišljanja, sposobnost diskusije i analitičke vještine za rješavanje problema unutar datog predmeta proučavanja.

KADA JE METODA UČENJA POMOĆU SLUČAJEVA USPJEŠNA? ä Pravilan izbor edukacijskog cilja: Knowledge oriented ili Problem oriented. ä Korištenje većeg broja slučajeva unutar jednog predmeta. ä Kombinacija sa drugim metoda učenja.

KADA METODA UČENJA POMOĆU SLUČAJEVA NIJE USPJEŠNA? 1. Korištenje slučajeva sa isključivim ciljem primjene prethodno naučenih principa (situacije gdje studenti "rješavaju" slučaj u skladu sa prethodno pažljivo izloženim smjernicama). 2. Predavanje o situacijama koje su opisane u slučajevima (kako bi se pokazalo poznavanje situacije i upoznatosti sa datom kompanijom ili industrijom); 3. Upotreba slučajeva kako bi se studentima ili nastavniku omogućio predah nakon ili između uobičajenih predavanja;

PREDNOSTI METODA UČENJA POMOĆU SLUČAJEVA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. Ono što se nauči kroz svaki slučaj ostaje duboko ukorijenjeno i ne zaboravlja se brzo; Rad na više slučajeva omogućava razvijanje znanja i vještina za identifikovanje, analizu i rješavanje brojnih pitanja u različitim situacijama i priprema studenta da postane profesionalac unutar svog područja; Slučajevi pružaju priliku za poistovjećivanjem studenata sa ulogom stvarnih ljudi u stvarnim organizacijama i u situacijama u kojima je prisutan pritisak, rizik, te u kojima treba svoje ideje iznijeti pred drugim ljudima; Akumuliranje iskustva kroz rješavanje različitih pitanja; Vježbanje unutar labaratorijskog okruženja bez rizika po korporaciju; Slučajevi su i odličan način testiranja teorije i povezivanja teorije sa konkretnom primjenom; Slučajevi rijetko imaju sve informacije koje bi studenti željeli. Drugim riječima, potrebno je donositi odluke na bazi dostupnih često i dvosmislenih kao i nedovoljnih informacija; Učenje pomoću slučajeva zasniva se na diskusiji i predstavlja odličan način za razvijanje samopouzdanja, sposobnosti neovisnog razmišljanja i kooperativnog rada;

KOJE VJEŠTINE RAZVIJA UČENJE POMOĆU SLUČAJEVA? Analitičke vještine – Razvijanje kvalitativnog i kvantitativnog okvira za analiziranje poslovnih situacija, uključujući vještine identifikacije problema, vještine baratanja podacima, vještine kritičkog razmišljanja. Vještine donošenja odluka – Na bazi analitičkog rada potrebno je identifikovati različite alternative, odabrati kriterij odlučivanja, procijeniti alternative, izabrati najbolju i formulisati planove akcije i implementacije. Aplikacione vještine – Slučajevi pružaju priliku za vježbanje i aplikaciju alata, tehnika i naučenih teorija. Komunikacione vještine – Slučajevi pružaju priliku da student kroz debatu razmotri stanovišta drugih ali i da odbrani svoje mišljenje iznoseći vlastite argumente. Međuljudske ili društvene vještine – Metoda studije slučaja kroz grupnu diskusiju pomaže razvijanju vještina prevazilaženja neslaganja i konflikta sa kolegama kao i vježbanje umjetnosti traženja kompromisa te na taj način priprema studenta da radi efektivnije unutar grupe. Kreativnost – Budući da ne postoje dvije identične poslovne situacije, metoda studije slučaja ohrabruje iznalaženje rješenja prilagođenih jedinstvenim okolnostima svakog slučaja ponaosob. Vještinu pisanja – Ove vještine student razvija kroz redovno bilježenje ključnih stvari, pisanje izvještaja i učestvovanjem na završnom ispitu koji se realizuje na bazi studije slučaja.

SLOŽENOST SLUČAJA Tri dimenzije složenosti slučaja: 1) teorijska dimenzija, 2) analitička dimenzija, 3) prezentacijska dimenzija. Svala dimenzija složenosti ima tri stepena težine. Cilj poznavanje ove tri dimenzije je pripremiti slučaj brzo i dobro, a da bi to postigli moramo znati kako rasporediti vrijeme i na koje elemente se fokusirati više, a na koje manje – ima 27 varijanti.

TEORIJSKA ILI KONCEPTUALNA DIMENZIJA SLOŽENOSTI SLUČAJA Teorijska ili konceptualna dimenzija se odnosi na pitanje "Koje teorije, koncepti ili tehnike mogu biti korisne u razumijevanju i/ili rješavanju opisane situacije? “ Stepen složenost/težine teorijske dimenzije se može posmatrati na: a) bazi složenosti datog koncepta ili teorije same po sebi i b) koliko koncepata je potrebno simultano primijeniti pri donošenju odluke.

ANALITIČKA DIMENZIJA SLOŽENOSTI SLUČAJA Analitička dimenzija se odnosi na pitanje "Šta je zadatak čitaoca s obzirom na ključnu odluku ili pitanje unutar slučaja? " Stepen težine analitičke dimenzije će zavisiti od toga kako su odluka i proces odlučivanja predstavljeni unutar slučaja – jednostavno, umjereno složeno ili veoma složeno. Primjer: Odluka koju mora donijeti Marsuc Mc. Graw, menadžer kompanije “Oscar Mayer”!

PREZENTACIJSKA DIMENZIJA SLOŽENOSTI SLUČAJA Prezentacijska dimenzija odnosi se na pitanje "Koje su informacije zaista važne i relevantne, a koje nedostaju? ". Složenost ove dimenzije ogleda se u tome što, idući od prvog ka trećem stepenu, studija slučaja postaje duža (više teksta), slabije organizirana, sadrži manje relevantnih informacija, sadrži više nebitnih informacija, pored samog teksta može uključivati i druge forme prezentacije kao što su video, audio, baze podataka i sl. Što je veći stepen složenosti ove dimenzije potrebno je više vremena za čitanje, sortiranje, određivanje prioriteta, identifikovanje nedostajućih informacija i organizovanje i strukturiranje podataka.

PROCES UČENJA POMOĆU METOD STUDIJE SLUČAJA Proces od tri faze: 1. 2. 3. Individualna priprema. Diskusija u manjim grupama. Diskusija na času.

INDIVIDUALNA PRIPREMA STUDENATA ä Materijale i pitanja dostaviti na vrijeme studentima. ä Upozoriti na ozbiljnost pripreme, potrebno vrijeme i pažnju. ä Potrebna rad. samodisciplina i naporan

INDIVIDUALNA PRIPREMA STUDENATA Smjernice za individualnu pripremu slučaja: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. Pažljivo pročitati slučaj i praviti bilješke. Sumirati slučaj – ko, šta, zašto, kada i kako? Analizirati podatke unutar slučaja – šta su uzroci i posljedice, šta su ograničenja i šanse, šta su kvantitativne i kvalitativne dimenzije slučaja. Generirati alternativa za rješenje. Definirati kriterije za izbor alternative/kriteriji odlučivanja. Analizati i evaluirati alternative. Odabrati preferiranu alternativu. Izraditi plan akcije i implementacije.

DISKUSIJA U MALIM GRUPAMA Ključna veza između individualne pripreme i zajedničke diskusije na času. Koristi od diskusije u malim grupama: 1. Učenje drugih i učenje od drugih. 2. Dodatni poticaj za individualnu pripremu. 3. Diskutovanje svakog pojedinog člana. 4. Razvoj vještina komunikacije. 5. Razvoj sposobnosti za timski rad. 6. Izgradnja samopouzdanja. 7. Izgradnja odnosa između učesnika.

DISKUSIJA U MALIM GRUPAMA Pravila za diskusiju/rad u malim grupama: ä ä ä Svaki učesnik mora biti u potpunosti pripremljen prije početka diskusije; Svaki član grupe mora aktivno sudjelovati u diskusiji; Nije potrebno da grupa ima lidera u smislu da lider predstavlja donosioca odluke iz slučaja. Ali treba imati lidera u smislu vođenja rada grupe i koordinacije; Postizanje konsenzusa ili "zajedničke pozicije grupe" uobičajeno nije potrebno. Ovo znači da učesnici ne moraju da se međusobno slažu u pogledu rješenja slučaja. Poželjno je da se ispoštuje vremensko ograničenje koje ne bi trebalo biti duže od 30 minuta za normalan slučaj.

DISKUSIJA U MALIM GRUPAMA Smjernice za diskusiju/rad u malim grupama: ä ä Utvrditi da li se svi članovi slažu sa tim šta je ključni problem u datom slučaju i sa kojeg stanovišta se to pitanje treba razmotriti? Konsenzus koji se ovdje treba postići odnosi se na definiciju problema, a ne na rješenje slučaja; Razmotriti ključne nalaze do kojih se došlo tokom individualne pripreme; Diskutovati o poteškoćama u vezi interpretacije činjenica, analizi, procesu putem kojeg se došlo do nekih ideja i sl. , predstavlja odličnu priliku za vlastito učenje kroz podučavanje drugih; Ukoliko vrijeme dopušta, razmijeniti mišljenja o tome šta se može desiti tokom glavne diskusije na času (na čemu će biti naglasak tokom diskusije na času, kako nastavnik može dovesti vaše ideje u pitanje, kakva pitanja mogu biti postavljena i slično).

DISKUSIJA U MALIM GRUPAMA Problemi tokom rada/diskusije u malim grupama: ä ä Nedostatak vremena zbog nemogućnosti pridržavanja vremenskog limita; Nedovoljna individualna pripremljenost; Interpersonalni problemi (pasivnost, napad na kompetentnost učesnika, stalno kontriranje, odvraćanje pažnje od zadatka davanjem neprihvatljivih komentara, sabotiranje rasprave, sarkazam, agresivnost, frustracija zbog osjećaja da neko radi više od ostalih u grupi, nedostatak optimizma i negativno gledanje na stvari i slično); Nedovoljna angažovanost zajedno sa nedovoljnom pripremom može izazvati lančanu reakciju koja uključuje sve prethodno nabrojane probleme.

DISKUSIJA NA ČASU ä Priprema nastavnika za diskusiju na času. ä Zajednička (plenarna) diskusija na času razmatranje problema, predlaganje alternativa, pronalaženje adekvatnog rješenja postavljenog problema, te sama evaluacija.

DISKUSIJA NA ČASU Pitanja za pripremu nastavnika za diskusiju na času: ä ä ä Šta je svrha današnjeg slučaja? Da li u slučaju postoje zamke? Koji aspekti slučaja me zbunjuju? Koja su ključna pitanja koja treba postaviti kako bi diskusija napredovala? Kako ih treba povezati sa temom slučaja? Da li postoji bilo koje pitanje koje će biti potrebno razjasniti svim učesnicima prije nego dođemo do kraja diskusije? Da li postoje stvari kroz koje je potrebno proći i da li je konsenzus po takvim pitanjima neophodan za nastavak diskusije? Kako održati pažnju studenata koji imaju drugačije razmišljanje i koji se postepeno "isključuju" iz diskusije? Poznavajući učesnike u grupi, kakvo je moje predviđanje pravca u kojem diskusija može krenuti? Koja su to kontroverzna pitanja koja mogu polučiti gotovo jednak broj međusobno suprotstavljenih odgovora od strane učesnika i koja su dobra za „podgrijavanje“ diskusije? U kojem trenutku se treba pozabaviti sa kvantitativnim dijelom slučaja? Koliko detaljan taj dio treba da bude? Da li je realno očekivanje da studenti urade taj dio na pravilan način? Kakva bi trebalo da bude najbolja struktura diskusije? Da li da se odmah fokusiramo na samu odluku i da onda na bazi analize preispitamo odluku ili da idemo postepeno kroz analizu da bi došli do konačne odluke? Koliko je vremena potrebno odvojiti za svaki blok diskusije? Kako završiti i zatvoriti slučaj? Kako isplanirati plan pisanja i bilježenja ključnih elemenata na tabli.

DISKUSIJA NA ČASU Zajednička diskusija na času - generalne faze dešavanja: 1. 2. 3. 4. Priprema u učionici, prije početka časa. Uvod na početku časa. Diskusija na času. Zaključivanje slučaja i evaluacija.

DISKUSIJA NA ČASU – faza 1 1. Priprema u učionici, prije početka časa: ä ä ä Dolazak u učionicu malo ranije i priprema (psihološka, predavačka, tehnička, logistička i sl. ) Neformalna komunikacija između nastavnika i studenata. Ocjena raspoloženja studenata, „hvatanje” ključnih riječi i/ili prijedloga studenata.

DISKUSIJA NA ČASU – faza 2 2. Uvod na početku časa: ä ä Zakazivanje časa – zvanični raspored, prethodna komunikacija npr. e-mailom, lična posjeta. Ostavljanje utiska - lični izgled, komuniciranje i ponašanje nastavnika. Bitni elementi utiska: opći stav/držanje, uspravno hodanje, smješak na licu, odlučan stisak ruke, razgovjetan govor, gledanje sugovornika u oči, čista odjeća i obuća nastavnika, lično predstavljanje i vizit-karte, itd. Efektno otvaranje/otpočinjanje časa, skretanje trenutne pažnje i stvaranje atmosfere. Načini otvaranja časa: klasičnim uvodom, komplimentom, primjerom, dramatično, pitanjima, prezentacijom direktne koristi. Uvod u problem – 1) podsjećanje studenata na nastavne cjeline koje su već savladane, a koje im mogu biti korisne u obradi slučaja koji slijedi, 2) objašnjavanje samog principa slučaja i njegovog mjesta u cjelokupnom savladavanju predmeta, 3) ličnim iskustvima koja su u vezi sa aktuelnom problematikom i sl.

DISKUSIJA NA ČASU – faza 3 3. Diskusija na času: ä ä ä Početak diskusije (direktan – odmah postavljanje pitanja o slučaju ili indirektan – ponavljanje relevantne teorije i tematskih cjelina) Identificiranje problema i ključnih pitanja. Analiza dostupnih podataka. Generiranje alternativa i rješenja. Akcioni plan i implementacija.

DISKUSIJA NA ČASU – faza 4 4. Zaključivanje slučaja i evaluacija: ä ä Nastavnik (koji je tokom diskusije bilježio cijeli tok) treba da izloži kratak sažetak cijelog procesa rješavanja problema. Nastavnik treba sumirati sve ideje, stavove i rješenja ali nikako na način koji bi zaustavio dalje razmišljanje studenata o iznalaženju eventualno još boljih rješenja.

DISKUSIJA NA ČASU – faza 4 Načini zaključivanja časa: ä ä ä ä Nastavnik treba da ima završnu riječ. Komentari studenata su u tom trenutku završeni. Završno izlaganje nastavnika treba da bude koncipirano na način da studentima bude jasno zašto je odabran baš taj slučaj, zašto on nije obrađivan ranije kao i način kako je obrađeni slučaj doveden u vezu sa teorijskim postavkama koje su studenti ranije savladali. Zaključivanje sesije ne znači odgovor na pitanje: „Šta je konačno i jedino ispravno rješenje? “. Kod završnog izlaganja nastavnika mora se voditi računa da se iznesu stavovi i za sekundarna pitanja ali koja su također imala uticaja kod definisanja stavova i alternativa studenata; Kod završnog izlaganja, nastavnik studentima naglašava važnost novih ideja, stavova i saznanja do kojih su studenti došli. Nastavnik može postaviti još pitanja, koja mogu dovesti u sumnju ispravnost rješenja i odluka do kojih su došli. Na taj način nastavnik studentima jasno daje naznake da slučaj još nije riješen, da se može i dalje istraživati i inicira dalje razmišljanje i nove ideje; Isticanje imena studenata koji su najviše doprinijeli diskusiji što će svakako za njih biti motivacija da isto učine i prilikom obrade slijedećeg slučaja.

DISKUSIJA NA ČASU Savjeti za uspjeh u diskusiji na času: ä ä ä Pokušati zapamtiti imena studenata, te tokom diskusije studente oslovljavati imenom. U toku diskusije ne treba previše ograničavati komunikaciju između studenata. Dosljedan i korektan pristup prema studentima. Nastavnik treba da bude na raspolaganju studentima i nakon obrade slučaja; Vremenske odrednice i poštivanje termina.

DISKUSIJA NA ČASU Još nekoliko savjeta za nastavnike: ä ä ä Čas treba početi u skladu sa predviđenom satnicom. Veoma je važan isti, ravnopravan odnos prema svim prisutnim studentima. Kako razgovarati sa studentima koji se prethodno nisu pripremili za obradu slučaja, a žele dati svoj doprinos? Disciplina u toku časa je ključni faktor. Tokom časa nastavnik se neizostavno mora potruditi da u diskusiju uključi što više studenata, a ne uvijek isti studenti.

SUGESTIJE ZA STUDENTE TOKOM DISKUSIJE NA ČASU ä ä ä Dobra prethodna priprema je ključni faktor; Student treba zauzeti ofanzivan i ozbiljan stav, iznijeti svoje mišljenje samoinicijativno u odgovarajućem trenutku; Razgovor sa drugim kolegama o istom problemu i podupiranje vlastitih stavova može biti vrlo korisno; Student treba svakako u procesu diskusije (ma koliko mu to bilo teško) bar jednom javiti se za diskusiju i iznijeti svoje mišljenje; Razgovor sa nastavnikom će pomoći u olakšavanju uključenja studenta u proces diskusije;

ŠTA NAKON ČASA? ä Vrijednovati učešće studenata u diskusiji na času. ä Dati sugestije studentima kako da budu bolji u diskusiji na času. ä Dati dodatne informacije i saslušati komentare studenata nakon časa.

NESTANDARDNI OBLICI UČENJA POMOĆU SLUČAJEVA ä Gosti predavači. ä Grupne prezentacije. ä Obrada slučaja u pisanoj formi. ä Obrada slučaja zajedno sa kolegama sa drugih oblasti.

JOŠ NEŠTO O PRETPOSTAVKAMA ZA PREDAVANJA POMOĆU SLUČAJEVA Fizičke pretpostavke – učionica i izgled učionice, tabla/ploča, kreda, kompjuteri, software-i, projektori, audio/video (zvučnici, TV itd. ), pomoćna mjesta za pisanje (flip-chart), prostor za diskusiju u malim grupama, itd. Identifikacija i upoznavanje učesnika/studenata – upitnik „Profil studenta”, name-tags, fotografije, skica učionice i raspored sjedenja studenata, posjeta časovima kolega i sjedenje u posljednjem redu radi upoznavanja studenata, učešće u društvenim aktivnostima (pauza za kafu, i sl. ), isticanje mogućnosti studentskih posjeta kabinetu profesora (vrijeme za posjete i konsultacije) Materijali za nastavu i logistika – priprema studija slučajeva i svih drugih vrsta materijala na vrijeme, ranije dostavljanje materijala studentima, web-based podrška nastavi itd.

KLJUČNI IZVORI I LITERATURA ä ä ä Harvard Business School Cases na adresi: http: //www. hbsp. harvard. edu/b 01/en/cases_home. html Ivey Publishing na adresi: http: //cases. ivey. uwo. ca/cases/pages/home. aspx Erskine, A. James, Michiel R. Leenders, Louise A. Mauffette. Leenders, "Teaching with Cases", Second Edition, Ivey Publishing, Richard Ivey School of Business, 1998. Mauffette-Leenders, Louse A. , James A. Erskine, Michiel R. Leenders, "Leraning With Cases", Second Edition, Ivey Publishing, Richard Ivey School of Business, 2001. Pons, Joe, "The Case Method in Post Graduate Management Education", Technical Note for Faculty Development Seminar, IMTA, 2003.

CASE STUDY METHOD – METODA UČENJA POMOĆU SLUČAJEVA HVALA NA PAŽNJI! Prof. dr. Nenad Brkić Ekonomski fakultet u Sarajevu