HRVATSKA POVIJEST U 19 STOLJEU Doc dr Kristina

HRVATSKA POVIJEST U 19. STOLJEĆU Doc. dr. Kristina Milković

POLITIČKE BORBE I NJIHOVI NOSITELJI • Šezdesetih godina u Monarhiji, a i u Hrvatskoj, unatoč centralističkom režimu, odvijao se politički život. • U njemačkim je zemljama raslo suparništvo između Pruske i Habsburške Monarhije. • U odnosu prema političkom, društvenom i gospodarskim promjenama pojavila su se liberalna i konzervativna stajališta. Jedan od najvažnijih oslonaca države bila je vojska – koja je ujedno bila integrativni faktor Monarhije. No, tijekom 19. stoljeća proživljavala je brojne promjene.

„OPĆEMONARHIJSKA INSTITUCIJA“ • U ožujku 1848. Habsburška se Monarhija našla u jednoj od svojih najvećih unutrašnjih kriza. • Sljedeća velika kriza nastupila je s Prvim svjetskim ratom - ostavile su neizbrisiv znak na etosu podanika. • Vojska je bila najvažnija „općemonarhijska institucija“. • Franjo Josip prisegnuo dvama ustavima – predstavljao je jedinstvo, ali i sukobljene interese u Monarhiji. • Godine 1868. uvedena je opća vojna obveza – vojnici su se nalazili u službi u prosjeku tek tri godine – što je malo da se etnički identitet zamijeni nadnacionalnim. • Različito je etničko podrijetlo habsburških časnika – no za njih je služba vladaru bila najznačajnija zadaća – časnici su na sebe gledali više kao na direktne podanike vladara nego kao na podanike monarhije • Niz pitanja koja se otvaraju: društveno i etničko podrijetlo časnika, razlozi za pristupanje službi, obrazovanje, obuka, ideologija, način života, običaji, političko ponašanje, uloga u društvu i politici, odnos s civilnim vlastima, uloga u održavanju, odnosno slomu Monarhije 1918. te utjecaj na događaje u središnjoj i istočnoj Europi nakon 1918.

JEZIK • U tadašnjoj Europi postojale su i druge imperijalne vojske – no nijedna nije usporediva s habsburškom vojskom. • Njemački – jezik koji je bio jezik službe i zapovijedi, ali – na onim mjestima gdje nije bio materinski jezik – nije bio jezik instrukcija i komunikacije s običnim vojnicima – stoga su zapovjednici imali obvezu naučiti jezik njihovih ljudi, tj. „jezik pukovnije“. • U Monarhiji se govorilo 10 velikih i mnoštvo malih jezika. Postojala je i ogromna razlika između jezika kojim su govorili časnici i onoga kojim su govorili njihovi vojnici. • Vojska – kao duštvena institucija i kao grupa za pritisak – nedvojbeno je odigrala važnu ulogu u modernoj povijesti.

UTJECAJI • Habsburška je Monarhija – jednako kao Rusija i Pruska – bila militaristička država, vladari tih država ponajprije su se vidjeli kao vojnici. • Oni su podržali istaknut položaj časnika u društvu. • Imperijalni tisak veličao je spremnost da se umre kao osnovnu dužnost i najvišu vrlinu – uniforma je imala ulogu kao znak distinkcije. • U drugoj polovici 19. st. zajednički je parlament odvajao vrlo malo novca za vojsku. • Utjecaj vojske na politiku i ekonomiju u Monarhiji je bio ograničen, ali je bio jak u kulturi i načinu života. • „Vojna služba je bila najformativnije iskustvo u životu običnoga čovjeka. “ • Vojna obuka je možda bila brutalna, ali je isto tako bila nezaboravna.

SIMBOLIČKA ULOGA CARA • Simbolička uloga cara u vrijeme rasta nacionalizma – car kao utjelovljenje mira, reda, tolerancije i kontinuiteta. Časnici koji su se obrazovali početkom 20. stoljeća imali su drukčiju ideološku pozadinu od ranijih časnika. • Temeljno pravilo u Monarhiji je bilo da se etničke i političke granice nisu podudarale. • U državi su rijetka područja bila monolingvalna (kao primjerice Gornja Austrija, Salzburg i Voralberg, a kasnije Bosna i Hercegovina). • Nazivi mjesta odražavaju entičku kompleksnost Monarhije – mnogi gradovi, rijeke i planine imaju više imena. • Časnici i vojska - kohezivna institucija u Monarhiji. Stroga hijerarhija odražavla se i u titulama – generali s dvije zvjezdice i oni iznad njih bili su oslovljavani s Exzellenz; časnici u aktivnoj službi s Hochwohlgeborn, a oni ispod ranga kapetana s Wohlgeboren.

PUKOVNIJA – KAO „DOMOVINA“ ČASNIKA I VOJNIKA • „Srce tradicionalne vojske bila je pukovnija. “ • Bila je formirana u 17. st. od strane vojnih poduzetnika, vladara ili staleža – razlikovale su se po individualnim običajima, različitim uniformama i zatvorenom životu njihovih časnika. • Pukovnije su u početku bile pod nadzorom njihovih vlasnika – Regimentsinhaber – on je odlučivao o tomu kome će pukovnija služiti, koliko dugo i za koju plaću te također imao nad pukovnijom apsolutnu sudsku vlast, imenovao je i promovirao časnike, odobravao je ili zabranjivao brakove, plaćao je časnike i vojnike.

PUKOVNIJA – OBITELJ ČASNIKA • Sve se promijenilo u 18. stoljeću kada su pukovnije bile postupno podređene centralnome autoritetu – što je simbolički bilo izraženo time što su pukovnije dobile svoje brojeve te uniforme svoga gospodara – cara. • Ustanova „vlasnika pukovnije” nestala je 1868. – premda je i dalje postojao naziv – Regimentsinhaber – on nije imao nikakvih stvarnih ovlasti. • Stvarne ovlasti sada je imao pukovnik – no on je sada postao plaćeni službenik države. Tijekom te transformacije, pukovnijski časnici su se trudili očuvati dio tradicije i individualnosti njihovih jedinica – uniforme su se razlikovale po sitnicama - boji dugmadi i porube uniformi te ovratnika i manšeta – iako su te razlike bile minimalne, smatralo ih se jako bitnima – časnik je prije svega trebao biti lojalan svojoj pukovniji. Za pukovniju se tvrdilo da je obitelj časnika.

VOJNA ADMINISTRACIJA • Zapovjednici pukovnija uživali su velik prestiž kao i moralnu odgovornost. • Nakon 1868. promijenila se organizacija vojske i zapovjedna struktura – koje su postale vrlo komplicirane; nakon 1868. bile su formirane nacionalne garde. • Vojna administracija je još u 18. stoljeću, kada je većinu takvih zadaća na civilnoj strani obavljala „amaterska“ administracija, profesionalno bilježila mnoge stvari koje su se ticale vojske – osobito revno su se vodili podaci o časnicima – tzv. Conduite-liste (od sredine 19. stoljeća nazvana Qualifikations-Liste).

CONDUITE - LISTE • Među inim podacima, te su liste sadržavale i godišnje ocjene njegovih pretpotavljenih – sposobnosti da predvodi svoje ljude, slaže se sa svojim nadređenima i da im pokazuje poštovanje koje dolikuje • Procjenjivane su također vještine, te eventualne mane u ponašanju – tj. procjenjivalo se je li u svemu oficir i đentlmen. Zapovjednici su imali precizne instrukcije o tome kako treba sastavljati takve kvalifikacijske liste. • izvješća su trebala biti tajna.

SOCIOEKONOMSKA POZADINA ČASNIKA • Iako su ti osobni dosjei bili opsežni – ostavljali su mnoga pitanja neodgovorena. • Očevo je „zanimanje“ do 1868. (predmoderni period) bilo zabilježeno kao plemić, građanin, vojnik. U njima nije bilo podataka o njegovome imetku i privatnim prihodima. Razlog iznenadnoga penzioniranja ili ostavke također nije bio navođen nego se mogao pretpostaviti iz ranijih komentara pretpostavljenih. • Ocjene o znanju jezika časnika moraju gledati s oprezom – primjerice na načelno strogu obvezu časnika da dobro zna jezik ili jezike pukovnije, kriteriji u realnosti su bili fleksibilniji - znanje „odgovarajuće“ za potrebe pukovnije. • U takvim listama ne bilježi se etničko podrijetlo niti materinski jezik.

HOFKRIEGSRATH – DVORSKO RATNO VIJEĆE • Hofkriegsrath – je bila druga po vremenu nastanka vojna institucija u Monarhiji – stvorio ju je Ferdinand I. 1556. – ta je ustanova opstala do 1848. – ustanova koja je bila nadležna za svu vojnu administraciju, novačenje i vođenje rata – nije uspio proširiti nadleštvo na sve dijelove Monarhije (Ugarsku, civilnu Hrvatsku, Transilvaniju, Tirol i austrijsku Nizozemsku). • U ratovima protiv Pruske i Osmanskoga Carstva očitovala se slabost vojske Monarhije. • Marija Terezija uspjela je skupiti vojsku od 200 000 ljudi. • Tada je vojska bila podijeljena u stalne pukovnije koje su imale broj i ime, a njemački je postao univerzalnim jezikom službe i zapovijedi, trupe su bile opremljene uniformama i oružjem, bile su ustanovljene tehničke škole i vojne akademije, a dril i disciplina bili su standardizirani, kao i vojno sudstvo, medicinska skrb, vojna obuka i imenovanje časnika.

VOJSKA – TEMELJ POLITIČKOG UTJECAJA • Iz Napoleonskih ratova Monarhija je izašla s uvećanim ugledom. • U utvrdama na području Njemačke i Italije nalazili su se austrijski garnizoni. • Godine 1820. -1821. austrijske su postrojbe umarširale u Napulj, a 1831. uslijedila je vojna ekspedicija u središnju Italiju, a 1846. bila je suzbijena poljska revolucija. • „Austrijske međunarodne obveze zahtijevale su jaku vojsku …“ • Za stvaranje jake vojske nedostajalo je financijskih sredstava. • U teoriji je ukupan vojni kapacitet iznosio 400. 000 ljudi (u Carstvu od 30 milijuna ljudi) – no u stvarnosti nije bilo više do 250. 000 ljudi. • Više nego ikad, naglasak je bio na „duhu i sjaju“ djelomično zbog konzervativnosti generala, a djelomično zbog uštede.

ETNIČKO PODRIJETLO ČASNIKA • Novačenje se u zemljama temeljilo na ograničenoj konskripciji – koja je, prema zakonu iz 1827. , isključivala plemiće svećenike, posjednike kuća ili poljodjeliskih imanja, te one s uglednim profesijama kao i one koji su mogli platiti izuzeće u visini 500 -800 guldena. • Proizlazi da su uglavnom službovali siromašni. • Dužina je službe varirala – no oko 1845. službovalo se 8 godina. • Iako je prehrana bila dobra, stambeni uvjeti vojnika bili su prilično loši, a pukovnije su stalno bile u pokretu – dijelom zbog političkih ili vojnih razloga, a dijelom zbog namjere da se spriječi povezivanje vojske s lokanim stanovništvom. • Časnici su bili socijalno privilegirani, ali potplaćeni. • U periodu prije 1848. vojska je bila indiferentna prema etničkome podrijetlu časnika pa čak i prema socijalnome podrijetlu – isključujući pripadnike aristokracije i vladarske kuće.

VOJSKA I 1848. GODINA • Časnici su bili nepolitični i 1848. god. revolucija nije mogla započeti unutar vojnih okvira. Bilo je manjih zavjera među talijanskim i poljskim časnicima, no oni su stišani bez poteškoća. • U ožujku 1848. vojska se suočila s unutrašnjom krizom. • Razlog za pristupanje habsburških oficira mađarskoj vojsci – vjerojatno nije u želji za ostvarivanjem karijere nego u privrženosti koju su osjećali prema pukovniji „časnikovoj pravoj domovini“ ili odanošću karizmatičnome zapovjedniku. • Obični vojnici vjerojatno nisu imali mnogo pojma o tome na kojoj su strani – općenito je teško bilo razumijevati tu situaciju.

OBRAZOVANJE ČASNIKA • Specijalna situacija postojala je u 18 krajiških pukovnija (od kojih je 11 u sastavu Hrvatsko-slavonske vojne krajine). Tamo su časnici bili školovani i neki od najistaknutijih habsburških časnika potječu upravo iz tih redova. • Moglo se također pristupiti osnovnoj vojnoj školi (Unter- und Obererziehungshaus) – gdje su najčešće pristupali sinovi časnika bez časničkoga dekreta i sinovi nižih civilnih službenika koji bi kasnije ulazili kao kadeti u pukovnije i potom se nadali časničkoj karijeri ili su mogli direktno kadeti ulaziti u pukovnije najčešće u dobi od 14 ili 15 godina. • I među takvim kadetima postojale su brojne razlike – tzv. „carski kadeti“ primali su mjesečnu plaću od države te su imali pravo na svako treće poručničko mjesto koje bi se otvorilo u pukovniji. • Drugo su bili „pukovnijski kadeti“.

VIŠA IZOBRAZBA • Prvu višu državno financiranu vojnu školu osnovala je Marija Terezija pedesetih godina 18. stoljeća. • Taj sistem vojne izobrazbe nastavio je dalje razvijati Josip II. i njegovi nasljednici – tako da je sredinom 19. stoljeća postojalo nekoliko vojnih škola koje su imale razvijenu tradiciju. • Primjerice akademija u Bečkom Novom Mjestu koja je Monarhiju opskrbljivala s najboljim pješaštvom – dječaci, koje je uzimala u dobi od 11 ili 12 godina, obučavala je sedam ili osam godina.

ŽIVOT PITOMACA • Vojne su škole bile mješavine između vojarne i samostana – u početku su bili primani samo katolici, a kasnije i protestanti. • Znanje koja su trebali svladati: matematika i geometrija, francuski i njemački jezik te povijest, geografija i prirodna historija. • Studij se uglavnom sastojao od memoriranja, nakon kojega je slijedila poslijepodnevna šetnja u parku. • Čitanje Schillera, za razliku od čitanja Goethea, je bilo poticano.

„VOJNIČKI NAČIN PISANJA“ • Studenti su predstavljali udruženu frontu protiv autoriteta pretpostavljenih. • Ideološku obuku u vojnoj akademiji sredinom 19. stoljeća smatra se jako efektivnom. • Povijest se sastojala od nabrajanja velikih habsburških vladarskih predšasnika, a vojna historija se slično podučavala. • Jedna od najvažnijih stvari koju je trebalo usvojiti bio je vojnički način pisanja – gdje se kaligrafija smatrala jednako važnom kao memoriranje „kompleksnih formula“ adresata. • Bog, car i domovina – su bili najvažniji pojmovi no značenje riječi domovina nikada nije definirano.

KRITIKA NAKON 1866. GODINE • Dječaci – podrijetlom iz Krajine su bili na dobrome glasu kao jači i zreliji od ostalih – no to je bio samo jedan od „nacionalnih“ stereotipa koji su pripisivani i drugim studentima. • U početnim godinama akademije, studentima je bilo zabranjeno da rabe svoj materinji jezik te su ga kasnije morali ponovo učiti – u svakodnevnoj komunikaciji u pukovnijama bio je rabljen također njemački jezik – grčki i latinski se nisu učili, ali jesu francuski, češki te mađarski ili talijanski. • Pitomci akademije nisu znali mnogo o politici – smatralo se obveznim apsolutno obožavanje vladara. • Pruska pobjeda nad Austrijom 1866. smatrala se i pobjedom pruskoga školskoga sustava nad austrijskim. • Tada se javila i javna kritika austrijske vojne izobrazbe, a napose izobrazbe časnika.

PROMJENE U VOJSCI OD 60 -IH GODINA • Tjelesno kažnjavanje bilo je ukinuto u vojnim školama u 1868. godine. • Nakon nagodbe Hrvati i Mađari su inzistirali da se njihovi nacionalni jezici govore u nacionalnim vojnim školama i nacionalnim vojnim snagama dok je austrijska nacionalna garda nastavila svoju nacionalnu ili nadnacionalnu tradiciju. • Osnova novoga principa bila je da svi časnici trebaju dobiti izobrazbu u vojnim školama. • Polaznici Vojne akademije iz 1874. godine - velika većina pitomaca bila je podrijetlom iz časničkih obitelji, dio pitomaca je bio podrijetlom iz obitelji državnih službenika, a veoma mali broj pitomaca potjecao je iz drugih društvenih slojeva. • Nakon nagodbe, polaznici akademija su imali mnogo predavana. • Očekivala se kombinirana humanistička i znanstvena naobrazba što su nadopunjavali javnim pravom, ekonomijom, astronomijom, geodezijom, gradnjom fotifikacija, crtanjem terena, učenjem jezika koji su bili najzastupljeniji u Monarhiji, rukovanjem kompliciranim naoružanjem, vježbama na terenu, drilom, taktikom strategijom, jahanjem, mačevanjem, plesom i atletikom. • Povijest se trebala poučavati na taj način da ne potiče promišljanje, a uglavnom se sastojala od memoriranja habsburških vladara i njihovih istaknutih djela.

ODNOSI MEĐU ČASNICIMA • Vojna služba nije bila jednako zahtjevna u svim dijelovima Monarhije. • Oslovljavanje s „Ti“ unutar vojske – element ujednačavanja; jedinstven u dinastičkim vojskama toga vremena – inače u socijalnim kontaktima takav je način obraćanja bio uobičajen samo unutar aristokratskih krugova – što je naglašavalo njihovu međusobnu povezanost. • Običaj oslovljavanja s „Ti“ razvio se u habsb. vojsci u postnapoleonskome vremenu, a osobito nakon 1848. budući da je časnički kadar bio uvjeren da je upravo on spasio Monarhiju.

JEZICI U VOJSCI • U vojsci se uvijek učilo po nekoliko jezika – obvezatan je bio njemački, francuski te još dva „veća jezika“ koja su se govorila u Monarhiji. • Neki su govorili Kauderwelsch (njem. nerazumljiv govor, trabunjanje) koji je zapravo predstavljao lingvističku mješavinu. • Govorilo se 10 -11 jezika („nacionalni jezici“). • Glavne su zapovijedi izricane na njemačkome jeziku, a većina je jedinica bila višejezična (Bilingvalne gramatike i priručni rječnici se javljaju još od druge polovice 18. st. ). • Armee-Slawisch – iskvareni „slavenski“ jezik (s jakim utjecajem češkoga jezika) kojim su se služili časnici u vojsci. • U pojedinim vojnim branšama dominirali su određeni jezici – ovisno o njihovom etničkom sastavu. • Slavenski jezici su, primjerice, dominirali među pješaštvom, krajišnicima i lječništvom. • Njemački i češki jezik prevladavali su u artiljeriji i tehničkim jedinicama, a mađarski i poljski jezik u konjaništvu. • Postojala je veza između etničke pripadnosti i pojedinih rodova vojske.

ODNOSI ČASNIKA I VOJNIKA • Između časnika i običnih vojnika postojala je nepremostiva socijalna distancija. • Regruti iz redova seljaštva su odavna iz redova najnepismenijih i najneobrazovanijih društvenih slojeva. • Ta simplificirana slika regruta, opstala je u redovima časnika čak i nakon uvođenja opće vojne obveze kada je započeo masovni priliv regruta iz gradskih sredina. • Prema Ottu Baueru, koji se obrazovao u školi za rezervne časnike, neposredno prije Prvoga svjetskoga rata, pruski su časnici bili mnogo bliži običnim vojnicima od austrijskih te tvrdi da su oni, barem u kasnijem periodu, kada su ponajviše potjecali iz redova srednje klase morali umjetno stvarati prestiž koji se kod njihovih pruskih kolega podrazumijevao te da su habsburški časnici plemenita podrijetla često imali manje ugleda od pruskih u istome rangu. • O životu običnih vojnika vrlo je malo obavijesti. • Iako su pojedini časnici malo marili za običnoga vojnika, u vojci mnogo pažnje posvećivalo upravo njemu – kako se ponašati prema njima, obrazovati ih, disciplinirati, izvježbati te koliko im sljeduje hrane, pića i duhana, kakav im je smještaj u barakama. • Vojska se pokazuje kao područje stroge regulacije.

ŽIVOT VOJNIKA • Izobrazba u predreformskoj vojsci sastojala se od svladavanja manevara u velikim formacijama, rukovanju mušketom i bajunetom, te svladavanju također kompleksnoga sustava signala izdavanih trubom i bubnjevima. • Sve je to zahtijevalo godine izobrazbe što znači da je vojnik bio vrijedna i skupa roba. • Budući da ga država nije mogla prehranjivati, vojnik na dopustu se mogao baviti agrikulturom ili razvijati dodatne vještina • Sudbina isluženih vojnika također je bila neizvjesna. • Odredba iz 1838. određivala je da zapovjednik satnije može odrediti najviše 25 udaraca, zapovjednik bataljuna 40, a zapovjednik pukovnije 50. • Praksa trčanja kroz šibe bila je zabranjena tek 1855.

ŽIVOT ČASNIKA • Unatoč protuzakonitosti dvoboj se održao i u 19. stoljeću – nije lako posve objasniti zašto je tomu tako bilo – zabrana dvoboja potječe od apsolutističke tradicije, a zahtjev za dvobojima od feudalnoga običaja da se pažljivo razlikuju staleži kojima pripadaju posebne privilegije i dužnosti. • Većina je časnika bila neoženjena – 1872. godine tek oko 30% časnika zajedničke austro-ugarske vojske je bila ili oženjena ili su bili udovci. • Postojao je niz osobina za koje se smatralo da ih mora posjedovati žena jednoga časnika: velikodušne, strpljive, odane; čini se da su se rijetki među njima ženili zbog ljubavi. • U habsburškoj vojsci zapravo sve do 1855. nije postojala mogućnost umirovljenja; od 1770. godine postojala je mirovina za one za koje je povjerenstvo utvrdilo da nisu sposobni. • U habsburškoj vojsci nije bila rijetka pojava da obitelj zapada u siromaštvo nakon smrti oca obitelji. • Stereotipna forma koju su imala pisma, memoari, časničke molbe ponekad skrivaju istinu, no iz njih se može ipak iščitati bijeda u koju su zapadale obitelji nastradalih časnika.

POŽELJNA I NEPOŽELJNA MJESTA ZA SLUŽBOVANJE • Među časnicima bila je prihvaćena Mettrnichova izjava da Azija počinje istočno od Beča. Unatoč tome smatralo se da je Ugarska prihvatljivo mjesto za službovanje. Transilvanija i Hrvatska bile su smatrane manje civiliziranim dijelovima Ugarske, a Bukovina, kao najistočnija granica Monahije, je dobro kotirala zbog bogatoga kulturnoga života i etničke harmonije između tamošnjih stanovnika – Židova, Rumunja i Rutena. • Služba u Bosni i Hercegovini smatrana je izrazito napornom, a najlošiji status imala je Galicija – to je bilo i krajem 19. stoljeća „mjesto egzila“ – to je bilo mjesto mnogih prašnjavih i blatnih puteva, kao mjesto gdje su muhe i uši, pijani seljaci te proširene spolne bolesti, Galicija je bilo mjesto gdje se „čeznulo za civilizacijom”. • Predavanje se temelji na studiji: Deák, István. Beyond Nationalism. A Social and Political History of the Habsburg Officier Corps 18481918. New York – Oxford, 1990.