Povijest 19 stoljea DOC DR KRISTINA MILKOVI Imperijalizam

Povijest 19. stoljeća DOC. DR. KRISTINA MILKOVIĆ

Imperijalizam i njegov utjecaj na društvo u kolonijama U drugoj polovici 19. stoljeća u europskim društvima još uvijek vladaju pripadnici aristokracije. Političku elitu još uvijek čine pripadnici plemstva ili bogatog građanstva. Proces demokratizacije društava nije bio počeo. U posljednjoj trećini stoljeća u Europi i sjevernoj Americi formiraju se prave političke stranke. Od sredine 19. stoljeća došlo je do preustroja država u Europi na nacionalnim načelima. U zapadnoj Europi nacije se formiraju kao zajednice pojedinaca koji uživaju jednaka politička prava (kao npr. Francuska nakon Francuske revolucije), a u srednjoj Europi kao „jezične nacije” – tj. smatralo se da je jezik glavno obilježje nacionalnoga identiteta.

Nacije Takve su bile nacije koje su se oblikovale na prostoru višenacionalnih i višejezičnih carstava kao što je bila Habsburška Monarhija je nakon sklapanja nagodbe 1867. godine postala dvojna monarhija – Austro-Ugarska Monarhija no nacionalno pitanje unutar nje same nije bilo riješeno što će se očitovati krizom na prijelazu stoljeća I Osmansko Carstvo u 19. stoljeću proživljava krizu koja je bila i unutrašnja i vanjska. Nakon ujedinjenja, Italija i Njemačka se uključuju u utrku za stjecanjem kolonija.

Francuska Napoleona III. U Francuskoj je za revolucije 1848. za predsjednika bio izabran princ Luj Napoleon Bonaparte koji se kasnije - 1852. godine - plebiscitom izabran za cara. Vladao je kao Napoleon III. Vodio je aktivnu politiku. Njegova vanjska politika bila je usmjerena na popravljanje vanjskopolitičkoga statusa Francuske, koji je narušen nakon Francuske revolucije i poraza Napoleona. Francuska se nalazila u nekoj vrsti političke izolacije. Njegov jedini vanjskopolitički uspjeh bio je tijekom Krimskoga rata (1853. 1856. ). Krimski rat ostao je u povijesti zapamćen kao rat s velikim ljudskim gubicima. Započeo je kao sukob između Rusije i Osmanskoga Carstva. Završio je 1856. godine Pariškim kongresom gdje je Francuska preuzela ulogu arbitra.

Nedosljedna vanjska politika Napoleon III. se želio koristiti jednom zemljom protiv druge kako bi osnažio vanjskopolitički utjecaj Francuske. No, za razliku od unutrašnje politike gdje je bio uspješan, vanjska politika mu je bila nedosljedna. U Italiji je podržavao ujedinjene i pravo naroda na samoopredjeljenje, a s druge strane je od drugih europskih careva tražio da ga priznaju sebi ravnim. Ušao je u rat s Njemačkom te doživio poraz.

Ujedinjenje Italije Iza iskustva 1848. godine, u Kraljevstvu Pijemonta i Sardinije su shvatili da ne mogu provesti ujedinjenje zemlje niti nacionalnim pokretom niti snagom oružja već uz pomoć vješte vanjske politike. Camillo Cavour - od 1852. godine pijemontski ministar-predsjednik – povezao nacionalne i liberalne ideje te određene gospodarske i političke planove. Uspio je „internacionalizirati” pitanje talijanskoga ujedinjenja i na svoju stranu pridobiti Napoleona III. Nakon rata s Italije s Austrijom, Nica i Savoja pripale su Francuskoj kao naknada, a Garibaldi prodire sa Sicilije i osvaja Kraljevinu Napulj.

Kraljevina Italija Godine 1861. stvorena je Kraljevina Italija spajanjem Sicilije i Napulja s Kraljevstvom Pijemonta i Sardinije. To je bila konstitucionalna monarhija s centraliziranom upravom po uzoru na Francusku. Već na početku postojanja imala je brojne probleme – financijske poteškoće, te kulturne i ekonomske razlike između sjevera i juga koje su ostale dugoročno prisutne u talijanskom društvu. Venecija je pripala Italiji 1866. , a Vatikan 1870. godine, te se ta godina ujedno može smatrati krajem procesa talijanskoga ujedinjenja. Rat koji je vodila protiv Austrije pokazao je svu slabost austrijske (habsburške) vojske, iako je ona nakon Bečkoga kongresa preuzela ulogu velike sile u europskoj politici što je podrazumijevalo i postojanje jake vojske.

Ujedinjenje Njemačke – bilo je po složenosti problematike i po posljedicama koje je izazvalo mnogo složenije od talijanskoga ujedinjena. Pritom je postojalo nekoliko problema: problem legitimnosti - postavljalo se pitanje legitimnih prava knezovaizbornika problem suparništva s Austrijom ideološka opterećenja. Od 1862. godine za ministra predsjednika bio je postavljen Otto von Bismarck koji od toga vremena igra jednu od najvažnijih političkih uloga ne samo u njemačkoj nego u europskoj politici. Diplomatski je pripremio sukob s Austrijom: osigurao je neutralnost Francuske i Rusije i pomoć Italije.

Rat s Austrijom i Francuskom Godine 1866. iznio je prijedlog da se njemački savez reorganizira bez Austrije te da njime upravlja parlament – koji bi se birao na općim izborima. Pruska se teritorijalno proširila i postala najjača država njemačkoga saveza. Nakon rata s Francuskom 1870. /1871. (bilo je uspostavljeno Drugo Njemačko Carstvo) - zapravo, savez njemačkih vladara s izrazitim nacionalnim obilježjem. Po uređenju je bila ustavna monarhija. Habsburška Monarhija je bila preuređena na dualističkoj osnovi (1867. godine).

Imperijalizam U posljednjoj četvrtini 19. stoljeća započinje širenje utjecaja europskih zemalja na području Azije, Afrike i Pacifika – ekonomski motivi i „kulturna misija” (civiliziranje, pozapadnjenje, modernizacija). „Svjetska sila” – ona zemlja koja utječe na donošenje odluka na svjetskoj razini i koja pritom može nametnuti svoje interese. Ekonomski i politički sukob odvijao se na svjetskoj razini – javlja se pojam imperijalizma. Najistaknutija imperijalistička zemlja bila je Velika Britanija (područja: Kanada, Južna Afrika, Australija, Novi Zeland, kolonije na području Azije). Područje još nepodijeljenoga interesa predstavljala je Afrika – gotovo netaknuta do 1875. godine.

Širenje kolonijalnoga utjecaja Do tada su postojala samo neka područja kojima su vladale strane sile: Kapland od početka 19. stoljeća pod britanskom kontrolom, afrička obala Sredozemnoga mora na kojoj je od 30 -ih godina 19. stoljeća imala utjecaj Francuska. U središtu britanskoga interesa bio Egipat gdje je Sueski kanal bio izgrađen britanskim kapitalom. Britanija je preuzela kontrolu nad Egiptom koristeći činjenicu da se nakon izgradnje Sueskoga kanala našao u teškoj financijskoj situaciji. Europske zemlje u posljednjoj trećini 19. stoljeća prodiru u unutrašnjost afričkoga kontinenta. Francuska se širila donjim tokom rijeke Kongo, Portugal iz Angole, Engleska iz Južne Afrike u smjeru sjevera.

Područje njemačkoga utjecaja Godine 1884. bilo je stvoreno društvo za njemačku kolonizaciju. Ono isprva započinje sklapanjem trgovačkih ugovora između istraživača i trgovačkih kompanija s jedne strane, odnosno domaćega stanovništva u Africi s druge strane. Pod njemački je utjecaj došao velik dio jugozapadne Afrike. Njemačke banke imale su koncesije za gradnju željeznica na području Osmanskoga Carstva, a potom preuzimaju i gradnju bagdadske željeznice. Njemačka vanjska politika je drugim zemljama izgledala nedosljedno te je izazivala nepovjerenje.

Podjela interesnih sfera Sredinom 80 -ih godina 19. stoljeća Njemačka se proširila na području jugozapadne Afrike, Kameruna i Toga te istočne Afrike koji su bili proglašeni njemačkim protektoratom (u stvari su to bile kolonije u punom smislu riječi). Francuska je proširila svoj utjecaj na sjeveru i zapadu Afrike- Francuska na području Afrike stječe Alžir, a iz Alžira i Senegala prodire na saharsko područje. Italija je imala nekoliko kolonija na obali Sredozemlja i na istoku kontinenta - držala je manja područja: Eritreju, veći dio Somalije i Libiju.

Dubina promjena Značenje Europe postaje sve veće u 19. stoljeću – dolazi do „europeizacije” i drugih kontinenata, europska i svjetska povijest bile su povezane kao nikad dotad. U samim europskim državama dolazi do brojnih promjena te procesa industrijalizacije, urbanizacije, razvoja komunikacija, društvenih i političkih promjena. Dvije revolucije – politička i industrijska – u potpunosti su promijenile društvo u europskim zemljama.

Motivacija U posljednjoj četvrtini 19. stoljeća, europske zemlje su širile svoje kolonijalno područje – njihova motivacija bila je političke, ali i socijalnoekonomske prirode. S obzirom na neprestani rast stanovništva europske su zemlje bile uvjerene da im teritorij koji se nalazi u okviru njihovih nacionalnih država nije dovoljan. Motiv za stjecanje novih zemalja bio je ili stjecanje novoga tržišta za plasiranje vlastitih industrijskih proizvoda ili stjecanje područja iz kojih bi se crpile sirovine. U tom procesu prednjačila je Velika Britanija.

Opravdanje U kolonijalnom širenju, europske su se sile često smatrale nadmoćnim ostalim narodima. Oblici kolonijalne dominacije mogli su se razlikovati – od zaposjedanja nekog prostora do podjele na područja utjecaja, protektorata ili trgovačkih ugovora. Od druge polovice, a posebno u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća jača engleski kolonijalni utjecaj koji je praćen i osjećajem posebnosti. Nakon 1815. najveća sila na kopnu bila je Rusija. U tom smislu gradi 1860. godine Vladivostok kao morsku i trgovačku luku. Ona svoj utjecaj širi i prema istoku i prema zapadu, a u drugoj polovici 19. stoljeća na prostoru Jugoistočne Europe.

Panslavizam Njena politika na jugoistoku Europe bila je praćena idejom panslavizma, tj. idejom o ujedinjenju svih Slavena pod vodstvom Rusije kao jedine zemlje koja ima vlastitog vladara. Nakon Berlinskoga kongresa (1878. ) – ideja panslavizma slabi.