Povijest 19 st DOC DR KRISTINA MILKOVI Svakodnevica

Povijest 19. st. DOC. DR. KRISTINA MILKOVIĆ

Svakodnevica Primjer Francuske Svakodnevicu u 19. stoljeću je teško cjelovito predstaviti. Za to postoji niz razloga: postojanje velikih razlika među zemljama, a također postojanje razlika unutar iste zemlje ovisno o geografskim, društvenim ili drugim okolnostima. Posebnu temu predstavlja postojanje, odnosno odsustvo izvora koji se odnose na ovu temu. Predmet ovog izlaganja biti će svakodnevica građanske obitelji u Francuskoj u 19. stoljeću koja je ujedno i primjer oblikovanja građanstva čije je političko, društveno i gospodarsko značenje u 19. stoljeću sve veće.

Građanski zakonik Prema Građanskom zakoniku svu vlast u obitelji imao je otac obitelji. Udana žena nije imala pravo raspolaganja imovinom, pa čak ni vlastitom zaradom sve do zakona iz 1907. godine. Na isti je način otac obitelji imao puno pravo nad životom djece. Sve do 1896. godine bila je potrebna suglasnost roditelja za stupanje u brak do 25. godine života. U Građanskom zakoniku bila su prisutna mnoga tradicionalna stanovišta u pogledu obitelji, iako je u pogledu političkih prava donosio mnoge novosti temeljeći se na Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Primjerice, otac je mogao zatražiti da se dijete uhiti i drži određeno vrijeme u zatvoru; pri tome nisu morale biti ispunjene niti neke posebne formalnosti.

Otac – kao neograničeni vladar unutar obitelji U javnom prostoru muškarac je bio apsolutni gospodar i samo on je imao politička prava. U privatnom, obiteljskom prostoru on je gospodar nad novcem. Otac je također apsolutni gospodar u ekonomskim poslovima. On također odlučuje o pitanjima obrazovanja i brakova djece jer se, kako se smatralo, oslanja na razum (za razliku od žene koja je, također prema tadašnjem uvriježenom stanovištu, previše podložna osjećajima). Otac ima svoje prostore u kući („očeva kuća”) – to su kancelarija i biblioteka. Salon – obavezno mjesto građanskoga društva. Kuća bogatoga muškarca ispunjava se zbirkama. Figura oca koji drži svu vlast i koji svime upravlja – središte je kuće. On je prisutan u građanskim obiteljima, ali isto tako i u puku te je podjednako karakterističan za sve konfesije.

Proces slabljenja Ponekad je samo smrt oca oslobađala pojedince njegove vlasti. Devetnaesto stoljeće predstavlja i stoljeće borbe protiv očeve vlasti. Ubojstvo oca se vrlo oštro kažnjavalo i u 19. stoljeću, ali i ranije, jer je vlast oca u obitelji simbolizirala vlast vladara, pa je napad na oca predstavljao napad na samog kralja. Smrt oca u obitelji uvijek je predstavljala važan događaj – oproštaj, prijenos vlasti … Da očinska vlast ipak slabi postupno prema kraju 19. stoljeća vidi se iz nekoliko zakona: 1889. – zakon o gubitku očinskog prava; 1898. zakon protiv lošeg postupanja s djecom te pravo na razvod iz 1867. i zakon o pravu na utvrđivanju očinstva, koji ipak već pripada novom stoljeću – tj. iz 1912.

Bračna politika Društveno podrijetlo izabranih supružnika također je bilo djelo obiteljske politike. Može se navesti primjer i iz Habsburške Monarhije gdje su državni službenici – časnici i činovnici bili međusobno povezani gustom mrežom obiteljskih i prijateljskih veza čineći na taj način poseban „profesionalni stalež. ” U prvoj polovici 19. st. brak je još većinom bio neka vrsta obiteljske politike, poslovnoga ugovora, no s vremenom se sve više razvija afektivna strana između bračnih partnera, pogotovo u posljednjoj četvrtini 19. st.

Brak kao poslovni ugovor „Bračna politika postaje sve raznovrsnija i sve složenija. Novac počinje podrazumijevati različite oblike: pokretne i nepokretne vrijednosti, poslove i „očekivanja”. I drugi se činioci razmatraju: ime, ugled, „stanje” (slobodne profesije su na visokoj cijeni), „klasa”, ljepota, sve to čini dio odredbi pri razmjeni. ” U 19. st. brakovi su često bili motivirani interesnim razlozima. Ponekad su zaposlene žene teško pronalazile bračnog druga: „Svoju nezavisnost žene često plaćaju samoćom. ”

Položaj žena jako se razlikovao od jedne sredine do druge. Razlike su postojale između urbanih i ruralnih sredina, ali također i između jednih i drugih unutar sebe , ovisno o mjestu. Primjerice, u prvoj polovici 19. stoljeća na sjeveru Francuske gdje se razvijala industrija, žene su bile uključene u poslovni svijet. Njihov se položaj djelomično promijenio nakon 50 -ih i 60 -ih godina 19. stoljeća vezano uz činjenicu da je ekonomska snaga obitelji rasla te da su se mjesta stanovanja udaljavala od mjesta rada koja su često bila prljava, siva, i neugodna za život.

Žene – pitanje „korisnosti” Žene su se tada posvećivale djeci i kućama: „Od čistoće i dotjeranosti interijera do pobožnog poštovanja izvjesne tiranske mode neprestane samozaposlenosti […] od sitnog ručnog rada do prave opsjednutosti računima, sve to muči gospodaricu kuće koja se mora snaći s onim što joj muž dopušta da radi, a kome ona podnosi izvještaj: svaka sitnica dobiva smisao u okviru morala čija je osnova više ekonomske nego simboličke prirode. ” Žene sa sjevera Francuske u 19. stoljeće ni u kom slučaju nisu bile pasivne u položaju koji su tada imale u društvu i u obitelji. Takav model domaćinstva bio je prisutan u svim slojevima buržoazije.

Žene – pitanje „reprezentativnosti” U buržoaskim krugovima žena je imala i reprezentativnu funkciju, tj. ona je bila odraz statusa svoga muža, s druge strane imala je važnu ulogu u vođenju domaćinstva koja je dugo bila zadržana i kasnije. Posebno je bila važna uloga žene u odgoju djece čije se značenje u 19. stoljeću sve više povećava. Žene iz siromašnijih slojeva društva također su imale važnu ulogu u obitelji koja se nije zaustavljala na kućenome pragu – osim odgoja djeca, koja su žene najčešće pratila svuda gdje su išle, o čemu zorno svjedoče prikazi iz toga doba, obavljale su niz poslova u kući: nabavljanje namirnica („po najpovoljnijoj cijeni”) priprema hrane, održavanje higijene, briga o odjeći cijele obitelji, a ponekad su i zarađivale izvan doma na sitnim poslovima.

Pad nataliteta Za razliku od Engleske, u Francuskoj su radnici (bez ili sa prigovorom) sredinom 19. st. plaću najčešće predavali ženi koja je vodila obiteljsku ekonomiju. Žene su često brinule o „tijelu i duši” članova obitelji, brinući se o njihovom zdravlju. Također, pismenost žena u gradovima sve je više rasla tijekom 19. st. . Tijekom 19. stoljeća bitno se mijenjao odnos prema djeci. Podaci pokazuju da je natalitet u ovom stoljeću konstantno padao. Smanjivanje broja djece u obitelji često se postizalo kasnim stupanjem u brak.

Dijete – „središte obitelji” Djece je bilo sve manje, no njihova je važnost bila sve veća. U 19. st. dijete dolazi u „središte obitelji”. „Ono je predmet svakovrsnog ulaganja: osjećajnog, svakako, ali također ekonomskog, odgojnog, egzistencijalnog. Kao nasljednik dijete znači budućnost obitelji, njezinu projektiranu i sanjanu predodžbu, njen način borbe protiv vremena i smrti. ” Literatura: Aries, Philippe – Duby, Georges (prir. ). Istorija privatnog života, Beograd, 2003.