Povijest 19 st DOC DR KRISTINA MILKOVI Industrijska

Povijest 19. st. DOC. DR. KRISTINA MILKOVIĆ

Industrijska revolucija i razvoj gospodarstva U drugoj polovini 19. st. dolazi do razvoja na svjetskoj razini. Sve do toga vremena veze između različitih dijelova svijeta nisu bile toliko izražene. Tomu bitno pridonosi razvoj tehnike i komunikacija. U tom smislu u 19. stoljeću doista možemo govoriti o svjetskoj povijesti. U tom je vremenu dominantnu ulogu imala Europa što se posebno očitovalo u kolonijalnoj politici Velike Britanije, Francuske, Španjolske, Portugala, Danske, Nizozemske te Njemačke. Između europske politike i svjetske politike sada se može staviti znak jednakosti.

Porast stanovništva U takvim odnosima dolazi do sve većeg nadmetanja među pojedinim europskim državama. Pritom su prije svega bile usmjerene na širenje vlastita utjecaja i iskorištavanje resursa te pronalaženje tržišta za svoju robu. U tom smislu govorimo i o imperijalizmu. U 19. stoljeću na europskome prostoru možemo govoriti o višku stanovništva – u tom smislu borba za gospodarsko blagostanje postaje središnjim pitanjem. Ujedno vlada uvjerenje o tome da je potrebno neprestano stjecati sve nova i nova tržišta kao i područja za naseljavanje. Preduvjet, a ne posljedica, industrijske revolucije bio je porast stanovništva koji su omogućile bolja prehrana te unapređenje medicine i higijenskih standarda u 19. stoljeću.

Brojevi Europske zemlje su imale u tom vremenu visok natalitet te broj stanovnika strelovito raste: 1800. godine bile je oko 187 milijuna 1850. 266 milijuna 1900. 401 milijun 1913 468 milijuna, tj. imali su 27, 2 % u ukupnom svjetskom stanovništvu. Pad nataliteta bio je karakterističan za visoko industrijalizirane zemlje što je fenomen tek 20. stoljeća.

Migracije Tako veliki porast stanovništva bio je vezan s porastom gospodarski uvjetovanih migracija. Migracije su bile osobito snažne u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća i bile su usmjerene prema Sjedinjenim Državama. Veliko iseljavanje bilo je iz Irske, Velike Britanije i Njemačke, a potom su prednjačile Austro-Ugarska Monarhija i mediteranske zemlje kao zemlje iseljavanja. Gospodarstva europskih zemalja nisu bila dostatna da prehrane toliki broj stanovnika.

Gospodarska konjunktura Gospodarstvo europskih zemalja koje se nakon 1850 -ih godina industrijalizira, najprije izrazito raste, a zatim se taj rast usporava. Na gospodarstvo je snažno utjecao nejednak odnos između proizvodnje i potrošnje. Važni su pritom i tehnički pronalasci, razvoj kemijske industrije, nakon 1860. , razvoj motora s unutarnjim izgaranjem te automobilske industrije. Osnovne sirovine su pritom: ugljen, željezo. čelik. Nacionalna tržišta više nisu dovoljna za plasiranje sve proizvedene robe.

Urbanizacija U europskim zemljama ti su procesi povezani s drugim procesima, a napose sa širenjem gradova i s procesom urbanizacije. Gradovi postaju sve veći, a njihove zidine (koje više nemaju svoju svrhu) postaju pretijesni okviri. Gradovi su, osobito u prvoj polovici 19. stoljeća naglo rasli, zgrade su bile stihijski građene za potrebe nadolazećeg radništva te je u njima život bio izrazito težak. Tek u drugoj polovici 19. stoljeća sustavnije se promišlja izgradnja gradova, ali razmišlja i o uvjetima stanovništva koje tamo živi.

Rusija u 19. stoljeću Utjecaj Rusije u prvoj polovici 19. stoljeća sve više raste. Ugled Rusije u Europi u 19. stoljeću temelji se na sudjelovanju u Napoleonskim ratovima, sudjelovanju u slamanju mađarske revolucije 1848. godine. Utjecaj izrazit u pravoslavnim zemljama Jugoistočne Europe. Javljaju se slavenofili, panslavisti.

Potreba za reformom Nakon Krimskog rata (1853. -1856. ) u Rusiji nastupaju velike promjene. Uvode se reforme kojima se nastojala prevladati zaostalost. Drugu polovinu 19. stoljeća povjesničari su ocijenili negativno zbog dva (oprečna) razloga: tvrdili su da je revolucija bila neizbježna; odnosno da je zbog nje Rusija sudjelovala u Prvom svjetskom ratu. U 19. stoljeću nije više bilo teritorijalnoga širenja Rusije prema Zapadu – cilj joj je bio stvoriti niz država-klijenata. Širenje na prostoru Azije – zbog vladarskog prestiža – opravdavano ekonomskim razlozima i stvaranjem čvrste granice.

Panslavizam Nacionalizme koji su se javljali u Jugoistočnoj Europi, suvremenici nisu shvaćali ozbiljno. Rusija je, radi izvoza žita željela ostvariti potpunu kontrolu nad Dardanelima – no, to nije bilo moguće. Politički utjecaj Rusije bio je najjači među Srbima i Bugarima. Opasnosti koje su u noj gledali: ekonomska zaostalost Rusije, autokratska vladavina. Zemlje Jugoistočne Europe više je privlačio zapadnjački liberalizam. Ideje panslavizma nestaje nakon Berlinskoga kongresa. Bugari su stekli nezavisnost zahvaljujući vojnoj intervenciji Rusa no poslije su bili nezadovoljni vojnom okupacijom. Rumunji su više skloni Beču i Berlinu.

„Problem nacionalnosti” Carske vlasti nisu znale riješiti „problem nacionalnosti”. Imperijalistička ideja je izgubila bitku s romantičnim nacionalizmom. U svojim pravima posebno su se zakinutima osjećali Poljaci koji su nekada imali svoju državu i koji su imali snažan osjećaj etničkoga i vjerskoga identiteta. Godine 1863. godine izbila je pobuna u Poljskoj koja je ugušena. Niti određene mjere kao što je ograničavanje prava na jezik, te usklađivanje obrazovnoga i pravnog sustava s onim koji je postojao u ostatku Carstva te dovođenje ruskih činovnika u upravu, banke i željeznice – nisu donijeli očekivane rezultate. Ruska politika u Poljskoj nije bila dovoljno liberalna da bi zadovoljila umjerene zahtjeve – ni dovoljno oštra da bi suzbila opoziciju.

Rubovi Carstva Finska je 1878. dobila samostalnu nacionalnu vojsku, privreda i obrazovanje su bili unaprjeđeni, a finski jezik zastupljeniji, no pred kraj stoljeća ovlasti narodne skupštine bile su smanjene. U svojim stavovima Finci su bili jedinstveni. Carska im je vlast ukinula ustav 1903. godine; Narodna skupština se ponovno sastajala od 1905. godine. U baltičkim zemljama njemačka manjina čini značajan dio vladajućeg sloja koji je oslonjen na ruske vlasti. Aleksandar II. u Estoniji i Letoniji je vodio neodređenu politiku koja je omogućila obrazovni i kulturni napredak ovih naroda, međutim od osamdesetih godina Aleksandar III. provodi politiku rusifikacije – centralizacija upravnoga sustava, uvođenje ruskog jezika u urede.

Uspon kulture i umjetnosti U 19. stoljeća u ruskoj se kulturi i umjetnosti razvija realizam; intelektualci su bili osjetljivi prema patnjama ugnjetenih, iskazivali su idealističku, pa i gotovo mesijansku želju da ruskome narodu osiguraju mjesto u civiliziranome svijetu Autori tragaju za konačnim, apsolutnim istinama. Krajem 19. stoljeća javlja se simbolistički pokret. Država obilno podupire kulturu i umjetnost. Uživali su visok društveni položaj i široke slobode, a publika je rado posjećivala takva događanja – glazbene događaje i predstave. Postojao snažan pokret za demokratizacijom umjetnosti. Odlike kulturnoga života: raznovrsnost, traženje novih pristupa, estetika. Mnogi su znanstvenici više istraživali prošlost nego sadašnjost. Razvijala se historiografija, arheologija i etnologija. Povjesničari – Solovjev, Ključevski. Znanost u Rusiji sporije se razvijala zbog tehnološke zaostalosti zemlje i zbog nedostatka financija.

Obrazovanje Neki činovnici i zemljoposjednici su se bojali da će širenje obrazovanja pridonijeti širenju egalitarističkih ideja i zaprijetiti postojećem poretku. Broj visokoobrazovanih ljudi rastao je na području Rusije u drugoj polovici 19. stoljeća, a također i pismenost općenito, može se reći da je atmosfera u obrazovnim institucijama na svim razinama bila demokratičnija nego na zapadu. S vremenom su sveučilišta postala mjesta širenja radikalizma. Crkva se nije mogla nositi s izazovima sekularizacije dijelom zbog asketskog karaktera i vlastite birokratske strukture.

Crkva Svećenici u parohijama su bili loše obrazovani i loše plaćeni, rijetko su svojoj pastvi predstavljali moralni autoritet. U redovima nižeg svećenstva nastao je reformistički pokret, pridružili su mu se neki teolozi te svjetovnjaci. Želja da se popuni praznina u duhovnome životu imala je dva vida – među običnim narodom bili su popularni različiti raskolnički pokreti (najbrojniji među njima su bili starovjerci kojih je na razmeđu stoljeća bilo oko 20 milijuna), a među obrazovanijim ljudima se širio skepticizam i ateizam. Narodnjački pokret imao je soteriološki, misionarski i etnički naglasak.

Industrijalizacija i rast broja stanovnika Fjodor Dostojevski je prorekao da će ruska duhovna kriza imati tragičan rasplet. Crkva nije bila u stanju predvoditi duhovni i intelektualni razvoj Rusije. Razvoj u Rusiji je bio neujednačen, a strana ulaganja i država su imali veliku ulogu. Proces industrijalizacije je bio nemilosrdan – neki su bježali u romantizam i društvene utopije. Vrlo brz rast broja stanovnika: godine 1858. Carstvo je imalo 74 milijuna stanovnika, 1897. 128, 9 milijuna, a 1916. 170 milijuna. Rudarstvo, metalurgija, tekstilna i prehrambena industrija – su se osobito razvijali, a najrazvijeniji su bili ruski dio Poljske i Peterburško područje, te u Ukrajini. Također se razvijalo Zakavkazje – proizvodnja petroleja u Bakuu. Literatura: Obolenski, Dimitrije – Oti, Robert. Istorija Rusije. Beograd, 2003.