HRVATSKA POVIJEST U 19 STOLJEU Doc dr Kristina

HRVATSKA POVIJEST U 19. STOLJEĆU Doc. dr. Kristina Milković

HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA • Nastanak Hrvatsko-ugarske nagodbe definiran je prije svega Austro-ugarskom nagodbom iz 1867. godine kojom je Habsburška Monarhija postala dvojna Monarhija, tj. Austro-Ugarska Monarhija. Vladar je morao napraviti ustupak prema mađarskoj, kao najjačoj strani budući da je došlo do preslagivanja snaga u srednjoeuropskom prostoru nakon što je Austrija izgubila u ratu protiv Pruske 1866. godine. Ti vanjskopolitički uvjeti nagnali su cara i kralja Franju Josipa I. na preuređenje Monarhije. • Unutar takve državne zajednice, Hrvatska je morala definirati svoj položaj. Da bi se osiguralo prihvaćanje Nagodbe, ovaj puta između Hrvata i Mađara, za bana je postavljen Levin Rauch koji je bio odan režimu.

NAGODBA - TEKST • Ima 70 članaka (u Hrvatskoj zakonski članak 1/1868. ) • Odmah na početku ističe se nerazdruživost država zemalja krune sv. Stjepana koje su ujedno jedna zemlja s ostalim kraljevim zemljama. • Određuje se da se kralj kruni jednom krunom, izdaje jednu krunidbenu zavjernicu. • Zavjernica se izdaje na mađarskom i na hrvatskom jeziku te se njome jamči Kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji cjelokupnost i ustav.

ZAJEDNIČKI POSLOVI • Definira se zajedničko zastupstvo, zakonodavstvo i izvršna vlast za zajedničke poslove u kojima Hrvatska i Mađarska zajednički nastupaju prema ostalim kraljevim zemljama. • Zajednički poslovi: trošak za kraljevski dvor, novačenje i vojska, financijski poslovi, trgovina, komunikacije, obrt, udruženja, određeni redarstveni poslovi. • Također, određuje se da je Hrvatska dužna financijski sudjelovati u zajedničkim poslovima Austro-Ugarske Monarhije kao i u zajedničkim mađarsko-hrvatskim poslovima.

FINANCIJSKA NAGODBA • Hrvatskoj je prema financijskom dijelu nagodbe za njene autonomne poslove bilo određeno 44% prihoda od izravnih i neizravnih poreza te ostalih prihoda, dok je 45% trebalo pripasti za podmirivanje zajedničkih troškova – bio je određen paušalni iznos za „tangentu” (tj. prihode kojima se pokrivaju troškovi autonomnih poslova) od 2, 200. 000 forinti. Hrvatskoj su već na početku bili određeni nerealno visoki troškovi što je mađarskoj strani pružilo priliku za tvrdnje kako „izdržava” Hrvatsku. Takve tvrdnje pružale su Mađarskoj opravdanje da pokuša „suziti” hrvatsku autonomiju.

AUTONOMNI POSLOVI • U zajednički sabor Kraljevine Hrvatska i Slavonija slale su 29 zastupnika u donji dom i 2 zastupnika u gornji dom. • Bilo je također određeno da sve zajedničke poslove vodi središnja vlada u Budimpešti čiji će član biti i dalmatinsko-hrvatsko-slavonski ministar. • Kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji se jamči autonomija u sljedećim poslovima: unutrašnji poslovi, nastava, bogoštovlje, pravosuđe. • Na čelu autonomne vlade nalazi se ban koji je odgovoran Hrvatskom saboru. Bana je imenovao vladar na prijedlog i uz supotpis ministra-predsjednika. Ban nije više mogao biti vojnik po profesiji, kako je to dotad nerijetko bilo.

JEZIK I TERITORIJALNA CJELOKUPNOST • Hrvatski jezik je službeni za sve autonomne poslove, kao i za sve zajedničke poslove unutar Hrvatske. Na zajedničkom Saboru hrvatski su se zastupnici imali pravo služiti hrvatskim jezikom, a svi zakoni koje je donosio zajednički sabor morali su se također objaviti i na hrvatskome jeziku. • U člancima Nagodbe definira se teritorijalna cjelokupnost te se nabrajaju sve hrvatske županije, vojnokrajiške pukovnije te Dalmacija. Kraljevina Ugarska obvezala se da će nastojati ubrzati sjedinjenje Vojne krajine, kao i Dalmacije s Hrvatskom.

EVENTUALNE PROMJENE • Posljednjim člankom se definira da o Nagodbi ne mogu raspravljati zakonodavna tijela Hrvatske i Mađarske, nego se ona može mijenjati na način na koji je sklopljena – tj. međusobnim sporazumijevanjem saborskih odbora te potvrdama obaju sabora kao i vladara. • Tekst Nagodbe na hrvatskom i mađarskom jeziku nije bio jednak. Unatoč tomu, smisao teksta je očuvan, no terminološke razlike su ipak mogle poslužiti za neke prijepore. • Primjerice, u mađarskom tekstu sustavno se izbjegava pojam „kraljevina. ”

RAZLIKE U PRIJEVODU • U hrvatskome prijevodu nedostaje čitav odlomak koji govori da je Nagodba nastala dogovorom dvaju Sabora te potvrđena od vladara te se proglašava zajedničkim temeljnim zakonom. Izostanak ovog dijela u hrvatskome tekstu omogućavalo je hrvatskoj strani da kasnije tvrdi kako je nagodba ugovor među državama. • Najvažnija razlika između mađarskoga i hrvatskoga teksta je u dijelu koji se odnosi na hrvatsko-slavonske odsjeke koji su prisutni kod pojedinih ministarstava – hrvatska je strana te odsjeke zamišljala kao sredstvo utjecaja na poslove koje izvršava zajednička vlada, a mađarska strana tek kao pisarnice za pisanje prijevoda. • Literatura: Gross-Szabo, Prema hrvatskome građanskom društvu.

EPILOG • Suvremenici, a i kasnija historiografija, dosta su negativno gledali na Nagodbu jer se smatralo da se pod tim uvjetima onemogućava napredak Hrvatske. • Nagodba je svakako definirala razvoj Hrvatske do kraja 19. stoljeća.