HRVATSKA POVIJEST U 19 STOLJEU Doc dr Kristina

HRVATSKA POVIJEST U 19. STOLJEĆU Doc. dr. Kristina Milković

OBNOVA USTAVNOG STANJA • 1859. godine – ukidanje neoapsolutizma – u Hrvatsku je, kao i u druge habsburške zemlje ponovo bio uveden ustav, a službenim je jezikom postao hrvatski jezik. • Nakon Bečkoga kongresa Habsburška Monarhija uživala je velik ugled te imala značajnu političku ulogu. Takav vanjskopolitički status podrazumijevao je i primjerenu vojnu snagu. No, nje u stvarnosti nije bilo. Monarhija je u prvoj polovini 19. stoljeća nastojala spojiti dva nespojiva cilja: imati što bolju vojsku i istodobno za nju izdvojiti što manje financijskih sredstava. • Stvarno stanje njene vojske pokazalo se u bitkama kod Magente i Solferina gdje je doživjele poraz.

LAKSENBURŠKI MANIFEST • Godine 1859. Austrija je bila poražena na talijanskome bojištu, prijetio joj je financijski bankrot. • Laksenburški manifest (15. VII. 1859. ) – njime je car najavio promjene u upravi i zakonodavstvu. • 5. ožujka 1860. saziva Pojačano Carevinsko vijeće – čija je zadaća preuređenje države. • Iz svake je pokrajine dolazio po jedan predstavnik: Hrvatsku zastupa Ambroz Vraniczany, Slavoniju đakovački biskup J. J. Strossmayer, Dalmaciju Frano conte Borelli • Vijeće je zasjedalo od svibnja do rujna 1860. • Obnova ustavnoga stanja u zemlji uslijedila je, zapravo, kao odraz vanjskopolitičke slabosti Monarhije.

BAN JOSIP ŠOKČEVIĆ • 19. lipnja banom je imenovan barun Josip Šokčević koji je također bio vojnokrajiški časnik. Zbog te činjenice, ali i jer je fizički podsjećao na Jelačića mnogi su njegovo banovanje doživjeli kao nastavak Jelačićeva banovanja. • Car je odobrio ponovno uvođenje hrvatskoga jezika u politički život. • U Carevinskome vijeću bila je utjecajna struja koja je zastupala preuređenje države na federativnome načelu temeljenom na povijesnim zemljama, a ne na jezično-nacionalnome principu. • Na temelju tog načela Vraniczany i Strossmayer su u Carevinskome vijeću iznijeli zahtjev za ujedinjenjem Hrvatske i Dalmacije; no Borelli je, iako priznajući opravdanost tog zahtjeva, zahtijevao za Dalmaciju autonomiju – kao odjek tog govora u Dalmaciji dolazi do pojave tzv. aneksionista i autonomaša – koji će se kasnije profilirati i kao političke struje.

LISTOPADSKA DIPLOMA • 20. X. 1860. bila je objavljena tzv. Listopadska diploma – njome se za područje cijele Carevine uvodi jedno zakonodavno tijelo (Reichsrat) koje je imalo točno određen djelokrug zajedničkih poslova – vanjska politika, vojska, financije. • U skladu s tom politikom trebalo je sazvati Hrvatski sabor. • Car je ovlastio bana Šokčevića da sazove Bansku konferenciju – koja treba izraditi prijedlog o sazivu Sabora.

BANSKA KONFERENCIJA • U konferenciji su osobito dominirale ličnosti Ivana Mažuranića i Strossmayera. • Mažuranić je autor predstavke vladaru u kojoj se osuđuje apsolutizam, te nacrta o municipijima (županije, gradovi) i njihovoj samoupravi. • Konferencija je donijela odluku o potrebi izrade predstavke vladaru kojom se zahtijevalo: • Ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom te priključenje Hrvatskoj triju istočnih kotara u Istri (Volosko, Labin, Novigrad) zajedno s kvarnerskim otocima • Osnutak Dvorske kancelarije – kao najviše upravne vlasti, nezavisne o Ugarskoj • Proglašenje uredbe o županijama i imenovanje župana.

IZBORNI ZAKON • Vladar je sankcionirao uredbu o županijama, imenovao je velike župane, a sva ostala pitanja je ostavio otvorenim. • Umjesto Dvorske kancelarije osnovao je Privremeni dvorski dikasterij kojemu se na čelu nalazio Ivan Mažuranić. • Odlučeno je da se izbori za novi Sabor provedu na temelju izbornoga zakona za 1848. godinu (iako je prvotna namjera bila da se napiše novi izborni zakon) – najliberalniji od svih izbornih zakona do 1910. godine; bio je primijenjen samo još jednom (1865. ).

OBNOVA POLITIČKOGA ŽIVOTA • Iz perspektive austrijske vlade, ujedinjenje hrvatskih zemlja nije bilo najvažnije političko pitanje. • U Hrvatskoj se počinje oblikovati politički život u punom smislu te riječi. • Od 1860. počinje izlaziti list Pozor u kojemu članke objavljuje Franjo Rački.

VELJAČKI PATENT • Veljačkim patentom od 26. veljače 1861. ukinuta je Listopadska diploma – njime je predviđeno čvršće podvrgavanje Sabora centralnome parlamentu.

HRVATSKI SABOR 1861. GODINE • Sabor koji je bio sazvan 1861. godine imao je dvije zadaće: • 1. ) odrediti državnopravni položaj Hrvatske prema Ugarskoj te izložiti načela na kojima se on temelji; • 2. ) Odrediti poslanike za Carevinsko vijeće. • Ponovno sazivanje Sabora bilo je među političarima i u javnosti doživljeno s velikim oduševljenjem i velikim očekivanjima kao obnova političkoga života.

IZBORNI RED • Izborni red prema kojemu se biralo poslanike za Sabor nije obuhvaćao područje Dalmacije i Vojne krajine premda je vladar kasnije dopustio da poslanici iz Krajine sudjeluju u radu Sabora, ali isključivo u državnopravnim pitanjima, ali ne u pitanjima koja su bila specifična za prostor Hrvatske i Slavonije. • U Saboru su sudjelovali: • virilisti - koje su činili oni koje je pozvao ban, crkveni velikodostojnici, veleposjednici te veliki župani • i izabrani poslanici – predstavnici kotareva, sl. kralj. gradova i trgovišta. • Saborski poslanici nisu bili birani izravno nego posredno – birali su se prvo izbornici koji bi potom birali poslanike.

ZADAĆE SABORA • Najvažnije pitanje kojemu se trebao posvetiti Sabor je bilo određivanje odnosa Hrvatske prema Monarhiji i prema Ugarskoj napose, a potom izabrati 9 zastupnika za Carevinsko vijeće. • Obnova rada Sabora bila je doživljena s velikim oduševljenjem. Stvoren je dojam da se nastavlja tamo gdje se stalo 1848. godine. Stoga su u Saboru održavani govori s velikim entuzijazmom, vrlo često referirajući se na povijest koja je postajala sve važnijom u argumentiranju političkih stavova.

DRŽAVNOPRAVNA TRADICIJA • Na ovom je Saboru bila konačno oblikovana hrvatska državnopravna ideja koja se temeljila na plemićkoj tradiciji tj. na municipalnim pravima (vidjeti: J. Kušević ). Ona je najjasnije bila iskazana u uvodnom dijelu adrese koju je Sabor uputio vladaru, a čiji je autor Franjo Rački. U njoj se naglašava kontinuitet od vremena narodnih vladara te da je hrvatsko plemstvo (=narod) samo pozvalo Arpadoviće na hrvatsko prijestolje te ističu drugi akti, među njima posebno hrvatska Pragmatička sankcija, koji su uzimani kao dokazi posebne hrvatske državnosti. Tu se ponovo ističe zahtjev za teritorijalnom cjelokupnošću hrvatskih zemalja.

POLITIČKE STRUJE U HRVATSKOJ • Oko tih temeljnih pitanja – prije svega oko pitanja odnosa prema Ugarskoj – oblikovale su se 3 političke struje koje će se s vremenom profilirati u političke stranke. • 1. ) Narodna stranka (Rački, Strossmayer) – zastupaju ideju o što široj autonomiji Hrvatske, ali ujedno i praktičnu politiku – tj. ne isključuju mogućnost suradnje s Mađarima uz određene uvjete; • 2. ) Unionisti (na čelu im je Julije Janković) – smatraju da se hrvatski interesi mogu ostvariti u suradnji s Mađarima, ali pritom ne postavljaju posebne uvjete.

RAD SABORA • 3. ) Eugen Kvaternik i Ante Starčević naglašavaju hrvatsku samostalnost, no tada su imali najmanji utjecaj. • Ovaj Sabor bio je po mnogo čemu specifičan. Karakterizira ga činjenica da na njemu nije bilo nikakve cenzure. No, mnogi poslanici nisu imali političkih iskustava, a često niti potrebnih znanja te su rasprave ponekad bile kaotične.

ODNOS HRVATSKE PREMA UGARSKOJ • Glavno pitanje koje se rješavalo na Saboru bio je odnos Hrvatske prema Ugarskoj. Kao zaključak Sabora prihvaćen je članak 42. – koji je bio prijedlog Narodne stranke, a oblikovao ga je Ivan Mažuranić uz dodatak Ivana Perkovca. Taj članak je dobio vladarevu sankciju. • U članku se ističe posebna državnost Trojedne kraljevine te se definira njezin teritorij. Iskazuje se mogućnost državne veze s Ugarskom uz uvjet da Hrvatska u njoj bude ravnopravna te da se odredi koji su to zajednički poslovi. U isključivo hrvatsku domenu ubrajali bi se: uprava te pravni, obrazovni i vjerski poslovi.

ODNOS UGARSKE PREMA HRVATSKOJ • Mađarska je strana bila spremna na određeno popuštanje prema hrvatskoj strani, kako ne bi otvorila sukob na obje strane tj. i prema Austriji i prema Hrvatskoj, no inzistirala je na priznavanju zakona iz 1848. godine. Taj uvjet hrvatska strana nikako nije mogla prihvatiti pa do sporazuma u konačnici nije moglo doći.

SABORSKA ADRESA • Hrvatski je Sabor odbio prihvatiti Listopadsku diplomu smatrajući je još jednim izrazom apsolutizma te, također, odbio je izabrati zastupnike za Carevinsko vijeće. • Franjo Josip I. nije dobro prihvatio saborsku adresu te su se poslanici s audijencije vratili – kako onodobni izvori tvrde – „sjetni i neveseli. ”

MODERNIZACIJSKA NASTOJANJA • Osim s ova dva pitanja koja su bila ključna, Sabor 1861. godine se bavio svim drugim važnim pitanjima za daljnji politički, gospodarski, društveni i kulturni život Hrvatske. • U prijedlozima koji su se mogli čuti na raspravama saborskih sjednica bilo je i konzervativnih i liberalnih prijedloga, no, u stvarnosti ih je uopće teško na taj način razlikovati. Razlike i granice među njima su u stvarnosti bile mnogo fluidnije od razlika koje su načelno postojale.

TIJEK RASPRAVA • Saborske rasprave svjedoče da mnoga važna pitanja nakon prve faze modernizacije, koja se odvijala tijekom 50 -ih godina u vrijeme neoapsolutizma, nisu bila do kraja riješena. • Poslanici su radili s uvjerenjem da sva ta pitanja treba staviti na dnevni red i pokušati naći zakonska rješenja za njih, a s druge strane radili su često u velikoj žurbi, neprestano očekujući raspuštanje Sabora. Posljedica toga je bila da su mnoga pitanja samo otvorena ili su na njih dana tek djelomična rješenja.

PITANJA • Na Saboru su otvorena sljedeća pitanja: • Stvaranje moderne vlade odgovorne Saboru; • Neriješena pitanja između bivše vlastele i kmetova koja su se odnosila na dekompoziciju preostalih elemenata feudalnoga sustava; • Pitanje zadruga – koje su smatrali životnim pitanjem, a gdje su zastupali srednji put, tj. smatrali su da dijeljenje zadruga treba dopustiti, ali uz postojanje zemljišnoga minimuma kojeg bi morale imati novonastale obitelji.

EPILOG • Sabor je raspravljao i o nizu drugih pitanja – prije svega osnutku obrazovnih i kulturnih institucija s nacionalnim predznakom jer su smatrali da je to način na koji će se Hrvatska pridružiti krugu razvijenih zapadnoeuropskih zemalja. • Iako su mnoga pitanja postavljena na Saboru ostala bez odgovora ili su za njih nađena tek polovična rješenja, značenje ovog Sabora ipak je bilo veliko primarno zbog obnove političkoga života u Hrvatskoj.