Hrvatska povijest u 19 stoljeu DOC DR KRISTINA

Hrvatska povijest u 19. stoljeću DOC. DR. KRISTINA MILKOVIĆ

Ukidanje Vojne krajine Vojna krajina ukinuta je carevim manifestom iz 1881. Tim jpolitičkim aktom nestalo je Vojne krajine – koja je kao posebna institucija i kao poseban teritorij postojala tri i pol stoljeća. Za razliku od njezina ukidanja, vrijeme njezina osnutka ne može se točno utvrditi – smatra se da je osnovana oko 1530. godine, kada dolazi do naseljavanja stanovništva s prostora Osmanskoga Carstva na hrvatskome prostoru. Vojna krajina, kakva je postojala u 19. stoljeću, bila je organizirana sredinom 18. stoljeća.

militarizacija Od sredine 18. stoljeća došlo je do dva procesa u Vojnoj krajini: militarizacije i teritorijalizacije. Militarizacija je podrazumijevala da su svi aspekti društvenoga života bili prožeti vojnom svrhom. Vojna reforma koja je tada provedena rezultirala je stvaranjem pukovnija kao vojnih jedinica i kao teritorija. Iz te su reforme proizlazile druge reforme – sudska i upravna. Država je također provodila određene mjere koje se mogu smatrati protomodernizacijom: gradnju komunikacija (cesta), poticanje obrazovanja i školstva, popisi stanovništva. Popisi stanovništva su se isprva odnosili samo na muško stanovništvo.

teritorijalizacija Muško stanovništvo zanimalo je državu jer su to bili vojni obveznici, a s vremenom su počeli popisivati svo stanovništvo u Vojnoj krajini. Vojni obveznik prema tome se nazivao „upisani vojnik” (njem. einrollirt) jer je bio upisan u vojni popis. Pojam teritorijalizacija odnosi se na činjenicu da je – formiranjem pukovnija – zacrtan točan teritorij koji je ujedno bio odijeljen od prostora Banske Hrvatske ili Provincijala (tj. prostora koji je bio pod civilnom upravom). Iako je i do tada prostorom Vojne krajine upravljala vojna vlast izvan Hrvatske, tj. Dvorsko ratno vijeće u Grazu, teritorijalizacijom Vojne krajine započinje novo poglavlje u tom procesu.

Beč Od sredine 18. stoljeća Vojnom krajinom upravlja se iz Beča, tj. iz Dvorskog ratnog vijeća (Dvorsko ratno vijeće u Grazu bilo je najprije podređeno Dvorskom ratnom vijeću u Beču, a potom i ukinuto). Iako je bečki dvor i dalje Vojnu krajinu priznavao dijelom Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, u stvarnosti je Vojnom krajinom upravljao bez ikakva utjecaja bana I Hrvatskoga sabora. Ovdje je, zapravo, na djelu bilo pravo jačega – a habsburški je dvor, nakon poraza Osmanskoga Carstva u tzv. Velikom bečkom ratu (1683. -1699. ) – bez dvojbe imao status velike sile.

Ban - prava Ban, doduše, jest bio tzv. pukovnik-vlasnik dviju banskih pukovnija (Prve banske pukovnije sa sjedištem u Glini i Druge banske pukovnije sa sjedištem u Petrinji), no on u toj funkciji nije bio podređen Hrvatskom saboru nego je također bio podređen Dvorskom ratnom vijeću u Beču. Institucija pukovnika-vlasnika pukovnije postojala je, kako je prethodno bilo ukazano, do 1868. godine. Za razliku od pukovnika koji zapovijeda pukovnijom „na terenu”, pukovnik-vlasnik pukovnije imao je pravo imenovati u pukovniju časnike, dok drugih prava koje je nekada imao pukovnik-vlasnik pukovnije, više nije bilo.

sustav Rezultat ovog zahvata samog vladara u organizaciju i društvenu strukturu Vojne krajine bilo je stvaranje drukčijega pravnoga, društvenoga i gospodarskoga sustava nego što je to bilo u civilnoj Hrvatskoj. Posebni pravni sustav ogleda se u dva pravna akta: Krajiškim pravima iz 1754. godine i Osnovnom krajiškom zakonu iz 1807. godine (podsjetiti se na prijašnja predavanja). U društvenom smislu u Krajini su bili uglavnom slobodni seljaci-vojnici i njihove obitelji koji su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom te – u zamjenu za uživanje zemlje – obnašali vojnu službu.

Ideja o razvoju Gornji sloj društva u Vojnoj krajini činili su svi oni koji nisu pripadali seljačkom stanovništvu. To su vojni i upravni časnici, svećenici kao i građani – stanovnici gradova u Vojnoj krajini, vojnih komuniteta – obrtnici i trgovci. Vojni komuniteti, koji su imali određenu samoupravu u mjeri u kojoj je to uopće mogao dozvoliti jedan strogo hijerarhizirani režim kao što je to bila Krajina, bili su od posljednje četvrtine 18. stoljeća organizirani u duhu kameralističke doktrine koja je stavljala naglasak na razvitak različitih grana gospodarstva. U tom smislu u Vojnoj krajini su pokušali unaprijediti poljoprivredu, čak razviti i manufakture.

Godina 1800. – kriza opstanka Vrhunac takvoga procesa bio je za vrijeme vladavine cara Josipa II. (1780. -1790. ) koji je pokušao posve razdvojiti vojnu od civilne uprave. Oko 1800. godine – takav razvoj u Krajini – u jeku Napoleonskih ratova, u kojima sudjeluju i sami krajišnici, doživljava katarzu. Postavlja se pitanje samog opstanka Krajine u vrhovima vojne vlasti. Činjenica da je krajiški vojnik bio mnogo jeftiniji od linijskoga vojnika na kraju je prevagnula u korist daljnjega opstanka Krajine, što je rezultiralo donošenjem Osnovnoga krajiškoga zakona iz 1807. godine, o kojem je bilo riječi u prethodnim predavanjima.

Habsburgovci - namjera Iz sadržaja OKZ treba se podsjetiti na činjenicu da je jednim od svojih članaka nastojao spriječiti odlazak stanovništva iz sela, u namjeri da se održi čim veći broj vojnih obveznika. Kad se valorizira djelatnost Habsburgovaca u Vojnoj krajini, treba istaknuti da njima doista nije bila namjera posve iscrpiti zemlju i stanovništvo. Unatoč činjenici da su krajišnike od toga vremena koristili u ratovima na prostoru Srednje Europe, može se reći da je Krajina doista od sredine 18. stoljeća bio prostor prosvijećene modernizacije ili reformskoga apsolutizma.

Posljedice Kada se početkom 19. stoljeća odlučuju za usmjeravanje društvenoga razvoja u Krajini na taj način da se održi čim veći broj seljačkoga stanovništva, vojni su vrhovi odredili „sudbinu” Krajine sve do njezina ukidanja 1881. godine, pa i kasnije jer se učinci višestoljetne uprave nisu mogli u kratkom roku poništiti. U Krajini doista s takvim uvjetima nije moglo doći do značajnijega gospodarskoga razvoja te je ona s vremenom počela gospodarski zaostajati za civilnim dijelom Hrvatske, unatoč tomu što više nije postojala ni najmanja vojna prijetnja od Osmanskoga Carstva koje je doslovce bilo „bolesnik na Bosporu” kako je glasio njegov suvremeni opis.

kriza zadruga Granična linija – kordon i pogranično područje u prvoj polovici 19. stoljeća bili su jedino ugrožavani od hajdučkih skupina koji su se, najčešće pod zaštitom nepokornih sjevernobosanskih kapetana, upuštali u prekogranične napade. Ovdje više nije bila riječ o tzv. „malom ratu” (karakterističnom za 17. stoljeće) nego o običnoj hajdučiji. Društvo u Vojnoj krajini doživljavalo je još jednu vrstu krize – krizu proširenih obitelji – zadruga. Iako OKZ nije branio diobu zadruga, uvjeti koji su u njemu bili postavljeni kao preduvjet diobe zadruga za većinu su krajiških obitelji predstavljali nesavladivu prepreku.

za ili protiv zadruga Zbog toga su se mnoge obitelji odlučile na tzv. tajne diobe koje su dovodile do velikih poteškoća u konkretnom funkcioniranju zadruga. Tijekom prve polovice 19. stoljeća razvila se velika rasprava u korist ili protiv zadruga, koja je jednim dijelom bila obojana romantičarskim tonovima i u zadruzi je gledala patrijarhalni institut i dokaz slavenske posebnosti (kod onih koji su je zagovarali), odnosno izvor mnogih zala (kod onih koji su bili protiv). Josip Jelačić, kao pukovnik Prve banske pukovnije, zalagao se za dozvoljavanje dioba zadruga jer – kako je tvrdio – zadruga je patrijarhalna ustanova a patrijarhalni duh – po njemu – je bio prošlost.

„patrijarhalni duh” Što je on – gledajući iz „prvoga reda” svakodnevni život krajiškoga stanovništva – podrazumijevao pod pojmom „patrijarhalni duh”? Naime, zadruga je bila zajednica rada, ali i zajednica života. Iako je sloga poželjna vrijednost zadruge, u zadrugama je uvijek bilo sukoba – no, oni su se – dok je postojao konsenzus oko zajedničkih interesa čitave obitelji – mogli uspješno nadvladati. U tom smislu „patrijarhalni duh”, o kojemu govori Jelačić, treba shvatiti kao konsenzus o zajedničkim interesima koji sadašnjost, kao i budućnost, zadruge čini mogućom.

godina 1848. Hrvatski je sabor neprekidno isticao zahtjeve za ujedinjenjem Vojne krajine s ostatkom hrvatskih zemalja, no zapravo nije imao stvarne snage da od vladara ishodi rješenje u tom smislu. Godine 1848. ujedinjenje Vojne krajine bilo je istaknuto kao jedan od zahtjeva u poznatim „Zahtijevanjima naroda”. Na Saboru, koji se iste godine sastao u svibnju, Krajina je također bila zastupljena. Zastupali su je vojnokrajiški časnici, koji su bili dio krajiškoga gornjega sloja. Oni su doista bili i najkompetentniji za takvu zadaću s obzirom da su bili vrlo dobro upoznati s vojnkrajiškim sustavom i svim njegovim osobitostima.

Kako ukinuti Krajinu? Možda na prvi pogled može iznenaditi relativna skromnost krajiških zahtjeva. Naime, oni su zahtijevali ujedinjenje Krajine s Provincijalom, podvrgavanje banu i Saboru, te uvođenje hrvatskoga jezika u službenu uporabu. Traži se također da se u Krajini odvoji vojna od civilne uprave i tu se uglavnom krajiški zahtjevi iscrpljuju. Može se postaviti pitanje: zašto predstavnici krajišnika nisu izašli s maksimalnim zahtjevom te tražili ukidanje Vojne krajine? Naime, časnici su bili i previše svjesni činjenice da jedan takav sustav, kao što je bio vojnokrajiški, nije moguće samo tako razgraditi. No, njegovo je „gašenje” bilo neminovno što će pokazati vrijeme koje je uslijedilo.

Zakon iz 1850. Naime, kao odgovor na ukidanje kmetstva u Provincijalu 1848. godine – čime su krajišnici izgubili svoju posebnost u odnosu na susjedne kmetove dok su im sve teške vojne obveze i dalje ostale – vladar je donio drugi Osnovni zakon 1850. godine koji se vrlo malo razlikovao od onoga iz 1807. Ta činjenica na svoj način ukazuje na nepostojanje perspektive za Krajinu. Iako se glavno pitanje krajišnika – a to je pitanje njihove zemlje riješilo tako što im je ona dana u „vlasništvo”, ono je ostalo uvjetovano obvezom obavljanja vojne službe što znači da se, zapravo, nije ništa – osim samih pojmova – promijenilo. Uvjeti za dijeljenje zadruga su bili nešto olakšani, i to je bilo sve što su moderna vremena donijela Krajini.

Krajina u sporu između Hrvatske, Austrije i Mađarske Pitanje ukidanja Krajine bilo je jedno od glavnih pitanja Hrvatskoga sabora iz 1861. i 1865. godine, no, zapravo, riješit će se tek nakon postizanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, opet odmjeravanjem političkih snaga. Činjenica je da je Vojna krajina na način na koji je postojala gubila svoju važnost, osobito nakon 1868. godine kada je u Austro-Ugarskoj Monarhiji bila uvedena opće vojna obveza. Nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe ona je još uvijek ostala pod upravom vojnih krugova koji su, nastojeći zadržati tu vojnu snagu za sebe, stekli neke pristaše i unutar nje same.

kraj No, budući da je mađarske strana bila jača, nakon 1871. preuzima glavnu riječ i konačno dovodi do ukidanja Krajine 1881. godine. U Krajini koja je i kao teritorij i kao institucija nestajala, borba se vodila i oko velikih šumskih prostranstava koje su predstavljale njeno najveće blago i potencijalni kapital za vrlo skupu investiciju koja je bila planirana – gradnju željeznica. Željeznice su u to vrijeme bile simbol i sredstvo napretka, modernizacije, stoga nije bilo svejedno tko ih i na koji način gradi. No, to je novo poglavlje iz hrvatske povijesti u 19. stoljeću.