P Molijer Tartif Petar Prvi Petrovi Njego Poslanice

� Ž. P. Molijer: Tartif � Petar Prvi Petrović Njegoš: Poslanice � Jovan Sterija Popović: Kir-Janja � P. P. Njegoš: Gorski vijenac � Laza Kostić: Santa Maria della Salute � Vojislav Ilić: Sivo sumorno nebo � Johan V. Gete: Kralj vilovnjak � Aleksandar S. Puškin: Evgenije Onjegin � Marko Miljanov: Primjeri čojstva i junaštva � S. M. Ljubiša: Kanjoš Macedonović � Onore de Balzak: Čiča Gorio � N. V. Gogolj: Revizor � L. N. Tolstoj: Ana Karenjina � Branislav Nušić: Narodni poslanik � Ivo Andrić: Put Alije Đerzeleza

� Najzanačajnija Molijerova komedija � Premijera izvedena 1614; zbog tematike bila dugo zabranjivana � Ima pet činova, napisana je u aleksandrincu � Imala je snažan uticaj ne samo u francuskoj, nego i u engleskoj i u španskoj književnosti u kojima je ovaj pojam(Tartif) postao sinonim za licimjerje. � I danas pojam ima isto značenje i upućuje na „osobe koje se hvale vrlinama koje nemaju“

� Orgon – plemić, uvaženi član društva i poštovan od strane Krune � Tartif – licimjer, lažni pobožnik, nespretnjaković i smiješan čovjek. � Elmira – Orgonova žena, mnogo mlađa od njega, razumna i nepovjerljiva. Uzalud pokušava da ubijedi svog muža da je Tartif varalica � Marijana – Orgonova mlada i lijepa ćerka. � Valerije – Marijanin verenik

� Molijerovi protivnici smatrali su da se ne radi o komediji, već o kritici i satiri vezanoj za religiju i pobožnost. � Zapravo, u ovoj drami Molijer nije prikazao samo jedan tip licimjera, već je ponudio ogledalo licimjerja, kao političkog i ideološkog obrasca staleške apsolutističke monarhije. � Tartif nije samo tip junaka licimjerjaa, već se u njemu ogleda čitavo jedno doba sa svojim nastranostima. � On je vrlo složen književni lik, jer je, s jedne strane, njegov karakter deformisan licemerjem, ali sa druge on i sam, u jednom, trenutku, govori u ime svojih posmatrača.

� Četiri i po decenije (17841830) bio je živa crnogorska institucija: vladika – vladar i duhovnik, državnik i vojskovođa, zakonotvorac zakonodavac, diplomata, ratnik i umirnik, mirotvorac, prorok i vizionar, besjednik i pjesnik, istoriopisac, narodni podvižnik i mučenik, gospodar i sluga svoga naroda i otačastva, učen, mudar i misaon, poliglota, visoko moralan čovjek, vitez i svetac – velikan od ovog ljudskog i onog božanskog svijeta

� Petar I je kultna istorijska ličnost. Utemeljivač je i arhitekta novovjekovnog sazdanja crnogorske nacionalne države i apostol crnogorske slobode, državne samostalnosti i nezavisnosti. � Poslanice se kao poseban vid saobraćanja vladara sa narodom svrstavaju u književnoistorijske spise, s jedne strane, a u dokumentarnu građu i izvore, s druge. To su, u stvari, epistole koje spadaju u epistolarnu književnost.

Poslanice Petra I su po mnogo čemu jedinstvene, štiva sui generis. Sam naziv poslanica, koji u odnosu na pisma i slične oblike korespondencije ima opšti karakter, daje takvim tekstovima svečanu intonaciju i zvaničniji ton. � Struktura Poslanica je vrlo koherentna, uz neznatne pojedinačne varijacije od jedne do druge. U kompozicionom pogledu poslanica Petra I se sastoji iz šest segmenata: obraćanje, početak, izlaganje osnovnog motiva, izražavanje ličnog stava, razrješenje i, na kraju, pozdrav. Drugi, treći i četvrti dio pisani su čistim narodnim jezikom, a ostala dva nešto arhaičnijim. �

U tekstu poslanica i tematski i sadržinski uočavaju se dvije cjeline. � U prvoj Vladika rezimira bližu prošlost svojega naroda. On pohvalno govori o svemu pozitivnom što je ostvareno i uticalo da se poboljša život naroda. U drugom dijelu poslanice Vladika oštro zamjera društvu na pojedinim greškama iz aktuelnog vremena. � Pohvala Crnogorcima sagledava se kroz tridesetosmogodišnje iskustvo vladičanstva. U tih 38 godina Vladika je najviše istakao slogu i narodno jedinstvo u borbi za oslobođenje i autonomnu samostalnost. Baš prema toj borbi, upornosti, hrabrosti i mudrosti koja je u njoj iskazana, Crnogorci su zadobili pštovanje svih evropskih naroda i sebi stvorili prostor za slobodan i materijalno osiguran život društva. �

� � � Vladičino razočarenje je veliko jer se on od početka svoje javne djelatnosti zalagao za postavljanje(usvajanje i poštovanje)zakona. “Praviteljstvo“ ima zadatak da reguliše složene društvene odnose i omogući napredak društva, dok bi kuluk imao cilj da „zle ljude fata i na sud dovodi“. Vrijednost Vladičine misli je ogromna jer se u vrijeme u kome se modernizuju sve evropske države ovaj zahtjevan zadatak stavlja i pred Crnogorce i Brđane. Poslanice Crnogorcima � � � Vladika je na izrazito snažan i mudar način istakao vrijednost zakona: slava i sloboda za koju je narodni kolektiv podnio toliko žrtava su bezvrijedni i nedugovječni, ukoliko se život u toj istoj slobodi ne reguliše zakonima i poštovanjem prava. Zakonik omogućava blagostanje, olakšava život socijalno ugroženima, sprečava međusobno krvoproliće. Vladika zna da je prihvatanje zakona i pravde opšte dobro naroda koje svi treba da prihvate i da se prema njima odnose sa uvažavanjem. Poslanice Brđanima

Nastala pod Molijerovim uticajem sa motivom tvrdičenja kao glavnim predmetom prikazivanja � Ovo je tipična komedija karaktera ili psihološka komedija koja ima uobičajenu strukturu: sastoji se od tri čina i nejednakog broja pojava. �U ovoj vrsti komedije postoji glavni junak, protagonista, dramski karakter. To je kir. Janja, trgovac. � On je prikazan samo kroz jednu dominantnu crtu svog karaktera(tvrdičluk) a sve druge osobine ili naravi nijesu predmet piščeve pažnje. �

Kir – Janja je lik koji vlada ne samo scenom nego i čitavom komedijom. Svi ostali likovi su u njegovoj sjenci kao instrumenti njegove karakterizacije. � On jedruštveni(socijalni)tip jer oličava trgovački sloj i to onaj koji ima cincarsko ili grčko porijeklo. � Kir-Janja je i pojediačni karakter, tipični predstavnik sloja iz kojeg je ponikao. Ovakav Kir-Janja je prikazan na realistični način, i zato je on kao lik vjerovatan i ubjedljiv. � Štedljivost je vid tvrdičluka, ali u najblažoj formi. On je štedljiv, ali njegova štedljivost je pogrešna, nerazumna i štetna. Štedi na hrani, vinu, odeći za kćer i suprugu, štedi na nepotrebnim stvarim �

� � � � Prototip: Ličnost iz života koja je piscu poslužila za oblikovanje književnog lika naziva se protptip. U ovom slučaju prototip kir- Janje bio je piščev otac. Kir-Janja je i pojediačni karakter, tipični predstavnik sloja iz kojeg je ponikao. Prikazan na realistični način, i zato je on kao lik vjerovatan i ubjedljiv. Štedljivost je vid tvrdičluka, ali u najblažoj formi. On je štedljiv, ali njegova štedljivost je pogrešna, nerazumna i štetna. Štedi na hrani, vinu, odeći za kćer i suprugu, štedi na nepotrebnim potrebama-slavini , popravci šupe. Tako je tvrdičluk prešao u strast, u bolesno stanje: ponaša se nastrano, nerazumno nanoseći sebi velike materijalne štete. U njegovoj štedljivosti odnosno tvrdičluku ima surovsti i bezdušnosti: slugi zakida na svemu i svačemu, sve mu stavlja na račun pa ispada da je sluga dužan gospodaru.

Ø Ø Ø Najgori oblik tvrdičenja ogleda se u Kir-Janjinij želji i težnji da kći Jucu hoće da uda za starca svojih godina jer ovaj ne traži miraz i neće da pravi svadbu. Vrhunac tvrdičenja dolazi u situacijama kada razgovara sa svijim dukatima i kada se oprašta od njih. Ipak, bez obzira na sve navedveno, Kir-Janja iako bolestran od tvrdičenja ipak nije destruktivan čovjek i ne pretstavlja opasnost za druge. Sve što je stekao je mukotrpnim radom i štednjom. U suštini on je nejak i slab, nesiguran, usamljen, zbog pretjerane štednje uvijek je na gubitku. Kir Janja je valjano oblikovan dramski karakter, osoben, dobro individualizovan, psihološki uvjerljiv, moralno jasan lik. On je tipičan lik, primjer velikog broja ljudi trgovačkog esnafa tako da je on postao tip trgovca tvrdice koji se pamti. Kir - Janja je postao simbol za tvrdičluk.

� Herojsko-nacionalni ep � U osnovi priče je istorijski događaj koji se desio krajem 17. ili početkom 18. vijeka. � Riječ je o istrazi poturica(tema) � Događaj je pozajmljen iz epske tradicije i istorije sa osnovnim konturama � epska priča u djelu je dobila moralno-filozofsku dimenziju u umjetničku transpoziciju koja opšte i pojedinačno stavlja naporedo a u pojedinačnom predočava složene moralne dileme i psihološke treptaje u dušama onih koji su formirani u patrijarhalnoj sredini i zadojeni herojikom neprestane borbe za čast i slobodu.

�U strukturi radnje „Gorskog Vijenca“ nalaze se tri događaja: � 1. Skupština uoči Trojičina dne na Lovćenu( 1. do 197. stiha, ukupno 197 stihova; nekoliko sati, od ponoći do jutra); � 2. Skupština o malome Gospođinu dne na Cetinju, pod vidom da mire neke glave (198 -2437 stiha, ukupno 2241 stih, dva dana i jedna noć): � 3. Badnje veče (2478 -2819 stiha, ukupno 374 , dvadesetak sati od večere do ručka)

� On ima jasno vidljive elemente dramske forme kao što su popis lica, dijalog i monolog kao isključiva sredstava pripovijedanja i kazivanja; � didaskalije ili remarke su negdje vrlo obimne. ALI � u djelu nema suštinskih odlika drame: � nema činova nema pojava ili situacija, nema jedinstva vremena i jedinstva mjesta; � glavna radnja je reterdirana brojnim i obimnim epizodama koje potiskuju u drugi plan

Epske karakteristike u djelu nijsu formalne nego suštinske prirode. Priča se razvija postupno, kroz tri cjeline, tri glavana događaja. Dijalog i monolog su strukturni elementi epskog djela; oni ovdje imaju i narativnu funkciju. � Lirsko u djelu probija iz mnogih dijaloga i monologa: san Vuka Mandušića; svatovske pjesme, tužbalica sestre Batrićeve, Mustaj-kadijina Oda Stambolu, pjesma o Fatiminoj ljepoti , psihološki lomovi vladike Danila. � Gorski vijenac je sinteza poetskog kazivanja koje ne vodi računa o poetičkim normama i ne razlikuje vrste i forme poezije, nego razlikuje dobro i zlo, sreću i nesreću, ljudsko i neljudsko, pojedinačno i opšte, moralno i nemoralno, zemaljsko metafizičko. �

Tri strukturna sadržinsko-misaona elementa: � 1. Aktuelna drama(istraga poturica) � 2. Istorijska drama(pjevanje kola)koje ima za zadatak da osvijetli prošlost i sadašnjost, da trenutak stavi u istorijski kontekst � 3. Psihološko-filozofska drama(vladika Danilo i iguman Stefan); � Vladika simbolizuje psihološku dramu pojedinca koji nosi teret odgovornosti za svoj narod; � iguman Stefan simbolizuje životno iskustvo i saznavanje dijalektike prirode i života i vječite borbe dobra i zla. �

� Njegošev stih je epski deseterac sa cezurom poslije četvrtog sloga � Dominiraju dvolsožne i trosložne akcenatske cjeline � Pojavljuju se i druge vrste stiha: � npr. Mustaj-kadijina pjesmi o lijepoj. Fatimi koja je ispjevana u devetercu � Jezik Gorskog vijenca u osnovi je narodni jezik naše deseteračke narodne epske pjesme

� MOTIVI: � Pokajanje, divljenje, vječnost, ljepota(Crkva Gospe od Spasa) � Spas, majčinstvo, čovjekoljublje, � Ljubav, zanos, strast, bol, mrtva draga, (Lenka Dunđerski) � Pjesma(stvaralaštvo) � TEMA: � ljubav kao put saznavanja svijeta, sudbine i života ali i kao podsticaj za ostvarenje najvećeg stvaralačkog čina-umjetničkog djela (pjesme)

� � � � Kompozicija pjesme Santa Maria della Salute I-II: pokajnica, obrćanje Bogorodici i traženje oproštaja za sve ono što je ranije govorio o njenom hramu; pjesma ima ton molitve i pokajanja, leksika je sakralna, očigledna je skrušenost; III-IV: Da bi uvjerio Bogomajku da je mnoge grijehe okojao, kazuje o uzaludnim pokušajima, iznevjerenim očekivanjima od živpta, porazima; ipak, ne krvi druge, jer je to „sa ove lude“; ton je elegičan, pun gorčine i bola-pjesma je elegija. V-VI: U sumraku bola pojavljuje se „vila“lirskog subjekta, draga neviđene ljepote, koja svojom ljubavlju liječi , uzdiže; trenuci srećeljubavna pjesma VII-IX: Dominira sukob ljubavne sreće i razume: preispitivanja, unutrašnji sukobi, odricanje od ljubavi i bjekstvo; smrt voljene, apokaliptična slika sloma-ljubavna pjesma. X-XIII: Umrla draga se javlja u snu; ovi stihivi su lirska priča o ljubavnim susretima lirskog subjekta sa dragom. Rezultat susreta u snoviđenjima su pjesme. ; snoviđenja-ljubavna pjesma XIV-XV: Sjedinjenje sa božanskom dragom pobjeđuje tamu i ništavilo: iz „beznjenice“ se dospijeva u raj ; kosmički doživljaj ljubavi sa umrlom dragom; ekstaza, pjesma je himna.

� Pjesma je ispjevana u dva stiha: u parnom lirskom desetercu(5//5)i neparnom devetercuneparni stihovi su desetrci, parni su deveterci. � Refrenski stih je deseterac. � Zar nije /lepše//nosit lepotu � Svodova /tvojih// postati stub � Ovakvu strukturu stiha ima cijela pjesma osim I, 5 i XII, 1. izuzetak je i poslednja strofa koja je satavljena isključivo od deseteraca pa je i spoljašni izgled pjesme promijenjen u odnosu na ostale strofe. � Rima je kombinacija ukrštene. ABABABVV. � Svi deseterci imaju zatvorenu mušku rimujednosložna je, završava se na suglasnik. .

� Univerzalna saznanja djela : � čovjekova težnja da doživi ljepotu i ljubav izraz su najviših plemenitih stremljenja; � iz ljubavi nastaje i najuzvišenija ljepota i trajna vrijednost, kojom se čovjek odupire smrtnosti; � pjesma je izvor stvaralačke moći; � život i prototipske ličnosti često su osnova za stvaralačke aktivnosti, ali njihovo umjetničko oblikovanje stvara umjetnički svijet posebnog kvaliteta. . .

Ova pjesma pripada deskriptivnoj realističkoj poeziji Vojislava Ilića. � U I strofi imamo opi prirode u jesen bez ikakvog prisustva čoveka. Taj opis je dat u tri slike. Prva slika je sivo, sumorno nebo, druga slika je uveli ladolež koji je sumorno spustio vreže i treća slika su grančice koje leže po zemlji. Ove tri slike su date gradacijski od većih ka manjim. NEBO je najveća slika, beskrajna u svom širenju. LADOLEŽ je manja slika bliža zemlji. GRANČICE su najmanja slika, vezana za zemlju. Vidimo da je sve sivo i sumorno. Atribut sivo obeležava svojstvo prirode, dok atribut sumorno ukazuje na čovekovo raspoloženje u toj prirodi. � U II strofi sivilo je još tamnije a raspoloženje još sumornije. Pva slika je sprovod koji se kreće po kaljavom drumu. Druga slika je mršavo kljuse koje lagano vuče taljige, a treća je kiša koja dosadno sipi. �

� “Sivo, sumorno nebo” � Sivo, sumorno nebo… Sa starih ograda davno Uveli ladolež već je sumorno spustio vreže, A dole, skrhale vetrom, po zemlji grančice leže; Sve mračna obori jesen, i sve je pusto i tavno, Bez života je sve. Izgleda kao da samrt umornu prirodu steže, I ona tiho mre… � A po kaljavom drumu, pogružen u smernoj tugi, Ubogi sprovod se kreće. Mršavo, maleno kljuse Lagano taljige vuče, a vrat je pružilo dugi — I kiša dosadno sipi, i sprovod prolazi tako, Pobožno i polako.

� Ovo sumorno i mračno raspoloženje radja misao o prolaznosti i smrtnosti svega što je na zemlji. Umire priroda a umire i čovjek. Sve tone u smrt. Jedini znak života je kretanje prema groblju, staništu smrti. � Ova pjesma je ispjevana u heksametrima. � Heksametar je stih poznatih starih epova Ilijade, Odisje i Vergilijeve Enejide. � Ilić u najvećem broju svoji pjesama koristi kombinacije dvosložnih i trosložnih akcenatskih cjelina SHEMA: 3+3+2//3+3+2

� Slike pejzaža odlikuju se kolorističkim i auditivnim pojedinostima, neposrednošću, jednostavnošću i realističnošću. � U njima se krije simbolika i sumorni osećaj. Vojislav Ilić bira olovne boje, vidi uveli ladolež i čuje zvuk zvona koji objavljuje smrt, a pozna jesen je za njega vidljiv simbol umiranja. � Opis prirode zatvara sliku socijalnog stanja, bedu, nemaštinu, jad. Oni se utapaju jedno u drugo, jedno sa drugim se sliva. � Snažne emocije zrače iz slika. Dok je u prvoj slici umiranje prirode lagano i mučno u drugoj je konačna smrt, smrt čoveka.

� Romantičarska pjesma u kojoj dominiraju tipični romantičarski motivi: � čudesno, zagonetno i neodređeno � Pjesma se otvara retorskim pitanjem � Ostvaruje se u dinamičnom dijalogu � Dijete saopštava svoja priviđenja i maštanja: to je tačka gledišta djeteta uvodi u pjesmu motive jeze, straha, užasa � Otac motivima realnosti pokušava da djetetu pruži zaštitu � Svijet mašte je ipak jači i nadvladava svijet realnosti

� Svijet mašte oličen je u liku Kralja-vilovnjaka � On zavodi i zanosi dječakovu svijest � Dječak ima predosjećaj da će se odgoditi nešto loše te nastoji da se odupre svijetu koji vidi u bolsenoj svijesti � Otac kao da ne želi da prihvati gledište djeteta, jer ne žeili da se suoči sa surovom istinom svoje nemoći da zaštiti svoje čedo � U pjesmi nadvladava svijet onostranog, vanrealnog, izvanživotnog � Stupajući u drugi svijet dijete umire � Pjesma tako postaje svjedočanstvo o moći imaginarnog, ali i čovjekovoj nemoći da se odupre imaginativnom, onostranom i nepoznatom

� Sam autor je svoje djelo odredio kao roman u stihu. � Nastalo je u vrijeme snažnog uticaja evropskog romantizma, posebno pod uticajem Bajronovog pjevanja(Čajld Haroldbajronovski junak) � U književnoj kritici roman se određuje se kao enciklopedija ruskog života Puškinovog doba: � Svi društveni slojevi, od plemića do seljaka, sa svojim realističkim tipovima našli su svoje mejsto u djelu

�U romanu primijenjena su dva plana: narativni i lirski � Narativni plan je spoljašnji pristup vremenu, događajima i ličnostima –odlikuje ga objektivan ton pripovijedanja; to je spoljašnja tačaka gledišta � LIRSKI plan izražava subjektivni ton: on je usredsređen na individualni svijet pjesnika i njgovih junaka � Lirsko je u pjesnikovom časkanju sa čitaocem, u njegovim komentarima. . . � Najveća lirika u djelu odražava se u intimnim ispovijestima(Tatjanina pisma )

Kao književni lik, Onjgin je tipični prestavnik ruskog plemstva dvadesetih godina 19. vijeka � Vrlo složena ličnost obilježena brojnim i snažnim protivurječnostima � Pritivurječnost je uslvljena stvarnim postojanjem različitih i međusonmo isključivih osobina � Tipičan lik plemića koji je nezadovoljan svojom sredinom i naspušta je ali u njemu ostaju snažni tragovi te sredine u vidu vaspitanja, predrasuda i konvencija � On se fizički i deklaritvno razilazi sa sredinom ali ne može da se oslobodi konvencija koje je ta sredina stvorila � Njegova protivurječnost najbolje se ogleda u donosu prema Tatjani i prema Lenskom �

� To je strofa od 14 stihova � Stihovi su osmerci i deveterci � Rima je specifična, karakteristika je ove strofe, dosljedno sprovedena u cijelom romanu � ABABCCDDFFEGG � Ženske rime su A, C, i E, a sve ostale su muške

� Marko Miljanov Popović Drekalović (1833 - 1901) � narodni književnik, vojskovođa i vojvoda iz plemena Kuči. Nuđena mu je i kneževska titula ali je odbija. � Svoj književni rad Marko Miljanov je smatrao svojim poslednjim i glavnim životnim zadatkom. � Napisao je djela Pleme Kuči, Život u običaji Arbanasa i Primjeri čojstva u junaštva.

� On nije pravio književnost, nije bio poznavalac nijedne literarne škole i nije ga zbunjivala nijedna učena filozofija. � On nije davao „slike iz života", još manje realističke dokumente ili romantičarski idealizozane ličnosti. � Ostajući uvijek na vrelom tragu istorije i neposrednih životnih zbivanja, on je davao moralne obrasce i moralne povijesti � On i neće drugo nego da ispriča stvarne, istinite događaje. Onde gdje sam nije bio očevidac, on se često poziva poimence na ljude koji su to svojim očima gledali ili koji su to pričali: „Ovo je Novo Mušikin priča, ka je tu bio", ili „. . . to je u istoriju i narodne pjesme zapisano".

� Narodna pjesma mu je isto što i istorija. � I narodna pesma, kao i istorija, „zapisuje" događaje, ljude i njihova djela � Postupajući strogo po moralnom kodeksu da junaci „treba da čine dobra i da ne zbore o njemu", jer“rukočinac ne smije svoj rad uveličavat' pričom nako da ga brlja", on nije nigdje govorio neposredno o sebi, a kamoli da je gdjegod pokušao da svoje djelo ili svoju ličnost „uveliča". � Njegovo književno djelo, uzeto u celini, nije ništa drugo nego ono što je bio on sam, on glavom i duhom i srcem svojim.

� � � � Kroz cijelo djelo postoje teme o kojima govore ovi primjeri: pobjeda nad svojim osjećanjima uzvisuje čoveka; pazi šta ćeš reći, a kad si dao reč, ona te obavezuje i na zlo kao i na dobro; bratska ljubav; čast je skuplja od života; velikodušnost; opšte dobro iznad svega; ne gubi svijest o dužnosti ni onda kad ti je najteže; šta je pravo junaštvo ne zaboravi da je junak samo onaj koji nikada ne zaboravlja da je čovek; pobratimstvo; priznanje neprijatelju Osjećanju časti, podređena su i najdublja osećanja, kao što je rodoljublje, ljubav, glad. Ljudi i junaci ginu, to je pogibija, ali ne i smrt. Oni ostaju da žive, u svojim delima, u sećanju, u pesmi, u narodu, u moralnoj i duhovnoj povesnici njegovoj. Ljudi prolaze, junaci ginu, ali za njima ostaju junački spomeni.

Milovan Janičin Vujošević, iz Brskuta, reka je: � » Ja sam, tako mi duše, svakoga čoeka moga na mejdan dobit! « � Pitali su ga: � » Kako, striko Milovane? « � Milovan: � » Lasno, duše mi! On se naijedi, pa me psuje, skačući i drkteći od ijeda! Ja ne govorim ništa. Kad sjutradan, on ka kvasan, stidi se i kaje od svojije riječi! Eto, ja dobio, a on izgubio! « �

� Najpoznatija Ljubišina novela sa tematikom iz života Paštrovića( priča paštovska iz 15. vijeka) � Glavni motiv: motiv niskog rasta(Kanjošev fizički izgled postaje vodeći oslonac pripovijednog preokreta u svim odnosima i susretima sa Mlečanima) � Tema: borba Kanjoša sa odmetnikom Furlanom � 1. odlukom vojvode Bemba Paštrovići su dovedeni u težak položaj; stavovi i ugovori se ne poštuju, aknjošev boravak u Mlecima potvrđuje probleme koji postoje i kojih Paštrovići postaju svjesni

� 2. Monologom i skazom se obrazuje Kanjošev izvještaj o boravku u Mlecima: oni su njega ponižavali, potcjenjivali i vrijeđali, pokazivali se kao oholi, nepravedni i nepošteni � Dužina Kanjoševe potrage za pravdom ukazuje na njegovu upornost, pravdoljublje i iskrenost � Kanjoševi iskazi su za Mlečane bili predmet poruge � Kanjoš je ispšoljio snalažljivost i upornost i pokazao kakav je mletački odnos prema ugovoru koji su imali sa Paštrovićima � Mlečani su se pokalzali kao licimjerni, dvolični, druge koriste za ostvrivanje ličnih interesa a anemaju osječanje za prva drugoga

� � � � 3. vijećanje Paštrovića i odluka da se Kanjoš pošalje za duždevog zatočnika On traži pismnei dokaz da je on predstavnik naroda 4. kanjoš je u Mlecima dočekan s nepovjerenjem Kanjošev mudri iskaz“da se čovjek ne mjeri peđu’no srcem i pameću“ sugeriše na misao da se čovjek, posebno junak ne mjeri po izgledu Borba Kanjoša i Furlana prikazana je po modelu epskog sukoba junaka: sikob prvo počinje riječima a zatim snagu i ratničku vještinu ogledaju oružjem On pobjeđuje Furlana ne svojom fizičkom snagom nego okretnošću i lukavstvom okrećući ga prema suncu 5. mlečani nakom Kanjoševe pobjede ponovo mijenjeju stav, žele da ga nagsrde Kanjoš odbija ponuđeno, jer nije došao da se obogati, već da odbrani ugled svoga naroda i povrati prava koja su im samovojom Mlečana bila grubo uskraćena

Kanjoš je označen nekolikim odlikama bajkolokog junaka. On je borac za pravdu, uvjeren u ideale kojima služi, pošte, častan idostojansten, ponosan na sebe i svoju pripadnost: Kad mudro odgovara Mlečanima, kao i tokom megdana sa Furlanom, Kanjoš najviše podsjeća na junaka iz svijeta bajke koji je uvijek na strani dobra i vrline i kao takav mora neminovno pobijediti zlo. Surova realnost razbija model bajkolikog oblikovanja likova: Kanjošev fizički izgled, kontekst u kome se našao; svijet u kome se Kanjoš bori je prostor surove političke borbe i neviteškog društva u kome vrline služe za sprdnju, a koristoljublje, strah i kukavičluk su glavni motivi za donošenje važnih odluka. � Odstupanje od strukture bajke očitava se i u odsustvu srećnog završetka. Završetak se ostvaruje kao surovi novelistički preokret: Mlečani nijesu održali riječ, niti su obalu Slovena nazvali pravim imenom, već su se narugali nazivajući je Obalom robova. � Završni iskaz je uobličen u poslovicu „Kako su činili, tako su i obrišli“ � Poslovica je rezime surovih istorijskih pouka malih naroda u kontaktima sa silama i moćnicima.