periodizacija Biti Pojmovnik suvremene knjievne teorije 1997 periodizacija

periodizacija ◦ Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, 1997. ◦ periodizacija je jedna od ključnih tehnika kojima se povijest književnosti ophodi sa svojim predmetom uvodeći u njega nekakve globalne jedinice ◦ najkrupnije od onih kojima povijest književnosti operira

◦ epohe, razdoblja, periodi, formacije ◦ ne objašnjavaju jedinice na koje se odnose ◦ pragmatičko shvaćanje periodizacijskih kategorija ◦ značajke periodizacijskih kategorija izvode se iz institucijskih, pedagogijskih i strukturnih zakonitosti književne povijesti, a ne iz književnosti

pojam moderna ◦ dekadencija: osjećaj kraja tradicionalnih vrijednosti, gubitka moralnog uporišta ◦ terminološki pluralizam: simbolizam, secesija, artizam, moderna, dekadentizam, impresionizam, neoromantizam, fin de siècle ◦ “krovni” termin moderna

Ljiljana Ina Gjurgjan, Mit, nacija i književnost “kraja stoljeća”, 1995. ◦ termin moderna: prvi put se spominje u Allgemeine Deutsche Universitäts-Zeitung, 1. siječnja 1887. , nepotpisani manifest ◦ Eugen Wolff: Die jüngste deutsche Literaturströmung und das Prinzip der Moderne, 1888. ◦ Hermann Bahr, Die Moderne, u: Moderne Dichtung, 1. siječnja 1890.

◦ “Vjera je nas modernih da će spasenje doći iz bola, i milost iz očaja, te da će svanuti nakon ove zastrašujuće tame. A umjetnost će posvetiti čovjeka i bit će sjajno, blagoslovljeno Uskrsnuće. ” (Herman Bahr prema: Ljiljana Ina Gjurgjan, Mit, nacija i književnost “kraja stoljeća”, 1995. )

ideologem o umjetnosti kao alkemiji zbilje ◦ povjerenje u umjetnost kao sublimaciju zbilje, ne kao dijagnozu zbilje (realizam) ili katalizator zbilje (avangarda) ◦ subjektivizam kao temeljna karakteristika umjetnosti “kraja stoljeća”, koncept koji prevladava u svim tendencijama ◦ dvodimenzionalni, plošni subjekt, slaba značaja, koji se osipa i lomi

Viktor Žmegač, Književni protusvjetovi, 2001. ◦ temelji tumačenju kulturnopovijesne europske moderne položeni u 18. stoljeću ◦ individualizam ◦ osobna, individualna odgovornost naspram nadindividualnom, hijerarhijskom shvaćanju društvenog poretka u starom vremenu

◦ ekonomski individualizam: oblikovanje slobodnog tržišta (gospodarsko poduzetništvo i tehnički razvoj) ◦ prirodne znanosti: individualni odnos prema spoznaji, nema više tradicionalnog autoriteta, znanje podliježe provjeri osobnog iskustva i eksperimenta ◦ umjetnički individualizam: težnja za originalnošću, subjektivnost

◦ moderna nije jedinstven stil, nego niz previranja ◦ iskaz stanja duha, nov pogled na kulturu ◦ višeglasje, ali još uvijek svijest da je svijet spoznatljiv ◦ nabrajanja: iskaz promjene u shvaćanju umjetnosti, kronološki slijed ustupa mjesto istovremenosti ◦ proturječnost

Matoševo razmišljanje “O modernosti”, 1909. , Narodne novine “U modi su svi stilovi, i secesija ih je izmiješala u stil koji nije do danas znao postati ni nov. U modi je Nietzsche, aristokrat, i doktrine plebejske, ebionizam Tolstojev i nacionalizam Barrèsov, militarizam i antimilitarizam, misticizam i ateizam, skepticizam Renanov i dogmatizam demokracije, anarhija poetike Whitmanove i Verhaerenove i cizeliranost artizma Baudelaireova i St. Georgeovog. U modi je Kropotkin i katolički modernista opat Loisy, mladi Japan i feudalna europska aristokracija, torpedo i iskapanje Kapitola: ukratko najsuprotnije senzacije, dakle modernizam u obliku novina, žurnala. Stil našega vremena je brzina, apsolutna izvjedljivost, traženje naglih i kondenziranih senzacija, poštivanje individualnosti u najoprečnijim oblicima. Stil modernosti su dakle svi stilovi, i zato možda ni jedna epoha ne bijaše lišena stila, pročišćene ljepote u tolikoj mjeri kao naša, pa su se baš najmoderniji dusi često sa zgražanjem odvraćali od savremenosti koja opet druge zanosi i upravo fascinira. ”

Milan Marjanović, Iza Šenoe, 1906. „Tako je bilo i u nas: bili smo zatvoreni, od nikuda zraka, nikakove cirkulacije ideja, duševni život plitak, javni život jednoličan, postili smo duševno i oslabili. Pa koje čudo onda, da nas je zahvatila u onoj formi ‘moderna’ upravo epidemično? A moderno je bilo sve, o čem nismo do tada čuli. Moderan je bio i Brandes i Zola i Bahr i Maeterlinck, moderan je bio i Comte i Swedenborg i Ibsen i Strindberg i Rops i Przybiszewski i D’Annunzio.

Moderan je bio i simbolizam i neohelenizam, i rennaisanca i japonizam i pozitivizam i sredovječni i moderni okultizam, kemija i alkemija, psihijatrija i spiritizam, budizam i ničeanstvo, socijalizam i anarhizam. O svem tom nismo ništa čuli, sve je to bilo novo i sve se pozdravljalo, primalo, bez reda, bez kriterija. Kriterij bio bi odbacio i ovo i ono, ali to bi bila jedna prikrata.

Bacili smo se kao čopor izgladnjelih skakavaca na ono, što je bilo u Europi i jeli sve, bilo travu, ili drač, bilo cvijeće ili plod, pelin ili grožđe. I za to, samo za to se vikalo o apsolutnoj slobodi. To je vikao glad! Za to nije moglo ni biti mnogo drugih zajedničkih pozitivnih načela, niti kakvog sustava, za to se i nije moglo sve to probaviti.

Za to je i zavladao zgoljni impresijonizam i diletantizam. Sve se onjušilo, sve nagrizlo, pa pošlo dalje. Sve se pokušalo izreći, sve imitirati. Složni su bili svi samo u tome, da neće nikakovih ‘načela’, nikakovih ograničenja. ”

Robert Musil, Čovjek bez osobina, 1930. -1943. „Voljeli su nadčovjeka i voljeli su podčovjeka; obožavali su zdravlje i sunce, i obožavali su nježnost grudobolnih djevojaka; ljudi su oduševljeno vjerovali u herojski mit i u svačiju vjeru; bili su praznovjerni i skeptični, naturalistički i preciozni, robustni i morbidni; sanjali su o starim alejama zamaka, o jesenjim vrtovima, staklenim ribnjacima, o draguljima, hašišu,

Bolesti, o demonima, ali i o prerijama, silnim obzorima, o kovačnicama i valjaonicama, o nagim borcima, o pobunama robova rada, o ljudskim praparovima i o uništenju društva. To su, dakako, bile proturječnosti i vrlo raznoliki bojni poklici, ali sve je to bilo prožeto zajedničkim dahom; da su secirali ono vrijeme, dobili bi neku glupost kao uglast krug koji hoće da se sastoji od drvena željeza, ali se u zbilji sve bilo stalilo u blistav smisao. ”

◦ impresionist je flaneur, šetač i promatrač ◦ preciznost ◦ što točnija jezična sugestija ◦ osjetilnost/mimetička osjetilnost ◦ pasivnost ◦ jezični ambigvitet: oksimoron, sinestezija ◦ prostor, atmosfera, ugođaj

◦ predmoderni likovi čvrstoće i volje zamijenjeni likovima u kojima se očituje pasivna senzibilnost ◦ “otvorenost” oblika ◦ veći književni oblici: disocija ◦ pjesma u prozi, putopisna impresija, zapisi

opozicija moderna/postmoderna ◦ moderno znanje ◦ periodizacija ◦ veliki narativi ◦ totalnost ◦ monološki subjekt ◦ logično znanje ◦ postmoderno znanje ◦ nema univerzalnog znanja i opće istine ◦ mali narativi ◦ pluralnost ◦ dijalogičan subjekt ◦ paralogično znanje ◦ nivelacijska, simulakralna (nema razlike između visoke i niske kulture)