MEUNARODNO JAVNO PRAVO II predavanja Prof dr Demal

MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO II - predavanja Prof. dr. Džemal Najetović 1

SLOBODE OTVORENOGA MORA • • Kako smo u prethodnomu odjeljku naveli, Konvencija iz 1982. nabraja, "između ostaloga", pet sloboda od kojih neke sadrže ograničenja: (1) slobodu plovidbe; (2) slobodu prelijetanja; (3) slobodu polaganja podmorskih kabela i cjevovoda; (4) slobodu izgradnje umjetnih otoka; (5) slobodu znanstvenoga istraživanja; te (6) slobodu ribolova. Sloboda plovidbe. Najveći dio propisa o otvorenomu moru odnosi se na od davnina najvažniju slobodu plovidbe. Svaka država, obalna ili neobalna, ima pravo na to da otvorenim morem plove brodovi pod njezinom zastavom. Na otvorenomu moru ni jedna država ne može vršiti isključivu vlast. Odsutnost isključive vlasti država ne znači da na otvorenom moru postoji anarhija. Naprotiv, tamo vlada pravni poredak izravno po međunarodnom pravu, koji se stoljećima izgrađivao putem običajnih pravila koja su u 20. stoljeću kodificirana i nadopunjena ugovornim propisima. Pravni poredak koji vlada na otvorenom moru na temelju međunarodnoga prava očita je negacija nekih gledišta koja svako pravo svode na skup normi koje država svojim monopolom vlasti nameće svojim nesuverenim subjektima (građanima), te tvrde da međunarodno pravo nije pravo. Kada bi ta gledišta bila ispravna, na otvorenomu bi moru vladao kaos i ne bi se mogla održati niti jedna od sloboda koje smo naveli, a napose ne sloboda plovidbe trgovačkih brodova. 2

• • Na otvorenomu moru svaka obalna ili neobalna država vrši u pravilu jurisdikciju samo nad brodovima koji plove pod njezinom zastavom. Vidjeli smo, međutim, da brodovi pod zastavama država tzv. "otvorenoga upisnika", kao i pod zastavama država s malom ratnom flotom, dok se nalaze na otvorenomu moru, nisu stvarno podvrgnuti jurisdikciji države zastave, jer ju ona gotovo nikada ne vrši. Od toga pravila ima više iznimaka. Pravo vršenja jurisdikcije na otvorenomu moru i nad brodovima koji plove pod nekom tuđom zastavom nastalo je u nekim slučajevima na temelju općeg običajnog prava, potvrđenoga konvencijama o kodifikaciji. Ono se može uglaviti i posebnim propisima, ali se tada vrši samo između država stranaka ugovora u pitanju. Konvencija o otvorenomu moru iz 1958. predviđa u tome pogledu samo tri slučaja, i to ako postoji sumnja da se strani brod bavi piratstvom, ili trgovinom robija, ili je on ustvari brod iste državne pripadnosti kao i ratni brod koji vrši pregled. Konvencija iz 1982. predviđa pet mogućih slučajeva u kojima ratni brod neke države može pregledati strani brod. To su slučajevi, ako ima razloga ozbiljnjoj sumnji: a) da se brod bavi piratstvom; b) da se brod bavi trgovinom robija; c) da se brod bavi neovlaštenim emitiranjem; d) da je brod bez državne pripadnosti; ili e) da je brod, iako vije stranu zastavu ili odbija istaknuti zastavu, ustvari brod iste državne pripadnosti kao i ratni brod. • Nije još sasvim sigurno da se propis o suzbijanju neovlaštenoga emitiranja s otvorenoga mora putem tzv. "piratskih" radio i televizijskih stanica, već transformirao u opće običajno pravo. Glede ostalih slučajeva, radi se o kodifikaciji općega običajnoga prava koje je odavno na snazi, ili se radi o zakonitom vršenju jurisdikcije nad brodom iste državne pripadnosti. 3

• • • Zaustavljanje stranoga broda i njegov pregled na otvorenomu moru (ali i u gospodarskom pojasu neke države), može izvršiti samo ratni brod ili vojni zrakoplov, ili propisno ovlašten i označen brod ili zrakoplov u državnoj službi, i to po posebnom postupku. Ako se nakon pregleda pokaže da sumnje nisu bile osnovane, zadržanom brodu nadoknađuje se gubitak ili šteta koju je pretrpio. Države si mogu dvostranim ili' višestranim ugovorima uzajamno priznati pravo da ratni brod svake od njih pregleda i kažnjava neka djela na otvorenomu moru (i u gospodarskom pojasu bilo koje države), počinjena od brodova pod zastavom neke druge ugovorne stranke. Takvo posebno ugovoreno pravo predviđaju: Konvencija o zaštiti podmorskih kabela iz 1884, neke konvencije o suzbijanju trgovine oružjem, o ribolovu u nekim dijelovima otvorenoga mora, i dr. Naravno, ta se nadležnost u tim slučajevima ne smije vršiti nad brodovima pod zastavom država neugovornica. U novije vrijeme promet narkoticima i psihotropnim tvarima postaje sve veće zlo u međunarodnim razmjerima. Svaka obalna država ima pravo suzbijati takav promet bilo kojega trgovačkog ili ribarskog broda, ili jahte, u njezinim unutrašnjim vodama, teritorijalnom moru, i drugim dijelovima mora pod režimom neškodljivoga prolaska. Konvencija iz 1982. po prvi put propisuje općenitu obvezu svih država da surađuju radi suzbijanja nedopuštenoga prometa narkoticima i psihotropnim tvarima na otvorenomu moru. Svaka država koja ima valjanoga razloga vjerovati da se brod pod njezinom zastavom bavi takvim nedopuštenim prometom, može, ako to želi, zatražiti suradnju drugih država radi njegova suzbijanja. Ali, u odsutnosti takvoga zahtjeva, ratni brodovi drugih država nemaju zbog tih razloga pravo pregleda sumnjivoga broda, a ni njegova uzapćenja. Ali osnova za takav pregled broda ne leži u ugovoru na snazi, nego u zahtjevu države zastave. Prema današnjem općem običajnomu pravu, potvrđenom konvencijama iz 1958. i 1982, zbog sudara ili druge plovidbene nezgode broda na otvorenom moru, a koji povlači kaznenu ili disciplinsku odgovornost zapovjednika ili bilo koje druge osobe u službi broda, kazneni ili disciplinski postupak može se provesti samo pred organom države zastave broda ili države koje je ta osoba državljanin. 4

• • Nadležnost za sprječavanje, smanjivanje i nadziranje onečišćenja otvorenoga mora s brodova koje nema štetnih posljedica za neku obalnu državu spada isključivo državi zastave broda. Ali ako se posljedice onečišćenja, ili opasnosti od posljedica, protežu na dijelove mora ili na obalu neke države, tada ona na otvorenomu moru može poduzimati nužne mjere da bi spriječila, umanjila ili otklonila opasnost, osim kad su u pitanju ratni i državni netrgovački brodovi. Konvencija iz 1982. propisuje dužnost država da na općoj i regionalnoj razini surađuje radi zaštite i očuvanja morskoga okoliša, i da se u slučaju opasnosti od onečišćenja uzajamno obavještavaju. 3. Sloboda prelijetanja. Slobodu prelijetanja iznad otvorenoga mora izričito proklamiraju Konvencija o otvorenom moru iz 1958 (članak 2(4)), te Konvencija iz 1982. (članak 87 -1 -(b), premda one svojim propisima ne razrađuju njezin sadržaj. Prelijetanje otvorenoga mora civilnih i drugih zrakoplova, uključujući tu i zračni prostor gospodarskoga pojasa, uređuje Vijeće Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo svojim "međunarodnim standardima" i "preporučenom praksom". Pravni domašaj tih propisa otvara mnogobrojne probleme, posebno kada su u pitanju zrakoplovi država koje nisu učlanjene u tu specijaliziranu ustanovu UN. Interesi sigurnosti zračnoga prometa, uključujući sprječavanje sudara zrakoplova i pružanje pomoći u slučaju nesreće, zahtijevaju mnogo detaljnije propise o zračnoj plovidbi od onih koji se odnose na plovidbu brodova otvorenim morem. Propisi koje donosi Vijeće Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo trebali bi biti isključivo tehničke naravi i po svojemu sadržaju predstavljati preporuke državama članicama. Ali po svome domašaju oni duboko zadiru u slobodu zračne plovidbe iznad otvorenoga mora. Jedan od priloga uz Cikašku konvenciju o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu iz 1944. sadrži propise o "službama zračnoga prometa" ("Air Traflic Services" ATS), koji obuhvaćaju pored zračnoga prostora iznad kopnenoga područja i mora obalne države, također i dijelove zračnoga prostora iznad otvorenoga mora. Područja pojedinih ATS-a podijeljena su na "kontrolne zone", "kontrolna područja", "zračne ceste", te "regione za informacije o prelijetanju" ("Flight Information Services"-Fl. Bs). Ovi se posljednji u nekim slučajevima proširuju na dijelove iznad otvorenoga mora, u kojima bi svaki zrakoplov morao pružiti podatke o svome letu, uključivši tu na temelju učtivosti i državne zrakoplove. 5

• • • Još veće zadiranje u slobodu prelijetanja iznad otvorenoga mora predstavljaju "Zone za identifikaciju zbog zračne obrane" ("Air Defence Indentification Zones" ADIZ). Prvu takvu zonu, širine 300 milja od svoje obale, ustanovile su Sjedinjene Države u doba Korejskoga rata u 1950 -1951. Tu su praksu potom slijedile: Kanada, Francuska (privremeno), zatim Filipini, Indonezija, Island, Italija, Japan, Koreja i Tajvan. Svaki avion, čim uđe u takvu zonu, dužan je kontroli zračnoga prometa obalne države pružiti podatke o svome identitetu, odredištu i planu letenja, čak ako i ne leti u tu državu. Posada aviona koja se ne povinuje tim unutarnjim propisima izložena je teškim novčanim kaznama ili kaznama zatvora, te predusretanju od ratnih aviona obalne države. Takvi jednostrani propisi nekih država obuhvaćaju čak i strane ratne avione. Iako ti propisi nesumnjivo povrjeđuju slobodu prelijetanja otvorenog mora, problem je složeniji što ostale države ne ulažu proteste protiv takve prakse. To daje nekim piscima osnovu za tvrdnju da su se tzv. "vanjski zračni pojasevi" u dijelovima otvorenoga mora već transformirali u opće običajno pravo. Prilikom prelijetanja otvorenoga mora svi su zrakoplovi podložni propisima prava mora o zabrani piratstva i o pravu progona. 4. Sloboda polaganja podmorskih kabela i cjevovoda. Sve države imaju pravo polagati svoje podmorske kabele i cjevovode na dno otvorenoga mora izvan epikontinentalnoga pojasa neke obalne države. Na epikontinentalnom pojasu to pravo također vrijedi, ali uz uvjet, kako smo ranije naveli (supra, § 73), da određivanje njihovih pravaca podliježe suglasnosti obalne države. Države su dužne donositi propise o kažnjavanju ako brod pod njihovom zastavom ili osoba podvrgnuta njihovoj vlasti, namjerno ili iz nehaja, prekine ili ošteti kabel ili cjevovod ili podmorski vod pod visokim naponom na otvorenomu moru. Od kažnjavanja su izuzeta takva djela izvršena u velikoj opasnosti ili krajnjoj nuždi. Države su također dužne donijeti propise da bi osobe pod njihovom vlašću koje su vlasnice kabela ili cjevovoda snosile troškove popravka, ako prilikom polaganja ili popravka svoga kabela ili cjevovoda na dnu otvorenoga mora uzrokuje prekid ili oštećenje nečijeg tuđega kabela ili cjevovoda. Ti su vlasnici dužni nadoknaditi štetu brodovlasniku koji je žrtvovao sidro, mrežu ili ribolovni alat kako ne bi oštetio njihov kabel ili cjevovod. 6

• • • 5. Sloboda podizanja umjetnih otoka i drugih uređaja. Ta sloboda postoji za sve obalne i neobalne države, ali jedino na dijelovima otvorenoga mora koji se ne nalaze iznad epikontinentalnoga pojasa neke obalne države. Na dijelu otvorenog mora iznad epikontinentalnoga pojasa, strane države smiju postavljati samo one uređaje koji nisu učvršćeni za morsko dno. Konvencija iz 1982. ne donosi detaljne propise o tim umjetnim otocima i drugim uređajima na otvorenomu moru. Čini nam se, međutim, da se glede njihove opremljenosti i širine sigurnosnih zona oko njih, putem analogije mogu primijeniti odgovarajući propisi te Konvencije o umjetnim otocima, uređajima i napravama u gospodarskom pojasu (članak 60), (vidi supra, § 72). Umjetni otoci i drugi uređaji postavljeni na otvorenom moru, poput onih u gospodarskom pojasu, nemaju status otoka, te prema tome nemaju ni vlastitog teritorijalnoga mora. Po našemu mišljenju na njima isključivu jurisdikciju vrši država koja ih je postavila. " 6. Sloboda znanstvenoga istraživanja. Ta sloboda na otvorenomu moru po prvi put je izričito afirmirana Konvencijom iz 1982, ali se ona podrazumijevala i prije. Znanstvena istraživanja na otvorenomu moru podložna su nekim općim propisima koje Konvencija iz 1982. predviđa za takva istraživanja i u drugim dijelovima mora, a posebice u gospodarskom i epikontinentalnom pojasu. Istraživanja se moraju obavljati isključivo u miroljubive svrhe, te podesnim znanstvenim metodama i sredstvima u skladu s Konvencijom. Takva istraživanja ne smiju neopravdano ometati druge pravno dopuštene upotrebe mora, pa prema tome ni slobode otvorenog mora. I napokon, ona se obavljaju uz poštivanje svih odgovarajućih propisa donesenih u skladu s Konvencijom, a posebno onih o zaštiti i očuvanju morskoga okoliša. Čak i pod navedenim uvjetima na svim dijelovima otvorenoga mora ne postoji za sve države jednaka sloboda svih vrsta znanstvenih istraživanja. 7

• • • Sve države, bez obzira na njihov geografski položaj, kao i nadležne međunarodne organizacije, imaju pravo obavljati. znanstvena istraživanja morske vode izvan granice gospodarskoga pojasa, a to znači u svim dijelovima otvorenoga mora. Sva ostala znanstvena istraživanja mora u Međunarodnoj zoni također su slobodna za sve, ali podložna su propisima Konvencije o toj Zoni, uključujući i nadležnost Vlasti (članak 143. Konvencije), (v. infra, § 76). Naprotiv, sva druga znanstvena istraživanja u dijelovima otvorenoga mora iznad epikontinentalnoga pojasa obalnih država, podložna su i ograničena pravima tih država u tome pojasu (vidi supra, §§ 72. i 73). 7. Sloboda ribolova na otvorenomu moru, poput slobode plovidbe, najprije se afirmirala putem običajnoga prava, da bi na općenit način bila potvrđena Konvencijom o otvorenomu moru iz 1958, te novom Konvencijom iz 1982. Kao i sve druge slobode na otvorenomu moru, nju u načelu uživaju ribarski brodovi svih država, obalnih i neobalnih. Međutim, ta sloboda podložna je većim ograničenjima negoli bilo koja druga sloboda otvorenoga mora. Ta ograničenja posljedica su porasta ribolovnih djelatnosti na moru i golemoga porasta ulova morske ribe da bi se prehranilo naraslo stanovništvo naše planete. Uporedo s time, sloboda ribolova za sve za stalno se dokida u onim negdašnjim dijelovima otvorenoga mora koji su došli pod vlast obalne države proširenjem njezina teritorijalnoga mora do 12 milja, te ustanovljenjem gospodarskoga pojasa do 200 milja od polazne crte. Zbog takvoga razvoja sve je teže na preostalim dijelovima otvorenoga mora uređivati slobodu ribolova međunarodnim sporazumima i drugim oblicima međunarodne suradnje, a da bi se izbjegli sukobi različitih interesa. 8

• • Sve države koje ostvaruju i uživaju slobodu ribolova na otvorenomu moru podvrgnute su ograničenjima više vrsta. One su dužne dolično poštivati interese drugih država prilikom njihova ostvarivanja te i drugih sloboda otvorenoga mora, kao i prava s obzirom^na djelatnosti u Zoni (vidi infra, § 76). Svaka je država dužna, nadalje, pridržavati se svojih posebnih ugovornih obveza koje je uglavila glede ribolova na otvorenomu moru. To pravo ribolova podvrgnuto je, nadalje, dužnosti suradnje međusobno ili s obalnim državama u slučaju kada se prema propisima Konvencije iz 1982. isto riblje naselje lovi u gospodarskomu pojasu jedne ili više država i u susjednom području otvorenoga mora (tzv. straddling fish stocks) (vidi supra, § 72). Poći ćemo najprije od propisa iz same Konvencije (članci 117 -120). U njima se stavlja naglasak na dužnost država da međusobno surađuju. Prilikom određivanja dopustive lovine, države usvajaju mjere kojima je svrha da se na temelju najboljih znanstvenih podataka održavaju i obnavljaju populacije lovljenih vrsta na razinama koje mogu osigurati najviše održivi prinos. Raspoloživi znanstveni podaci dostavljaju se i redovito razmjenjuju preko nadležnih međunarodnih organizacija (subregionalnih, regionalnih i svjetskih). Mjere radi očuvanja živih bogatstava mora ne smiju diskriminirati, pravno ni stvarno, ribare bilo koje države. Taj dio Konvencije treba u potpunosti zamijeniti posebne propise Konvencije o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenoga mora iz 1958. (vidi supra, § 67, pod 4), koja zbog maloga broja stranaka (do danas samo 37), nije nikada. ispunila svoje funkcije. Propisi te Konvencije postali su zastarjeli s obzirom na kasniju afirmaciju gospodarskoga pojasa. Ipak će, i nakon stupanja na snagu nove Konvencije iz 1982. ta Konvencija kao ugovorni propis i dalje obavezivati njezine stranke, dok sve one ne postanu strankama nove Konvencije. Osim dužnosti propisanih novom Konvencijom iz 1982, koje su sve općenite naravi, države će i dalje biti obvezane dvostranim i višestranim ugovorima o ribolovu na otvorenomu moru kojih su stranke. A njihova dalja suradnja na subregionalnoj, regionalnoj i svjetskoj razini trebala bi da dovede do sklapanja novih ugovora i ustanovljenja novih organa i organizacija iz te oblasti. 9

• • • Godinu dana po stupanju na snagu Konvencije iz 1982, u New Yorku je u 1995. usvojen posebni sporazum o izvršenju njezinih odredaba koje se odnose na očuvanje i gospodarenje ribljih naselja u gospodarskom pojasu i u području uz njega (straddling fish stocks), te vrlo migratornih vrsta. Države koje žele produljiti taj ulov potiču se da pristupe odgovarajućim regionalnim i subregionalnim organizacijama i da se podvrgnu njihovim pravilima i uvjetima ribarenja. Brodovi trećih država izloženi su nadzoru članica tih organizacija, a ukoliko krše te propise izlažu se mjerama da ih se od toga odvrati. Prije toga, u 1993. u Rimu, pod okriljem FAO-a bila je sklopljena konvencija u cilju podupiranja poštivanja međunarodnih mjera glede očuvanja i gospodarenja ribolova na otvorenom moru. Ona predviđa još čvršće obveze za njezine države stranke, a napose obvezu da ne dodjeljuju svoju zastavu brodovima nad kojima ne vrše nadzor. Dvostrani ugovori između država iz te oblasti počeli su se sklapati još polovicom 19. stoljeća. Njihov je cilj da se spriječe sukobi ribara dviju zemalja u istom ribolovnomu području, ili ustanovljenje mješovitih komisija za tehničku suradnju, te za usvajanje preporuka. Stranke tih ugovora redovito su zemlje s najvećim ribolovnim interesima na otvorenomu moru i s najjačom flotom za dalekomorsko ribarenje (Sjedinjene Države, Japan, Ruska Federacija, Britanija, Francuska, Kanada, Južna Koreja, i neke druge). Osim dvostranih ugovora, od 19. stoljeća zainteresirane države sklapale su i višestrane ugovore kako bi uredile ribolov u nekoj regiji ili subregiji otvorenoga mora, sa sličnim ciljevima koje imaju i stranke dvostranih ugovora. Takav ugovoreni režim postoji za Sjeverno more, za Baltičko more, Sjeverni Atlantik, te posebno za Sjeverozapadni i Sjeveroistočni Atlantik, potom za Južni Atlantik te Sjeverni Pacifik. Ugovorom sklopljenim u Rimu 1949. bilo je ustanovljeno Opće vijeće za ribolov u Sredozemlju. Hrvatska ribolovna flota zasada ne lovi izvan Jadranskoga mora. I napokon, u cilju očuvanja nekih bioloških vrsta od potpunog istrebljenja, a posebice morskih sisavaca čiji se broj u 20. stoljeću drastično umanjuje, zainteresirane države sklopile su posebne ugovore. Tim ugovorima određuje se godišnji dopustivi ulov, sezona lovljenja, te izvjesna područja zabranjena za lov. Takvi posebni ugovori postoje za foke i neke vrste kitova, zatim za ribe poput haringa, lososa, bakalar, te za rakove. 10

• • 8. Zloupotrebe sloboda otvorenog mora. Nakon Drugoga svjetskog rata, uslijed utrke u naoružanju i povećanja ratnih flota najjačih država svijeta, dolazilo je do nekih zloupotreba sloboda otvorenog mora. Te su se zloupotrebe očitovale u tome što su sprječavale sve ostale države da normalno koriste slobode otvorenoga mora, napose slobode plovidbe i ribolova. Mogu se svrstati u tri najvažnije skupine: (a) Nuklearni pokusi u moru i u atmosferi. Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, od 1946. godine nadalje, Sjedinjene su Države izvodile nuklearne pokuse u vojne svrhe u atmosferi i u moru na atolu Bikini u okviru Maršalskih otoka na Pacifiku. Štete nanesene japanskim ribarima koji su lovili u blizini i čiju se ulov zbog ozračenja morao uništiti, Sjedinjene su Države nadoknadile 1955. ex gratia globalnom svotom od 2 milijuna dolara. U 1956. tamo je po prvi put bačena hidrogenska bomba iz aviona. U 1963. sklopljen je Moskovski ugovor o zabrani nuklearnih pokusa u atmosferi, u svemiru i u vodi, kome je pristupilo više od stotinu država, ali rie Francuska, NR Kina i neke druge. Unatoč tome što taj ugovor predviđa rok za njegov otkaz od samo tri mjeseca, danas se može smatrati da su svi takvi pokus zabranjeni temeljem općega običajnoga međunarodnog prava. Francuska je obavljala nuklearne pokuse u atmosferi na atolu Mururoa u južnom Pacifiku od 1966. nadalje; Australija i Novi Zeland podnijeli su protiv nje u 1973. tužbu Međunarodnom sudu zbog navodne štete koje su od tih pokusa trpjele. Francuska je odbila sudjelovati u tome postupku tvrdeći da Sud u tim parnicama nije nadležan. Nakon održanoga postupka Sud je izbjegao da se izjasni o tome da li je zabrana pokusa iz Moskovskoga ugovora prerasla u opće običajno pravo. Umjesto toga, dvjema presudama iz 1974. proglasio je da u tim parnicama nema što presuđivati, nakon što je neke izjave predsjednika Francuske Republike i drugih francuskih odgovornih dužnosnika dane na televiziji o tome da su pokusi koji su bili u tijeku posljednji, protumačio kao jednostrano prihvaćenu pravnu obavezu Francuske da s tim pokusima ubuduće prestane (pp. 269 -270, para. 51). 11

• • • Propisi Konvencije iz 1982. o miroljubivim upotrebama mora općenito (članak 301), te da je otvoreno more rezervirano za miroljubive svrhe (članak 88), po našemu mišljenju važan su element u izgradnji općeobičajnoga pravnog pravila koje izričito zabranjuje nuklearne pokuse u vodama i u atmosferi otvorenoga mora. Ali i na temelju sloboda otvorenog mora za sve proizlazi da se radi o nedopuštenim djelatnostima. (b) Pokusi s raketama dugoga dometa. Počam od 1960. Sovjetski Savez je vršio pokuse svojim raketama dugoga dometa sa svoga područja u smjeru nekih udaljenih dijelova središnjega Pacifika izvan morskih putova. Svakoj takvoj seriji pokusa prethodila je najava kojom su se upozoravali brodovi svih zemalja da se ne približuju zabranjenim područjima, uz naznake njihovih geografskih koordinata i vremena kada se pokusi obavljaju. To vrijeme variralo je od dva tjedna do tri mjeseca. Od 1975. Sovjetski Savez vršio je takve pokuse i u Barentsovu moru. I te pokuse, koji su odavno prestali, a protiv kojih su neke države ulagale proteste (Japan i Norveška), također su predstavljali povredu sloboda otvorenoga mora za sve, i treba ih smatrati nedopuštenima. (c) Pomorski manevri širokih razmjera. Nekoć su dvije najjače sile - Sjedinjene Države i bivši Sovjetski Savez - uz suradnju svojih saveznika povremeno na većim prostorima otvorenoga mora obavljale pomorske manevre (Sredozemlje, Sjeverni Atlantik, Pacifik, indijski Ocean, i dr. ) Manevri su bili prilika za suprotnu silu da se njezini avioni i brodovi upliću u borbeni raspored, da prisluškuju radiosignale, pa sve do opasnosti od sudara zbog niskih nadlijetanja i simuliranih napada. Te mjere opasne su za međusobne odnose tih zemalja, a time i za mir u svijetu. Uz to, pomorski manevri širih razmjera, kada se vrše na važnim plovnim putovima i u ribolovnim područjima, predstavljaju smetnju i nedopušteno ometanje slobodne upotrebe tih dijelova otvorenoga mora. Ali za razliku od gornjih slučajeva, nije sasvim sigurno da su pomorski manevri kao takvi zabranjeni općim međunarodnim pravom mora. 12

MEĐUNARODNA ZONA DNA MORA I OCEANA • • 1. Oblast Međunarodne zone. Kada je predstavnik Malte u Općoj skupštini UN Arvid Pardo u 1967. pokrenuo inicijativu za proglašenje dna mora i oceana zajedničkom baštinom čovječanstva, i time potakao pripreme i organizaciju Treće konferencije UN o pravu mora, činilo se da će pod taj novi međunarodni režim potpasti široka prostranstva dna mora i oceana. Ali općenito priznanje gospodarskoga pojasa zajedno s njegovim dnom i podzemljem na do 200 milja od polazne crte umanjilo je te prostore. Oni su potom drastično umanjeni daljim proširenjem epikontinentalnoga pojasa nekih država preko granice od 200 milja od polazne crte (v. supra, § 73 pod 3). Tako, prema propisima Konvencije iz 1982, Zona (na engleskom jeziku: Area) obuhvaća dno i podzemlje otvorenoga mora, ali umanjeno za epikontinetski pojas svih obalnih država do najveće dopuštene širine. 2. Načela pravnoga uređenja Međunarodne zone. Najprije o pravnim načelima koja se odnose na tu Zonu, a koja su se održala i nakon stupanja na snagu Konvencije iz 1982. Zona je pristupačna radi upotrebe u miroljubive svrhe svim državama, obalnim i neobalnima (članak 141). Opće ponašanje država u odnosu na Zonu treba biti u skladu s tom Konvencijom, načelima Povelje Ujedinjenih nacija i drugim pravilima međunarodnoga prava. Ono mora biti u interesu održavanja mira i sigurnosti, unapređivanja međunarodne suradnje i uzajamnoga razumijevanja (članak 138). 13

• • • Danas je više od sedamdeset država strankama Ugovora o zabrani smještanja nuklearnog oružja i drugih oružja za masovno uništavanje na morskom dnu i njegovu podzemlju iz 1971. Stranke toga Ugovora obvezale su se da neće smještati na dno mora i oceana, niti u njihovo podzemlje, nikakva nuklearna oružja ili druge vrste oružja za masovno uništavanje, kao ni bilo kakve naprave za pohranjivanje, isprobavanje ili upotrebu takvih oružja. Ta obveza država stranaka toga Ugovora iz 1971. odnosi se na čitav prostor morskoga dna i njegova podzemlja izvan granice od 12 milja od polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnog mora. Ona se, dakle, odnosi na današnju Zonu, ali i na epikontinentalni pojas, odnosno na dno i podzemlje gospodarskoga pojasa stranaka toga Ugovora. Među strankama toga Ugovora još uvijek se ne nalaze neke nuklearne i potencijalne nuklearne sile, poput NR Kine, Brazila, Izraela, Pakistana i dr. Ali držimo da bi tim zemljama danas bilo teško dokazati da ih zabrane iz toga Ugovora ne obvezuju kao pravila općega običajnog međunarodnog prava. To unatoč njegovu propisu o otkaznom roku od samo tri mjeseca (v. infra, § 86, pod 6). I znanstvena istraživanja u Zoni, prema Konvenciji iz 1982, obavljaju se isključivo u miroljubive svrhe i radi dobrobiti čovječanstva kao cjeline. Ta istraživanja vrše Vlast i države stranke Konvencije (članak 143). Glede zaštite morskoga okoliša, a u vezi s djelatnostima u Zoni, Vlast donosi odgovarajuća pravila, propise i postupke (članak 145). Inače, dio XI. Konvencije iz 1982. odnosi se na "čvrsta, tekuća ili plinovita mineralna bogatstva in situ u Zoni" (članak 133(a)). Ti propisi ne odnose se dakle na ostale ekonomske i druge upotrebe Zone, poput polaganja cjevovoda, vađenja brodskih podrtina, i dr. 14

• • Ali neka dobra koja se nalaze na morskome dnu u Zoni, a ne spadaju u prirodna bogatstva, podvrgnuta su posebnim propisima, i. to ne onima koji se odnose na otvoreno more. Tako, svi arheološki i historijski predmeti koji se nadu u Zoni, čuvaju se i njima se raspolaže u korist cijeloga čovječanstva, imajući posebno u vidu prednosti u pravima zemlje porijekla ili države kulturnoga porijekla, ili države historijskoga i arheološkoga porijekla (članak 149). Međutim, načelo zajedničke baštine (općega dobra) čovječanstva - proklamirano u Deklaraciji Opće skupštine iz 1970. i u dijelu XI. Konvencije iz 1982. u odnosu na Međunarodnu zonu i njezina prirodna mineralna bogatstva -nije spriječilo prisvajanje od privatnih i državnih poduzeća najbogatijih nalazišta polimetaličkih nodula. To se prisvajanje vršilo suprotno tome načelu i suprotno Načelima o pravnom uređenju Zone iz odsjeka 2. dijela XI. Konvencije iz 1982. A Sporazum o primjeni dijela XI. Konvencije UN o pravu mora, usvojen 17. kolovoza 1994. (dakle samo nekoliko mjeseci pred stupanje na snagu te Konvencije), praktično je napustio načelo zajedničke baštine čovječanstva. On je izmijenio sve bitne propise iz dijela XI. te Konvencije, kao i propise iz njezinih aneksa III. i IV. Stoga više nije od nikakve koristi ovdje izlagati ta načela koja više nisu dio pozitivnoga međunarodnog prava. 3. Vlast i njezini organi. Nakon što je Konvencija iz 1982. stupila na snagu 16. studenog 1994, ustanovljeni su organi predviđeni u njezinu dijelu XI. za Međunarodnu zonu. Sve države stranke Konvencije ipso facto su članice Vlasti. Njezino je sjedište i sjedište svih njezinih organa, uključivši i Poduzeće, na Jamaici. Glavni organi Vlasti su Skupština, Vijeće i Tajništvo. Skupštinu čine sve države članice Vlasti, tj. sve države stranke Konvencije sa po jednim glasom. Sastanci Skupštine i drugih organa održavaju se samo onda kada je to stvarno nužno za obavljanje poslova. 15

• • • Sporazum iz 1994. drastično je umanjio moć Skupštine da odluke iz svoje nadležnosti usvaja preglasavanjem. Poput drugih organa Vlasti, ona u pravilu odlučuje konsensusom (odjeljak 3, para. 2). Ako se konsensus u Skupštini ne postigne, Vijeće može blokirati svaku odluku u upravnim, budžetskim ili financijskim pitanjima (para. 4). Vijeće je izvršni organ Vlasti s mnogo većom nadležnošću od Skupštine. Sastavljeno je od 36 članova koje po posebnim kriterijima bira Skupština na rok od četiri godine. Svaka od četiriju skupina država u Vijeću može uložiti veto na odluke koje ono donosi (paras 5. i 9). Industrijski razvijene države osigurale su si premoć u najmanje dvije skupine Vijeća (u onoj najvećih potrošača ili uvoznika, te onoj najznačajnijih investitora). Organi su Vijeća: Ekonomsko-planska, te Pravna i tehnička komisija. Sporazum iz 1994. predviđa i Financijsku komisiju s velikom moći. Sve odluke Skupštine i Vijeća koje imaju financijske ili budžetske implikacije moraju se zasnivati na preporukama Financijske komisije (para. 7). Tajništvo Vlasti čine glavni tajnik i toliko drugoga osoblja koliko je Vlasti potrebno. Glavnoga tajnika bira Skupština među kandidatima koje predloži Vijeće na rok od četiri godine. Ista osoba može se ponovno izabrati na tu funkciju. Poduzeće je organ Vlasti, ali je prvobitno bilo predviđeno da ono izravno istražuje i iskorištava mineralna bogatstva Zone, te da obavlja transport, preradu i marketing ruda dobivenih iz Zorie. Sporazum iz 1994. predviđa da funkcije Poduzeća privremeno obavlja Tajništvo Vlasti. Ali Sjedinjene Države ne kriju namjeru da ga dokinu ili da ga onemoguće u djelatnostima. 4. Današnje stanje u Međunarodnoj zoni. Kao što se to i prije događalo s prisvajanjima od država prostora koji su nekoć bili dijelovima otvorenoga mora, koja su na početku bila protupravna, da bi potom bila retroaktivno konvalidirana, isto se zbilo sa svim potencijalno (ili hipotetički) komercijalno isplativim nalazištima polimetaličkih nodula u Međunarodnoj zoni. 16

• • • Neka privatna ili državna poduzeća dobivala su dozvole za istraživanje i obilježavanje tih nalazišta od organa država koje do danas nisu postale strankama Konvencije iz 1982. Među njima su najznačajnije Sjedinjene Države, koje su takve dozvole izdavale temeljem svoga Zakona o dubokomorskom rudarstvu iz 1980. Pripremna komisija za ustanovljavanje Međunarodne vlasti za morsko dno i Međunarodnoga suda za pravo mora sa svoje je strane registrirala sedam tzv. "pionirskih investitora", tj. države ili njihova poduzeća, i to: u 1987. Indiju, Francusku, Japan, i bivši Sovjetski Savez; u 1991. Kinu i jedan istočnoeuropski konzorcij; te u 1994. Republiku Koreju. U donošenju tih odluka ona je djelomično odstupala od uvjeta iz II. rezolucije Završnoga akta iz 1982. Na taj način, sva takva nalazišta polimetaličkih nodula čini se da su konačno rezervirana i u biti prisvojena. Pri tome nije najhitnije što su nadležne državne ustanove predviđene zakonima industrijski razvijenih država o dubokomorskom rudarstvu izdavale samo odobrenja za istraživanje morskoga dna u nekomu dijelu Zone, a još ne i za komercijalno iskorištavanje pojedinih nalazišta. Teško se, naime, može očekivati da će na nekom takvom već istraženom i obilježenom nalazištu, primjenom zakona Sjedinjenih Država odobrenje za iskorištavanje potom dobiti neka tvrtka u kojoj građani Sjedinjenih Država nemaju interesa. Isto se odnosi i na registrirane "pionirske investitore" po Pripremnoj komisiji za ustanovljavanje Međunarodne vlasti za morsko dno i Međunarodnog suda za pravo mora. Najznačajnija u tomu je činjenica što nema izgleda da u doglednoj budućnosti od deset ili dvadeset godina otpočne komercijalna eksploatacija bilo kojega od tih nalazišta. 17

• • • Razlozi za to su bila sasvim pogrešna predviđanja u vrijeme kada se izgrađivao režim Međunarodne zone na Trećoj konferenciji UN o pravu mora. Tada se činilo da će međunarodnom tržištu ubrzo trebati rude koje se nalaze u nodulima (mangan, željezo, nikal, bakar, kobalt), te da su njihovo vađenje s velikih dubina morskoga dna, kao i prerada, jeftiniji negoli iz kopnenih rudnika. Sigurno je da je potom potražnja u svijetu za metalima znatno opala. Ali niti danas nije sasvim sigurno da su industrijski razvijene države zaista razvile tehnologiju vađenja i prerade tih nodula (uz izbjegavanje onečišćenja okoliša), koja bi bila komercijalno isplativa u odnosu na one iz kopnenih rudnika. A sve dok ne otpočne komercijalno iskorištavanje nalazišta u Međunarodnoj zoni, neće biti niti prihoda Vlasti, i to čak ni za potrebe njezine vlastite veoma reducirane administracije. Stoga te troškove moraju snositi države stranke Konvencije iz 1982. A među strankama Konvencije pretežita većina je onih koje nemaju baš nikakvog interesa, pa ne mogu imati ni dobit, od eksploatacije Međunarodne zone. Među njima je i Hrvatska. Stoga se postavlja pitanje je li nakon stupanja na snagu Konvencije uopće trebalo ustanovljavati čak i reducirane organe Vlasti. Sporazum iz 1994. ili sličan međunarodni instrument, mogao je predvidjeti da Komisija za granice epikontinentalnog pojasa, te neka druga tijela koja ta Konvencija predviđa djeluju kao organi Tajništva UN. 5. Sporazum iz 1994. Sporazum o primjeni dijela XI. Konvencije UN o pravu mora s Prilogom (Aneksom) usvojen je na Općoj skupštini UN putem rezolucije 48/263 od 23. lipnja 1994. Njegov članak 4. sprječava za ubuduće pristupanje Konvenciji iz 1982. bez pristupanja i tome Sporazumu. Sve države ugovornice Konvencije koje su potpisale i taj Sporazum smatrat će se da su dale pristanak da budu njime vezane, ukoliko izričito ne notificiraju Glavnomu tajniku UN da se neće poslužiti tim pojednostavljenim (uprošćenim) postupkom. 18

• • Ali obrnuto ne vrijedi. Naprotiv, države potpisnice Sporazuma koje još nisu pristupile Konvenciji stekle su privilegij da taj Sporazum mogu privremeno primjenjivati, i to "u skladu s njihovim nacionalnim ili internim zakonima i propisima". One su time stekle ista prava kao i stranke Konvencije u svim organima Vlasti, ali uz uvjet da do 16. studenog 1998. postanu strankama Konvencije. Odredbe Sporazuma iz 1994. i dijela XI. Konvencije iz 1982. tumače se i primjenjuju kao jedinstven instrument. U slučaju njihove nesuglasnosti, odredbe Sporazuma imaju prednost (članak 2(1). Sporazuma). I mada preambula toga Sporazuma formalno potvrđuje da su morsko dno i podzemlje izvan nacionalne jurisdikcije (tj. Međunarodna zona) zajednička baština čovječanstva, od toga načela više nije ostalo gotovo ništa. Tako će Vijeće Vlasti odobravati na temelju preporuka Pravne i, tehničke komisije zahtjeve za planovima rada: (i) koje su odobrili organi u državama koje nisu potpisale Konvenciju (Sjedinjene Države); planove rada "pionirskih investitora" registriranih kod Pripremne komisije; te (iii) planove novih cjelina, i to temeljem načela nediskriminacije. Sporazum dokida obvezu prijenosa na Poduzeće i na zemlje u razvoju tehnologije potrebne za djelatnosti u Zoni. Prije je to bio uvjet za prihvat planova rada državnih ili privatnih poduzeća u Zoni. Također je dokinuta i obveza Vlasti da ukazuje pomoć zemljama u razvoju koje su zemaljski proizvođači onih minerala koji se budu vadili iz Zone. Odjeljak 7. . Aneksa Sporazuma iz 1994. predviđa ustanovljenje fonda za ekonomsku pomoć zemljama u razvoju, ali samo od viška prihoda Vlasti nakon što se pokriju njezini troškovi. Isto tako ukinuta je i svaka kontrola proizvodnje. Razvoj izvora iz Zone vrši se u skladu s načelima "zdrave trgovine". Subvencije djelatnosti u Zoni, bilo putem Poduzeća ili drugih cjelina, zabranjuju se. Prema Odjeljku 6. Sporazuma, odredbe GATT-a i sporazuma koji će ga naslijediti ili zamijeniti primjenjuju se na djelatnosti u Zoni. Poduzeće će obavljati svoje početne rudarske djelatnosti u Zoni putem joint ventures s državnim i privatnim poduzećima. Poput svih drugih poduzeća, i ono sklapa sporazume o planovima rada sa Vlašću. Industrijski razvijene države a među njima u prvom redu Sjedinjene Države, tim su Sporazumom dobile punu zadovoljštinu za sve svoje zahtjeve. Ti bi ustupci imali nekoga smisla da je ta zemlja postala strankom Konvencije iz 1982. makar do konca 1998, i da je eksploatacija nalazišta u Zone već otpočela. 19

TJESNACI I MORSKI KANALI POJAM I VRSTE TJESNACA • • • U geografskom smislu, tjesnaci (moreuzi, straits, detroits) su suženi dijelovi mora između dvaju dijelova kopna, podrazumijevajući tu i otoke, kroz koje je moguć prolaz brodova, i to bez obzira na njihovo posebno ime. U nazivu nekih tjesnaca pojavljuju se izrazi - kanal (Kanal La Manche, tj. Engleski kanal); vrata (Otrantska, Gibraltarska vrata i dr. ); prolaz (Mesinski, Magellanov, Malajski prolaz, itd. ); most (Adamov most između Indije i Šri Lanke); ili tjesnac. Tjesnaci su tvorevine prirode. U tome se razlikuju od umjetno izgrađenih prokopa ili kanala (Sueski, Panamski, Kielski kanal), koji su u međunarodnomu pravu pod različitim režimom (vidi infra, § 78). Neki tjesnaci razdvajaju obale dviju (La Manche), ili više država (Otrantska vrata), a ima ih koji su okruženi obalama samo jedne države (Bospor i Dardaneli, Mesinski prolaz, Veliki i Mali Belt, itd. ). 20

• • Vlast nad nekim tjesnacima i režim prolaska kroz njih izuzetno je važno pitanje međunarodnih odnosa. Sukobi država zbog važnih tjesnaca ponekad su veoma opasni po mir u svijetu. Jedno od najvažnijih pitanja 19. stoljeća bilo je pitanje Bospora i Dardanela. Rusija je uporno nastojala ovladati tim tjesnacima kako bi si osigurala nesmetan prolazak u Sredozemlje, a Britanija i neke druge europske velesile u tome su je uporno sprječavale. Danas je za međunarodnu trgovinu još važniji problem slobodnog i nesmetanoga prolaska kroz Hormuski tjesnac na ulazu u Perzijsko-arapski zaljev, kroz Bab al Mandab na ulasku u Crveno more, kroz Singapurski i Malački tjesnac, te kroz tjesnace Sunđa, San Bernardo i Surigao, koji povezuju Indijski ocean s Pacifikom, i dr. Za Hrvatsku i druge jadranske države osim Italije veoma je značajno pitanje režima Otrantskih vrata koja spajaju Jadransko more sa svim drugim morima i oceanima. Svi tjesnaci nisu podvrgnuti jednakom pravnomu režimu. Njihov režim ovisi o njihovoj širini i geografskom položaju. Pisani pravni propisi donosili su se najprije za neke tjesnace pojedinačno, u prvom redu za Bospor i Dardanele. U 19. se stoljeću afirmiralo i običajno pravilo da je prolazak kroz tjesnace koji spajaju dva otvorena mora slobodan. Presuda Međunarodnoga suda o Rrfskomu tjesnacu od 28. svibnja 1949, potvrdila je pravilo da je neškodljivi prolazak kroz takve tjesnace u doba mira slobodan za sve brodove, uključujući i ratne, i da se ne može podvrgnuti prethodnom odobrenju obalne države (p. 28). Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskomu pojasu iz 1958. kodificirala je već postojeće običajno pravilo da se ne smije obustaviti prolazak stranih brodova kroz tjesnace koji služe međunarodnoj plovidbi između jednog i drugog dijela otvorenog mora ili teritorijalnog mora strane države. 21

• • • Na Trećoj konferenciji UN o pravu mora pitanje prolaska kroz tjesnace bilo je jedno od najvažnijih, napose za najjače pomorske sile svijeta. Kako smo već bili naveli, one su pristale da se najveća dopuštena širina teritorijalnoga mora poveća do 12 morskih milja tek kada su ishodile novi institut tranzitnoga prolaska kroz tjesnace koji služe međunarodnoj plovidbi i prelijetanju, a čija je širina u najužem dijelu manja od 24 milje (vidi šupra, § 67, pod 5). Konvencija iz 1982. sadrži detaljna i prilično složena pravila o tjesnacima. Postoji samo jedno opće pravilo međunarodnoga prava koje se odnosi na sve tjesnace, bez obzira na njihovu širinu i geografski položaj. Za razliku od prolaska kroz međunarodne kanale, za prolazak kroz bilo koji tjesnac obalna država ne smije naplaćivati nikakve pristojbe, osim onih za posebno pružene usluge. Trebalo je dugo vremena da se primjena toga pravila osigura za sve tjesnace. Posljednji ostatak suprotne prakse bio je prolazak kroz Sund, te Veliki i Mali Belt, za koji je Danska sve do polovice 19. stoljeća naplaćivala takse. Tek su u 1857. glavne europske pomorske sile uspjele sklopiti s Danskom ugovor kojim se ona toga srednjevjekovnog prava odrekla, ali su joj ostale ugovornice kao odštetu isplatile 90 milijuna franaka. Sjedinjene su Države godinu dana kasnije sklopile poseban sporazum s Danskom i platile su joj 2, 4 milijuna franaka. S obzirom na pravni režim prolaska, sve tjesnace u geografskomu smislu možemo podijeliti u pet skupina: 1. Tjesnaci na mlazu u unutrašnje morske vode. Za razliku od svih ostalih, ti tjesnaci ne služe međunarodnoj plovidbi. Radi se o ulazima u zaljeve ili unutrašnja mora, koji su prema propisima međunarodnoga prava u cjelini unutrašnje morske vode samo jedne države (vidi supra, § 68, pod 1 (d)). To su prije raspada Sovjetskog Saveza bila Kerška vrata na ulazu iz Crnoga u Azovsko more. To je i drugi ulaz u Boku Kotorsku (s obzirom da je rt Oštra dio područja Hrvatske). Ti tjesnaci slijede režim unutrašnjih morskih voda. Obalna država može spriječiti prolazak kroz takve tjesnace svih brodova, ili ga dopuštati samo nekima po vlastitomu izboru. 22

• • • Kako smo već naveli (supra, § 68, pod 3), ako se u takvomu zaljevu nalazi neka luka otvorena za međunarodni promet, obalna država pravno je obavezna dopustiti ulazak i izlazak iz te luke, kroz taj tjesnac, samo trgovačkim nenuklearnini brodovima onih država s kojima ugovorne odnose u tome pogledu. Svi ostali tjesnaci koje ćemo dalje navoditi služe međunarodnoj plovidbi. Oni čine prirodan prolaz između jednoga i drugoga dijela otvorenoga mora ili gospodarskoga pojasa, a u jednom primjeru i teritorijalnoga mora strane države. Ali se ti tjesnaci po pravnomu režimu međusobno veoma razlikuju, s obzirom na njihovu širinu, geografski položaj ili postojanje posebnih ugovornih odnosa otprije na snazi. 2. Tjesnaci širi od 24 morske milje. To su, između ostalih, i Otrantska vrata na ulazu u Jadransko more koja su na svome najužem dijelu široka samo 40 morskih milja. Ukoliko obalne države i prošire svoje teritorijalno more do najveće dopuštene širine od 12 milja, one u tim tjesnacima ipak nemaju vlast da prolazak kroz njih suspendiraju ili zabrane. Kroz te tjesnace, naime, i dalje postoji prolaz otvorenim morem ili gospodarskim pojasom, ili vanjskim pojasom obalnih država, ako su ih sve one proglasile. Opasnost za potpuno slobodan prolazak kroz takve tjesnace postoji od zloupotrebe prava nadzora obalnih država u vanjskomu morskom pojasu ako ga proglase, a još više u gospodarskomu pojasu koji može preklopiti doslovce sve tjesnace svijeta ako bi ga proglasile sve obalne države na tjesnacima. Kako smo već naveli (supra, § 72), u svome gospodarskom pojasu obalna država ima jurisdikciju koja se odnosi na zaštitu i očuvanje morskoga okoliša. Njezini zakoni i propisi moraju u tome pogledu biti usklađeni s općeprihvaćenim međunarodnim pravilima i standardima. Ipak, ona tamo može zaustavljati sve brodove osim onih koji uživaju suvereni imunitet, za koje postoji sumnja da su povrijedili te propise, a može ih izuzetno i zadržati ako njihova plovidba predstavlja neopravdan rizik od štete za morski okoliš. Glede tih tjesnaca Konvencija iz 1982. navodi da se u njihovim dijelovima koji čine put otvorenim morem ili put kroz gospodarski pojas, primjenjuju njezini drugi odgovarajući dijelovi, uključivši odredbe o slobodi plovidbe i prelijetanja, kao i na otvorenom moru. 23

• • 3. Tjesnaci pod režimom neškodljivoga prolaska. U ovu našu treću skupinu spadaju prema opisu iz Konvencije iz 1982. dvije vrste tjesnaca. Jedni su oni između otoka obalne države i njezina kontinentalnoga područja, ako pored njih postoji alternativni put otvorenim morem ili gospodarskim pojasom. Taj se opis odnosi na Krfski tjesnac, jer osim njega postoji alternativni plovni put na izlasku iz Otrantskih vrata. Drugi su tjesnaci između dijela otvorenoga mora ili gospodarskoga pojasa i teritorijalnoga mora strane države. Taj opis odgovara Tiranskom prolazu na ulazu u zaljev Aquaba. Obale Tiranskog prolaza pripadaju Egiptu i Saudijskoj Arabiji, ali u dnu zaljeva Aquaba nalazi se teritorijalno more Izraela s lukom Eilat, i Jordana s lukom Aquaba. Konvencija iz 1982. navodi da u tim tjesnacima vrijedi režim neškodljivoga prolaska. Ali za razliku od neškodljivoga prolaska teritorijalnim morem, Konvencija izričito propisuje da se u takvim tjesnacima neškodljivi prolazak ne smije obustaviti. Značajno je ograničenje glede tih tjesnaca, što pravo neškodljivoga prolaska kroz njih ne uključuje i pravo prelijetanja iznad njih. Podmornice su dužne ploviti površinom mora i vijati svoju zastavu. 4. Tjesnaci pod režimom tranzitnoga prolaska. Radi se o najvažnijim tjesnacima za međunarodnu plovidbu. Oni služe međunarodnoj plovidbi između jednoga dijela otvorenog mora ili gospodarskog pojasa i drugoga dijela otvorenog mora ili gospodarskog pojasa. U njima se zbog širine manje od 24 milje preklapa, ili se može preklapati, teritorijalno more obalnih država. Najvažniji tjesnaci s tim obilježjima su: Gibraltar (koji spaja Sredozemlje s Atlantskim oceanom); Bonifacio (između francuske Korzike i talijanske Sardinije u Sredozemlju); Bab el Mandeb (između Crvenoga mora i Indijskog oceana); Hormouz (između Arapsko-perzijskog zaljeva i Indijskoga oceana); Malacca, Singapur, Sunda i Lombok (za plovidbu između Indijskoga oceana i Pacifika); Prolazi Northeast (između Atlantika i Pacifika sjeverno od Sibira), Northwest (između Atlantika i Pacifika kroz kandaski Arktik); te Windward (između Atlantika i Kariba kod Malih Antila). 24

• • • Prema Konvenciji iz 1982. pravni režim tranzitnoga prolaska primjenjuje se na sve tjesnace koji odgovaraju izloženomu opisu, osim onih čiji je prolazak u cjelini ili djelomično uređen međunarodnim konvencijama na snazi. Među njima su najvažniji Bospor i Dardaneli, koje ćemo opisati u našoj posljednjoj skupini. Jakim pomorskim silama bilo je važno osigurati u novoj Konvenciji iz 1982, ne samo prolazak kroz te tjesnace, koji obalne države ne smiju nikada obustaviti, nego uz to i prelijetanje iznad njih. One su u tome uspjele novim režimom tranzitnoga prolaska. Taj režim uz to podrazumijeva i mogućnost prolaska podmornica ispod morske površine. Pravo tranzitnoga prolaska jest ostvarivanje slobodne plovidbe i prelijetanja jedino radi neprekinutog i brzoga tranzita tjesnacem. Brodovi i zrakoplovi pri tome su dužni ploviti, odnosno prelijetati, bez zadržavanja. Oni se uzdržavaju od svih drugačijih djelatnosti, osim ako ih nalaže viša sila ili nevolja. U interesu obalnih država na takvim tjesnacima, Konvencija iz 1982. izričito u tome pogledu potvrđuje pravilo općega međunarodnog prava - da se brodovi i zrakoplovi, ostvarujući pravo tranzitnoga prolaska, uzdržavaju od svake prijetnje silom ili upotrebe sile protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti obalnih država na tjesnacu, ili nekog drugoga ponašanja kojim se narušavaju načela međunarodnoga prava sadržana u Povelji Ujedinjenih naroda. Brodovi u tranzitnom prolasku dužni su držati se općeprihvaćenih međunarodnih propisa, postupaka i prakse o sigurnosti na moru, uključujući Međunarodna pravila o izbjegavanju sudara na moru, te o sprječavanju, smanjivanju i nadziranju onečišćenja s brodova. Zrakoplovi u tranzitnom prolasku drže se sigurnosnih mjera predviđenih Zračnim pravilima Organizacije za međunarodno civilno zrakoplovstvo, koje se primjenjuju i na državne zrakoplove. Oni trajno kontroliraju propisanu radiofrekvenciju ili odgovarajuću međunarodnu radiofrekvenciju za nuždu. 25

• • • Za vrijeme tranzitnoga prolaska strani brodovi, uključivši brodove za znanstvena istraživanja i hidrografske brodove, ne smiju obavljati nikakva istraživanja ili mjerenja bez prethodnoga odobrenja obalnih država u tjesnacu. Unatoč navedenim dalekosežnim pravima stranih brodova i zrakoplova, uključivši ratne brodove i zrakoplove svih zastava, Konvencija iz 1982. naglašava da režim prolaska tjesnacima ne dira u pravni status voda u njima u vršenju suverenosti ili jurisdikcije obalnih država na tim vodama, u zračnomu prostoru iznad njih i u njihovom dnu i podzemlju, niti u bilo koji dio unutrašnjih morskih voda u tjesnacima, osim onih naknadno obuhvaćenih ravnim polaznim crtama. Obalne države na tjesnacima imaju i značajne nadležnosti u propisivanju pravila o tranzitnom prolasku. One mogu odrediti plovne putove i propisati sustave odijeljenog prometa za plovidbu tjesnacima, koji moraju biti u skladu s općeprihvaćenim međunarodnim propisima, a koje usvaja Međunarodna pomorska organizacija. Ti plovni putovi i sustavi odijeljenoga prometa jasno se naznačuju na pomorskim kartama. Postojeći plovni putovi i sustavi odijeljenoga prometa mogu se zamijeniti drugima uz odobrenje Međunarodne pomorske organizacije, s time da se tranzitni prolazak niti u jednom trenutku ne smije obustaviti. Ako su to tjesnaci na kojima obale ima više država, one međusobno surađuju u izradi prijedloga i dogovora s Međunarodnom pomorskom organizacijom. Obalne države na tjesnacima također mogu donositi zakone i propise glede sigurnosti plovidbe; o sprječavanju onečišćenja, ali jedino provođenjem primjenljivih međunarodnih propisa; zatim o sprječavanju ribolova; o ukrcavanju ili iskrcavanju robe, novca ili osoba protivno carinskim, fiskalnim, useljeničkim ili zdravstvenim zakonima obalne države. Ti zakoni i propisi ne smiju omogućiti ni pravnu ni stvarnu diskriminaciju među stranim brodovima, a njihova primjena ne smije onemogućiti ili omesti tranzitni prolazak. 26

• • Obalne države ne smiju ni iz bilo kojih drugih razloga omesti ili obustaviti tranzitni prolazak. One su dužne objaviti sve opasnosti koje su im poznate, a ugrožavaju plovidbu ili prelijetanje tjesnacima. Odredbe iz Konvencija iz 1982. o tranzitnom prolasku vrijede mutatis mutandis i glede prolaska arhipelaškim plovnim putovima (vidi supra, § 69). 5. Tjesnaci pod posebnim ugovornim režimom. Napokon, u našu posljednju skupinu spadaju oni tjesnaci u kojima je, kako navodi Konvencija iz 1982, prolazak u cjelini ili djelomično uređen međunarodnim konvencijama koje su odavno na snazi posebice za te tjesnace. Budući da su propisi Konvencije iz 1982. o tjesnacima koje smo opisali u točkama 2, 3. i 4. općenite naravi, to znači da će za prolazak tjesnacima iz ove skupine i dalje važiti konvencije na snazi kao posebni propisi. Navest ćemo najvažnije tjesnace pod posebnim ugovornim režimom za međunarodnu plovidbu. (i) Bospor i Dardaneli. Ta dva tjesnaca, između kojih se nalazi Mramorno more, povezuju Crno more sa Sredozemljem. Cjelokupno more u tim tjesnacima i u Mramornom moru čini unutrašnje morske vode Turske. Bospor je dugačak 28 kilometara, a širok je između 0, 6 i 3 kilometra. Dardaneli su dugački 70 kilometara, a širina im je između 1, 3 i 7, 4 kilometra. Međunarodni se režim tih dvaju tjesnaca više puta mijenjao. Sve dok Rusija 1774. nije stekla obale na Crnomu moru, prolaz tim tjesnacima bio je zatvoren za sve strane brodove jer je Crno more tada u cjelini činilo unutrašnje vode Osmanskoga Carstva. Nakon što je Rusija tamo postala obalna država, režim prolaska tim tjesnacima najprije se uređivao dvostranim ugovorima između tih dviju zemalja. Kučuk-kajnardžijskim mirom iz 1774, Rusija je bila stekla slobodan prolazak samo za svoje trgovačke brodove. Jedrenskim ugovorom iz 1829. bilo je propisano pravo prolaska tjesnacima trgovačkim brodovima svih država, koje se potom održalo sve do danas. Ugovorom iz Unkiar-Iskelessija iz 1833, Rusija je dobila od Turske obećanje da kroz tjesnace neće propuštati "strane brodove", dakle one koji nisu turski ili ruski. 27

• • Potom je dolazilo do mnogostranoga uređenja prolaska tjesnacima, ugovorima stranke kojih su bile i ostale europske velesile. Londonskom konvencijom iz 1841. prolazak tjesnacima postao je zabranjen svim ratnim brodovima, uključivši i ruske. Pariskim ugovorom iz 1856, kojim je okončan Krimski rat u kome je Rusija poražena, Crno more bilo je neutralizirano, tako da je zabrana iz prethodne konvencije potvrđena i dopunjena. Londonskim ugovorom iz 1871, kojim je dokinuta neutralizacija Crnoga mora, zabrana prolaska svih stranih ratnih brodova u načelu se održala. Tim je ugovorom ipak bilo predviđeno da sultan može fermanom dopustiti prolazak ratnih brodova prijateljskih država u doba mira, ako nađe potrebnim da osigura provođenje odredaba toga ugovora. Ti su propisi bili potvrđeni Berlinskim ugovorom iz 1878. Wilsonov program za mir u 14 točaka iz siječnja 1918. u dvanaestoj je točki predviđao trajno otvaranje tjesnaca i slobodu prolaska brodovima svih zemalja pod međunarodnim jamstvima. Mirovni ugovor s pobijeđenom Turskom sklopljen u Sevresu 1920. trebao je internacionalizirati tjesnace i predviđao je međunarodni nadzor. Budući da taj ugovor nije bio stupio na snagu, novi mirovni ugovor sklopljen u Lausanni 1923, koji je bio povoljniji za Tursku, donio je detaljne propise o prolasku, kojih je većina i danas na snazi. Taj je ugovor pri tome propisao neutralizaciju nekih otoka u tjesnacima, a za nadzor provođenja njegovih propisa bila je stvorena međunarodna Komisija za tjesnace sa sjedištem u Istanbulu i pod pokroviteljstvom Lige naroda. Takvo uređenje ograničavalo je suverena prava Turske, i ona ga se uspjela osloboditi. 1936. sazvana je Konferencija u Montreuxu u Švicarskoj, na kojoj je bila usvojena konvencija danas na snazi. Konvencija o tjesnacima sklopljena u Montreuxu 1936, kojoj je jedna od stranaka bila i bivša Jugoslavija, napose donosi propise o prolasku trgovačkih brodova, ratnih brodova, te zrakoplova. U doba mira ili u doba rata, ako Turska nije zaraćena strana, trgovački brodovi svih zastava uživaju potpunu slobodu prolaska i plovidbe, i to danju i noću. Propisane su takse za neke obavezne usluge. Peljarenje (pilotaža) i tegljenje su fakultativni. Obavezan je sanitarni nadzor trgovačkih brodova od turskih vlasti. 28

• • • U slučaju ako bi Turska smatrala da joj prijeti neposredna opasnost, ona može ograničiti prolazak stranih trgovačkih brodova samo danju, i to pravcima koje ona odredi. Peljarenje se može propisati obaveznim, ali bez naplate taksa. U doba rata u kojemu je Turska zaraćena strana, prolazak trgovačkih brodova država koje su s njome u ratu postaje zabranjen. Ostali brodovi uživaju slobodu prolaska pod uvjetom da ne pomažu neprijatelju. Ti brodovi mogu ploviti samo danju i to pravcima koje odredi Turska. Peljarenje se i tada može propisati obaveznim, ali bez naplaćivanja taksa. Propisi o prolasku ratnih brodova prilično su složeni. U doba mira prolazak pomoćnih brodova za opskrbu gorivom ratnih mornarica svih zastava slobodan je bez ograničenja i bez najave. Laki površinski, mali borbeni i pomoćni brodovi mogu također prolaziti bez ograničenja, ali uz prethodnu najavu turskoj vladi diplomatskim putem osam do petnaest dana. Ostali ratni brodovi mogu prolaziti uz istu prethodnu najavu, ali time da ne smiju prelaziti ukupno 15. 000 tona, i to najviše devet brodova. Iznimno ratni brodovi obalnih država u Crnomu moru mogu pojedinačno prelaziti 15. 000 tona, ali pod uvjetom da plove jedan po jedan, u pratnji najviše dviju torpiljarki. Prolazak podmornica tjesnacima u načelu je zabranjen. Iznimno, podmornice obalnih država na Crnomu moru mogu proći tjesnacima jedanput ako su sagrađene ili kupljene izvan Crnoga mora, ili ako prolaze radi popravka u brodogradilištima izvan Crnoga mora. U tim slučajevima oni prolaze danju i na površini, uz prethodnu obavijest turskoj vladi o gradnji, kupnji ili popravku. Turska ne smije dopustiti da se u Crnomu moru odjedanput nade više od 30. 000 tona ratnih brodova neobalnih država. Ako se ratna flota najjače crnomorske države poveća (što je danas slučaj), povećava se i maksimalna težina brodova neobalnih država, ali najviše do 45. 000 tona. 29

• • U doba rata, ako Turska nije zaraćena strana, ratni brodovi ostalih neutralnih država prolaze kroz tjesnace pod uvjetima kao u doba mira. Ratni brodovi zaraćenih strana tada ne smiju prolaziti kroz tjesnace, osim ako Turska ukazuje pomoć nekoj državi žrtvi agresije s kojom ima ugovor o uzajamnoj pomoći, ili po propisima iz Fakta Lige naroda. Ako Turska smatra da joj prijeti neposredna ratna opasnost, ili ako postane zaraćena strana, tada ona postaje ovlaštena propuštati strane ratne brodove po vlastitoj odluci. Prelijetanje iznad tjesnaca ograničeno je samo na civilne zrakoplove, i to zračnim cestama koje propiše Turska. Jedino je prolazak kroz Bospor i Dardanele u cjelini uređen međunarodnim ugovornim propisima. Samo za još dva tjesnaca postoje ugovorni propisi o djelomičnom uređenju veoma općenite naravi, koji stvarno ne ograničavaju slobodu prolaska. (ii) Gibraltarska vrata. Taj tjesnac, koji spaja Sredozemlje s Atlantskim oceanom, širok je 14, 6 kilometara. Njegove su obale pod vlašću Maroka, Španjolske i Britanije. Članak 7. francusko-britanske deklaracije iz 1904. proglasio je slobodu prolaska Gibraltarom, te zabranu utvrđivanja njegovih obala. Isti propis potvrđen je člankom 6. francusko-španjolske konvencije iz 1912. Na njega se primjenjuju pravila o tranzitnom prolasku. (iii) Magellanov prolaz. Taj tjesnac na krajnjemu jugu Južne Amerike spaja Atlantski s Tihim oceanom. Nalazi se između Patagonije i Ognjene zemlje. Dugačak je 480 kilometara, a najveća širina mu iznosi 22 milje. Obale toga tjesnaca bile su predmetom dugogodišnjega spora između Čilea i Argentine. Na inicijativu Sjedinjenih Država taj spor bio je riješen Ugovorom o granicama iz 1881. između Čilea i Argentine. Članak 5. toga ugovora proglašava tri načela: (1) slobodu prolaska "osiguranu zastavama svih nacija"; (2) neutralizaciju u doba rata; i (3) neutvrđivanje njegovih obala. 30