ALEKSA ANTI Pretprazniko vee Aleksa anti je roen

ALEKSA ŠANTIĆ “Pretprazničko veče”

§Aleksa Šantić je rođen u Mostaru 1868. godine, gdje je živio, stvarao i umro 1924. godine. §Šantić je ostao narodni pjesnik, pjesnik u službi svoga naroda, borac za socijalnu pravdu. Kao pjesnik i kao čovjek Šantić je bio na strani seljaka, radnika, sirotinje. Ostao je trajno vezan za Mostar, nije mnogo putovao, nije se školovao, nije stekao šire opšte i književno obrazovanje.

� Književna kritika izdvaja tri grupe Šantićevih pjesama: vljubavne pjesme i elegije vrodoljubive i socijalne pjesme vopisne i meditativne pjesme Aleksa Šantić je pjesnik, dramski pisac, pripovjedač. Najuspješniji je kao lirski pjesnik. § U njegovom lirskom pjevanju dominiraju socijalni i rodoljubivi motivi. Težak život hercegovačkog seljaka i radnika, iseljavanja, ustanci, ratovi za oslobođenje od Turaka, našli su svoje mjesto u Šantićevoj lirici. § Brojne elegije imaju porodično-intimni karakter. U njima je tuga za prošlim vremenima, bol za

� Šantić je već bio zašao u pozne godine, kad su mu umrli svi članovi porodice, a on je ostao neoženjen i živio je usamljen u porodičnoj kući. Zato u svojim elegijama izražava tugu za izumrlim domom i žal što je nestala stara, patrijarhalna atmosfera. � Ta osjećanja i raspoloženja najpotpunije i najbolje je izrazio u pjesmi Pretprazničko veče.

Pretprazničko veče (1910) ü Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku Kandilo baca i sobu mi zâri. Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari, I gluhi časi neosjetno teku. ü Napolju studen. Peć pucka i grije. Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim, I slušam kako granjem zamrznutim U moja okna goli orah bije. ü Tako na vrata sumornog mi srca Sjećanje jedno udara i čeka Kô drug i sabrat, kao duša neka Što sa mnom plače i u bolu grca.

� Negda u take noći, kada otka Pomrlom granju zima pokrov ledan, Ova je soba bila kô vrt jedan, Gdje je kô potok tekla sreća krotka: � Kao i sada, pred ikonom sjaji Kandila svjetlost. Iz ikonostasa Suh bršljan viri. Lako se talasa Izmirne plamen i blagoslov taji. � Sva okađena miriše nam soba. Okolo žute lojane svijeće, Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće, Radosni što je već grudanju doba.

� Pod tankim velom plavkastoga dima U peći vatra plamti punim žarom, I sjajne pruge po ćilimu starom Veselo baca i treperi njima. � Uvrh, na meku šiljtu, otac sio, Pružio čibuk i dim se koluta; Njegova misô nadaleko luta, I pogled bludi sanjiv, blag i mio. � Uza nj, tek malko na šiljtetu niže Kô simbol sreće, naša majka bdije; Za skori Božić košulje nam šije, I katkad na nas blage oči diže. � U to bi halka zakucala. – „Petar!“ – Usklikne otac – „On je zacijelo! On vazda voli govor i sijelo – Otvorite mu!“… – I mi svi, kô vjetar,

� Trči i vratâ prijevor izvuci. I stari susjed, visok kao brijeg, Tresući s ruha napanuli snijeg, Javio bi se s fenjerom u ruci. Svaki mu od nas u zagrljaj hita, Majka ga krotko susreta i gleda, A on se javlja, pa do oca sjeda, I brišuć čelo za zdravlje ga pita. � Sva novom srećom ograne nam soba! Na svakom licu sveto, sjajno nešto. Sučući brke, stari susjed vješto Počô bi priču iz dalekog doba. I dokle prozor hladna drma ciča, Mi svaku riječ gutamo nijemi; Srca nam dršću u radosnoj tremi Sve dogod ne bi dovršio čiča.

� Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana, Uzeo gusle u žilave ruke, I glasno počô, uz ganjive zvuke, Lijepu pjesmu Strahinjića Bana. . . Meni je bilo kô da pjesme ove Svaki stih posta pun behar u rosi, Pa trepti, sjaje, i meni po kosi Prosipa meke pahuljice nove. . . O mili časi, kako ste daleko! Vi, draga lica, iščezla ste davno! Pusta je soba. . . moje srce tavno. . . I bez vas više ja sreće ne steko'. . . � Kandilo i sad pred ikonom tinja, I sad je pozno predbožićnje doba; Al' gluha jama sad je moja soba, A ja list sveo pod bjelinom inja. �

� Uzalud čekam. . . U nijemoj sjeni Nikoga nema. . . Sam, kô kamen ćutim. Samo što orah granjem zamrznutim U okna bije i javlja se meni. . . No dok mi mutni boli srce kose, Kô studen travku uvrh krša gola Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola, Ja čujem šušanj kô viline kose. Gle! Sad se redom rasklapaju same Sve knjige stare, snovi čežnje duge Miču se, trepte jedna pokraj druge, I njihov šumor kô da pada na me.

� Sanjam li? Il' bi ovo java bila? Iz rastvorenih listova i strana Prhnuše lake tice, kô sa grana, I po sobi mi svud razviše krila. Sve se svijetle!. . . Sve u blijesku stoje!. . . Jedna okolo kandila se vije, A neka bolno, Kô da suze lije, Pred slikom dršće mrtve majke moje. Neke bijele kao ljiljan prvi, Samo im zlatno meko perje grudi; Neke sve plave, tek im grlo rudi, Kao da kanu kap zorine krvi.

• Neke mi pale tu na srce svelo, Pa kril'ma trepte i šušte kô svila; A jedna lako, vrhom svoga krila, S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo, Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge. . . I slušaj! Redom zapjevaše one!. . . I glasi dršću, tresu se, i zvone, Mili i sjajni kô luk mlade duge: � "Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi? ! Mi pjesme tvoje, i drugova sviju Što svoje duše na zvjezdama griju Sveta smo živa porodica tebi!

� Mi kao rosa na samotne biljke Padamo tiho na sva srca bona, I u noć hladnu mnogih miliona Snosimo tople božije svjetiljke. Mi združujemo duše ljudi svije'! Mrtve sa živim vežu naše niti: I s nama vazda uza te će biti I oni koje davno trava krije! Prigrli ova jata blagodatna! I kada jednom dođe smrti doba, Naša će suza na kan tvoga groba Kanuti toplo kô kap sunca zlatna". . .

�I akord zvoni. . . Sve u sjaju jačem Kandilo trepti i sobu mi zari. . . Iz kuta muklo bije sahat stari. Ja sklapam oči i od sreće plačem. . .

� Nepoznate riječi: Ikonostas – ikonama iskićena drvena pregrada između oltara i ostaloga prostora crkve; � Izmirna – mirišljava smola, tamjan; � Šiljte – vuneni jastuk za sjeđenje; � Čibuk – lula; � Halka – metalni obruč naulaznim vratima kuće; � Prijevor – poluga kojom se otvaraju i zatvaraju vrata; � Behar – cvijet na voćkama; � Akord – istovremeno zvučanje tri ili više tonova različite visine. �

� Pjesma Pretprazničko veče je duga lirska priča sa svojom fabulom, događanjem i junakom – lirskim subjektom. � Dva vremenska toka – sadašnjost i prošlost � 31 strofa; strofa- katren; stih- jedanaesterac; rimaobgrljena � Motivi : - motiv usamljenosti i dubokog bola, - motiv prošlosti i topline porodičnog života iz djetinjstva, - motiv stvaralaštva kao nadoknade i utjehe.

§ U strukturi pjesme uočava se šest slika/cjelina: 1. Usamljeni pjesnik u ambijentu porodične kuće u pretprazničko veče; Pustoš u porodičnom domu i opsjednutost bolom; Slika porodične idile iz djetinjstva – roditelji, djeca, susjed; Pjesme u oživjele i okružile usamljenog pjesnika; Ptice (pjesme) tješe pjesnika, one su mu nova porodica; Poenta: pjesnik shvata da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam. 2. 3. 4. 5. 6.

Tema je u naslovu pjesme. � Vrsta pjesme: elegija � * Elegija (od grčke riječi elegos, što znači tužbalica) je lirska pjesma u kojoj se iskazuju sjetna i tužna raspoloženja, tuga žalost, sjeta, čežnja i bol za nečim. Uzroci takvim osjećanjima mogu biti različiti: smrt voljenog bića ili prijatelja, tuga zbog izgubljene ljubavi, zbog promašenog života, tuga zbog prolaznosti života itd.

1. Usamljeni pjesnik u ambijentu porodične kuće u pretprazničko veče � Motiv samoće, sobe, kandila, sahata i časova koji neosjetno teku � Pjesnik najavljuje dolazak najljepšeg hrišćanskog praznika Božića koji se slavi u krugu porodice � Tišina koju narušava kucanje sata (sahat - turcizam)

2. Pustoš u porodičnom domu i opsjednutost bolom � U kući se čuje pucketanje peći, lirski subjekt leži, ruke je stvio pod glavom, ćuti i sluša Napolju je studen i zamrznutim granjem orah bije u prozorska okna � Dominiraju akustične slike � Sjeća se srećnih vremena � „Sjećanje jedno udara i čeka“, „Plače i u bolu grca“ – Personifikacija � „Kao drug i sabrat, kao duša neka“, „Ova je soba bila ko vrt jedan“, „gdje je ko potok tekla sreća krotka“ – Poređenje � � „Kao i sada, pred ikonom sjaji kandila svjetlost. Iz ikonostasa Suh bršljan viri. Lako se talasa Izmirne plamen i blagoslov taji. “ - Opkoračenje

3. Slika porodične idile iz djetinjstva – roditelji, djeca, susjed � Ambijent porodičnog doma „Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće“ – Poređenje „Uvrh, na meku šiljtu, otac sio, Pružio čibuk i dim se koluta“ „Uza nj, tek malko na šiljtetu niže Kô simbol sreće, naša majka bdije; - (poređenje) Za skori Božić košulje nam šije, I katkad na nas blage oči diže. “ „Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana, Uzeo gusle u žilave ruke, I glasno počô, uz ganjive zvuke, Lijepu pjesmu Strahinjića Bana. “

„O mili časi, kako ste daleko! - apostrofa Vi, draga lica, iščezla ste davno! - apostrofa Pusta je soba. . . moje srce tavno. . . I bez vas više ja sreće ne steko'. . . “ � Pjesnikov vapaj za dragim umrlim bićima. „Kandilo i sad pred ikonom tinja, I sad je pozno predbožićnje doba; Al' gluha jama sad je moja soba, A ja list sveo pod bjelinom inja. “ � Ništa više nije kao prije.

4. Pjesme u oživjele i okružile usamljenog pjesnika „No dok mi mutni boli srce kose, Kô studen travku uvrh krša gola Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola, Ja čujem šušanj kô viline kose. “ „Sanjam li? Il' bi ovo java bila? – retorsko pitanje Iz rastvorenih listova i strana Prhnuše lake tice, kô sa grana, - onomatopeja, poređenje I po sobi mi svud razviše krila. “ „Jedna okolo kandila se vije“ „Neke bijele kao ljiljan prvi“ „Neke sve plave, tek im grlo rudi“ „Neke mi pale tu na srce svelo“ „A jedna lako, vrhom svoga krila S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo. “ GRADACIJA

5. Ptice (pjesme) tješe pjesnika, one su mu nova porodica • Elementi bajke gdje pjesme govore i tješe pjesnika. • "Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi? ! Mi pjesme tvoje, i drugova sviju Što svoje duše na zvjezdama griju Sveta smo živa porodica tebi! • „Mi kao rosa na samotne biljke Padamo tiho na sva srca bona, I u noć hladnu mnogih miliona Snosimo tople božije svjetiljke. “

� Mi združujemo duše ljudi svije'! Mrtve sa živim vežu naše niti: I s nama vazda uza te će biti I oni koje davno trava krije! Prigrli ova jata blagodatna! I kada jednom dođe smrti doba, Naša će suza na kan tvoga groba Kanuti toplo kô kap sunca zlatna". . . * Ponavljanje zamjenice MI

6. Poenta: pjesnik shvata da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam. „I akord zvoni. . . Sve u sjaju jačem Kandilo trepti i sobu mi zari. . . Iz kuta muklo bije sahat stari. Ja sklapam oči i od sreće plačem. . . “ Pjesnikov život nije uzaludan, njegove pjesme će ga nadživjeti koje će ostaviti da ih ljudi govore i recituju.