Pokrtenje Hrvata i ulazak u zajednicu kranskih naroda

Pokrštenje Hrvata i ulazak u zajednicu kršćanskih naroda

O točnom porijeklu Hrvata ne zna se mnogo. No, ono što sigurno znamo je da su naši preci došli iz Bijele Hrvatske.

Bijela Hrvatska je povijesno dokumentirana pradomovina Hrvata. Bizantski car i kroničar Konstantin VII. Porfirogenet zvao ju je, obzirom na veličinu, na grčkom He Megale Hrobatia (Velika Hrvatska).

Isti car u svom djelu "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio") napisao je o dolasku Hrvata u današnju domovinu sljedeće: "Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske gdje su sada Bijelohrvati. Jedan od njihovih rodova, petero braće - Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih, došli su zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati; neke su od Avara pobili, a ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati; i sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari. . . Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju odijelio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom; a i oni su imali samostalnog kneza koji je također sam slao knezu Hrvatske darove u ime prijateljstva. "

Car Konstantin VII. Porfirogenet također navodi da su Hrvati došli u današnju domovinu početkom 7. stoljeća na poziv bizantskog cara Heraklija, da mu kao ratni saveznici pomognu u borbi protiv divljih Avara. On piše: Hrvati, koji sada žive u predijelu Dalmacije jesu potomci nekrštenih Hrvata, također nazvanih "bijeli", koji žive… u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe. "Hrvati", na slavenskom jeziku znači: "oni koji imaju mnogo zemlje". . . I tako, po zapovijedi imperatora Heraklija, ovi isti Hrvati potukli su i protjerali Avare iz tih zemalja, i sa dozvolom imperatora Heraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. (De administrando imperio, gl. XXXI)

Iz njegovog pisanja vidimo da su Hrvati bili pogani. Hrvati su iz svoje pradomovine donijeli jezik, običaje i vjerovanja. Hrvati toga vremena vjerovali su u više bogova (POLITEIZAM). Neki su bili zli, a neki dobri bogovi. Mislili su da se u svim prirodnim pojavama krije božanska ili đavolska sila. Vjerovali su u različita tajanstvena bića, vile, vještice i vukodlake.

Većina povjesničara smatra se da su se Hrvati doselili oko 620. 630. godine.

Proces pokrštavanja Pokrštenje se nije dogodilo u jednom trenutku. Trajao je od VII. do IX. stoljeća. Zanimljiva je činjenica da su od 7. st. pa sve negdje do 12. st. u Hrvatskoj zajedno s hrvatskim kršćanima živjeli i hrvatski pogani. Na istim grobljima pokapali su se i jedni i drugi po svom običaju. To znači da nijedan hrvatski knez ili kralj nije bičem ili mačem natjerao Hrvate da se krste, nego je vjera polako u našem narodu rasla i sazrijevala. To nam govori da sam proces pokrštavanja nije bio nasilan.

Pokrštenje se provodilo po uputama iz bule mudrog pape Grgura I. Velikoga, koji je zagovarao da se primjenjuju nauci prave vjere običajima pučkog poganskog vjerovanja. Papa Grgur I. Veliki, (560. - 604. ) Pa tako papa Grgur I. Veliki između ostalog navodi: "ne uspinjemo se skokom na vrhunac jedne gore, nego pomalo, korak po korak. . . U prvom redu treba izbjegavati rušenje hramova idola; dovoljno je oboriti idole, a onda svetom vodom blagosloviti hramove i u njih staviti svete moći. . . Ako su hramovi dobro građeni, dobra je i korisna stvar da prijeđu iz službe demonizma u službu pravoga Boga; jer narod, vidjeći tako preobražena svoja stara svetišta, po svojoj će navici biti sklon dolaziti onamo i štovati pravoga Boga. . . ".

Za pape Ivana IV. Dalmatinca Hrvati uspostavljaju veze sa Svetom stolicom i bivaju prvi pokršteni od svih slavenskih naroda. Iz papinskog ljetopisa vidljivo je da papa Ivan IV. Dalmatinac oko 641. godine poslao opata Martina u Dalmaciju i Istru da otkupi zarobljene kršćane i kosti kršćanskih mučenika. Opat Martin je zahvaljujući pomoći hrvatskih vođa putovao Dalmacijom, te je ujedno "snimao" situaciju za uspostavu stalnih odnosa Papa Ivana IV. Dalmatinca (640. -642. ) Opat Martin vratio se u Rim s kostima dalmatinskih i istarskih mučenika iz vremena Dioklecijanova progona. U njihovu čast mučenicima sagrađena je kapelica sv. Venancija. pokraj poznate bazilike sv. Ivana Lateranskog

Za Pape Agatona (678 -681) pokršteni Hrvati sklapaju ugovor s njim da nikad neće provaljivati u tuđe zemlje, a Papa Agaton blagoslivlje Hrvate i obećaje im da će se Petrov nasljednik boriti za njih i biti im od pomoći ako i jedan drugi narod provali na hrvatsko tlo. Da je to uistinu tako potvrđuje i Konstantin VII. Porfirogenet. Pape Agatona (678 -681)

Konstantin VII. Porfirogenet "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio") napisao je o pokrštenju Hrvata sljedeće: "pokršteni Hrvati neće ni s kime da ratuju izvan svoje zemlje, jer su primili neko proročanstvo i zapovijed od rimskog pape te napravili ugovor, vlastoručan potpisan i tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleli su se sv. Petru da neće nikada provaljivati u tuđe zemlje i ondje ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji tako htjeli budu. “

Pokrštenje je započelo poslije uspostave Splitske nadbiskupije (VII. st. ), za vrijeme prvoga splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina.

Prvi navjestitelji među hrvatima bili su romanski svećenici, preostali u Dalmaciji nakon provale barbarskih naroda. Njima su se pridružili misionari iz Rima, Akvileje i Bizanta.

POLITIČKA SAMOSTALNOST Hrvatska srednjevjekovna država nastajala je na prostorima gdje su se susretale i sukobljavale dvije velesile, Franačko i Bizantsko carstvo. Oslobodivši Hrvatsku od bizantskog utjecaja, knez Branimir ne prihvaća zaštitu drugih moćnika, Franaka. Želeći sačuvati hrvatsku samostalnost, okreće se papi Ivanu VIII. , najvećemu duhovnom autoritetu tadašnje Europe, koji brani prava i slobode svih naroda. knez Branimir (879. -892), Zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao je pismo papi Ivanu VIII. , u kojem su mu obojica, u svoje i u ime hrvatskog naroda, izrazili odanost i povratak apostolskom prijestolju sv. Petra.

Papa je 879. g. u bazilici Sv. Petra blagoslovio njega i cijeli hrvatski narod te mu također priznaje "zemaljsku vlast" nad cijelom Hrvatskom, što je po ondašnjem međunarodnom pravu značilo da se Hrvatska smatra neovisnom i suverenom državom, jer je takvom priznanje vrhovni crkveno-politički autoritet kršćanske Europe. Papa Ivan VIII. (872 -882)

Krunidbu kralja Tomislava potvrđuje i papa Ivan X. 925. god. , koji ga ujedno moli da sazove Splitski sabor u Splitu koji se održao 928. godine.

928. godine – o proširenosti kršćanstva u Hrvatskoj svjedoče zaključci splitskog crkvenog sabora Sabor ističe da su sve biskupije “napučene” i da imaju “obilje svećenika i kršćanskog naroda”. Iz ovoga je vidljivo da je cijela srednjovjekovna Hrvatska crkveno uređena.

Više spomenika svjedoči ranom pokrštenju Hrvata, a među najvažnijima je Višeslavova krstionica Krstionica je otkrivena u Veneciji 1853. u kapucinskom samostanu Presvetog Otkupitelja na otoku Giudeccha, a odatle je prenesen u muzej Correr. 1941. god. , u zamjenu za jedan drugi spomenik, Italija je prepušta Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te je krstionica smještena u palaču HAZU u Zagrebu.

Uz rub krstionice teče natpis: + HEC FONS NE(M)PE SVMIT INFIRMOS VT REDDAT ILLVMINATOS. HIC EXPIANT SCELERA SVA QV(O)D [DE PRIMO] SVMPSERVNT PARENTE, VT EFFICIANTVR XP(ISTI)COLE SALVBRITER CONFITENDO TRINV(M) P(ER)HENNE(M). HOC IOH(ANNES) PR(ES)B(YTER) SVB TEMPORE VVISSASCLAVO DVCI OPVS BENE CO(M)PSIT DEVOTE, IN HONORE VIDELICET S(AN)C(T)I IOH(ANN)IS BAPTISTE, VT INTERCEDAT P(RO) EO CLIENTVLOQVE SVO. Odnosno prevedeno na hrvatski: “Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava i to u čast Sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika. “

Susret s kršćanstvom koje propovijeda Boga Osloboditelja bio je za Hrvate pravo otkriće. Prihvaćanje kršćanstva Hrvati nisu u potpunosti odbacili svoja stara vjerovanja i običaje. Neki poganski običaji su se prenijeli i u kršćansku tradiciju koja živi i danas. Tako su hrvatski pogani zimi, krajem prosinca, kad je noć bila najdulja palili vatru da pomognu Suncu da se preporodi i bdjeli bi cijelu noć. Ta noć bdjenja nazvala se bdenjak ili badnjak. U toj noći stavljali bi na ognjište panj koji se također nazivao badnjak. Zalijevali su ga vinom i posipali žitom da im jedno i drugo bolje urodi. Također su namakali žito u zdjelice da proklija, s nadom da će žito sljedeće godine bolje uroditi. I mi smo još uvijek sačuvali taj običaj da nekoliko tjedana prije Božića namačemo pšenicu u zdjelice da proklija, pa tako zelenu pšenicu stavljamo oko jaslica. Nadgrobni spomenici, stećci, ukrašeni likovima križa, mladog Mjeseca i zvijezde Danice bili su im znakovi života koji se budi i dobro su se slagali s križem, znakom Krista Uskrsloga. Tek mnogo kasnije, kad k nama dolaze Turci, koji su na zastavi imali polumjesec i zvijezdu, naši se preci više nisu htjeli služiti tim znakovima.

ŠTO BI TREBALI ZAPAMTITI Hrvati su iz svoje pradomovine donijeli jezik, običaje i vjerovanja. Vjerovali su u više bogova, tj. bili su “pogani”. Pokrštenje Hrvata se nije dogodilo u jednom trenutku. Trajao je od VII. do IX. stoljeća. To nam govori da sam proces pokrštavanja nije bio nasilan. Više spomenika svjedoči ranom pokrštenju Hrvata, a među najvažnijima je Višeslavova krstionica. Knez Branimir (879. -892) je prvi hrvatski vladar kojemu Papa Ivan VIII. je 879. g. priznaje "zemaljsku vlast" nad cijelom Hrvatskom, što je po ondašnjem međunarodnom pravu značilo da se Hrvatska smatra neovisnom i suverenom državom. http: //katehetski-ured. biskupija-sisak. hr/