NASTAVNA JEDINICA VI DEFORMACIJA PARLAMENTARIZMA U VIDU JEDNOPARTIJSKIH

NASTAVNA JEDINICA VI DEFORMACIJA PARLAMENTARIZMA U VIDU JEDNOPARTIJSKIH SISTEMA 1

1. Krhkost parlamentarizma Parlamentarizam je savremen i danas gotovo općeprihvaćen politički sistem zato što je, u osnovi, sposoban da odgovori svim ovim elementarnim, demokratskim zahtjevima i principima. Ne treba, međutim, zaboraviti da je parlamentarizam sistem koji, ako se uspješno ne adaptira na društvene promjene, može vrlo lahko zapasti u krizu i dovesti do stvaranja različitih totalitarnih recepata za "izlazak" iz krize. U tom smislu R. G. Schwartzenberg navodi – da je parlamentarni sistem "suptilan" i "lomljiv", – da on pretpostavlja postojanje "koherentne opozicije", sposobne da, u svakom trenutku, kompetentno preuzme vlast i – da se parlamentarni sistem "jako teško adaptira na potrebe autoritarnog usmjeravanja ekonomskog razvitka" (Les desillusions de parlamentarisme). 2

2. Jednopartijski sistemi pojavili su se kao produkt socijalne i političke krize parlamentarizma nastale usljed klasnih i drugih poremećaja, te nemoći postojećih demokratskih i političkih institucija da na regularan način prevladaju te teškoće. U osnovi, revolucionarnim promjenama ove naravi trebalo je da se, bar prema proklamaciji njihovih protagonista, radikalno poboljša postojeće stanje i prvenstveno učini povoljnijim položaj najširih društvenih slojeva. Krajem devedesetih godina ovog stoljeća urušio se potpuno tzv. istočni sistem, koji su, zapravo, činile različite, manje više, s vremenom ublažene, verzije boljševičkog sistema. Danas, od jednopartijskih sistema, uglavnom su ostali oni u pojedinim državama "trećeg svijeta", koji se, inače, po nastanku i načinu funkcioniranja, umnogome razlikuju od poznatih klasičnih istočno evropskih uzora. U ovom trenutku primjetna je i njihova postepena demokratizacija i uklapanje u danas već gotovo univerzalni sistem kompetitivne predstavničke, dakle, višepartijske demokratije. Postoje tri modela jednopartijskog sistema: boljševički, fašistički, i monopartizam "trećeg svijeta". 3

3. Boljševički sistem a) Nastanak boljševičkog sistema Početkom ovog stoljeća došlo je do revolucionarnih promjena, najprije unutar kapitalističkog sistema u Rusiji, a onda i u brojnim drugim državama. Tom prilikom predstavnički parlamentarni sistem, preko noći je zamijenjen jednopartijskim političkim sistemom, zasnovanim na Marksovom konceptu "diktature proletarijata", kojom je trebalo zamijeniti navodnu "diktaturu buržoa zije". Izvorno, pošlo se od principa da radnička klasa zauzima takav položaj u društvu, i posebno u procesu proizvodnje, da bi svojim oslobađanjem, zapravo, dovela do oslobađanja i svih drugih slojeva u društvu. U tom smislu, kod samog Marksa, to bi značilo otvaranje puta ka političkoj demokratiji, koja bi bila nužno praćena daleko većim stepenom socijalne jednakosti. Boljševizam je zapravo doktrina, ne Marksa, nego Lenjina, koju je formulirao u svom djelu "Šta da se radi" 1902. godine. U tom programskom tekstu primarno mjesto dato je jednoj partiji koja podrazumijeva postojanje "profesionalnih revolucionara" i koja treba da ostvari jedinstvo radnika i seljaka i "diktaturu proletarijata", kao zamjenu za postojeću "diktaturu buržoazije". 4

U praksi, međutim, došlo je do velikog raskoraka između idejnog projekta, koji je i kod samog Marksa nedovoljno elaboriran i preveden na konkretni jezik političkih demokratskih institucija, i konkretne izvedbe tog projekta kako u Rusiji, tako i, kasnije, u svim drugim brojnim državama Evrope i drugih kontinenata. Tako, de facto, diktatura proletarijata, shvaćena je i izvedena kao diktatura jedne partije, čime je otvoren put za brojne deformacije društvenog razvoja, njegove neravnomjernosti i disproporcije, koje su na kraju, zapravo, i učinile da se on sam, usljed svojih unutrašnjih protivrječnosti, uruši, i da se sve te države ponovno vrate na put tržišne ekonomije i kompetitivne demokratije. 5

b) Ideologija Cijeli politički sistem je, već prema tvrdnjama samih kreatora ovog sistema, imao provizorni karakter, jer se uvijek radilo o prelaznom periodu prema komunizmu. Diktatura proletarijata je trebalo da bude politički sistem koji će učiniti da se ukinu svi eksploatatorski sistemi, uključujući i "buržoasku demokratiju", i da se stvori historijski posve novi tip društvenog sistema. Boljševička politička partija, nije trebala imati opoziciju, u socijalističkom društvu, pošto, navodno, nije bilo interesa koji bi, objektivno, bili suprotstavljeni interesima radničke klase. Ideologija komunističkih partija, bazirala se na jedinstveno izraženom cilju izgradnje besklasnog društva. To društvo, lišeno svake eksploatacije, nužno bi dovelo do stanja opće harmonije na bazi društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Politički program svih komunističkih partija u prvi plan stavlja potrebu "eksproprijacije eksproprijatora", što znači eliminaciju kapitalista i kapitalističke svojine, te uvođenje društvenog vlasništva, kao jedinog načina da se uspostavi klasna i druga jednakost ljudi i ostvare drugi ciljevi socijalističkog društva. 6

Sve mjere koje poduzima partija, najčešće putem države, zasnivaju se na uvjerenju da je prelazak iz socijalizma u komunizam, osnovni cilj ukupnog ra zvoja, što, samim tim, čini posve privremenim i samo postojanje partije kao i ukupnog političkog sistema u okviru kojeg djeluje ta partija. To znači prelazak iz socijalističkog društva u kojem važi lozinka "svakome prema njegovom radu" u komunističko društvo u kojem bi trebao vladati princip raspodjele "prema potrebama". Diktatura proletarijata je diktatura većine, u interesu ne samo većine, nego svih pripadnika radničke klase i svih radnih ljudi grada i sela. Naravno, glavna slabost nije toliko u proklamiranim ciljevima, koliko u nedostižnosti tih ciljeva. Oficijelna ideologija nikad nije predložila ni konkretne načine ili puteve kojima bi se ti ciljevi ostvarivali, ni neke pouzdane idejne kriterije pomoću kojih bi bio mjerljiv napredak u realizaciji proklamiranih ciljeva. Temeljni ciljevi su, bez obzira na navodni sve brži socijalistički razvoj, ostajali uvijek u nedefiniranoj daljini. 7

c) Organizacija komunističke partije Pošto su ciljevi bili predstavljeni kao istine koje ne treba dokazivati, komunistička partija bi preuzela brigu za njihovo dosljedno "ostvarivanje". To je podrazumijevalo upravljanje cijelom državom i uređivanjem svih društvenih odnosa, posebno potpunog planiranja ekonomskog i socijalnog razvitka. Za ostvarenje ovog projekta bio je, naravno, potreban veliki aparat i velika disciplina unutar tog aparata. To je podrazumijevalo strogu hijerarhiju i subordinaciju u organizaciji partije, posebno u odnosu viših i nižih organa u partiji, ali i u državi sa kojom je bila jako tijesno povezana. Što se tiče konkretnije strukture partije, treba istaći da su postojale osnovne organizacije ili partijske "ćelije", koje se najčešće formiraju u okviru poduzeća, ustanova, poljoprivrednih zadruga i lokalnih zajednica. U pogledu povezivanja "ćelija" lahko je uočljivo i indikativno da nikad nisu postojale valjane horizontalne veze između ćelija, nego je postojala uglavnom samo vertikalna povezanost "osnovnih organizacija" sa višim organima, što je, naravno, imalo vrlo praktičan značaj. Tako se, naime, utjecaj baze činio difuznim i stvarao slobodan prostor za autonomno djelovanje viših partijskih organa. Takva vertikalna povezanost ćelija, i uopće takvo ustrojstvo partije, opravdano je principom "demokratskog centralizma" koji inače u najvećoj mjeri karakterizira način rada boljševičkih partija. 8

Suština toga principa jeste da postoji sloboda u raspravi po pojedinim pitanjima u "ćelijama" i inače, ali kada se jednom zauzme "stav" onda je on obavezan za sve uključujući prije svega državne organe da ga provode, bez obzira na to kakvo mišljenje ima neko o tome stavu. Ovakav način partijske organizacije u najvećoj mjeri olakšavao je zauzimanje stavova od strane vrhova partije, što je vodilo naglašenoj subordinaciji i organizaciji. A činjenica da su se o svemu prethodno izjasnile osnovne partijske organizacije, dakle, klasna i organizacijska baza partije, davala je odlukama centralnog rukovodstva privid demokratičnosti. Naravno, ovako uređeni odnosi unutar partije, naglašavali su posebno veliku ulogu toga vođstva, koje je zapravo de facto donosilo sve odluke, bez obzira na fasadu demokratičnosti, koja je proizlazila iz demokratskog centralizma, kao osnove unutarpartijske demokratije. 9

Ovakav sistem organizacije partije nameće potrebu postojanja relativno velikog broja stalno politički angažiranih kadrova koji su se tretirali kao profesionalni revolucionari. Uloga partije, u kojoj dominiraju prenaglašene institucije agitacije i propagande, te svemoćna kontrolna funkcija, tražila je kako profesionalni politički aparat, tako paralelno, i profesionalni administra tivni aparat, koji bi svojom specijalizacijom i razuđenošću pokrivao sve sfere države kakva je postojala u tome društvu. U takvom sistemu, partija je bila "spart plug" države i ukupnog političkog sistema. Organizacija partije, upravo se, na ovaj način, podešavala prema cjelini političke, ali i socijalne organizacije datog društva. Njen odlučni utjecaj osjećao se jednako, i prema državnim organima, i prema svim socijalnim sferama, posebno svakako u tzv. klasnim, sindikalnim, profesionalnim i drugim organizacijama kao i lokalnim organima vlasti. Agitacija (lat. ) oblik organizovanog političkog uticaja na mase radi njihovog pridobijanja za određene ideje i pokretanja na akciju. Glavni cilj joj je da okuplja i podiže narodne mase radi ostvarivanja određenih ciljeva. Djeluje na razvijanje svjesne discipline, prijateljstva i brige za čovjeka uopšte. Zadržava bitne ideološko političke osnove. Propaganda (lat. ) organizovana djelatnost na širenju ideoloških, političkih, naučnih, privrednih, religioznih i drugih ideja, mišljenja, znanja i stavova. Tijesno je povezana s agitacijom. U ratu ima veoma značajnu ulogu. Njome zaraćene strane nastoje da svoje ratno angažovanje prikažu nužnim i opravdanim sopstvenom narodu i vojsci, kao i drugim narodima, a predmet i cilj propagande je sve ono što politički, vojnički i ekonomski može slabiti neprijateljske, a jačati sopstvene snage. Zasniva se, prvenstveno, na masovnom političkom radu. 10

d) Utjecaj partije na državu Ukupna organizacija i ideologija komunističke partije bile su dakle podešene tako da bi i mali odlučni utjecaj na ukupno funkcioniranje države koja je, u političkom sistemu ovakve naravi, imala izuzetno veliku socijalnu funkciju. Državna ili pak ustavna struktura, uglavnom je ostala ista kao što je bila u vremenu multipartizma, ali je ritam njenog rada bio posve podešen utjecajima i impulsima partije. Jednostavno, u postojeći politički sistem parlamentarizma uključena je samo jedna partija, što je čak i formalno naglašeno, kao npr. u Ustavu Sovjetskog Saveza, iz 1977. godine gdje piše: "Komunistička partija Sovjetskog Saveza je snaga koja dirigira i usmjerava sovjetsko društvo. Ona je jezgro njegovog političkog sistema". Dakle, suština promjene u odnosu na politički sistem multipartizma, jeste u tome da odlučni utjecaj nema pobjedničku partiju nego da to permanentno čini jedna partija kao "jezgro političkog sistema". 11

Dakle, ustavni okvir države, uključujući i izborni sistem kao njegov integralni dio, ostao je i u novom društvu, ali mu je samo izmijenjena uloga. Nepobitno je, naime, da postoje opći izbori, parlament, izvršni organi i "nezavisno" sudstvo. Čak su ljudska prava i slobode sabrani u opsežne deklaracije o pravima čovjeka i građanina, ili još češće "radnog čovjeka". Bitna modifikacija izvršena je samo u tome što postoji samo jedna partija i što je, samim tim, isključena svaka kompeticija. Tako, recimo, u izborima na svim nivoima i u svim organima, često i za predsjednika republike, građani zaista biraju svoje predstavnike, ali za sva mjesta ističe se samo jedan kandidat i, naravno, uvijek iz iste partije. Tako, zapravo, građani nisu birali, jer se nije imalo šta birati, nego su samo odobravali kandidate, koje je predlagala postojeća monopolska politička partija. 12

Kao što je proklamirana vrhovna vlast parlamenta skupštine, isto tako je proklamiran i princip ustavnosti i zakonitosti. Međutim, značajno mjesto u provođenju principa zakonitosti, u okviru predviđene hijerarhije akata, imao je princip prioriteta revolucionarnih ciljeva, što je često vodilo povredama zakona, u ime određenih viših interesa. Posebno veliku negativnu ulogu u ovome imalo je prisustvo partije u svim polugama i sferama vlasti, uključujući tu i sudsku vlast. Često se dešavalo da slovo zakona traži jedno, a interpretacija revolucionarnih ciljeva od moćnih pojedinaca ili organa partije, drugo, što se onda sve posebno pogubno odražavalo na stanje prava i sloboda pojedinca, a posebno političkih prava. 13

e) Organizacija države Naravno, u ovakvom položaju partije u političkom sistemu i načinu njenog rada, te položaja prema državi i u državi, desilo se zapravo da je došlo do slabljenja uloge skupštine kao predstavničkog organa. U skladu sa klasnim karakterom vlasti u parlamentu su bili zastupljeni svi slojevi društva, ali, skupština je zaista imala u svemu posve dekorativnu ulogu, jer su se mimo nje odvijali svi najvažniji politički tokovi i utjecaji. Tako, ustvari, realnu političku vlast imali su partija i izvršna vlast, koji su inače bili u izravnoj sprezi, dok su posve u sjenu došla zakonodavna i sudska vlast. Time je, zapravo, samo prividno povećana efikasnost države i političkog sistema u cjelini, dok praktično, sistem je djelovao vrlo tromo i nezgrapno. Kada se tome doda daje upravo takav državni aparat trebao da upravlja i ukupnom društvenom svojinom, na način koji osigurava plansku privredu, radi zadovoljavanja brojnih socijalnih potreba, nimalo ne iznenađuje činjenica da taj politički sistem u cjelini, nije bio nimalo usaglašen sa zahtjevima i potrebama modernog doba. Na kraju, upravo je najslabije rezultate postigao u privrednoj i drugoj efikasnosti države i ukupnog usmjeravanja socijalnog razvoja, pa je zbog toga na kraju i propao. 14

No, vodeća uloga partije u tom političkom sistemu, ne ogleda se samo u fazi izbora, pri biranju predstavnika u parlament i druge organe, nego je ona bila izražena i u dnevnom funkcioniranju države i uopće određivanju karaktera njene vlasti. U samoj organizaciji države, primjetan je redovno princip jedinstva vlasti, što bi trebalo da znači da je u svemu presudna uloga skupštine kao izraza demokratije. Taj princip bi trebalo da bude izlaz iz neefikasnosti buržoaskog, političkog sistema, posebno njegovog parlamenta, kome je, prema Lenjinu, u buržoaskoj demokratiji ostalo jedino da "kalajiše umivaonike". Ustvari, primjena principa jedinstva vlasti, bila je jedini način negiranja podjele vlasti, koje je, inače, u biti moderne demokratije, i čija namjera je da se u tom odnosu očuva snaga parlamenta u odnosu na aparat izvršne vlasti. 15

Zahvaljujući ulozi partije kakva je data, ova podjela vlasti, ili težnja da se naglasi uloga parlamenta, dovela je upravo do suprotnih rezultata. Ona je u svemu značila stapanje "partije i države", ali ne stapanje partije sa parlamentom, da bi parlament sa više snage nastupio prema vladi i uopće predimenzioniranoj izvršnoj vlasti, nego stapanje baš sa vladom i uopće egzekutivom, na svim nivoima njene organizacije. Tako je došlo zapravo do snaženja izvršne vlasti, koja je čak išla dotle, da se ponekad i partija izgubi u toj vezi, i da ogromni, obično višemilionski državni aparat, krene linijom spontanog, stihijskog razvoja, iz čega su imali određene koristi i povlastice, samo najutjecajniji članovi toga aparata. U odnosu prema državi i njenoj strategiji presudan utjecaj su imali rukovodeći organi partije i države. Odluke koje su se donosile u centralnim komitetima, ili čak i u užim tijelima kao što je politbiro, bile su svakako obavezne za državu, bez obzira na formalnu, prema tekstu ustava, suverenu ulogu skupštine. Ali najviše je u praksi vladala samovolja zao što je partija donosila relativno apstraktne odluke, pa je izvršna vlast imala dovoljno prostora za arbitrarno ponašanje. 16

i) Relativna vrijednost ustava i zakona Karakter i društveni domašaj ustava i zakona određeni su pozicijom i strukturom države. Njihova primjena zavisi od spremnosti i raspoloženja onih političkih snaga koje ih primjenjuju. Zakoni se primjenjuju prema nahođenju partijskih i državnih funkcionera, čime su ugroženi, ne samo principi ustavnosti i zakonitosti nego principi i svake demokratije. Zakoni se primjenjuju, ne kao opća anonimna pravila koja važe za sve jednako, nego kao instrument dnevne politike. Na taj način, stvoren je širok prostor za arbitrarno ponašanje državnih i partijskih organa, te nesigurnost građana. Ovakav tretman ustava i zakona pravda se općim interesima ili klasnim interesom radničke klase. Usljed takvog stanja ustavnosti i zakonitosti javile su se pojave despotizma, neograničene vlasti, progona, poniženja, degradacije ličnosti čovjeka. Gulazi koji su otvoreni za političke neistomišljenike, samo su spoljna oznaka i posljedica takvog stanja ustavnosti i zakonitosti. 17

4. Fašistički i nacistički sistem a) Nastanak fašističkog i nacističkog sistema Osnovni ciljevi fašističkog i nacističkog sistema, bez obzira na brojne nijanse i specifičnosti, bili su utemeljeni na potrebi da se, s jedne strane, ukine imobilnost, sterilnost ili neefikasnost višepartijske liberalne demokratije, i da se s druge strane, preduprijedi izbijanje socijalističke revolucije. Jer ideologija i praksa fašizma i nacizma, najprije su se javili u onim državama gdje je već bio snažan razvoj ljevičarskih partija, radničkih sindikata i drugih masovnih radničkih asocija, koje su svojom brojnošću, snagom i ciljevima prijetile da sruše postojeći poredak. Nosioci fašističke ideologije (u Italiji) i nacističke (u Njemačkoj) očito su bili uvjereni da postojeća liberalna država nije dovoljna da zaštiti kapitalistički sistem. 18

b) Nacistička ideologija Ideologija nacizma određena je uglavnom programom nacional socijalističke partije objavljenim 1927. i Mein Kampf-om Adolfa Hitlera. Glavne tačke programa su slijedeće: 1. Ekonomsko socijalna politika bazira se na određenjima da je rad obaveza svakog građanina, da se umjesto pojma "rentabilnost" uvede kategorija "potreba", da se izvrši etatizacija trustova, učešće radnika u upravljanju i agrarna reforma koja bi podrazumijevala eksproprijaciju bez naknade. 2. U spoljnoj politici proklamiran je iredentistički princip: "Svi Nijemci treba da se okupe u Velikoj Njemačkoj", što je naravno bio idejni osnov za teritorijalna osvajanja koja je, po prirodi stvari, nemoguće izvesti bez osvajačkih ratova. 3. Njemački građani moraju biti "njemačke krvi" što znači da svi oni koji nisu Nijemci, a došli su u Njemačku poslije 2. augusta 1914. godine, moraju napustiti Njemačku. Ostali, što se u najvećoj mjeri odnosi na Jevreje, mogu ostati, ukoliko ne predstavljaju smetnju razvoju Reicha. Program ne spominje izričito potrebu eksterminacije Jevreja, ali su kasnije dodate odredbe o "rasnoj higijeni", biološkoj selekciji, "modernizaciji države" i sl. , koji su bili osnova za genocid nad Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata. 4. Najzad, u oblasti prava, obrazovanja i sl. država je pozvana da se stara o javnom zdravlju, obrazovanju, fizičkom odgoju omladine, političkom vaspitanju i "formiranju karaktera" mladih ljudi i građana uopće. Interesantno je dodati da je, što se tiče štampe, Jevrejima zabranjeno da sarađuju u njemačkim listovima. Što se tiče religije partija stoji na stanovištu "pozitivnog kršćanstva", mada se ne objašnjava nigdje šta znači ta sintagma. 19

Ovi programski ciljevi bili su u prvom redu privlačni za kapitaliste, posebno vlasnike krupnog kapitala, koji su upravo u takvom efikasnom režimu vidjeli svoju šansu. Upravo u tom smislu, ideologija nacizma izgrađena je na uvjerenju i potrebi da se politički kapitalistički poredak učvrsti, tako što će se na stranu tog poretka privući i radnička klasa putem različitih ustupaka, što je u uvjetima izuzetno teškog stanja, baš radnika, imalo velikog uspjeha. Nacistička ideologija tako je pridobila na svoju stranu i sindikate, čineći sve da se njihovi zahtjevi usmjere prema državi, na način koji najviše odgovara nacističkoj partiji i njenoj ideologiji. Insistirajući na izvjesnim egalističkim principima, nacistička ideologija uspjevala je pridobiti najveći broj pripadnika radničke klase, tako što im je osigurala zadovoljavanje nekih elementarnih potreba, kao što su zapošljavanje, briga oko stanovanja, ishrane, odijevanja i svega drugog, na što se klasični kapitalizam nije nimalo obazirao. S ciljem da očuva neke socijalne elemente ravnoteže, ideologija se oslanja na velika poduzeća i vrši reforme pod njihovom kontrolom. Time se ublažavaju negativne posljedice bezobzirne tržišne konkurencije i unose elementi tehnokratskog upravljanja, koje stvara snošljivije odnose između vlasnika kapitala i radnika. Na taj način vrši se izvjesna racionalizacija ukupnih ekonomskih i socijalnih odnosa, pri čemu se javljaju i brojni elementi socijalizma, naravno na način na koji ih vidi nacistička ideologija. U tom smislu, ideologija nacizma, koju je kreirala monopolska partija, bila je na neki način, preteča savremene tehnomenadžerske ideologije. 20

Za ideologiju nacizma, dalje, posebno je karakterističan sistem korporativne organizacije privrede i društva. To se ogleda u težnji da grupiraju preduzeća iste profesije u javne ili polujavne korporacije, koja bi imala veliku moć uređivanja odnosa u odgovarajućim sferama ekonomskih, ali ne samo ekonomskih odnosa. Tu je posebno karakterističan veliki stepen discipline koji su uvodile takve organizacije. Ovakva ideologija imala je za cilj da ostvari kontrolu nad radničkim sindikatima tako da se gubila granica između organizacije radnika i odgovarajućih korporacija. Time su svakako stavljeni pod kontrolu, ili čak de facto i onemogućeni štrajkovi radnika. U cjelini gledano, ovakvim mjerama uspostavljen je izvjestan socijalni mir tzv. "kolaboracija klase". Posebno je, svakako, vidljivo da je nacistička ideologija smjerala na ukidanje klasične predstavničke buržoaske demokratije. Osnovanost nacizma u tom pogledu bila je da je umjesto politike demokratije uvedena kao "bolja" i "efikasnija" tzv. "profesionalna predstavnička demokratija". Klasična predstavnička skupština, trebalo je da bude zamijenjena profesionalnom skupštinom, što svakako nije bilo i bez izvjesnog osnova u samom svijetu proizvodnje, s obzirom na solidarnost koja se u modernom svijetu rada javlja među pripadnicima jedne profesije. 21

Naravno, ukidanje političke klasične reprezentacije ni ovdje, kao ni kod boljševičkih partija, značilo ukidanje skupštine, kao središnjeg predstavničkog organa. Ovdje se vodilo računa da budu, na vidljiv način, zastupljene sve profesije, a ne samo sve društvene strukture. Ideologija nacizma, kao i boljševizma, bila je nametnuta moćnom propagandom. U tu svrhu iskorištene su velike mogućnosti koje imaju moderna sredstva masovnog informiranja, kao što su štampa, radio i film. Propaganda je kao i ideologija, insistirala na blještavim, privlačnim, sažeto izraženim ciljevima, i propaganda je na isti način širila tu ideologiju. Pritom, korišteno je sve ono što je najbrže moglo doprijeti do najširih slojeva, to je moglo izgledati najprihvatljivije i prema čemu je bilo moguće usmjeriti ponašanje masa. 22

Najzad, uz sve ove poznate klasne i druge zahtjeve, posebno je karakteristično stalno isticanje nacionalnih ciljeva i razvijanje nacionalističke svijesti. Nacionalizam i iredentistički slogani, koji su iz njega proisticali, bili su način da se pažnja širokih masa skrene sa unutrašnjih, socijalnih i političkih problema na pitanja nacionalnih manjina koje žive u drugim državama i koje bi trebalo okupiti u jednu državu. Putem ideologije i propagande stalno je osnaživano uvjerenje o veličini vlastite nacije i, istovremeno njenoj ugroženosti od drugih. Vještački je podgrijavana ksenofobija, duh nacionalne netolerancije, antisemitizam i, uopće, zahtjev za "čistoćom nacije". Traženi su i nalaženi neprijatelji, na svim stranama i na sve načine pripremana je borba protiv njih. Posebno, ideologija je isticala stalnu brigu za navodno ugrožene sunarodnike u drugim državama, za koje se tvrdilo da su potčinjeni, što je značilo da ih treba osloboditi i priključiti matici državi. Uz to, razvijena je teza o historijskim granicama koje su, naravno uvijek bile daleko veće od postojećih, koje su redovno bile nepravedne, pa ih je kao takve, potrebno korigirati. I upravo na tim zahtjevima afirmacije vlastite nacije na račun drugih, kroz zaštitu vlastitih nacionalnih manjina u drugim državama te mijenjanje datih nepravednih granica među državama, vršena je priprema masa za ratna osvajanja. 23

c) Organizacija fašističkih i nacističkih partija Da bi se ostvarili ovakvi ciljevi, potrebna je bila, naravno, snažno organizirana partija, koja je nerijetko graničila sa izvjesnim oblicima vojne organizacije. Fašistička i nacistička partija bila su bazirane na malim osnovnim ćelijama, koje su se, idući naviše povezivale u sve veće cjeline, do najviših organa, na čelu kojih je obično stajao pojedinac vođa, sa svim velikim ovlašćenjima i sa svakako harizmatskim osobinama, (Duče Italija, Fürer Njemačka i sl. ), strogom centralizacijom i subordinacijom, sa naglašenom ulogom zatvorene organizacije, odijeljene svojom strukturom od ostalog dijela društva. Članovi tih partija morali su proći strogu selekciju, koja je počinjala već u dobu adolescencije, uz provjere koje su se vršile na različite načine, pri čemu su privrženost ideologiji, vođi, i elementarnim ciljevima novog poretka svakako u tome bili najvažniji kriteriji. Prijem u partiju redovno je predstavljao svečani čin, nerijetko praćen i svojevrsnom zakletvom. 24

Organizacija je, sukladno ideološkim odredbama, ali i potrebama ostvarivanja vlasti, bila prilagođena, da sama snosi cijeli državni aparat, njegovo funkcioniranje, umjesto političkih partija klasičnog tipa koje su bile ukinute, na čije je mjesto došla. Trebalo je da organizira izbore za skupštinu, da kreira sastav skupštine, da priprema njeno djelovanje, koje se uglavnom sastojalo u prihvatanju gotovih rješenja, stvaranih na osnovama date ideologije, uz veliko učešće tehnokratskih kadrova, u svim strukturama, kako privrede i društva, tako, u svakom slučaju, i u samoj partiji. Država je kao glomazna moderna organizacija, morala djelovati u ritmu dogmi, kao neospornih istina, koje je iznosila partija, i širio propagandni aparat. Ta država je cjelokupno zakonodavstvo prožimala tim ciljevima, prema tim istim ciljevima, trebalo je da se odvija i primjena tih zakona, kako od izvršne predimenzionirane vlasti, tako, nažalost, i od same sudske vlasti, što je opasno ugrožavalo zakonitosti i sigurnost čovjeka. 25

d) Utjecaj partije na državu Kod ovakve ideologije i organizacije partije, te njenog monopola, u političkom odlučivanju, državni aparat, i politički sistem u cjelini, poprimili su forme kooperativne organizaciije u sferi proizvodnje, pod kontrolom države, sa elementima izvjesne socijalne jednakosti. U tom pogledu indikativno je stvara nje ekonomskog predstavničkog tijela. Time što je skupština bila, ne političko, nego ekonomsko tijelo pravdano je ukidanje klasične demokratije koja, naravno, nije mogla postići efikasnost u ostvarenju socijalnih ciljeva. Ustvari, efikasnost koja je bila ostvarena bila je jednostrana i iskrivljena, jer ostvarivalo se efikasno samo ono što je bilo u centru ideoloških nastojanja, kao recimo naoružanje, ali je takva politika dovodila do poremećaja na drugim stranama, pa se, u tom smislu, može govoriti samo o prividu efikasnosti. U ovakvim sistemima uvijek je općenito posebna pažnja bila posvećena efikasnosti i socijalnoj jednakosti i to su zahtjevi u ime kojih i radi kojih su izvedene sve poznate velike socijalne promjene. Ali, već tada se moglo vidjeti, da se na ovaj način, odvajanjem od elementarnih vrijednosti demokratije, slobode i etike, ne može postići stvarna efikasnost, nego samo jednostrana, dakle prividna efikasnost, koja traje jedno vrijeme, i koja onda, prije ili kasnije, pokaže trošnost temelja na kojima je izgrađena. Jer, kako je i historija već pokazala, svi ovi fašistički sistemi, koji su zastupali ideju efikasnosti, jednakosti i stabilnosti, propali su, bilo u ratovima, bilo usljed samih svojih unutrašnjih slabosti i van ratova. Ratovi su bili "izlazi" iz kronične krize koju po rođenju nose ovakvi režimi, a tamo gdje to nisu učinili ratovi, učinile su to same njihove interne protivrječnosti. 26

5. Monopartizam trećeg svijeta Jednopartijski sistemi "trećeg svijeta" označavaju politički sistem najvećg velikog broja zemalja "trećeg svijeta". Ti sistemi su nastali ne kao rezultat krize parlamentarizma, kao prethodna dva sistema, nego uglavnom kao posljedica raspada kolonijalizma. Njih bitno obilježava postojanje jedne dominantne partije (Burdeau) u državama koje su se razvile u procesu dekolonizacije. Partije tog tipa zapravo nemaju krupne političke ciljeve, ili pak kompleksnu viziju razvoja, kao što je to slučaj sa boljševičkim, fašističkim i nacističkim partijama, nego uglavnom prikupljaju društvenu energiju za brže izlaženje iz zaostalosti, stvaranje potrebne političke kohezije i služe općenito konsolidaciji političkog i društvenog sistema. Te partije su uglavnom nastale u državama trećeg svijeta, kao produžetak djelovanja različitih oslobodilačkih pokreta, ili pak, kao nosioci majoritetnih etničkih grupa čime su značajno doprinosili objedinjavanju različitih manjina i etničkih grupa. Uglavnom sve te partije svoju političku snagu i autoritet vuku iz oslobodilačke borbe. 27

Što se tiče ideologije, njihovi ciljevi su podešeni tako da osiguravaju što brži ekonomski razvitak, pri čemu nije rijedak slučaj da su se priklonile različitim oblicima "marksističke orijentacije" kao oblicima koji su poznati u tzv. "istočnom sistemu", pa se može reći, da su mnoge od njih uzele socijalizam kao cilj ovog djelovanja. Pritom, naravno, taj socijalizam je bio redovno obojen specifičnim, nacionalnim, regionalnim, vjerskim i drugim obilježjima, dok su u pogledu ideologije postojale dosta velike raznolikosti. U pogledu odnosa prema državnom aparatu, primjetno je uglavnom da su pripadnici partije najčešće i pripadnici državnog aparata. U odnosu na ideologiju "klasičnih" jednopartijskih sistema, primjetna je težnja da se nađe neki srednji put, tako da se očuva predominantna uloga jedne partije, ali da se izbjegnu neke već poznate krajnosti totalitarnih političkih sistema. 28

Programi ovih partija, koji su ujedno bili i kriteriji za djelovanje države, odgovarali su stepenu ukupnog razvoja, na kojem su se zatekli u času oslobađanja od kolonizatora. Tako, recimo, tu spadaju socijalizacije zatečenih proizvodnih snaga, agrarna reforma i kolektivizacija države. Veliki broj ovih zemalja direktno je proizašao iz feudalizma i kolonijalizma i nije mogao postići normalan buržoaski razvoj, nego je ostalo u stanju veće ili manje nerazvijenosti, iz koje se uglavnom nisu ni do danas izvukli. Izvršene su nacionalizacije banaka, fabrika, i trgovina, u mjeri u kojoj su bili razvijeni i zatečeni u procesu dekolonizacije. I ovdje je jednopartijski sistem, najčešće, favorizirao državni sektor. Naravno, u tom slučaju javlja se, neminovno, i to je u skladu sa poznatim socijalističkim uzorima, proces državnog planiranja. Ovdje je prisutan proces stapanja partije i države, i ujedno snaženje države, koje je vodilo izvjesnom egalitarizmu u uvjetima općeg siromaštva. Iz antikolonijalizma i takve orijentacije ovih partija, proisticala je i njihova borba protiv kapitalizma koji je bio već oznaka kolonizatora, tako da su se te zemlje uglavnom kretale prema socijalizaciji sredstava za proizvodnju. To je neke procese okrenulo u pozitivnom pravcu, posebno kada se radi o školovanju, ali zato, nigdje nije ostvarena efikasna ekonomija, koja bi se razvijala na bazi slobodne tržišne utakmice. 29

Njihov socijalizam je često bio posve vjerski obojen. Proklamirana je vlast radnika i seljaka, ali, iz svega toga često su nicali despotski režimi, koji su opet, sa svoje strane, pogodovali nastajanju jakih ličnosti na čelu partije i države. U zemljama u razvoju, te "dominantne partije" najčešće su upravljale, ne samo državom, nego i ukupnom ekonomijom zasnovanom na društvenom vlasništvu nad najčešće nacionaliziranim kompanijama i na planiranju ukupnog razvoja. Kasnije, međutim, a naročito nakon pada istočnog sistema, došlo je do intenzivnijeg prelaska tih zemalja, na tržišnu ekonomiju i na sistem višepartijske demokratije. 30