Mentalno zdravlje i supervizija Metode supervizije 2018 Profesionalni

Mentalno zdravlje i supervizija Metode supervizije 2018

Profesionalni stres n n n Stanje stresa na poslu može se definirati kao niz, za pojedinca štetnih, fizioloških, psiholoških i bihevioralnih reakcija na situacije u kojima zahtjevi posla nisu u skladu s njegovim sposobnostima, mogućnostima i potrebama (Sauter i Murphy, 1999). Naglasak novijih konceptualizacija je na interakciji osoba–okolina. Prema Ajduković i Ajduković (1996), profesionalni stres označava nesuglasje između zahtjeva radnog mjesta i okoline spram naših mogućnosti, želja i očekivanja da tim zahtjevima udovoljimo. Prema tome stres vezan uz posao možemo definirati kao "situaciju u kojoj čimbenici posla u interakciji sa radnikom mijenjaju njegovo psihološko ili fiziološko stanje do te mjere da ono odstupa od normalnog funkcioniranja" (Škrinjar, 1996: 25 -26). U Europskoj uniji, stres na radnom mjestu (eng. work-related stress, WRS), odmah nakon bolova u kralješnici, drugi je najčešći problem povezan s poslom koji pogađa 28 % radnika u EU. Stres na radnom mjestu uzrok je više od četvrtine odsutnosti od posla zbog zdravstvenih tegoba povezanih s radom koje traju dva tjedna ili više (http: //agency. osha. eu. int).

Profesionalni stres Provjerom profesionalnog stresa i njegova utjecaja na fizičko zdravlje, psihološku dobrobit i zadovoljstvo poslom između 26 skupina različitih zanimanja u Velikoj Britaniji (zbog usporedbe stresnosti posla), pokazalo se da njih šest: n ambulantni radnici, n nastavnici, n socijalni radnici, n osoblje hitne pomoći, n zatvorski službenici i n policija imaju veću razinu stresa u odnosu na druga zanimanja n Dobiveni rezultati pokazuju da je utjecaj stresa na svaki od tri faktora (fizičko zdravlje, psihološku dobrobit i zadovoljstvo poslom) veći od prosjeka. Također su pronađene značajne korelacije između sva tri faktora (Johnson i sur. 2005), pri čemu svako od navedenih zanimanja uključuje emocionalnu komponentu rada koja je relevantna za doživljaj stresa na poslu (Zapf, i sur. 1999; Zapf, 2002). Ovaj nalaz potvrđuje i dosadašnja istraživanja profesionalnog stresa kod tzv. pomažućih srodnih profesija, među kojima je zanimanje socijalnog radnika jedno od stresnijih (Travers i Cooper, 1993; Kahn, 1993).

Stres je također povezan sa: n n n stresorima koji proizlaze iz osobina radne okoline organizacije rada načina komuniciranja u organizaciji kao i mnogim drugim svakodnevnim, specifičnim čimbenicima koje je teško kvalificirati u određene kategorije jer su previše ovisni o čitavom sklopu odnosa u ukupnoj socijalnoj situaciji u kojoj se događaju. prema Ajduković (1996), postoje vanjski i unutarnji stresori.

Pod stresorima koji ovise o samoj osobi ili unutrašnjim izvorima podrazumijevamo osobe koje: n n n imaju nerealna očekivanja od posla i ne uspijevaju se prilagoditi realitetu, imaju veliku potrebu za kontrolom situacije i perfekcionizmom, se identificiraju s poslom tako da im on postane jedino područje potvrđivanja, neučinkovito koriste radno vrijeme, nemaju listu radnih prioriteta tako da im je sve podjednako važno, osjećaju profesionalnu nekompetentnost i dr.

Pod stresorima koji proizlaze iz osobina radne okoline, organizacije rada, uloga, i načina komuniciranja u organizaciji podrazumijevamo: n n n vremenski pritisak rokova; odgovornost bez mogućnosti utjecaja i moći; nejasno definirane uloge; premalo suradnika u timu u odnosu na zadatke i očekivanja; nejasnu podjelu odgovornosti i preklapanje nadležnosti; nejasno definirana pravila napredovanja, nagrađivanja i korištenja godišnjeg odmora; postojanje privilegija; nepostojanje sustava za profesionalno osposobljavanje u skladu s promjenjivim potrebama organizacije; pomanjkanje povratnih informacija; emocionalno iscrpljivanje; opasnost od fizičkog napada i tuđe agresije; lošu psihosocijalnu klimu organizacije i drugo.

Razmislite n Koji bi vas stresori iz radne okoline najviše mogli uznemiravati i pridonositi vašem profesionalnom opterećenju, pod vidom iskustva koje sada imate s prakse?

n U novijem istraživanju (Friščić, 2006) provedenom u Centru za socijalnu skrb Zagreb, potvrđeni su slijedeći izvori stresa u radu socijalnih radnika: ¨ osjećaj izloženosti i nesigurnosti na radnom mjestu, ¨ nesigurnost u vlastitu kompetenciju, ¨ ograničenje radnog mjesta u pogledu napredovanja, ¨ organizacija rada, ¨ fizički uvjeti rada, ¨ ograničenje suradnje između institucija.

Od ostalih izvora stresa koji pridonose psihičkim i fizičkim posljedicama socijalnih radnika su: n n n n efekti radnog preopterećenja na osobni život, nedostatak kontrole nad radom i donošenjem odluka, nedostatak socijalne podrške, loše upravljanje i nejasna uloga rada (Michie i Williams, 2003), utjecaj i posljedice "etičke dileme" (Lait i Wallace, 2002). Iz prethodno danog pregleda istraživanja vidljivo je da se socijalni radnici u sustavu socijalne skrbi suočavaju s nekim općim izvorima profesionalnog stresa, ali i izvorima koji su specifični za njihovo područje rada. Međutim, važno je uzeti u obzir i specifične i kulturološke uvjete pojedinih zemalja i sustava. Količina stresa koju osoba doživljava na poslu vjerojatno će biti rezultat interakcije više faktora, kao što su vrsta posla koji rade, jačina stresora, potpora koju primaju na poslu i kod kuće te mehanizmi koje koriste u suočavanju sa stresom.

Načini suočavanja sa stresom n n 1. 2. Iako često ne možemo utjecati na izvore stresa, donekle možemo utjecati na koji način ćemo se suočiti sa stresom. Neki se ljudi bolje suočavaju sa stresom nego drugi ljudi, što ne mora biti uzrokovano nikakvim posebnim znanjima o problemima koje rješavaju, već imaju tzv. bolje strategije suočavanja. Suočavanje sa stresom, općenito se može odrediti kao način reagiranja na stresore. U literaturi o suočavanju sa stresom susreću se dva dominantna pristupa: pristup usmjeren na proces i pristup usmjeren na dimenzije. Navedeni pristupi pokušavaju odgovoriti na pitanje, čime je suočavanje determinirano. Je li to prvenstveno ličnost, situacija ili interakcija jednog i drugog?

Razmislite n Kakve/koje načine suočavanja sa stresom koristite u svakodnevnom životu ili radu? n Što sve radite, poduzimate (ili izbjegavate) kako bi vam bilo lakše?

Pristup usmjeren na proces n n n akcija usmjerena na uspostavljanje kontrole nad situacijom i akcija usmjerena razrješavanju emocionalne napetosti u povodu neke situacije. Endler i Parker (1990) su identificirali i treći način suočavanja koji se naziva suočavanje izbjegavanjem. Odnosi se na kognitivne, emocionalne ili ponašajne pokušaje udaljavanja bilo od izvora stresa ili od psihičkih i tjelesnih reakcija na stresor. Nepoduzimanje ili izbjegavanje akcija usmjerenih na problem te negiranje spoznaje da se događaj desio, povlačenje u osamu, potiskivanje, konzumiranje sredstava ovisnosti, korištenje humora i drugo, samo su neke od izbjegavajućih strategija.

Pristup usmjeren na dimenzije n n n ima za cilj promijeniti izvor stresa, odnosno poduzimanje mjera za njegovo mijenjanje ili uklanjanje. usmjeren na emocije, pokušaje smanjenja emocionalnog stresa koji je vezan uz sami događaj. Izbjegavanje ili odustajanje, koje nije učinkovito kod dugoročnog reduciranja stresa i usmjereno je na izbjegavanje prijetnje.

Sustavi podrške za socijalne radnike n Sustav za podršku u socijalnom radu može se podijeliti u dvije kategorije: formalne i neformalne. n Formalna uključuje liniju za upravljanje, nadzor i ocjenjivanje sustava, Neformalna potpora uključuje npr. obitelj i prijatelje n n U odnosu na neka demografska obilježja pronađene su značajne razlike prema spolu. Žene su se u daleko većoj mjeri sklonije fokusirati na ventilaciju osjećaja nego muškarci, koji su više usredotočeni na autonomiju, smanjenje ranjivosti te više koriste agresivne, negativne strategije suočavanja, kao što su npr. alkohol, droge (Stanton i sur. 2000; Soderstrom i sur. 2000). U odnosu na dob starije osobe će imati učinkovitiji i zreliji repertoar stilova suočavanja, odnosno, primjenjivati će neke vlastite strategije usmjerene na rješavanje problema (Soderstrom, 2000). Također se potvrdilo da supervizirani socijalni radnici manje doživljavaju sagorijevanje (Gilbar, 1998).

Moguće posljedice izloženosti stresu n Svakodnevni i složeni profesionalni zahtjevi s osobama kojima je potrebna pomoć, humanost i empatija, zahtijevaju od socijalnog radnika veliki angažman i emocionalnu predanost, zbog čega oni mogu biti izloženi stresu koji pak može imati različite posljedice. n Jedna od češćih i najistraživanijih negativnih posljedica profesionalnog stresa pomagača je sagorijevanje (Škrinjar, 1996; Ljubotina i Družić, 1996; Ajduković, Ajduković i Ljubotina, 1997; Jenić, 2002. ; Friščić, 2006; Moštak Skupnjak, 2012).

Sindrom sagorijevanja na poslu n Prema Ajduković i Ajduković (1996) sindrom sagorijevanja na poslu jedna je od najnepovoljnijih posljedica dugotrajne izloženosti profesionalnom stresu pomagača i najnepovoljnija posljedica bavljenja ljudima u nevolji. n Javlja se najčešće u pomažućim zanimanjima zbog specifičnosti rada sa ljudima koji imaju poteškoće.

Kada dolazi do sagorijevanja? n n n Sagorijevanje se događa onda kada posao za osobu izgubi svaki smisao. U takvim situacijama ljudi nisu motivirani za rad, izgube svako zadovoljstvo u poslu, ne vide razloga za daljnji rad, a što je svakako uzrok pada produktivnosti te u konačnici i mogućeg napuštanja posla. "Sagorijeli profesionalci češće izostaju s posla ili kasne na posao u odnosu na njihove nesagorijele kolege, oni postaju značajno manje idealistični i više rigidni, njihova učinkovitost na poslu se značajno uništava i oni mogu fantazirati ili čak planirati napuštanje te profesije

Istraživanja o prof. stresu n n n U novijem istraživanju profesionalnog stresa (Panić, 2011) s ciljem utvrđivanja stupnja sagorijevanja na poslu kod pripadnika triju različitih pomažućih profesija (policija, vatrogastvo i socijalni rad) bilo je obuhvaćeno 177 ispitanika (80 djelatnika policije, 47 profesionalnih vatrogasaca, te 50 djelatnika CZSS). Rezultati su pokazali da izražene simptome sagorijevanja na poslu pokazuje: 14% djelatnika CZSS, 12, 5% djelatnika MUP-a te 8, 5% vatrogasaca. Statistički značajan prediktor sagorijevanja za skupinu socijalnih radnika i vatrogasaca je bila dob - stariji ispitanici doživljavaju veći intenzitet sagorijevanja na poslu.

Istraživanja o prof. stresu (2) n Tumačenje sindroma sagorijevanja kao trodimenzionalnog konstrukta koji se sastoji od: depersonalizacije, emocionalne iscrpljenosti te smanjenog osobnog postignuća. n Nisu svi istraživači suglasni s ovim konceptom. Tako Lee i Ashforth (1996), smatraju da se emocionalna iscrpljenost i depersonalizacija razvijaju istovremeno te da zajednički vode k osjećaju smanjenog osobnog postignuća, dok ostali istraživači navode da depersonalizacija i osjećaj smanjenog osobnog postignuća predstavljaju posljedice sindroma sagorijevanja, a nikako zasebne dijelove konstrukta. n Istraživanje Moštak Skupnjak (2012. ). pokazalo je da socijalni radnici zaposleni u centrima za socijalnu skrb iskazuju početne znakove sagorijevanja na poslu za razliku od socijalnih radnika zaposlenih u drugim ustanovama socijalne skrbi koji takve znakove nisu pokazivali. n Istraživanje Gila i Acker (1999) pokazalo je da će socijalni radnici koji sagorijevaju i ne nalaze zadovoljstvo u poslu, češće pružati loše usluge, više izostajati s posla i vjerojatnije dati otkaz.

Istraživanja o prof. stresu (3) n Depersonalizacija se odnosi na bezosjećajan i ravnodušan odnos prema primateljima pomoći. Ovaj negativan stav može prerasti u grubo, neosjetljivo ili čak neprilagođeno ponašanje prema klijentima (dehumanizacija) ili povlačenje od njih (Wills, 1978). n Smanjeno osobno postignuće odnosi se na opadanje osjećaja kompetencije i uspješnog postignuća u radu s ljudima, a što može dovesti do ekstremnog osjećaja neadekvatnosti, neuspjeha, gubitka samopoštovanja, pa čak i depresije.

Profesionalna pomoć pomagačima n Supervizija n Konzultacija= dogovor o određenom području rada ili rješavanje nekog radnog problema ; mogu biti uključeni stručnjaci različitih profesija ali uz zadržavanje odgovornosti onoga tko radi na slučaju. n Sažeta psihološka integracija traume = sustavno i detaljno prorađivanje neke krizne situacije uz usmjeravanje na misli, sonzorne doživljaje, osjećaje i reakcije; jednokratni i vremenski ograničen susret da bi se prevenirale emocionalne poteškoće stručnjaka, najbolje unutar 24 -48 sati nakon traumatskog događaja. n Psihološko savjetovanje= prof. pomoć pojedincima ili grupama u situacijama u kojima se otežano snalaze radi vlastitih problema ili pritisaka okoline, cilj je njihovo osamostaljivanje za samostalno djelovanje (npr. u nekim prijelomnim životnim situacijama). n Iznimno - kratkotrajna psihoterapija

Mogući načini samopomoći n Samoopažanje vlastite izloženosti stresu uključuje: opažanje utjecaja koji posao ima na nas (kako spavamo, obitelj, zabava, korištenje alkohola, kave, čaja, cigareta, opće zdravstveno stanje, čestina pogrešaka na poslu, stavovi, cinizam, negativizam, kriticizam, ponašanje - razdražljivost, impulzivnost, izolacija; osjećaji – bespomoćnost, depresija, umor. n Strukturiranje vremena: definiranje glavnih područja rada, rangiranje prioriteta; pregled onoga što smo radili prethodni dan, raspored za danas i prioriteti za sutra; utvrđivanje vlastitih oscilacija u dnevnom funkcioniranju, po mogunosti raspored težine poslova obzirom na to kada imamo više/manje energije; planiranje vremena za odmor. n Postavljanje granica: propitivanje realističnosti očekivanja, postavljanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva; prihvaćanje malih zadataka; dopuštanje sebi da se odmorimo; mogućnost da se kaže “ne”. n Samoohrabrivanje: pozitivni pomažuči stavovi, osvještavanje simptoma stresa (osjećam se slabom, jer sam umorna i gladna) n Rekreacija: jasne granice između slobodnog i radnog vremena. n Tehnike relaskacije: pasivne (šetnje, čitanje, muzika) i aktivne (sustavne i ciljane tehnike opuštanja radi postizanja stanja smirenosti).