GENOCID NA KOSOVU Politika pozadina Rat na Kosovu

GENOCID NA KOSOVU Politička pozadina

• Rat na Kosovu označava oružani sukob između Srba i Albanaca od 1996. do 1999. . Cilj Srba je bio zadržavanje Kosova u Srbiji, a Albanci su željeli neovisno Kosovo. • Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) je u raznim presudama zaključio da je srpski vojni i politički vrh izvršio zločin protiv čovječnosti i ratne zločine tokom rata na Kosovu.

• Slobodan Milošević je 1989. održao svoj neslavni govor na Gazimestanu • 10 godina kasnije, rat na Kosovu je označio kraj ratova u bivšoj Jugoslaviji i kraj Miloševićeve vladavine u Srbiji. Stoga se često spominje da je "na Kosovu sve započelo, na Kosovu je sve i završilo".

Slobodan Milošević – Govor na Gazimestanu “Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene. ”

NEMIRI NA KOSOVU OD 1981 • U proljeće 1981. godine Kosovski Albanci zahtjevaju status republike za Kosovo. Tokom masovnih demonstracija koje će biti zaustavljene samo proglašenjem opsadnog stanja 9 ljudi će poginuti, a 250 će biti ozlijeđeno. • Kao odgovor na pojavu "Albanskog nacionalizma" dolazi do rasta srpskog nacionalizma koji poziva na zaštitu "ugroženih" Srba na Kosovu. Borbeni krik tih poziva će postati navodno silovanje bocom kosovskog srbina Đorđe Martinovića, od strane albanaca. • Manje od mjesec dana nakon ovog događaja SANU je počela raditi na svom poznatom memorandumu o srpskoj situaciji u Jugoslaviji.

• 1986. glavne tačke kontroverznog memoranduma SANU izlaze u večernjim novostima u kojima autori između ostalog pišu da "Albanci vrše genocid nad Srbima" te da se "200, 000 Srba iselilo sa Kosova u zadnjih 20 godina i da ubrzo nijedan više neće ostati" ako se "nešto radikalno ne promijeni". • Predsjednik Srbije Ivan Stambolić je odmah po objavljivanju izjavio da je memorandum "smrtonosni ratni manifest za srpske komesare", ali taj njegov protest prolazi bez reakcija. Sljedećih dvanaest mjeseci prolazi u porastu srpskog nacionalizma i borbi za vlast koja završava smjenom Stambolića koji je jasno osudio memorandum i Miloševićev govor na Kosovu ("Nitko ne sme da Vas bije").

MEMORANDUM SANU Memorandum SANU je dokument kojeg je stvorila Srpska akademija znanosti i umjetnosti - SANU kao strateški program srpske inteligencije. Memorandum SANU je odredio smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije. Ovaj dokument bio je objavljen u javnosti preko novina "Večernje novosti" u dva nastavka 24. i 25. septembra 1986.

Memorandum SANU u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa ("Načertanije", Srbi svi i svuda, Homogena Srbija. . ) samo je moderniziran za svoje vrijeme: • granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, jer prema memorandumu Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog "umjetnih" administrativnih granica koje ne predstavljaju "pravu" sliku • ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi. • jačanje protusrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci) • potreba za brzu i skoru akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda

• Memorandum SANU je imao dalekosežan uticaj na razvoj i obnovu nacionalističkog pokreta u Srbiji prvo pod okriljem Saveza komunista Srbije. Memorandum je imao i izravan uticaj na Slobodana Miloševića koji je ideje izložene u memorandumu pokušao provesti u djelo: antibirokratska revolucija i ideja o velikoj Srbiji koja je kasnije bila uzrok rata u Sloveniji, Hrvatskoj, Bi. H i na Kosovu.

DOLAZAK MILOŠEVIĆA NA VLAST • Porast nacionalizma u Srbiji kao i izbor Slobodana Miloševića za tamošnjeg čelnika komunista je izazvao reakciju Jugoslavenske vojske koja je tada još vjerovala u bratstvo i jedinstvo, tako da je ministar obrane Branko Mamula zahtjevao smjenu Miloševića. • Jedino što je dobio je vlastiti otkaz i postavljanje Veljka Kadijevića za novog ministra obrane 1988. godine. • Zadnji propali pokušaj zaustavljanja Miloševića propagandno-vojno mašinerije nastupa kada Stipe Šuvar, predstavnik Hrvatske u Jugoslavenskom središnjem komitetu, zahtjeva izbacivanje Miloševića, ali on neće dobiti dovoljno glasova za svoj prijedlog.

• Već prije tog Šuvarovog pokušaja dolazi do nemira u Vojvodini kada tamošnji parlament i vlada daju otkaz nakon što je JNA odbila rastjerati 100, 000 demonstranata iz Srbije koji zahtjevaju njenu smjenu. Članovi parlamenta i vlade su potom zamjenjeni s ljudima lojalnim Slobodanu Miloševiću. • Sličan pokušaj puča samo 3 dana kasnije propada u Crnoj Gori kada tamošnje demonstrante rastjeruje lojalna policija. Bez obzira na taj u očima Srbije neprijateljski čin Crnogorska vlada će pasti u identičnim demonstracijama 3 mjeseca kasnije. • Novi "jaki" ljudi u Crnoj Gori tada postaju Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović koji su povezani s Miloševićem. Već prije pada Crnogorske vlade dolazi do smjene vlade Kosova koja je zamijenjena s Miloševićevim ljudima. • U samo 3 mjeseca Srbija je tako dobila 4 od mogućih 8 glasova u Jugoslavenskom predsjedništvu koje upravlja državom.

STANOVNIŠTVO KOSOVA • Većinsko stanovništvo Kosova činili su Albanci, čiji je prirodni prirast bio mnogo veći od Srba, najveće manjine na tom području. Broj Albanaca se iz desetljeća u desetljeće sve više povećavao, dok se broj Srba smanjivao: 1971. je omjer Srba i Albanaca bio 1: 4, dok je 1991. već bio 1: 8.

Godina Stanovništvo Albanci Postotak Srbi Postotak 1961. 963, 959 646, 604 67, 1 % 227, 016 23, 5 % 1971. 1, 243, 093 916, 168 73, 7 % 228, 264 18, 4 % 1981. 1, 584, 440 1, 226, 736 77, 4 % 209, 798 13, 2 % 1991. 1, 956, 196 1, 596, 072 81, 6 % 194, 190 9, 9 %

POSLJEDICE UKIDANJA AUTONOMIJE KOSOVA • Tokom raspada SFRJ, kosovski Albanci su vježbali pasivni otpor, između ostalog bojkotiranjem popisa stanovništva 1991. Ukidanje autonomije Kosova 1989. se odrazilo na tamošnji život Albanaca: jedna od prvih mjera Beograda je bila onemogućavanje pristupa sveučilišta Prištine albanskim studentima, što je dovelo do zatvaranja te institucije za albanske studente u studenom 1991. • Također, svi albanski profesori viših škola su otpušteni u lipnju iste godine. • Od siječnja 1992. , Albanci su počeli improvizirati i održavati (tajne) nastave po kućama.

• Srpskoj policiji dozvoljeno je zadržati Albance tri dana u zatvoru bez ikakvih optužbi, te zatvoriti bilo koga na dva mjeseca ako je optužen zbog „vrijeđanja domoljubnih osjećaja“ Srba. • Službeni jezik također više nije bio albanski i srpski, nego samo srpski. Mediji na albanskom su potisnuti: suspendirano je financiranje od državnih medija, a albanska televizija i radio emisije su zabranjene. • U 1990. , oko 123. 000 albanskih radnika je dobilo otkaze sa svojih radnih mjesta u vladi, medijima, bolnicama i raznim industrijama. Srpski i crnogorski doseljenici su preuzeli njihove pozicije Svi preostali zaposlenici prisiljavani su potpisati izjavu o "vjernosti Srbiji".

• 1993. skupina od 20 -ak albanskih pisaca, novinara i intelektualaca organiziralo je 9 -dnevni štrajk glađu kako bi prosvjedovali protiv srpske cenzure i kontrole albanskih izdavača. Ibrahim Rugova, „predsjednik“ samoproglašene republike Kosovo, je zagovarao pasivan otpor, ali to nije urodilo nikakvim rezultatima. Albanci su smatrali da su postali građani „drugog reda“ u svojoj vlastitoj pokrajini u kojoj su činili većinsko stanovništvo, tako da je otpor prema Beogradu postajao sve jači i počele su se javljati skupine ljudi koje su zagovarale oružani sukob. • Nakon što je na Kosovu počela pobuna Albanaca koji su tražili neovisnost pokrajine od Srbije, započeo je posljednji Jugoslavenski rat.

SUKOBI OD 1996. • Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), sastavljena od radikalnih Albanaca, počela je sa oružanim napadima na srpske vojnike još od 1996. Po nekim mišljenjima, OVK je financirana od albanske dijaspore. Beograd je smatrao da je OVK "teroristička organizacija", dok su je pak Albanci doživljavali kao "vojsku oslobođenja". • Službena vlast Beograda je tada optuživala Albance separatiste da planiraju stvoriti Veliku Albaniju. • Obrazac je uvijek bio isti: OVK napadne srpsku policiju ili vojsku, koja potom brutalno uzvrati što često rezultira civilnim žrtvama.

• 1998. uslijedili su oružani sukobi Vojske Jugoslavije i OVK u dolini Drenica, u kojima su se našli i mnogi nedužni civili. U području Likošan je nakon toga nastradalo 30 Albanaca i 4 srpska policajca. • Srpska policija je počela proganjati Adema Jasharija, jednog od pripadnika OVK, u selu Donje Prekaz. Usljedila je masovna oružana borba oko Jasharijevog skloništa koja je rezultirala njegovom smrću te pokoljem daljnih 60 Albanaca, od kojih su 18 bili žene and 10 su bili mlađi od 16 godina. Zapadni mediji i političari kritizirali su Beograd zbog takvih postupaka. • 26. septembra dogodio se Masakr u Gornjem Obrinju u kojem su, ponovno tokom operacija protiv OVK, JNA i srpska policija smaknuli između 18 i 21 člana obitelji Delijaj, od kojih su mnogi bili djeca. Beograd je ponovno zanijekao odgovornost za incident. 29. januara 1999. , dogodio se Masakr na Rogovu u kojem je srpska policija ubila 24 Albanca u napadu na lokaciju u Rogovu selu za koje se sumnjalo da je bilo skrovište pobunjenika, čime je situacija ponovno eskalirala.

• Zbog otvorenog rata koji je izbio 1998. , procjenjuje se da je oko 200 000 Albanaca protjerano sa Kosova. • 15 januara 1999. dogodio se Pokolj u Račku u kojemu je 40 do 45 Albanaca ubijeno od srpskih trupa. Iako je Beograd objavio da su ubijeni Albanci zapravo bili pripadnici OVK-a, a ne civili, mnogi su izrazili sumnju u točnost tog objašnjenja dok su reakcije u svijetu bile u rasponu od zabrinutosti do osude. • Vijeće sigurnosti UN-a osudilo je masakr, koji je kasnije postao jedan od temelja za tužbe za ratne zločine protiv Miloševića na Međunarodnom sudu. TV kamere OESS-a zabilježile su SAD-ovog veleposlanika Williama Walkera kako hoda pored leševa Albanaca. Nakon toga, održao je konferenciju na kojoj je osudio taj čin. Do marta 1999. , UNHCR je registrirao 460, 000 kosovskih izbjeglica.

ZLOČINI • Srpska vojska je tokom 1998. i 1999. počela sa masovnim protjerivanjem Albanaca: tri tjedna nakon pokretanja NATO kampanje, registrirano je 525 787 izbjeglica sa Kosova. Mjesec dana kasnije, to je poraslo na 781 618 izbjeglica. Na vrhuncu sukoba, bilo je registrirano 862 979 albanskih izbjeglica protjeranih sa tog područja, što je oko 43 % ukupnog stanovništva Kosova. • Prijavljeni su mnogi slučajevi silovanja albanskih žena. Human Rights Watch je zabilježio 96 slučaja spolnog napastovanja od srpskih vojnika, među njima 6 slučaja žena koje su ubijene nakon silovanja. Bilo je i slučajeva prijavljenih grupnih silovanja. Uz sve to, ni JNA ni srpsko Ministarstvo unutarnjih poslova nisu napravili nikakav pokušaj istraživanja ili kažnjavanja takvih incidenata.

• Prema iskazima, JNA je sistematski prevozila leševe Albanaca u rudarski kompleks Trepča kraj Kosovske Mitrovice, gdje ih je palila. Prema „jednom tajnom službeniku“, između 1 200 i 1 500 leševa je tako uništeno u Trepču. U svibnju 2001. Srpska vlada je objavila da je kamion pun sa 86 leševa Albanaca bačen u Dunavu Srbiji tokom rata na Kosovu. • Između marta i juna 1999. , srpski vojnici su uništili hiljade albanskih domova diljem Kosova uz pomoć topništva, bagera, eksploziva i paljenja. Zabilježeno je i uništavanje džamija. Također je zabilježeno pljačkanje imovine. U nekim slučajevima, pogotovo onima koja su imala bliske veze s OVK, cijela su uništena. Gradovi Peč i Glogovac su teško oštećeni. Prema anketi UNHCR-a, koja je obuhvatila 285 kosovska sela, 9809 od ukupno 35 185 domova (28 %) je potpuno uništeno.

• Tokom rata, srpske snage su namjerno otrovale bunare, a time i izvore pitke vode. U bunare su bacali kemikalije, mrtve životinje pa čak i ljudske leševe. Prema Međunarodnom odboru Crvenog križa, od 20 000 bunara na Kosovu, pola ih je otrovano. • Prema izvještajima HRW-a, najviše pljački događalo se u selu Belanica (Suva Reka). • Srpske sigurnosne snage su uhitile Albance i tjerale ih na kopanje rovova, bunkera i drugih teških fizičkih poslova, što HRW karakterizira kao prisilni rad. • Tijekom NATO intervencije, srpske snage sigurnosti prisiljavale su albanske civile da budu u njihovoj blizini ili između srpskih položaja, koristeći ih kao ljudski štit, što je zabranjeno prema članku 28 četvrtom Ženevskom konvencijom.

• Srpske snage su također postavile 50 000 mina po Kosovu, poglavito uz granicu sa Albanijom i Makedonijom. OVK je isto postavljao mine tijekom tog razdoblja, a vodio je i sabirni logor Llapušnik u kojem je ubijeno 23 Srba. OVK se također tereti da je ubijala albanske civile kako bi svalila krivnju na Srbe, te da je napadala srpske civile. • Još uvijek ostaju neprovjerene tvrdnje o Mudžahedinima koji su se borili na strani Albanaca na Kosovu, a za koje postoje optužbe da su bili posebno okrutni u borbi protiv Srba. Neki su navodno dobili kosovsko državljanstvo.

Izbjeglice za vrijeme vrhunca rata 1999. Razrušeno selo na Kosovu

ŽRTVE • Rat, koji je trajao gotovo tri godine, ima najnesigurniji i najupitniji broj žrtava od svih četiri Jugoslavenskih ratova jer dugo nije bilo nikakvih preciznih studija ili anketa koje bi mogle utvrditi tačne brojke. • Broj mrtvih Albanaca je upitan, ali bilo je nekoliko procjena smrtnosti. Do kraja 2001. , na Kosovu je ekshumirano 4. 400 leševa Albanaca. Do 2004. , pronađeno je i predano UNMIKu dodatnih 836 leševa Albanaca koja su pronađena po skrivenim masovnim grobnicama u Užoj Srbiji. Leševi su prevezeni iz Kosova u Srbiju u kamionima sa ugrađenim hladnjakom te pokopani u grobovima u mjestima Batajnica kraj Beograda, Petrovo Selo i Bajina Bašta. Broj sveukupnih mrtvih Albanaca u ratu seže prema nekim procjenama i do 12 000 (Lancelot studija) i 13, 000 žrtava.

• Prema Vladi Srbije, službeno je samo od albanskih napada ubijeno ili nestalo 3276 osoba, ne uključujući napade NATO snaga, od 1998. do 2001. Od NATO napada je prema službenim srpskim izvorima ubijeno 114 policajaca i 462 vojnika. Broj mrtvih civila od NATO napada je i dalje upitan, vlada SRJ navodi da je između 1200 do 5700 ljudi poginulo. S druge strane, NATO je objavio da je od zračnih napada moglo poginuti najviše 1 500 civila, dok je organizacija Human Rights Watch navela da je mogla neosporno potvrditi samo 488 do 527 poginulih civila u bombardiranjima. • Procjene ukupnog broja mrtvih prema ovim podacima sežu od 10 000 do 15 000 mrtvih. • Fond za humanitarno pravo (FHP) napravio je dosad najopsežniju i najprecizniju studiju o tom sukobu, te je evidentirao sveukupno 13 472 žrtve na području Kosova od 1998. do 2000. Ta nevladina udruga, koja je objavila podatke 2008. , je navela da od tog broja Albanci čine 9 260 (68 %) a Srbi 2 488 žrtava (18 %). 470 osoba su pripadnici drugih nacionalnosti a zasad je 1 254 žrtava neutvrđene etničke pripadnosti. • U taj broj nisu uključene žrtve izvan Kosova, tj. u Užoj Srbiji i Vojvodini tokom NATO intervencije. Kada bi se dodale (najmanje 488 -527 poginulih civila, 462 vojnika i 114 policajaca) dobila bi se brojka od oko 14 500 poginulih.

Forenzičari: lokacija gdje se nalazi masovna grobnica na Kosovu

SUĐENJA • 2006. , bivši predsjednik Srbije Milan Milutinović, bivši zamjenik premijera Nikola Šainović, Dragoljub Ojdanić te tri bivša generala - Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević i Sreten Lukić, izvedeni su pred MKSJ zbog ratnih zločina u ratu na Kosovu. Miloševiću se za isti počelo suditi još 2002. S druge strane, Fatmir Limaj, Haradin Bala i Isak Musliu, bivši pripadnici OVK-a, također su izvedeni pred sud zbog optužbi za zločine protiv Srba.

Sveukupno, presude su bile sljedeće: • • • • Slobodan Milošević - preminuo tokom suđenja Vlastimir Đorđević - 27 godina zatvora Nikola Šainović - 22 godine zatvora Nebojša Pavković - 22 godine zatvora Sreten Lukić - 22 godine zatvora Vladimir Lazarević - 15 godina zatvora Dragoljub Ojdanić - 15 godina zatvora Vlajko Stojiljković - počinio samoubojstvo Milan Milutinović - oslobođen svih optužbi Haradin Bala - 13 godina zatvora Lahi Brahimaj - 6 godina zatvora Fatmir Limaj - oslobođen svih optužbi Isak Musliu - oslobođen svih optužbi Ramush Haradinaj - oslobođen svih optužbi Idriz Balaj - oslobođen svih optužbi Nikola Šainović, zamjenik premijera Jugoslavije, Sreten Lukić, voditelj Ministarstva unutarnjih poslova, i Nebojša Pavković, zapovjednik Vojske Jugoslavije, osuđeni su zbog "deportacije, prisilnog premještanja stanovništva, ubojstva, progona zbog rasne, religiozne ili političke osnove (zločin protiv čovječnosti)". S druge strane, i Haradin Bala, zapovjednik OVK, proglašen je krivim zbog zločina protiv čovječnosti i kršenja pravila ratovanja.

• MKSJ je utvrdio da je postojao pothvat čiji je cilj bio promjena nacionalnog sastava Kosova: • “Ovaj cilj je ostvaren putem široko rasprostranjene kampanje terora i nasilja nad stanovništvom albanske nacionalnosti koja je uključivala deportacije, ubojstva, prisilno premještanje i progone. Zajednički plan tog udruženog zločinačkog pothvata proveden je uz pristanak i sudjelovanje političkog vodstva Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i Srbije, vodstva Vojske Jugoslavije (VJ), uključujući relevantne korpuse na Kosovu, i vodstva Ministarstva unutrašnjih poslova, uključujući njegove pripadnike na Kosovu. Vijeće je zaključilo da su među ključnim sudionicima tog udruženog zločinačkog pothvata bili Slobodan Milošević, predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, i Nikola Šainović, potpredsednik Vlade SRJ zadužen za Kosovo. Sudionici tog udruženog zločinačkog poduhvata iz Ministarstva unutrašnjih poslova bili su Vlajko Stojiljković, ministar unutrašnjih poslova, optuženi Vlastimir Đorđević, šef Resora javne sigurnosti, Radomir Marković, šef Državne sigurnosti, i Sreten Lukić, načelnik štaba MUP za Kosovo. ”

• Također, Međunarodni sud je naveo sljedeće o izbjeglicama sa Kosova: • “Nadalje, bombe NATO-a pogađale su ciljeve širom SRJ, pri čemu je Beograd pretrpio najveće štete prema riječima bivšeg komandanta Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, a ljudi ipak nisu tako masovno napuštali Beograd ili druge dijelove SRJ kao što su bježali s Kosova. Vijeće stoga zaključuje da bombardiranje NATO-a nije bio razlog za masovno raseljavanje kosovskih Albanaca s Kosova. " • Nakon rata, Srbija je službeno izjavila da je postala neutralna država.