Evaluacija automatskih misli Marija Bobanovi Sadraj Kako odabrati

Evaluacija automatskih misli Marija Bobanović

Sadržaj: Kako odabrati najkorisnije AM za vrednovanje? Kako ih vrednovati? Kako naučiti K sustavu za vrednovanje vlastitih misli?

• Klijenti imaju tisuće misli dnevno, neke disfunkcionalne, neke ne. • U interesu učinkovitosti terapije, terapeut odabire samo jednu ili nekoliko ključnih misli za vrednovanje na jednoj seansi.

Donošenje odluke o izboru AM na koje se treba usmjeriti 1. Usmjeriti se na AM. (Koliko vjerujete u tu misao? , Kako ste se zbog te misli osjećali? , Što ste učinili nakon što ste to pomislili? ) 2. Istražiti više o situaciji povezanoj s AM. (Što vam je sugovornik rekao neposredno prije nego što ste to pomislili? , Kad se to dogodilo? , Gdje ste bili vi? , Recite mi nešto više o toj situaciji. ) 3. Istražiti koliko je tipična AM. (Koliko često imate takvu vrstu misli? , U kojim situacijama? , Koliko vas takve misli smetaju? ) 4. Identificirati druge AM i predodžbe u toj istoj situaciji. (Je li vam još nešto prošlo kroz glavu? , Neka predodžba ili zamisao? ) 5. Rješavati problem o situaciji združenoj s AM. (Što biste mogli napraviti u vezi s time? , Kako ste prije s tim izlazili na kraj? , Što biste željeli napraviti? ) 6. Istražiti vjerovanja koja su u podlozi AM. (Ako je ta misao točna, što bi vam to značilo? ) 7. Krenuti na drugu temu. (Dobro. Mislim da sam to razumio. Možete li i reći što se još dogodilo ovog tjedna? )

• Kako bi T mogao odlučiti kojoj će se AM posvetiti može si postaviti sljedeća pitanja: 1. Što želim postići na ovoj seansi? Hoće li nam rad na ovoj misli pomoći u dostizanju terapijskih ciljeva za ovu seansu? 2. Što je K stavio na dnevni red? Hoće li se usmjeravanje na tu misao podudarati s problemom na kojem K želi raditi? Ako ne, hoćemo li imati dovoljno vremena doći do onoga što on želi? Hoće li surađivati samnom u vrednovanju te misli? 3. Je li misao na koju ću se usmjeriti važna? Izgleda li značajno iskrivljena ili difunkcionalna? Koliko je tipična ili središnja? Hoće li usmjeravanje na nju pomoći K u više nego jednoj situaciji? Hoće li njeno istraživanje pomoći meni u boljoj konceptualizaciji K?

Usmjeravanje na AM 1. 2. 3. Koliko sada vjerujete toj misli (0 – 100%)? Kako se zbog te misli osjećate? Koliko je jaka (0 – 100%) ta emocija? T pokušava potvrditi da je misao vrijedna istraživanja postavljanjem sljedećih pitanja: STUPANJ VJEROVANJA I UZNEMIRENOSTI NIZAK→ terapeut najvjerojatnije može predložiti prelazak na nešto drugo STUPANJ VJEROVANJA I UZNEMIRENOSTI VISOK → terapeut istražuje situaciju postavljajući pitanja prema kognitivnom modelu: 3. 1. Kada ste to pomislili? U kojoj specifičnoj situaciji? 2. Koje ste druge uznemirujuće misli i predodžbe imali u toj situaciji? Jeste li zapazili neku promjenu u vašem tijelu (posebno važno kod anksioznih K)? 4. Što ste onda napravili?

Nakon dobivanja detaljnije slike, T može napraviti nešto od sljedećeg: Konceptualizirati naglas ili u sebi kako se misao u toj posebnoj situaciji uklapa u širu konceptualizaciju K (“Može li ovo biti još jedan primjer vašeg upornog predviđanja da ćete pasti? ”) Koristiti tu AM za jačanje kognitivnog modela (“Kada ste bili u knjižnici, pokušavajući učiti, pomislili ste: Nikada neću ovo naučiti. Ta vas je misao učinila tužnom i vodila zatvaranju knjige i odustajanju. Je li to točno? ”) Pomoći K vrednovati i odgovoriti na misao pomoću sokratovskog dijaloga (“Što je dokaz da nikada nećete naučiti kemiju? ”) Rješavati problem s K (“Što biste mogli napraviti kako biste bolje to naučili? ”) Koristiti tehniku silazne strelice za otkrivanje bazičnog vjerovanja (“Ako je istinito da ne možete naučiti kemiju, što bi to vama značilo? ”)

Vrednovanje AM • Nakon otkrivanja AM, određivanja da je važna i neugodna, identificiranja pridružujućih reakcija (emocionalnih, fizioloških i ponašajnih), sljedeći korak je pomoći K vrednovati tu misao. • Terapeut ne izaziva izravno klijentovu AM! • Ne možemo unaprijed znati je li AM iskrivljena • Izravno izazivanje krši osnovni princip KT o suradničkom empirizmu → T i K zajedno istražuju AM, testiraju njenu valjanost i/ili korisnost i razvijaju adaptivnije odgovore

• Važno je zapamtiti: • AM rijetko je potpuno netočna. • Obično sadrži nešto istine i tu je istinu, ako postoji, važno spoznati.

1. OTKRIVANJE DOKAZA Što je dokaz? Što je dokaz koji podržava tu ideju? Što je dokaz protiv te ideje? 2. ISTRAŽIVANJE RAZUMNOG ALTERNATIVNOG OBJAŠNJENJA Postoji li alternativno objašnjenje? Ispitivanje AM (Beck, J. 1993. ) 3. ISTRAŽIVANJE MOGUĆIH POSLJEDICA Sva pitanja nisu primjerena za svaku AM. Često moraju biti modificirana za specifične AM. Što je najgore što se moglo dogoditi? Mogu li to preživjeti? Što je najbolje što se može dogoditi? Što je najrealističnija posljedica? 4. PROCJENA POSLJEDICA ODGOVARANJA I NEODGOVARANJA NA ISKRIVLJENO MIŠLJENJE Koje su posljedice mog vjerovanja u AM? Što bi mogle biti posljedice promjene u mom mišljenju? 5. ORIJENTIRANJE NA RJEŠAVANJE PROBLEMA Što ću u vezi s tim poduzeti? 6. Ponekad K nije u stanju svoje misli sagledati objektivno. Tada je često korisnije distancirati K od misli kako bi ih mogao vrednovati racionalnije. DOSTIZANJE NOVE PERSPEKTIVE POMOĆU “PITANJA PRIJATELJU” Što bih ja rekao _______(prijatelju) kad bi on ili ona bili u istoj situaciji?

Primjer istraživanja alternativnog objašnjenja/mogućih posljedica: • T: Dakle, kad ste sreli prijateljicu Karen, na putu za knjižnicu, pomislili ste: “Nju stvarno nije briga što se meni događa” i ta vas je misao učinila tužnom. • … • T: Dobro. Pogledajmo sad ponovno tu situaciju. Bi li se moglo još nekako objasniti što se dogodilo, osim da nju nije briga za vas? • K: Ne znam. • T: Zbog čega je još mogla žurno proći pored vas? • K: Nisam sigurna. Možda je imala predavanje. Možda je kasnila na nešto. • T: Što bi moglo biti najgore što bi se moglo dogoditi u toj situaciji? • K: Pa da me ona stvarno ne voli. Tada ne bi mogla na nju računati. • T: Biste li to preživjeli. • K: Bih. Ali ne bi zbog toga bila sretna. • T: A što je najbolje što bi se moglo dogoditi? • K: Da me ona stvarno voli. Da joj se samo žurilo. • T: A što je najstvarnija posljedica? • K: Mislim da me ona ipak voli.

• K su skloni stvaranju konzistetnih grešaka u svojem razmišljanju. Identificiranje kognitivnih distorzija • Kada K izrazi AM potrebno je zabilježiti (u sebi, verbalno ili zapisati) tip pogreške. • Kada je K u mogućnosti odrediti tip svoje distorzije, može i objektivnije vrednovati valjanost svojih misli.

Pogreške u mišljenju 1. Sve-ili-ništa mišljenje (“Ako nisam potpuno savršen, nisam uspješan. ”) 2. Katastrofiziranje (“Bit ću toliko uznemiren da uopće neću moći funkcionirati. ”) 3. Diskvalificiranje ili negiranje pozitivnog (“Taj zadatak sam obavio dobro, ali to ne znači da sam sposoban; samo sam imao sreće. ”) 4. Emocionalno zaključivanje (“Znam da sam napravio dosta toga dobro na poslu, ali još uvijek se osjećam neuspješno. ”) 5. Etiketiranje, pridavanje pogrešnih oznaka (“Ja sam gubitnik. On nije dobar. ”) 6. Pretjerano uveličavanje/umanjivanje (“Dobivanje osrednjih ocjena dokazuje moju nesposobnost. Dobivanje visokih ocjena ne znači da sam pametan. ”) 7. Mentalni filter (“Zato što sam dobio jednu lošu ocjenu znači da sam napravio loš posao. ”) 8. Čitanje misli (“Ona misli kako ja ne znam najvažniju stvar o ovom projektu. ”) 9. Pretjerana generalizacija (“Zato što sam se osjećao neugodno na druženju nemam ono što je potrebno za prijateljstvo. ”) 10. Personalizacija (“Majstor je bio oštar prema meni jer sam napravio nešto loše. ”) 11. Izjave “trebati” i “morati” (“Strašno je što sam napravio pogrešku. Trebam uvijek dati najviše od sebe. ”) 12. Tunelsko gledanje (“Učitelj mog sina ne može ništa napraviti kako treba. On je kritičan i neosjetljiv i loš u poučavanju. ”)

• Usprkos vrednovanju, K može i dalje vjerovati kako su AM sasvim valjane i kada one to nisu. Ispitivanje u svrhu vrednovanja korisnosti AM U tom slučaju se procjenjuje korisnost misli. Koje su posljedice mog vjerovanja u AM? Što bi mogle biti posljedice promjene u mom mišljenju? 1. Pomoći K odrediti učinak svog mišljenja. 2. Tražiti prednosti i nedostatke zadržavanja takve misli nakon čega slijedi adaptivan odovor na tu misao. 3. Usmjeriti svoju pozornost na misao i istražiti značenje koje je u podlozi.

Primjer procjene korisnosti misli: • T: Možda ste u pravu kada kažete kako vaše šanse za dobivanje posla nisu dobre. Ali što imate od toga da sebi neprekidno govorite: “Nikad ga neću dobiti. ” • K: Pa, neću biti tako razočarana ako ga ne dobijem. • T: A što je nedostatak takvog načina? Donosi li vam ta misao veliko zadovoljstvo? Pomaže li ispuniti prijavu za posao? • K: Ne. • T: Što bi bio koristan odgovor na tu misao? • K: Dobit ću posao? • T: Pa, čini mi se kako jo je to preružičasto gledanje. Kako bi bilo podsjećati se da ćete vjerojatno dobiti nekakav posao, čak ako to i nije ono što ste najviše željeli.

Procjena djelotvornosti vrednovanja AM • Ako K više ne vjeruje jako u AM i ako je njegova emocionalna reakcija značajno snižena, T je to znak da može prijeći na nešto drugo. • “Koliko sada vjerujete u AM? A koliko ste sada zabrinuti? ”

• Ukoliko K još uvijek značajno vjeruje AM i ne osjeća se emocionalno bolje, potrebno je nastojat razumjet zbog čega pokušaj kognitivne restrukturacije nije bio dovoljno učinkovit. • Uobičajeni razlozi za razmatranje: Konceptualizacija uzroka nedjelotvornog vrednovanja AM 1. Postoje druge, mnogo važnije AM i/ili predodžbe koje nisu identificirane ili vrednovane. 2. Vrednovanje AM je površno ili neadekvatno. 3. K nije iznio dovoljno dokaza za koje vjeruje da podržavaju AM. 4. AM je ujedno i bazično vjerovanje. 5. K je racionalno shvatio kako je AM iskrivljena, ali u nju ne vjeruje na “emocionalnoj” razini. 6. K je vrednovanje primio s rezervom.

Literatura: Beck, J. S. (2007). Osnove kognitivne terapije. Jastrebarsko: Naklada Slap.