DRAVNOPRAVNI RAZVITAK BOSNE I HERCEGOVINE SREDNJOVJEKOVNA FEUDALNA BOSANSKA
DRŽAVNO-PRAVNI RAZVITAK BOSNE I HERCEGOVINE
SREDNJOVJEKOVNA (FEUDALNA) BOSANSKA DRŽAVA POGLAVLJA: 1. BOSNA KAO SAMOSTALNA FEUDALNA DRŽAVA; 2. BOSANSKA CRKVA; 3. DRŽAVNO UREĐENJE SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
I. BOSNA KAO SAMOSTALNA FEUDALNA DRŽAVA Pitanja: VRIJEME BANOVA: 1. Teritorijalno-politički pojam Bosne, 2. Porijeklo i značenje imena Bosna (tri grupe mišljenja), 3. Nastanak bosanske feudalne države, 4. Ban Borić (1154. – 1163. ), 5. Kulin ban, 6. Povelja bana Kulina (29. 8. 1189. ), 7. Hereza i Sabor na Bilinom Polju, 8. Ban Matej Ninoslav (1232. -1250. ), 9. Franjevci u Bosni,
VRIJEME KRALJEVA 10. Dinastija Kotromanića, 11. Stjepan II Kotromanić (1322. – 1353. ). , 12. Kralj Tvrtko I Kotromanić (1355. – 1391. ), 13. Hum – Hercegovina, 14. Feudalna anarhija u Bosni, 15. Kralj Stjepan Tomaš (1443. – 1461. ), 16. Kralj Stjepan I Tomašević (1461. – 1463. ) i kraj srednjovjekovne bosanske države;
1. Teritorijalno-politički pojam Bosne
a) Kontinuitet teritorije i imena Bosne - Traje: od ranog evr. i južnoslav. srednjeg v. , prvih spomena Bosne i bos. bana iz 10. st. - pa do danas – to je izuzetak u odnosu na balkanske zemlje; - Povijest Južnih Slovena, općenito Balkana – je povijest seoba, ne samo naroda, nego i njihovih država, od kojih su neke, ne samo „selile“ već mijenjale i svoja imena; - Srbija (od Raške do Dunava), - Hrvatska (od Jadr. do Save i Drave), - C. Gora (4 nahije oko Cetinja), - Slovenija (od Koruške do Kranjske), - Makedonija (od Egejske do Vardarske), - Albanija (od Prizrena i Bitolja do Tirane i Valone)
b) Bosna „od Save do mora i od Drine do Cetine“ (u vrijeme Stjepana II Kotromanića) - Prvi pomen 949. g. kao male zemlj. oko izvora istoimene rijeke - U pogledu stabilnosti terit. bila je histor. izuzetak (nije „selila“ niti se cijepala), njeno središte oduvijek je bio prostor sarajevsko-visočko-zeničke kotline; - Cijepanje Rim. carstva na Ist. i Zapadno (Teodosije 395. g. ) bitno je odredilo historijsku sudbinu Bosne (1) granica između istoka i zapada – pravoslavlja i katoličanstva; (2) kao granična zemlja (od ranog sr. v. ) između Bizanta i Franačke, kasnije Srbije i ugarsko-hrv. Kraljevstva - nastoji izboriti i očuvati svoju državnu samostalnost; .
2. Porijeklo i značenje imena Bosna
a) Tri grupe mišljenja (1) Prva gr: to su mišljenja po kojima je ime „Bosna“ ostalo od nekog starijeg naroda prije Slavena (tračko, ilirsko); (2) Druga gr: polaze od mišljenja da su Slav. koji su doselili na područje današnje centr. Bosne donijeli to ime sa sobom (analogija: Srbi, Hrvati); (3) Treća gr: u nauci se smatra da imena svih desnih pritoka Save, pa i rijeke Bosne imaju predslavensko ime (Bosna je u pis. izvjeeštajima – 1000 godina, Herce-govina od 1449. );
3. Nastanak bosanske feudalne države (predbanski period)
a) Prva faza (Porfirogenet): predbanski period (od dolaska Slovena u 7. do prvih banova u 10. st. – nema puno izvora - Prvi spomen Bosne. : Konstantin Porfirogenet „De administrando imperio“ – mala zemlja (horion Bosna) sa dva grada: Katera i Desnik (sredina 10. st. ); - Pored Bosne, Porfirogenet spominje i neke druge oblasti i mjesta koja će kasnije postepeno ući u sastav bosanske države (Salines, Nertljanska oblast – Paganija); - Za Visoko sa šir. okolinom, kasnije središte srednjovj. bos. drž. uglav. se koristio naziv Bosna (uključujući i župe Vrhbosnu, Vidogošću, Lepenicu, Trstivnicu t. j. Kakanj), Lašvu i Brod - Zenica).
b) Druga faza (predbanski period nastajanje države, raspad rodovskih zajednica krajem 11. st. – Dukljanin) - Nakon raspada rodovskih zajednica i objedinjavanja plemena, radi odbrane, u sar. visoč. kotlini, pojavljuju se prve instucije vlasti i države. - odakle se ime Bosna prenosi na susjedne, pa i dalje obasti; - Stvaranje bos. srednjovjek. države završeno je krajem 11. st. - prije drugih susjednih južno-slov. država, zbog relativne udaljenosti od Carigrada i Rima; - Pop Dukljanin u svojoj hronici Bosnu opisuje kao veliku zemlju od Drine do Gornjeg Vrbasa, ravnopr. sa Raškom i Hrvatskom, na čelu sa banom (avar. osn. bajan)
Bosna od XII – XV stoljeća
4. Ban Borić (1154. – 1163. )
a) Na ugarskoj strani za vrijeme ratova sa Bizantom za prevlast na Balkanu (1154. -1164) - I samo često spominjanje Bosne i njenog bana, posredno govori o postojanju te državne jezgre i prije Borića, - Za vrijeme bizantsko-ugarskih ratova - 1154. – 1164. za prevlast na Balkanu pojavljuje na ugarskoj strani - Učestvovao je u neuspješnoj opsadi Braničeva u Srbiji zajedno sa ugarskom vojskom (hroničar Kinam);
b) Potjera Manojla Komnena za Borićem nakon neuspjeha pod Braničevom - Nakon neuspješne opsade Braničeva i ugarskog povl. preko Dunava i Borić se povlači sa vojskom u Bosnu; - Imao je znatnu vojsku, jer je car Manojlo Komnen odredio „najhrabriji dio vojske“ da krene u potjeru za njim; - Kinam (Epitome) izričito navodi da Bosna nije podčinjena nijednom okolnom vladaru. „nego narod u njoj ima poseban način života i uprave. “
5. Kulin ban, (prije 1180. – 1204. )
a) Veliki bosanski ban - Culin magno bono Bosniae - Došao na vlast kao bizantski vazal prije smrti Manojla Komnina 1180. (bio zauzeo Dalmaciju, dijelove Hrv. i Bosne) i defin. utvrdio temelje bosanske drž. samostaln. - Upamćen kao srećni vladar, za kojeg se vezuje: (1) početak političko-ekon. stabilizacije i širenja Bosne, koja se razvijala uporedo sa susjednim drž. , (2) trgovinsko otvaranje, (3) pomak u kulturnom životu;
b) Kulinova Bosna, izgrađena i zaokružena država (1) imala je različite nazive: vojvodstvo (ducatus), regio, terra, districtus, banatus (banovina), te na kraju regnum (kraljevstvo), (2) imala je već zaokruženu teritoriju, državni aparat, kancelariju i prihode, te vidljiv kulturni napredak; (3) prostirala se od Drine do Grmeča, sa oblastima: Bosnom. , Usorom, Soli, Donjim Krajima oko Sane; (4) Kulin je jedini vladar koji je ostao u nar. tradiciji „Od kulna bana i dobrijeh dana. . . “);
6. Povelja bana Kulina (29. 8. 1189. )
a) Povelja sankcioniše već uhodanu praksu trgovine Bosne s Dubrovnikom - Krajem 12. st. kao i čitav Balkan, tako je i Bosnu zahva-tio proces feudalizacije, nastaje domaći vlastelin. sloj) - Značajnu ulogu u tom procesu imalo je ubrzano jačanje trgovine sa dalmatinskim gradovima, posebno s Dubrovnikom. - iz tog veremena spominju se tri veća trga: Vrhbosna, Visoko, Drijeva; - Tako je već uhodana praksa trgovine sa Dubrovnikom sankcionisana Poveljom Kulina bana, 29. 8 1189.
b) Značaj Povelje: potvrđuje da je u Bosni već tada postojala feudalna struktura vlasti; - Povelja – potvrda samobitnosti. i u velikoj mjeri samostalnosti Bosne. , „Ja, ban Bosanski Kulin. . . “ kao i svaki patrimonijalni vladar, smatra se gospodarem cijele drž. terit, pa zato i može garantovati slobodu trgovine po svom „vladaniju“ ; - Kulin je imao izvršni i prinudni aparat vlasti, kao garanciju zaštite dubrovačkim trgovcima i dvorsku kancelariju kao završni stupanj izgradnje feudalne države
Povelja bana Kulina
7. Hereza i Sabor na Bilinom Polju
a) Prijava zetskog kneza Vukana papi Inoćentu III, 1199. , o herezi u Bosni - Krajem 12. st. Bosna je središte bogumila, a crkva bosanska stub bosanske autonomnosti; - i sam Kulin ban sa ženom i sestrom prihvata herezu i „prevodi“ 10. 000 hrišćšćana u tu vjeru; - Iako se i ranije u Rimu znalo o herezi u Bosni, o tome je prvi pismeno izvijestio papu Inoćenta III zetski knez Vukan, 1199. , a papa pozvao Ugarsku da interveniše u Bosni. -Ugarski kralj Emerik prihvara poziv pape da udari na Bosnu kao šansu za ostvarenje stalnih ugarskih pretenzija na Bosnu,
b) Mudra odluka Kulina bana: da prihvati sve zahtjeve Rima (Abjuracija 1203. ) - Našavši se pred zajedničkim prijetnjama Rima, Ugarske, Nemanjića i srpske pravoslavne crkve - mudri Kulin piše papi da prihvava sve što se od njega traži samo da izbjegne rat; - Papa šalje u misiju svog izaslanika Kazamarsa da ispita stanje hereze u Bosni; - Dolazak papinog izaslan. Kazamarisa, sabor na Bilinom polju početkom aprila 1203. (koji utvrđuje: „Učenje bos. krstjana u suprotnosti sa učenjem katoličke crkve“)
c) Akt o abjuraciji, Bilino polje, 8. 4. 1203. , nije dokrajčio herezu u Bosni (dominikanci) - Na zahtjev Kazamarisa, starješine bosanskih krstjana i sam ban Kulin potpisuju akt o odricanju od heretičkog učenja i da će poštovati učenje rimske crkve, 8. 4. 1203. ; - Da bi potvrdio potpisani akt, Kazamaris je u Ugarsku poveo banovog sina i još dvojicu crkvenih starješina, koji su pred kraljem i Kaločkim nadbiskom „ponovili u ime svoje braće i bana Kulina, zakletvu da će se pridržavati svih datih obaveza. “; -Kazamaris nije dokrajčio bos. herezu, naprotiv, ona se širi i dalje, na što papa šalje dominikance u Bosnu, koji su upotrebljavali i silu – i naišli na još veći otpor naroda
8. Ban Matej Ninoslav (1232. -1250. ): odbrana i feudalizacija Bosne
a) Od Kulinove smrti, 1204. do dolaska bana M. Ninoslava 1232. – krstaški ratovi na Bosnu (1) U tom 30 -godišnjem periodu jača hereza u Bosni, (2) U krstaškim ratovima (1096. – 1270. ), rimske pape zajedno sa ugarskim i hrvatskim velikašima nastoje konač-no uništiti bosansku herezu, ustvari uništiti samostalnost Bosne; (3) Tokom borbi protiv pretenzija Ugarske, u Bosni jačaju oblasni feudalci; (4) Propao krst. pohod ugar. -hrvatskog kralja Andrije II na Bosnu, 1225. (Kaločki nadbiskup nije uspio prikupiti dovoljno vojske „da Bosnu, Usoru i Soli očisti od hereze. “)
b) Dolazak bana Ninoslava 1232. (veći su mu problem neposlušni velikaši nego hereza) - Ninoslav nije bio oprerećen herezom koja se širila i na Slavoniju već neposlušnim velikašima (koji su dotadašnje župe pretvarali u vlastite feude i u velikoj mjeri osamostaljivali se od vladara - Prešavši na katoličanstvo, prije 1233. , Ninoslav se žali papi Grguru IX da se baš njemu (koji je prešao na katoličanstvo) njegovi velikaši ne pokoravaju i uskraćuju mu prava na župama koje su njegovi preci uživali; - Na to je papa, ovlastio hrvatskog hercega Kolomana, sina ugar. kralja, 1235. da vrati stare običaje „na korist vjere, a na propast heretičke opačine“, t. j. da udari na Bosnu;
c) Ban Ninoslav se, bez obzira na ranije obraćanje papi, suprotstavlja Kolomanu - Koloman poduzima krstašku akciju na Bosnu s krajnjim ciljem da obori domaću dinastiju, - Ban Ninoslav ujedinjuje (1) domaću vlastelu, (2) crkvu i (3) seljaštvo – i protjeruje krstašku vojsku nazad (uz mnogo prolivene krvi), 1238. ; - Kao odlučan vladalac: (1) oslobađa se pritisaka sa strane, (2) ujedinjuje i učvršćuje stalešku organizaciju bosanke vlastele i (3) jača poziciju Crkve; - U vrijeme Ninoslava, crkva bos. i staleški organizovana vlastela bili su nosioci plemenskog, teritorijalnog ili zemaljskog imena Bosne i Bosanaca ili Bošnjana; iz te svijesti oblikovala se drž. samostal. i etnicitet Bosne;
9. Franjevci u Bosni (poslije 1292)
a) Neuspjeh dominikanaca protiv bosanske hereze, 1292. papa u Bosnu šalje franjevce - Zbog neuspjeha skoro 100 -godišnjeg djelovanja dominikanaca protiv bosanske hereze, na poziv kralja Stefana Dragutina 1292. godine papa na isti zadatak u Bosnu šalje Franjevce; - Blagom pastirskom riječju umjesto inkvizicije, Franjevci brzo potiskuju dominikance i postaju značajan faktor u (1) vjerskom, (2) kulturnom i (3) etnopolitičkom razvoju Bosne; - U svoje redove primaju domaće ljude, koji se približavaju vladaru i u posljednjoj deceniji bosanskog kraljevstva potiskuju crkvu bosansku, što ranije uspjelo svoj sili ugarskih i srpskih kraljeva;
10. Dinastija Kotromanića (od 13. -16. st. )
a) Poslije smrti bana Ninoslava 1250. , Ugarska je raskomadala Bosnu na više oblasti, - Nakon ugarskog osvajanja Bosne, samo je u užem dijelu ostao na vlasti rođak bana Ninoslava, ban Prijezda, osnivač dinastije Kotromanića; - Bribirski knezovi Šubići koriste borbu za hrvatsko-ugarski prijesto između Arpadovića i Anžujaca kako bi zavladali Bosnom (dobili titulu bana); - 40 -tih g. 13. st. , zauzeli su Šibenik i Skradin (u čijoj je blizini njihova nasljedna župa Bribir), potom Trogir, Split, Zadar i donji tok Neretve, a zatim se okrenuli Hrvatskoj i Bosni;
b). Borba Stjepana I Kotromanića protiv ekspanzije Šubića (uloga Pavla Šubića) - Koristeći dinastičke borbe u Ugarskoj, Pavao Šubić uzdiže se do prave dinastičke moći i „samozvano“ dodjuje titulu bosan. bana svom bratu Mladenu, 1302 - Tadašnji bos. ban Stjepan I Kotromanić pružao je odluč. otpor protiv pokušaja Šubića da osvoje cijelu Bosnu, - Kad je u tim borbama poginuo i sam Mladen Šubić I 1304. , za gospodara Bosne Pavao Šubić postavlja svog sina Mladena II Šubića; - Umjesto ratom, Mladen II svoje ciljeve u Bosni poku- šava ostvariti vazalnim vezama sa dijelom bos. vlastele - U međuvremenu se Kotromanići čvršće vezuju za Nemanjiće (pošto se ban Stjepan I Kotr. oženio Jelisavetom, kćerkom srpskog kralja Stefana Dragutina;
11. Stjepan II Kotromanić (1322. – 1353. ).
a) Stjepan II Kotromanić na strani Anžujaca pobjednika u borbama za ugarski prijesto - (1) Rezultat dinastičkih borbi za ugarski prijesto: - - Anžujci pobijedili Arpadoviće, - - Skršena moć hrvatskih velikaša, prije svega Šubića; (2) Na scenu stupa novi bosanski ban Stjepan II Kotromanić koji je: - mudro stao na pobjedničku stranu Anžujaca, - privukao vlastelu Donjih Kraja – Hrvatiniće i - ponovo učvrstio domaću dinastiju;
b) Ban Stj. II Kotromanić – vladar „krupnih poteza“ (1) Stajući odlučno na stranu Roberta Anžujskog, - stabilizovao je odnose sa Ugarskom, - uveo Bosnu u registar evropskih država; (2) Definitivno oformio i učvrstio Bosnu kao geopol. pojam -zavladao „od Save do mora, od Cetine do Drine“; - udao kćer Jelisavatu za ugarskog kralja Ludovika I Anžujskog 1353. );
12. Kralj Tvrtko I Kotromanić (1355. – 1391. )
a) Nakon prvobitno datih ustupaka, teško porazio krstaše ugarskog kralja Ludvika I (1) Ugarski kralj Ludovik I: nakon pobjede nad Mletačkom i zaključenja Zadarskog mira 1358. , teži potčiniti Bosnu, pa je primorao Tvrtka - da mu preda zapadni Hum, - podržao neke bos. velikaše, koji ustaju protiv Tvrtka, - pokrenuo krstaške pohode na Bosnu; (2) U krstaškom ratu na Bosnu Ludovik I doživio je od Tvrtka težak poraz svojih krstaša kod Srebrenika i Jajca; (3) I pored sjajne pobjede, voljom krupnih feud. , Tvrtko I zbačen je s vlasti u febr. (dovode njegovog brata Vukca), da bi se vratio na prijesto u martu 1363. i to uz pomoć svog doskora protivnika Ludovika I;
b) Nakon povratka na prijesto 1363. g. , učvršćuje se na vlasti i kruniše za kralja 1377. - (1) Za samo 2 odine rješava se bilo kakve zavisnosti od Ludovika I, - (2) uspostavlja punu vlast u zemlji, pridobivši na svoju stranu krupnu vlastelu, uglavnom, poklanjajući im posjede. - (3) „Instinktom feudalca u usponu“, koristi raspad Dušanovog carst. i u savezu sa Lazarom Hrebeljanovićem 1373. proširuje bosansku granicu čak do Raške i Boke Kotorske; - (4) Dolazi na prijesto „svojih predaka“ kao“Hrista Boga kralj Srbljem, i Bosne i Primorju“ na Mitrovdan 1377. u manstiru Miloševa
c) Nakon krunisanja, okreće se zapadu, ali šalje pomoć knezu Lazaru na Kosovo, 1389. - Koristeći nerede u Hrv. i Dalm. , nakon smrti ugarskog kralja Ludovika I, 1382. , zauzima hrv. jadransko primorje i proširuje svoju kraljevsku titulu kao „po milosti Božijoj kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja“; - U doba Tvrtka I, Bosna je bila privr. razvijena i politički važna država Balkana i Evrope. , „okupljala“ je znatan dio hrvatskih i srpskih zemalja, ali kao feudalna država nije imala ni srpsko, ni hrvatsko obilježje; - Anektirajući Bosni okolne, isključivo južnoslavenske zemlje, bio je u izvjesnom smislu „prvi jugoslovenski kralj“;
Srednjevjek. Bosna za vrijeme kralja Tvrtka I
13. Hum – Hercegovina
a) Definitivno pripajanje Humske zemlje Bosni izvršio je Stjepan II Kotromanić 1326. (1) Ime Hercegovine vezuje se za uspon i međusobne borbe bosanske vlastele (Hranići, Pavlovići, Kosače); (2) Tako je vojvoda Stjepan Kosača, pored Podrinja, zavladao i Humom, 1448. , (3) Da bi nakon toga podigao svoj ugled, dobio–uzeo je naslov „hercega od sv. Save“, jer je manastir Mileševa, gdje su ležale kosti Save Nemanjića bio u njegovom posjedu. ;
b) Nakon što je Stjepan Kosača preuzeo Hum, 1326. , taj se prostor zove Hercegovina - Teritorijalni obuhvat Hercegovine: cijeli prostor od Ostroga (Nikšića) na istoku do Imotskog na zapadu i od Konavala na jugu do Ivan-planine na sjeveru, - Prvo se počeo nazivati, umjesto Humskom, Hercegova zemlja, a kansije Hercegovina; - Ulaskom Huma u sastav Bosne – pojavljuje se pravosl. stanov. u većem broju; - Herceg Stjepan kao „pataren“ prihvata heretike, koje sredinom 15. st. progonio kralj Stjepan Tomaš;
14. Feudalna anarhija u Bosni
a) Smrt Kralja Tvrtka I 1391. – početak kraja bosanske države (tri velikaške porodice) - U poslj. deceniji Tvrtkove vladavine postavljeni su temelji razorne moći tri krupne velikaške porodice: kne-ževa Hrvatinića, Hranića-Kosača i Radinovića-Pavlovića: - U periodu od oko 30 g. poslije Tvrtka I, desile su se brojne promjene na bosanskom prijestolju – isključivo po volji najužeg velikaškog sloja. (Hrvoje Vukčić, najmoćniji feudalac); - Tako umjesto Tvrtkovog sina, krupni feuadlaci (u prvom redu Hrvoje Vukčić) na prijestolje dovode Tvrtkovog sinovca Dabišu (1391. – 1395. );
b) Poslije Dabišine smrti 1395. voljom vlastele dolazi nekoliko „slabih vladara“ (1) Dabišina udovica Jelena Gruba (1395. - 1398), (2) Stjepan Ostoja iz jedne pobočne grane Kotromanića, prva vladavina (1399. – 1404. ); (3) Tvrtko II Tvrtković, sin kralja Tvrtka, prva vladavina (1404. – 1409. ) (4) Stjepan Ostoja (druga Vladavina (1409. -1418. ), (5) Stjepan Ostojić sin kralja Ostoje (1418. - 1420. ), (6) Tvrtko II (druga vladavina), 1420. – 1443. )
15. Kralj Stjepan Tomaš (1443. – 1461. ): progonitelj heretika
a) Nasljednik Tvrtka II, pretposljednji vladar Bosne - iako je imao stvarnu vlast samo na užem dijelu Kralj. , kao vješt političar uspio je učvrstiti svoj položaj; - Da bi osigurao pomoć Rima protiv osmanske najezde, 1450. poduzeo progon heretika, koji su bježali pod zaštitu hercega Stjepana Kosače (što prije njega nije učinio ni jedan bos. vladar), ali Rim ga, ipak nije pomogao; - Pred opasnošću od Osmanlija, ostao je usamljen: (1) Stjepan Kosača se priklonio Osmanlijama. , (2) srpski despot i erdeljski vojvoda uslovili ga daljom borbom protiv heretika; 1457. isplatio Osm. 160. 000 dukata, ali je nakon pada Srpske Despotovine. , 1459. , ipakred došao i na Bosnu;
16. Kralj Stjepan I Tomašević (1461. – 1463. ), i kraj srednjovj. bosanske države
a) Poslije smrti kralja Tomaša, 1461. na prijesto sjeda njegov sin Stjepan Tomašević, - Dok su velikaši lavirali između Osm. i Ugarske, a „prostota“ bila izlož, bezobz. progonima katol. crkve i vlastele, panično je tražio pomoć za spas Bosne; - Zapad je agoniju i pad Bosne indiferentno promatrao – sultan Mehmed II Fatih pogubio je Kralja Stjepana Tomaševića u blizini Jajca – u julu 1463. ; - Tako je u julu 1463. , bez stvarnog otpora, propala bos. srednjovjekovna država (potpuno usamljena i pred očima indiferentnog zapada);
II. BOSANSKA CRKVA Pitanja: 1. Pojam i definicija; 2. Historijska nauka i Crkva bosanska; 3. Učenje Crkve bosanske; 4. Organizacija Crkve bosanske; 5. Historijska uloga Crkve bosanske;
1. Pojam i definicija
a) Smatra se da je bila dominantna u pogledu vjere u srednjovjekovnoj Bosni - Njeni sljedbenici sebe zovu: „krstjanima“, „dobrim Bošnjanima“, „dobrim ljudima“ ili jednost. „ljudima“, - Protivnici su ih zvali bogumilima, babunima, patarenima ili hereticima - Iz akata o abjuraciji na Bilinom Polju 1203 vidi se da je imala svoje starješine, svoju hijerarh. i organizaciju, - U latinskim izvorima redovno se spominje kao Ecclesia Sclavoniae, što se odnosilo na Bosnu i Crkvu bosansku - Prvi put se pod tim nazivom spominje u jednoj povelji Stjepana II Kotroma-nića, 1325. ;
b) Učenje: sinteza perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla sa elementima kršćanstva c) Tu je sintezu uobličio perziski vjerski učenjak Mani (Maniheus) još u 3. st. n. e. za vrijeme dinastije Sasanida; - To učenje kao manihejstvo proširilo se po cijelom Rimskom carstvu kao vjera siromašnih i obespravlj. slojeva; d) Manihejstvo se kasnije u Evropi preplelo raznim socijalnim antifeudalnim pokretima; Historičar Anto Babić je utvrdio da je u to vrijeme bilo 16 takvih pokreta, od kojih je Crkva bosanska bila najbroj-nija i politički najznačajnija.
2. Historijska nauka i Crkva bosanska
a) Rasprave o Crkvi bosanskoj na ovim prostorima vode se više od 140 godina - Počele su radovima Božidara Petranovića i Franje Račkog, koji su se pojavili odvojeno i istovremeno 1867. ; - Poslije njih o tome su ispisani brojni radovi i knjige, koji su puni kontroverzi, predrasuda i nacionalne pristrasnosti; - To je i razumljivo jer pitanje Crkve bosansek zadire u sve nacionalne mitove na središnjem Balkanu. - Teorije o porijeklu Crkve bosanske mogu se podijeliti na tradicionalne i novije
b) Tradicionalne teorije: bogumilska (Rački), pravosl. (Petranović), katolička (L. Petrović) - Bogumilska teorija (Franjo Rački: Crkva bosanska je izdanak bogumilstva, kao organizacija bila potpuno odvojena od crkve u susjednim zemalja – imala svoja načela, ustrojstvo i teologiju; - Pravoslavna teorija (Božidar Petranović): Crk. bos. je pravoslavna bosanska narodna crkva – razlikovala se samo „po tome što je imala svoju samostalnu bosansku hijerarhiju. “ - Katolička teorija (Leon Petrović, 1953. ): , Crk. bos. se razvila iz rane katoličke organizacije, pa prema tome, nije imala dualistički, već monistički karakter.
c) Novije teorije: teorija o pravovjernosti (J. Šidak) i teorija istovremenosti (Džon Fajn) - Teorija o pravovjernosti (Jaroslav Šidak: Crkva bosanska nije ni heretička, ni pravoslovna, već „pravovjerna kršć. crkva sa slavenskim bogosluženjem i vlastitom organi-zacijom i hijerarhijom, potpuno nezavisna i od Rima i od Carigrada - Teorija o istovremenosti dualističke heretičke i raskolničke crkve (Džon Fajn: da su u srednjovjekovnoj Bosni istovremeno egzistirale i dualistička hereza i raskolnička Crk. bosanska;
3. Učenje Crkve bosanske
a) Dualističko učenje –za katoličku i pravosl. Crkvu je bila nepravovjerna doktrina (hereza) - Španski dominikanac, kardinal i „veliki inkvizitor“ Tomas de Torquemada (Torkemada), 1461. g. opisuje učenje Crkve bosanske – kao dualističku i antikršćansku herezu; - U svom učenju Bosanska crkva je, navodno, polazila od vjerovanja da svijetom upravljaju dva načela: dobro i zlo; - Prvo načelo je „duhovno i bestjelesno“, a drugo „zlo i tjelesno“, t. j. „vidljivo“. - To su ustvari dva boga, od kojih je prvi bog svjetla tvorac duhovnog, a drugi kao bog tame – tvorac fizičkog svijeta – i koji su u stalnom sukobu;
b) U funkciji očuvanja samostalnosti i državotvornosti Bosne, ali i feudalnog partikularizma - Popularno je mišljenje da je učenje Crkve bosanske kao bogumilsko i heretičko, nastalo u Bugarskoj još u 10. st. , odakle se preko Makedonije i Srbije prenijelo u Bosnu, - Imalo je izrazito antifeudalni karakter (propovijedalo asketizam, odricanje od vlasništva i zakletve. . . ); - Vladari u Bosni prihvataju ga kao sredstvo odbrane svoje samostalnosti i prema istoku i prema zapadu; - Uspostavljen je povijesni kompromis između feudalnih snaga i jednog, u osnovi antifeudalnog pokreta, kojim je obilježena cjelokupna povijest Bosne;
4. Organizacija Crkve bosanske
Organizaciona šema Crkve bosanske
a) Izabrani (pravi krstjani) i obični (mrsni ljudi) - Razlikovali su se: izabrani ili savršeni, „pravi krstjani“ (svega nekoliko stotina) od običnih vjern. , zv. „mrsni ljudi“. (1) Strojnici su bili svi savršeni, izabrani, t. j. svećenici, - niži strojnici su se zvali starci, - viši strojnici su se zvali gosti, - na čelu je bio„did“- često u diplomatskoj i upravnoj službi države i vladara; (2) Osim 20 -tak „hiža“ za crkvene starješine višeg ranga, crkva nije imala drugih vjerskih građevina, ni zemlje, ni duhovnog poreza – zajedničke molitve su u prirodi;
b) Politička uloga: faktor feudalnog partikularizma i održanja državne samostalnosti - U odbrani od centralne vlasti, koja ih je najčešće progonila u ime katoličanstva, Crkva se vezuje za krupne feudalce; - U isto vrijeme bila je i faktor odbrane državne samostalnosti: u krstaškim pohodima, iza kojih su bile druge namjere, Crkva se našla prva na udaru „pravovjernih“ država; - Igrala je ključnu ulogu u odbrani od svih spoljnih nasr-taja na Bosnu (održala se uz podršku „svoje države“ i sa podrškom „svojoj“ državi - u svojevrsnoj simbiozi);
5. Historijska uloga Crkve bosanske
a) Postepeno mijenjanje vjerske slike pri kraju bosanske srednjovjekovne države - Pri kraju perioda svoje samost. , Bosna postepeno mijenja svoju vjersku sliku: pored Crkve bosanske, tu su i pravosl. (Hum, istočne granice) i katolici (srednja Bosna - franjevci); - To će imati odraza na masovno, mada postepeno, prihvatanje islama od strane pripadnika sve tri religije;
b) NI jedna crkva u Bosni nije imala čvršći oslonac u seljaštvu - Zbog relativno kasnog razvoja gradova (sa vjerskim tradicijama) i slabih veza sa seljacima, ni jedna crkva nije imala čvrst oslonac u bos. seljaštvu, niti značajniji uticaj – što će kasnije otvoriti put masovnijem prihvatanju islama; - Prihvatanje islama od strane brojnih Bosanaca bilo je rezultat dinamizma nove vjere i države, a ne neke bošnj. navodne predisponiranosti za konverziju zbog pripadanja heretičkim učenjima, kako se to nekad misli i piše
III. DRŽAVNO UREĐENJE SREDNJOVJEKOVNE BOSNE Pitanja: 1. Definicija državnog uređenja Srednjovjekovne Bosne; 2. Vladar Srednjovjekovne Bosne ; 3. Državni sabor ili stanak (zbor, sva Bosna, sav rusag bosanski;
1. Definicija državnog uređenja Srednjovjekovne Bosne
a) Staleška monarhija, vladar, stanak, feudalci, po osnovu imunitetskih prava - Bosna je bila staleška monarhija, na čijem je čelu bio vladar ili monarh, koji je u velikoj mjeri zavisio od staleških odnosa u feudalnom saboru, odnosno od volje krupne vlastele; - Još od bana Kulina i Mateja Ninoslava država je imala izgrađenu srukturu centralne i lokalne vlasti: (1) centralni organi bili su: vladar i sabor; (2) lokalni organi bili su: feudalci po osnovu svojih imunitetskih prava;
2. Vladar Srednjovjekovne Bosne
a) Dolazak na vlast: do bana Ninoslava nisu dolazili po principu primogeniture (1) Za razl. od ostalih zemalja, vladari Bosne nisu dolazili na prijesto - ni po principu primogeniuture (gdje prvorođeni sin nasljeđuje oca), - ni po princ. majoriteta (gdje najstariji brat nasljeđuje umrlog vladara), (2) Vladari su dolazili na prijesto isključivo voljom krupne vlastele
b) Poslije bana Ninoslava do propasti Bosne svi vladari dolaze iz istog roda - Kotromanića - Zadržano je shvatanje da je gospodar države u stvari čitav rod – kao što je taj isti rod bio gospodar plemenšti-ne, odnosno velikih feudalnih posjeda; - Bosanska. vlastela je kod promjene na prijestolju postupala jako grubo i samovoljno (primjer: smjene na bos. prijestolju poslije smrti Kralja Tvrtka 1391. godine).
b) Prihodi bos. vladara: od plemenitih baština, zakupa i raznih taksi (1) Od „plemenitih baština“ (kao i svi feud. gospodari) (2) Od zakupa rudnika (koji su se smatrali vlasništvom vladara) i carina – obično od Dubrovčana; (3) Razne takse: - „bolanje“ srebra (označavanje žigom), - pomorske (lučke) takse i - kovanje novca (kao i u svim srednjovjekovnim zemljama isklj. pravo vladara–regalije);
d) Prihodi bosanskih vladara: iz raznih dohodaka i drugih izvora (zakupi zemljišta i sl) - Stonski dohodak (od 1333. kada je Stjepan. II Kotro-manić ustupio Dubrovčanima Pelješac i Prevlaku, bosan. vladari su uživali Stonski dohodak kao naknadu od 500 dukata godišnje); - Mogoriš: taksa koju su Dubrovčani plaćali o Miholj-danu (Mitrovdanu) na ime korištenja vinograda i polja u Humu i Trebinju (60 dukata godišnje); - Srpski ili svetodmitrovski doh. (proglašenjem Tvrtka I za kralja „. . . i Srbljem“, na bosanskog vladara prelazi i pravo ubiranja takse od Dubrovnika u iznosu od 2000. dukata godišnje;
3. Državni sabor ili stanak
a) Stanak, zbor, sva Bosna, sav rusag bosanski) (1) Pored vladara, Stanak je drugi organ centralne vlasti u kojem glavnu riječ vode krupni feudalci; - Sazivanje: u redovnim prilikama sazivao ga vladar, - Ograničenja učešća članova vladarske kuće u radu sabora: mogla je učestvovati žena, ali ne i sin vladara; (2) U radu sabora nisu učestvovali predstavnici Crkve bosanske (za razliku od drugih feudalnih sabora u Evropi) - Razlog: pripadnici hijerarhije Crkve bosanske nisu ulazili u red feudalnog staleža; - Ipak, njihov uticaj na unutrašnju i vanjsku politiku bio je značajan;
b) Nadležnosti stanka (sabora) (1) izbor i krunisanje vladara (slab vladar, jača vlastela i obrnuto), (2) darivanje i oduzimanje baština, (3) vanjska politika: - otuđivanje državne teritorije; - međunarodni ugovori;
- Slides: 84
