Rasprava linostsituacija Mischelova kritika crta linosti Mischel Personality

Rasprava ličnost-situacija Mischelova kritika crta ličnosti: Mischel (Personality and Assessment, 1968) -ponašanje je više situacijski specifično nego kros-situacijski općenito - mjere crta ličnosti nisu posebno korisne u predikciji ponašanja. -korelacije između mjera crta ličnosti i specifičnog ponašanja u nekoj specifičnoj situaciji općenito su niske i rijetko prelaze 0. 30. -korelacije između indikatora iste vrste ponašanja (npr. indikatora prijateljskog ponašanja) također su vrlo niske. -crte ličnosti postoje samo u glavama procjenjivača.

Osnovne karakteristike situacionizma: 1. Ponašanje je situacijski specifično, a ne kros-situacijski konzistentno. 2. Individualne razlike unutar situacije mogu se primarno pripisati pogrešci mjerenja, a ne širokim internalnim dispozicijama (crtama). 3. Opaženi uzorci reagiranja mogu se kauzalno povezati s podražajima prisutnim u situaciji. 4. Najprikladnija metoda za istraživanje takvih veza podražaj-odgovor je eksperiment.

Prediciting some of the people some of the time Bem i Allen (1974) - U tradicionalnom istraživanju ličnosti istraživač podrazumijeva da su ispitivane crte jednako relevantne za sve ispitanike; ta pretpostavka može biti kriva. -značajne i visoke korelacije između ponašanja i crte mogle bi se očekivati samo kod onih osoba kojima je ta crta posebno relevantna. -uz konvencionalne mjere crta ličnosti koristi se i procjena dosljednosti ponašanja s obzirom na ispitivane crte. Oni koji smatraju da je njihovo ponašanje dosljedno s obzirom na neku crtu (bez obzira na ukupan rezultat na toj crti) jesu osobe kojima je ta crta posebno važna. Samo se za te osobe pretpostavlja dobra predikcija ponašanja na osnovi izmjerenih crta ličnosti.

Tablica 1. Korelacije među procjenjivačima Procjenjivači Najkonzistentnija Najnekonzistentnija Samopr. – roditelji 0. 62 0. 16 Samopr. – vršnjaci 0. 61 0. 12 Vršnjaci – roditelji 0. 61 0. 39 Kenrick i Stringfield (1980)

Potraga za moderatorima: -odnos između dvije varijable moderiran je ili je pod utjecajem neke treće varijable 1. Moderatori specifični za osobu - podrazumijeva se da utječu na odnos između varijable A i B za sve crte. Osnovna je logika da su neki ljudi (oni koji imaju visoki skor na moderatorskoj varijabli C) jednostavno prediktabilniji nego oni koji imaju niski skor na toj varijabli. 2. Moderatori specifični za crtu - temelje se na logici da su neki ljudi prediktabilniji nego drugi, ali samo za neke crte.

Slika 1. Moderatorski efekt treće varijable na odnos između nezavisne i zavisne varijable

Baumeister i Tice (1988; 1989) moderatore specifične za crtu nazivaju metacrtama (metatraits). Metacrta je crta «posjedovanja odnosno neposjedovanja određene crte» . -kao indeks posjedovanja odnosno neposjedovanja određene crte može koristiti varijabilitet odgovora pojedinca na česticama koje mjere određenu crtu. Visoka varijabilnost u odgovorima, bez obzira na ukupan skor, govori o neposjedovanju određene crte, dok niska varijabilnost govori o pojedovanju određene crte. Ostali moderatori specifični za crtu: 1. Važnost crte 2. Jedinstvenost (Koliko ste na toj crti slični s drugim ljudima? Zuckerman i suradnici, 1991), 3. Opažljivost (Koliko su za vas opažljive manifestacije ove crte? Kenrick i Stringfield, 1980).

Nedostaci: 1. Procjene samokonzistencije (npr. u istraživanju Kenricka i Stringfielda) pomiješane su s procjenama ekstremnosti, odnosno sa stupnjem u kojem neka osoba procjenjuje da je određena osobina za njega karakteristična. 2. Istraživači u tradiciji Bema i Allena ne pružaju nikakvo objašnjenje zbog čega bi se moglo očekivati da procjene konzistencije omogućavaju poboljšanje predikcije za neke, ali ne i za neke druge crte. 3. Nedovoljna pouzdanosti i valjanosti takvih mjera. 4. Neka istraživanja nisu našla nikakvu povezanost između različitih indikatora samoprocjenjene konzistencije i stvarne konzistencije između crte i ponašanja (Chaplin i Goldberg, 1985). 5. Većina navedenih problema i nepostojanje jasnog odgovora na problem moderatora proizlazi iz činjenice da je pristup kojeg su koristili Bem i Allen u osnovi aterorijski.

Moderatorske varijable koje imaju teorijsku važnost za problem interakcije između osobe i situacije, te za kros-situacijsku konzistenciju: 1. self-monitoring (Snyder, 1979, 1987), 2. svijest o sebi (Scheier, 1980), 3. socijalna poželjnost (Crowne i Marlowe, 1964). 4. Određena obilježja situacija također mogu funkcionirati kao moderatorske varijable i utjecati na vezu između crte i ponašanja (Snyder i Ickes, 1985). U tzv. snažnim situacijama, u kojima je ponašanje pojedinca snažno ograničeno pravilima sistematska veza između crte i ponašanje je manje vjerojatna nego u tzv. slabim situacijama koje ne sadrže striktna pravila ponašanja.

Agregiranje ponašanja Epstein (1979) smatra da će se konzistencija između crte i ponašanja znatno povećati ako se pri mjerenju ponašanja ponašamo isto kao i kod mjerenja crta, odnosno ako koristimo princip agregacije. Skorovi crta ličnosti adekvatno ne predviđaju jedno, pojedinačno ponašanje, nego konzistentne trendove u ponašanju kroz različite situacije tijekom vremena.

Tablica 2. Koeficijenti generalizabilnosti dominantnog i zavisnog ponašanja kod predškolske djece (Moskowitz, 1982) KONSTRUKT NJEGOVE KOMPONENTE I BROJ TJEDANA 1 8 DOMINANTNOST Premještanje Naređivanje Predlaganje Zapovijedanje Prijetnja 0. 34 0. 23 0. 24 0. 08 0. 10 0. 00 0. 76*** 0. 70*** 0. 71*** 0. 40** 0. 47*** 0. 00 ZAVISNOST Bliskost Dodir Traženje pomoći Traženje prepoznavanja Traženje nadzora 0. 07 0. 16 0. 14 0. 07 0. 06 0. 02 0. 38* 0. 60*** 0. 23 0. 36* 0. 14 *** p < 0. 001; ** p < 0. 01; * p< 0. 05

Fleeson (2001)

Diener i Larsen (1984) – krossituacijska dosljednost jako ovisi o ispitivanom konstruktu

Procedura agregiranja može se primijeniti na različite jedinice analize (Epstein, 1980): 1. Agregiranje ispitanika 2. Agregiranje podražaja ili podražajnih situacija 3. Agregacija kroz vrijeme 4. Agregacija različitih načina mjerenja

Nedostaci: 1. agregiranjem se samo premošćuje a ne rješava problem kros-situacijske konzistencije. Kada istraživači agregiraju ponašanja kroz različite situacije, oni više ne mogu predvidjeti neko specifično ponašanje u specifičnoj situaciji (Mischel i Peake, 1982). 2. razlog zbog čega mjere crta ličnosti bolje prediciraju agregirani kriterij nego neko pojedinačno ponašanje je u tome što za agregirane kriterije postoji veća vjerojatnost da uključuje najmanje jedan prediktabilan aspekt (Monson i sur. , 1982).

Četiri tipa agregacije (Epstein, 1990) 1. Agregacija ispitanika – njome se eliminira efekt individualnih razlika, odnosno jedinstvenih karakteristika ispitanika (postiže se npr. izborom slučajnog uzorka iz populacije). 2. Agregacija podražaja ili podražajnih situacija – smanjuje pogrešku mjerenja koju možemo pripisati specifičnim obilježjima nekog podražaja ili podražajne situacije. 3. Agregacija kroz vrijeme – ponavljanje iste mjere tijekom različitih vremenskih točaka. Time se smanjuje pogreška mjerenja koja je moguća u svakom pojedinačnom mjerenju, uzrokovana npr. bučnom prostorijom ili lošim raspoloženjem eksperimentatora. 4. Agregiranje različitih načina mjerenja – smanjuje varijancu metode poništavajući jedinstvene i specifične efekte pojedine mjere.

Buss i Craik (1980) - act frequency approach (pristup usmjeren na čestinu ponašajnih akata) -čestina kojom osoba manifestira određeni ponašajni akt povezan s određenom crtom tijekom određenog vremena osnova je da na tu osobu možemo primijeniti ime te crte, -dispozicijske oznake su sumarne tvrdnje o ponašanju do određenog trenutka, -ponašanja akti su tretirani kao osnovne jedinice koje reprezentiraju pojedinu crtu ličnosti, -kategorija određene crte sastoji se od većeg broja ponašajnih akata od kojih su neki bolji (tipičniji), a neki lošiji (manje tipični) članovi kategorije, -što su dvije kategorije sličnije, veća je proporcija ponašajnih akata koji su im zajednički.

Rezultati istraživanja: 1. trendovi u ponašanju koji su opisani višestrukim kriterijima mogu se bolje predvidjeti standardnim mjerama ličnosti nego pojedinačni akti ponašanja. 2. tipičnost akata koji reprezentiraju određenu dispozicijsku kategoriju određuje uspješnost predikcije.

Procjene drugih 1. samoprocjene su manje sklone idiosinkratičnim iskrivljavanjima nego što se to to često misli, bar kada se radi o konvergenciji s procjenama drugih poznatih osoba, 2. korištenje drugih osoba kao izvora informacija valjana je metoda za ispitivanje individualnih razlika, i može se koristiti ili s ciljem provjere točnosti samoprocjena ili s ciljem njihove zamjene u situacijama koje su posebno osjetljive na socijalnu poželjnost.