Poezija u doba realizma Poezija temeljne odrednice Khuenovo

Poezija u doba realizma

Poezija: temeljne odrednice • Khuenovo doba – političke i društvene prilike • utjecaj Šenoina poetskoga (literarnoga) modela • prevlast proze

Važnije pjesničke figure Đuro Arnold – „zakašnjeli romantičar” (Šicel), pjesnik rodoljubne i refleksivne lirike, balada i romanca s temama iz hrvatske prošlosti i narodne predaje ( Krapinske elegije; Damjan Juda, knez dubrovački ; Kata Lovićeva i dr. ) Nije narod tu poradi književnika i književnosti, nego su književnici i književnost tu poradi naroda. (Iz govora na Matičinoj godišnjoj skupštini 1904, prema: Šicel, Povijest hrvatske književnosti 2 , 2005, 44)

S Griča Izranja sunce gorskog iza kruga U nedjeljnoga jutra svetom muku: Otajstvu nalik, što ga božji sluga U veljem hramu dobrom kaže puku. Ravnicom savskom zlatne plinu zrake I dižu se nad kuće – sanja pune… Sav grad se čini poput velje rake, Nad kojom sijevak slavne dršće krune. A ja na drevnom nijemo stojim Griču I tomim tešku s uspomena sjetu – A usne mi se u molitvi miču: Za mučeničkog doma grudu svetu.

Hugo Badalić Nikola Šubić Zrinjski (glazbena tragedija u 3 čina; glazba Ivana pl. Zajca). Zagreb 1876. Zlatno doba. Beč—Leipzig 1889. Izabrane pjesme. Zagreb 1896. Velečastnomu gospodinu otcu Nikoli Kraljeku prigodom proslave njegove 50 -god. misničtva. Zagreb (1899).

Jovan Hranilović - pobornik Pasarićeve teze o „zdravom realizmu” - e tičnost i tendencioznost u književnosti kao načela literarnoga pisanja Izabrana djela: Žumberačke elegije. Križevac 1886. Pjesme svakidanke. Križevac 1890. Izabrane pjesme. Zagreb 1893.

August Harambašić - status nacionalnoga pjesničkoga barda rodoljubna lirika uglavnom konvencionalna karaktera; ljubavna lirika Izabrana djela: - Ružmarinke (1882 ), Slobodarke (1883), Sitne pjesme (1884 ), Izabrane pjesme (1895), Tugomilke (1887), Nevenke (1892), Rob ( 1888 )

Silvije Strahimir Kranjčević Zavjet, Hrvatska vila 1883. Bugarkinje 1885 Izabrane pjesme 1989. Trazji 1902 Pjesme 1908. poeta-vates, pjesnik-prorok

Eli! Lama azavtani? ! Na Golgoti je umro - a za kog je izda'no? Je l' pala žrtva ova il kasno ili rano? Na Golgoti je umro i svijet za to znade, Al od te žrtve davne još ploda ne imade. A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo, Što nikad nije više onako zakucalo. . . I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni, Osušila se krvca i suha još se skrvrni. Prošetala se povijest u sramotničkoj halji, I što smo nebu bliži, sve od neba smo - dalji! Na Golgoti je staro prelomilo se drvo, Pokradoše mu čavle - i to je bilo prvo!

U ime čovječanstva i bratstva i slobode Počeše krvno kolo da bezbožnički vode - - I derala se družba od gadne strasti pjana; Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe - Hosana! Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni Tak cvili: Eli! lamâ azâvtani? A pokraj krvi davne i ispod drva suha Sve milijuni vape: O pravice, o kruha! Da ukidoste ropstvo, i cirkus i hijenu, Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu! I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi, Pod vijencem i pod mitrom na debeloj si glavi, Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele Na pozornici svijeta sve najprve fotelje! I gledajte u igru od bijede i od jada, Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!

I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi, Kad takovi su ljudi: il umri ili ubi! I djevojčice gole, a ispred sita suca, Ah, imale bi obraz, da nemaju želuca! I sramotu i bijedu i uvrede i varke I uzdahe i laži i mnoge suze žarke. A usred bare ove, gdje trovna gamad pliže, Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže. I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani, I plače: Eli! lamâ azâvtani! Badava gordo kube i mramor Panteona, I papuče od zlata i orgulje i zvona! Badava tamjan mnogi i ponosni oltari, Badava alem gori na kruni i tijari! Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni Tek cvili: "Eli! lamâ azâvtani? !" Vienac, 1896.

Ja mišljah: evo, proljetna je šuma, Što okuplja me peludom i cvijećem, Gdje samo šapat bijelih vila srećem I ptice, što se igraju sred druma. Ja mišljah: evo, pod nebesa lijećem U pjesmi srca - u okrepi uma! Ja mišljah: evo, otvori se nebo I anđeo pred me došo je i veli: No, i tebe smo, gle, u raj izveli, Pa grij se za sve, što si dosle zebo, Veseli se, veseli!. . . Ja mišljah: eto, otvori se nebo!

I htjedoh reći Bogu ili komu, Što raskidano srce moje znade: Produži čas moj, živjet mi valjade, Sav raj u oku preliva se momu, I ne tjeraj me, gdje mi noga stade Jedamput jedva na prag raju tvomu! Ja mišljah tako. . . nu ja ne znam kako, Tek sudba hoće da začara šumu: I sve je kamen - cvijet i ptić na drumu. Al idol dragi sve se nježi lako I smiješkom tepa i srcu i umu Ja gledim u nj i ne sm'jem da bih plako!