Augustin Aurelije roen 13 studenog 354 godine u

Augustin Aurelije

- rođen: 13. studenog 354. godine u Tagasti u sjevernoafričkoj rimskoj provinciji Numidiji - umro: 28. kolovoza 430. - tijelo mu počiva u Paviji u crkvi sv. Petra

U njemu se izmjenjuju: - poezija - filozofija - mistika U duhovnom životu vidi tri razdoblja: - čišćenje, - konemplacija, - viđenje

Duša i tijelo Augustinova je velika želja upoznati što više Boga i dušu. Među prvim njegovim spisima, poznatom razgovoru sa samim sobom «Soliloquia» Razum: Što dakle želiš znati? Augustin: Želim imati znanje o Bogu i duši. Razum: Ništa više? Augustin: Apsolutno ništa

Po Augustinu između duše i tijela postoji duboko i bitno jedinstvo, premda su različite naravi. Ističe prednost duše nad tijelom, ali nikad ne tvrdi da bi tijelo bilo «zatvor» duše. Čovjek je prema Augustinu, «razumom obdarena supstancija, što se sastoji od tijela i duše» . Duša je stvorena na sliku Božju, a kao supstancija obdarena je razumom, jednostavna je, duhovna, slobodna i besmrtna. Duša je život tijelu, sjedište je misli i samosvijesti. Upravo je samosvijest, stožerna misao za dokazivanje duhovnosti, besmrtnosti i slobode duše. Čovjekova se nutrina pokazuje kao jedinstvo u trojstvu svijesti , razuma i volje, te je time slika božanskoga trojstva.

Besmrtnost duše Dokazuje besmrtnost iz vječnosti istine čije je sjedište duša. Ljudska duša živi uvijek, a um je zacijelo ili duša ili u duši. Promatra i mogućnost promjenljivosti duše, npr. da se duša mijenja pod utjecajem tijela (starost, strah, bolest, . . . ). Zaključuje da ako je duša subjekt u kojem se neodvojivo nalazi um, i ako duša može biti duša samo ukoliko je živa, i ako u njoj um ne može biti bez života, a um je besmrtan, tada je duša besmrtna.

Bog Životnu potrebu za Bogom, tvorcem i izvorom našeg bivovanja Augustin je izrazio na početku «Ispovijesti» glasovitom izrekom: «Jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi» Augustin prije svega nastoji uvjeriti čitatelja u istinitost Sv. Pisma koje potvrđuje Božju opstojnost, pa tek pošto je osigurao taj čin vjere, započinje s racionalnim dokazivanjem. O Božjim svojstvima govori kao i drugi kršćanski filozofi. Inzistira na Božjoj premociji, tj. prethodnom poticaju, kojim Bog potiče volju da nešto počne htjeti i na Božjoj pomoći kojom pomaže volju da ustraje u svom htjenju i djelovanju. Bog je izvor sreće za čovjeka.

Istina je za Augustina vječna i postoji po sebi. Te sigurne i nužne istine pronalazi čovjek u nutrini, te su one bezvremenske i nadindividualno valjane. Zamišlja da svijet vanjskih predmeta spoznajemo putem duše. Prema tome duša proizvodi odgovarajuće opažaje. Tijelo ne može u duši prouzročiti spoznajnu sliku. Postavlja pitanje: kako možemo spoznati razumljivi svijet, tj. svijet ideja, koje postoje u Bogu? Odgovara da se spoznaja «vječnih istina» što je vrhunac umske spoznaje, događa božanskom iluminacijom, tj. prisutnošću svjetla, koje čovjeku daje vječni um. Vječne istine dane su nam zahvaljujući prosvjetljenju od Boga.

Spoznaja Sv. Augustin dokaze o spoznaji izvodi iz vlastite egzistencije. Smatra da je čovjek svjestan sebe, i da ima iskustvo vlastite egzistencije, te da i u sumnji sigurno zna bar da sumnja i da je sposoban spoznati istinu i to najprije onu da sam jest «ego sum» . Tako put k temeljima sigurnosti vodi prema unutra. Augustinova klasična formula o tome glasi: «Ne idi van , okreni se u sebe samoga; u nutarnjem čovjeku stanuje istina» . Čovjek što traži istinu nalazi se u pokretu koji uvijek vodi dalje prema unutra i ujedno predstavlja ljubavni uspon k Bogu. Od osjetnog izvanjskog svijeta, k unutarnjem svijetu ljudskoga duha i odatle do najunutarnijeg srca: do Boga temelja same istine. Samog sebe spoznajem samo u svjetlu istine onoga po kojemu sam oduvijek već spoznat. U vjeri čovjek može razviti svoje spoznajne mogućnosti, kao što i obratno spoznavanje može potvrditi vjeru: «Vjeruj da bi spoznao; spoznaj, da bi vjerovao

Presveto Trojstvo Što se tiče nauka o presvetom Trojstvu, Augustin se razlikuje od istočnih otaca u toliko što polazi više od Božje biti i ne govori toliko o pojedinim osobama. Duša ima tri moći, koje se od nje ne razlikuju stvarno, pa se tako u duši nalazi slika Presvetoga Trojstva. Tri božanske osobe koje egzistiraju nužno unutar jedne Božanske biti razlikuju se u odnosima koji se temelje na nutarnjem Božanskom životu. Augustin tu upotrebljava psihološki model. Rađanje Sina shvaća se kao misaoni čin Oca, Duh Sveti koji proizlazi od Oca i Sina, ljubav je njihova u obliku osobe. Augustinova je golema zasluga u uočavanju razlike između prvoga i drugoga izlaženja u Trojstvu ( Duh Sveti ne izlazi samo od Oca, iako je Otac počelo Trojstva, nego i od Sina koji vječnim rađanjem od Oca prima moć nadisaja po kojoj Duh Sveti i od njega izlazi. ).

Duša se hrani onim što je veseli. Što su iz radoznalosti saznali, to su iz oholosti izgubili.