Suoavanje sa pandemijom Ines Tori prof kliniki psiholog

Suočavanje sa pandemijom. Ines Torić, prof - klinički psiholog Obilježavanje svjetskog Dana Parkinsonove bolesti

• Oboljeti od bilo koje bolesti je stresno, bolest mijenja život oboljelog i njegove obitelji te tjera oboljelog da jedan (manji ili veći ) dio energije usmjeri u tehnike suočavanja sa tegobama koje bolest nosi. Parkinsonova bolest, kao i druge kronične i progredirajuće bolesti, nosi sa sobom niz smetnji koje zahtijevaju svakodnevnu prilagodbu. No bolest nam ne pruža time out – pauzu, već nam život donosi i druge probleme na osobnom, obiteljskom, socijalnom ili radnom planu. Sve to zahtjeva dodatni napor i aktivaciju dodatnih snaga. • Aktualna životna situacija obilježena je kriznom situacijom tj pandemijom korona virusa - COVID-19. Zbog nje nam se život potpuno promijenio te se svakodnevno moramo prilagođavati na teške i ponekad radikalne mjere. Opasna situacija s kojom se suočavamo izaziva kod svih stanovnika različite misli i osjećaje, mijenja naša vjerovanja.

• Jedna od temeljnih potreba čovjeka je potreba za sigurnošću. Imamo i potrebu razumjeti svijet oko sebe, želimo imati kontrolu nad situacijama koje nam se dešavaju, vjerovati da imamo znanja i vještine koje nam omogućavaju da se nosimo sa zahtjevima života, želimo predvidjeti budućnost. Neizvjesnost nas čini nesigurnima i ranjivima. • Što možemo učiniti? Usmjerimo se na nešto je pod našom kontrolom, pokažimo si da nismo bespomoćni. Pratimo informacije iz sigurnih (stručnih) izvora. Točne informacije dati će nam podatke koji će nam pomoći da očuvamo zdravlje i da vratimo osjećaj kontrole. Ne gledajmo vijesti cijeli dan, odredimo u tijeku dana vrijeme kada ćemo pregledati najnovije informacije vezane za bolest, a ostatak dana se usmjerimo na druga područja života. Usmjerimo se na život „sada i ovdje“, zadajmo si dnevne zadatke te ih odrađujmo. Odrađeni zadatak uvijek sa sobom nosi osjećaj zadovoljstva. Obavimo poslove kod kuće za koje ranije nismo imali vremena (pospremanja, sitni kvarovi, preinake…).

• Kako je situacija krizna, moguće je javljanje raznih osjećaja. U situaciji opasnosti normalno je da nam se javi osjećaj straha, tjeskobe ili briga za zdravlje nas samih ili drugih nama važnih ljudi. Javljanje straha nije nenormalno, strah nam je prijatelj, čini nas opreznim. Zbog straha se ne izlažemo određenim situacijama, štitimo se (peremo ruke, održavamo osobnu higijenu i higijenu prostora, nosimo zaštitne maskice, držimo socijalnu distancu, stojimo kod kuće…). Na ovaj način strah je koristan. Ako nas strah preplavi i onemogući da funkcioniramo u zahtjevima svakodnevice, imamo utisak da nas je uhvatila panika, strah postaje smetnja. Strah se može manifestirati raznim tjelesnim tegobama (ubrzanim radom srca, ubrzanim disanjem, kratkim dahom, napetošću mišića, znojenjem…. ). Kod preplavljujućeg straha javljaju nam se i neugodne misli koje ne možemo otkloniti. Možemo biti uznemireni zbog čega ne možemo biti na jednom mjestu.

• Postavimo si pitanja koja će strah staviti u realne okvire: Postoji li razlog zbog kojeg je moguće da sam ja osobno u povećanom riziku od zaraze? Jesam li bio/la u kontaktu s mogućim slučajevima zaraze? Kojim ponašanjima mogu doprinijeti smanjivanju rizika i širenju zaraze? Koja su to ponašanja kojima mogu zaštiti sebe i druge? Da li mi neke informacije i ponašanja koriste i kako? Da li se adekvatno brinem o svom mentalnom i tjelesnom zdravlju? • Ako činim sve što je u mojoj moći smanjujem razinu opasnosti, podižem razinu vlastite sposobnosti suočavanja, a posredno smanjujem i osjećaj straha. Pomoći će i zadržavanje dnevne rutine (tjelesna aktivnost, rad po kući, razgovor s prijateljima (imamo suvremenu tehnologiju). Pomoći će da se uredimo i da si ugodimo.

• Ako osjetimo tugu sjetimo se da je tuga uobičajeni osjećaj kada imamo utisak da nešto gubimo ili smo doživjeli stres ili traumu. I ljutnja je u ovakvoj situaciji uobičajeni osjećaj, ljutimo se jer smo uskraćeni, ugroženi. Osjećaji se znaju izmjenjivati, zna se desiti da se osjećamo besmisleno. Pomoći će nam da se prisjetimo onog što nam je važno i onog što nas čini sretnima. Usmjerimo se na sebe i obitelj, povežimo se s obitelji, prijateljima ( i virtualna druženja popravljaju raspoloženje), budimo aktivni. Igrajmo društvene igre, čitajmo knjige, vježbajmo, plešimo, svirajmo, pjevajmo, odradimo dnevnu rutinu. Zamislimo ciljeve, dnevne, tjedne, dugoročne, cilj neka bude realan i ostvariv. Ponašajmo se odgovorno, budimo strpljivi. Podijelimo svoje emocije, saslušajmo i kako se drugi osjećaju, nađimo načina da se odmaknemo od neugodnih osjećaja (pokušajmo ih otkloniti, zabaviti se s nečim, ne zaboravimo da je humor dobar lijek).

• Ako uočimo da nas emocije preplavljuju i da s njima ne možemo izaći na kraj, potražimo stručnu pomoć (sada je po gradovima/županijama aktivno više telefona za psihološku pomoć). • I na kraju - život nije pravocrtna linija, život nosi izazove i u suočavanju sa njima učimo i rastemo.