POETAK STANDARDIZACIJE JEZIKA U XIX VIJEKU Poetak standardizacije

POČETAK STANDARDIZACIJE JEZIKA U XIX VIJEKU

Početak standardizacije jezika u 19. vijeku Stanje u književnom jeziku u prvoj polovini 19. vijeka u Vojvodini i Srbiji bilo je haotično. U upotrebi je bila jezička mješavina nazvana SLAVENOSERPSKI koja je bila nerazumljiva narodu. Odlučnu borbu protiv takvog stanja u jeziku poveo je Vuk Stefanović Karadžić. Čitav svoj život posvetio je reformi jezika i borbi za uvođenje narodnog jezika u književnost

Vukov rad na reformi jezika i pravopisa v Presudan uticaj na Vukov rad na reformi jezika i pravopisa imalo je poznanstvo Vukovo sa Jernejem Kopitarem(Beč, 1813) koji ga je podstakao da prikuplja narodne umotvrine i radi na uvođenju narodnog jezika u književnost. v Vuk je u obje osblasti marljivo radio i već 1814. godine za godinu dana izdao dvije knjige: v Malu prostonarodnu slaveno-serbsku pesnaricu(1814) v Pismenicu serbskoga jezika po govoru prostoga naroda napisanu(1814)

Pismenica v Pismenica je značajna kao gramatika”govora svih Srba koji žive po selima, daleko od gradova”, odnosno kao prva gramatika prostoga naroda. v Ona je bila nepotpuna i stručno nesavršena gramatika jer Vuk nije imao filološkog iskustva. v Svjestan nesavršenosti prvog izdanja svoje gramatike, Vuk je uz Srpski rječnik(1818) izdao drugo, prošireno i popravljeno izdanje gramatike pod naslovom SRPSKA GRAMATIKA

Reforma pravopisa U izradi svoje gramatike Vuk je primijenio fonetsko načelo da svaki glas treba da ima jedan znak, tj slovo koje je formulisano na sljedeći način “Piši kao što gorviš a čitaj kao što je napisano. ”Time je stvorio najsavršeniju azbuku na kojoj bi mogli da mu pozavide i evropski narodi. Azbuku do 40 slova Vuk je sveo na 28. s tim što je tek sredinom tridesetih godina , poslije putovanje po Crnoj Gori i Dalmaciji, unio slova F i H. Uveo je nove znakove: Ђ je stvoreno po nacrtu pjesnika Lukijana Mušickog Ћ je preuzrto iz starih srpskih knjiga Ј je preuzeto iz latinice Њ- je stvorio od n i mekog poluglasa Љ- je stvorio od l i mekog poluglasa Џ-je preuzeo iz starih rumunskih knjiga. Vuk je novi pravopis počeo dosljedno da primjenjuje od 1818. Godine 1836. uvodi u glasovni sistem suglasnik H time i grafemu H.

Bečki književni dogovor Vukova jezička reforma nije obuhvatila samo Crnu Goru i Srbiju nego mnogo šire područje. Sredinom 19. vijeka dolazi do uspostavljanja veza i mostova između Srba i Hrvata(ilirski pokret) Kao rezultat tog književnog približavanja održan je 1850. u Beču sastanak na kojem su postavljeni temelji zajedničkom književnom jeziku.

Bečki književni dogovor Na Bečkom književnom dodgdoru odlučeno je da osnova zajedničkog jezika bude južno narječje ili novoštokavski ijekavski govori sjeverozapadne Crne Gore i Istočne Hercegovine( istočnohercegovački govori) Normiranje književnog jezika završava se pojavom GRAMATIKE I STILISTIKE HRVATSKOGA ILI SRPSKOGA JEZIKA Tomislava Maretića

Razvoj standardnog jezika u 20. vijeka Stvaranjem zajedničke držćave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca(1918) i jezik u toj državi prozvan je srpsko-hrvatsko-slovenački Država mijenja ime u Kraljevina Jugoslavije a njen jezik je srpskohrvatski sa zvaničnim PRAVOPISOM SRPSKOHRVATSKOG JEZIKA Aleksandra Belića

Novosadski književni dodgdor Poslije Drugog svjetskog rata nastavlja se razvoj srpskohrvatskog jezika sa svim razlikama i varijantama koje u njemu postoje Na inicijativu Matice srpske pokrenuta je anketa o pitanjima jezika i pravopisa Učesnici ankete sastali su se u Novom sadu 1954. i dodgovrili da razlike u književnom jeziku postoje, ali je istaknuta potreba da se izrazi zajednički pravopis, rječnik i trminologija

Novosadski dogovor U prvom od deset zaključaka istaknuto je da je jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan i jedinstven sa dva izgovora-ijekavskim i ekavskim. Pored ravnopravnosti izgovora, zaključcima se preporučuje i ravnopravnost pisma ĆIRILICE i LATINICE Slijedći dogovoreno, Matica srpska i Matica hrvatska 1960. izdaju Prvaopis srpskohrva Tskog književnog jezika sa pravopisnim rječnikom

Savremna jezička situacija Poslije raspada bivše Jugoslavije, nastalo je na njenoj teritoriji niz samostalnih država u kojima je jezik nazvan prema imenima država ili većinskog naroda, tako da danas imamo više jezika kojima je nestao i njen službeni jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski.